18. 10. 2022.

Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Mrtve duše, Prva knjiga - V glava

 




V GLAVA 
 
Ali naš se je junak čestito prepao. Brička je doduše jurila navrat nanos, a Nozdrjovljevo selo odavno nestalo iz vida, zaklonilo se poljima, padinama i brdeljcima, ali on se je još obazirao u strahu, kao da očekuje svaki čas da će doleteti potera. Teško je disao, a kad je pokušao položiti ruku na srce, osetio je da mu kuca kao kad prepelica leprša po krletki.
 
— Uh, skuhao mi je poparu! Gle ti njega, kakav je! — Poželeo je sada Nozdrjovu mnogo đavoljih i omašnih želja; desilo se dapače i nemilih reči. Šta ćeš! Rus je i još srdit! Uza to nije stvar bila nipošto za šalu. — Govorio što mu drago, — veli on sam sebi: — da nije u pravi čas stigao kapetan ispravnik, ne bih ja valjda više ni gledao sunce božije! Propao bih kao mehur na vodi, bez traga i glasa, pa ne bih ostavio potomaka, ne bih budućoj deci stekao ni imetka ni čestita imena! — Naš se je junak mnogo brinuo za svoje potomke.
 
— To je gadan gospodar! — mislio je u sebi Selifan: — još nisam video ovakvoga gospodara. To jest, da ga popljuješ za to! Bolje da čoveku ne daš jela, ali konja moraš nahraniti, jer konj voli zob. To je njemu hrana: što je na primer nama jelo, to je njemu zob: ona je njegova hrana.
 
Činilo se je kao da i konji loše sude o Nozdrjovu: ne samo mrkov i Prisednik, nego ni šarac nije bio dobre volje. Premda je na njegov deo dopadala svagda lošija zob i Selifan mu nije sipao u jasle dok ne bi rekao: »eh, ti nitkove!« ipak je to bila zob, a nije bilo prosto seno: žvakao ju je u slast i često turao dugu gubicu u jaslice k drugovima, da dozna kakva je hrana u njih, naročito onda kad Selifana ne bi bilo u konjušnici: ali sada samo seno, — to ne valja. Svi su bili nezadovoljni.

Ali nabrzo budu svi nezadovoljnici usred svojih izliva prekinuti na nenadan i sasvim neočekivan način. Svi se, pa i sam kočijaš, trgoše i prenuše istom onda kad je na njih naletela kočija na šest konja i skoro im se nad glavama razlegla krika gospođâ što sede u kočiji, psovanje i pretnje tuđega kočijaša: — Ah, ti lupežu! Ta ja sam ti vikao na sav glas: skreći, zjako, na desno. Jesi li ti pijan, šta li je? — Selifan oseti da je pogrešio, ali kako čovek Rus ne voli pred drugim priznati svoju krivicu, odmah se ukoči i reče: — A šta si se ti ovako zatrčao? Jesi li u krčmi založio oči? — I on stane trgati bričku unatrag, da se oslobodi iz tuđe konjske oprave, ali se nije moglo, — sve se ispreplelo. Šarac je radoznao njuškao nove svoje prijatelje, što mu se stvoriše s obadve strane. Međutim su dame što sede u kočiji sa strahom na licu gledale sve to. Jedna je bila starica, druga mlađahna, od šesnaest godina, zlaćane kose, jako vešto i milo priglađene na maloj glavici. Lepuškasti se oval njena lica zaokružio kao sveže jajce i isto se tako belio prozirnom belinom, kao kad ključarica onako sveže, tek sneseno jaje ispituje, držeći ga u zagasitim rukama prema suncu, a kroz jaje probijaju zrake sjajnoga sunca: prozirne su joj bile i tanane uši i rumenile se od toploga svetla što prodire kroz njih. Uzà tô prepast na otvorenim, ukočenim ustima, suze u očima, — sve je to na njoj bilo tako milo, da ju je naš junak gledao nekoliko časaka i nije ni pazio na gungulu što je nastala med konjima i kočijašima. — Šta ne trgaš natrag, ti nižegorodska zjako! — viče tuđi kočijaš. Selifan potegne vođice, tuđi kočijaš isto tako, konji ustuknu malko, ali onda zakorače preko štranjge i opet se zbiju. Tom prilikom šarcu toliko omili novo poznanstvo, te nikako nije hteo da ispadne iz kolotečine u koju je zapao po nepredviđenoj sudbini, nego položio novomu svojemu prijatelju gubicu na vrat, pa kao da mu nešto šapće baš u uho, valjda strahovitu besmislicu, jer pridošlica neprestano striže ušima.
 
