28. 10. 2019.

Robert Musil



       Pre tačno sto godina, Robert Musil pozivao je u berlinskom književnom časopisu "Die Neue Rundschau" da se Austrija priključi Nemačkoj. Time je "jedan od najintelektualnijih književnika u poslednjih sto godina", pisac bez kojeg nemačka književnost ne bi bila zamisliva kakva je danas, postao jedno od prvih velikih imena građanske Austrije koja su istupila s takvom idejom. Napisao je da je "zasebna austrijska kultura ionako samo legenda".

            Nije to bilo niti izbliza s onih pozicija zbog kojih je 1938. došlo do "ujedinjenja" Austrije Trećem Rajhu. Upravo suprotno. Čovek koji je tad bio i telesno i duhovno izranjavan paklom Prvog svetskog rata, samo nekoliko meseci ranije zdušno je podržao programe Nemačke revolucije s kraja 1918. redom na liniji ideja Hajnriha Mana, Kurta Volfa i Bruna Tauta o "Političkim većima intelektualnih radnika".

         A tu su se navodili i konfiskacija imovine iznad određenog imovinskog cenzusa, pa društvena preraspodela i konverzija kapitalističkog ekonomskog sastava u radničko upravljanje, veoma mnogo stvari za koje su se tih dana borili ljudi poput Roze Luksemburg i Karla Libknehta.

          Nemačka izmučena svetskim ratom svojih najkrupnijih imperijalnih gospodara bila je željna pravde, hleba i pacifizma, pa ako tog novembra i nije postala Slobodna socijalistička republika, postala je Vajmarska republika, građansko društvo oslobođeno "Kakanijanaca", o kojima je Musil posle pisao u svom velikom romanu, svom životnom delu "Čovek bez osobina".

        Samo, kao što je Vajmarska republika sledeće decenije i po pala kao žrtva ekstremnog nacionalizma izraslog iz izgladnele, traumatizovane i iskompleksirane nacije sve do nivoa otelotvorenja čistog zla, dakle kao što je pala pod plimom nacista, NSDAP-a i Hitlera, tako je i Musil postao progonjen čovek.


       Zato "Čovek bez osobina" i jeste izlazio u delovima, tačnije dva za njegova života, 1930. pa 1933. godine, a treći posthumno kao pokušaj rekonstrukcije konačnog završetka Musilova životnog dela, na kojem je radio poslednjih 21 godinu života.

- Moderni čovek živi u standardizovanom, krutom, isušenom svetu. Uzroci ovog uništenja su odvajanje jedinke, podela rada, izolacija, razdvajanje - pisao je Musil.

       Pisao je o megalocivilizaciji u kojoj je čovek mrav uništen brzinom mašine, pri čemu nema skoro nikakvu šansu da razvije vlastitu ličnost. Odatle "čovek bez osobina", možemo reći i "čovek bez ličnosti".

       A zašto je književnik kojem su se klanjali i ljudi poput Kundere sa svojim glavnim likom Urlihom u tom velikom romanu, kojem je isključivo posvetio trećinu aktivnog života, išao opisivati da se u javnom istorijskom životu uvek događa samo ono što zapravo i nema pravog razloga, pa čoveku ne preostaje ništa drugo nego s "dopusta" svog uobičajenog života da ide u potragu za drugim životom?

      Da bi se to shvatilo, treba proći kroz celi Musilov život, onaj koji je ostao zabeležen. Činjenica je da je veoma retko koji književnik ili mislilac uopšte u modernoj ljudskoj istoriji prošao obrazovanje i iz prirodnih i iz društvenih nauka, da je izučavao i mašinstvo i prošao kroz vojnu obuku.


Detinjstvo i seldibe

     Od rođenja trebao je da bude pravo dete sveta Austrougarske. Otac mu je bio univerzitetski profesor mašinstva koji je 1898. dogurao do dekana Mašinskog fakulteta na "Deutsche Technische Hochschul Brünn". Majka mu je bila kći Franca Vejvera Bergauera, čoveka koji je za austrijsko carstvo gradio prve železnice. Bile su to vrlo dinamične profesije onog doba i onog sveta, tako da se Musil, od rođenja u okolini Klagenfurta, s njima često selio kroz detinjstvo i mladenaštvo.

      Rođen 1880. godine, bio je jedino živuće dete u porodici. Svoju stariju sestru, umrlu 1876. godine, zbog toga nije upoznao. I već tu počinju da se ocrtavaju elementi onoga što će više decenija kasnije pisati u "Čoveku bez osobina". Celog života osećao je snažnu povezanost sa svojom sestrom. Istoričari koji su analizirali njegov život u tome su pronašli uzroke zbog kojih je Musil u kasnijim godinama u svom dnevniku pisao o povremenoj želji da bude devojčica.

      Neki drugi su, međutim, razloge tih njegovih rodnih identitetskih traženja tumačili kao posledicu, u ono doba bi se to tako reklo, "nerazjašnjenih" druženja njihovog porodičnog prijatelja Hajnriha Rejtera s majkom malog Roberta.


