Mika Antić

Pesma za nas dvoje

Znam,

mora biti da je tako:

nikad se nismo sreli nas dvoje,

mada se tražimo podjednako

zbog sreće njene

i sreće moje.

Pijana kiša šiba i mlati,

vrbama vetar čupa kosu.

Kuda će?

U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka

zurim u lica prolaznika.

Koga da pitam gladan i mokar,

zašto se nismo sreli nikad?

Ili je već bilo?

Trebao korak?

Možda je sasvim do mene došla.

Ai' ja

u krčmu svratio,

a ona

ne znajući - prošla.

Ne znam.

Ceo svet smo obišli

u žudnji ludoj

podjednakoj,

a za korak se mimoišli.

Da  mora da je tako...

______________________________________________

KROJ

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i

pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja

svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad

dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe

skidati. Na meni ćeš se raspasti.

Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju

ove detinje duše. I da se više ne stidim pred

biljem i pred pticama.

Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrktati

moju kožu s tvojom. Ne znam da li me

shvataš: to nije prožimanje.

To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji

miris, sav izatkan po nama.

Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.

Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe

da se, ovako pokipeo, ne prehladim od

studeni svog straha i samoće.

____________________________________________

MOSTOVI

U meni večeras jedna reka

Razbija ogromna brda daleka,
Muči se, urliče, razmiče klance
I kida svoje zelene lance
I rije kroz moje srce, i peče
I kroz oči mi kipi i teče.

U tebi večeras ista reka
Čudno je meka. Sva je od mleka.
I čas je srebrena. I čas je plava.
U njoj se tišina odslikava,
Svako u sebi reke druge
Pod istim mostovima sretne.
Zato su naše sreće i tuge
Uvek drugačije istovetne.
                                     ______________________________________________

LJUBAV




Da li je istina što piše u Kalevali:
"Ruka što se daje, uvek je iznad ruke koja prima"?
Da li je istina ono što govore u Barsi:
"Ljubav je kao senka. Ako trčiš za njom, nikad je nećeš
stići. Ako joj okrenes leđa pratiće te".

Neko je nekad rekao i hvala mu:
"Da bi se istinski volelo, treba odrasti od deteta".
Ne smej se zato ako ti kažu da si mali čovek.
Nema male sreće i male bolesti. Nema male
krađe i male smrti. Nema malog rata niti
malog poštenja. Nema malog prijatelja i
Male tajne.
Nema malog čoveka i male ljubavi.

____________________________________________

Jastuk za dvoje

Ovo je pesma za tvoja usta od višanja i pogled crn.
Zavoli me kad jesen duva u pijane mehove.
Ja umem u svakoj kapiji da napravim jun,
I nemam obične sreće. I nemam obične grehove.
Podeliću s tobom sve bolesti i zdravlja.
Zavoli moju senku što se tetura niz mokri dan.
Sutra nas mogu sresti ponori. Ili uzglavlja.
Svejedno: lepo je nemati plan.
Zavoli trag mog osmeha na rubu čaše, na cigareti,
i blatnjav hod duz ulica koje sigurno nekuda vode.
Čak i kad ti se čini da ih mi nekud vodimo,
one se smeškaju blago i nekuda nas vode.
Bićemo tamo negde možda suviše voljeni,
potpuno neprimetni, ili javno prokleti.

_____________________________________________

Prva ljubav

1.

Naiđu tako dani.
Zatrpaju ti oči
kao zvezdane kiše.

Oko nosa se neka
šarena nežnost isplete.

I ti staneš,
i ne znaš
da li si,il' nisi više
ono obično dete,
ono bezalzleno dete.

Nekakvo zrno zlata
počne u srcu da žulji.

Stidljivost neka u tebi
tiho se zasmejulji.

Naiđu tako dani.
Ne prepoznaješ boje aprila.
Ne prepoznaješ svoje ruke.
Izgledaju ti kao krila.

Ne prepoznaješ svoje ogledalo:
iz njega te neko čudan posmatra,
neko kome u dahu
mirišu suncokreti
i plamte obrazi,
plamte
kao nestrpljiva vatra.

Naiđu tako dani.
Vetar ti u potiljak diše.

Zdravo, poslednja bajko,
kad staneš i ne znaš više
da li se visine ruše
il' s tobom u nebo lete!

Zdravo ljubavi!
Tajno!
Zdravo sve neverovatno!
Sve zabranjeno i zlatno!

Zdravo, čudnovati svete!

______________________________________________

O čemu pričamo dok lutamo
u predvečerje gradom?
U stvari:mi samo ćutimo...ćutimo
i gledamo se kradom.
U stvari:mi se u sebi pitamo
nešto što nikom nije jasno.
I sanjamo. I skitamo...skitamo
i katkad smrknemo glasno.
Al kad se nebo skoro već smrači
i od svetiljke dan požuti,
odjednom znamo sve šta znači
to što se ovako ćuti.
U stvari: mi to u sebi slutimo
reći narasle u bezmerje.
Pa nam je dosta i da ćutimo
i lutamo kroz predvečerje.

_______________________________________________

Ušunjam se u tvoj jastuk

Ušunjam se u tvoj jastuk
kao tišina perja,
kao tršave šiške večeri
mirisave od lišća,
od mesečine na peščanim obalama,
od uvele svežine oktobra,
- baš tako se ušunjam
i slučam,
slučam šta sanjaš.

Nikome neću kazati.
Ali hoću da znaš:
čuo sam,
čuo sam sve što sanjaš,
jer drugo ništa i ne znam
samo se u snove razumem,
kao što se kauboji razumeju u laso,
kao što se tvoj tata razume u politiku,
kao što se najveći fudbaler razume
u svoju veliku utakmicu,
- tako se i ja samo u snove razumem.

