Demonizam u Ljermontovljevoj poemi ,,Demon”

                                            Vrubel, Demon u manastirskim stenama

I gordi demon sve dok trajem
Od mene neće odustati
I divne vatre obasjajem
Umu će mome vazda sjati.
Pokazav sliku savršenstva
Namah je meni oduzeće
I, slutnju pruživši blaženstva,
Sreću mi nikad dati neće.1

U stvaralaštvu Mihaila Jurjeviča Ljermontova učestalo se javlja tema demona. Tako je naslovljena jedna od njegovih najpoznatijih poema (Demon), a i dvije lirske pjesme koje imaju istovjetan naslov (Moj demon). Međutim, tema demonizma se nalazi i u najpoznatijem proznom djelu ovog pisca – u romanu Junak našeg doba, te u još jednoj, manje poznatoj poemi – Azrael. Svakako, demonizam je prisutan i u drugim Ljermontovljevim djelima – Vadim, Tamara, Mciri, Izmailbej, Priča za djecu, Saška i Maskenbal, u kojima do izražaja dolazi u manjoj mjeri. Ljermontov je uspio da ovu temu saobrazi svakom žanru, odnosno književnoj vrsti u kojoj je stvarao, ne udaljavajući se isuviše od svoje prvobitne ideje. Moglo bi se reći, prema naslovima njegovih djela, ali i iz gore navedenih stihova, da se Ljermontov skoro pa opsesivno bavi likom demona, koji, kako kaže – sreću mi nikad dati neće – i, upodobljavajući ga svojim pjesničkim, romantičarskim, filozofskim, religioznim i političkim idejama, iznosi naročit stav o životu. S obzirom na ovu odliku Ljermontovljevih djela, odnosno na demonizam u njima, potrebno je krenuti od tumačenja samih pojmova demon i demonizam.

Predstava demona prošla je dug put u svom razvoju kroz istoriju ljudske misli. U kontekstu Ljermontovljevog stvaralaštva, demonizam predstavlja specifičan odnos prema svijetu. Kao cilj ima rušenje svih postojećih materijalnih i duhovnih vrijednosti i zasniva se na slobodi volje samog nosioca demonizma, koji ovu slobodu koristi prvenstveno za oslobađanje od moralnih obaveza prema ljudima. Misao o potrebi uništenja i ponovnog stvaranja svijeta na osnovu slobodne volje uslovljena je ličnom uvrijeđenošću nosioca demonizma postojećim poretkom u svijetu i činjenicom da je besmisao ispunio svijet.2
Osnovna motivacija za Ljermontovljevo bavljenje demonizmom jesu društvena situacija u Rusiji tridesetih godina XIX vijeka i procvat romantičarskih ideja, koje, između ostalog, propituju kardinalna pitanja morala i poretka svijeta. Ljermontovljev demonizam manifestuje se na različite načine, iako su dvije vrste tumačenja dominantne. Prvo, demon je predstavljen kao univerzalni fenomen (явление общечеловеческое), u tonovima visoke filozofske refleksije, a to bi, na primjer, bili prikazi demona u različitim izdanjima iste pjesme – Moj demon. Drugo, demon je predstavljen u konkretnoj formi, odnosno u društvenim prilikama savremenim pjesniku. Primjer za to bi bio roman Junak našeg doba. U oba slučaja, postupci demonizovanog junaka u Ljermontovljevim djelima rezultat su junakovog jednoličnog suda o svijetu – zlo je odgovor na ljudsku nepravdu i, iznad svega, na Božju nepravdu. Djelovanje demonizovanih junaka motivisano je njihovom željom za osvetom sudbini i Tvorcu. Značajno je pomenuti da demonizam uvijek ima filozofski aspekt, a osnova filozofije demonizma jeste težnja ka empirijskim dokazima nesavršenstva svijeta. Iz tog razloga važan je eksperiment kao oblik intelektualnog samopotvrđivanja, a primjer za to su poema Demon i roman Junak našeg doba.

Rad na poemi Demon Ljermontov nije završio i nije imao namjeru da je objavljuje.3 Ipak, Demon je objavljen 1841. godine. U prvim verzijama poeme, prostor nije konkretizovan. Postoje pretpostavke da je radnja poeme sve do sedme redakcije bila smještena u Španiji. Nakon prvog boravka na Kavkazu, Ljermontov se oduševljava ljepotom tog predjela, te svog Demona prostorno situira na Kavkaz i unosi u poemu folklor naroda sa kojim se tamo susreo.4
Demon je već u prvim stihovima predstavljen kao pečalan i zanesen snovima o prošlim vremenima, kada je još uvijek bio heruvim (prvenac postanja), kada nije znao za mržnju i sumnju – когда он верил и любил.5 Već se ovdje nazire inverzija i odstupanje od tradicionalnog hrišćanskog razumijevanja demona, što se jasnije ispoljava u stihovima:


Kroz pusti svet bez pribežišta.
Kao minuta za minutom,
Ne darujući duhu ništa,
Stoleća nizahu se duga.
On, kao vladar zemnog kruga,
Bez naslade je sej’o zlo,
Pa kada nije ni najmanju
Prepreku našao svom znanju,
– Dosadilo mu čak i to6

Image default
Reč i misao
Demonizam u Ljermontovljevoj poemi ,,Demon”
Demonizam u Ljermontovljevoj poemi ,,Demon”


Piše: Dragojana Ristić
I gordi demon sve dok trajem
Od mene neće odustati
I divne vatre obasjajem
Umu će mome vazda sjati.
Pokazav sliku savršenstva
Namah je meni oduzeće
I, slutnju pruživši blaženstva,
Sreću mi nikad dati neće.1

U stvaralaštvu Mihaila Jurjeviča Ljermontova učestalo se javlja tema demona. Tako je naslovljena jedna od njegovih najpoznatijih poema (Demon), a i dvije lirske pjesme koje imaju istovjetan naslov (Moj demon). Međutim, tema demonizma se nalazi i u najpoznatijem proznom djelu ovog pisca – u romanu Junak našeg doba, te u još jednoj, manje poznatoj poemi – Azrael. Svakako, demonizam je prisutan i u drugim Ljermontovljevim djelima – Vadim, Tamara, Mciri, Izmailbej, Priča za djecu, Saška i Maskenbal, u kojima do izražaja dolazi u manjoj mjeri. Ljermontov je uspio da ovu temu saobrazi svakom žanru, odnosno književnoj vrsti u kojoj je stvarao, ne udaljavajući se isuviše od svoje prvobitne ideje. Moglo bi se reći, prema naslovima njegovih djela, ali i iz gore navedenih stihova, da se Ljermontov skoro pa opsesivno bavi likom demona, koji, kako kaže – sreću mi nikad dati neće – i, upodobljavajući ga svojim pjesničkim, romantičarskim, filozofskim, religioznim i političkim idejama, iznosi naročit stav o životu. S obzirom na ovu odliku Ljermontovljevih djela, odnosno na demonizam u njima, potrebno je krenuti od tumačenja samih pojmova demon i demonizam.

Predstava demona prošla je dug put u svom razvoju kroz istoriju ljudske misli. U kontekstu Ljermontovljevog stvaralaštva, demonizam predstavlja specifičan odnos prema svijetu. Kao cilj ima rušenje svih postojećih materijalnih i duhovnih vrijednosti i zasniva se na slobodi volje samog nosioca demonizma, koji ovu slobodu koristi prvenstveno za oslobađanje od moralnih obaveza prema ljudima. Misao o potrebi uništenja i ponovnog stvaranja svijeta na osnovu slobodne volje uslovljena je ličnom uvrijeđenošću nosioca demonizma postojećim poretkom u svijetu i činjenicom da je besmisao ispunio svijet.2

Osnovna motivacija za Ljermontovljevo bavljenje demonizmom jesu društvena situacija u Rusiji tridesetih godina XIX vijeka i procvat romantičarskih ideja, koje, između ostalog, propituju kardinalna pitanja morala i poretka svijeta. Ljermontovljev demonizam manifestuje se na različite načine, iako su dvije vrste tumačenja dominantne. Prvo, demon je predstavljen kao univerzalni fenomen (явление общечеловеческое), u tonovima visoke filozofske refleksije, a to bi, na primjer, bili prikazi demona u različitim izdanjima iste pjesme – Moj demon. Drugo, demon je predstavljen u konkretnoj formi, odnosno u društvenim prilikama savremenim pjesniku. Primjer za to bi bio roman Junak našeg doba. U oba slučaja, postupci demonizovanog junaka u Ljermontovljevim djelima rezultat su junakovog jednoličnog suda o svijetu – zlo je odgovor na ljudsku nepravdu i, iznad svega, na Božju nepravdu. Djelovanje demonizovanih junaka motivisano je njihovom željom za osvetom sudbini i Tvorcu. Značajno je pomenuti da demonizam uvijek ima filozofski aspekt, a osnova filozofije demonizma jeste težnja ka empirijskim dokazima nesavršenstva svijeta. Iz tog razloga važan je eksperiment kao oblik intelektualnog samopotvrđivanja, a primjer za to su poema Demon i roman Junak našeg doba.

Rad na poemi Demon Ljermontov nije završio i nije imao namjeru da je objavljuje.3 Ipak, Demon je objavljen 1841. godine. U prvim verzijama poeme, prostor nije konkretizovan. Postoje pretpostavke da je radnja poeme sve do sedme redakcije bila smještena u Španiji. Nakon prvog boravka na Kavkazu, Ljermontov se oduševljava ljepotom tog predjela, te svog Demona prostorno situira na Kavkaz i unosi u poemu folklor naroda sa kojim se tamo susreo.4
Demon je već u prvim stihovima predstavljen kao pečalan i zanesen snovima o prošlim vremenima, kada je još uvijek bio heruvim (prvenac postanja), kada nije znao za mržnju i sumnju – когда он верил и любил.5 Već se ovdje nazire inverzija i odstupanje od tradicionalnog hrišćanskog razumijevanja demona, što se jasnije ispoljava u stihovima:

Kroz pusti svet bez pribežišta.
Kao minuta za minutom,
Ne darujući duhu ništa,
Stoleća nizahu se duga.
On, kao vladar zemnog kruga,
Bez naslade je sej’o zlo,
Pa kada nije ni najmanju
Prepreku našao svom znanju,
– Dosadilo mu čak i to6

Naime, ta inverzija odnosi se prvenstveno na problem teodiceje. Iz ovih stihova jasno je da je pali anđeo taj koji sije zlo u svijetu, ali to njegovo djelovanje ne nailazi na otpor ni u ljudskom svijetu, ali ni među božanskim silama dobra. Ljermontovljevom Demonu sijanje zla je dosadilo i on više ne želi da bude uzročnik zla u svijetu, iako je zlo i dalje prisutno. To je za Demona uznemirujuće i sa podsmijehom posmatra takav svijet i takav božanski poredak. Značajno za Ljermontovljevu koncepciju demonizma u ovoj poemi je upravo to što Demon ne čini zlo zla radi, već izražava prezir prema nesavršenom božanskom poretku. U poemi su suprotstavljena dva oprečna modela života – sa jedne strane to je ljudski život, koji protiče u okvirima Božje pravde i, sa druge strane, Demonov život koji ne prihvata tu i takvu pravdu. Demonova koncepcija života, kako se vidi, izgrađena je kao potpuna antiteza Božjem ovozemaljskom životu.7 U zakletvi Tamari, Demon iznosi svoje mišljenje o zemaljskom životu. Ljudski život, smatra Demon, protiče bez istinske sreće, bez dugotrajne ljepote, a mnogi grijesi i teške kazne ispunili su Zemlju –где не умеют без боязни, ни ненавидеть, ни любить. 8 Pored toga, život na Zemlji je ispunjen teškim i besmislenim radom, a ljudi su malodušni, grubi, hladni i nestalni. Demonovo pominjanje ,,teškog i besmislenog” rada podsjeća na Hesiodov mit o Zlatnom vijeku. To ponovo asocira na problem teodiceje – prema Hesiodu, ljudi su odgovorni za sva zla u svijetu, a Božja kazna u smislu opomene, koja smrtnike stiže zbog njihovih nepravdi i zlodjela, smislena je i korisna. To se odnosi i na civilizacijski hod čovječanstva, koje sve više degradira u svom evolucijskom procesu.


