26. 5. 2020.

John Green, Gradovi na papiru ( 22,23,24 )


22.
       U mom snu njezina je glava bila na mojem ramenu, a ja sam ležao na leđima. Između nas i betonskog poda nalazio se samo rub tepiha. Njezina je ruka bila prebačena preko mojih prsa. Samo smo ležali onde i spavali. Bože, pomozi mi! Ja sam jedini tinejdžer u Americi koji sanja da spava s devojkama, i to samo spava. A onda je zazvonio moj mobilni. Još je dva puta zazvonio, a onda su ga moje nespretne ruke pronašle na odrolanom delu tepiha. Bilo je 3:18 ujutro. Zvao me Ben.

    “Dobro jutro, Bene”, rekao sam.

        “TOOO!!!!!” odgovorio je vrišteći i odmah sam shvatio da sada nije trenutak da mu pokušam objasniti sve što sam saznao o Margo i kako sam je sve zamišljao. Mogao sam vraški dobro osetiti miris alkohola u njegovu dahu. Ta jedna reč i način na koji ju je izgovorio sadržavala je više oduševljenja nego sve što sam do tada čuo od njega.

       “Pretpostavljam da uživaš na maturskoj večeri?”

      “TOOOOO! Quentine Jacobsene! Najveći američki Quentine! To!” Glas mu se udaljio, ali još uvek sam ga mogao čuti. “Hej, ljudi, zaćutite, stanite, zašćutite – QUENTIN! JACOBSEN! ON JE NA TELEFONU!” U pozadini se začuo glasan usklik, a onda i Benov glas. “To, Quentine! To! Buraz, moraš doći ovamo.”

      “Ge je to ovamo?”

      “Kod Becce. Znaš li gde je to?”

      Naravno, znao sam tačno gde živi. Bio sam u njenom podrumu.

      “Znam gde je to, ali sada je gluvo doba noći, Bene. I ja sam u...”

      “TOOO!!! Moraš odmah doći. Odmah!”

      “Bene, događaju se mnogo važnije stvari”, odgovorio sam.

       “PROGLAŠAVAM TE SVOJIM VOZAČEM!”

       “Šta?”

        “Ti si moj vozač! Da! Ti si kao stvoren za tu ulogu! Baš mi je drago da si se javio! To je mrak! Trebam stići kući do šest! A ti si taj koji će me dovesti. TOOOO!”

       “Možeš li prenoćiti tamo?” upitao sam.

      “NEEEE! Buuuuu. Buuu za Quentina. Hej svi! Buuuu Quentine!” A onda je usledilo zviždanje. “Svi su se napili. Ben je pijan. Lacey je pijana. Radar je pijan. Niko ne vozi. Mora doći kući do šest. Obećao je mami. Buuu za pospanog Quentina! Hura za vozača koji će nas voziti! TOOOO!”

       Duboko sam uzdahnuo. Da se Margo htela pojaviti, došla bi do tri. “Doći ću za pola sata.”

      “TO! TO! TO! TO! TO! TO! TO! TO! TO! TO! TO! TOOOOO!!!! TO! TO!”

       Kada sam prekinuo vezu, Ben je još uvek uzbuđeno torokao. Ležao sam još koji trenutak, pokušavajući se naterati da ustanem, a onda sam ustao. Još napola pospan, provukao sam se kroz trolovu rupu do bibliotelke, a zatim sam došao u kancelariju. Otvorio sam stražnja vrata i zaputio se prema autu.

       Stigao sam u Beccino naselje nešto prije četiri. Duž obje strane Beccine ulice bili su parkirani automobili. Pretpostavio sam da bi unutra mogla biti gomila ljudi jer ih je većina došla limuzinama. Našao sam parkirno mjesto blizu LGLP-a.

      Nikad nisam vidio Bena pijanog. U drugom razredu srednje škole popio sam na jednom tulumu orkestra bocu roze vina. Bilo je lošeg okusa, i onda kada mi je prolazilo jednjakom u želudac, i onda kada je izletalo van. Ben je bio taj koji je tada sedeo sa mnom u kupaonici Casey Hiney, dizajniranoj u Winnie Pooh stilu, dok sam ja iz sebe projektilskom brzinom izbacivao ružičastu tekućinu po slici magarca Njara. Mislim da nas je to iskustvo obojicu distanciralo od alkoholnih užitaka. Barem do večeras.

     Bio sam spreman na to da ću zateći Bena pijanog. Bilo je dovoljno ono što sam čuo preko telefona. Nijedna trezna osoba ne bi izgovorila “to” onoliko puta u minuti. Prošao sam pokraj društva koje je pušilo na Beccinom travnjaku i otvorio vrata kuće. Ipak, nisam očekivao da ću zateći Jasea Worthingtona i još dvojicu igrača bejzbola kako naglavce drže Bena obučenog u smoking iznad bačve piva. Cev pivske bačve bila je u Benovim ustima i svi pogledi u prostoriji bili su upereni u njega. Svi su glasno klicali i odbrojavali: osamnaest, devetnaest, dvadeset. Na trenutak sam pomislio da ga – ono – majmuniraju, ili nešto slično. Ali nisam bio u pravu; Ben je sisao tu cev kao da je u bačvi majčino mleko, a tanak mlaz piva cedio mu se s obe strane usta jer se osmehivao. Gomila je oduševljeno vikala: dvadeset tri, dvadeset četiri, dvadeset pet. Očito se događalo nešto izvanredno.

      Sve mi je to izgledalo tako jadno i sramotno. Kao da papirnata deca imaju svoju papirnatu zabavu. Progurao sam se kroz gomilu prema Benu i iznenadio se nabasavši na Radara i Angelu.

    “Do ĐAVOLA, što je ovo?” upitao sam.

    Radar je prestao odbrojavati i pogledao u mene. “To! Stigao je naš vozač! To!”

      “Zašto svi večeras stalno govore ‘to’?”

      “Dobro pitanje”, doviknula mi je Angela. Napuhala je obraze i izdahnula. Bila je uznemirena kao i ja.

     “Dođavola da, to je dobro pitanje!” rekao je Radar držeći u rukama crvene plastične čaše pune piva.

      “Obe su njegove”, smireno mi je objasnila Angela.

       “Zašto ih ti ne voziš kući?” upitao sam je.

      “Hteli su tebe. Mislili su da će te tako dovući ovamo”, rekla je.

         Zakolutao sam očima. I ona je saosećajno zakolutala.

      “Stvarno ti se sviđa”, rekao sam pokazujući glavom prema Radaru, koji je držao oba piva iznad svoje glave i opet se pridružio odbrojavanju. Svi su izgledali tako ponosni što uopšte još mogu brojiti.

      “Čak je i sad divan”, odgovorila je.

       “Odvratno”, rekao sam.

       Radar me lagano gurnuo jednom pivskom čašom. “Vidi ti našeg prijatelja Bena! On je neka vrsta autističnog mudraca kada je u pitanju bačvostoj. Očito želi postaviti svetski rekord, ili nešto slično.”

      “Štoa je bačvostoj?” upitao sam.

       “Pa ovo”, rekla je Angela i pokazala prstom u Benovu smjeru.

       “Oh, pa dobro, to je – mislim, koliko teško može biti visiti tako naglavce.”

       “Očito jest, kad je istorijski rekord Winter Parka šezdeset dvije sekunde”, objasnila je. “Postavio ga je Tony Yorrick, a to je onaj ogromni momak koji je diplomirao kad smo mi bili prvaši. Sada igra američki nogomet za Floridsko sveučilište.”

       Želeo sam da Ben obori rekord, ali se nisam mogao pridružiti skupini koja je glasno odbrojavala: pedeset osam, pedeset devet, šezdeset, šezdeset jedan, šezdeset dva, šezdeset tri! A zatim je Ben izvukao cev iz usta i vrisnuo: “TOO! JA SAM NAJVEĆI! UZDRMAO SAM SVET!” Ja se i neki igrači bejzbola okrenuli su Bena i sada su ga nosili na ramenima. On me tada ugledao, upro prstom u mene i pustio najglasniji i najstrastveniji zvuk koji sam ikada čuo: “TOOOO!!!!!!”. Mislim da ni nogometaši koji pobede na Svetskom prvenstvu nisu toliko uzbuđeni.

       Ben je skočio s ramena bejzbolaša i napravio nespretan čučanj, tako da je zateturao dok se dizao. Obgrlio me rukom oko ramena. “TO!” opet je rekao. “Quentin je ovde! Velika faca! Hajde, jedan uzvik za Quentina, najboljeg prijatelja jebenog svetskog prvaka u ispijanju piva naglavce!” Jase me protrljao po temenu i rekao: “Ti si zakon, Q!”, a onda mi je Radar šapnuo na uho: “Usput, ova ekipa nas doživljava kao narodne junake. Angela i ja došli smo s nekog afterpartija zato što mi je Ben rekao da ću biti dočekan kao kralj. Mislim, izvikivali su moje ime. Očito ovde svi misle da je Ben urnebesan, ili tako nešto, zato smo im se i mi svideli.”

      Radaru, a i svima ostalima, samo sam rekao: “Vau.” Ben se okrenuo na drugu stranu i video sam kako je zgrabio Cassie Hiney. Stavio je svoje ruke na njezina ramena i rekao: “Moja je pratilja zamalo proglašena kraljicom maturske zabave”, a Cassie je rekla: “Znam. To je odlično”, a Ben je rekao: “Svakoga dana poslednje tri godine želeo sam te poljubiti”, a Cassie je rekla: “Mislim da bi sada trebao”, a onda je Ben rekao: “TO! To je mrak!” Ali nije poljubio Cassie, nego se okrenuo prema meni i rekao: “Cassie me želi poljubiti!” Ja sam odgovorio: “Aha”, a Ben je rekao: “To je tako mrak.” A zatim je izgleda zaboravio i na mene i na Cassie, kao da je ideja o ljubljenju Cassie Hiney bila bolja nego što bi moglo bili ljubljenje.

  Cassie mi je rekla: “Ovaj tulum je sjajan, zar ne?” Ja sam rekao: “Je”, a ona je rekla: “Ovo je, ono, potpuna suprotnost tulumima koje organizira orkestar, ne?” Ja sam opet rekao: “Je”, a ona je rekla: “Ben je luđak, ali volim ga.” Ja sam rekao: “Je.” Zatim je Cassie dodala: “K tome ima tako zelene oči”, a ja sam odgovorio: “Uh-uh”, a ona je rekla: “Svi kažu da si ti zgodniji, ali meni se više sviđa Ben”. Ja sam rekao: “Okej”, a ona je opet ponovila: “Ovaj tulum je tako sjajan, zar ne?” I ja sam opet rekao: “Je”. Razgovor s pijanom osobom je kao razgovor s izrazito sretnim, mentalno zaostalim trogodišnjakom.

    Čim je Cassie otišla od mene, prišao mi je Chuck Parson. “Jacobsene” rekao je hladnokrvno.

      “Parsone”, odgovorio sam.

      “Obrijao si mi jebenu obrvu, zar ne?”

      “Ustvari, nisam je obrijao”, odgovorio sam. “Koristio sam kremu za depiliranje.”

      Gurnuo me prilično snažno posred prsnog koša. “Stvarno si seronja”, rekao je, ali se i nasmiejao. “Za takvo štoa treba imati muda, frende. I sada izigravaš velikog mangupa i slične brije. Mislim, možda sam pijan, ali nekako volim to tvoje seratorsko dupe.”

      “Hvala ti”, odgovorio sam. Osećao sam se beskrajno daleko od ovih glupih priča u stilu srednja-je-škola-gotova-i-sada-trebamo-pokazati-da-se-zapravo-u-dubini-duše-volimo. Koja glupost. Zamislio sam Margo na ovoj zabavi ili na hiljasdama sličnih zabava. Praznih očiju. Zamišljao sam je kako sluša Chucka Parsona koji nešto trkelja i razmišlja o svojim planovima, putovima u život i putovima u smrt. Mogao sam zamisliti oba puta s jednakom jasnoćom.

     “Hoćeš pivo, kurcoljupče?” upitao me Chuck. Gotovo sam bio zaboravio da se nalazi pokraj mene, ali miris pića u njegovom dahu podsetio me na njegovu prisutnost. Odmahnuo sam glavom i on je produžio dalje.

     Hteo sam ići kući, ali znao sam da ne mogu požurivati Bena. Ovo je bio verovatno najvažniji dan u njegovu životu. Imao je pravo na takav dan.

      Umesto toga pronašao sam stepenice i spustio se njima u podrum. Bio sam toliko dugo u mraku da sam još jače počeo da žudim  za njim. Poželieo sam leći negde gde je dovoljno tiho i mračno, kako bih mogao maštati o Margo. Ali kad sam prolazio pokraj Beccine sobe, začuo sam prigušene zvukove – bolje rečeno, neko stenjanje – pa sam zastao ispred njezinih odškrinutih vrata.