U snove zbog kojih, kad se probudimo,
gledamo nekud visoko,
visoko,
i rastemo,
rastemo,
produžujemo se kroz rukave i nogavice,
rastemo,
produžujemo se kroz oči i srce
kao putevi,
kao pruge,
kao nevidljive šare ptičjeg leta,
daleko,
daleko,
bez Aladinovih lampi,
bez čizama od sedam milja,
osamuceni od bajke koja se zove detinjstvo.

Ušunjam se u tvoj jastuk
da ne znaš,
ušunjam se kao umor od jurnjave po sumracima,
pokrivam te celu noć,
a pre no što se probudiš
ostavim ti na rukama toplim od sna,
na trepavicama i rumenim obrazima
mali smotuljak jutra,
jer drugo ništa i ne znam,
samo se u jutro razumem
i raznosim ga kao mlekarice mleko,
kao pekari kifle,
kao poštari pisma
velikom belom kočijom
koja neću da ti kažem kako se zove,
ali sam ćeš se setiti.

_________________________________________________

Kada mi nedostaješ

Mislim tuđe misli
Kradem svoje vreme
Provlačim ga
Između oblaka, snova,
Daljine i snega...
Kada poželim
Da ti nedostajem
Odsanjam pesmu
Zatvorim oči
I na kaldrmi zamislim
Cvet beli.
Kada te nema
Jer tako hoću
Zaledim osmeh
U sebi kažem ime
Udahnem duboko
I pomislim
Tako mi nedostaješ...

__________________________________________________

Hodajući na rukama

Ponekad mi se učini da mi beže pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konačno, evo me; ako podignem oči, vidim da svako najdalje ima svoje još dalje.

Možda je to i sreća. Možda imam u sebi nešto duže od krajeva.

Možda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, neće moći završiti.

Nije reč o životu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo očima. Postoje u meni mnoga, neverovatna čula. Čula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,…

Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda.

Od koje sam ja vrste?

Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne mičem se satima. Pravim se kao da razmišljam i da u sebi rastem. Činim to dosta uverljivo. Dok imitiram drveće, neko sa strane, neupućen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.

Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Čak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.

Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjač. Spor saputnik. Pravim se da mi je teško da se savijam preko belih oštrica realnog.

Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skraćivanja u tačku i produžetka u nedogled…

Ja ne upoznajem svet, već ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene.

Jer mnogo puta sam bio gde nisam još koračao. I mnogo puta sam živeo u onom što još ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to što će tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrćem. A u sebi se smeškam. Jer, ako niste znali, svet je čudesna igračka.

Može li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?…

Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem…

__________________________________

NOSAČ

I
Oduvek sam se divio onima, koji umeju da nacrtaju dugačko, široko i visoko.
Oni su sigurno shvatili dokle se prostire beskraj, kad im je tako lako da ga vide i izmere.
Oduvek sam se čudio onima, koji razumeju znake u kalendarima, datume, mesece, stoleća, ili stanu pred sat i pročitaju večnost.
To mora biti suluda i neobična hrabrost usuditi se komadati i usitnjavati vreme.
Kameni mir daljine sav je presvučen mojom kožom.
Sklapam oči i osećam: sve ono što sam bio, i ono što sam sada, još uvek nisam ja. To je tek priprema za mene...
Koliko znam da pitam, toliko znanja mi pripada.

II

Mene je neko od malena zatvorio u prolazno i zaključao za mnom kapiju beskonačnog.
Dresiran da misli zajedno. Zato i ne volim zakletve. I zajedno da pevaš. Zato i ne volim horove. I zajednički da tuguješ. Zato i ne volim sahrane.
Jedino si sam kad ostariš.
Baš zbog te samoće u starosti, koja se događa naprasno tamo gde prestaje detinjstvo, hvatao me je strah. I večito sam sumnjao u to što su me učili.Učitelj obično kaže: "Ako želis da saznaš, pogasi sve svoje svetlosti i uputi se za mnom!"
Te, petnaeste godine, osamdeset i trećeg dana, dogodilo se nešto što mi je dalo znak da odem sam sa sobom.
Prohodao sam na rukama

III
Rođen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka. Tu ništa ne vraća dozive. Popiju ih daljine.
Jata lete u mestu, i mogu se uzabrati. Sve se priginje zemlji. Sve je nadohvat ruke.
Tu se prostori mere svitanjima i sumracima , a vreme dužinama senki. Mlečni put je do kolena, kao prosuta slama. Ne moraš da se penješ: zvezde rastu u žbunju. Samo se uputiš ravno, pa vrežama od zlata i posle desetak koraka već hodaš po nebesima.
Zar sve to ne liči na slobodu?

IV
Objašnjavanjem stvari, oduzimamo im nešto od one čarolije, od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika čudesna značenja svega što izgleda isto.
Reči su iskraćale. Iznošene. I krpljene. Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena. Ostaje samo smisao kao čudo svih viđenja.
Razmišljao sam o tome i to u sebi ponavljao, jer osećao sam nejasno da se tu krije mudrost i sloboda detinjstva.
I hodao sam na rukama.
I nosio sam zemlju u susret nebu zvezdama po drumovima svetlosti i bespućima vasione.
Eto, to je moj život i moja biografija.
To sam ja po zanimanju: nosač zemljine kugle.

____________________________________________

Ako odeš, široko sivo stopalo gradskog neba zgazice moju tršavu glavu i razliti pločnicima. Razbiću celo o bandere i sva ću pluća izjecati i izjaukati. Pokidaću košulju i kožu sa grudi noktima, koji su sada crni i zapušteni kao lišće koje po ivicama polako počinje da truli.