Upravo sukob u sebi nosi Ljermontovljev Demon. Međutim, njegov Demon je nezadovoljan svojim vječnim i usamljeničkim životom i ni u čemu ne nalazi utjehu i nasladu. Nakon što uvede Demona i objasni njegovu ontološku poziciju, pjesnik prelazi na lirski opis Kavkaza i Gruzije, koje Demon nadlijeće. On uočava ljepotu prirode, ali ne učestvuje u njoj; ne divi joj se, već je posmatra sa jedne strane prezrivo, a sa druge nezainteresovano. Tome svjedoče sledeći stihovi:

Divlji i divan beše tu
Sav božji svet; – no gordi duh
Ošinu samo u prezrenju
Pogledom ovo božje delo,
I ništa ni u magnovenju
Ne otkri visoko mu čelo.9


Ovi lirski opisi predstavljaju život u okvirima Božje pravde – blještava ljepota planinskog Kavkaza, pitomost donjeg dijela Gruzije, ljepota djevojačkog plesa… Sve ovo su oblici spoljašnje, fizičke ljepote. Ljermontov zapravo opisuje sve ono što je vidio dok je boravio na Kavkazu. Kao što je pomenuto, Demon leti iznad vrhova Kavkaza. Ljermontov je majstor u slikanju pokreta. Demon je predstavljen u dinamičkom procesu razvoja. U uvodu je sažeto ocrtan njegov put od vremena kad je bio anđeo najvišeg reda (čisti heruvim), preko vremena prvih gorkih saznanja izopštenog otpadnika od Boga, vremena mržnje i borbe protiv svih principa, bića i stvorenja koja vjeruju u pravednost i istinitost Božje koncepcije dobra. Međutim, u radnju poeme lik Demona je uveden kao beznadežan i usamljen; dosadile su mu borba i činjenje zla – on još jedino može da pati zbog svoje usamljenosti. Ipak, Ljermontov otvara mogućnost za Demonov preporod pod uticajem ljubavi.

Zaljubljeni demon, odnosno njegova ljubav prema smrtnoj ženi, osnovna je tema ove poeme. Ljubav je najvažnija romantičarska tema, a demonizam Ljermontov najistaknutije predstavlja upravo u okvirima te teme. Dakle, njegov junak je, kao što je već rečeno, nezadovoljan i pati zbog svog vječnog i usamljeničkog života, a izlaz iz takvog stanja traži u osjećanju koje prezire – u ljubavi smrtne žene. Tamara predstavlja izuzetak u tom svijetu koji Demon prezire. Pjesnik se poigrava epizodom u kojoj Demon uočava Tamaru. Nakon što istakne njenu izuzetnu ljepotu, on piše:

Da kad bi Demon u svom letu
Sad spazio je na tom svetu,
Uzdahnuo bi, nekadanju
Videći braću u sećanju.

Pjesnikovo poigravanje odnosi se na potencijalni događaj koji najavljuje dalju radnju. Odmah nakon ovih stihova slijedi najvažniji trenutak poeme, poslije kojeg je Demonova priroda sasvim promijenjena.To je predstavljeno sljedećim stihovima:

I Demon vide… bićem celim
On preda se u magnovenju
Još neznanom mu uzbuđenju,
I lednim duhom opustelim
Glas razleže se pun toplote,
I opet beše on u vlasti
Ljubavi, dobra i lepote!

Demon je, dakle, potpuno promijenjen nakon što zapazi Tamaru. On čini sve da bi zadobio njenu ljubav. Izaziva smrt njenog budućeg muža, javlja joj se u magnovenju, bori se sa njenim anđelom zaštitnikom u manastiru. On i dalje pati, ali ta patnja je sada oplemenjena ljubavlju i ima cilj. Snaga Demonovog stradanja predstavljena je u dirljivoj epizodi, u kojoj njegova ,,nečovječija suza” prži kamen. Ljermontovljev Demon plače kao Danteov Sotona u devetom krugu Pakla. Međutim, Danteov Sotona je potpuno statičan i beznadežan. Ljermontovljev Demon je slobodan i on djeluje. Pjesnik kaže:

To mu je ljubav govorila
Jezikom davno znanog druga


Na početku poeme Demon nije imao snage da se prisjeti vremena prije pada, kada je bio heruvim i kada je osjećao ljubav. Tamara u njemu budi odavno ugušenu ljubav i sjećanja na prošla blaženstva. Nakon smrti vjerenika, Tamara odlazi u manastir, gdje je štiti heruvim-zaštitnik, ali ona, iako se svojevoljno sklonila u manastir, priželjkuje dolazak nezemaljskog bića koje joj je govorilo u magnovenju. Demon se za nju bori sa njenim anđelom-zaštitnikom:


”Ona je moja!” – huknu grozno.
,,Odlazi, ovaj čas je moj!
Doš’o si, zaštitniče, pozno,
I sudija ti nisi njoj
Kao ni meni! Nad oholim
Njenim je srcem znak mog žara,
I tu sad nema tvog oltara,
Ja ovde vladam i ja volim!”

U poemi se insistira na Tamarinoj izuzetnosti. Ona nije samo lijepa, u njoj ima nečeg što se takođe može označiti kao demonsko. Ona je, kako je karakterizuje i Demon, izrazito ohola, ali se kod nje uočava i osjećaj nepripadnosti svijetu. Oholost je, prema hrišćanstvu, najteži smrtni grijeh. Hrišćanska tradicija insistira na oholosti kao razlogu Luciferovog pada. Demonova oholost u poemi nije stavljena u prvi plan. U zakletvi Tamari, on za sebe kaže da je царь познанья и свободы.10 Njegovo insistiranje na slobodi i znanju je važno. Ono unekoliko podsjeća na riječi Sotone iz Miltonovog Izgubljenog raja: Bolje vlast u paklu, nego sluga u Raju. Za Ljermontovljevog Demona, kao i za Miltonovog Sotonu, važne su sloboda i individualnost. Ljermontovljev Demon ne želi da vlada, ni da sije zlo, on želi da usamljenost prestane. On teži promjeni kroz ljubav. Ovo je najvidljivije u njegovoj zakletvi Tamari, koja je, pored njihovog susreta, najvažniji dio poeme. Demon se u svom prvom direktnom obraćanju Tamari predstavlja i određuje svoj položaj:

Onaj sam koga kroz noć gluhu
Već odavno ti slušaš tu,
Čije su misli u tvom duhu,
Čiju naslutila si muku,
Kom lik videla si u snu,
Onaj, kom pogled nadu gubi
I koga niko baš ne ljubi;
Bič robova zemaljskih mojim
Saznanja car sam i slobode,
Nebesa dušman, zlo prirode,
I ja sam, gle, kraj nogu tvojih!


Image default
Reč i misao
Demonizam u Ljermontovljevoj poemi ,,Demon”
Demonizam u Ljermontovljevoj poemi ,,Demon”


Piše: Dragojana Ristić
I gordi demon sve dok trajem
Od mene neće odustati
I divne vatre obasjajem
Umu će mome vazda sjati.
Pokazav sliku savršenstva
Namah je meni oduzeće
I, slutnju pruživši blaženstva,
Sreću mi nikad dati neće.1
U stvaralaštvu Mihaila Jurjeviča Ljermontova učestalo se javlja tema demona. Tako je naslovljena jedna od njegovih najpoznatijih poema (Demon), a i dvije lirske pjesme koje imaju istovjetan naslov (Moj demon). Međutim, tema demonizma se nalazi i u najpoznatijem proznom djelu ovog pisca – u romanu Junak našeg doba, te u još jednoj, manje poznatoj poemi – Azrael. Svakako, demonizam je prisutan i u drugim Ljermontovljevim djelima – Vadim, Tamara, Mciri, Izmailbej, Priča za djecu, Saška i Maskenbal, u kojima do izražaja dolazi u manjoj mjeri. Ljermontov je uspio da ovu temu saobrazi svakom žanru, odnosno književnoj vrsti u kojoj je stvarao, ne udaljavajući se isuviše od svoje prvobitne ideje. Moglo bi se reći, prema naslovima njegovih djela, ali i iz gore navedenih stihova, da se Ljermontov skoro pa opsesivno bavi likom demona, koji, kako kaže – sreću mi nikad dati neće – i, upodobljavajući ga svojim pjesničkim, romantičarskim, filozofskim, religioznim i političkim idejama, iznosi naročit stav o životu. S obzirom na ovu odliku Ljermontovljevih djela, odnosno na demonizam u njima, potrebno je krenuti od tumačenja samih pojmova demon i demonizam.

