22. 5. 2020.

Jorge Luis Borges, Metafora






       S obzirom na predmet današnjeg izlaganja, započeću s jednom metaforom. Prva od brojnih metafora kojih ću se nastojati prisetiti dolazi s Dalekog istoka, iz Kine. Ako se ne varam, Kinezi svet nazivaju “deset hiljada stvari”, ili – što zavisi od ukusa i mašti prevodilaca – “deset hiljada bića”.

          Držim da tu iznad svega opreznu procenu, izraženu brojkom deset hiljada, možemo prihvatiti. Sigurno je da na svetu postoji više od deset hiljada mrava, deset hiljada  ljudi, deset hiljada nada, strahova ili noćnih mora. No prihvatimo li brojku deset hiljada, i pomislimo li da se sve metafore tvore spajanjem dve različite stvari, tada možemo, ako imamo dovoljno vremena, izvesti gotovo neverovatan broj mogućih metafora. Već sam zaboravio svoje lekcije iz algebre, ali mislim da bi taj broj trebao biti 10 000 pomnoženo sa 9999, pomnoženo sa 9998, i tako dalje. Broj mogućih kombinacija, naravno, nije beskonačan, ali izaziva maštu. Moglo bi nas to navesti da pomislimo: zašto bi, zaboga, pesnici širom sveta i u svim vremenima trebali koristiti iste gotove metafore, kad ima toliko mogućih kombinacija?

       Argentinski pesnik Lugones zapisao je davne 1909. godine da pesnici koriste uvek iste metafore, i da će se on oprobati u otkrivanju novih metafora za Mesec. I zaista ih je smislio više stotina. Također je, u predgovoru knjizi Lunario sentimental [1], naveo da je svaka reč mrtva metafora. Sama ta tvrdnja je, dakako, metafora. Ipak, mislim da svi osećamo razliku između mrtvih i živih metafora. Uzmemo li bilo koji dobar etimološki rečnik (na pameti mi je moj neznani stari prijatelj dr. Skeat)[2] i potražimo bilo koju reč, sigurno ćemo negde naći skrivenu metaforu.

        Na primer to možete naći u prvim stihovima Beowulfa – reč preat označavala je “besnu gomilu”, ali danas se ta reč odnosi na efekat a ne na uzrok. Zatim imamo reč “king” (kralj). “Kralj” izvorno beše cyning, što je značilo “čovek koji predstavlja rod (kin), narod.” Etimološki su, dakle, “king”, “kinsman” i “gentleman” ista reč. Ipak, ako kažem: “Kralj je sedeo u svom uredu, brojeći novac,” o reči “kralj” nećemo razmišljati kao o metafori. Zapravo, priklonimo li se apstraktnome mišljenju, moramo zaboraviti da su reči metafore. Moramo zaboraviti, npr., da je u reči “consider” (smatrati, razmatrati) prisutan trag astrologije, budući da “consider” izvorno znači “biti sa zvezdama”, “praviti horoskop”.

        Ono što je u vezi s metaforom važno, rekao bih, jest činjenica da je čitalac ili slušalac oseća kao metaforu. U ovom ću se izlaganju ograničiti na metafore što ih čitalac oseća kao metafore te izuzeti reči poput “king” ili “threat”; niz bismo možda mogli nastaviti do u beskraj.

           Ponajpre bih želeo da se prihvatim nekih gotovih obrazaca metafore. Koristim reč “obrazac”, jer će metafore koje ću navesti za uobrazilju biti među sobom posve različite, dok bi za logičnog mislioca one bile gotovo iste. Na taj bismo način o njima mogli govoriti kao o jednadžbama. Uzmimo prvu koja mi pada na um. Uzmimo uobičajenu, starostavnu usporedbu očiju i zvezda, ili obratno, zvezda i očiju. Prvi primer kojeg se prisećam dolazi iz Grčke antologije[3], i mislim da se pripisuje Platonu. Stihovi (grčki ne znam) glase otprilike: “Da sam barem noć, pa da s hiljada očiju gledam tvoj san.” Ovde, dakako, osećamo nežnost ljubavnika; osećamo njegovu želju da bude kadar videti svoju voljenu s mnogo mesta odjednom. Osećamo nežnost u pozadini tih stihova.

       Uzmimo sada drugi, manje uzvišen primer: “Zvezde gledaju dole.” Shvatimo li logičko mišljenje ozbiljno, ovde imamo istu metaforu. Ipak, efekat na našu uobrazilju posve je drugačiji. Stih “zvezde gledaju dole” ne navodi nas da pomislimo na nežnost; pre nam pruža predodžbu o naraštajima ljudi koji se kinje i muče te o zvezdama što ih iz visine gledaju s oholom ravnodušnošću.