Jer sve na tebe liči. Ukus tvoje krvi prodavaće dečaci, sa kupinama, pred mrak, po uglovima ovih ulica.

Razlivenu toplinu tvoje postelje vezaće u čvorove sestre u bolnici. Dezinfikovaće smisao tvog osmeha na čaši iz koje si pila lekove. Obrisaće novinama reči koje si mi govorila kroz prozorsko staklo. I sve će svesti na brutalno.

Ako odeš, ponećeš mene, a sebe češ ostaviti u oblicima mog sna i jave, koje će sažaljevati ili nepoznavati ljudi u prolazu.

Sve ću kuće ocrniti katranom i tuči one koji ne umeju da nariču kad spomenem tvoje ime. Jer laž su priče o novim sastancima, laž sve uspomene i posete rodbine nedeljom popodne. Nikada se više nećemo naći.

Ostaću sam pod svrdlom svetiljke sa tavanice iz koje ce mi se stvarnost godinama uvrtati u potiljak. I sve lepo će sa tobom umreti.

I svakog proleća krovovi će dugo plakati suzama okopnelog snega.

Cezare Paveze

Noć u kojoj si spavala

I noć je nalik tebe,
daleka noć što plače,
bezglasno, u dubokom srcu,
a zvezde potamnele promiču.
Obraz dotiče obraz -
javlja se drhtaj leden,
neko se muči i preklinje te,
u tebi izgubljen, sam, u tvojoj groznici.

Noć pati i čezne za svitanjem
siroto srce koje ceptiš.
O smrknuto lice, potajna muko,
groznico koja zalostiš zvezde,
neki čekaju zoru poput tebe
ćutke motreći tvoje lice.
Počivać u noći
kao vidik mrtav i zatvoren.
Siroto srce koje ceptiš,
davnog jednog dana ti si bilo zora.


_____________________________________



Noćna uživanja



Zastajemo i mi da udahnemo noć
U trenu kada vjetar najžešće briše:
ulice su od njega hladne a svi mirisi nestali;
Nosnice se dižu prema lelujavoj svjetlosti.

Svi mi imamo neku kuću koja u mraku čeka
Da se vratimo; neka žena nas čeka u mraku
Ništa ne zna o vjetru žena koja spava
I diše; toplina njenog tijela
To je toplina krvi koja šapuće u nama..

Umiva nas ovaj vjetar što stiže s kraja
Ulica zinulih u noći; lelujava svjetlost
I naše stisnute nosnice
Glože se gole. Svaki miris je jedno sjećanje
Izdaleka kroz mrak došao je ovaj vjetar
Što se obrušava na grad: preko brda i livada
Gdje je i trava topla od sunca
A zemlja pocrnjela od vlage. Naše sjećanje
Opor je miris, neznatna blagost
Rasporene zemlje koja zimi ispušta
Dah svojih bezdana. Svaki je miris
Izvjetrio u noći, a u gradu samo nas oplakuje vjetar.

Vratit ćemo se noćas ženi koja spava,
Prozeblim prstima tražit ćemo njeno tijelo,
A neka toplina iznenadit će nam krv, toplina zemlje
Pocrnjele od vlage: dah života.
I ona je topla na suncu i sada otkriva
U svojoj nagosti najugodniji život,
Koji danju nestaje, a ima ukus zemlje…



____________________________________________


Susret


Ovi tvrdi obronci koji su sazdali moje telo
i potresaju ga tolikim sećanjem otkrili su mi čudo
te žene koja ne zna da je živim, a ne mogu je
razumeti.

Jedne sam je noći sreo: sikara svetlija
pod nejasnim zvezdama u letnjoj magli.
Uokolo se sirio miris tih brežuljaka,
dublji od tame, i najednom se razleže,
kao da iz bregova izbi, glas čistiji
i oporiji istovremeno, glas zaboravljenih doba.

Ponekad je vidim, živi preda mnom,
konačna, nepromenjiva, kao sećanje.
Nikada nisam mogao da je shvatim: njena mi
stvarnost vazda izmiče i nosi me u daljine.

Ne znam je li lepa. Mlada je među ženama:
kad mislim na nju, prene me sećanje davno
na detinjstvo provedeno među ovim bregovima,
toliko je mlada. Nalik je jutru. Njene oči
nagoveštavaju mi sva daleka nebesa onih davnih
jutara.

U očima ima tvrdu odlučnost: najčistiju svetlost
koja se ikad rasula u zoru po ovim obroncima.

Sazdao sam je od svih najdražih stvari,
a ne uspevam da je razumem.

___________________________________

ZAL KOOP

     Kada padne noć, te pesnik uzme u ruke pero kako bi zabelježio svoje osećaje – pitanje je koliko je sâm Pesnik svestan sadržaja svog pisanja: da li dakle on vodi pero, ili pak pero Njega. Pesma je oduvek bila najliričnija vrst književnosti. Ljubavna lirika pak najpoetičnija poetika. Reći da je pesnik Zal Kopp „samo“ ljubavno-erotski pesnik – dakle onaj pesnik koji isključivo peva o ženskome telu i duši – delomično je tačna. Ljubav prema voljenoj ženi tek je refleksija one večne Ljubavi; zapravo, sâm osećaj ljubavi nema svoje izvorište u jednoj pojedinoj ženi (ili više njih!). Žene, ta lepa bića, tek su poticaj, podstrek, izvanjski uzrok muškarčeve „opsednutosti“ ili „izbezumljenosti“.


Vrela i blaga




Kako si lijepa dok dodirom ulaziš u moju kožu
i kako si tvrda kad vrelinom bradavica dišeš.
Kako se izvijenim tijelom, mojim usnama smješiš,
dok tvoja koljena njišu procvjetale crte bokova.
Kako me samo vječnošću svojih uzdaha izdvajaš
i mirna, poput dijamanta, sjajiš ognjem strasti.

