15. 10. 2019.

Issac Bashevis Singer, Muskatovi 1





Prvi deo  

Prvo poglavlje

1.

 Pet godina nakon smrti svoje druge žene, reb Mešulem Muškat oženio se po treći put. Njegova nova supruga bila je žena pedesetih godina, iz Galicije u istočnoj Austriji, udovica bogatog pivara iz Brodija, čoveka obrazovana. Nedugo pre svoje smrti, pivar je propao i ostavio ženi samo pune police naučnih knjiga, nisku bisera-lažnih, kako se kasnije pokazalo-i kćer Adele, Zvala se zapravo Eidele, ali ju je njezina mati Roza Frumetl po modi nazivala Adele. Mešulem Muškat upoznao je udovicu u Karlsbadu, gde  je došao da pije lekovitu vodu. Tamo se s njom i venčao. Niko u Varšavi nije za to znao. Reb Mešulem nije se javljao rodbini iz banje niti mu je bio običaj da bilo kome polaže računa o svojim postupcima. Tek sredinom septembra brzojavna javi njegovu domaru u Varšavi gazdin povratak i donese naredbu da kočijaš Lejhi s kočijom dočeka na Bečkoj stanici gospodara.Voz je stigao predveče. Reb Mešulem siđe iz vagona prvog razreda, a za njim supruga i pastorka.
      Kad mu je Lejhi pristupio reb Mešulem reče:
-Ovo je tvoja nova gospodarica i priklopi težak kapak.
           Reb Mešulem nosio je samo mali, iznošeni kovčežić oblepljen šarenim graničnim nalepnicama. Svoj golemi okovani sanduk predao je u teretni vagon. Ali gospođe su bile natrpane svakojakim torbama i paketima. Jedva je sve to stalo u kočiju; većinu su morali nagomilati na vozačevo sedalo.
     Lejbl nije nipošto bio bojažljiv čovjek,ali je,ugledavši žene, porumenio i do kraja zanemio. Nova gospođa Muškat bila je srednjeg rasta i vitka. Ramena su joj se već malo pognula, a lice joj je bilo dobrano namreškano. Nos joj je bio crven od prehlade, a oči tužne, vlažne oči žene otmena roda i odgoja.

        Nosila je začešljanu vlasulju pobožne Jevrejke, pokrivenu mekanim crnim šalom. Duge naušnice svetlucale su s njezinih ušnih resica. Bila je odevena u svileni ogrtač, kroja pelerine, a ispod njega nosila je vunenu haljinu, na nogama zašiljene cipele po francuskoj modi. U jednoj je ruci imala kišobran s ćilibarskom drškom; drugom se čvrsto držala kćeri, koja je tek prevalila dvadesetu,visoke i vitke, nepravilna nosa, snažnih, koštunjavih crta,oštre brade i tankih usnica. Pod očima imala je tamne podočnjake, kao da noćima nije spavala. Izbledela plava kosa bila joj je čvrsto začešljana u grčku punđu i gusto posuta ukosnicama. Nosila je kitu uvela žuta cveća, paketić povezan crvenom vrpcom,veliku kutiju i knjigu iz koje je provirivao snopić grančica, podsećajući Lejbla na vrbove grančice iz obreda za praznik sukes. Devojka je mirisala na čokoladu, slab kuminov parfem i neštonametljivo strano.Lejbl iskrivi lice.

- Kaćiperka-promrmljao je sebi u brk.
-Adele, dete.- ovo jeVaršava- reče Roza Frumetl. -Golem grad, zar ne?
-Odakle da znam? Nisam ga još videla - odgovori devojka otegnutim galicijskim naglaskom.

       Kao uvek kad je reb Mešulam odlazio na putovanje ili se vraćao, oko njega se okupio krug radoznalaca. Svako ga je u Varšavi poznavao, kršćani i Jevreji jednako. Novine su štampale više nego jednom izveštaje o njemu i njegovim pothvatima., čak su mu objavile i sliku. Vanjštinom se razlikovao od varšavskih Jevreja stare škole. Bio je visok i mršav, uskih crta lica, upalih obraza i kratke bele bradice, na kojoj je svaka dlaka stršila za sebe. Ispod gustih obrva virio je par zelenkastih očiju,čeličnih i prodornih. Nos mu je bio kukast. Na gornjoj usni retki brk poput dlaka morskog lava. Nosio je visoku kapu od crnog filca.
             Njegov je kaftan, nabran u struku i razrezan odostra, delovao poput plemićkog. Iz daljine mogao si ga zameniti s nekim poljskim šljahtićem ili čak Belorusorm. No izbliza  primetio bi  na slepoočnicama tragove zulufa pobožnog Jevreja.
   Reb  Mešulemu se žurilo. Svako toliko bocnuo bi Lejbla u leđa da potera brže. Ali tovarenje prtljage potrajalo je dugo. A još je put od Vielke do Gžibova bio zakrčen vatrogasnim kolima te je trebalo obilaziti Maršalkovskom i Kraljevskom ulicom. Već su gorela ulična svetla i oko okruglih zelenkastoplavih svetiljaka plesali su rojevi mušica, bacajući oštre streličaste sene na pločnik. S vremena na vreme prodrndao bi crveno obojen tramvaj, pucketajući plavim iskrama užicama. Sve je tu reb Mešulemu bilo znano: visoke kuće sa širokim ulazima, trgovine jarko osvetljenih izloga, ruski stražar između dva reda tračnica, Saski vrtovi s gustim krošnjama što se pružaju preko visoke ograde. Posred gustog granja sitna svetlašca bljeskala su i trnula. Iz perivoja je pirio blag vj etrić, koji kao da je donosio šaputanje zaljubljenih parova. Na ulazu stajala su dva stražara sa sabljama, pazeći da se ne bi kakav Jevrej u dugom kaftanu ili njegova žena usudili ući da udahnu mirisan zrak. Niže se uzdizala berza, u kojoj je reb Mešulern bio jedan od najstarijih članova.