Predstava demona prošla je dug put u svom razvoju kroz istoriju ljudske misli. U kontekstu Ljermontovljevog stvaralaštva, demonizam predstavlja specifičan odnos prema svijetu. Kao cilj ima rušenje svih postojećih materijalnih i duhovnih vrijednosti i zasniva se na slobodi volje samog nosioca demonizma, koji ovu slobodu koristi prvenstveno za oslobađanje od moralnih obaveza prema ljudima. Misao o potrebi uništenja i ponovnog stvaranja svijeta na osnovu slobodne volje uslovljena je ličnom uvrijeđenošću nosioca demonizma postojećim poretkom u svijetu i činjenicom da je besmisao ispunio svijet.2
Osnovna motivacija za Ljermontovljevo bavljenje demonizmom jesu društvena situacija u Rusiji tridesetih godina XIX vijeka i procvat romantičarskih ideja, koje, između ostalog, propituju kardinalna pitanja morala i poretka svijeta. Ljermontovljev demonizam manifestuje se na različite načine, iako su dvije vrste tumačenja dominantne. Prvo, demon je predstavljen kao univerzalni fenomen (явление общечеловеческое), u tonovima visoke filozofske refleksije, a to bi, na primjer, bili prikazi demona u različitim izdanjima iste pjesme – Moj demon. Drugo, demon je predstavljen u konkretnoj formi, odnosno u društvenim prilikama savremenim pjesniku. Primjer za to bi bio roman Junak našeg doba. U oba slučaja, postupci demonizovanog junaka u Ljermontovljevim djelima rezultat su junakovog jednoličnog suda o svijetu – zlo je odgovor na ljudsku nepravdu i, iznad svega, na Božju nepravdu. Djelovanje demonizovanih junaka motivisano je njihovom željom za osvetom sudbini i Tvorcu. Značajno je pomenuti da demonizam uvijek ima filozofski aspekt, a osnova filozofije demonizma jeste težnja ka empirijskim dokazima nesavršenstva svijeta. Iz tog razloga važan je eksperiment kao oblik intelektualnog samopotvrđivanja, a primjer za to su poema Demon i roman Junak našeg doba.

Rad na poemi Demon Ljermontov nije završio i nije imao namjeru da je objavljuje.3 Ipak, Demon je objavljen 1841. godine. U prvim verzijama poeme, prostor nije konkretizovan. Postoje pretpostavke da je radnja poeme sve do sedme redakcije bila smještena u Španiji. Nakon prvog boravka na Kavkazu, Ljermontov se oduševljava ljepotom tog predjela, te svog Demona prostorno situira na Kavkaz i unosi u poemu folklor naroda sa kojim se tamo susreo.4
Demon je već u prvim stihovima predstavljen kao pečalan i zanesen snovima o prošlim vremenima, kada je još uvijek bio heruvim (prvenac postanja), kada nije znao za mržnju i sumnju – когда он верил и любил.5 Već se ovdje nazire inverzija i odstupanje od tradicionalnog hrišćanskog razumijevanja demona, što se jasnije ispoljava u stihovima:

Kroz pusti svet bez pribežišta.
Kao minuta za minutom,
Ne darujući duhu ništa,
Stoleća nizahu se duga.
On, kao vladar zemnog kruga,
Bez naslade je sej’o zlo,
Pa kada nije ni najmanju
Prepreku našao svom znanju,
– Dosadilo mu čak i to6
Vrubel, Demon u manastirskim stenama
Naime, ta inverzija odnosi se prvenstveno na problem teodiceje. Iz ovih stihova jasno je da je pali anđeo taj koji sije zlo u svijetu, ali to njegovo djelovanje ne nailazi na otpor ni u ljudskom svijetu, ali ni među božanskim silama dobra. Ljermontovljevom Demonu sijanje zla je dosadilo i on više ne želi da bude uzročnik zla u svijetu, iako je zlo i dalje prisutno. To je za Demona uznemirujuće i sa podsmijehom posmatra takav svijet i takav božanski poredak. Značajno za Ljermontovljevu koncepciju demonizma u ovoj poemi je upravo to što Demon ne čini zlo zla radi, već izražava prezir prema nesavršenom božanskom poretku. U poemi su suprotstavljena dva oprečna modela života – sa jedne strane to je ljudski život, koji protiče u okvirima Božje pravde i, sa druge strane, Demonov život koji ne prihvata tu i takvu pravdu. Demonova koncepcija života, kako se vidi, izgrađena je kao potpuna antiteza Božjem ovozemaljskom životu.7 U zakletvi Tamari, Demon iznosi svoje mišljenje o zemaljskom životu. Ljudski život, smatra Demon, protiče bez istinske sreće, bez dugotrajne ljepote, a mnogi grijesi i teške kazne ispunili su Zemlju –где не умеют без боязни, ни ненавидеть, ни любить. 8 Pored toga, život na Zemlji je ispunjen teškim i besmislenim radom, a ljudi su malodušni, grubi, hladni i nestalni. Demonovo pominjanje ,,teškog i besmislenog” rada podsjeća na Hesiodov mit o Zlatnom vijeku. To ponovo asocira na problem teodiceje – prema Hesiodu, ljudi su odgovorni za sva zla u svijetu, a Božja kazna u smislu opomene, koja smrtnike stiže zbog njihovih nepravdi i zlodjela, smislena je i korisna. To se odnosi i na civilizacijski hod čovječanstva, koje sve više degradira u svom evolucijskom procesu.

Upravo sukob u sebi nosi Ljermontovljev Demon. Međutim, njegov Demon je nezadovoljan svojim vječnim i usamljeničkim životom i ni u čemu ne nalazi utjehu i nasladu. Nakon što uvede Demona i objasni njegovu ontološku poziciju, pjesnik prelazi na lirski opis Kavkaza i Gruzije, koje Demon nadlijeće. On uočava ljepotu prirode, ali ne učestvuje u njoj; ne divi joj se, već je posmatra sa jedne strane prezrivo, a sa druge nezainteresovano. Tome svjedoče sledeći stihovi:

Divlji i divan beše tu
Sav božji svet; – no gordi duh
Ošinu samo u prezrenju
Pogledom ovo božje delo,
I ništa ni u magnovenju
Ne otkri visoko mu čelo.9
Ovi lirski opisi predstavljaju život u okvirima Božje pravde – blještava ljepota planinskog Kavkaza, pitomost donjeg dijela Gruzije, ljepota djevojačkog plesa… Sve ovo su oblici spoljašnje, fizičke ljepote. Ljermontov zapravo opisuje sve ono što je vidio dok je boravio na Kavkazu. Kao što je pomenuto, Demon leti iznad vrhova Kavkaza. Ljermontov je majstor u slikanju pokreta. Demon je predstavljen u dinamičkom procesu razvoja. U uvodu je sažeto ocrtan njegov put od vremena kad je bio anđeo najvišeg reda (čisti heruvim), preko vremena prvih gorkih saznanja izopštenog otpadnika od Boga, vremena mržnje i borbe protiv svih principa, bića i stvorenja koja vjeruju u pravednost i istinitost Božje koncepcije dobra. Međutim, u radnju poeme lik Demona je uveden kao beznadežan i usamljen; dosadile su mu borba i činjenje zla – on još jedino može da pati zbog svoje usamljenosti. Ipak, Ljermontov otvara mogućnost za Demonov preporod pod uticajem ljubavi.

Zaljubljeni demon, odnosno njegova ljubav prema smrtnoj ženi, osnovna je tema ove poeme. Ljubav je najvažnija romantičarska tema, a demonizam Ljermontov najistaknutije predstavlja upravo u okvirima te teme. Dakle, njegov junak je, kao što je već rečeno, nezadovoljan i pati zbog svog vječnog i usamljeničkog života, a izlaz iz takvog stanja traži u osjećanju koje prezire – u ljubavi smrtne žene. Tamara predstavlja izuzetak u tom svijetu koji Demon prezire. Pjesnik se poigrava epizodom u kojoj Demon uočava Tamaru. Nakon što istakne njenu izuzetnu ljepotu, on piše:

Da kad bi Demon u svom letu
Sad spazio je na tom svetu,
Uzdahnuo bi, nekadanju
Videći braću u sećanju.

Pjesnikovo poigravanje odnosi se na potencijalni događaj koji najavljuje dalju radnju. Odmah nakon ovih stihova slijedi najvažniji trenutak poeme, poslije kojeg je Demonova priroda sasvim promijenjena.To je predstavljeno sljedećim stihovima:

I Demon vide… bićem celim
On preda se u magnovenju
Još neznanom mu uzbuđenju,
I lednim duhom opustelim
Glas razleže se pun toplote,
I opet beše on u vlasti
Ljubavi, dobra i lepote!

Demon je, dakle, potpuno promijenjen nakon što zapazi Tamaru. On čini sve da bi zadobio njenu ljubav. Izaziva smrt njenog budućeg muža, javlja joj se u magnovenju, bori se sa njenim anđelom zaštitnikom u manastiru. On i dalje pati, ali ta patnja je sada oplemenjena ljubavlju i ima cilj. Snaga Demonovog stradanja predstavljena je u dirljivoj epizodi, u kojoj njegova ,,nečovječija suza” prži kamen. Ljermontovljev Demon plače kao Danteov Sotona u devetom krugu Pakla. Međutim, Danteov Sotona je potpuno statičan i beznadežan. Ljermontovljev Demon je slobodan i on djeluje. Pjesnik kaže:

To mu je ljubav govorila
Jezikom davno znanog druga.

Na početku poeme Demon nije imao snage da se prisjeti vremena prije pada, kada je bio heruvim i kada je osjećao ljubav. Tamara u njemu budi odavno ugušenu ljubav i sjećanja na prošla blaženstva. Nakon smrti vjerenika, Tamara odlazi u manastir, gdje je štiti heruvim-zaštitnik, ali ona, iako se svojevoljno sklonila u manastir, priželjkuje dolazak nezemaljskog bića koje joj je govorilo u magnovenju. Demon se za nju bori sa njenim anđelom-zaštitnikom:

”Ona je moja!” – huknu grozno.
,,Odlazi, ovaj čas je moj!
Doš’o si, zaštitniče, pozno,
I sudija ti nisi njoj
Kao ni meni! Nad oholim
Njenim je srcem znak mog žara,
I tu sad nema tvog oltara,
Ja ovde vladam i ja volim!”

U poemi se insistira na Tamarinoj izuzetnosti. Ona nije samo lijepa, u njoj ima nečeg što se takođe može označiti kao demonsko. Ona je, kako je karakterizuje i Demon, izrazito ohola, ali se kod nje uočava i osjećaj nepripadnosti svijetu. Oholost je, prema hrišćanstvu, najteži smrtni grijeh. Hrišćanska tradicija insistira na oholosti kao razlogu Luciferovog pada. Demonova oholost u poemi nije stavljena u prvi plan. U zakletvi Tamari, on za sebe kaže da je царь познанья и свободы.10 Njegovo insistiranje na slobodi i znanju je važno. Ono unekoliko podsjeća na riječi Sotone iz Miltonovog Izgubljenog raja: Bolje vlast u paklu, nego sluga u Raju. Za Ljermontovljevog Demona, kao i za Miltonovog Sotonu, važne su sloboda i individualnost. Ljermontovljev Demon ne želi da vlada, ni da sije zlo, on želi da usamljenost prestane. On teži promjeni kroz ljubav. Ovo je najvidljivije u njegovoj zakletvi Tamari, koja je, pored njihovog susreta, najvažniji dio poeme. Demon se u svom prvom direktnom obraćanju Tamari predstavlja i određuje svoj položaj:

Onaj sam koga kroz noć gluhu
Već odavno ti slušaš tu,
Čije su misli u tvom duhu,
Čiju naslutila si muku,
Kom lik videla si u snu,
Onaj, kom pogled nadu gubi
I koga niko baš ne ljubi;
Bič robova zemaljskih mojim
Saznanja car sam i slobode,
Nebesa dušman, zlo prirode,
I ja sam, gle, kraj nogu tvojih!