Mojim venama, glazbom užarenih drhtaja pjevaš
i mirisima crvenih pupoljaka izazivaš osjete.
Kako me gledaš, dok u meni otvorena zastaješ,
a ja umirem, jer se hoću tvog blještavila napiti.
Zavodiš moj san požudom svojih vještih prstiju
i ništa ne tražiš, poput vulkana iz mene izbijaš.

Na rukama mjesečine mojom zjenicom liježeš
i svaki drhtaj kao cjelov srca nijemo nanosiš.
Ružičasta si, a istovremeno plava, vrela i blaga,
bistra i hukom vjetra očaravajuća, ti si nebo
i ljubav si tog neba što se u meni zanosno pruža
i odzvanja prostranstvima beskonačnih prepona.

Kako si nježno okretna s tim dvjema rukama
i mojoj tvrdoj muškosti odana, dar mojoj krvi,
rumena u licu, bijelom utrobom ovjenčana,
lepršava ljepota ružinih latica i žar mog života,
u gibanju svemira beskrajna i kao nitko lijepa,
ljubavna i sva potpuno predana našoj postelji.

Tu si u poljupcima što iz moje duše stalno izviru
i kad te imam osjećaš kako si otmjena ljubavnica,
kako sjenu tvoga obrisa pretačem svjetlom života
i divlje opijam slatkim bogatstvom iz mog pehara,
kako u tebi milujem tvoje pokrete dok me nosiš
i kako oduvijek, kao zrela žena, u meni postojiš.

_____________________________________

Boje ljubavi


Ništa nije važno, kao vještina naših osjećaja kad primi boje ljubavi
i ništa ne treba osporiti promjenama koje nastaje u vremenu čekanja ,
jer svako disanje tada ima svoj ritam, ponekad blag, ponekad trom,
ali ipak skladan i nas ritam, što uči dušu vječnom privikavanju.
Što smo prije bili i zašto sjajnim koracima tako preplašeno zastajemo,
neznam, ali ponekad poludim poput vjetra i zaurlam tvojim biće,
nasrnem divljački, pa se u strahu, da ne poklekneš, povučem i utihnem
i znam suncokrete zatamniti i prisiliti ih da se mog nemirnog sna napiju.

Ali, sve to radim iz ljubavi i koliko god ti čudno izgledalo, ja te volim
i ne mogu bez tebe i vječno sam ti zahvalan što u meni odavno postojiš.
Ovoj pjesmi ne pripisuj nikakvo zlo, niti mojoj ljubavi, oni su lom nemira
i skup su stihova svih mojih nestrpljenja i čežnje za tvojim toplim dodirima.

Neponovljiva si, neizmjerno blaga i mojim snovima potrebna, otkrivena
i začeta u svakom mom pokretu, posažena korijenom moje velike ljubavi,
izrasla rijekom mojih drhtaja i u svakom njenom valu ljubavlju zablistala,
dohvatila vječni smisao i pomjerila granice mog beskonačnog svemira.

Prepoznajem pogled mjeseca u kojem zabrinuto trčiš svojim toplim usnama
i poznajem obrise bijelih breza što se skrivaju iza tvojih nježnih zagrljaja,
zato te i vodim ravnicom mojih nadanja, jezerima mojih dugih iščekivanja
i zanosnim proplancima sa kojih drvoredi visokih nad tobom strepe .

Jedina moja ljubavi, samo tebi pripadam i u tvom se srcu jedino snalazim,
kao čovjek svaku sumnju odbacujem, kao ljubav tvojom dušom odzvanjam,
kao miris tvojim tijelom ustajem, kao vjetar tvojim se nebom propinjem,
predivna moja, ništa mi u životu nije važno, osim tebe i boje tvoje ljubavi .


____________________________________


POD JABLANOM SUNCOKRET DRIJEMA . .

Pod jablanom suncokret drijema
i opija nam grudi
mirisnim poljupcima sunca.
Kiti nas zrelim ljubavnim uzdasima,
kao mekim oblacima, tiho
i mi na zlatnim poljima
pocinjemo stidljivo rasti.
Sa visine nebeskih obraza
pod jablanom kaplje sunce
i sa ceznjom ptica
pogledom psenicu grli,
a nasi prsti,
tople krosnje ljeta pletu
i bujicom rujnih jabuka
nasa tijela presvlace.
Nicu slatki vocnjaci
i dok osmjehom dio neba crtamo,
poput vjetra, trava nam bokove njise,
a crvenilo tresanja usne oblaci.
Pod jablanom suncokret drijema
i mi se napijamo ljubavi . .


___________________________________

DALJINA


Sanjam, kako u mom nebu,
opojnom bojom sna,
poput mirisnog pupoljka
u cvijet ruze izrastas.
Pod opustjelim krosnjama
nebeske tisine,
iz moje duse citas ove stihove.
Nudim ti samo jesen i nista vise,
a ti tako osjecajna pristajes
i pretaces moje jesenje misli,
u osmjeh svojih latica.
Vrhovima usana,
tiho klizis mojim srcem
i njegovim otkucajima sapuces,
kako si odavno opustjela
i da zbog tebe,
vise nitko nije trebao doci,
a ja samo slusam tvoje rijeci
i osjecam plavu boju daljine
u crvenoj boji tvoga glasa.
Pratim drhtanje svojih prstiju.
Zeljni su tvoga obrisa.
Glasom te ljubim
i mjesto u mom bicu,
istkano za tebe
srcem njezno namjestam.
Otkrivas kakav si cvijet.
i kako da te zelim,
kako da svoja slova u uzdahe pretvorim,
kako da zaustim,
dok mojoj dusi svoje tajne dajes,
kako da te osjecam,
kad se zbog mene
u zrak pretvaras
i omamljujes me svojim stidom.