      Dopustite mi da navedem i drugačiji primer – jednu od strofa koje su me se najsnažnije dojmile. Stihovi dolaze iz Chestertonove pesme naslovljene “Drugo detinjstvo”:

But I shall not grow too old to see enormous night arise,
A cloud that is larger than the world
And a monster made of eyes.

[Ali neću ostariti toliko da ne vidim kako pomalja se golema noć,
Oblak što veći je od sveta
I čudovište sazdano od očiju. ][4]

Ne čudovište puno očiju (takva čudovišta poznajemo iz Otkrovenja svetog Ivana) nego – što je kudikamo jezovitije – čudovište sazdano od očiju, kao da su te oči njegovo živo tkivo.

       Razmotrili smo tri slike čije se poreklo dade svesti na isti obrazac. No, ono što bih želeo da istaknem – a to je zapravo jedna od dve važne tačke u mom izlaganju – jest da nas, iako je obrazac u suštini isti, u grčkom primeru “Želeo bih da sam noć” pesnik navodi da osećamo njegovu nežnost, njegov nemir, u drugom ćutimo neku vrst ravnodušnosti spram ljudskih stvari, dok u trećem obična noć postaje noćnom morom.

        Uzmimo sada drukčiji obrazac: predodžbu o vremenu koje teče – koje teče poput reke. Prvi primer dolazi iz pesme koju je Tennyson napisao kada mu je, mislim, bilo trinaest ili četrnaest godina. On ju je uništio, ali je, na našu sreću, jedan stih preživeo. Mislim da ćete ga naći u Tennysonovoj biografiji što ju je napisao Andrew Lang.[5] Stih glasi: “Vreme što teče usred noći.” Držim da je Tennyson veoma mudro odabrao baš to doba. Po noći su sve stvari tihe, ljudi spavaju, a vreme svejedno i dalje bešumno teče. To je jedan primer.

       Postoji i roman (siguran sam da ga imate na umu) koji se zove naprosto O vremenu i reci.[6] Samo spajanje te dve reči ukazuje na metaforu: i vreme i reka teku. Zatim je tu i čuvena izreka grčkog filozofa: “Niko ne stupa dvaput u istu reku.[7] Ovde nalazimo početak užasa, jer isprva mislimo na reku kako teče, na vodene kapi što se razlikuju jedna od druge. A potom nas se navodi da osetimo kako smo mi ta reka, kako smo nepostojani poput reke.

Znamo i one Manriqueove stihove:

Nuestras vidas son los rios
que van a dar en la mar
qu’es el morir.

[Naši su životi reke
što utiču u more
koje je smrt.][8]

       Ovaj iskaz nije previše upečatljiv na engleskome; voleo bih da se mogu setiti kako ga je preveo Longfellow u svojim “Coplas de Manrique”.[9] No, naravno (tom ćemo se pitanju vratiti u drugom predavanju), u pozadini gotove metafore imamo svečanu muziku reči:

Nuestras vidas son los rios
que van a dar en la mar
que’es el morir:
alli van los senorios
derechos a se acabar
e consumir …

Metafora je, ipak, u svim tim slučajevima potpuno ista.

      A sada ćemo preći na nešto veoma otrcano, nešto što će vam možda izmamiti osmeh: reč je o poređenju žena s cvećem, i obrnuto, cveća sa ženama. Ovde, dakako, ima i previše lakih primera. No, postoji jedan koji bih želeo prizvati (možda vam i nije poznat) iz nedovršenoga remek - dela Roberta Louisa Stevensona Hermistonska brana. Stevenson pripoveda kako njegov junak odlazi u jednu crkvu u Škotskoj, gde ugleda devojku – ljupku devojku, kako nam daje naslutiti. Sluti se i to da samo što se nije u nju zaljubio. On je, naime, gleda, a zatim se pita postoji li u tome krasnom telu besmrtna duša, ili je ona samo životinja boje cveća. Grubost reči “životinja” dokida se, naravno, onim “boje cveća”. Držim da nam nisu potrebni drugi primeri tog obrasca, koji se može naći u svim vremenima, u svim jezicima, u svim književnostima.