Demon je kraj njenih nogu. Iako je već spustio svoj registar do ljudskog nivoa, on se još više spušta pred posebnim ljudskim bićem koje voli. Govori joj da je njen lik u njegovom duhu rođen u prvom času svijeta i da je njim vođen kroz eter. Priča joj o patnjama koje je trpio stoljećima i da mu je sva naslada u zlu zapravo predstavljala gorčinu. Omrznuo je svoju besmrtnost nakon što je vidio Tamaru i osjeća ljubomoru prema smrtnim stvorenjima.

Zakletva Tamari važna je zato što u njoj do izražaja dolazi Demonova spremnost na samoodricanje zbog ljubavi. On je spreman da se odrekne pređašnjeg načina života, čak i da se pomiri sa Bogom i da ponovo postane dobar. Dakle, on je spreman u potpunosti da se promijeni i žrtvuje zbog te ljubavi. On se Tamari, koja brine zbog Božje kazne govori kako Bog ne mari za ljudski svijet i da je zauzet samo nebom. Govori joj da će i u paklu biti sa njim. Trudi se da izazove u njoj sažaljenje. Tamara počinje da posustaje pred njegovim uvjeravanjima, a on počinje da se kune. Demon joj se kune prvim danom stvorenja i poslednjim danom, kune se sramom sagriješenja, pobjedom pravde, padom svojim, njihovim susretom, skupom svojih sluga, mačevima heruvima, ljubavlju, strašću, srećom, propašću i njom samom. On se odriče svega što jeste zarad njene ljubavi i spreman je da se izmiri sa dobrom:

Odustajem od oholosti
I mržnje, osvetu što snuje;
Od sada otrov lukavosti
Nikome neće duh da truje;
Ja neću s nebom da se borim,
Ja hoću ljubavlju da gorim,
Ja hoću Dobom da odišem!

Ljermontovljev Demon je besmrtno biće koje je usamljeno, ali on može da voli i da probudi ljubav. On je ,,car saznanja”’ i predstavlja mudrost, dok Tamara predstavlja ljepotu. Demon joj još kaže da je zbog nje spreman da žrtvuje vječnost, da je njegova vlast kraj njenih nogu, da je ona svetinja za njega i da na njenu ljubav gleda kao na dar. Međutim, on joj kasnije nudi vlast i beskrajno saznanje, što bi značilo da on nema iskrenu namjeru da se promijeni i pomiri sa Bogom:

Prepusti zato samom sebi
Taj jadni svet i bivše stanje;
Ponosno, beskrajno saznanje
Ja ću da zato pružim tebi.


…
Taj svet ću da ti pružim ceo
Za tvoju ljubav!

Demon svojim poljupcem ubija Tamaru. Ona strada i umire u njegovom zagrljaju. On je oplakuje, svjestan svog čina. Ovdje se javlja motiv oplakivanja mrtve drage, što je, takođe, čest romantičarski motiv. Demon se ponovo bori, sada za Tamarinu dušu, ali ona, videći ga u svoj njegovoj grozoti i bijesu, ovaj put prihvata zaštitu anđela. Nju čeka spasenje jer je ,,umjela da ljubi”:

Spali su s nje u isti mah
I okov zla i zemni prah.

Demon je poražen i ponovo se vraća u pređašnje stanje – usamljenost i bezizlaznost. Jedina utjeha mu je oduzeta i on proklinje sopstvene snove i nadu.

I prokle Demon pobeđeni
Bezumne, smele svoje snove,
I opet osta usamljeni
Oholi duh u vaseljeni
Bez ljubavi, bez nade nove!


Poema daje prostor da se promijeni jedno nadljusko biće. Ta promjena motivisana je ljubavlju. Međutim, ta mogućnost ostvarena je na trenutke, ali ne u potpunosti. To nije ostvarivo, jer je zlo metafizički neophodno u svijetu. Da li je uzročnik tome zlu Božja nemarnost ili Demonov uticaj – ostaje pitanje. Demon prolazi blagu metamorfozu, ali se nakon nje survava u isto stanje u kojem je bio i na početku poeme, čak i tragičnije, jer ostaje potpuno beznadežan.

Demonizam u ovoj poemi sadrži i jasan ideološki smisao. Ljermontov živi i stvara pod vladavinom cara Nikolaja I. U tom periodu, Rusija nije bila napredna zemlja. Najvišu društvenu ulogu imalo je plemstvo, koje se okupljalo oko cara, dok su seljaci-težaci grcali u siromaštvu.

Pored nepovoljne ekonomske situacije, u Rusiji je bila veoma ograničena sloboda umjetničkog stvaranja. Ljermontov se buni protiv toga. Pjesnik je u svojim djelima oštro kritikovao vlast u svojoj zemlji i kroz njih se zalagao za promjenu i slobodu. Car Nikolaj I tumači se kao Bog-Svedržitelj u poemi Demon, koji ne mari za svoj svijet. Ljermontov je poistovjećivan sa Demonom, kao protivnik tog Boga i poretka. Za Ljermontova, kao i za Demona, važna je sloboda. Demonov način izražavanja sopstva je kroz ljubav, a Ljermontovljev kroz poeziju. Obojici je oduzeto pravo na slobodu izraza.

Dragojana Ristić,
izvor

                          

•  Mihail Ljermontov:Čovek iza genijalca
• Ljermontov Mihail, poezija 

Robert Musil

       Pre tačno sto godina, Robert Musil pozivao je u berlinskom književnom časopisu "Die Neue Rundschau" da se Austrija priključi Nemačkoj. Time je "jedan od najintelektualnijih književnika u poslednjih sto godina", pisac bez kojeg nemačka književnost ne bi bila zamisliva kakva je danas, postao jedno od prvih velikih imena građanske Austrije koja su istupila s takvom idejom. Napisao je da je "zasebna austrijska kultura ionako samo legenda".

            Nije to bilo niti izbliza s onih pozicija zbog kojih je 1938. došlo do "ujedinjenja" Austrije Trećem Rajhu. Upravo suprotno. Čovek koji je tad bio i telesno i duhovno izranjavan paklom Prvog svetskog rata, samo nekoliko meseci ranije zdušno je podržao programe Nemačke revolucije s kraja 1918. redom na liniji ideja Hajnriha Mana, Kurta Volfa i Bruna Tauta o "Političkim većima intelektualnih radnika".

         A tu su se navodili i konfiskacija imovine iznad određenog imovinskog cenzusa, pa društvena preraspodela i konverzija kapitalističkog ekonomskog sastava u radničko upravljanje, veoma mnogo stvari za koje su se tih dana borili ljudi poput Roze Luksemburg i Karla Libknehta.

          Nemačka izmučena svetskim ratom svojih najkrupnijih imperijalnih gospodara bila je željna pravde, hleba i pacifizma, pa ako tog novembra i nije postala Slobodna socijalistička republika, postala je Vajmarska republika, građansko društvo oslobođeno "Kakanijanaca", o kojima je Musil posle pisao u svom velikom romanu, svom životnom delu "Čovek bez osobina".

        Samo, kao što je Vajmarska republika sledeće decenije i po pala kao žrtva ekstremnog nacionalizma izraslog iz izgladnele, traumatizovane i iskompleksirane nacije sve do nivoa otelotvorenja čistog zla, dakle kao što je pala pod plimom nacista, NSDAP-a i Hitlera, tako je i Musil postao progonjen čovek.


       Zato "Čovek bez osobina" i jeste izlazio u delovima, tačnije dva za njegova života, 1930. pa 1933. godine, a treći posthumno kao pokušaj rekonstrukcije konačnog završetka Musilova životnog dela, na kojem je radio poslednjih 21 godinu života.

- Moderni čovek živi u standardizovanom, krutom, isušenom svetu. Uzroci ovog uništenja su odvajanje jedinke, podela rada, izolacija, razdvajanje - pisao je Musil.

       Pisao je o megalocivilizaciji u kojoj je čovek mrav uništen brzinom mašine, pri čemu nema skoro nikakvu šansu da razvije vlastitu ličnost. Odatle "čovek bez osobina", možemo reći i "čovek bez ličnosti".

       A zašto je književnik kojem su se klanjali i ljudi poput Kundere sa svojim glavnim likom Urlihom u tom velikom romanu, kojem je isključivo posvetio trećinu aktivnog života, išao opisivati da se u javnom istorijskom životu uvek događa samo ono što zapravo i nema pravog razloga, pa čoveku ne preostaje ništa drugo nego s "dopusta" svog uobičajenog života da ide u potragu za drugim životom?

      Da bi se to shvatilo, treba proći kroz celi Musilov život, onaj koji je ostao zabeležen. Činjenica je da je veoma retko koji književnik ili mislilac uopšte u modernoj ljudskoj istoriji prošao obrazovanje i iz prirodnih i iz društvenih nauka, da je izučavao i mašinstvo i prošao kroz vojnu obuku.


Detinjstvo i seldibe

     Od rođenja trebao je da bude pravo dete sveta Austrougarske. Otac mu je bio univerzitetski profesor mašinstva koji je 1898. dogurao do dekana Mašinskog fakulteta na "Deutsche Technische Hochschul Brünn". Majka mu je bila kći Franca Vejvera Bergauera, čoveka koji je za austrijsko carstvo gradio prve železnice. Bile su to vrlo dinamične profesije onog doba i onog sveta, tako da se Musil, od rođenja u okolini Klagenfurta, s njima često selio kroz detinjstvo i mladenaštvo.

      Rođen 1880. godine, bio je jedino živuće dete u porodici. Svoju stariju sestru, umrlu 1876. godine, zbog toga nije upoznao. I već tu počinju da se ocrtavaju elementi onoga što će više decenija kasnije pisati u "Čoveku bez osobina". Celog života osećao je snažnu povezanost sa svojom sestrom. Istoričari koji su analizirali njegov život u tome su pronašli uzroke zbog kojih je Musil u kasnijim godinama u svom dnevniku pisao o povremenoj želji da bude devojčica.

      Neki drugi su, međutim, razloge tih njegovih rodnih identitetskih traženja tumačili kao posledicu, u ono doba bi se to tako reklo, "nerazjašnjenih" druženja njihovog porodičnog prijatelja Hajnriha Rejtera s majkom malog Roberta.


      Verovatnije je, međutim, da je posredi ipak bilo ono prvo, jer je Robert Musil još kao dečak bio snažan, čvrst, dotle siguran u sebe da ga je otac prvo gurao u sportske aktivnosti poput rvanja, a posle je dečak i sam išao na mnoštvo sportskih aktivnosti, od plivanja, preko biciklizma do tenisa.