       Kočija zaokrene na Gžibovski trg, i smesta se sve izmenilo. Pločnici su bili natrpani Jevrejima u kaftanima s malim filcanim kapicama i ženama s vlasuljama pokrivenim rupcirna. Čak su i mirisi bili drukčiji.U zraku se osećao vonj tržnice-gnjilog voća, limuna i mešavine nečeg slatkog i katranastog što se nije moglo imenovat i što je udaralo u osetila samo kad se čovek vratio nakon duga izbivanja.Trg je bio metež zvukova i pokreta. Ulični prodavači izvikivali su svoju robu prodornim zapevanjem-krumpirove pogačice, pržene slanutke,jabuke,kruške, mađarske šljive, crno i belo grožđe, cele i rasečene lube-
nice. Premda je večer bila topla, trgovci su nosili kapute, o pasu visile su im velike kožnate kese. Piljarice su sedile na sanducima, klupama i pragovima. Tezge su bile osvetljene fenjerima, a neke treperavim svećama zalepljenim po rubovima sanduka. Kupci su pipali voće, ili kušali malo mljackajući ustima da procene okus.Piljari su vagali robu na limenim kantarima.

-Zlato!Zlato!Zlato! izvikivala je žena zagrnuta rupcem iza sanduka zgnječenih naranči. Slatke ko šećer, slatke ko šećer!-pevušilo je debelo devojče uz košaru plesnivih šljiva.
-Grožđe!Grožđe!Grožđe!-podvikivao je crvenokosi prodavač zadriglalica nad košarom provrela grožđa.-Kušaj i nosi!Kušaj i kupuj!

Po sred ulice kočijaši su vodili pretovarena kola. Teški, zdepasti konji toptali su potkovanim kopitama po kaldrmi, izbijajući iskre. Nosač u kapi s medenom značkom nosio je golemu košaru ugljena privezanu o leđa debelim konopcem. Smetljaru kapi od voštana platna i splavom pregačom meo je dugačkom metlom deo pločnika. Dečurlija, s malim zulufima što su lepršali ispod osmerokutnih kapa, navirala je na vrata jevrejskih škola, a zakrpane hlače virile su im između krila dugih kaputa. Vičući iz petnih žila, dečak s kapom nabijenom na oči prodavao je novogodišnje kalendare. Odrpan mladić preplašenih očiju i raščupanih zulufa stajao je uz sanduk s molitvenim šalovima i molitvenim kaiševima tankim hanuka-svećnjacima i zapisima za trudnice. Patuljak vodene glave lutao je naokolo sa snopom kožnatih bičeva zamahujući njima, pokazujući kako se kažnjavaju tvrdoglava deca. Na tezgi osvetljenoj karbitušom ležale su hrpe jidišnovina, jeftinih romančića, sanjarica i čitanja iz dlana i kostiju glave. Reb Mešulem proviri kroz prozor kočije i primeti:-Zemlja Izraelova,eh?-

- Zašto hodaju u takvim krpama?-upita Adele kriveći lice.
-Takav je ovde običaj -pouči je reb Mešulem s očitim nestrpljenjem. Trenutak se bavio mišlju da saopćšti ženama kako se seća kad su gradili te visoke kuće; da je i on nemalo učestvovao u razvitku okoline; da je prie niz godina ovaj predio bio mračan put Egipta, a danju su njima tumarale koze i kokoške. Ali, u prvom redu, vremena za sećanja nije bilo-kočija samo što nije stigla-a u drugom reb Mešulem nije bio čovek koji će sam sebe uzdizati u nebo ili razmišljati o prošlosti. Znao je da seVaršava ženama pokraj njega nije posebno  dopala i na čas je požalio što se tako na vrat-na nos oženio. Sve je to Kopelova krivnja, razmišljao je u sebi. Taj ga je nadzornik previše držao u šaci.

     Kočija se zaustavi pred ulazom u Mešulemovu kuću. Lejbl skoči sa sedala da pomogne svojem gospodaru i ženama. Prolaznici, koji su se smesta okupili, prosuše bujicu primedaba.
- Vidi!-podvikne jedna žena.-Došljaci u gradu!
 -Koje je to strašilo?-poviče dečak u poderanim hlačama i šiljastoj kapi od papira.
 -Tako mi života,taj se stari jarac ponovno oženio!-reče žena ovaj put glasnije kako bi je drugi čuli.-Pala na mestu mrtva ako nije!
-Oj, majko, pa to je previše!-zaurla debela devojka; pritisnula je košaru sa svežim žemičkama na prsa.
-Hej,daj prolaz!-prodere se Lejbl iz sveg glasa.-Što zjakate ovdje?Zbor glupana, kuga vas odnela!
      Progura se gomilom do stubišta kuće reb Mešulema noseći tri torbe.Vratar i njegova žena izađoše da pomognu. Neki bosonogi dečak u prevelikim hlačama iskoči iz gomile i iščupa šaku struna iz konjskog repa. Konj se snažno trzne. Pekareva sluškinja drekne:-Hej, prokletniče!Dabogda ti se ruke osušile!
   I tebi kurvo petparačka uzvrati joj drekom dečak. Roza Frumetl užurbano povuče kćer za sobom da izmakne prostačkom govoru.Ubrzo je sve troje-reb Mešulern, žena mu i pastorka-prošlo ulaznim vratima i popelo se na prvi sprat do Muškatova stana.