____________________________________________


NOĆAS VODIMO LJUBAV

Nocas vodimo ljubav, ti na meni i ja u tebi.

Sirimo po nama mesecinu i zvezde,

njihov se odsjaj sladi uzdasima nasih tela.

Mila drzim te za struk i pratim toplinom pokreta,

ulazim i topim se u tvojim bedrima,

a moje usne preuzimaju tvoje grudi

i jezikom maze nabrekle bradavice.

Nocas vodimo ljubav, ti poda mnom i ja na tebi.

Ispod nasih tela vri noc

i putanjom milovanja uspavljuje pev ptica.

Svaki prst utiskujem kozom i cutim mekocu,

a prepone mi medju tvojim gore,

pa me zanose i poput reke tecem.

Uzimas me snagom mora.

Nocas vodimo ljubav, ti do mene i ja kraj tebe.

Uskovitlani zrak pomice zidove,

sve smo blizi zori koja otkucajima stize.

Pomesani sa suncokretima

osecamo kako se ritam u nama ne smiruje,

postaje zesci i oslobadja strasti nasim stomacima.

Jutrom nam leze ravnica u dlanove.

______________________________________________

NUDIM TI SE

Evo nudim ti se...

u beskraju nasih noci

u nektaru sladunjave strasti.

Uzmi me

u slatkoj tami i iskrenom grehu.

Jer sve moje putanje znas,

razlivena od lave vrelija sam ja.

I na samom koraku od ludila.

Usnama te grizem...

Sve vise ti sebe nudim

i poput boje se rastapam

u ekstazama nemira.

I sve bi istrpela

samo da si u meni

u neznim talasima

stapanja doveka.

________________________________________________




TISINOM POSTELJE

Kako si samo tiha i besprijekorno blaga!

Rasplećeš miris svoje kose u meni

i mada te dugo nema na mojim ramenima,

koračaš sa mnom tišinom postelje

i zagrljena mojim venama,

tečeš kroz neprospavane noći

i liježeš na moje tijelo.

Ako zaspem, nebeska lepezo paunovog perja,

nastavi u plavoj ptici san

i postani znak besmrtnog leta.

Sleti na bezbrojna moja ležišta,

na moju nagost za tebe pripremljenu.

Kako si samo čedna i strastveno bezbrižna!

Dugo te nema na mojim ramenima,

ali stalno mirišeš među mojim preponama

i neprestano me posjećuješ

u neprospavanim noćima.

Kako si samo topla i vješto zaigrana!

Postala si požuda umornih mojih čekanja

i tako slabom rušiš stare zidine samoće.

Raznim te molitvama polažem na svoje usne

i razne osmjehe miješam pučinom svojih želja,

a tvoj obris uporno grlim u tom bespuću šutnje

i ljubim tvoje titravo lice u nizu podivljalih čežnji.

Kako si samo lijepa i koliko te sanjam!

S kakvim me nježnim poljupcima sladiš!

A nema te na mojim ramenima, ljubavi moja,

dugo si odsutna i dugo ćutim tvoje biće.

Obožavam uzdahe tvojih dodira

i ljubim ovaj san u kojem postojiš

i s kojim nastavljam čekanje.

Kako si samo nježna i koliko te šapućem!

____________________________________

SAN


Neka te ne uznemiri , neobican pocetak pjesme ,

pricati cu ti mila , o snu , koji , u meni nocu , seta .

Vatri , sto me jutrom budi i miru koji osjecam ,

dok , u svakom koraku stiha , idem prema tebi .

Taman , kad se mjesec usece u sobu , prilazi mi san ,

a ti se , nevidljiva zamaknes iza prozirne zavjese .

Uz hladan zid proseces , nosis sunce , na ramenu

i pazis , da me , obris tvog pokreta , ne uznemiri..

U tom trenu , ispod krova , moga uspavanog tijela ,

s misli , samim rubom umornog oka , krisom legnes .

Ozarena lica , prekrijes moj osmjeh i poljupcima tiho ,

otjeras maglu , sa mojih , nemirnih ravnica .

Onda , starom mislju , primaknes se mome tijelu

i sa rijekom osjecaja , spustis prema uscu strasti .

Tu me tvoja ruka , k sebi , poput sutona , primi

i u odsjaju pijeska , skoljku bjelinom ponudi .

Kad vrt procvjeta , ti podamnom , dolinu otvoris ,

pa me njenim poljima i proplancima mamis .

Kako se vidicima slasti , primicem sve blize ,

to se san , kao vjetar , u meni , pokrece i mijenja .

Nista ne osjecam tada , osim tvoga , mekog tijela

i mojih uzavrelih dodira , preko njeznih proplanaka .

Odjednom shvatim , da sam sa snom , u tvome bicu

i da to, moja rastopljena dusa , u tvom tijelu sanja .

Presretnog i blazenog me budis , odlazis sa jutrom ,

ja se dizem i sa javom , na pocinak , s mirom spremam .

Vatra koju ostavljas , u sobi gori , ispod mojih vjedja ,

a svaki ugasli plam , u meni tad , novu zelju radja

_________________________________________

U vrhu svjetlosti

Treperiš u vrhu svjetlosti

i tiho vedrinom osmjeha,

izlaziš iz leptirovog daha.

Prilaziš mi dužinom duše,

izazovno šećeš mojim pogledom

i neprestano opijaš uzdasima.

Smatram te svojim korijenom,

s tobom mogu nebo dosegnuti

i kao vjetar zauzdati oblake,

mogu poput sjene izrasti,

pa po tvome tijelu isplesti

meke dodire blagosti.