       Pređimo sada na još jedan od bitnih obrazaca metafore: onaj života kao sna – na osećaj koji nas spopada, naime, da je život san. Očiti primer koji nam pada na pamet jest: “Mi smo ista tvar od koje snovi sazdani su.“[10] Moglo bi zvučati kao blasfemija – previše volim Shakespearea da bih mario za to – no promotrimo li te reči (a ne mislim da bismo ih trebali motriti odveć pomno; pre bismo trebali biti zahvalni Shakespeareu za taj, kao i za brojne druge darove), videćemo kako postoji sitno protuslovlje između činjenice da su naši životi poput sna, odnosno da u njihovoj biti ima nešto nalik snu, i prilično obuhvatne tvrdnje: “Mi smo ista tvar od koje snovi sazdani su.” Jer, ako smo stvarni u snovima, ili ako smo samo sanjači u snovima, onda se pitam možemo li postavljati takve obuhvatne tvrdnje. Ta Shakespeareova rečenica pripada filozofiji ili metafizici pre negoli poeziji – premda je dakako uzvišena, uzdignuta do poezije zahvaljujući kontekstu.

        Drugi primer istog obrasca dolazi od velikoga nemačkog pesnika – beznačajnog kraj Shakespearea (ali rekao bih da su svi pesnici kraj njega beznačajni, osim možda dvoje ili troje). Reč je o vrlo poznatom delu Walthera von der Vogelweidea. Pretpostavljam da bih ga trebao kazati ovako (pitam se koliko je moj srednjonemački dobar – moraćete mi oprostiti):

“Ist mir min leben getroumet, oder ist es war?”
“Jesam li sanjao svoj život, ili je on bio stvaran?”[11]

      Mislim da je to bliže onome što pesnik pokušava reći, jer umesto obuhvatne tvrdnje tu imamo pitanje. Pesnik se u čudu pita. To nam se svima dogodilo, ali to nismo izrazili kao Walther von der Vogelweide. On se pita: “Ist mir min leben getroumet, oder ist es war?”, i to nam kolebanje, mislim, daje onu bit života nalik snu.

      Ne sećam se jesam li vam u svome poslednjem predavanju (jer to je rečenica koju često i uvek iznova navodim, i navodio sam je celoga života) spomenuo navod iz kineskog filozofa Čuang Cua. On je sanjao da je leptir i, probudivši se, nije znao je li on čovek koji je sanjao da je leptir ili leptir koji sada sanja da je čovek. Ta je metafora, verujem, najkrasnija od svih. Ponajpre stoga što započinje snom, pa posle, kad se on probudi, u njegovu životu još uvek ima nečega snovitog. I, kao drugo, stoga što je, nekim gotovo čudesno sretnim slučajem, odabrao pravu životinju. Da je rekao: “Čuang Cu je sanjao da je tigar,” u tome ne bi bilo ničega. Leptir u sebi ima nečega krhkog i prolaznog. Ako smo snovi, pravi način da se to nagovesti jest pomoću leptira, a ne tigra. Da je Čuang Cu sanjao da je tipkač, to nikako ne bi valjalo. Ili kit – to mu također ne bi bilo dobro. Mislim da je odabrao baš pravu reč za ono što je pokušavao reći.

      Pokušajmo se posvetiti drugom, vrlo čestom obrascu, koji spaja predodžbe spavanja i umiranja. On je posve uobičajen i u svakidašnjem govoru, ali ako potražimo primere, otkrićemo da su veoma različiti. Mislim da Homer negde govori o “gvozdenom snu smrti”.[12] Tu nam on iznosi dve suprotne predodžbe: smrt je neka vrsta sna, ali taj je san ipak sazdan od tvrde, nesmiljene i okrutne kovine – gvožđa. Ta je vrsta sna neprekinuta i neprekidiva. Tu, naravno, imamo i Heineovo: “Der Tod daß ist die frühe Nacht.”[13] A budući da se nalazimo severno od Bostona, mislim da se moramo prisetiti onih možda predobro znanih stihova Roberta Frosta:

The woods are lovely, dark, and deep,
But I have promises to keep,
And miles to go before I sleep,
And miles to go before I sleep.