2. 

      Otkako jes tigao brzojav reb Mešulema, sluškinja Naomi i njezina pomoćnica Manja spremale su kuću za gospodarev dolazak. Sad su bile odevene u svoje najbolje haljine. Svetiljke u salonu, biblioteci. gospodarevu kabinetu, blagovaonici i spavaćim sobama bile su upaljene-reb Mešulem volio se vratiti u jarko osvetljen dom. Stan je bio prostran, dvanaest soba, ali je polovina od smrti njegove druge žene ostala zatvorena.
      Kočijaš Lejbl brzo je objavio služinčadi da se gospodar ponovno oženio i da je doveo ženu i pastorku. Prišapnuo je to Naomi na uvo, a ona pritisne rukama svoja golema prsa i vrisne.Vratar, unoseći prtljagu, potvrdi vest, ali nije bilo vremena za pojedinosti, jer su se Mešulemi pridošlice već uspinjali stubištem. Naomi i Manja čekale su ih kraj vrata, u besprekorno belim pregačama, poput smerne slžinčadi u kakvoj plemićkoj kući. Kad je reb Mešulem otvorio vrata i pozdravio ih, uzvratile su jednoglasno:-Dobra večer, gospodaru, sretan vam povratak!
    -Pretpostavljam da već znate-oni su vam rekli-ovo je vaša nova gospodarica, a ovo njezina kći.
 -Čestitamo!Čestitamo! Neka vas prati dobra sreća! Naomi brzo odmeri žene, i oštre joj oči gotovo iskočiše iz duplji. Prohte joj se da štipne Manjinu pozamašnu stražnjicu, ali devojka nije stajala dosta blizu.
        Debela Naomi, s plavom vlasuljom udate žene oko čijih je rubova vešto začešljala vlastitu kosu, i sama je bila dvostruka udovica. Primakla se četrdesetoj, ali je izgledala mlada.Okolina-zapravo polovicna jevrejskeVaršave-znala je kako je oštroumno, energično i brzo obavljala poslove u Muškatovom domaćinstvu. Ljudi su je nazivali»Kozak Naomi«. Kad je hodala po kući, podovi su podrhtavali pod njezinim teškim koracima. Kad je vikala na Manju moćan joj se glas čuo u dvorištu. Njezine zajedljive primedbe i otresite odgovore prepričavao je cieli Gžibov. Primala je dobru plaćtu, mnogo veću od služavki u drugim kućama. i pričalo se da je priličnu svotu novca uložila u poslove reb Mešulema uz visoke kamate.
     -Lukavo čeljade - rekao bi Lejbl o njoj.-Fiškal u pregači!
      Manja je bila deset godina mlađa od Naomi. Zapravo nije bila u službi reb Mešulema, nego u Naominoj. Reb Mešulem plaćao je Naomi, a ona je unajmila devojku da nosi za njom košare po tržnici i riba podove. Manja je bila crnomanjasta, plosnata lica, jakih vilica, široka nosa i kosih kalmičkih očiju.Nosila je pletenice smotane u»puža« sa svake strane lica. Pod njima su poput pera poskakivale gore-dole dugačke naušnice. Oko vrata nosila je ogrlicu od srebrnog novca. Naomi je nije toliko trebala za pomoć u kući-voljela je većinu poslova obavljati sama-koliko da ima nekog uza se za razgovor. Kad je reb Mešulem bio na putu, žene su gospodarile kućom kao da je njihova. Pile su medovinu, grickale slanutke i kartale se. Manju je pratila nekakva ciganska sreća, a Naomi je uviek gubila.
     -Uvek dobija- žalila bi se Naomi.-Sreća seoske budale!