Dok se sa obzorja pružaš

natapaš me kapima strasti,

a kad brazdama muškosti

doneseš tišinu mirisa

u drvoredima tvoje zrelosti

otkrivam putove njedara.

Dragocjen si izvor proljeća,

iz tebe se rađa sunce

i zasipa polja kamilice.

Pod tvojim koracima živim,

pod tvojim osmjehom tečem,

na tvom tijelu postajem ratar.

Kao da sam iz tebe niknuo

toliko se za mene trudiš, mila,

u svom srcu za sve brineš,

nježno primaš moj život,

pa ga dušom u sebe sklanjaš,

i nesebično se ljubavlju daješ.

Treperiš u vrhu svjetlosti

i tiho vedrinom osmjeha,

izlaziš iz leptirovog daha.

Prilaziš mi dužinom duše,

izazovno češeć mojim pogledom

 i neprestano opijaš uzdasima.

_______________________________________

Nebo tvojih grud

                                 Jedva dočekah vreli cvrkut tvojih poljubaca

i tvoj šapat zbog kojeg zauvijek zavoljeh

sve te ptice s kojima si se ugnijezdila u meni.

Volim na tvojim grudima ljubiti nebo,

a dok prolazim kroz dodir tvojih prstiju

volim šetati tankim horizontom bokova.

Nemaš kraja, jer od srca prema svemiru

pružaju se nepregledna polja tvoga sjaja,

a od struka naniže, blagostanje je bjeline.

Svako malo zalijevaš me mirisom oblina

uz čiju se svesrdnu pomoć sretan

žarimi kao uzdah sunca tonem u klasje znoja.

Imaš vrijeme u kojem ne postoji samoća,

imaš pravo, između mene i tebe je san,

pretvoren u cvijet miriše na boju meda.

Katkada, cijelog me presvučeš dušom,

pa se uvučem u drhtanje tvojih zjenica

i završim poput najljepše misli na usnama.

Tad mi tvoj beskraj potekne dužinom leđa

i disanjem se ubrzano sručim dolinom užitka

u zagrljaje jarkih valova ognjene rijeke.

Katkada, tvoje ruke kao jato ptica divljaju,

izranjaju iz vatre požude lepršave ruke

postajući sve više ljubavnice mome tijelu.

A kad čujem kako liježu u tvoje krilo

prekrijem ih jednom jedinom kapi tišine

i krenem u susret tvojim sklopljenim očima .

U njima vidim tebe pogledom zvijezda

i sanjam te kao vječni ukras moje duše

u kojoj slušam cvrkut tvojih poljubaca

________________________________________

HARFA

                                       Izmedju mog i tvog sna stoji harfa .

Iznad nasih htenja mesa se noc .

Moramo priznati , u svakome od nas

postoji dugi odsjaj neostvarenih mastanja

i kao sto vetar zaposeda planinu ,

tako i mi stalno izviremo vlastitim beskrajem

i vodjeni horizontom stizemo na pocetak .

Dakle , kako ovu pesmu ispevati ,

a ne poremetiti smisao prvih stihova ,

ne potrositi uzalud tako skrte reci ,

kao sto su , pomalo i uzbudjenje .

Jer , niti je nase divne ljubavi malo ,

niti uokvirujemo nase uzbudjenje .

Veruj mi , ovo jest ljubavna pesma ,

njena struktura je nastala iz ceznje

i njeni obrisi prolaze tvojim prostorom ,

spustaju se niz pramen kose u pogled ,

pa kroz zenicu ulaze vibracijama ,

zalaze u mozak i iz njega klize kicmom ,

da bi na kraju klicali s otkucajima srca .

Gde se mi tu ljubimo i vodimo ljubav ?

Idemo ispocetka , prislonimo prvo harfu ,

ugodimo njenim tonovima nasa tela ,

izmedju neba i zemlje pronadjimo mesto

i u njima izmesajmo sve protekle noci .

Osecas li sada kako plovimo melodijom ?

Vidis, s tim silnim zvezdama na vrhu prstiju

mozes zagrebati prozirno nebo sto u nas tece

i u svaku pukotinu utisnuti poljubac .

Mozes i svemir prigrliti , uzeti u sebe ,

a ako i to nije dovoljno , poslusaj harfu ,

vrati se i sa vrha pesme zapevaj .

Kada to jednom ucinis, zauvek ces hteti ,

a vreme kada cu ti reci, ljubavi moja

i tako pokrenuti sustinu u tebi ,

vec dolazi, zato podjimo polako prema zagrljajima .

Naucices putem , koliko si snazna ,

koliko u sebi skrivenih dodira imas .

Otkrices sama molitvu svoje duse

i usvojiti osnove kretanja kroz ljubav .

Zastani na trenutak kod prvog koraka ,

uskoro ce i dugo ocekivani zagrljaji .

Pogledaj samo oko sebe i podseti se harfe ,

napregnes li dovoljno sluh, razaznati ces noc

i u njoj moje ruke kako izrastaju u tebi .

Prepoznas li ih, otkriti ces vecnu tajnu ,

a ako im dozvolis, prepoznati ce i one tebe .

Mila moja, sada smemo zapoceti ljubav,

uneli smo sebe u pramiris uzdaha i zelja ,

okrepili postojanje i zapoceli osmehom .

Dovoljno, da se u nama svemir pokrene

i dobrim vestima napuni nase duse .

Ovo je retkost, jer samo ponekog iskra dotakne

i tada uglavnom, neprozbore ni reci .

Mi ne smemo cutati, necemo tisinu u nama ,

ako treba izmiricemo slabosti i predrasude ,

pogledati mesecinu kroz casu zuci ,

ispiti njene namere i stati jedno kraj drugog .