[Divne, tamne i duboke su šume
Al ostaju obećanja da se ispune,
I milje da pređem pre no što usnem,
I milje da pređem pre no što usnem.][14]

         Ovi stihovi su toliko savršeni da jedva i pomišljamo na trik. Ali, avaj, celokupnu književnost tvore trikovi, i ti se trikovi na kraju razotkrivaju. A onda se čitalac umori od njih. No u ovom je slučaju trik toliko nenametljiv te se osećam prilično posramljenim što ga nazivam trikom (nazivam ga tako samo u nedostatku bolje reči). Frost je tu, naime, učinio veoma smion pokušaj. Isti se stih ponavlja od reči do reči, a smisao je drugačiji. “I milje da pređem pre no što usnem”: to je puko fizički – milje su milje u prostoru, u Novoj Engleskoj, a ovo “usnem” znači “odem spavati”. Drugi puta – “I milje da pređem pre no što usnem” – navodi nas da osetimo kako to nisu samo milje u prostoru već i u vremenu, i kako “usnem” znači “umrem” ili “počinem”. Da je pesnik to kazao u toliko reči, bio bi puno manje efektan. Jer, prema mom shvatanju, ono nagovešteno uvek je daleko efektnije od onog što se razloži. Ljudski je um možda sklon poricanju tvrdnji. Prisetite se što je rekao Emerson: dokazi ne uveravaju nikoga. Oni ne uveravaju nikoga zato što se predočavaju kao dokazi. Tada ih gledamo, važemo, preokrećemo i odlučujemo se protiv njih.

       No, kada je nešto naprosto izgovoreno ili – još bolje – natuknuto, u našoj uobrazilji javlja se neka vrst gostoljubivosti. Spremni smo to prihvatiti. Sećam se da sam, pre tridesetak godina, čitao dela Martina Bubera – smatrao sam ih čudesnim pesmama. Tada sam, otišavši u Buenos Aires, uzeo čitati knjigu jednoga mog prijatelja, Dujovnea,[15] i iz njenih sam stranica, na svoje veliko zaprepaštenje, otkrio da je Martin Buber filozof i da sva njegova filozofija počiva u knjigama koje sam ja čitao kao poeziju. Možda sam te knjige prihvatio jer su dospele do mene putem poezije, putem nagoveštaja, putem muzike poezije, a ne kao dokazi. Mislim da se negde kod Walta Whitmana može naći isto shvatanje: shvatanje, naime, da su razlozi neuverljivi. Čini mi se da on negde kaže kako su za nj noćni zrak i nekoliko velikih zvezda daleko uverljiviji od pukih argumenata.

       Možemo se zamisliti i nad drugim obrascima metafore. Uzmimo sada primer (ovaj nije tako čest kao prethodni) bitke i vatre. U Ilijadi nalazimo sliku bitke koja plamti poput vatre. Istu predodžbu imamo u herojskome Fragmentu o Finnesburgu.[16] U tom se fragmentu pripoveda o borbi Danaca i Frižana, o svetlucanju oružja, štitova i mačeva, i tako dalje. Pisac zatim kaže kako se činilo da je celi Finnesburg, celi Finnov zamak, u plamenu.

     Pretpostavljam da sam izostavio neke veoma česte obrasce. Dosad smo se bavili očima i zvezdama, ženama i cvećem, vremenom i rekama, životom i snom, smrću i spavanjem, vatrom i bitkama. Kad bismo imali dovoljno vremena i učenosti, mogli bismo naći još pola tuceta drugih obrazaca, i možda bi oni obuhvatili većinu metafora u književnosti.

       Uistinu važna nije činjenica da postoji nekoliko obrazaca, već da ti obrasci omogućavaju gotovo beskonačne varijacije. Čitalac koji se zanima za poeziju, a ne za teoriju poezije, mogao bi, na primer, pročitati: “Da sam barem noć”, potom “čudovište sazdano od očiju” ili “zvezde gledahu dole”, a da nikad ne prestane misliti kako se sve to dade svesti na jedan jedini obrazac. Kad bih bio smion mislilac (ali ja to nisam; veoma sam skroman mislilac, tapkajući tražim put), mogao bih, dakako, reći da postoji otprilike samo tucet obrazaca, a da su sve druge metafore tek proizvoljne igre. Značilo bi to tvrditi da se među “deset hiljada stvari” iz kineske odredbe može pronaći samo dvanaestak suštinskih sličnosti. Jer, naravno, možete naći i druge sličnosti koje su samo zaprepašćujuće, a zaprepaštenje traje jedva više od trenutka.