     Prošavši mimo sluškinja koje su se gurkale i hihotale, Mešulem povede ženu i pastorku u stan. U trpezariji je stajao golem stol koji se još sa svakog kraja mogao produžiti, oko njega teški hrastovi stolci s visokim naslonima. Jedan celi zid zauzimao je kredenac; na policama vinske čaše, vrčevi za vino, bočice sa začinima i travama, samovari, svakojake boce sa staklenim čepovima, poslužavnici i vaze. Iza staklenih vrata bilo je porculanskog posuđa i mnoštvo srebrnog pribora, natučenog i izlizanog od upotrebe i laštenja. Sa stropa visila je teška petrolejka koja se dizala i spuštala mjedenim lancima i bučicom ispunjenom sačmom za protutežu.
    U kabinetu reb Mešulema stajala je gvozdena blagajna i ormar pun računskih knjiga. Mala prostorija vonjala je prašinom, tintom i pečatnim voskom. Police s knjigama prekrivale su tri zida biblioteke. Na podu u jednom uglu ležao je golem svezak uvezan u kožu, s utisnutim zlatnim slovima: Biblija s abecednim oznakama, koju je reb Mešulem radije držao odvojenu od pravovernih knjiga. Roza Frumetl priđe policama, izvuče jednu knjigu, pogleda prvu stranicu i upita rebMešulema:-Zanima me imašl i knjigu mojeg pokojnog muža?.
  -Kako?Odakle da znam? Ne znam šta je sve ovde.
    -Napisao ju je moj pokojni muž, počivao u miru. Imam još mnogo njegovih rukopisa.
   -Šta sve Jevreji pišu! Tome nema kraja!-primijeti reb Mešulem slegnuvši ramenima.
      Pokazao im je svoju spavaću sobu s bračnim krevetima od orahovine i primaću sa četiri prozora i rezbarenim stropom s ostacima pozlate. Uz zidove stajali su naslonjači presvučeni žutim s atenom, sofe, taburei i komode. Na klaviru prekritom lanenom pokrivkom stajao je par pozlaćenih svećnjaka. Sa stropa je visio luster sa slapom staklenih prizmi. Velika hanuka-svetiljka visila je na zidu. Sedmerokraki svećnjak, menora, stajao je povrh kamina. Roza Frumetl nežno uzdahne.
 -Ne budi joj uroka! Prava palača!
    -Ha!Stoji imetak - primeti reb Mešulem a ne vredi ni šmrk burmuta. Naglo ostavi majku i kćer same i ode u svoj kabinet da izmoli večernju molitvu. Adele skine ogrtač, otkrivši belu bluzu nabranih rukava, s vrpcom oko vrata svezanom u mašnu. Imala je uska ramena, mršave ruke i plosnata prsa. U svetlosti petrolejke kosa joj je poprimila bakreni sjaj. Roza Frumetl sedne na uski divan i osloni noge u šiljastim cipelama na podnožac.
    -Pa,dete drago - reče tugaljivim tonom-šta kažeš? Raj,zar ne?
      Adele joj dobaci srdit pogled.-Meni je to posve svejedno,mama -odgovorila je.-Neću ostati ovde.Odlazim.
    Roza Frumetl se zgrozi. Jao meni! Tako brzo! A ja sam to učinila zbog tebe. Da se više ne obijaš naokolo.
- Ne sviđa mi se.Nimalo mi se to ne sviđa.
- Zašto ti mene mučiš? Šta ti se ne sviđa?
- Sve. Starac, kuća, posluga, ovdašnji čudni Jevreji.Celi taj posao!
- Štoa imaš protiv njega? S Božjom pomoći ti ćeš se udati. On će ti dati miraz. Tako smo ugovorili.
- Ne zanimaju me nikakvi ugovori i neću se udavati.Ovaj je grad isuviše azijatski.
        Roza Frumetl izvuče batisteni rupčić iz torbe i usekne nos. Oči joj pocrvene. - Ali gde misliš poći?
- Natrag u Švajcarsku. Nastaviću učiti.
- Zar nisi dosta učila? Adele, Adele, šta će biti od tebe? Usedelica...
Roza Frumetl pokri lice naboranim rukama i ostade tako nepomična. Zatim usta i pođe u kuhinju. Trebalo je obaviti neke pripreme - da nešto pregrizu, pripremiti sobu u kojoj će njezina kći spavati. Kakva je to nemarna čeljad; nije im ponudila čak ni čašu čaja.
      Kuhinja je bila prostrana, a najveći predmet u njoj golemi kaljevima obzidan šporet. Po zidovima su na kukama visili bakreni lonci i tave, a sa svake strane širokog ognjišta stajahu kotlovi. Mirisala je na sveže pečene kolače i cimet. Za stolom je sedela Manja, ogrnuta rupcem izvezenim crvenim cvetovima, i slagala karte. Naomi je skinula pregaču i odenula kaput za izlazak.
- Oprostite - reče plaho Roza Frumetl. - Ne snalazimo se u kući. Gde ćemo naći naše sobe?
- Soba ima mnogo - uzvrati Naomi razdraženo. -Ne fali ih.
- Budite ljubezni pa mi ih pokažite.
         Naomi uputi neodlučan pogled prema Manji.
- Sobe bivše gospodarice su zatvorene - reče kratko.
- Tada budite ljubazni pa ih otključajte.
- Godinama su zaključane. Ništa nije pospremljeno.
- Znači da ih treba pospremiti.
- Sad je kasno.
- Bar dođite i pripalite svjetiljku - reče Roza Frumetl napola moleći, napola zapovedno.
       Naomi domahne Manji, koja se protiv volje diže, uzme kolut ključeva iz ladice i, stupajući s upaljenom svetiljkom u ruci pred njom, otključa vrata jedne od spavaonica. Soba je bila polukružna, tapete požutele i olinjale. Na prozorima nije bilo zavesa, a poderani zasloni bili su spušteni. Po sobi su bili razbacani stolci za ljuljanje, podnošci, prazni cvetni lonci. Stajao je tu i velik ormar s visokom krunom i lavljim glavama izrezbarenim na vratima. Sve pokriveno
debelom prašinom.
      Rozu Frumetl smesta spopadne kašalj.
 - Kako neko može spavati u takvom neredu? - izusti jadikujući.
 - Niko nije očekivao da će ko doći - odgovori Naorni i spusti svetiljku na pisaći stolić ispod zidnog ogledala.
      Roza Frumetl pogleda ogledalo  i ustukne korak. U napuknutom, plavičastom staklu njezino je lice bilo rasečeno na dva dela.
 - A gde će spavati moja kći? -rekla je uputivši pitanje direktno Naomi.
- Tu je druga soba s jednim krevetom - ali je još neurednija od ove.
- A nismo donele svoju posteljinu.
- Sva je posteljina bivše gospodarice - počivala u miru - zapakovana i odložena - reče Naomi.
      Jeka vrati njezin glas kao da neka nevidljiva prisutnost potvrđuje da je istinito to što kaže.
      Izašla je. Kad je ostala sama, Roza Frumetl priđe komodi i pokuša je otvoriti, ali je bila zaključana. Isušeno drvo zapucketa, Roza Frumetl se iznenada seti kako je njezin prvi muž, reb Dovid Frumetl, ležao mrtav na podu, s nogama prema vratima, pokriven crnim pokrovom i s dvema zapaljenim svećama uz glavu. Tek su minule tri godine kako ga je pokopala, a već je supruga drugog
čoveka. Žmarci joj prolete leđima.
- Nije to zbog mene. Nije zbog mene. To je za tvoju kćer - promrmljala je kao da je mrtvac s njom u sobi. - Da bi se mogla udati kako valja ...
       U nemogućnosti da obuzda svoju melankoliju briznula je u plač. ·
     Iz salona dopre mrmorenje basova s klavira, poput daleke grmljavine, kad je Adele prstima prešla preko tipaka. Iz nekog drugog kraja stana začuje se glas Mešulema Muškata. Zapevao je u svojem kabinetu., glasom dubokim i zvučnim, usprkos tome što se primicao osamdesetoj.
     Izvana prodre zvonjava teških.,  melodioznih zvona Gžibovske crkve nasuprot Muškatovu stanu, krstevi  su na dva visoka zvonika stršali u crveno večernje nebo.