      Verovatnije je, međutim, da je posredi ipak bilo ono prvo, jer je Robert Musil još kao dečak bio snažan, čvrst, dotle siguran u sebe da ga je otac prvo gurao u sportske aktivnosti poput rvanja, a posle je dečak i sam išao na mnoštvo sportskih aktivnosti, od plivanja, preko biciklizma do tenisa.

     Uz to, Robert Musil bio je fantastično radoznao klinac, inteligentan, u stalnoj jurnjavi za znanjem. Imao je 11 godina kad je zbog upale moždane opne izgubio svoju prvu godinu u realnoj gimnaziji. Ali potom je dve godine proveo u vojnoj školi u Ajzenštatu. Pa još tri godine u višoj vojnoj gimnaziji, o čemu je pisao u svom delu "Törleß".

      I umesto da postane klasični carev oficir, imao je 17 godina kad ga je privukla Tehnička vojna akademija u Beču, što je vodilo artiljerijskom oficiru. Ali nije to bilo to. Te 1898. godine, Robert Musil kao da je otkrio sebe. Odustao je od vojske, otac mu se s tim usaglasio i uzeo ga je na studije mašinstva kod sebe u Brünn.

     Istovremeno je "gutao" Ničea, Meterlinka i Ralfa Volda Emersona, jurio je da se prazni kroz sportove, živeo je punim plućima svet iz kojeg je cvetala moderna, vrtoglave godine koje će besramno i brutalno preseći Veliki rat. U to vreme Robert Musil jednako žestoko krenuo je da otkriva i seks. Posle je opisivao da je bila reč o "eksperimentisanju i otkrivanju sebe", što je verovatno tako i bilo, ali izvana to je izgledalo kao njegovo kurvanje po javnim kućama.

Elois Musil: Češki Lorens od Arabije

         Ako je taj mladić takav u to doba povukao nekakvu porodičnu crtu, mogao je to biti jedino njegov 12 godina stariji rođak Elois Musil, čovek koji je u svoje doba bio poznat kao "češki Lorens od Arabije", a zapravo bilo bi pravednije prema njemu reći da je u Prvom svetskom ratu bio suparnik Tomasu Edvardu Lorensu, odnosno Lorensu od Arabije. Elois Musil bio je rođen u Češkoj i ništa nije upućivalo na to u kakvog će pustolova izrasti.

     Nadbiskup Olomouca sigurno nije imao pojma što je posredno prouzrokovao kad je tom devetnaestogodišnjem mladiću 1887. dodelio stipendiju za studije katoličke teologije. Elois Musil pokazao se briljantnim studentom, četiri godine posle postao je i katolički sveštenik, a u naletu na doktorat otkrio je studije orijentalnih jezika i sav se posvetio izučavanju poveznica monoteističkih religija, školovanju na fakultetima u Londonu, Berlinu, Kembridžu, Beču, Bejrutu...

      Ako je neko nekad nalikovao na lik Indijane Džonsa, Elois Musil bio bi među najozbiljnijim kandidatima. Već od kraja 19. veka išao je na mnoga putovanja na Bliski istok, u "svetu zemlju", posebno istražujući Jordan. Njuškao je po antičkoj Petri, otkrivao špilje, građevine i ostatke iz doba dinastije Omejida, odnosno Omedijskoga kalifata. Elois Musil bio je onaj koji je otkrio Kusair Amru, dvorac usred pustinje, star 13 vekova.

      Da se danas može na tren vratiti među žive, Eloisa Musila bilo bi malo sram što je upamćen i kao onaj koji je u pokušaju da odnese, danas će se možda i prestrogo reći - "da ukrade" fresku "Šest kraljeva", jer mu crteži kopije nisu bili dovoljni, fresku gadno oštetio. Indijana Džons, rekli smo? Ipak, on je uveliko doprineo proučavanju Bliskog istoka.

     Carska vlada u toku Prvog svetskog rata poslala ga je na Bliski istok kako bi tamo uništio pokušaje Britanaca, odnosno Ujedinjenoga Kraljevstva, da podstakne arapsku revoluciju u Otomanskom Carstvu. A to je značilo da je on bio na jednoj, a Lorens na drugoj strani. Važio je za "sivu eminenciju" na dvoru Habsburga, putovao je na Bliski istok s bratom kasnije carice Zite, a krajnje zločesto znali su ga zvati i bečkom verzijom Raspućina.

         I Berlin i Beč u njega su polagali veliko poverenje u diplomatskim i obaveštajnim pohodima na Bliski istok u tom ratu. Kad je reč o Robertu Musilu, taj mladić bio je u najmanju ruku fizičkih i intelektualnih kvaliteta za to, čak i za mnogo više. Uza sve one studije, primera radi, naprosto je usput naučio latinski i starogrčki, i to istovremeno dok je radio stvari poput izuma svog instrumenta "krug za boje", proučavao prirodne nauke, pratio otkrića iz psihologije, pratio književnost...

     Osnovne razlike između njega i "češkog Lorensa" bile su, prvo, to što je Robert Musil bio oduševljen kulturnom revolucijom Zapada i kritičan prema carevima, a, drugo, obožavao je žene. Verovatno je u svojim pohodima po javnim kućama pokupio sifilis, od kojeg se u martu 1902. morao lečiti živom. Nije to bilo ništa posebno za to doba.
izvor

Нема коментара:

Постави коментар