      Ugledao sam Jasea bez majice i pod njim Beccu, koja ga je obavila svojim nogama. Nisu bili goli, ali to je bilo samo pitanje vremena. Možda bi se bolja osoba okrenula, ali ljudi kao ja nemaju često priliku videti devojku poput Becce Arrington golu. Zato sam ostao u hodniku i virio kroz vrata. Onda su promenili položaj, pa je sada Becca bila na Jasonu. Uzdisala je dok ga je ljubila i krenula skinuti majicu. “Misliš li da sam seksi?” pitala ga je.

     “O, Bože, da, stvarno si seksi, Margo”, rekao je Jase.

     “Šta!?” povikala je Becca bijesno i odmah mi je bilo jasno da je neću videti golu. Počela je vrištati, a ja sam se odmaknuo od vrata. No, Jase me uočio i zaderao se: “Imaš problema?” Becca je viknula: “Pusti sad njega, ko ga jebe.
Šta je sa mnom? Zašto razmišljaš o njoj, a ne o meni?”

        Sad je bila prilika da se izvučem iz ove nezgodne situacije pa sam zatvorio vrata i ušao u kupaonicu. Ionako mi se pripišalo, ali sam se zapravo hteo izolovati od ljudskih glasova.

       Uvek mi je bilo potrebno nekoliko sekundi da počnem pišati nakon što bih propisno namjestio svoga maloga. Stajao sam tako nekoliko sekundi, čekao, i konačno počeo pišati. Tek što sam pustio puni mlaz, onaj posle kog sledi val olakšanja, začuo sam ženski glas koji je dopirao iz kade: “ko je to?”

      “O, Lacey?” rekao sam.

        “Quentine? Jebote, što radiš ovde?” Hteo sam prestati pišati, ali naravno da nisam mogao. Pišanje je kao dobra knjiga, kad jednom počneš čitati, više ne možeš stati.
      “Uh, pišam”, rekao sam.

         “Kako ide?” pitala je kroz zavesu.

          “Uh, dobro.” Završio sam, zakopčao hlače i pustio vodu.

            “Želiš li se druškati u kadi?” upitala je. “I nemoj misliti da ti se nabacujem.”

            Nakon nekoliko trenutaka rekao sam: “Naravno”. Povukao sam zavesu. Lacey mi se osmehnula i povukla kolena prema prsima. Seo sam nasuprot njoj i naslonio se na hladan, mokri porculan. Stopala su nam se ispreplela. Bila je odjevena u kratke hlačice, majicu bez rukava i neke slatke japanke. Šminka joj je oko očiju bila malo razmazana. Njezina frizura s maturske večeri još je bila dobro očuvana. Noge su joj bile preplanule. Mora se reći da je Lacey Pemberton bila veoma lepa. Nije bila tip devojke zbog koje bih mogao zaboraviti Margo Roth Spiegelman, ali svakako je bila devojka zbog koje bih svašta mogao zaboraviti.

         “Kako je bilo na maturskoj?” upitao sam.

        “Ben je stvarno sladak” odgovorila je. “Bilo nam je zabavno. A onda smo se Becca i ja strašno posvađale i nazvala me kurvom, a onda se popela na kauč i ućutkala zabavu da bi mogla svima reći kako imam spolno prenosivu bolest.”

      Stresao sam se. “Zaboga”, rekao sam. “Da. Uništena sam. To je... o, Bože. To je sranje, iskreno rečeno, zato što... je tako ponižavajuće, a ona je znala da će tako biti, i... o, sranje. Onda sam otišla u kadu, a Ben je krenuo za mnom, a ja sam mu rekla da me ostavi na miru. Nemam ništa protiv njega, ali on nije baš jako dobar u slušanju drugih. Bio je prilično pijan. A više ih uopšte nemam. Imala sam ih, ali sam se izlečila. Ma, nije važno. Samo, ja nisam drolja. Bio je taj neki tip. Neki neopisivi jadnik. Bože, ne mogu verovati da sam joj to rekla. Trebala sam reći samo Margo, i to kad Becca nije u blizini.”

           “Žao mi je. Becca je samo ljubomorna”, rekao sam.

         “Zašto bi bila ljubomorna? Ona je kraljica mature. Hoda s Jaseom. Ona je nova Margo.”

           Osjetio sam bol u dupetu pa sam pokušao promeniti položaj. Moja su kolena dodirivala njena. “Niko nikada neće biti nova Margo”, rekao sam. “Ipak, ti imaš ono što ona želi. Ljudi te vole, misle da si zgodnija.”

        Lacey je sramežljivo slegnula ramenima: “Misliš li da sam plitka?”

        “Pa, da.” Razmišljao sam o sebi kako stojim ispred Beccine sobe, nadajući se da će skinuti majicu. “Ali i ja sam takav. Svi su takvi”, dodao sam. Često sam zamišljao: Kad bih barem imao telo kao Jase Worthington. Kad bih hodao kao da znam hodati. Kad bih ljubio kao da se znam ljubiti. “

         Ali nisu svi plitki na isti način. Ben i ja smo tu izjednačeni. A tebe boli dupe za druge i što oni misle o tebi.”
       
       To jest i nije bila istina. “Brinem se više nego što bih hteo”, rekao sam.

        “Sve je bez veze kad nema Margo”, rekla je Cassie. Bila je pijana, ali nije mi smetalo njezino pijanstvo.

       “Da”, rekao sam.

      “Htela bih da me odvedeš na to mesto. U taj trgovački centar. Ben mi je pričao o njemu”, rekla je.

       “Da, možemo otići kad god želiš”, rekao sam. Ispričao sam joj kako sam proveo celu noć tamo, kako sam našao Margin lak za nokte i njezin pokrivač.

        Lacey je neko vreme ćutala, dišući kroz otvorena usta. Kada je konačno progovorila, zvučala je kao da šapuće. Postavila je to kao pitanje, a izgovorila kao činjenicu: “Mrtva je, je l’ da?”

       “Ne znam, Lacey. I ja sam to mislio do večeras, ali sada ne znam.”

        “Ona je mrtva, a mi svi... eto gde smo.”

        Setio sam se označenih Whitmanovih stihova:

                  Ako me niko drugi na svetu ne opaža, ja zadovoljno sedim 
                    i ako me svako i svi opažaju, ja zadovoljno sedim.

        “Možda je baš to ono što je želela, da nastavimo živeti svoje živote”, rekao sam.

       “To ne zvuči kao moja Margo”, rekla je. A ja sam razmišljao o svojoj Margo, o Laceynoj Margo i Margo gospođe Spiegelman. Svako je od nas gledao neki drugi Margoin odraz u kući ogledala. Hteo sam nešto reći, ali su se Laceyna otvorena usta ukočila, a zatim je naslonila glavu na hladne sive pločice zida i zaspala.

           Kad su ljudi počeli dolaziti na pišanje, odlučio sam je probuditi. Bilo je skoro pet sati ujutro i trebao sam odvesti Bena kući.

       “Lace, probudi se”, rekao sam, dodirujući joj japanke svojom tenisicom. Protresla je glavom. “Volim kad mi se neko tako obraća. Znaš li da si mi trenutačno najbolji prijatelj?” upitala je. “Oduševljen sam”, odgovorio sam joj, iako je bila pijana i umorna i nesumnjivo je lagala. “Slušaj me, idemo gore zajedno, a ako ti neko nešto dobaci, braniću tvoju čast.”

          “Okej”, rekla je. I tako smo se popeli gore zajedno. Zabava je bila utihnula, ali su se pokraj bačve s pivom još uvek nalazili Jase i bejzbolaši. Većina je ljudi spavala u vrećama za spavanje, a neki su razvukli kauč i stisnuli se na njemu. Angela i Radar ležali su zajedno na malom dvosedu. Oboje su spavali i Radaru su noge visile sa strane. Prespavaće ovde.

       Baš kad sam krenuo pitati društvo pokraj bačve jesu li videli Bena, on je uletio u dnevnu sobu. Nosio je na glavi plavu kapicu za bebe i mahao mačem napravljenim od osam limenki Milwaukee’s Best Light piva. Pretpostavljam da je mač napravio tako što je zalepio limenke jednu na drugu.

        “VIDIM TE! VIDIM QUENTINA JACOBSENA! TOOO! Dolazi ovamo! Na kolena”, vikao je uperivši mač u mene. “Šta? Ben, daj se smiri.”

       “NA KOLENA!”

       Poslušno sam kleknuo i podigao pogled prema njemu. Spustio je pivski mač i lagano mi dotaknuo oba ramena. “Ovim pivskim mačem, zaepljenim superljepilom, imenujem te svojim vozačem!”

       “Hvala”, odgovorio sam. “Samo nemoj povraćati u autu.”

         “TO!” viknuo je. A kada sam pokušao ustati, gurnuo me nazad svojom slobodnom rukom i ponovo dodirnuo mačem. “Ovim pivskim mačem proglašavam da ćeš na dodeli diploma biti go ispod toge.”

       “Šta?” E, onda sam ustao.

         “DA! Ja, ti i Radar! Goli ispod toga! Na promociji! To će biti mrak!”

         “Pa, biće to stvarno ludo”, rekao sam.

          “DA!” rekao je. “Zakuni se da ćeš to učiniti. Radar je to već napravio. RADARE, PZAKLEO SI SIE?”

        Radar je polako okrenuo glavu i dopola otvorio kapke. “Jesam”, promrmljao je.
       “Pa onda se i ja zaklinjem”, rekao sam.

       “TO!” Onda se Ben okrenuo Lacey i rekao joj: “Volim te.”

         “I ja tebe volim, Bene.”

         “Ne, volim te. Ne kao što brat voli sestru ili prijatelj prijatelja. Volim te kao što očito pijani dečko voli najbolju devojku na svetu.” Ona se nasmešila.

         Prišao sam mu i stavio ruku na rame kako bih ga sprečio da se i dalje nepotrebno sramoti. “Ako želimo stići kući do šest, trebali bismo krenuti”, rekao sam.

       “Okej” složio se. “Želim se samo zahvaliti Becci na ovako otkačenom tulumu.”



        I tako smo Lacey i ja otpratili Bena niza stepenice. Otvorio je vrata Beccine sobe i rekao: Tvoja je zabava baš razvalila. Iako si ti baš koma. Mislim da tvoje srce umesto krvi pumpa tekući otrov! Ali hvala ti na pivu!” Becca je bila sama. Ležala je na pokrivaču i buljila u strop. Nije ga uopšte pogledala. Samo je promrmljala: “Ah, odjebi, pijani glupane. Nadam se da ćeš pokupiti picajzle od svoje pratilje.”

     Ben joj je odgovorio bez trunke ironije u glasu: “Sjajan govor”, i onda zatvorio vrata sobe. Mislim da nije imao pojma kako ga je upravo uvredila. Opet smo otišli na sprat i spremali se otići. “Bene, moraćeš ostaviti pivski mač ovde”, rekao sam.

    “U pravu si”, odgovorio je. Zgrabio sam vrh mača i povukao ga, ali Ben ga nije puštao. Hteo sam podviknuti na tu ispičuturu, ali onda sam shvatio da mu se mač zalepio za prste. Lacey se smejala. “Bene, pa jesi li se to zalepio za pivski mač?”

       “Ne, ja sam se super zalepio. Tako mi ga niko ne može oduzeti!”

       “Dobro razmišljanje.” rekla je Lacey ravnodušno.

      Lacey i ja uspeli smo otrgnuti sve limenke, osim one koja mu je bila zalepljena za ruku. Koliko god da sam jako povlačio, micala se i Benova ruka. Izgledalo je kao da je limenka bila konac, a njegova ruka lutka. Konačno je Lacey rekla: “Moramo krenuti.” I tako smo krenuli. Stavili smo Bena na stražnje sedište i zavezali ga pojasom. Lacey je sela do njega, jer sam hteo biti siguran da Ben neće povratiti ili zatući samog sebe tom pivskom limenkom u ruci.

      Bio je već posve iscrpljen. Dok sam vozio prema autocesti Lacey je rekla: “Znaš, ja nemam ništa protiv toga što se on trudi. Mislim, u tome često i pretera, ali zašto bi to bilo loše. Sladak je, zar ne?”

      “Mislim da je”, rekao sam. Benova je glava lelujala amo-tamo, kao da uopšte nije pričvršćena za kralježnicu. Doduše, za njega ne bih baš rekao da je posebno sladak, ali neka joj bude.