Na toliku gungulu dospeše međutim da se skupe seljaci iz sela, koje na sreću nije bilo daleko. Kako je ovakav prizor seljaku prava pravcata blagodat, isto onako kao Nemcu novine ili klub, to ih se je nabrzo zgrnula oko kočije sva sila, a u selu preostadoše samo stare babe i mala deca. Otkopčaju štranjge, s nekoliko bubotaka u gubicu primoraju šarca da ustukne; ukratko, raskidoše ih i rastaviše. Jesu li se ozlovoljili došljaci konji na to što su ih rastavili s prijateljima, ili je bila naprosto tvrdoglavost, samo se oni, koliko ih god šibao kočijaš, nisu micali, nego su stajali kao ukopani. Seljačko učestvovanje poraste do neverovatnog stepena . Svi su se nadmetali, navaljujući sa savetima: — Deder, Andrjuška, povedi ti desnoga logova, a čiča Mićaj neka uzjaše na rukuničara! Sedaj, čiča Mićaj! — Suhonjavi, dugački čiča Mićaj, riđe brade, popeo se na rukuničara, pa je nalik na drven zvonik, ili još bolje na kuku kojom zahitaju vodu iz studenca. Kočijaš ošine konje, ali ne koristi: ništa nije pomogao čiča Mićaj. — Stoj, stoj! — viču seljaci: — ded uzjaši ti, čiča Mićaj, na logova, a na rukuničara neka uzjaše čiča Minjaj! — Čiča Minjaj, plećat seljak, crne brade kao ugljen, a trbuha slična onomu gorostasnomu samovaru, u kojem se kuha medica za sav prozebli sajam, uzjaše s drage volje na rukuničara, koji se je pod njim savio skoro do zemlje. — Sad će ići, — viču seljaci. — Mlati, mlati ga! Povitlaj knutom toga kulaša, — šta se je raskoračio kao komarac? — Ali kad videše da ne ide i da ne pomaže mlaćenje, uzjašu čiča Mićaj i čiča Minjaj obojica na rukuničara, a na logova posade Andrjušku. Na kraju prođe kočijaša strpljivost, te on otera i čiču Mićaja i čiču Minjaja; dobro je i učinio, jer su se konji tako pušili kao da su bez predaha projurili od stanice do stanice. Pusti ih da časkom odahnu, a onda oni krenuše i sami. Za cele te tišme Čičikov je jako pozorno promatrao mlađahnu neznanku. Nekoliko je pula pokušavao zapodenuti s njom razgovor, ali mu nije pošlo za rukom. A međutim se dame odvezle, lepuškasta glavica s finim crtama lica i vitkim stasom nestala kao prikaza, i opet ostala cesta, brička, trojka poznatih čitaocu konja, Selifan, Čičikov, ravan i pustoš okolnih polja. Svagde, gde bilo da bilo u životu, i u krutim, surovim i siromašnim, nečistim i pljesnivim slojevima, i u jednolično hladnim, dosadno čistim višim staležima, — svagde sretne čovek bar jednom pojavu koja nije nalik na ono što mu se je dešavalo da viđa donde, i koja će bar jednom razbuditi u njemu osećaj, ne nalik na one što mu je suđeno bilo da oseća za svega života. Svagde, unatoč kakvim mu drago jadima, od kojih se spleće naš život, veselo projuruje blistava radost, kao što gdekad sjajna kočija sa zlatnom opravom, sa slikovitim konjima i blistavim bljeskom stakala proleće odjednom iznenada kraj kakvoga zabitnoga siromašnoga seoca, koje još ništa nije videlo osim seoskih kola: i dugo stoje seljaci, zijajući otvorenih usta, i ne natiču kape, premda je već odavno odjurila i nestala čudnovata kočija. Tako se je i plavka odjednom sasvim iznenada javila u našoj pripovetki i isto tako nestala. Da se je u taj mah desio mesto Čičikova kakav mladić od dvadeset godina, — ili husar, ili student, ili naprosto, koji je tek stupio na životno poprište, — ih, Bože moj, šta li se ne bi razbudilo, šta li se ne bi ganulo, šta li ne bi progovorilo u njemu! Dugo bi on stajao bez svesti sve na istom mestu, besmisleno uperenih očiju u daljinu, pa bi zaboravio i na put i na sve prigovore i ukore što ga očekuju za zakašnjenje, zaboravio bi i na sebe, i na službu, i na svet, i na sve, štogod je na svetu.