         Prisećam se da sam izostavio prilično dobar primer izjednačavanja sna i života. No, mislim da ga sada mogu prizvati u sećanje: potiče on od američkog pesnika Cummingsa. Reč je o četiri stiha. Moram se ispričati zbog prvoga. Očito ga je napisao mlad čovek koji je pisao za mlade ljude, a ja na tu povlasticu više ne mogu polagati pravo – puno sam prestar za tu vrst igre. Kiticu, međutim, valja navesti u celosti. Prvi stih glasi: “god’s terrible face, brighter than a spoon” (strašno lice božje, blistavije od kašike). Prilično mi je žao zbog ovoga sa kašijom, jer se, naravno, oseća da je on najpre pomislio na mač, ili na sveću, ili na sunce, ili štit, ili na nešto što tradicionalno blista, da bi potom rekao: “Ni govora – ja sam moderan, i zato ću uvesti kašiku.” I tako je dobio svoju kašiku. No, to mu možemo oprostiti zbog onoga što dolazi posle: “god’s terrible face, brighter than a spoon, / collects the image of one fatal word” (… sabire sliku jedne kobne reči). Ovaj drugi stih je, mislim, bolji.

      A kao što mi je kazao moj prijatelj Murchison, u kašici se često sabire mnoštvo slika. Nikad nisam pomislio na to, jer me dirnula ta kašika i nisam o tome želio mnogo razmišljati.

God’s terrible face, brighter than a spoon,
collects the image of one fatal word,
so that my life (which liked the sun and the moon)
resembles something that has not occured.

[ … pa moj život (nekoć poput meseca i sunca)
nalikuje nečemu što još javilo se nije. ][17]

“Nalikuje nečemu što još javilo se nije”: taj stih nosi neku neobičnu jednostavnost. Držim da nam on dočarava tu snovitu suštinu života bolje nego oni slavniji pesnici, Shakespeare i Walther von der Vogelweide.

      Dakako, odabrao sam samo nekoliko primera. Uveren sam da je u vašem pamćenju pohranjeno mnoštvo metafora – metafora za koje se možda nadate da ću ih navesti. Znam da će me nakon ovog predavanja mučiti grizodušje kada budem mislio na brojne prekrasne metafore koje sam propustio. A vi ćete mi, naravno, potiho i sa strane reći: ‘i\li zašto ste izostavili onu čudesnu metaforu toga-i-toga?” A ja ću se tada morati nespretno izvlačiti i ispričavati se.

          No sada bismo, mislim, mogli preći na metafore koje stoje izvan starih obrazaca. Budući da sam govorio o mesecu, navešću perzijsku metaforu koju sam pročitao negde u Brownovoj historiji perzijske književnosti. Recimo da ona potiče od Farida al-Din Attara ili Omara Khayyama, od Hafiza[18] ili pak nekog drugog velikog perzijskoga pesnika. On govori o mesecu i naziva ga “ogledalom vremena”. Pretpostavljam da je, s astronomske tačke gledišta, predodžba Meseca kao ogledala na mestu – ali to je s poetske tačke gledišta potpuno sporedno. Nije nimalo važno je li mesec u zbilji ogledalo ili nije, jer se poezija obraća imaginaciji. Gledajmo mesec kao ogledalo vremena.

         Držim da je to veoma istančana metafora – u prvom redu zato što nam predodžba ogledala dočarava sjaj i krhkost Meseca, i potom zato što nas predodžba vremena navodi da se prisetimo kako je bistri mesec što ga posmatramo zapravo veoma drevan, bremenit poezijom i mitologijom, star poput vremena.

       Budući da sam upotrebio izraz “star poput vremena”, moram navesti još jedan stih – stih koji možda vrije u vašem pamćenju. Ne mogu se setiti autorova imena. Našao sam ga kao navod u Kiplingovoj, ne odveć pamćenja vrednoj, knjizi pod naslovom Od mora do mora“Poput ruže crven grad, star upola kao Vreme.”[19]
     Da je pesnik napisao “Poput ruže crven grad, star kao Vreme”, to ne bi ništa značilo. Ali ovo “star upola kao Vreme” daje tom stihu stanovitu čarobnu preciznost – istu čarobnu preciznost koja se postiže neobičnim a čestim engleskim izrazom, “voleću te zauvek i još jedan dan.”* “Zauvek” znači “jako dugo”, ali to je previše apstraktno da bi privuklo maštu. Istu vrst trika (ispričavam se zbog uporabe te reči) nalazimo u naslovu one slavne knjige, Priče iz hiljadu i jedne noći.