     Uz to, Robert Musil bio je fantastično radoznao klinac, inteligentan, u stalnoj jurnjavi za znanjem. Imao je 11 godina kad je zbog upale moždane opne izgubio svoju prvu godinu u realnoj gimnaziji. Ali potom je dve godine proveo u vojnoj školi u Ajzenštatu. Pa još tri godine u višoj vojnoj gimnaziji, o čemu je pisao u svom delu "Törleß".

      I umesto da postane klasični carev oficir, imao je 17 godina kad ga je privukla Tehnička vojna akademija u Beču, što je vodilo artiljerijskom oficiru. Ali nije to bilo to. Te 1898. godine, Robert Musil kao da je otkrio sebe. Odustao je od vojske, otac mu se s tim usaglasio i uzeo ga je na studije mašinstva kod sebe u Brünn.

     Istovremeno je "gutao" Ničea, Meterlinka i Ralfa Volda Emersona, jurio je da se prazni kroz sportove, živeo je punim plućima svet iz kojeg je cvetala moderna, vrtoglave godine koje će besramno i brutalno preseći Veliki rat. U to vreme Robert Musil jednako žestoko krenuo je da otkriva i seks. Posle je opisivao da je bila reč o "eksperimentisanju i otkrivanju sebe", što je verovatno tako i bilo, ali izvana to je izgledalo kao njegovo kurvanje po javnim kućama.

Elois Musil: Češki Lorens od Arabije

         Ako je taj mladić takav u to doba povukao nekakvu porodičnu crtu, mogao je to biti jedino njegov 12 godina stariji rođak Elois Musil, čovek koji je u svoje doba bio poznat kao "češki Lorens od Arabije", a zapravo bilo bi pravednije prema njemu reći da je u Prvom svetskom ratu bio suparnik Tomasu Edvardu Lorensu, odnosno Lorensu od Arabije. Elois Musil bio je rođen u Češkoj i ništa nije upućivalo na to u kakvog će pustolova izrasti.

     Nadbiskup Olomouca sigurno nije imao pojma što je posredno prouzrokovao kad je tom devetnaestogodišnjem mladiću 1887. dodelio stipendiju za studije katoličke teologije. Elois Musil pokazao se briljantnim studentom, četiri godine posle postao je i katolički sveštenik, a u naletu na doktorat otkrio je studije orijentalnih jezika i sav se posvetio izučavanju poveznica monoteističkih religija, školovanju na fakultetima u Londonu, Berlinu, Kembridžu, Beču, Bejrutu...

      Ako je neko nekad nalikovao na lik Indijane Džonsa, Elois Musil bio bi među najozbiljnijim kandidatima. Već od kraja 19. veka išao je na mnoga putovanja na Bliski istok, u "svetu zemlju", posebno istražujući Jordan. Njuškao je po antičkoj Petri, otkrivao špilje, građevine i ostatke iz doba dinastije Omejida, odnosno Omedijskoga kalifata. Elois Musil bio je onaj koji je otkrio Kusair Amru, dvorac usred pustinje, star 13 vekova.

      Da se danas može na tren vratiti među žive, Eloisa Musila bilo bi malo sram što je upamćen i kao onaj koji je u pokušaju da odnese, danas će se možda i prestrogo reći - "da ukrade" fresku "Šest kraljeva", jer mu crteži kopije nisu bili dovoljni, fresku gadno oštetio. Indijana Džons, rekli smo? Ipak, on je uveliko doprineo proučavanju Bliskog istoka.

     Carska vlada u toku Prvog svetskog rata poslala ga je na Bliski istok kako bi tamo uništio pokušaje Britanaca, odnosno Ujedinjenoga Kraljevstva, da podstakne arapsku revoluciju u Otomanskom Carstvu. A to je značilo da je on bio na jednoj, a Lorens na drugoj strani. Važio je za "sivu eminenciju" na dvoru Habsburga, putovao je na Bliski istok s bratom kasnije carice Zite, a krajnje zločesto znali su ga zvati i bečkom verzijom Raspućina.

         I Berlin i Beč u njega su polagali veliko poverenje u diplomatskim i obaveštajnim pohodima na Bliski istok u tom ratu. Kad je reč o Robertu Musilu, taj mladić bio je u najmanju ruku fizičkih i intelektualnih kvaliteta za to, čak i za mnogo više. Uza sve one studije, primera radi, naprosto je usput naučio latinski i starogrčki, i to istovremeno dok je radio stvari poput izuma svog instrumenta "krug za boje", proučavao prirodne nauke, pratio otkrića iz psihologije, pratio književnost...

     Osnovne razlike između njega i "češkog Lorensa" bile su, prvo, to što je Robert Musil bio oduševljen kulturnom revolucijom Zapada i kritičan prema carevima, a, drugo, obožavao je žene. Verovatno je u svojim pohodima po javnim kućama pokupio sifilis, od kojeg se u martu 1902. morao lečiti živom. Nije to bilo ništa posebno za to doba.
izvor

Kosmopolitski aspekti poezije Vilijama Karlosa Vilijamsa ( Wiliams Carlos Wiliams )

   

  Uobičajeno je da se u američkim književnim istorijama Vilijam Karlos Vilijams
(William Carlos Williams, 1883‒1963) procenjuje kao „najameričkiji“ veliki pesnik XX veka, odnosno kao izraziti predstavnik poezije američke lokalnosti. Pri prikazivanju i tumačenju Vilijamsa kao suštinski američkog pesnika okrenutog lokalnosti implicirana je i sugestija o njegovoj provincijalnosti unutar „svetskih tendencija“ u poeziji XX veka, pa u tom smislu i njegovoj marginalnosti. Za ovo postoji nekoliko razloga.

       Za života Vilijams je bio skoro potpuno zanemaren od književnih kritičara. Postavlja se pitanje kako to obrazložiti s obzirom na Vilijamsove izuzetne književne aktivnosti. Napisao je 49 knjiga iz svih poznatih žanrova kao i dela koja se teško žanrovski klasifikuju: preko 600 pesama, 4 romana, 52 kratke priče, 2 knjige eseja i kritika, autobiografiju, biografiju svoje majke, istoriju Amerike, 4 pozorišna komada, libreto za operu; bavio se i prevodilačkim radom i preveo sa španskog Kevedov roman Pas i groznica i nekoliko pripovedaka, a sa francuskog Supoov roman Poslednje noći Pariza.

      Danas je jasno da je Vilijamsova poezija naišla na nerazumevanje i neodobravanje dominantne škole u nauci o književnosti i kritici toga vremena – Nove kritike koja je promovisala poeziju modernizma čiji je najbolji reprezentant bio Eliot jer je njen ideal bila dobro napravljena simbolistička pesma, često poređena sa savršenim kristalom. To je zatvorena, impersonalna, autotelička forma, u kojoj je naglašen formalni aspekat, a okrenuta je mitskim temama, naglašavanju složenih i paradoksalnih stavova, natopljena književnom tradicijom (dakle, eksplicitno kosmopolitska), istoricizmom i žudnjom za univerzalnim značenjem utemeljenim u metafizici.

      Vilijams se, međutim, zalagao za drugačiju poeziju. Najpre, smatrao je da je neophodno odbacivanje autoriteta metafizičke tradicije, temelja modernističke poezije, koji počiva na akademskom okamenjivanju nauke, istorije i filosofije, kako bi se američki pesnik mogao približiti izvornom doživljaju sveta i progovoriti izvornim jezikom. Potom, isticao je da se ovakav jezik koji ne prenosi ideje već uspostavlja bliski odnos sa bićem može otkriti samo u lokalnosti. Jedino lokalno je univerzalno, verovao je, i zato američki pesnik treba da piše jezikom svoje lokalnosti, direktno, lično, antiformalistički i aktuelno. Američka poezija mora biti utemeljena na ritmovima i bojama američkog govora, misli i iskustva. Najzad, i to je možda stav koji je najpresudnije uticao na kvalifikaciju Vilijamsa kao lokalnog pesnika i time i diskvalifikaciju od Nove kritike, kao svoj glavni poetički credo proklamovao je da nema ideja sem u stvarima (Say it! No ideas but in things!) (Popović Srdanović, 1983: VII, XI). Upravo ovo poverenje Vilijamsovo u čulno i perceptivno, u lepotu stvarnog, njegova iskrenost u sagledavanju objekata i zadovoljstvu tog gledanja, ono je što se smatra „američkim“. Ovo pesnikovo poverenje u stvari je takvo da je „na njegovim usnama uvek poznato, pragmatično, američko Ovo su činjenice ‒ jer je on najpragmatičniji od svih pisaca i tako američki da i taj pridev ne deluje kao adekvatan… uzvikujemo u očaju i oduševljenju (podvukla D. P. S.): On je pesnička Amerika (’the America of poets’)“(Jarrell, 1968: XI).

      Uvid u Vilijamsovu poeziju, međutim, omogućuje nam da konstatujemo da njegovo delo pored nesumnjivo „američkih“ ima mnoge kosmopolitske karakteristike.1 Pošto se, naravno, postavlja pitanje kako o ideji kosmopolitizma govoriti u književnosti ili preciznije kako definisati kosmopolitizam pesnika koji je uvek temeljno određen jezikom na kojem piše, čini se da je u tom smislu najfunkcionalnije shvatanje tzv. „ukorenjenog kosmopolitizma“ koje u delima Etika identiteta (Ethics of Identity) i Kosmopolitizam: Etika u svetu stranaca (Cosmopolitanism: Ethics in a World of Strangers) koristi filozof Kvame Entoni Epija (Kwame Anthony Appiah). On ističe da kosmopolitizam mora da pomiri „neku vrstu univerzalizma sa legitimnošću barem malog dela pojedinačnog“ (Appiah, 2005: 222‒223), što znači da sagledava kosmopolitizam kao fenomen čija je suština parcijalnost, odnosno kosmopolite kao one koji pripadaju mestima koja nisu njihova rodna zemlja, na parcijalan način. On veruje da je moguće negovati odanost sopstvenim korenima i istovremeno kultivisati kosmopolitski odnos prema stvarima koje afirmišu našu „zajedničku ljudskost“.2 Otuda koncept „ukorenjenog kosmopolitizma“. Dva osnovna ideala koje on identifikuje kao osnovu za ovaj „ukorenjeni kosmopolitizam“ su „univerzalna briga“ i „uvažavanje ljudskih različitosti“ (Appiah, 2006: XV). Da bi se mogla izgraditi saosećajnost prema drugima i drugim kulturama nužna je, ističe ovaj autor, lojalnost odnosno saosećajnost prema sopstvenoj kulturi ili kulturi svog emocionalnog izbora, što zauzvrat omogućava i saosećajnost prema drugim kulturama.