      Prvo sam ostavio Lacey na suprotnoj strani Jefferson Parka. Kad se nagnula i lagano poljubila Benove usne, bio je dovoljno priseban da promrmlja: “To”. Prišla je mojim vratima pre nego što se zaputila prema stanu. “Hvala”, rekla je. Ja sam samo kimnuo glavom.

       Vozio sam kroz naselje. Nije bila noć, a nije bila ni zora. Ben je iza mene potiho hrkao. Zaustavio sam se ispred njegove kuće. Izišao sam napolje, otvorio klizna vrata i odvezao njegov sigurnosni pojas.

      “Vreme je da ideš kući, Benners.” Frknuo je, odmahnuo glavom, a zatim se probudio. Podignuo je ruke da protrlja oči i iznenadio se kad je u desnoj ruci ugledao praznu limenku Milwaukee’s Best Lighta. Pokušao je stisnuti šaku i malo je udubio limenku, ali nije je uspeo ukloniti. Gledao je limenku nekoliko minuta, i onda kimnuo glavom. “Beštija je zaepljena”, primetio je.

  Izašao je iz auta i oteturao do kuće. Kada je došao do trema, okrenuo se i nasmejao. Mahnuo sam mu. A pivo mi je odmahnulo.

23.




Odspavao sam nekoliko sati, a zatim sam ostatak jutra proveo prelistavajući turističke vodiče koje sam pronašao prethodnoga dana. Pričekao sam podne, a onda sam nazvao Radara i Bena. Prvo sam nazvao Bena. “Dobro jutro, sunce”, rekao sam.
      “O, Bože”, zastenjao je patnički. “O, Isuse preslatki, dođi i uteši svog malog bracu Bena. O, Gospodine, obaspi me svojom milošću.”

     “Dogodilo se puno toga u vezi s Margo”, rekao sam uzbuđeno. “Zato moraš doći do mene. Pozvaću i Radara.” Kao da me Ben nije čuo. “Hej, daj mi objasni ovo: kad mi je mama jutros u devet ušla u sobu i kad sam podigao ruku da zevnem, otkrio sam da mi je u ruci zalepljena limenka od piva.”

      “Sinoć si superlepkom zalepio nekoliko limenki jednu na drugu da bi napravio pivski mač, a onda si ga superzalepio na ruku.”

    “A tako. Pivski mač. Nešto se mutno prisećam.”

     “Bene, dođi do mene.”

     “Buraz, osećam se ko posran.”

      “Onda ću ja doći do tebe. Kada da dođem?”

      “Buraz, ne možeš doći k meni. Moram odspavati jedno deset hiljada sati. Moram popiti deset hiljada litara vode i uzeti deset hiljada  tableta protiv glavobolje. Vidimo se sutra u školi.”

       Duboko sam udahnuo i potrudio se da ne oseti da me raspizdio. “Vozio sam usred noći središnjom Floridom da bih trezan visio na najpijanijem tulumu na svetu i da bih mogao tvoje pijano dupe odvesti kući, i tako mi...” Bio bih nastavio s pričom da Ben nije prekinuo vezu. Meni je prekinuo vezu. Šupak jedan.
      Kako je vreme prolazilo, u meni je sve više kuvalo. Jedno je kad te boli đon za Margo. Ali Bena je očito bolio đon i za mene. Možda je celo naše prijateljstvo bilo samo stvar praktičnosti – nije imao većeg kulera od mene za igranje videoigrica. A sada više nije morao biti fin sa mnom, nije morao brinuti o stvarima koje su meni važne, sada je imao Jasea Worthingtona. Imao je rekord u ispijanju piva iz bačve dok visiš naglavce. Imao je seksi pratilju. I iskoristio je prvu priliku koja mu se pružila da se pridruži bratstvu ispraznih seronja.

          Pet minuta nakon što mi je prekinuo poziv, nazvao sam ponovo njegov mobilni. Nije se javio pa sam mu poslao poruku. “Ti bi, Krvavi Bene, hteo biti kul kao Chuck? To si oduvek hteo? Pa čestitam. Dobio si ga. I zaslužuješ ga, jer si isti takav šupak. Više me ne zovi.”

         A onda sam nazvao Radara. “Hej”, rekao sam.

       “Hej”, odgovorio je. “Upravo sam se izbljuvao u tuš-kabinu. Mogu li te nazvati malo kasnije?”

       “Naravno”, odgovorio sam, nastojeći da ne zvučim razočarano. Samo sam želio nekoga ko će mi pomoći da shvatim Margoin svet. Ali Radar nije bio Ben; nazvao me nakon nekoliko minuta.

       “Bilo je tako loše da sam povraćao i čistio istovremeno, a onda, dok sam čistio to što sam izbljuvao, ponovo sam povraćao.”

       “Možeš li doći do mene? Ili da ja dođem tebi?”

       “Da, svakako. Šta ima?”

      “Margo je bila živa najmanje jednu noć nakon svoga nestanka i provela ju je u onom trgovačkom centru.”

       “Stižem. Četiri minute.”

       Tačno četiri minute kasnije Radar se pojavio pod mojim prozorom. “Moraš znati da sam imao žestoku svađu s Benom”, rekao sam mu dok se pentrao unutra.

      “Previše sam mamuran za posredovanje”, tiho je odgovorio. Legao je na krevet, očiju napola zatvorenih i protrljao rukom svoju kratko ošišanu kosu. “Osećam se kao da me udario grom.” Šmrcnuo je. “Okej, pričaj šta ima novo.” Seo sam na stolicu za radnim stolom i ispričao mu sve o noći provedenoj u Margoinoj vikendici. Nastojao sam da ne ispustim ni jedan moguće važan detalj. Znao sam da je Radar bolji u slaganju slagalica nego ja, pa sam se nadao da će složiti i delove ove.

    Nije progovorio sve dok nisam rekao: “A onda me nazvao Ben i pošao sam na tulum.”

      “Imaš li tu knjigu, tu na kojoj su napravljene uši?” upitao je. Sagnuo sam se i počeo pipati ispod kreveta dok je nisam pronašao. Radar ju je držao iznad glave, sve škiljeći od glavobolje, i počeo je prelistavati.

       “Zapiši ovo”, rekao je. “Omaha, Nebraska. Sac City, Iowa. Alexandria, Indiana. Darwin, Minnesota. Hollywood, Kalifornija. Alliance, Nebraska. Okej. Ovo su mesta koja je ona – ili ko god da je čitao ovu knjigu – smatrao zanimljivim.” Ustao je, pokazao mi da se maknem sa stolice i seo za kompjuter. Radar je imao čudesan dar da održava razgovor i istovremeno tipka . “Na internetu postoji program koji ti dopušta da uneseš nekoliko destinacija a onda ti na karti Sjedinjenih Država izbaci više različitih planova putovanja. Ne verujem da je Margo znala za ovaj program, ali ipak želim proveriti.

       “Odakle znaš za sva ta sranja?”

       “Hm, da te podsetim: Celi. Život. Provodim. Na. Sverečniku. Za onih sat vremena otkad sam se jutros vratio i dok se nisam izbljuvao pod tušem, potpuno sam preradio stranicu o pegavoj ribi udičarki. Nego, imam problem. Okej, pogledaj ovo”, rekao je. Nagnuo sam se i video nekoliko cik-cak ruta iscrtanih po karti Sjedinjenih Država. Sve su počinjale u Orlandu, a završavale u Hollywoodu u Kaliforniji.

     “Možda ide u Los Angeles”, nagađao je Radar.

     “Možda”, rekao sam. “Nema načina da predvidimo njezinu rutu.”

      “Istina. Dakle, ne postoji ništa drugo što bi upućivalo na Los Angeles. Ono što je rekla Jaseu upućuje na New York. A čini se da ono “otići u gradove od papira i nikada se više ne vratiti” upućuje na neki obližnji grad duhova. Lak za nokte je znak da je možda još uvek na istom području? Samo hoću reći da bismo na popis mogućih Margoinih stanica slobodno mogli dodati i lokaciju najveće lopte na svietu napravljene od kokica.”

       “Putovanje se podudara s jednim od Whitmanovih stihova: ‘Skitam se na večitom putovanju’.”

      Radar je sedeo pogrbljen za kompjuterom. Ja sam otišao do kreveta da sednem . A da isprintaš kartu Sjedinjenih Država pa da označimo sve ove tačke?” upitao sam.

     “To mogu napraviti i onlajn”, rekao je.

     “Da, ali želieo bih sve dobro da proučim .” Za nekoliko sekundi začuo se šum kopir aparata  i ja sam pokraj karte  s pseudovizijama obesio i kartu Sjedinjenih Država. Označio sam ekserima šest lokacija koje je ona (ili neko drugi) obeležila u knjizi. Pokušao sam ih sagledati kao konstelaciju i videti oblikuju li možda neki lik ili slovo – ali nisam uspeo ništa prepoznati. Lokacije su bile raspoređene nasumce, kao da je stavila povez preko očiju, a onda igrala pikado na karti.

      Uzdahnuo sam. “Znaš što bi bilo lepo?” upitao je Radar. “Kad bismo uspeli pronaći neki dokaz da je proveravala poštu ili bilo što na internetu. Tragam za njenim imenom svaki dan, namestio sam BOTprogram da me obavesti kada se sa svojim korisničkim imenom uloguje na Sverečnik. Sledim i IP-adrese ljudi koji upisuju izraze kao ‘gradovi od papira’. Neverovatno frustrirajući posao.”

      “Nisam imao pojma da sve to radiš”, rekao sam.

     “No dobro, radim samo ono što bih voleo da u sličnoj situaciji neko drugi napravi za mene. Znam da nismo bili bliski prijatelji, ali zaslužuje da je pronađemo, znaš?”

      “Osim ako ona ne želi da je pronađemo”, rekao sam.

     “Da, i to je moguće. Sve je još uvek moguće.” Kimnuo sam glavom. “Onda dobro”, rekao je. “Možemo li mozgati dok igramo igrice?”

     “Baš i nisam raspoložen.”

      “Možemo li u tom slučaju pozvati Bena?”

       “Ne. Ben je šupak.”

       Radar me pogledao iskosa. “Naravno da jeste. Znaš li koji je tvoj problem, Quentine? Stalno očekuješ od ljudi da ne budu ono što jesu. Mislim, i ja bih tebe mogao mrzieti zato što uvek kasniš, zato što te ne zanima ništa osim Margo Roth Spiegelman i zato što me nikad nisi pitao, ono, kužiš, kako mi je s devojkom – ali boli me dupe, čoveče, jer to si ti. Moji roditelji imaju na kamare crnih Dedova Božićnjaka, i to je okej. To su oni. Ja sam toliko opsednut referentnim web-stranicama da ponekad ne odgovaram na pozive ni prijateljima ni svojoj devojci. I to je okej. To sam ja. A ipak me voliš. I ja tebe volim. Duhovit si, pametan, pa iako često kasniš, na koncu uvek stižeš.”

     “Hvala ti.”

     “Da, dobro, ali ovo nije bio kompliment. Hteo sam samo reći: prestani očekivati od Bena da bude ti, a i on bi trebao prestati očekivati od tebe da budeš on, i dajte se više obojica iskulirajte.”

     “Dobro”, rekao sam na kraju i nazvao Bena. Novost da je Radar kod mene i da hoće igrati igrice dovela je do čudesnoga izlečenja od mamurluka.

     “I?” rekao sam nakon što sam završio razgovor s Benom. “Kako je Angela?”

     Radar se nasmejao. “Dobro je, čoveče. Stvarno je dobro. I hvala što pitaš.”

     “Još si uvek djevac?” upitao sam.

     “Pravi frajer ljubi i ćuti. Ali, ako baš hoćeš znati, jesam. Ah, da, jutros smo se prvi put posvađali. Doručkovali smo u Wafle Houseu, a ona je pričala i pričala o tome kako su crni Dedovi Božićnjaci mrak, kako su moji roditelji sjajni ljudi zato što ih skupljaju, jer je važno da ne podrazumevamo kako su svi koji su kul u našoj kulturi, kao primerice Bog i Ded Božićnjak, beli, i kako je crni Ded Božićnjak važan za celu afroameričku zajednicu.”

       “Pa, mislim da ima pravo”, rekao sam.

       “Da, dobro, izgleda kao zgodna ideja, ali zapravo je to čista koještarija. Nisu oni nikakvi apostoli evanđelja crnog Deda Božićnjaka. Da je tako, onda bi oni proizvodili crne Dedove Božićnjake. Umesto toga oni pokušavaju otkupiti sve svetske zalihe. Ima tamo neki starac u Pittsburgu koji ima drugu najveću kolekciju i oni je stalno pokušavaju otkupiti.”