3.

   Vest da se reb Mešulem Muškat oženio po treći put brzo je prohujala ulicama varšavske jevrejske četvrti. Njegovi sinovi i kćeri iz prvog i drugog braka zanemeše. Od starca se moglo očekivati koješta, svakojaka pakost, ali nikom nije palo na pamet da bi se mogao ponovno oženiti.
     Stari jarac - bio je opšti zaključak.
    Vest su pretresali uvek nanovo i iznova i svi zaključiše isto: bilo je to Kopelovo maslo. Kopl, nadzornik i glavni faktoturn, oženio je svojg poslodavca da bi prevario Muškatovu ecu u njihovom zakonitom nasledstvu.
U hasidskim bogomoljama Gžibovske, Tvarde i Gnojne priča se pročula još i prie svršetka večernje molitve. Toliko se grajalo da je čitač jedva uspeo da dovršiti molitvu. Pokucao je na stalak zahtevajući tišinu, ali se vernici nisu osvrtali na to. Nije bilo odgovora, ni promrmljanih »arnen«. Na povratku kućama gotovo svi vernici prođoše pokraj kuće reb Mešulema. Očekivali su da će Muškatovi sinovi i kćeri uzbuđeno pojuriti onamo i da će se svađa čuti na ulicu. Ali kroz osam osvetljenih prozora nije dopirao ni šapat.
       Već gotovo pedeset godina, sve otkad se Mešulemovo bogatstvu počelo gomilati, o njemu su kružile mnoge neobične priče. Ponekad se činilo da je sve što je preduzimao unapried pažljivo smislio kako bi zbunio i nasamario varšavske trgovce. Preduzimao je poslove koje je svako osudio na propast, a oni su se pretvarali u zlatni rudnik.
Pokupovao je zemljišta u zapuštenim predgrađima, i što bi dlanom o dlan, tamo bi počela grozničava izgradnja te je zemlju rasprodao deseterostruko skuplje. Ulagao je u dieonice preduzeća na rubu propasti, i nekako su akcije skakale i odbacile liepe dividende. Uvek je preduzimao nešto što se činilo čudnim. Većina bogatih varšavskih jevrejskih trgovaca sledila je hasidskog rebea iz Gera, koji je među poljskim Jevrejima uživao golem ugled. Reb Mešulern odlazio je u hodočašće u skroman hasidski dvor u Bjalodrevnu, čiji je rebe imao malobrojne sledbenike. Varšavska jevrejska opština htela ga je imenovati članom veća, kao što se pristoji čoveku njegova bogatstva,. ali je on odbio da učestvuje u bilo kakvim javnim poslovima. A ako se ikad upleo u takve poslove, uspeo bi svakog da uvredi, izazivajući bogate, učene i rabine, nazivajući ih seljacima, šmokljanima i tikvanima. Bio je jedan od malobrojnih jevrejskih trgovaca koji je govorio ruski i poljski, a šuškalo se da je u dobrim odnosima s ruskim generalnim guvernerom. Zato su ga nekoliko puta pokušavali poslati u pregovore i mirenja, ali je uvek odbio, te su ga svi grdili zbog ravnodušnosti. Sve je radio na svoju ruku. Za doručak je, umesto da jede pecivo s maslacem i kafu -većinom od cikorije - poput ostalih ljudi, gledao hladnu piletinu i crni hleb. U Muškatovu kućanstvu podnevni obrok nije se jeo u dva sata, kako je bio običaj u Varšavi,nego u pet. Isprva su mu svi proricali da će propasti, kao što se dogodilo mnogim naglo obogaćenim i obesnim. Ali godine su prolazile, a Mešulern se nije okliznuo. Njegov je imetak postao tako golem da su ga se čak i neprijatelji počeli bojati. Uz to se, činilo se, nije zadovoljio jednom vrstom posla, nego ga je tako razgranao da niko nije pouzdano znao što mu to donosi dobit.
         Kakvim se samo stvarima bavio! Kupovao je zemljišta i gradio kuće: nabavljao ruševne zgrade i popravljao ih, ili ih rušio a građu prodavao. Pričalo se da je otkupio neku ciglanu,, ortaštvo u ljevaonici stakla, a od nekog poljskog zemljoposednika u Litvi celu šumu te da brodovima izvozi u Englesku drvo za željezničke pragove. ili opet kako je preuzeo zastupstvo inozernne štavionice. Neko je vreme Varšavu uzbuđivala vest da je počeo trgovati krpama: navodno je otvorio skladište u Pragi, na drugoj obali Visle, kamo sakupljači donose prikupljene dronjke. Kupovao je i kosti: upotrebljavali su ih za čišćenje šećera.