     Kosmopolitizam V. K. Vilijamsa može se posmatrati upravo u okviru koncepta „ukorenjenog kosmopolitizma“ jer insistirajući na svojim korenima, okrenut prema svojoj lokalnosti, svojoj najspecifičnijoj partikularnosti, on istovremeno uvažavajući i razumevajući druge kulture, omogućava svim njihovim glasovima da u njegovoj poeziji međusobno komuniciraju.

      Među elementima koji su odigrali ulogu u definisanju kosmopolitizma Vilijamsovog najpre valja uočiti porodičnu multikulturalnost, pesnikovu multilingvalnost, i kosmopolitsko obrazovanje. Vilijams je rođen u imigrantskoj porodici: njegov otac je kao petogodišnjak iz Britanije, preko Amerike, stigao do Porto Rika gde je odrastao; nikada se nije odrekao britanskog pasoša koji je koristio radeći kao zastupnik kolonjske vode „Florida“ uglavnom u centralnoj i južnoj Americi (Williams, 1967: 14). Njegova majka, koja je imala umetničke sklonosti (slikala je i svirala klavir), došla je iz Santo Dominga u Njujork posle veridbe (1967: 5). S obzirom na to da su Vilijamsovi roditelji odrasli u miljeu karipske kulture i španskog jezika, u kući se, kao paralelni jezik, govorio španski (1967: 14‒17). Sam pesnik govorio je pored španskog i francuski;vreme od 1897. do 1899. proveo je na školovanju u Švajcarskoj, u Šato de Lansiju kraj Ženeve, u međunarodnoj školi (1967: 28‒34). Neko vreme je sa porodicom boravio i u Parizu pohađajući bolju parisku gimnaziju „Lise Kondorse“ (1967: 35‒42). Pored francuskog jezika,Vilijams je bio u dodiru i sa nemačkim jezikom. Pošto je završio studije medicine na medicinskom univerzitetu u Pensilvaniji, proveo je na specijalizaciji pedijatrije godinu dana u Lajpcigu (1967:109‒112).

      Vilijams je, dakle, od rođenja, tokom godina formiranja, bio izložen različitim kulturnim uticajima i jezicima počevši od onih u sopstvenoj porodici a potom i izvan nje. Već je ova činjenica dovoljna da se obesnaži uverenje Novokritičara da je Vilijams provincijalac. Na ovo uverenje je, između 1919. i 1920. snažno uticao Paund koji se družio s Vilijamsom još od ranih studentskih dana, i često, sa svojih internacionalističkih pozicija, ismejavao Vilijamsovu odbranu domaćeg ambijenta. Ali,Vilijams je putovao više nego Paund i upoznao mnoštvo različitih kultura: više puta je posećivao Francusku, Švajcarsku, Belgiju, Nemačku, Holandiju, Veliku Britaniju, Italiju, Španiju, Austriju, kao i Porto Riko (Williams, 1967: 119‒124; 185‒197; 209‒234). Iskustvo putovanja, različitih jezika i različitih kulturnih konteksta u kojima se kretao odigralo je veliku ulogu u formiranju njegove otvorenosti i osetljivosti prema drugom u smislu uvažavanja „ljudskih različitosti“

        Ovoj nesumnjivo kosmopolitskoj osobini doprinela je umnogome Vilijamsova medicinska praksa koja mu je donela susrete, bukvalno sa hiljadama ljudi. Najčuveniji literarni doktor pored Čehova ostvario je ozbiljnu i uspešnu medicinsku karijeru, i kao lekar sa privatnom praksom u Raderfordu, u Nju Džersiju u kojem je živeo do smrti i kao šef pedijatrije u Opštoj bolnici u obliženjem Patersonu. (Zna se, npr. da je obavio oko 2000 porođaja i pregledao desetine hiljada ljudi.)

      Mada je danonoćno obavljao lekarsku dužnost, Vilijams je sa ne manje žara učestvovao u avangardnim poetskim pokretima koji su se definisali u Njujorku; družio se sa Alfredom Krejmborgom, Merijen Mur, Volasom Stivensom i mnogim drugim književnim stvaraocima. Pored neprestanog delovanja u književnosti, Vilijams je voleo i odlično poznavao savremeno slikarstvo. Od 1910. kada je otvorio ordinaciju u Raderfordu redovno je posećivao njujoršku galeriju Alfreda Štiglica u kojoj tada izlažu Matis, Roden, Tuluz-Lotrek, Ruso, Sezan, Pikaso. Sa avangardnim umetnicima kao što su Marsel Dišan i Alfred Štiglic prijateljuje. Bio je neprestano u kontaktu sa Paundom i njegovim evropskim književnim aktivnostima i sledbenicima a tokom boravaka u Evropi upoznao je brojne značajne pisce, vajare, slikare, fotografe, muzičare: Luja Aragona, Brankuzea, Džejmsa Džojsa, Men Reja, Hemingveja, Fernana Ležea, Džordža Anteja. Upoznao je i Jejtsa kome je Paund bio sekretar (Williams, 1967: 209‒234)


        Iako je živeo u malom američkom provincijskom gradu Raderfordu, a ne kao Paund i Eliot u tadašnjim kulturnim svetskim centrima kakvi su bili London ili Pariz, baveći se za razliku od Paunda i Eliota profesijom koja nije imala dodirnih tačaka sa književnošću, Vilijams je ipak, zbog svog porekla, multilingvalnosti, obrazovanja i umetničkih i profesionalnih interesovanja uspešno afirmisao elemente različitih svetova i kultura kojima je, na ovaj ili onaj način, istovremeno pripadao i koji će u njegovom delu izgraditi njegove kosmopolitske aspekte kako kroz multilingvalnost naslova tako i preko tematske multikulturalnosti poezije.

         Jedan od aspekata Vilijamsovog kosmopolitizma može se sagledati u multilingvalnosti naslova njegovih pesama. Na španskom je naslov zbirke Al Que Quiere, kao i pesama: „El Hombe“, „Mujer“, „Libertad, Igualidad, Fraternidad“, na italijanskom naslov zbirke Dalla Primavera Trasportata Al Morale, kao i naslovi pesama „Riposte“, „Io, Baccho“, na francuskom su „Danse Russe“, „Romance Moderne“, „La Belle dame de Tous les Jours“, „Chanson“, na nemačkom „Lustspiel“ itd.

     Upitan jednom zašto je naslov njegove pesme „El Hombre“ (Vilijams, IP, 1983: 7) na španskom, Vilijams je rekao da mu je bilo „dosta francuskog“. „Znate kako se u umetničkom svetu rado govori francuski. Bez obzira govori li francuski ili ne, takva osoba će uvek rado koristiti francuski izraz, što pokazuje njenu mudrost,pretpostavljam. Pa, kako bih to izmenio, mislio sam da je i španski pogodan jezik, veoma zapostavljen jezik, još od Longfeloua… Moji roditelji su govorili španski, rađe nego engleski, a brat i ja smo ih slušali i razumeli jer su na španskom govorili ono što nisu želeli da mi razumemo. Zato sam voleo španski“ (Wagner, 1961:23‒24). Međutim, ovo duhovito i simpatično obrazloženje može biti shvaćeno samo kao izraz Vilijamsove skromnosti i nepretencioznosti jer naslov pesme u tumačenje pesme unosi značajnu semantičku nosivost.


El Hombre

Neku čudesnu snagu
ulivaš mi zvezdo drevna:
sijaj sama pri izlasku sunca
u čemu nema tvog udela.


     Govornik očito posmatra nebo u rano jutro. Čitalac o njemu ne zna ništa ali mu naslov na španskom sugeriše da se on nalazi ili u podneblju gde se govori ovaj jezik, ili se potcrtava njegova različita etnička pripadnost u ambijentu engleskog govornog područja. U svakom slučaju, izborom španske reči akcentuje se njegov status različitosti, i ulazi u „igru izvora i etimologija“3 čime se naglašava kako njegov specifičan kontakt sa prirodom i vasionom tako i njegova moralna pozicija. Sjaj Danice (večernjače, Venere) ne doprinosi sjaju sunca, ali ona ima sopstvenu, autentičnu i prepoznatljivu svetlost.Ona zato uliva „čudesnu snagu“ posmatraču ‒ inspiriše ga na individualni stav, na neustupanje pred moćnijim, na opstajanje na sopstvenom putu. U susretu sa moćnom vasionom, najzad, na prepoznavanje njene moći ali i na pravo na sopstvenu slobodu. Ako se pesma čita kao iskaz čoveka drugog etniciteta, onda ona upravo podržava njegov utemeljeni kosmopolitizam: on je svestan moći konteksta u koji je uronjen ali se ne odriče svog identiteta.

         Vilijamsovo živo interesovanje za muziku, najuniverzalniju pa time i najkosmopolitskiju umetnost, rezultiralo je pesmama u kojima je istaknuta prijemčivost pesnika za plesove različitih podneblja („Rumba! Rumba!“, „Danse Russe“, „Ples“), kao i muzičke oblike specifične za pojedine predele i ambijente („Chanson“, „Jingle“, „Romance Moderne“; „Sicilijanska emigrantska pesma“, „Pustinjska muzika“) ali i za neke kompozitore, npr. Bramsa („Beleška uz muziku Bramsovog Prvog klavirskog koncerta“), Sibelijusa („Tapiola“) ili Betovena („Priznanje slikarima“).

Suptilne i složene kulturne veze, rana manifestacija Vilijamsovog kosmopolitizma, uspostavljene su u pesmi „Danse Russe“ iz 1917. (IP: 8).

Danse Russe

Ako moja žena spava
i beba i Katlin
spavaju
a sunce je plameno beli kolut
u svilenoj izmaglici
nad sjajnim drvećem, -
a ja u severnoj sobi
igram nag, groteskno
pred ogledalom
mašući košuljom oko glave
i pevajući nežno sam sebi:
„Usamljen sam, usamljen,
tako mi je najbolje!“
Ako se divim svojim rukama, licu
ramenima, bokovima i zadnjici
ispred navučenih žutih zastora, -

Ko će reći da nisam
srećni anđeo čuvar svoje porodice?


      Opsednutost igrom kao univerzalno komunikativnim umetničkim fenomenom može se pratiti od prvih Vilijamsovih pisama bratu Edu o igri Isidore Dankan 1908, do poslednjih redova njegovog velikog epa Paterson. Ovaj, inače prvi ples pomenut u njegovoj poeziji, prožet je seksualnošću i nazvan „ruskim plesom“ (na francuskom, da bi i tako bila potvrđena njegova različitost). „Katlin je devojčica koja nam je pomagala oko bebe“, piše Vilijams. „Kada su gostovali Nižinski i Pavlova, prvi put smo se divili ruskoj carskoj školi igranja. Otuda, pretpostavljam, danse russe. U svakom slučaju, igra“ (Wagner, 1961: 31). Moguće je da je Vilijams gledao na sceni Popodne jednog fauna u postavci Djagiljeva, pa se govornik u njegovoj pesmi ponaša kao satir („igram nag, groteskno“) koji igra uz Panovu pesmu. Time njegova igra postaje pokušaj da se ostvari pretragički, preumetnički, primordijalni gest, iz koga tek treba da se rodi umetnost. Svojom „ruskom“ igrom govornik otvara novi prostor istinitijeg samospoznavanja svoga tela uspostavljajući komunikaciju sa glasom iskonskog drugog potisnutog tradicijom. Ritualni čin narcisoidnog/oslobođenog govornika odigrava se u času osame koji govornik prepoznaje kao najbolje stanje da bi u poslednjim stihovima iskoračio iz ovog solipsizma i uspostavio ironično i drugu svoju ulogu – „srećnog“ anđela čuvara porodice, odnosno čuvara konvencija.