Tako cemo mila moja, ja i ti napraviti

i zauvek lebdeti iskazujuci ljubavi postovanje .

Sada smo konačno spremni nastaviti ovo putovanje

i usput smireni u beskonačnosti uživati ,

a darove sakupljene u prostoru plodnih kiša

prihvatiti kao ponuđene stvari, za pamćenje .

Prihvatimo, jer smo posebnom vatrom rasplamsani

i zbog toga izgaramo i milujemo toplinom .

Ne postojimo u papirnatim mislima ,

niti u svim onim staklenim drangulijama

i ljubavnim pričama sto ih suzama rastaču .

Primećuješ, nas zaobilazi svakodnevna mizerija .

Mi proizlazimo iz opšteg nestanka haosa

i iz nas se nebo visinom stalno uznosi ,

s ponosom u nama svetli lepotu prostora ,

milostivo uzdahom odvaja dan od noći ,

stvara vreme kakvo smo hteli, po našoj meri .

Mošda ćeš pomisliti, kako je moguće ,

da se odjednom u tebi trajno javlja zora

i dok spavaš pokrivena samim dahom vetra ,

posećuju te mirisni snovi mog bića .

Sve je to razlog za kraj ove pesme .

Gledam tvoju sliku i znam kad si zaspala .

Rubom mog oka ocrtavas istinsko pomirenje

i ja te grlim dok hodam uspomenama .

Znam kako je tumarati uhvacen trenutkom ,

kako je kad smo precrtani od svih obzira

i sta posle nemogucnosti povratka .

No, ono sto je u nama, izbor, on tek dolazi ,

on s nama sniva i poziva onkraj izgubljenog .

Sadasnjost i buducnost vri nasim mislima ,

poput pupoljka sazrevamo u njima

i na velikim stabljikama zelenila dremamo.

Tu smo jednaki, istom brzinom otvaramo osecaje ,

nemamo razloga cutati, vec naprotiv pevamo ,

zelimo jedno u drugo utisnuti nadu

i kao pecat pokloniti nezaboravne dodire ,

da takvi zakoracimo zagrljeni u vecnost .

Od svih pomeranja, nase je najvece,

u svim pokusajima, samo se nas san ostvario

i nismo zapusteni, vec smo sjajem optoceni,

nismo izmisljeni, stvoreni smo iz praska vremena .

Eto, napokon ti donosim ljubav ,

jos malo, pa cemo je i poceti voditi ,

a onda ces utonuti i sve ovo neopisivo osetiti

i ja cu tvojim srcem ,sve do korena prodreti ,

poneti te u narucju neuhvatljivog sazvezdja ,

njegovim dodirima primiriti nemirnu utrobu ,

svaku tvoju poru nezno ljubiti ,

sagnuti se i posegnuti za tvojim ocekivanjima ,

a zatim skinuti veo i udahnuti te .

Uneti te u svoj krvotok, rasaniti milovanjima ,

prihvatiti igru tvojih prelepih grudi

i necu se onde zaustavljati moja ljubavi ,

krenuti cu dalje vristeci prostranstvima puti ,

jer nasa ljubav nudi i moze vise.

Na pocetku je ovom pesmom istrcala nasim stomacima

i tako najavila svoju moc urezujuci pozudu ,

dajuci svakome od nas pravo izbora ,

hocemo li se, nakon sto je osetimo,

promeniti u beskonacnoj praznini bljestavila

ili cemo s njom, nastaviti . . . moja ljubavi .

_________________________________________



Višak plavetnila



MISAO O TEBI



Ljubavi moja, budimo se stalno u nekakvom sjećanju ,

i već pomalo sijedi upiremo lica u sjetnu maglu.

Pa, mila moja, zar je cvrkut naših bradavica ranjen?

Sjeti se samo kako su nekada disale mirisom dunje,

i niz tvoje zjenice ponovno će teći višak plavetnila.

Vidiš ruke, sada su žedne, jer prsti još uvijek pamte,

ali tek kad strasti ponovno među njih uzdahe zapletu,

jedan dio tog božanstvenog neba na usne može leći.

Zato priđi, nećemo se više nikad rastati u mraku,

obećavam ti, na kamenom zidu ostaje teret srca.

Otvori bedra, umnoži svoje blaženstvo poda mnom,

plamti zrakom i zaljuljaj nogama pola mog stoljeća.

Učvrsti se kao nekada snažno u meni i raspusti kosu,

a svoje užareno tijelo zanosom moga korijenja veži.

Slobodno sakupi rastrčane snove i opojna maštanja,

i na taj se način po mojoj bjelini osmjehom razvuci.

Ljubavi moja, zauvijek ostanimo jedno u drugom,

utrobom se neprekidno izvijaju zvjezdane trave,

a njihove vlati milujući nas, ljube proplanke duše.

I konačno, osvanut ćemo kao jeka u najtišoj noći,

jer smo u vrtu pristiglog proljeća dobili vječni sjaj.

Tu nema otuđenosti koja u nama neće jednom proći

i nema tog nebeskog sazviježđa koji nas neće posjetiti,

jer nismo nepokretni dah što u daljini utočište traži

Imam misao o tebi i nosim je na dlanu.

U svakoj njenoj kapi tvoja kosa sjaji.

Imam poljupce mesečine za tebe.

Svaki njen zrak moj je dodir u tebi.

Tvoje meko telo imam u sebi

i nad nebom tvoje bistre oči imam,

a za česte šetnje sto ih ispod duge nosim

u večnom trajanju poljubaca te imam.

Znam da se jasan miris tobom prostire

i postelju našu u mlade noći pretvara.

Redom uzdahe na usnama imam

i zajedno s njima čekam obrise tvojih.

jer me ljubavnim danima dozivaš,

trčiš i grliš suncem svoga pogleda.