      Ben se oglasio s vrata. Očito je onde već neko vreme stajao. “Radare, tvoj neuspeh da povališ tu slatku kokicu najveća je humanitarna katastrofa našeg doba.”

     “Šta ime, Bene?” pitao sam ga. “Hvala na noćašnjoj vožnji, buraz.”



24.



        Iako je preostalo još samo nedelju dana do završnih ispita, proveo sam ponedeljak popodne čitajući “Pesmu o meni”. Želeo sam posetiti poslednje dve pseudovizije, ali Ben je trebao svoj auto. Nisam više toliko tražio tragove u pesmi, tražio sam Margo. Ovaj put sam uspeo doći do pola “Pesme o meni”, kad sam zapeo na još jednom delu koji sam neumorno čitao i iščitavao.

      “Sada neću ništa drugo nego osluškivati”, piše Whitman i onda iduće dve stranice samo osluškuje: osluškuje zvižduk pare, osluškuje glasove ljudi, osluškuje operu. On sedi na travi i dopušta zvukovima da prolaze kroz njega. I ja sam to također pokušavao učiniti, barem mislim, čuti svaki njen i najmanji zvuk, jer pre nego bi išta moglo dobiti smisao, mora se čuti. Već dugo nisam zapravo čuo Margo – video sam je kako vrišti i pomislio da se smeje – pa mi se činilo da je to zapravo moj posao. Pokušati, pa makar i s ovako velike udaljenosti, čuti zvukove njezine opere.

         Ako ne mogu čuti Margo, barem mogu slušati što je ona nekada slušala, pa sam skinuo album Woodyja Guthrieja. Seo sam za kompjuter zatvorenih očiju, oslanjajući se laktovima o sto, i slušao glas koji je pevao u molu. U pesmi koju nikada pre nisam čuo, pokušao sam čuti glas koga se teško prisećam nakon samo dvanaest dana.

       I dalje sam slušao – sada jednog drugog njenog omiljenog autora – Boba Dylana, a onda je mama stigla kući. “Tata će zakasniti”, rekla je kroz zatvorena vrata. “Mogla bih napraviti pureće pljeskavice?”

       “Zvuči dobro”, odgovorio sam i opet zatvorio oči i slušao muziku. Nisam se ni pomaknuo sve dok me tata nije zvao na večeru, album i po kasnije.

       Za večerom su mama i tata razglabali o politici na Bliskom istoku. Iako su se u potpunosti slagali, ipak im je pošlo za rukom da viču jedno na drugo, govoreći da je taj i taj lažljivac, a taj i taj lažljivac i lopov i da su mnogi od njih trebali dati ostavku. Ja sam se usredotočio na pureću pljeskavicu, koja je bila odlična, s nje se cedio kečap i gušila se u luku s roštilja.

      “Dobro, dosta”, rekla je mama nakon nekog vremena. “Quentine, kako si proveo dan?”

     “Dobro”, odgovorio sam. “Spremao sam se za završne ispite, bar mislim.”

     “Ne mogu verovati da je ovo poslednja nedelja  nastave”, rekao je tata. “Zaista se čini kao da je jučer...”

     “Da, čini se”, rekla je mama. Glas u mojoj glavi oglasio je uzbunu: UPOZORENJE NA UZBUNU ZBOG NOSTALGIJE, UPOZORENJE, UPOZORENJE, UPOZORENJE. Sjajni su ljudi ti moji roditelji, ali skloni su ispadima kretenske sentimentalnosti.

      “Tako se ponosimo tobom”, rekla je mama. “Ali, Bože, nedostajaćeš nam sledeće jeseni.”

       “Da, dobro, nemoj skakati pred rudu. Još uvek mogu pasti engleski.”

      Mama se nasmejala i dodala: “Oh, znaš koga sam juče srela na Kršćanskoj zajednici mladih? Betty Parson. Rekla mi je da Chuck sledeće jeseni ide na Državni univerzitet Georgia. Bilo mi je drago zbog njega; uvek ga je škola mučila.”

     “On je seronja”, rekao sam.

       “Da”, rekao je tata,” i nasilnik također. Njegovo je ponašanje za žaljenje.” To je tipično za moje roditelje: u njihovim glavama niko nije bio jednostavno šupak. Uvek nešto nije bilo u redu s ljudima, nisu mogli jednostavno biti bezveznjaci: ili su imali poremećaj u socijalizaciji, ili su imali granični poremećaj ličnosti, ili što god već.

       Mama se zakvačila za mamac. “Ali Chuck ima poteškoća s učenjem. Nosi se s različitim problemima – kao i svi ostali. Znam da ti je nemoguće gledati tako na svoje vršnjake, ali kad si stariji, počinješ doživljavati i onu zločestu i onu dobru decu, svu decu, kao ljude. Oni su samo ljudi koji zaslužuju biti voljeni. Postoje različiti stepeni bolesnoga, različiti stepeni neurotičnoga, različiti stepeni samoostvarenoga. Ali znaš, oduvek mi se sviđa Betty, i oduvek sam polagala nade u Chucka. Stoga je dobro da on ide na studije, ne misliš li tako?”

      “Iskreno, mama, ne marim za njega, ni ovako ni onako.” Ali sam pomislio: ako je svako nekakva osoba, kako to da su mama i tata ipak mrzeli sve političare u Izraelu i Palestini?

       O njima nisu govorili kao o ljudima.

      Tata je završio sa žvakanjem nečega, odložio je viljušku i pogledao me. “Što duže radim svoj posao,” rekao je, “to mi je jasnije da ljudima fale dobra ogledala. Drugima je tako teško da nam pokažu kako izgledamo, a nama je tako teško da pokažemo drugima kako se osećamo.”

        “To je zaista dražesno”, rekla je mama. Bilo mi je drago da su se svideli jedno drugome. “Ali nije li tačno da na nekom temeljnom nivou  teško shvatamo da su drugi ljudi ljudska bića, isto kao i mi? Idealizujemo ih kao bogove, ili ih odbacujemo kao životinje.”

      “Istina. Ni savest nije dobar prozor. Mislim da nikada nisam razmišljao o tome na taj način.”

     Naslonio sam se. I slušao. I čuo sam nešto o njoj i o prozorima i ogledalima. Chuck Parson je bio osoba. Kao ja. I Margo Roth Spiegelman je bila osoba. Nisam dosada o njoj tako razmišljao, ne zapravo, to je bila propast svih mojih prethodnih zamišljanja. Celo vreme, ne samo otkako je otišla, već i desetljeće pre, zamišljao sam je, a da je nisam slušao, ne znajući da ni ona nije bila dobar prozor, kao ni ja. Stoga je nisam mogao ni zamisliti kao osobu koja oseća strah, koja se oseća usamljenom u sobi punoj ljudi, koja se možda srami svoje zbirke ploča jer je doživljava preintimnom da bi je delila. Neko ko možda čita knjige o putovanjima, kako bi pobegao od života u gradu, u koji su mnogi ljudi pobegli. Neko ko – zato što ga niko ne doživljava kao osobu – nije imao s kime uistinu popričati.

       I odjednom sam znao kako se Margo Roth Spiegelman osećala kad nije bila Margo Roth Spiegelman: osećala se prazno. Osećala je da je okružuje zid na koji se ne može popeti. Zamišljao sam kako je usnula na tepihu s malim delićem izrezanog neba iznad glave. Možda se onde osećala ugodno jer je Margo osoba tako živela celo vreme: u napuštenoj sobi sa zakračunatim prozorima, u koju svetlost sipi samo kroz rupe na krovu. Da. Osnovna pogreška koju sam uvek radio – i na koju me, da budemo pošteni, baš ona navodila – bila je ova: Margo nije bila čudo. Nije bila pustolovina. Nije bila fina i skupocena stvar. Bila je obična devojka.


John Green, Gradovi na papiru ( nastavci : Romani u nastavcima )

24. 5. 2020.

Nikola Tesla u literaturi





      U literaturu je Tesla ušao već za života. Najpre kao lik u Gernsbekovim SF novelama, ali i kao prototip za junake nekih priča Marka Tvena. Dvadesetih i tridesetih scenografije laboratorija ludih naučnika u holivudskim spektaklima bile su replike Teslinih laboratorija iz Kolorado Springsa i Njujorka, a Teslin kalem bio je u kinematografiji obavezan deo aparature za oživljavanje Frankenšajnovih čudovišta. Tesla je inače voleo film, a jedan od omiljenih bio mu je upravo spektakl horor majstora Džejmsa Vejla Bride of Frankenstein iz 1935. godine – gledao ga je na desetine puta.

        Posle njegove smrti 1943. njegov mit je polako rastao.

    Čuveni Bela Lugoši igrao je 1944. vampira u filmu The Return of Vampire rediteljskog para Lu Landers – Kurt Nojman. Kako Kolumbija nije dala prava da se vampir nazove Drakula (iste godine je snimila film House of Frankenstein sa Borisom Karlofim i Džonom Karadinom kao Drakulom), grozni vampir u filmu je nazvan – Tesla.

         U jednoj epizodi popularnog stripa Supermen iz četrdesetih naslovni junak se suprotstavlja ludom naučniku koji svojim zracima smrti hoće da uništi planetu i koji se, pogađate već, zove – Tesla. U popularnom američkom naučno-fantastičnom stripu Transmetropolitan (1997– 2002), britanskog scenariste Vorena Elisa u kojem se opisuju avanture ekstravagantnog novinara u multikulturalnom haotičnom gradu budućnosti, pominje se i Oficijelna srpska crkva Tesle (Official Serbian Church of Tesla) čiji vernici veruju u postojanje "polifaznog unutrašnjeg električnog polja" poznatijeg kao "duša".

        Godine 1956. pojavila se knjiga Margaret Storm Return of the Dove, u kojoj je Tesla junak koji u Ameriku nije došao iz Like, već ravno sa planete Venere, i to jašući na velikoj beloj golubici, e da bi Zemljane naučio da koriste čistu energiju i kontrolišu svoje fizičke i mentalne moći.

      Ovaj mit će iskoristiti i Dejvid Bouvi u The Man Who Fell to Earth. Lori Anderson će mu na albumu United State Live 1 posvetiti pesme Dance of Electricity i Three Walking Songs (for Tape Bow Violin), a 1986. u Sakrementu će nastati hard rok grupa pod imenom Tesla, koja će između ostalih snimiti albume sa nazivima inspirisanim njihovim omiljenim frikom – Mechanical Resonance, The Great Radio Controversy, Psychotic Supper.

      Kao lik pojavljuje se u filmu reditelja Ildikoa Enjedija My Twentieth Century, kao i u nedavnom filmu Krega Boldvina Spectres of the Spectrum. Spilberg je još 1991. godine otkupio prava na ekranizaciju čuvene Tesline biografije Margaret Čejni Tesla, čovek van vremena, a za igrane filmove koji bi se bavili Teslom bili su svojevremeno zainteresovani i Dejvid Linč, Robert Zemekis, pa čak i Džek Nikolson. U televizijskoj seriji Tajna Nikole Tesle, urađenoj u jugoslovensko-američkoj produkciji osamdesetih, Teslu je igrao Petar Božović, a Orson Vels čuvenog finansijera Dž.P. Morgana.



MESEČEVA PLANETA


      Nikola Tesla se pojavljuje u romanu Mesečeva palata, jednog od najvažnijih savremenih američkih pisaca Pola Ostera. Jedan od junaka romana bio je od detinjstva fasciniran likom i napisima slavnog pronalazača koji je potresao Ameriku. Prvi susret s njim 1900. promeniće tok njegovog života. Drugi će se desiti mnogo kasnije. Oster opisuje ludog i moćnog Teslu u punoj snazi, ali prikazuje i ostarelog, zaboravljenog i propalog pronalazača:

       "Jednoga dana, u leto tridesetdevete... zastali smo da se odmorimo u Brajant parku. Tada sam ponovo video Teslu... Na samo pet metara od nas nalazio se starac koji je hranio golubove. Stajao je, a oni su leteli oko njega, spuštali mu se na glavu i ruke, desetine golubova koji su gukali, srali mu po odeći, jeli s njegovih dlanova dok im je starac pričao nazivajući ih srce, dušo, anđele... Osamdesetogodišnjak. Prozračno beo, mršav, ružno ga je bilo gledati, baš kao mene sada. Umalo da se nasmejem kad sam ga video.