       Već je naglašeno da je Vilijsamsovo interesovanje za slikarstvo i vizuelne umetnosti trajalo od rane mladosti, pa se to odražava i u njegovoj poeziji. U ranim pesmama pominju se Vato i Fragonar („Portret jedne Dame“) i Botičeli („Botičelijevsko drveće“) a u kasnoj pesmi „Poklonjenje slikarima“ Vilijams izražava divljenje za pripadnike različitih slikarskih tradicija. Redukcije Paula Klea, Direrova „Melanholija“ ili melanholični osmeh Leonardove „Đokonde“ kao i Bošovi monstrumi, u ovoj pesmi, svako na svoj način predstavljaju primere kako „umetnost demistifikuje ili označava tajnu izvorišta i čovelovu istinsku slobodu“ (Riddel, 1974: 275‒276).
        Vilijamsovo interesovanje za slikare naročito je uočljivo u njegovom epu Paterson gde se daje iscrpni katalog velikih svetskih umetnika, čija umetnost ukazuje na sopstvenu slobodu koja se sastoji u prevazilaženju konvencija određenih putem tradicije ili istorije. Njihovu umetnost Vilijams slavi kao „parodičnu dekonstrukciju“ sopstvene tradicije kroz izobličenja. Pomenuti su i slikari koji su imali smelost da se otisnu u nepoznato ili oni koji su otkrili da je svaka velika lokalna umetnost univerzalna: to su pored Gogena, Tuluz Lotreka, Pikasa, Huana Grisa i slikari američke tradicije Džekson Polok, Odibon i Ben Šan (Popović Srdanović, 2007: 129‒163)

         Vilijamsov najomiljeniji slikar bio je najveći slikar flamanske renesanse, majstor žanr scena i pejzaža Brojgel, čijim slikama pesnik posvećuje pesme „Dar“ i „Kermes“. Poslednja Vilijamsova zbirka pesama (1962) nosi naslov Brojgelove slike i u njoj se nalazi 10 pesama posvećenih pojedinim slikama ovog fantastičnog slikara. Ovaj niz pesama otvara pesma „Autoportret“ (IP: 201).

Autoportret


U crvenom zimskom šeširu plave
oči se smeju
samo glava i ramena

zbijeni na platnu
ruke prekrštene
veliko desno uvo vidi se

lice blago nagnuto
teški vuneni kaput
sa pljosnatim dugmadima

zakopčan do vrata otkriva
baburast nos
a oči optočene crvenilom

od napora mora da ih je
jako zamarao
no nežni zglavci

pokazuju da je bio
nenaviknut na
fizički rad neobrijan

zarastao u plavu bradu
nije imao vremena ni za
šta osim za svoje slike.

      Ova odlična ekfraza, verbalna reprezentacija vizuelnog dela, izuzetan je primer Vilijamsovog ukorenjenog kosmopolitizma pošto istovremeno funkcioniše i kao poetski diskurs i metadiskurs: slaveći slikarsku veštinu flamanskog slikara 16. veka, Vilijams postiže vrhunac svog pesničkog izraza. Pošto je jednom rekao da „umetnik uvek i zauvek slika samo jednu stvar: autoportret“ Vilijams opisujući Brojgelov autoportret piše i sopstveni manifestacijom sopstvenih pesničkih postupaka. Pesnik nam žurno otkriva slikarev autoportret – jer to priliči predmetu slike. Slikar Brojgel „nije imao vremena niza/šta osim za svoje slike“, a pesnikova žurnost nam pokazuje da tako funkcioniše i pesnik. Kako Brojgelov slikarski nagon, tako i pesnički nagon Vilijamsov predstavljaju nezaobilaznost svakog umetničkog stvaralačkog poriva.

      Poseban kosmopolitski aspekat u Vilijamsovoj poeziji izgrađen je preko njene posvećenosti raznim ambijentima. U ranoj pesmi „Marku Antoniju u nebu“ Akcijum je sagledan kao pozadina ljubavi Antonija i Kleopatre, ambijenti Kariba – Azora, Vatrenog ostrva, Sv. Tomasa, Santo Dominga i Porto Rika oživljeni su u pesmama „Posveta za komad zemlje“ i „Adam“ koje govore o biografijama Vilijamsove babe po ocu i oca, a lepršava atmosfera italijanskih gradova Asizija i Amalfija u pesmama „Vrt mentalne bolnice“ i „Oblaci“. Ambijent Španije oživljen je u pesmi „Visoki most nad rekom Taho u Toledu“. Rusija je predmet istoimene pesme, kao i pesme pod naslovom „Džingl“. Beč je predmet pesme „Lustspiel“ a Švajcarska mesto dešavanja pesme „Izložba konja“. Čudesni meksički pejzaž i ljude srećemo u pesmama „New Meksiko“, i u dugačkoj pesmi „Pustinjska muzika“. Pesma „Rođenje Venere“ približava čitaocu razna podneblja za kojima pesnik čezne ‒ od Krima na Crnom moru do Labradora na severu, od trojanskih polja do mandžurijskih ravnica, od Kana do Sevilje.

       Sa posebnom osetljivošću prema svetu prirode ali i ljudi dalekog severa oživljena je atmosfera norveškog severa u pesmi „Riba“ (IP: 140‒143). Dominantni glas govornika, ribara Norvežanina, jednostavno ali neumoljivo približava čitaocu svakodnevicu Severnih mora u kojoj se ljudi i priroda neprestano sukobljavaju i uvažavaju, kroz dva godišnja doba, leto i zimu.

 U leto „sunce nikad ne zalazi“:


Sunce kruži nad horizontom.
Između dvanaest i jedan noću
veoma je nisko, blizu mora,
na severu. Onda se
diže malo, polako,
do podneva, onda ponovo pada
i tako tri meseca,
sve je više, pa sve niže
dok ne iščezne –
Zimi je sneg često
Visok kao tavanica ove sobe


U ovom podneblju uobičajeno je videti kako voda ključa ispod čamca „od zamaha kitova pod vodom“, u njemu „pljuskanje haringi/ može da se čuje skoro na milju“, u njemu nije neobično sagledati „hiljade buradi/ nabijenih ribom na obali“, u njemu se, u mrežama bacanim zimi, svake noći „uhvate na stotine bakalara“. Sardine, skuše, sardele, pastrmke, lososi, znaci ali i simboli ovog severnog predela ispunjavaju stihove pesme, iskaze govornika, svojim obiljem ali i neočekivanim nasiljem:


I svi ti milioni riba
moraju se izvaditi, svaka, rukom.
Žene i deca
iščupaju im komadić
pod grlom prstima
tako da slana voda prodre unutra.


     Jednostavne ali efektne reči dopunjava portret govornika takođe sačinjen od protivurečnosti: „Visok, koščat,/ velikog obešenog nosa, s tamnim kolutovima oko očiju,/ sporog glasa i uz osmeh“. Pred doživljajem onoga ko u punoj meri živi u realnosti, i govori jezikom rođenim iz takvog doživljaja, bledi svaki drugi lik i svaki drugi jezik, pa tako i pokušaj Engleza, drugog govornika u pesmi, da se uplete u monolog ribara i sopšti svoje opservacije, ne uspeva. Poslednji iskaz govornika (poslednja strofa) pokazuje da realnost za njega uključuje i mit – fantastična bića huldra, danske šumske nimfe i nekke, zli vodeni duhovi u potpunosti se utapaju u postojeći svet. Kao i da neprestano nasilje koje ljudi vrše nad prirodom loveći ribu nije nepovratno već ga priroda uzvraća upravo u časovima najdubljeg uvida u tajne severnog mora.


Ne znaš ti sever.
– i videćeš možda huldru
dugorepu
i sasvim plavu, od noći,
i nekke, polu-čoveka polu-ribu.
Kada ugledaju jednu od njih,
znaju nestaće neki čamac.


     Kosmopolitski aspekt Vilijamsove poezije naročito je zanimljivo sagledati u odnosu koji pesnik uspostavlja sa drugim pesnicima i piscima neameričke tradicije.
Vilijams posvećuje pesme starogrčkim pesnicima Teokritu i Sapfi (neke su verzije prevoda sa starogrčkog) a pevao Eshilu („Koral: Ružičasta crkva“), o Aristofanu, Sokratu, Platonu i Aristotelu („Oblaci“). U ovim dvama pesmama pomenuti su još i Vijon, Erazmo i Šekspir („Oblaci“) kao I Milton, Po, Bodler i Vitman, nadrealisti, Prust i Žid, uz filozofe Djuija, Džemsa i Vajtheda („Koral“). Pesmu „Sve što je kod žene savršeno“ Vilijams posvećuje Lorki, dok je Tolstoju posvećena istoimena pesma. Posebno mesto u Vilijamsovim pesmama posvećenim književnim stvaraocima zauzimaju dve elegije, posvećene dvojici pisaca – kosmopolita: Fordu Madoksu Fordu i D. H. Lorensu.

      Vilijamsov kosmopolitizam impliciran je već u činjenici da on nastavlja tradiciju jednog od najstarijih pesničkih žanrova, elegije, i to onog njenog vida u kojem autor oplakujući smrt svog omiljenog autora, slavi njegovo delo, uspostavljajući na taj način sa njim posebne veze. Pesma „Fordu Madoksu Fordu na nebu“ (Klin 1944.)(IP: 111‒112) posvećena je Fordu (1837‒1939), engleskom romansijeru, kritičaru, pesniku iizdavačuogromne spisateljske energije koja je proizvela više od osamdeset knjiga. Ford je deo života proživeo je u Francuskoj, a naročito je voleo Provansu. Fordova najpoznatija pesma je „Na nebu“ i u njoj je Provansa predstavljena kao konkretno nebo na zemlji. Vilijams je ovog, kako piše, „ogromnog Britanca koji je uživao u svemu“ (Williams, 1967: 194‒195) upoznao u Parizu. U svojoj elegiji Vilijams opeva Fordovu sposobnost da francuskom, provansalskom predelu koji je otkrio, zavoleo i „prisvojio“ pripiše atribute raja kako svojim življenjem u njemu,tako i poezijom njemu posvećenom, kao i nemogućnost da se taj predeo bez Forda ikada više doživi na isti način. Predeo u Vilijamsovom doživljaju dobija osobine koje mu je Ford pripisao pa će Provansa za Vilijamsa uvek biti Fordova Provansa.