Poslednjih godina Mešulem je suzio svoju delatnost ; toliko se bio obogatio da se imetak sam množio. Posjedovao je kuće na Tvardi, Panskoj, Szeiskoj, Gžibovskoj, Prostoj i Sieni : bile su stare i napola ruševne, ali su vrvele stanarima. Govorkalo se da u Petrogradskoj carskoj banci ima okruglo milion rubalja. Kad god se o tome raspravljalo, netko bi primijetio: - Taj ni sam ne zna koliko ima.
      Ali u pogledu dece nije bio nimalo sretne ruke. Morao je pomagati svako pojedino: postavio ih je za upravitelje svojih poseda i plaćao im ništavnu plaću od dvadeset i pet rubalja na nedelju . Nadživio je dve svoje žene - pričalo
se da im je zagorčio život. O njegovom dobrotvorstvu bilo je različitih mišljenja: jedni su tvrdili da ne daje ni marjaša, drugi da voli tajno darivati. Činilo se da je sve što je preduzimao radio kako bi zlim jezicima dao priliku da klepeću. Ako se ko usudio da mu kaže kako ga cela Varšava proklinje, rekao bi: - Što više, to bolje.
         Imao je kancelariju u kući, ali je upravljao svojim poslovima iz Gžibovske ulice, iz zgrade okružene velikim dvorištem, skladištima i spremištima. Tamo su jedini stanari bili njegovi sadašnji ili bivši nameštenici. Dvorište je bilo skriveno od ulice ogradom, a s· tri strane starinskim niskim zgradama s dugačkim drvenim balkonima i vanjskim stubištem. Na krovovima čučala su jata golubova. Bila je tu i staja za konje Mešulemove kočije. Jedan od njegovih nameštenika hrišćana držao je kravu u dvorištu. Nepopločeno dvorište bilo je obično puno bara. Došljak bi, ušavši kroz vrata, možda dobio utisak  da je stigao na kakav majur; petlovi su kukurekali, kokoši kokodakale, a guske gačući plivale po barama. Poslednjih godina Mešulern je upošljavao samo nekoliko ljudi. Većina je stanara sad radila negde drugde i nije plaćala stanarinu - tako se uobičajilo, a i zato što se ionako ne bi našlo novih najamnika za te ruševne stanove.
           Kod reb Mešulema sad su služili samo još kočijaš Lejhi, vratar, knjigovođa Jehiel Štajn, poluslep od starosti, i stolar Šmuel, vešt svim ručnim poslovima. Bio je tu još hrišćanski bračni par koji je nekad radio za reb Mešulema i sad svake nedelje primao pomoć od nekoliko rubalja. Mešulem nije držao blagajnika. Preuzeo bi ubrani novac i gurnuo ga u džep, a kod kuće ga zaključao u gvozdenu  blagajnu. Kad se napunila, uzeo bi novčanice i sitninu te ih u Koplovoj pratnji odneo u banku. Više puta bio je optužen da mu knjige nisu u redu te ga je porezni ured prisilio da obavi obračun, ali su se optužbe na torne i svršile. Oni koji su slučajno videli knjige Jehiela Štajna pričali su da mu
je rukopis poput muhinih upljuvaka te da i njemu samom treba povećalo kako bi pročitao ša je napisao. Kad god je reb Mešulem ušao k njemu, dreknuo bi: - Piskaraj ti samo, reb Jehiel! Pravi si čarobnjak pera.
        Jedini je Kopl znao Mešulemove poslove. Njega su jednostavno nazivali »nadzornik«, ali bio je više od toga. Bio je starčev savetnik, poverenik i telesni čuvar. Šaputalo se da se Kopl u službi reb Mešulema i sam obogatio te je sad zapravo starčev ortak. Sve oko Kopla bilo je obavijeno· tajanstvenošću. Imao je ženu i decu, ali ih nikad niko od Muškatovih nije video. Stanovao je u Pragi, na drugoj obali Visle. Bilo mu je pedeset ili tako nešto, ali se doimao mlađi, kao čovek tridesetih godina, srednjeg rasta i vitak, tamnoput u licu, kovrčave kose i razmaknutih nemirnih očiju. Leti i zimi nosio je tvrdi šešir navučen na čelo i čizme visokih sara. U kravati mu je bila zabodena igla s biserom, iz ugla obešenih usnica večno je visila cigareta, a za levo uvo bila zataknuta olovka. Lice je brijao, i na njemu je obično lebdieo napola ponizan, napola preziran osmieh. Mešulem mu je naređivao kao kakvom potrčkalu. Kad su zajedno išli ulicom, Kopl bi zaostajao korak ili dva da ne bi. Bože ne daj, kogod pomislio da sebe izjednačuje s poslodavcem. Ako su se vozili u kočiji, Kopl bi sedeo uz kočijaša. Kad mu se Mešulem obraćao u prisustvu drugih, Kopl bi smerno pognuo glavu. Izvadio bi cigaretu iz usta i stajao malo naklonjen, peta vojnički
skupljenih. Služio je carsku vojsku i govorkalo se da je tad bio posilni jednom generalu.

