Mej Zijada...Halilu Džubranu
*
Džubrane
Sve ove stranice sam napisala ne bih li izbjegla riječ ljubav. Ljubav u onima koji ne trguju ljubavnim ispoljavanjem, niti onim što ona traži u plesnim dvoranama, i na skupovima razvija strahovitu dinamiku, budući da žele da budu srećni kao i oni koji rasterećuju svoje emocije u povšnom bolu, jer ne mogu da podnesu pritisak neispražnjenih osjećanja. Ali, oni im zavide na spokoju, a da isti ne žele za sebe. Više vole svoju samoću, tišinu, obmanu srca, od sigurnih ishoda i poigravanja onim što nema vezu sa osjećanjem. Više vole izdvojenost, bilo kakvu muku (može li i jedno od ovo dvoje postojati negdje gdje srce nije usamljeno?) nego zadovoljenje oskudnim kapima.
Koji je smisao ovoga što pišem? Ne znam ni sama šta hoću da kažem, ali znam da te volim i da se ljubavi bojim. Kažem ovo, jer sam svjesna toga da malo ljubavi ne rađa ništa. Bolje da ljubavi nema, ako je neznatna. Kako se usuđujem da Ti to kažem? Kako to da ovako pretjerujem? Ne znam. Hvala Bogu da to pišem na papiru i da to ne izgovaram, jer da si u ovom trenutku prisutan, pobjegao bi od stida od ovih riječi i nestao za dugo vremena. Pustila bih da me vidiš, tek kada zaboraviš.
Čak i zbog pisanja se ponekad prekoravam, jer sam u pisanju posve slobodna… Sjećaš li se onoga što su rekli stari na Istoku: "Za djevojku je bolje da ne čita i ne piše!" Ono što ovdje pokazujem nije samo posljedica naslijeđa, već nešto više od toga. Šta je to? Reci mi Ti šta je to? Ti mi reci jesam li u pravu ili ne, jer ti vjerujem. Intuitivno vjerujem u sve što kažeš! Griješila ili ne, moje srce ide k Tebi i najbolje da bude u Tvojoj blizini, da Te čuva i bude Ti naklonjeno.
Sunce je zašlo za horizont, i kroz oblake čudnih oblika i boja ukazala se jedna sjajna zvijezda - Venera, boginja ljubavi. Živjeli su na njoj, kao na Zemlji, ljudi koji vole i čeznu. Možda i na njoj neko kao ja ima nekog Džubrana, prijatnog i dalekog, veoma bliskog, kome sada piše dok sumrak ispunjava nebo i zna da tama dolazi iz sumraka, da svjetlo dolazi iz tame, da će noć naslijediti dan, toliko puta će dan smijeniti noć, prije nego vidi onoga koga voli i u nju se uvlači sva tuga sumraka, noći.
15. januar 1924. godine
Halil Džubran...Mej Zijadi
Kažeš mi da se bojiš ljubavi. Zašto se bojiš, malena moja? Bojiš li se sunčeve svetlosti? Bojiš li se plime? Bojiš li se zore!? Bojiš li se dolaska proljeća? Zašto se bojiš ljubavi? Znam da te malo ljubavi neće zadovoljiti. Isto tako znam da malo ljubavi neće zadovoljiti ni mene. Ti i ja se ne zadovoljavamo, niti ćemo se zadovoljiti malim. Mi želimo mnogo. Mi želimo sve. Mi želimo potpuno. Kažem da je u želji ispunjenje, i ako je naša želja jedna od božijih sjenki, doseći ćemo sigurno nešto od Božje svjetlosti.
Ne boj se ljubavi. Ne boj se ljubavi, saputnice moga srca. Treba da joj se predamo, i pored bola, žudnje i potištenosti koje nosi. Danas sam ja u zatvoru želja. To su želje rođene sa mnom. Danas sam ja vezan starom idejom, starom koliko i godišnja doba. Možeš li biti sa mnom u mom zatvoru, dok ne izađemo na svjetlo dana? Hoćeš li biti pored mene, dok se ne raskinu ovi okovi pa ćemo slobodno ići do vrha? Sada približi čelo. Približi svoje ljupko čelo, tako, tako Bog Te blagoslovio. Bog Te sačuvao, voljena saputnice moga srca.
26. februar 1924. godine
Нема коментара:
Постави коментар