       “ Hiljadu noći” za maštu, naime, znači “mnogo noći”, jednako kao što je “četrdeset” u sedamnaestom veku značilo mnogo.  Kad ti čelo stegne četrdeset zima”, piše Shakespeare;[20] a pada mi na um i čest engleski izraz “forty winks” (doslovno “četrdeset časaka” ili “treptaja”) za “kratki dremež”. “Četrdeset”, naime, znači “mnogo”. Ovde, pak, imate “hiljadu i jednu noć” – nalik stihu “poput ruže crven grad” i neobičnoj preciznosti onoga “star upola kao vreme”, što, dakako, čini da se vreme doima još dužim.

        Da bih razmotrio različite metafore, vratiću se sada – neizbežno, mogli biste reći – svojim omiljenim Anglosasima. Prisećam se onoga vrlo čestog kenninga[21] koji more naziva “cestom za kitove”. Pitam se je li neznani Sas koji je prvi skovao taj kenning znao koliko je on istančan. Pitam se je li osećao (premda nas se to jedva treba ticati) da golemost kita nagovešta i naglašava golemost mora.

       Ima još jedna metafora, norveška, vezana uz krv. Uobičajeni kenning za krv glasi “zmijina voda”. U ovoj metafori prisutno je shvatanje – koje nalazimo i među Sasima – da je mač suštinski zlo biće, koje je posisalo čovekovu krv poput vode.

      Zatim imamo metafore za bitku. Neke od njih sasvim su otrcane – npr., “sastanak muškaraca”. U tome, možda, ima i nečeg zaista izvrsnog: predodžba muškaraca koji se sastaju da bi se ubijali (kao da drukčiji “sastanci” među njima nisu mogući). No imamo takođe “sastanak mačeva”, “ples mačeva”“sraz oklopa”“sraz štitova”. Sve se te metafore mogu naći u “Odi” o Brunanburhu. Postoji još jedna sjajna: porn aeneoht, “sastanak gneva”. Možda je ta metafora upečatljiva zato što, kada pomislimo na sastanak, pomišljamo na drugarstvo, na prijateljstvo, a onda se javlja kontrast, sastanak gneva.

      No te metafore, rekao bih, nisu ništa u usporedbi s jednom izvanrednom norveškom i – začudo – irskom metaforom bitke. Ona bitku naziva “mrežom od ljudi”. Reč “mreža” je ovde zaista prekrasna, jer u predodžbi mreže nalazimo obrazac srednjovekovnog boja: imamo mačeve, štitove, ukrštanje oružja. Tu je i košmaran prizvuk mreže načinjene od ljudskih bića. “Mreža od ljudi”: mreža od ljudi koji umiru i ubijaju jedni druge.

     Sad mi na um pada jedna Göngorina metafora koja prilično nalikuje “mreži od ljudi”. On govori o putniku koji dolazi u “barbarsko selo” (barbara aldea), a tada to selo oko njega isplete uže od pasa.

Como suele tejer
Barbara aldea
Soga de perros
Contra forastera.

         Zanimljivo je, dakle, da nalazimo istu sliku: predodžbu užeta ili mreže satkane od živih bića. Ipak, čak i u tim slučajevima što se čine sinonimnima, postoji prilična razlika. Uže od pasa je nekako barokno i groteskno, dok u “mreži od ljudi” ima nečega jezivog i strašnog.

       Za kraj ću uzeti metaforu, ili usporedbu (uostalom, ja nisam profesor i ta razlika jedva da me mora brinuti), danas već zaboravljenog Byrona. Pročitao sam tu pesmu kad sam bio dečak – predosećam  da ste je svi pročitali u vrlo nežnoj dobi. Pre dva ili tri dana, međutim, odjednom sam otkrio da je metafora o kojoj je reč veoma zamršena. Byrona nikada nisam smatrao naročito zamršenim. Svi znate te reči: “She walks in beauty, like the night” (Ona hodi u lepoti, poput noći).[22] Stih je toliko savršen da ga uzimamo zdravo za gotovo. Pomišljamo: “Pa i mi smo to mogli napisati, da nam je bilo do toga.” No, jedino je Byronu bilo do toga da to napiše.

       Sada dolazim do skrivene i tajnovite zamršenosti toga stiha. Mislim da ste već dokučili ono što ću vam sada otkriti. (Jer to se uvek događa s iznenađenjima, zar ne? To nam se događa kad čitamo detektivski roman.) “Ona hodi u lepoti, poput noći”: na početku imamo krasnu ženu; potom nam se kaže da ona hoda u lepoti. To nekako daje naslutiti francuski jezik – nešto kao “vous etes en beaute” i tome slično. Ali: “Ona hodi u lepoti, poput noći.” U prvom redu vidimo lepu ženu, lepu damu koja se poredi s noći. No da bismo razumeli taj stih, moramo takođe o noći misliti kao o ženi; ako to ne činimo, stih je besmislen. U tim vrlo jednostavnim rečima imamo, dakle, dvostruku metaforu: žena se poredi s noći, ali i noć se poredi sa ženom. Ne znam i nije me briga je li Byron to znao. Da jest, mislim da stih po svoj prilici ne bi bio tako dobar. Možda je to otkrio pre no što je umro, ili mu je neko ukazao na to.