4. 


     Ali sve to bilo je izvanjsko. Uistinu se Mešulem, što je svako znao, nije ni u šta upuštao a da se nije savetovao sa svojim nadzornikom. Njih su dvojica vodili dugačke razgovore. Upravitelji njegovih kuća - među njima i njegovi sinovi - morali su podnositi račune Koplu. Ljudi koji su dolazili tražiti kakvu pomoć znali su da će na kraju sve zavisiti o Koplu. Godinama su Muškatovi sinovi i kćeri rogoborili protiv njega, ali bi na kraju Kopl pobedio. Na svoj nezamjetljiv način gurao je nos u sve: ženidbene pogodbe za unuke, miraze, dobrotvorna dela.
opšte poslove, čak hasidske sporove. Kad je jednom oboleo, reb Mešulem se kretao kao ošamućen. Jedva je i čuo šta su mu govorili, prekoravao je svakog, udarao nogom i odgovarao jedno te isto na sva pitanja: - Moj nadzornik nije ovde. Dođi sutra.
        Kad je reb Mešulem odlazio na svoje godišnje lečenje u banje, Kopl je polazio s njim, stanovao u istom hotelu i pio mineralnu vodu koju su propisali starcu. Pričalo se da se čak i Kopl s gazdom močio u blatu kad su lekari preporučili reb Mešulemu blatne kupke. U Karlsbadu su šetali promenadom - ovde Kopl nije zaostajao nego hodao ukorak -i raspravljali o poslovima, o kockarima koji su u Monte Karlu proigrali sve, i galicijskim rabinama
koji su čučali u Karlsbadu sa svojim napirlitanim kćerima i snahama. Zli jezici su tvrdili da je reb Mešulem zapisao Koplu deo svojeg bogatstva i u oporuci ga imenovao svojim izvršiteljem. Prema mlađim Muškatima Kopl je zadržao smerno držanje i kad god su dolazili da zatraže njegovu pomoć u nekom važnom pitanju namestio bi ponizan izraz: -Ko sam ja da bih u tome imao kakvu reč?
Kopl je bio s Mešulemom u Karlsbadu i tog leta kad se stari upoznao i oženio galicijskom udovicom. Upoznali su se na vrelu na kojem je Mešulem pio vodu i počeli razgovarati, najpre otmenim jevrejsko-nemačkim potom prisnim jidišern. Sviđalo mu se što je upletala nekoliko hebrejskih reči u razgovor, nosila vlasulju pravoverne udate žene - premda ga je njezina elegancija malo uznemirila - što je njezin umrli suprug, reb Dovid Landau, bio imućan pivar u Brodiju i što je njezina kći Adele svršila gimnaziju u Lembergu i studirala u Krakovu, Beču i Švajcarskoj. Roza Frumetl patila je od nekih jetrenih tegoba. Nije odsela u hotelu nego u unajmljenoj sobi, u siromašnom delu grada. Iskreno je priznala da ima vrlo malo novaca, ali se uprkos tome ponašala kao imućna žena. Svakog se dana odevala u druge haljine. Oko vrata visila joj je biserna ogrlica, s ušiju naušnice, a na prstu blistao dragulj. Pozvala je Mešulema u svoj stan i poslužila ga čašom šerija i kolačićima od anisa. Oko nje lebdeo je ugodan miris lavende.
        Kad je reb Mešulern podigao čašu da joj nazdravi, rekla je:
- Zdravlje i dobru sreću vama, reb Mešuleme. Neka vam je stoput blagoslovljeno.
- Imao sam dosta blagoslova u svoje vreme - odgovorio je Mešulem na svoj odsečan način. - Preostao je samo jedan kojem se radujem.
- Sačuvaj Bože! Šta vi to govorite? - prekorila ga je blago Roza Frumetl. - Doživećete stotinu i dvadeset - a možda i malo više.
         Kad se u reb Mešulemu rodila pomisao da se oženi Rozom Frumetl i povede nju i njezinu kćer u Varšavu pobojao se da će ga Kopl od toga odvraćati. Ali nadzornik ga nije odvraćao niti poticao. Mešulem mu poveri da ispita o udovici što god može, i on osvane s potankim izveštajem. Kad se. pošto je dugo oklevao, reb Mešulern odlučio da obavi naumljeno, Kopl se pobrinu za sve. Trebalo je izvršiti hiljadu formalnosti da bi Roza Frumetl mogla preći rusko-austrijsku granicu: nabaviti venčano prstenje i stan za bračni par te rebea koji će obaviti obred. Kopl je bio zaposlen kao da je mladoženjin otac. Roza Frumetl je tražila da joj reb Mešulem prepiše nešto novaca i obavezu da će njezinoj kćeri dati miraz. Pristao je i čak joj to dao napismeno. Adele je na nedelju dana otputoval u obližnji Francensbad, i dok je izbivala, obavljeno je venčanje.
- Stari je poludeo - zaključili su starci. - Stari bludnik.