     Negdanji genije iz svemira, junak moje mladosti. Sada, samo skrhan starac, beskućnik. Vi ste Nikola Tesla, obratio sam mu se, sasvim jednostavno, bez ikakvih formalnosti. Osmehnuo mi se uz blag naklon. Sada sam zauzet, rekao je, možda bismo mogli da porazgovaramo neki drugi put. Okrenuo sam se prema Pavelu i rekao: Daj gospodinu Tesli malo novca, Pavel, verovatno bi mogao da kupi još semenki za ptice. Pavel je ustao, otišao do Tesle i pružio mu novčanicu od deset dolara. Bio je to neponovljiv trenutak, Fog, trenutak koji se ni sa čim ne može meriti. Ha! Nikada neću zaboraviti zbunjenost u očima tog bednika. Gospodin Sutrašnjica, prorok novog sveta! Pavel mu je pružio novčanicu od deset dolara i videlo se kako se bori da ga ne pogleda, da odvoji pogled od novca – ali nije mogao. Stajao je tako, zureći u novac poput kakvog ludog prosjaka. A onda je uzeo novac, zgrabio ga iz Pavelove ruke i strpao u džep. Vrlo ljubazno od vas, rekao je vrlo ljubazno. Dušicama je potrebna svaka mrvica. Zatim nam je okrenuo leđa i počeo nešto da mrmlja pticama. Pavel me je onda odgurao, i tu je bio kraj. Više ga nikada nisam video."

-------

        Tesla je junak bezbrojnih SF storija, ali i "ozbiljnijih" žanrova književnosti. I danas se u Beogradu igra pozorišna predstava Tesla ili prilagođavanje anđela, urađena po tekstu Stevana PešićaCrnjanski takođe ima dramu Tesla, dok je kanadski pisac Dejvid G. Frejzer 1995. godine dramatizovao čuveni "rat struja" i sukob između Edisona i Tesle u svojoj drami Teslino električno društvo. U pomenutom ratu za prevlast jednosmerne ili naizmenične struje, Edison je, da bi dokazao štetnost naizmemnične struje konstruisao električnu stolicu, koja je u SAD i danas u upotrebi.

      Tesla je i junak romana Wildwood iz 1987. američkog kultnog pisca fantastike Džona Farisa, a Luis Perdju je 1985. godine napisao krimi triler pod nazivom Teslina ostavština. U ovom romanu Perdju opisuje Tesline poslednje dane, zatim njegovu smrt (otrovan od strane FBI-ja) i sudbinu njegovih tajnih rukopisa i proračuna koji sadrže tajnu moćnog "Teslinog tajnog oružja", a oko kojih se otimaju razne obaveštajne službe. Priča o famoznom tajnom oružju jedna je od omiljenih misterija koja svako malo puni novine željne senzacija. Po jednoj od mnogobrojnih verzija ove misterije, neposredno po Teslinoj smrti 1943. godine, iz njegove sobe u hotelu Njujorker u Njujorku, FBI je uzeo sve ključne Tesline papire koje sadrže njegove tajne eksperimente i pronalaske – "zrake smrti" (elektrostatički plazmeni snop, č ija je replika nedavno napravljena u čuvenoj vojnoj bazi "Rej Peterson" – oružje danas glomazno i neupotrebljivo, ali koje je Tesla nudio svima, od američke i engleske vlade do kralja Aleksandra, i sam izjavljivao da mu je Lenjin za njih nudio tovare zlata), rešenje bežičnog prenosa energije, energetskog štita ili aparata za izazivanje meteorolških poremećaja. Delovi fajlova FBI-ja nastali praćenjem Tesle (kao što su praćeni i ostali američki naučnici) odavno su dostupni na internetu.

         Inače, fama o Teslinom tajnom oružju dobijala je neverovatne razmere – da su navodno 1993. godine pripadnici zloglasne sekte Aum Šinrijko tražili po Beogradu i Njujorku podatke o Teslinim tajnama, da tajne Tesline spise zapravo čuva famozna Grupa 69 zadužena za paranormalno u Vojsci Jugoslavije, pa čak da se Teslino tajno oružje nalazi u rukama bosanskih Srba, koji su ga svojevremeno čak i isprobali u bosanskom ratu. Sigurno je moguće naći one koji će se zakleti da su ga u Bosni jednom uperili na jednu jedinicu mudžahedina koja je naprosto – iščezla, kao i one koji će vam potvrditi da je čuveni "nevidljivi" bombarder F-117 oboren u Buđanovce baš nekim Teslinim oružjem. Za vreme najbližih ratova moglo se čuti da je Žirinovski doneo u Srbiju nacrt Teslinog oružja neverovatnih sposobnosti pod nazivom "elipton", koji je trebalo da konstruiše izvesni kruševački proizvođač noša koje sviraju. Ispostavilo se da je "elipton" u stvari naziv jedne vrste ruske votke.

        Tesla je održavao kontakte sa raznim ljudima koji su se bavili tada modernim okultnim, ezoteričnim i spiritističkim fenomenima, od lorda Kelvina do Vilijema Kruksa. Mihajlo Mihajlov je nedavno posvedočio da se u memorijalnoj biblioteci Edgara Kejsija Virdžinija Bič, poznatog posvećenika u paranormalne svetove, nalazi nekoliko debelih svezaka Teslinih ličnih zapisa na parapsihološke teme. Sam Tesla je prema svakoj vrsti spiritualnog iskustva bio prilično skeptičan, što nije smetalo njegovim tumačima da ga proglase paranormalnim čudom, kao na primer da je u svojim eksperimentima u Kolorado Springsu odredio frekvenciju i vrstu modulacije mentalnog plana živih
ljudi, ali i mrtvih s kojima može da komunicira. Svako malo se u časopisima tipa "Treće oko" ili "Zona sumraka" pojave tekstovi kako je Tesla ili još živ, ili se sa onog sveta javlja odabranima, ili sa druge planete šalje poruke Zemljanima, ili reinkarniran u liku nekog osobenjaka hoda Beogradom.

       Teslin blizak prijatelj bio je novinar Džulijan Hotorn, sin slavnog Natanijela Hotorna, koji je jednom napisao da je Teslin mozak toliko razvijen da svakako ne može pripadati običnom čoveku, već biću sa Venere, koji je na Zemlju došao da pouči ljude tajnama prirode. Mnogo kasnije neki su u ovo poverovali najbukvalnije. Sekta po imenu Unarius (UNiversal ARticulate Interdimensional Understanding of Science), sa sedištem u El Kajonu u Kaliforniji, veruje da je Nikola Tesla zapravo arhanđel Mihajlo koji je okončao svoje zemaljsko bivstvovanje, Unarijancima se sada javlja iz svoje kuće koja se nalazi na planeti Parhelion u središtu kosmičke federacije Unarius i saopštava svakakve zanimljive stvari koje su oni sabrali za sada u 13 tomova. Inače, Tesla im je jednom prilikom vizuelno preneo sliku svoje sadašnje kuće – to je sedmostepena piramida izgrađena od materijala nalik na staklo, osnove od 1,5 km. Na vrhu zgrade nalazi se veliki projektor nalik na teleskop koji može da odašilje informacije i slike na 33 frekventna područja, odnosno u isto toliko prostorno-vremenskih dimenzija. Unarijanci su inače deo kosmičkog bratstva privremeno zatočenog na Zemlji, sviraju renesansne instrumente, uče o reinkarnaciji arhanđela i čekaju svoju svemirsku braću koja je prošle godine trebalo da dođu da ih pokupe, ali je nešto iskrslo. Imaju kanal na kablovskoj televiziji odakle šire svoja učenja i povremeno organizuju parade kroz gradić, voze se automobilima na koje nakače makete letećih tanjira i natpise "Welcome Space Brothers!". Za takve stvari najmanje je kriv – Nikola Tesla.

    TESLA I SF

       Hjugo Gernsbek, glavni urednik časopisa "Electrical Experimenter", koji je u nastavcima objavljivao Teslinu autobiografiju, bio je dugogodišnji Teslin prijatelj. Možda se deo razloga za velik broj fantastičnih elemenata u mojim pronalascima može pripisati uredničkoj umešnosti samog Gernsbeka. Naime, Gernsbek je zaslužio svoje mesto u svetskim enciklopedijama kao rodonačelnik naučne fantastike kao žanra.

       Ime science fiction prvi put se pojavljuje 1926. godine, i to u časopisu pod nazivom "Amazing stories", koji je pokrenuo upravo Gernsbek. Naučnu fantastiku Gernsbek je definisao kao "očaravajuće storije u kojima su pomešani naučni fakti i proročke vizije", dok je moto "Amazing stories" glasio:  "Ono što je ekstravagantna fikcija danas biće hladne činjenice sutra".

       Gernsbek je i sam pisao fantastične novele. Ovaj rođeni Luksemburžanin, koji je po dolasku u Ameriku posle nekoliko trgovačkih poduhvata pokrenuo dva naučnopopularna magazina "Electrical Experimenter" i "Modern Electrics", godine 1911. objavio je novelu Ralph 124C 41+, u čijem prvom poglavlju nije teško prepoznati lik Nikole Tesle. U priči The Magnetic Storm, objavljenoj 1926. u "Amazing Stories", Tesla se pojavljuje likom i imenom. Inače, Gernsbek je posle Tesline smrti dao da se izradi njegova posmrtna maska, koja se danas nalazi u Muzeju "Nikole Tesle". Jednu kopiju, obloženu bakrom, držao je na zidu svoje kancelarije. Danas najprestižnija američka nagrada iz oblasti SF-a njemu u čast nosi ime "Hugo's Award".


TERRA 2 – Almanah naučne fantastike No2

22. 5. 2020.

Jorge Luis Borges, Metafora






       S obzirom na predmet današnjeg izlaganja, započeću s jednom metaforom. Prva od brojnih metafora kojih ću se nastojati prisetiti dolazi s Dalekog istoka, iz Kine. Ako se ne varam, Kinezi svet nazivaju “deset hiljada stvari”, ili – što zavisi od ukusa i mašti prevodilaca – “deset hiljada bića”.

          Držim da tu iznad svega opreznu procenu, izraženu brojkom deset hiljada, možemo prihvatiti. Sigurno je da na svetu postoji više od deset hiljada mrava, deset hiljada  ljudi, deset hiljada nada, strahova ili noćnih mora. No prihvatimo li brojku deset hiljada, i pomislimo li da se sve metafore tvore spajanjem dve različite stvari, tada možemo, ako imamo dovoljno vremena, izvesti gotovo neverovatan broj mogućih metafora. Već sam zaboravio svoje lekcije iz algebre, ali mislim da bi taj broj trebao biti 10 000 pomnoženo sa 9999, pomnoženo sa 9998, i tako dalje. Broj mogućih kombinacija, naravno, nije beskonačan, ali izaziva maštu. Moglo bi nas to navesti da pomislimo: zašto bi, zaboga, pesnici širom sveta i u svim vremenima trebali koristiti iste gotove metafore, kad ima toliko mogućih kombinacija?

       Argentinski pesnik Lugones zapisao je davne 1909. godine da pesnici koriste uvek iste metafore, i da će se on oprobati u otkrivanju novih metafora za Mesec. I zaista ih je smislio više stotina. Također je, u predgovoru knjizi Lunario sentimental [1], naveo da je svaka reč mrtva metafora. Sama ta tvrdnja je, dakako, metafora. Ipak, mislim da svi osećamo razliku između mrtvih i živih metafora. Uzmemo li bilo koji dobar etimološki rečnik (na pameti mi je moj neznani stari prijatelj dr. Skeat)[2] i potražimo bilo koju reč, sigurno ćemo negde naći skrivenu metaforu.

        Na primer to možete naći u prvim stihovima Beowulfa – reč preat označavala je “besnu gomilu”, ali danas se ta reč odnosi na efekat a ne na uzrok. Zatim imamo reč “king” (kralj). “Kralj” izvorno beše cyning, što je značilo “čovek koji predstavlja rod (kin), narod.” Etimološki su, dakle, “king”, “kinsman” i “gentleman” ista reč. Ipak, ako kažem: “Kralj je sedeo u svom uredu, brojeći novac,” o reči “kralj” nećemo razmišljati kao o metafori. Zapravo, priklonimo li se apstraktnome mišljenju, moramo zaboraviti da su reči metafore. Moramo zaboraviti, npr., da je u reči “consider” (smatrati, razmatrati) prisutan trag astrologije, budući da “consider” izvorno znači “biti sa zvezdama”, “praviti horoskop”.

        Ono što je u vezi s metaforom važno, rekao bih, jest činjenica da je čitalac ili slušalac oseća kao metaforu. U ovom ću se izlaganju ograničiti na metafore što ih čitalac oseća kao metafore te izuzeti reči poput “king” ili “threat”; niz bismo možda mogli nastaviti do u beskraj.