       Sada dolazimo do dva očita i glavna zaključka ovog predavanja. Prvi je, dakako, taj da se poreklo svih metafora, iako ih se može naći na stotine i čak na hiljade, dade svesti na nekoliko jednostavnih obrazaca! No, to nas ne mora mučiti, budući da je svaka metafora drugačija: kad god se koristi obrazac, varijacije su drugačije. Drugi je, pak, zaključak taj da postoje metafore – na primer “mreža od ljudi”, ili “cesta za kitove” – čije se poreklo ne može svesti na konačne obrasce.

        Držim, dakle, da su izgledi za metaforu – čak i nakon mog predavanja – sasvim dobri. Jer, ako želimo, možemo se okušati u novim varijacijama glavnih smerova. Te bi varijacije bilo vrlo lepe, i samo bi se nekolicina kritičara poput mene potrudila da kaže: “Pa, ovde imate oči i zvezde, tamo su vam vreme i reka, uvek iznova.” Metafore će zapanjivati maštu. No, može nam također biti dano – a zašto se i tome ne nadati? – može nam također biti dano da iznađemo metafore koje ne pripadaju, ili još ne pripadaju, usvojenim obrascima.

* Engl. “I will love you forever and a day.”

__________________________________________

[1] Leopoldo Lugones (1874.-1948.), veliki argentinski pesnik ranoga dvadesetog veka, u početku je bio modernista. Njegov Lunario sentimental (Sentimentalni kalendar mesečevih mena) (Buenos Aires: Moen, 1909.) eklektična je zbirka pesama, kratkih priča i drama koje se kreću oko teme meseca. Knjiga je izazvala sablazan kad je izašla, kako zbog prekidanja s već uspostavljenim nadmenim modernizmom, tako i zbog ismevanja publike tog trenda. Borges u svojim delima često navodi i komentira Lugonesa. Vidi, npr., Borges, “Leopoldo Lugones, El imperio jesuftico,” Biblioteca personal, u: Obras completas, sv. 4 (Buenos Aires: Emece Editores, 1996), 461-462  gde je Lugones opisan kao “čovek elementarnih uverenja i strasti”.

[2] Borges misli na An Etymological Dictionary of the English Language vlč. Waltera W. Skeata, rječnik koji je prvotno objavljen u Oxfordu, Engleska, 1879 – 1882.

[3] Ono što danas poznajemo kao Grčku antologiju sastoji se od približno 4500 kratkih pesama otprilike 300 autora i predstavlja grčku književnost od sedmog veka pr. Kr. do desetoga veka naše ere. Ta su dela većinom sačuvana u dvema zbirkama koje se preklapaju, Palatinskoj antologiji (sastavljenoj u desetom veku i nazvanoj po Palatinskoj knjižnici u Heidelbergu) te Planudskoj antologiji (koja datira iz četrnaestog veka , a naziv je dobila je po govorniku i kompilatoru Maksimu Planudu). Planudska antologija prvotno je štampana 1484. u Firenzi, dok je Palatinska antologija ponovno otkrivena 1606. godine.

[4] G. K. Chesterton (1874.- 1936.), “A Second Childhood”, u: The Collected Poems of G. K. Chesterton (London: Cecil Palmer, 1927.), 70 (strofa 5).

[5] Andrew Lang, Alfred Tennyson, drugo izd. (Edinburgh: Blackwood, 1901.), 17. Lang zapravo kaže da taj stih potiče iz Tennysonove pesme “The Mystic”, objavljene 1830.

[6] Roman “Of Time and the River” Thomasa Wolfea prvi put je objavljen 1935. godine.

[7] Heraklit, fragment 41. V. i Platon, Kratil, 402a te Aristotel, Metafizika, 1010a, n3.

[8] Jorge Manrique (1440. – 1479.), “Coplas de Don Jorge Manrique por la muerte de su padre”, 3. strofa, stihovi 25-30. V. pređtampano u: Manrique, Poesia, prir. Jesus-Manuel Alda Tesan, 13. izd. (Madrid: Catedra, 1989.).