Volim te, jer moj osmeh u sebi čuvaš

i ponosno u sebi snivam, gde te imam.

Trebam te, jer moje strahove rasteruješ

i carstvom mog nemirnog bića traješ.

Žudim za tobom i žudnjom prekrivam obraze,

vrhom tvojih grudi dolazim i u njih uranjam,

prstima te stižem u seni predivnog poprsja

i pučinom tvoje puti razvlačim svoja milovanja.

Imam te i pod gorjem i u utočištu valova,

svugde te imam i u svemu nalazim.

Predivna moja ljubavi imam te još i više,

jer me tvoja ljubav obuzela, pa me ima,

imam to blaženstvo u kojem tebi pripadam.

Ljubavi moja jedina, ljubim te još jače

i poljupcima u sebi zauvek te želim imati,

imati i čuvati i u nježnim uzdasima nositi,

s tobom po nebeskom plavetnilu ljubav voditi

i u tom zvezdanom beskraju u tebi uživati.

______________________________________

ZNAČENJE ŽUDNJE

                                  Negdje u međuvremenu, uvečer obično,

kad moje ruke postanu pune tinte,

nastaje pjesma na strasnoj bjelini papira.

Tada na velikoj ravnici sjećanja

počinje razgovor s rijekom pamćenja

i svaka riječ za sebe ponavlja ljubav,

istu onu što izvire iz duše neba.

Moje su te ruke tamo prvi puta i dotakle

i puno je tvog neba koje pamte,

jer su i prohodale u plavetnoj dobroti,

u njoj je tako započela njihova radost.

Puno tvog neba odzvanja vrhom jagodica,

njihovi su rubovi ispunjeni osmjehom,

galameći u modrom pejzažu bez kraja

šaraju bezbrižno po tom malom nebu,

a zalijevajući oblake mjesečinom,

vrište između mog tijela i nijemosti sna.

Značenje žudnje trajno si unijela u mene.

Negdje u točki neba, uvečer obično,

moje misli ispunjava čežnja riječi.

Započinje potraga za događajima dana.

Jedino tako, u strasnoj tišini mraka,

dok među krošnjama neba lebdi svemir,

potpuno sam siguran i smiren,

jer ćutim tebe pticu jedinu u moru želja,

i sanjam kako vjetrom metem hladnoću,

da ti, o ljubavi, opstaneš u mojim venama.

I dok se mjesec vere sladunjavim sjajem,

u meni plovi zagonetno stvoreni umor,

ali odan gordosti tvojih toplih obraza,

ostajem vjeran kao slavonski tihi mraz,

i čekam te u staništu zvijezda, o ljubavi!

Malo pomalo, osvajam beskraj lica,

prelazim iz svijeta prolaznosti u blizinu tebe,

ispirem čekanje vatrom tvoga pogleda

i zaustavljam te nasred svoga tijela.

Negdje u struji zraka, uvečer obično,

moje usne zalaze u duboke mirise,

šapuću i nadlijeću predjele uzdaha.

Teško je prepoznati mladost kratkog daha,

i zelenilo lišća jedva dodiruje listopad,

ali dani leda mogu biti izdašni,

ukratko, čak i rumenilo horizonta,

tj. putovanja u kojima nikada nisam pust,

mudrost su kojoj sam toliko posvećen,

jer dok kušam crvenilo tvojih grudi

dostižem skrivena mjesta međunožja,

a uživajući plamenu istinitost okusa,

rastem u gibanju srebrnog njihanja,

i gustom bujicom otječem niz obale.

Eto i tvoji bokovi napokon dobiše ime;

Neodoljivi! Za ljubavni obred nježnosti,

težnja su duše u vječnoj slavi srca,

i konačno trajni motiv mene ljubavnika.

Negdje u svili tvoje kose, uvečer obično,

kad moje oči osmjehom krase tvoje oči,

i san tvog pogleda san je mom pogledu,

zalijevam te dragocjenom tišinom dodira,

a ti se priklanjaš tijelom i kličeš stasom,

drhtiš, grliš me i život mi opkoračuješ.

O ljubavi, ova tvoja koža puna kristala,

puna bisera, ispunjena mojim poljupcima,

ova tvoja koža pritišće moju muževnost,

a ja se priklanjam tijelom i kličem stasom,

o ljubavi, o moj znoju i moja pomamo,

u sokovima tvojim, moje znanje neuko,

naspram tebe okupanoj mlijekom sunca,

moje znanje bezvrijedno i neuko,

osjeća kako bubriš užarena i mirisna,

i posred vrele pučine mog ulaska u tebe

te tvoje butine, tvoja bedra, bokovi tvoji,

o ljubavi, nose me u središte matice.

_______________________________________

Moja pjesma tebi



Pojavis se iznenada

u mom snu i ja se pitam

jeli stvarno moralo tako biti.

Isvake noci gledam u zvijezde

zamisljajuci tvoj lik i cekam odgovor?

Zamisljam kako bi bilo

pogledati u tvoje oci i reci,volim te,

Zamisljam kako bi bilo

pogledati u tvoje oci i reci da zelim

njihovu toplinu.

Pozelim se svaki put okupati u tvojim predivnim

ocima i osjetiti ljepotu tvoga zagrljaja.

Sad kad me tvoje oci pogledaju

u meni i dalje vlada nemir.

Sad kad tvoje usne mi se smjese

pozelim umrijeti od srece.

Sad znam toplinu tvoga zagrljaja

i ljepotu tvojih usana

i bojim se da cu ih izgubiti.

Sad si vec stalni putnik

u mojim snovima gdje zauzimas

prvo mjesto i ja te volim zbog toga ...