           Ponajpre bih želeo da se prihvatim nekih gotovih obrazaca metafore. Koristim reč “obrazac”, jer će metafore koje ću navesti za uobrazilju biti među sobom posve različite, dok bi za logičnog mislioca one bile gotovo iste. Na taj bismo način o njima mogli govoriti kao o jednadžbama. Uzmimo prvu koja mi pada na um. Uzmimo uobičajenu, starostavnu usporedbu očiju i zvezda, ili obratno, zvezda i očiju. Prvi primer kojeg se prisećam dolazi iz Grčke antologije[3], i mislim da se pripisuje Platonu. Stihovi (grčki ne znam) glase otprilike: “Da sam barem noć, pa da s hiljada očiju gledam tvoj san.” Ovde, dakako, osećamo nežnost ljubavnika; osećamo njegovu želju da bude kadar videti svoju voljenu s mnogo mesta odjednom. Osećamo nežnost u pozadini tih stihova.

       Uzmimo sada drugi, manje uzvišen primer: “Zvezde gledaju dole.” Shvatimo li logičko mišljenje ozbiljno, ovde imamo istu metaforu. Ipak, efekat na našu uobrazilju posve je drugačiji. Stih “zvezde gledaju dole” ne navodi nas da pomislimo na nežnost; pre nam pruža predodžbu o naraštajima ljudi koji se kinje i muče te o zvezdama što ih iz visine gledaju s oholom ravnodušnošću.

      Dopustite mi da navedem i drugačiji primer – jednu od strofa koje su me se najsnažnije dojmile. Stihovi dolaze iz Chestertonove pesme naslovljene “Drugo detinjstvo”:

But I shall not grow too old to see enormous night arise,
A cloud that is larger than the world
And a monster made of eyes.

[Ali neću ostariti toliko da ne vidim kako pomalja se golema noć,
Oblak što veći je od sveta
I čudovište sazdano od očiju. ][4]

Ne čudovište puno očiju (takva čudovišta poznajemo iz Otkrovenja svetog Ivana) nego – što je kudikamo jezovitije – čudovište sazdano od očiju, kao da su te oči njegovo živo tkivo.

       Razmotrili smo tri slike čije se poreklo dade svesti na isti obrazac. No, ono što bih želeo da istaknem – a to je zapravo jedna od dve važne tačke u mom izlaganju – jest da nas, iako je obrazac u suštini isti, u grčkom primeru “Želeo bih da sam noć” pesnik navodi da osećamo njegovu nežnost, njegov nemir, u drugom ćutimo neku vrst ravnodušnosti spram ljudskih stvari, dok u trećem obična noć postaje noćnom morom.

        Uzmimo sada drukčiji obrazac: predodžbu o vremenu koje teče – koje teče poput reke. Prvi primer dolazi iz pesme koju je Tennyson napisao kada mu je, mislim, bilo trinaest ili četrnaest godina. On ju je uništio, ali je, na našu sreću, jedan stih preživeo. Mislim da ćete ga naći u Tennysonovoj biografiji što ju je napisao Andrew Lang.[5] Stih glasi: “Vreme što teče usred noći.” Držim da je Tennyson veoma mudro odabrao baš to doba. Po noći su sve stvari tihe, ljudi spavaju, a vreme svejedno i dalje bešumno teče. To je jedan primer.

       Postoji i roman (siguran sam da ga imate na umu) koji se zove naprosto O vremenu i reci.[6] Samo spajanje te dve reči ukazuje na metaforu: i vreme i reka teku. Zatim je tu i čuvena izreka grčkog filozofa: “Niko ne stupa dvaput u istu reku.[7] Ovde nalazimo početak užasa, jer isprva mislimo na reku kako teče, na vodene kapi što se razlikuju jedna od druge. A potom nas se navodi da osetimo kako smo mi ta reka, kako smo nepostojani poput reke.

Znamo i one Manriqueove stihove:

Nuestras vidas son los rios
que van a dar en la mar
qu’es el morir.

[Naši su životi reke
što utiču u more
koje je smrt.][8]

       Ovaj iskaz nije previše upečatljiv na engleskome; voleo bih da se mogu setiti kako ga je preveo Longfellow u svojim “Coplas de Manrique”.[9] No, naravno (tom ćemo se pitanju vratiti u drugom predavanju), u pozadini gotove metafore imamo svečanu muziku reči:

Nuestras vidas son los rios
que van a dar en la mar
que’es el morir:
alli van los senorios
derechos a se acabar
e consumir …

Metafora je, ipak, u svim tim slučajevima potpuno ista.

      A sada ćemo preći na nešto veoma otrcano, nešto što će vam možda izmamiti osmeh: reč je o poređenju žena s cvećem, i obrnuto, cveća sa ženama. Ovde, dakako, ima i previše lakih primera. No, postoji jedan koji bih želeo prizvati (možda vam i nije poznat) iz nedovršenoga remek - dela Roberta Louisa Stevensona Hermistonska brana. Stevenson pripoveda kako njegov junak odlazi u jednu crkvu u Škotskoj, gde ugleda devojku – ljupku devojku, kako nam daje naslutiti. Sluti se i to da samo što se nije u nju zaljubio. On je, naime, gleda, a zatim se pita postoji li u tome krasnom telu besmrtna duša, ili je ona samo životinja boje cveća. Grubost reči “životinja” dokida se, naravno, onim “boje cveća”. Držim da nam nisu potrebni drugi primeri tog obrasca, koji se može naći u svim vremenima, u svim jezicima, u svim književnostima.

       Pređimo sada na još jedan od bitnih obrazaca metafore: onaj života kao sna – na osećaj koji nas spopada, naime, da je život san. Očiti primer koji nam pada na pamet jest: “Mi smo ista tvar od koje snovi sazdani su.“[10] Moglo bi zvučati kao blasfemija – previše volim Shakespearea da bih mario za to – no promotrimo li te reči (a ne mislim da bismo ih trebali motriti odveć pomno; pre bismo trebali biti zahvalni Shakespeareu za taj, kao i za brojne druge darove), videćemo kako postoji sitno protuslovlje između činjenice da su naši životi poput sna, odnosno da u njihovoj biti ima nešto nalik snu, i prilično obuhvatne tvrdnje: “Mi smo ista tvar od koje snovi sazdani su.” Jer, ako smo stvarni u snovima, ili ako smo samo sanjači u snovima, onda se pitam možemo li postavljati takve obuhvatne tvrdnje. Ta Shakespeareova rečenica pripada filozofiji ili metafizici pre negoli poeziji – premda je dakako uzvišena, uzdignuta do poezije zahvaljujući kontekstu.

        Drugi primer istog obrasca dolazi od velikoga nemačkog pesnika – beznačajnog kraj Shakespearea (ali rekao bih da su svi pesnici kraj njega beznačajni, osim možda dvoje ili troje). Reč je o vrlo poznatom delu Walthera von der Vogelweidea. Pretpostavljam da bih ga trebao kazati ovako (pitam se koliko je moj srednjonemački dobar – moraćete mi oprostiti):

“Ist mir min leben getroumet, oder ist es war?”
“Jesam li sanjao svoj život, ili je on bio stvaran?”[11]

      Mislim da je to bliže onome što pesnik pokušava reći, jer umesto obuhvatne tvrdnje tu imamo pitanje. Pesnik se u čudu pita. To nam se svima dogodilo, ali to nismo izrazili kao Walther von der Vogelweide. On se pita: “Ist mir min leben getroumet, oder ist es war?”, i to nam kolebanje, mislim, daje onu bit života nalik snu.

      Ne sećam se jesam li vam u svome poslednjem predavanju (jer to je rečenica koju često i uvek iznova navodim, i navodio sam je celoga života) spomenuo navod iz kineskog filozofa Čuang Cua. On je sanjao da je leptir i, probudivši se, nije znao je li on čovek koji je sanjao da je leptir ili leptir koji sada sanja da je čovek. Ta je metafora, verujem, najkrasnija od svih. Ponajpre stoga što započinje snom, pa posle, kad se on probudi, u njegovu životu još uvek ima nečega snovitog. I, kao drugo, stoga što je, nekim gotovo čudesno sretnim slučajem, odabrao pravu životinju. Da je rekao: “Čuang Cu je sanjao da je tigar,” u tome ne bi bilo ničega. Leptir u sebi ima nečega krhkog i prolaznog. Ako smo snovi, pravi način da se to nagovesti jest pomoću leptira, a ne tigra. Da je Čuang Cu sanjao da je tipkač, to nikako ne bi valjalo. Ili kit – to mu također ne bi bilo dobro. Mislim da je odabrao baš pravu reč za ono što je pokušavao reći.

      Pokušajmo se posvetiti drugom, vrlo čestom obrascu, koji spaja predodžbe spavanja i umiranja. On je posve uobičajen i u svakidašnjem govoru, ali ako potražimo primere, otkrićemo da su veoma različiti. Mislim da Homer negde govori o “gvozdenom snu smrti”.[12] Tu nam on iznosi dve suprotne predodžbe: smrt je neka vrsta sna, ali taj je san ipak sazdan od tvrde, nesmiljene i okrutne kovine – gvožđa. Ta je vrsta sna neprekinuta i neprekidiva. Tu, naravno, imamo i Heineovo: “Der Tod daß ist die frühe Nacht.”[13] A budući da se nalazimo severno od Bostona, mislim da se moramo prisetiti onih možda predobro znanih stihova Roberta Frosta:

The woods are lovely, dark, and deep,
But I have promises to keep,
And miles to go before I sleep,
And miles to go before I sleep.

[Divne, tamne i duboke su šume
Al ostaju obećanja da se ispune,
I milje da pređem pre no što usnem,
I milje da pređem pre no što usnem.][14]

         Ovi stihovi su toliko savršeni da jedva i pomišljamo na trik. Ali, avaj, celokupnu književnost tvore trikovi, i ti se trikovi na kraju razotkrivaju. A onda se čitalac umori od njih. No u ovom je slučaju trik toliko nenametljiv te se osećam prilično posramljenim što ga nazivam trikom (nazivam ga tako samo u nedostatku bolje reči). Frost je tu, naime, učinio veoma smion pokušaj. Isti se stih ponavlja od reči do reči, a smisao je drugačiji. “I milje da pređem pre no što usnem”: to je puko fizički – milje su milje u prostoru, u Novoj Engleskoj, a ovo “usnem” znači “odem spavati”. Drugi puta – “I milje da pređem pre no što usnem” – navodi nas da osetimo kako to nisu samo milje u prostoru već i u vremenu, i kako “usnem” znači “umrem” ili “počinem”. Da je pesnik to kazao u toliko reči, bio bi puno manje efektan. Jer, prema mom shvatanju, ono nagovešteno uvek je daleko efektnije od onog što se razloži. Ljudski je um možda sklon poricanju tvrdnji. Prisetite se što je rekao Emerson: dokazi ne uveravaju nikoga. Oni ne uveravaju nikoga zato što se predočavaju kao dokazi. Tada ih gledamo, važemo, preokrećemo i odlučujemo se protiv njih.

       No, kada je nešto naprosto izgovoreno ili – još bolje – natuknuto, u našoj uobrazilji javlja se neka vrst gostoljubivosti. Spremni smo to prihvatiti. Sećam se da sam, pre tridesetak godina, čitao dela Martina Bubera – smatrao sam ih čudesnim pesmama. Tada sam, otišavši u Buenos Aires, uzeo čitati knjigu jednoga mog prijatelja, Dujovnea,[15] i iz njenih sam stranica, na svoje veliko zaprepaštenje, otkrio da je Martin Buber filozof i da sva njegova filozofija počiva u knjigama koje sam ja čitao kao poeziju. Možda sam te knjige prihvatio jer su dospele do mene putem poezije, putem nagoveštaja, putem muzike poezije, a ne kao dokazi. Mislim da se negde kod Walta Whitmana može naći isto shvatanje: shvatanje, naime, da su razlozi neuverljivi. Čini mi se da on negde kaže kako su za nj noćni zrak i nekoliko velikih zvezda daleko uverljiviji od pukih argumenata.

       Možemo se zamisliti i nad drugim obrascima metafore. Uzmimo sada primer (ovaj nije tako čest kao prethodni) bitke i vatre. U Ilijadi nalazimo sliku bitke koja plamti poput vatre. Istu predodžbu imamo u herojskome Fragmentu o Finnesburgu.[16] U tom se fragmentu pripoveda o borbi Danaca i Frižana, o svetlucanju oružja, štitova i mačeva, i tako dalje. Pisac zatim kaže kako se činilo da je celi Finnesburg, celi Finnov zamak, u plamenu.

     Pretpostavljam da sam izostavio neke veoma česte obrasce. Dosad smo se bavili očima i zvezdama, ženama i cvećem, vremenom i rekama, životom i snom, smrću i spavanjem, vatrom i bitkama. Kad bismo imali dovoljno vremena i učenosti, mogli bismo naći još pola tuceta drugih obrazaca, i možda bi oni obuhvatili većinu metafora u književnosti.