      Reb Mešulem nadao se tihom venčanju, ali se ono prometnulo u bučnu zgodu. Dvorana je bila krcata rebeima koji su tu bili u gostima, njihovim ženama. sinovima, kćerima i rođacima; Roza Frumetl je u kratko vreme stekla mnoštvo znanaca. Među gostima bio je i jedan galicijski badhen, profesionalna šaljivčina na svadbama koji je doteturao unutra i smesta počeo mešavinom jidiša,nemačkog i hebrejskog improvizovati škakljive i besramne stihove. Bilo je svakovrsnih darova koje si mogao kupiti u karlsbadskim trgovinama suvenira: iskićenih kutija za nakit, stolnjaka, papuča s pozlaćenim petama, pera s povećalom na kraju kroz koja možeš videti lepo obojen alpski pejzaž. Veliki salon bio je pun samurovine, krznom postavljenih svilenih ogrtača, svilenih kapa i pomodnih šešira. Nakon obreda gošćenje je potrajalo do kasno u noć. Žene su zlobno ogovarale mladu koja je još dan ranije bila sirota.
- Nikad se ne zna gde će sreća pokucati! - govorile su svojim otegnutim galicijskim akcentom. - To je bilo čudo nebesko.
- Brzo ga je smotala, nema šta!
- A gradi se sveticom...
           Ali odmah posle svadbe reb Mešulemu se vratio zdrav razum. Treptaj muškosti, koji se u njemu probudio za udvaranja, ubrzo je splasnuo i ugasio. U bračnoj postelji njegova se mlada otkrila kao polomljena školjka: pod perikom od svilenih niti bila je seda kosa, ošišana kratko poput ovčjeg runa. Nosila je pojas protiv kile, a u postelji je uzdisala i bez prestanka mljela o prvom mužu, njegovom obrazovanju, njegovoj odanosti njihovoj kćeri, rukopisima koje je jako želela štampatiu Varšavi. Klepetala je bez kraja i konca o kćerima rabinskih dostojanstvenika koje su svakog dana postajale sve raspuštenije, pa već i javno šetaju Karlsbadom s austrijskim oficirima. Kihala je, šmrkala u rupčić i pila valerijanske kapljice za srce. Reb Mešulem je ustao s kreveta.
- Dosta gakanja-rekao je glasno. - Zar tome nema kraja?
          Načas mu se učinilo da bi bilo najbolje kad bi se sad odmah, još u Karlsbadu, i rastavio, otpremio je s kojom hiljadom i dokrajčio tu komediju. Ali stideo se; a i plašio da bi takav potez mogao uroditi dugotrajnim ucenjivanjem i parnicama. Na neki način je slepo zamrzeo Kopla, premda je u duši znao da njegov nadzornik nije ni za šta kriv. U svih šezdeset godina što je reb Mešulem bio svoj gospodar nije mogao zamisliti da je kadar počiniti takvu glupost. Zar nije uvek pažljivo promislio svaki potez pre no što bi išta preduzimao? Uvek je tako udesio da onaj drugi, a ne on, ostane budala. Neka usijane glave naprečac odlučuju, srljaju u nemoguće dileme, svaljuju sami sebe u siromaštvo, u bolest, sramotu, čak i smrt. A sad je i on sam, Mešulem Muškat, počinio grdnu grešku!
Kakva mu je dobra mogao doneti taj brak? Deca će mu se rugati. A tu su bile i novčane obaveze; dakako, obećanja koja je dao nije mogao prekršiti. Ne, nije bio čovek koji gazi svoju reč; čak ni najogorčeniji neprijatelji nisu mu to mogli prebaciti. Kad je čestito promislio, odluči da sledi savjet mudraca - najbolje što može učiniti jest da ne učini ništa. Pa šta ako bude u kući žena koja čegrta? !
Što se tiče njezinog nasljedstva, prepisaće joj jednu od svojih ruševnih kuća; pobrinuće se da ne izvuče velik zgoditak na toj lutriji. Na njegovoj novoj pastorci nešto mu je ionako smetalo. Bila je obrazovana, govorila nemački, poljski i francuski, ali je bila nekako prenapeta i previše naduta. Kao da je zurila mimo ljudi, uvek zabavljena svojim mislima. Ne, ta se nije uklapala u njegovu
porodicu ni u njegove poslove. A i o tome, bio je uveren da je pritajena bezverka. Odlučio je da joj čim se vrate u Varšavu, nađe ženika i da joj da malen miraz, ne više od dve hiljade rubalja.
- Pričekaj dok dođe u Varšavu - govorio je sebi. - Već će spustiti nos.
        S takvim mislima u glavi reb Mešulem se vratio u Varšavu. Nije bio od ljudi koji dangube nad počinjenim pogreškama Bio je lukav Mešulem Muškat, poednik u svakom okršaju, ne samo s vanjskim neprijateljima nego i s vlastitim slabostima.


Нема коментара:

Постави коментар