[9] Longfellowov prepev glasi:

Our lives are rivers, gliding free

To that unfathomed, boundless sea,

The silent grave!

Thither all earthly pomp and boast

Roll, to be swallowed up and lost

In one dark wave.

[10] Shakespeare, Oluja, 4. čin, 1. prizor: ” … Mi smo ista tvar / od koje snovi sazdani su; i to malo / našeg života snom se zaokružuje.” (Prev. A. Šoljan, Zagreb: NZMH, 1979.)

[11] Walther von der Vogelweide srednjovekovni je nemački pesnik (oko 1170. – 1230.), jedan od dvanaestorice bardskih “apostola” (zwollf Schirmherrenden Meistersangers). Prva tri stiha njegove pesme “Die Elegie” (Elegija) glase:

Ower sint verswunden

ist mir min leben getroumet,

daz ich ie wande ez waere.

U: Walther von der Vogelweide, Gedichte: Mittelhochdeutscher Text und Ubertragung, izd. Peter Wapnewski (Frankfurt: Fischer, 1982.), 108. Borges navodi pola na srednjovisokonemačkom, a pola na savremenom nemačkom.

[12] Na popisu u jednoj konkordanciji nema spomena “gvozdenog sna” od devedeset i jednog puta koliko se reč “san” (spavanje) javlja kod Homera. Borges možda misli na Vergilijevu Eneidu u prevodu Johna Drydena: “Dire dreams to thee, and iron sleep, he bears” (5. knjiga, stih 1095); “An iron sleep his stupid eyes oppress’d” (knjiga 12, stih 467).

[13] “Smrt, to je rana noć.”

[14] Robert Frost, “Stopping by the Woods on a Snowy Evening”, 4. strofa, stihovi 13-16.

[15] Među inim dosezima, Leon Dujovne preveo je Sefer J’cira (Knjigu stvaranja) s hebrejskog na španski.

[16] V. “Beowulf” and the Finnesburg Fragment, na suvremeni engleski preveo John R. Clark Hall (London: Allen and Unwin, 1958).

[17] Iz 51. pesme u zbirci W (ViVa) E. E. Cummingsa, objavljenoj 1931. (kada je Cummingsu bilo trideset sedam godina). Borges navodi prva četiri stiha treće strofe.

[18] Farid al-Din Attar (umro oko 1230.) autor je dela Mantiq al-tayr, u engl. prevodu The Conference of the Birds (Sabor ptica), prev. Afkam Darbandi i Dick Davis (Harmondsworth: Penguin, 1984.). Omar Khayyam (ll. vek) autor je Rubaija što ih je 1859. preveo Edward Fitzgerald, čija je verzija kasnije doživela brojna izdanja. Hafiz iz Shiraza (umro 1389. ili 1390.) autor je Divana što ga je s perzijskog na engleski prevela Gertrude Lowthian Bell (London: Octagon Press, 1979.).

[19] Rudyard Kipling, From Sea to Sea (Garden City, N.Y.: Doubleday Page, 1912.),386. Navod potiče iz pesme “Petra” (1845) Deana Burgona, u kojoj odjekuje “Italy: A Farewell” (1828) Samuela Rogersa: “many a temple half as old as Time.”

[20] Shakespeare, 2. sonet (prepev M. Marasa, v. gore).

[21] Kenning (pl. kenningar) višečlana je parafraza koja se rabi umesto jedne imenice. Kenningar su uobičajeni u starogermanskom stihu, posebno u skaldskom pesništvu te u manjoj meri u eddskoj književnosti. Borges o tim sklopovima raspravlja u ogledu “Las kenningar”, u La historia de la eternidad (1936) (v. “Kenningar”, u: Povijest večnosti, prev. Mirjana Polić-Bobić, Zagreb: Zagrebačka naklada, 2000., str. 39-66) i u Literaturas germanicas medievales (Germanske srednjovekovne književnosti; 1951.), knjizi koju je napisao s Mariom Esther Vazquez.

[22] Reč je o prvom od osamnaest stihova Byronove pesme “She Walks in Beauty, Like the Night”, prvotno objavljene u njegovoj zbirci Hebrew Melodies (Hebrejski napevi, 1815.), nizu pesama namenjenih adaptacijama tradicionalnih židovskih napeva što ih je načinio muzičar Isaac Nathan.


Preuzeto iz: Jorge Luis Borges, „To umeće stiha“, naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

Priredila: Lejla Kalamujić
izvor 



Нема коментара:

Постави коментар