       Uistinu važna nije činjenica da postoji nekoliko obrazaca, već da ti obrasci omogućavaju gotovo beskonačne varijacije. Čitalac koji se zanima za poeziju, a ne za teoriju poezije, mogao bi, na primer, pročitati: “Da sam barem noć”, potom “čudovište sazdano od očiju” ili “zvezde gledahu dole”, a da nikad ne prestane misliti kako se sve to dade svesti na jedan jedini obrazac. Kad bih bio smion mislilac (ali ja to nisam; veoma sam skroman mislilac, tapkajući tražim put), mogao bih, dakako, reći da postoji otprilike samo tucet obrazaca, a da su sve druge metafore tek proizvoljne igre. Značilo bi to tvrditi da se među “deset hiljada stvari” iz kineske odredbe može pronaći samo dvanaestak suštinskih sličnosti. Jer, naravno, možete naći i druge sličnosti koje su samo zaprepašćujuće, a zaprepaštenje traje jedva više od trenutka.

         Prisećam se da sam izostavio prilično dobar primer izjednačavanja sna i života. No, mislim da ga sada mogu prizvati u sećanje: potiče on od američkog pesnika Cummingsa. Reč je o četiri stiha. Moram se ispričati zbog prvoga. Očito ga je napisao mlad čovek koji je pisao za mlade ljude, a ja na tu povlasticu više ne mogu polagati pravo – puno sam prestar za tu vrst igre. Kiticu, međutim, valja navesti u celosti. Prvi stih glasi: “god’s terrible face, brighter than a spoon” (strašno lice božje, blistavije od kašike). Prilično mi je žao zbog ovoga sa kašijom, jer se, naravno, oseća da je on najpre pomislio na mač, ili na sveću, ili na sunce, ili štit, ili na nešto što tradicionalno blista, da bi potom rekao: “Ni govora – ja sam moderan, i zato ću uvesti kašiku.” I tako je dobio svoju kašiku. No, to mu možemo oprostiti zbog onoga što dolazi posle: “god’s terrible face, brighter than a spoon, / collects the image of one fatal word” (… sabire sliku jedne kobne reči). Ovaj drugi stih je, mislim, bolji.

      A kao što mi je kazao moj prijatelj Murchison, u kašici se često sabire mnoštvo slika. Nikad nisam pomislio na to, jer me dirnula ta kašika i nisam o tome želio mnogo razmišljati.

God’s terrible face, brighter than a spoon,
collects the image of one fatal word,
so that my life (which liked the sun and the moon)
resembles something that has not occured.

[ … pa moj život (nekoć poput meseca i sunca)
nalikuje nečemu što još javilo se nije. ][17]

“Nalikuje nečemu što još javilo se nije”: taj stih nosi neku neobičnu jednostavnost. Držim da nam on dočarava tu snovitu suštinu života bolje nego oni slavniji pesnici, Shakespeare i Walther von der Vogelweide.

      Dakako, odabrao sam samo nekoliko primera. Uveren sam da je u vašem pamćenju pohranjeno mnoštvo metafora – metafora za koje se možda nadate da ću ih navesti. Znam da će me nakon ovog predavanja mučiti grizodušje kada budem mislio na brojne prekrasne metafore koje sam propustio. A vi ćete mi, naravno, potiho i sa strane reći: ‘i\li zašto ste izostavili onu čudesnu metaforu toga-i-toga?” A ja ću se tada morati nespretno izvlačiti i ispričavati se.

          No sada bismo, mislim, mogli preći na metafore koje stoje izvan starih obrazaca. Budući da sam govorio o mesecu, navešću perzijsku metaforu koju sam pročitao negde u Brownovoj historiji perzijske književnosti. Recimo da ona potiče od Farida al-Din Attara ili Omara Khayyama, od Hafiza[18] ili pak nekog drugog velikog perzijskoga pesnika. On govori o mesecu i naziva ga “ogledalom vremena”. Pretpostavljam da je, s astronomske tačke gledišta, predodžba Meseca kao ogledala na mestu – ali to je s poetske tačke gledišta potpuno sporedno. Nije nimalo važno je li mesec u zbilji ogledalo ili nije, jer se poezija obraća imaginaciji. Gledajmo mesec kao ogledalo vremena.

         Držim da je to veoma istančana metafora – u prvom redu zato što nam predodžba ogledala dočarava sjaj i krhkost Meseca, i potom zato što nas predodžba vremena navodi da se prisetimo kako je bistri mesec što ga posmatramo zapravo veoma drevan, bremenit poezijom i mitologijom, star poput vremena.

       Budući da sam upotrebio izraz “star poput vremena”, moram navesti još jedan stih – stih koji možda vrije u vašem pamćenju. Ne mogu se setiti autorova imena. Našao sam ga kao navod u Kiplingovoj, ne odveć pamćenja vrednoj, knjizi pod naslovom Od mora do mora“Poput ruže crven grad, star upola kao Vreme.”[19]
     Da je pesnik napisao “Poput ruže crven grad, star kao Vreme”, to ne bi ništa značilo. Ali ovo “star upola kao Vreme” daje tom stihu stanovitu čarobnu preciznost – istu čarobnu preciznost koja se postiže neobičnim a čestim engleskim izrazom, “voleću te zauvek i još jedan dan.”* “Zauvek” znači “jako dugo”, ali to je previše apstraktno da bi privuklo maštu. Istu vrst trika (ispričavam se zbog uporabe te reči) nalazimo u naslovu one slavne knjige, Priče iz hiljadu i jedne noći.

       “ Hiljadu noći” za maštu, naime, znači “mnogo noći”, jednako kao što je “četrdeset” u sedamnaestom veku značilo mnogo.  Kad ti čelo stegne četrdeset zima”, piše Shakespeare;[20] a pada mi na um i čest engleski izraz “forty winks” (doslovno “četrdeset časaka” ili “treptaja”) za “kratki dremež”. “Četrdeset”, naime, znači “mnogo”. Ovde, pak, imate “hiljadu i jednu noć” – nalik stihu “poput ruže crven grad” i neobičnoj preciznosti onoga “star upola kao vreme”, što, dakako, čini da se vreme doima još dužim.

        Da bih razmotrio različite metafore, vratiću se sada – neizbežno, mogli biste reći – svojim omiljenim Anglosasima. Prisećam se onoga vrlo čestog kenninga[21] koji more naziva “cestom za kitove”. Pitam se je li neznani Sas koji je prvi skovao taj kenning znao koliko je on istančan. Pitam se je li osećao (premda nas se to jedva treba ticati) da golemost kita nagovešta i naglašava golemost mora.

       Ima još jedna metafora, norveška, vezana uz krv. Uobičajeni kenning za krv glasi “zmijina voda”. U ovoj metafori prisutno je shvatanje – koje nalazimo i među Sasima – da je mač suštinski zlo biće, koje je posisalo čovekovu krv poput vode.

      Zatim imamo metafore za bitku. Neke od njih sasvim su otrcane – npr., “sastanak muškaraca”. U tome, možda, ima i nečeg zaista izvrsnog: predodžba muškaraca koji se sastaju da bi se ubijali (kao da drukčiji “sastanci” među njima nisu mogući). No imamo takođe “sastanak mačeva”, “ples mačeva”“sraz oklopa”“sraz štitova”. Sve se te metafore mogu naći u “Odi” o Brunanburhu. Postoji još jedna sjajna: porn aeneoht, “sastanak gneva”. Možda je ta metafora upečatljiva zato što, kada pomislimo na sastanak, pomišljamo na drugarstvo, na prijateljstvo, a onda se javlja kontrast, sastanak gneva.

      No te metafore, rekao bih, nisu ništa u usporedbi s jednom izvanrednom norveškom i – začudo – irskom metaforom bitke. Ona bitku naziva “mrežom od ljudi”. Reč “mreža” je ovde zaista prekrasna, jer u predodžbi mreže nalazimo obrazac srednjovekovnog boja: imamo mačeve, štitove, ukrštanje oružja. Tu je i košmaran prizvuk mreže načinjene od ljudskih bića. “Mreža od ljudi”: mreža od ljudi koji umiru i ubijaju jedni druge.

     Sad mi na um pada jedna Göngorina metafora koja prilično nalikuje “mreži od ljudi”. On govori o putniku koji dolazi u “barbarsko selo” (barbara aldea), a tada to selo oko njega isplete uže od pasa.

Como suele tejer
Barbara aldea
Soga de perros
Contra forastera.

         Zanimljivo je, dakle, da nalazimo istu sliku: predodžbu užeta ili mreže satkane od živih bića. Ipak, čak i u tim slučajevima što se čine sinonimnima, postoji prilična razlika. Uže od pasa je nekako barokno i groteskno, dok u “mreži od ljudi” ima nečega jezivog i strašnog.

       Za kraj ću uzeti metaforu, ili usporedbu (uostalom, ja nisam profesor i ta razlika jedva da me mora brinuti), danas već zaboravljenog Byrona. Pročitao sam tu pesmu kad sam bio dečak – predosećam  da ste je svi pročitali u vrlo nežnoj dobi. Pre dva ili tri dana, međutim, odjednom sam otkrio da je metafora o kojoj je reč veoma zamršena. Byrona nikada nisam smatrao naročito zamršenim. Svi znate te reči: “She walks in beauty, like the night” (Ona hodi u lepoti, poput noći).[22] Stih je toliko savršen da ga uzimamo zdravo za gotovo. Pomišljamo: “Pa i mi smo to mogli napisati, da nam je bilo do toga.” No, jedino je Byronu bilo do toga da to napiše.

       Sada dolazim do skrivene i tajnovite zamršenosti toga stiha. Mislim da ste već dokučili ono što ću vam sada otkriti. (Jer to se uvek događa s iznenađenjima, zar ne? To nam se događa kad čitamo detektivski roman.) “Ona hodi u lepoti, poput noći”: na početku imamo krasnu ženu; potom nam se kaže da ona hoda u lepoti. To nekako daje naslutiti francuski jezik – nešto kao “vous etes en beaute” i tome slično. Ali: “Ona hodi u lepoti, poput noći.” U prvom redu vidimo lepu ženu, lepu damu koja se poredi s noći. No da bismo razumeli taj stih, moramo takođe o noći misliti kao o ženi; ako to ne činimo, stih je besmislen. U tim vrlo jednostavnim rečima imamo, dakle, dvostruku metaforu: žena se poredi s noći, ali i noć se poredi sa ženom. Ne znam i nije me briga je li Byron to znao. Da jest, mislim da stih po svoj prilici ne bi bio tako dobar. Možda je to otkrio pre no što je umro, ili mu je neko ukazao na to.

       Sada dolazimo do dva očita i glavna zaključka ovog predavanja. Prvi je, dakako, taj da se poreklo svih metafora, iako ih se može naći na stotine i čak na hiljade, dade svesti na nekoliko jednostavnih obrazaca! No, to nas ne mora mučiti, budući da je svaka metafora drugačija: kad god se koristi obrazac, varijacije su drugačije. Drugi je, pak, zaključak taj da postoje metafore – na primer “mreža od ljudi”, ili “cesta za kitove” – čije se poreklo ne može svesti na konačne obrasce.

        Držim, dakle, da su izgledi za metaforu – čak i nakon mog predavanja – sasvim dobri. Jer, ako želimo, možemo se okušati u novim varijacijama glavnih smerova. Te bi varijacije bilo vrlo lepe, i samo bi se nekolicina kritičara poput mene potrudila da kaže: “Pa, ovde imate oči i zvezde, tamo su vam vreme i reka, uvek iznova.” Metafore će zapanjivati maštu. No, može nam također biti dano – a zašto se i tome ne nadati? – može nam također biti dano da iznađemo metafore koje ne pripadaju, ili još ne pripadaju, usvojenim obrascima.

* Engl. “I will love you forever and a day.”

__________________________________________

[1] Leopoldo Lugones (1874.-1948.), veliki argentinski pesnik ranoga dvadesetog veka, u početku je bio modernista. Njegov Lunario sentimental (Sentimentalni kalendar mesečevih mena) (Buenos Aires: Moen, 1909.) eklektična je zbirka pesama, kratkih priča i drama koje se kreću oko teme meseca. Knjiga je izazvala sablazan kad je izašla, kako zbog prekidanja s već uspostavljenim nadmenim modernizmom, tako i zbog ismevanja publike tog trenda. Borges u svojim delima često navodi i komentira Lugonesa. Vidi, npr., Borges, “Leopoldo Lugones, El imperio jesuftico,” Biblioteca personal, u: Obras completas, sv. 4 (Buenos Aires: Emece Editores, 1996), 461-462  gde je Lugones opisan kao “čovek elementarnih uverenja i strasti”.