Je li išta bolje na nebu, moj prijatelju Forde,
Nego u Provansi?
Ne mislim da jeste jer si od Provanse načinio
nebo svojom hvalom
da predočiš kakva bi mogla biti
tvoja radost u sadašnjim okolnostima.
Ono što si opisivao bilo je nebo
pretočeno iz svoje teskobe
da liči na staze i vrtove
važnijeg sveta u kome sad obitavaš.
Ali, dragi moj, oduzeo si nam
njen veći deo.
Provansa koju si ti
toliko slavio nikada neće biti ista
Provansa za nas
pošto si nas napustio.


     Opisan kao čovek koji nikada nije bio svetac već „puten“, „pokvaren“, čovek koji „voli da jede i pije i da se kurva“, čovek koji voli da se „sebi smeje“ i da se „ne plaši/ sebe“ jer sem svoje sposobnosti da stvara nema šta da izgubi – „ni imovinu ni mišljenje vredno/ pomena za mešetara“ ‒ Vilijamsov Ford je, mada se „predao“ svetu, ipak „nebeski čovek“.

…Hvala bogu nisi
bio slabić, predao si se svetu
i lagao! dođavola lagao si užasno
ponekad. Ali sve to je bila,
sad vidim, bezbrižnost, deo čoveka
koji je ovde na zemlji beskućnik.


    Rajski predeo koji je Ford video u Provansi postaje i za Vilijamsa ne samo bolji deo pravog neba koje će postojati dok god je pesnik živ i seća se svog prijatelja, već i jedino pravo nebo.


Provanso, debeloguzi Ford se nikada
više neće opružiti po stolicama tvojih kafea
ni obrati i oljuštiti tvoj sveti beli luk za svoj obrok
ni groktati i znojiti se, ni oblizivati
usta. Prost kao svet koji nam je
ostavio postao je
deo onoga čiji si poznat deo bila ti
Provanso, koju je toliko voleo.


„Elegija za D. H. Lorensa“ (IP: 95‒99) nastala je po Lorensovoj smrti u Francuskoj, 1930. godine. Lorens je bio Vilijamsov omiljeni pisac, jedan od „duhovnih savremenika“, kako je nazivao one stvaraoce u čijim je delima nalazio potvrdu za svoje teze o umetnosti. Lorens se 1920. obratio čitaocima časopisa New Republic rečima: „Ameriko, slušaj sebe“ preporučujući Amerikancima da ne traže podršku u spomenicima evropske prošlosti, već u onome što je njihov kontinent odbacio, da shvate „veliki urođenički duh Amerike“. Kontinuitet treba u američkoj tradiciji uspostaviti ne sa Evropom već sa „ubijenom crvenom Amerikom“, savetovao je. Amerikanci treba da budu spremni na novi čin, „novi izdanak života“. Ove svoje ideje Lorens je u potpunosti razvio u knjizi Studije iz klasične američke književnosti objavljenoj 1923. godine (Popović - Srdanović, 1983: 311). Američki odgovor stigao je u vidu Vilijamsovih tekstova na teme iz američke prošlosti u časopisu Broom, a potom u knjizi U srži Amerike, kao pokušaj da se na originalan način predstave glavni događaji i figure američke mitske istorije. Lorens je prikazao Vilijamsovu knjigu sa pohvalama.


      Lorensova mnoga putovanja svedoče o njegovom kosmopolitizmu. Posle rata napustio je Britaniju u nekoj vrsti „dobrovoljnog izgnanstva“ i „žudnje za lutanjem“ i stigao do Australije, Italije, Cejlona, Amerike, Meksika i Francuske. Pošto je u Meksiku, 1925. oboleo, vratio se u Italiju i pored Firence živeo do kraja života.
      Umro je u mestu Vens u Francuskoj. Vilijamsova elegija opisuje Lorensov život kao neprestani napor („pomamni rad“) da svojim delom izmeni engleski način života („traćenje, traćenje i životna hladnoća“) koji ga je ispunjavao gorčinom. Istovremeno, ona evocira različite tople ambijente u kojima je pesnik živeo (Mediteran, Meksiko) koji su ga punili energijom neophodnom za rad. U Vilijamsovoj pesmi slike koje asociraju na ove ambijente mešaju se sa slikama iz Lorensovih dela (iz pesme „Zmija“, romana Pernata zmija, kratkog romana Devica i ciganin i romana Zaljubljene žene) koja označavaju njegovu večitu pripadnost Engleskoj. Elegično osećanje upravo izvire iz svesti Vilijamsove da je Lorensov napor nedelotvoran jer svet kojem se on obraća ne prepoznaje njegove kosmopolitske ideje. Taj hladni svet Engleza, muškaraca, žena, mladih koji bi mogli biti drugačiji, iscrpljuje se u tako prozaičnim aktivnostima kakve su „slušanje žaba“ i pričanje „o pticama i insektima“. Zato stvarnost ostaje nepromenjena, oličena u najengleskijem godišnjem dobu, proleću, koje nikada ne uspeva do jare: u Engleskoj „nema leta“.

Jadni Lorens
izmoren pomamom tužnog rada
da stvori leto iz
truljenja proleća. Engleskinje.
Muškarci koje ne privlači ljubav
već rubovi sveta.
Zmija pokreće svoju
kamenoliku glavu,
Ukočene ahatne oči pokreću se takođe


      Pošto je uspostavio samog Lorensa kao velikog Engleza I pohvalio njegovo uzdizanje do „neengleske veličine“, Vilijams Lorensovo razumevanje nijansi engleskog života suprotstavlja njegovom ubeđenju da je glavni nedostatak engleskog života ‒ nedostatak ljubavi (Vickery, 2006: 82). Nedostatak ljubavi, međutim, uronjen je u naizgled prijatno englesko „poluhladno poludoba“ i njegovu „nepotpunost“ dok ljubav pripada svetu toplih predela („mediteranske večeri“, „pepeo kritskih vatri“). Mada surov, ovaj svet predstavljen je smislenim kretanjem i zaokruženošću.

Plavi morski luk u cvetu – prema
sprženoj jalovosti
meksičke visoravni. Ili spečenim
gradskim trgovima
mediteranskih ostrva
gde se čeka autobus i
čamci polako dolaze preko vode
pristižući.


     Bukvalno i figurativno, metaforički i simbolički, Vilijamsov Lorens traga za osunčanim predelima koji mogu da zapale vatru u ljudima. Međutim ovaj cilj kulturne, nacionalne, pa i lične transformacije nikad ne može biti dostignut (Vickery, 2006, 82). Pošto je tako, Lorensova smrt čini se izlišnom. Ipak, Vilijams ne smatra Lorensove napore promašajem. Njegovu strast i posvećenost valja slaviti i u toj situaciji jer Lorensov život mora biti shvaćen u okviru prirodne smene ciklusa dana i noći,života i smrti. Na kulturnom planu taj život je potvrđen kao uspešan slikom iz Lorensovih Zaljubljenih žena, dela koje ovog velikog kosmopolitu zauvek vezuje za Englesku.


Silovito, satirično sunce
koje vodi april ne u
dahtavu igru već u bespokretnost
unutra, u mozak, zamače se
i takođe nestaje.
A sestre se vraćaju
kroz sumrak
odmerenoj srdžbi
svojih nepopustljivih starih.


      Vilijams je svestan da i priroda i ljudsko društvo uvek nadilaze individuu u njenom pokušaju da transformiše ljudski život bez obzira na njenu upornost i posvećenost. Otuda je njegovo uzdržano žaljenje usmereno kako prema Lorensu tako i prema prirodi koja u svakom klimatskom pojasu sledi svoj kurs. Kao što se ljudi ne mogu promeniti ni prirodni red stvari ne da se narušiti, ali to ne ugrožava mogućnost Vilijamsovu da u okvirima elegije žali što je tako.


Cvrči, cvrči, cvrči
cvrčak gde se zmija
ahatnih očiju nadvila nad vodu.
Neka mladi žale
što preminulog Lorensa
Engleska nije želela.
I u vrtovima forzicija
a u šumi
sada razbokorena čehulja
u cvetu.

     Lament zbog pesnikove smrti i njegove neshvaćenosti u zemlji koju je svojim delom proslavio, postaje u Vilijamsovoj pesmi divljenje Lorensovom kosmopolitizmu čime sam Vilijams potvrđuje svoju kosmopolitsku poziciju.

    Navedeni primeri Vilijamsovog kosmopolitizma pokazuju da se Vilijams nikako ne može smatrati isključivo pesnikom američke lokalnosti. Njegovo temeljno uvažavanje ljudskih različitosti i proslava te različitosti izuzetnom poezijom daju nam za pravo da ga smatramo ne samo velikim američkim već velikim svetskim pesnikom XX veka.


____________________________

1   Reč kosmopolit izvodi se iz grčke reči κοσμοπολίτης (cosmopolites) odnosno „građanin sveta“,izvedene iz reči κόσμος kosmos (svet) i πολίτηςpolites,(građanin). Termin potiče od Diogena (V vek pre Hrista) koji je upitan odakle je odgovorio: „Ja sam kosmopolit – građanin sveta“. Kao drugi mogući izvor shvatanja kosmopolitizma kao pripadništva svetu Derida, unutar hrišćanske tradicije, sagledava sv. Pavla koji je sve ljude tumačio kao sinove božje, pa prema tome, kao braću. http://en.wikipedia.org/ wiki/Cosmopolitanism

2   Epija ističe da „kosmopolitizam počinje sa jednostavnom idejom da u ljudskoj zajednici, kao u nacionalnim zajednicama, treba da razvijemo običaj koegzistencije: razgovora u u svom starom smislu, zajedničkog života, udruživanja“ (Appiah, 2006: XIX). On smatra da istorija kosmopolitizma počinje sa stoicima, a razvija se posebno u kasnom XVII veku sa „Deklaracijom o pravima čoveka“ i Kantovim predlogom da se osnuje „Liga naroda“ (ibid, XIV).


3 Julio Marzan, npr. piše da je moguće da je „El Hombre“ Gongora, pošto za njega u eseju o Lorki Vilijams kaže: „Gongora je bio čovek!“ (Julio Marzan, The Spanish American Roots of William Carlos Williams, str. 4). Marzan naglašava da je kod Vilijamsa uvek moguće uočiti dualnosti između javnog „Bila“ i privatnog „Karlosa“ koje izviru iz njegovog imena, sastavljenog iz engleske i španske komponente ‒ Vilijam Karlos (William Carlos) Dubravka Đ. Popović Srdanović

izvor

Wiliam Carlos Wiliams, poezija