[2] Borges misli na An Etymological Dictionary of the English Language vlč. Waltera W. Skeata, rječnik koji je prvotno objavljen u Oxfordu, Engleska, 1879 – 1882.

[3] Ono što danas poznajemo kao Grčku antologiju sastoji se od približno 4500 kratkih pesama otprilike 300 autora i predstavlja grčku književnost od sedmog veka pr. Kr. do desetoga veka naše ere. Ta su dela većinom sačuvana u dvema zbirkama koje se preklapaju, Palatinskoj antologiji (sastavljenoj u desetom veku i nazvanoj po Palatinskoj knjižnici u Heidelbergu) te Planudskoj antologiji (koja datira iz četrnaestog veka , a naziv je dobila je po govorniku i kompilatoru Maksimu Planudu). Planudska antologija prvotno je štampana 1484. u Firenzi, dok je Palatinska antologija ponovno otkrivena 1606. godine.

[4] G. K. Chesterton (1874.- 1936.), “A Second Childhood”, u: The Collected Poems of G. K. Chesterton (London: Cecil Palmer, 1927.), 70 (strofa 5).

[5] Andrew Lang, Alfred Tennyson, drugo izd. (Edinburgh: Blackwood, 1901.), 17. Lang zapravo kaže da taj stih potiče iz Tennysonove pesme “The Mystic”, objavljene 1830.

[6] Roman “Of Time and the River” Thomasa Wolfea prvi put je objavljen 1935. godine.

[7] Heraklit, fragment 41. V. i Platon, Kratil, 402a te Aristotel, Metafizika, 1010a, n3.

[8] Jorge Manrique (1440. – 1479.), “Coplas de Don Jorge Manrique por la muerte de su padre”, 3. strofa, stihovi 25-30. V. pređtampano u: Manrique, Poesia, prir. Jesus-Manuel Alda Tesan, 13. izd. (Madrid: Catedra, 1989.).

[9] Longfellowov prepev glasi:

Our lives are rivers, gliding free

To that unfathomed, boundless sea,

The silent grave!

Thither all earthly pomp and boast

Roll, to be swallowed up and lost

In one dark wave.

[10] Shakespeare, Oluja, 4. čin, 1. prizor: ” … Mi smo ista tvar / od koje snovi sazdani su; i to malo / našeg života snom se zaokružuje.” (Prev. A. Šoljan, Zagreb: NZMH, 1979.)

[11] Walther von der Vogelweide srednjovekovni je nemački pesnik (oko 1170. – 1230.), jedan od dvanaestorice bardskih “apostola” (zwollf Schirmherrenden Meistersangers). Prva tri stiha njegove pesme “Die Elegie” (Elegija) glase:

Ower sint verswunden

ist mir min leben getroumet,

daz ich ie wande ez waere.

U: Walther von der Vogelweide, Gedichte: Mittelhochdeutscher Text und Ubertragung, izd. Peter Wapnewski (Frankfurt: Fischer, 1982.), 108. Borges navodi pola na srednjovisokonemačkom, a pola na savremenom nemačkom.

[12] Na popisu u jednoj konkordanciji nema spomena “gvozdenog sna” od devedeset i jednog puta koliko se reč “san” (spavanje) javlja kod Homera. Borges možda misli na Vergilijevu Eneidu u prevodu Johna Drydena: “Dire dreams to thee, and iron sleep, he bears” (5. knjiga, stih 1095); “An iron sleep his stupid eyes oppress’d” (knjiga 12, stih 467).

[13] “Smrt, to je rana noć.”

[14] Robert Frost, “Stopping by the Woods on a Snowy Evening”, 4. strofa, stihovi 13-16.

[15] Među inim dosezima, Leon Dujovne preveo je Sefer J’cira (Knjigu stvaranja) s hebrejskog na španski.

[16] V. “Beowulf” and the Finnesburg Fragment, na suvremeni engleski preveo John R. Clark Hall (London: Allen and Unwin, 1958).

[17] Iz 51. pesme u zbirci W (ViVa) E. E. Cummingsa, objavljenoj 1931. (kada je Cummingsu bilo trideset sedam godina). Borges navodi prva četiri stiha treće strofe.

[18] Farid al-Din Attar (umro oko 1230.) autor je dela Mantiq al-tayr, u engl. prevodu The Conference of the Birds (Sabor ptica), prev. Afkam Darbandi i Dick Davis (Harmondsworth: Penguin, 1984.). Omar Khayyam (ll. vek) autor je Rubaija što ih je 1859. preveo Edward Fitzgerald, čija je verzija kasnije doživela brojna izdanja. Hafiz iz Shiraza (umro 1389. ili 1390.) autor je Divana što ga je s perzijskog na engleski prevela Gertrude Lowthian Bell (London: Octagon Press, 1979.).

[19] Rudyard Kipling, From Sea to Sea (Garden City, N.Y.: Doubleday Page, 1912.),386. Navod potiče iz pesme “Petra” (1845) Deana Burgona, u kojoj odjekuje “Italy: A Farewell” (1828) Samuela Rogersa: “many a temple half as old as Time.”

[20] Shakespeare, 2. sonet (prepev M. Marasa, v. gore).

[21] Kenning (pl. kenningar) višečlana je parafraza koja se rabi umesto jedne imenice. Kenningar su uobičajeni u starogermanskom stihu, posebno u skaldskom pesništvu te u manjoj meri u eddskoj književnosti. Borges o tim sklopovima raspravlja u ogledu “Las kenningar”, u La historia de la eternidad (1936) (v. “Kenningar”, u: Povijest večnosti, prev. Mirjana Polić-Bobić, Zagreb: Zagrebačka naklada, 2000., str. 39-66) i u Literaturas germanicas medievales (Germanske srednjovekovne književnosti; 1951.), knjizi koju je napisao s Mariom Esther Vazquez.

[22] Reč je o prvom od osamnaest stihova Byronove pesme “She Walks in Beauty, Like the Night”, prvotno objavljene u njegovoj zbirci Hebrew Melodies (Hebrejski napevi, 1815.), nizu pesama namenjenih adaptacijama tradicionalnih židovskih napeva što ih je načinio muzičar Isaac Nathan.


Preuzeto iz: Jorge Luis Borges, „To umeće stiha“, naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

Priredila: Lejla Kalamujić
izvor 



20. 5. 2020.

Ernesto Sabato, Bog ne piše romane – Zašto se pišu romani





Pojavljivanje zapadnog romana podudara se s dubokom krizom koja nastaje onda kada se završava srednjovekovna epoha, religiozno doba u kojem su vrednosti jasne i čvrste, da bi se ušlo u profano razdoblje u kojem će sve biti dovedeno u pitanje i gde će teskoba i samoća iz dana u dan sve više postajati atributi otuđenog čoveka.

     Ako treba da potražimo neki mane-više tačan datum, mislim da ga možemo naći u XIII veku, kad apočinje dezintegracija Svetog carstva, i kada i Papstvo, kao i Carstvo, bivaju narušeni u svojoj univerzalnosti. Između te dve sile na zalasku, cinične i moćne, italijanski gradovi počinju novu eru profanog čoveka, i ceo Stari svet počinje da se ruši. Ubrzo će čovek biti spreman za pojavljivanje romana: nema čvrste vere, podsmeh i neverovanje zamenili su religiju, čovek je ponovo pod olujnim nebom metafizike. Tako će se roditi onaj čudan žanr koji će pretresati ljudsko stanje u svetu iz kojeg je Bog odsutan, ili ne postoji, ili je doveden u pitanje.

    Od Servantesa do Kafke to će biti velika tema romana, i zato će biti strogo moderno i evropsko ostvarenje; bio je potreban sticaj tri velika događaja kakvih nije bilo ni pre, niti u bilo kojem drugom delu sveta: hrišćanstvo, nauka i kapitalizam sa svojom industrijskom revolucijom. Don Kihot ne samo da je prvi, nego je i najtipičniji primer romana, pošto se u njemu viteške vrednosti srednjeg veka izvrgavaju podsmehu, otkuda dolazi ne samo osećaj satiričnosti, nego i bolno tragikomično osećanje, beskrajno tužno razdiranje koje njegov autor očigledno oseća i koje, kroz grotesknu masku, prenosi čitaocima. Upravo tu imamo dokaz da je naš roman nešto više od pukog smenjivanja pustolovina: to je tragično svedočanstvo umetnika pred kojim su se srušile sigurne vrednosti jednog svetog društva. A društvo koje ulazi u krizu ideala je kao dete na kraju adolescencije: apsolut se razbio u pramparčad, i duša se našla pred očajanjem ili nihilizmom. Možda baš zato kraj civilizacije jače osećaju mladi, koji nikad ne žele da se pomire sa rušenjem apsoluta, i umetnici, koji jedini među odraslima liče na adolescente. Tako su svedoci rušenja neke civilizacije namučeni adolescenti što lutaju drumovima Zapada, i umetnici koji u svojim delima opisuju haos, istražuju ga i poetski svedoče o njemu. Tako se roman smešta između početka Modernih vremena i njihovog zalaska, koje nastupa sada; ide naporedo sa strujom sve veće profanacije (kako se značajna pokazuje ova reč!) ljudske kulture, naporedo sa jezivim procesom demitologizacije sveta. Između ove dve velike krize forme, razvija se i dostiže vrhunac zapadni roman. Zato je nekorisno i uzaludno proučavati ga ako se ne uzme u obzir strahovit period za koji nam nema druge nego da ga nazovemo “Moderna vremena”. Bez hrišćanstva koje im prethodi ne bi postojala nemirna i problematična savest; bez tehnike koja određuje njihov tip ne bi bilo ni demitologizacije, niti kosmičke nesigurnosti, ni otuđenja, ni urbane usamljenosti.

      Tako Evropa u staru legendu ili običnu epsku pustolovinu ubacuje društveni i metafizički nemir, kako bi proizvela književni žanr koji će ocrtati teritoriju beskrajno fantastičniju od zemalja iz legende: čovekovu svest. I navešće ga da sve više i više tone, kako se era bliži kraju, u onaj mračni i zagonetni univerzum koji je tako povezan sa realnošću snova.

    Jaspers tvrdi da su veliki dramaturzi iz starine u svoja dela izlivali tragičko znanje koje ne samo da je uzbuđivalo gledaoce, nego ih je i preobražavalo. Tako su oni bili vaspitači svog naroda, proroci njihovog etosa. Ali potom se – kaže – to tragičko znanje preobrazilo u estetički fenomen, pa su i publika i pesnik napustili svoju prvobitnu smrtnu ozbiljnost kako bi stvorili beskrvne slike. Moguće je da je veliki nemački mislilac, kada je zapisivao ove reči, u vidu imao izestan tip vizantinske literature koja se pojavila na Zapadu, kao što se pojavljivala i u svakom razdoblju intelektualne istančanosti, jer kako bismo mogli pristati na to da je Kafkino delo metafizički manje ozbiljno od Sofoklovog? Kada se čovek suočio s totalnom krizom svoje rase, najsloženijom i najdubljom s kojom se suočio u istoriji, tragičko znanje ponovo je postalo onako silovito neophodno, i to kroz velike romane našeg doba. Čak i kada se na površini radi o ratovima i revolucijama, u krajnjoj liniji te katastrofe služe tome da se ljudsko stvorenje dovede do granica svog stanja, kroz mučenja i smrt, samoću ili demenciju. Ove krajnosti čovekove bede ili veličine ispoljavaju se samo u velikim kataklizmama, omogućavajući umetnicima koji ih beleže da otkriju poslednje tajne ljudskog stanja.

      Čovek nije samo telo, jer kroz telo jedva da i pripadamo zoološkom carstvu; nije on ni samo duh, koji je pre božanstvo kojem težimo: ono specifično ljudsko, ono što treba spasavati od pomora jeste duša, prostor izmučen i neuhvatljiv, žarište stalne borbe između telesnosti i čistote, između noćnog i svetlosnog. Kroz čist duh, kroz metafiziku i filozofiju, čovek je pokušao da istraži Platonov univerzum, koji pred silama Vremena postaje neranjiv; možda bi i to mogao da učini, ako je verovati Platonu, zbog sećanja koje mu je ostalo na prvobitno bratstvo s Bogovima. Ali njegova istinska otadžbina nije tamo, nego u prelaznoj i zemaljskoj oblasti, dvojnoj i razdiranoj, iz koje potiču aveti romaneskne fikcije. Ljudi pišu fikcije zato što su otelovljeni, zato što su nesavršeni. Bog ne piše romane.

Zatočenici nemoći i nasilja

Ukoliko bi budući čitalac romana Luja Eduara Gotovo je s Edijem Belgelom (Laguna 2018, prevod Ivana Misirlić) napravio propust koji se dogo...