Ali naš je junak bio već srednjih godina i smotreno ohlađene naravi. I on se je zamislio i mislio je, ali stvarnije: njegove misli nisu bile tako nepromišljene, nego su šta više bile i donekle temeljite. — Divna ženica! — reče on, pa otvori burmuticu i šmrkne burmuta. — Ali šta je zapravo lepo na njoj? — Lepo je što je ona, vidi se, istom ispuštena iz nekoga pensiona ili instituta; što na njoj nema, kako se veli, još ničega ženskoga, to jest baš onoga što je u njih najneugodnije. Ona je sada kao dete: reći će što joj padne na pamet, nasmejaće se kad je snađe volja da se nasmeje. Sve se može načiniti od nje, ona može biti čudo, a može biti i smet, — i bit će smet! Neka je samo zaokupe mamice i tetice. Za godinu će ju dana natrpati tolikim babarijama, da je neće prepoznati ni rođeni otac. Stvoriće se odnekud i nadutost i gizdavost; uzeće ona da se vrti po poukama što ih je naučila napamet, razbijaće glavu i smišljaće s kim i kako i koliko treba da govori, kako na koga da gleda; svakoga će se časa bojati da ne bi kazala više nego što treba; na kraju će se splesti i sama, a završiće se time da će ona lagati za svega života, pa će nastati đavo bi znao šta! — Poćuti on sada neko vreme i onda dometne: — A bilo bi zanimljivo doznati, čija li je? Ko je i šta je otac njen? Je li bogat vlastelin čestite naravi, ili naprosto dobro misleći čovek, s glavnicom stečenom u službi? Ta kad bi se toj devojčici, recimo, dao miraz od dvesta hiljada, mogao bi se od nje stvoriti jako, jako zamaman zalogajak. To bi moglo, da se tako rekne, osnovati sreću čestitu čoveku. — Dvesta mu se hiljada tako zamamno slade prikazivati u glavi, da se je u duši uzeo ljutiti na samoga sebe zašto se nije, dok su se mučili oko kočija, raspitao u prednjega jahača ili kočijaša ko su te putnice. Ali nabrzo se javi Sobakjevičevo selo, te mu razbije te misli i navrne ih na vazdanji predmet njihov.

Selo mu se učini prilično velikim; s desna i s leva su mu dve šume, brezova i borova, kao dva krila, jedno tamnije, drugo svetlije; u sredini se vidi drvena kuća s mezaninom, s crvenim krovom i tamnosivim, ili bolje, neokrečenim zidovima, — od onakvih kuća kakve se kod nas grade za vojnička naselja i za nemačke naseljenike. Opažalo se je da se je kod gradnje graditelj neprestano borio s gospodarovim ukusom. Graditelj je bio pedant i hteo je simetriju, gospodar pak udobnost, pa je zato, vidi se, zatrpao na jednoj strani sve prozore, koji odgovaraju onima na drugoj strani, i mesto njih probio samo jedan malen prozorak, koji valjda treba za mračnu smočnicu. Ni pročelje nije nikako dospelo na sredinu kuće, kolikogod se trudio graditelj, jer je gospodar naložio da se jedan stupac sa strane ukloni, i tako nemaju četiri stupca, kako je bilo određeno, nego samo tri. Dvorište je okruženo čvrstom i preko mere debelom drvenom ogradom od staketa. Vlastelin kao da se mnogo stara za trajnost. Za konjušnice su, kolnice i kuhinje upotrebljena potpuna, debela brvna, koja će do veka istrajati. I seljačke su kuće u selu stesane čudesno: nema zidova, rezbarija ni drugih mudrolija, nego je sve urađeno čvrsto i kako treba. Čak i studenac je sadeljan od takve jake hrastovine kakva se uzima samo za mlinove i za brodove. U jednu reč, štogod pogledao, otporno je, nepomično, u nekom krepkom, nezgrapnom poretku. Kad se je dovozio ka stepenicama, spazi on dva lica, što su skoro u isti mah izvirila na prozor: žensko lice, s kapicom, usko, dugo kao krastavac, i muško, okruglo, široko, poput moldavskih tikava, od kojih u Rusiji prave balalajke na dve žice, lake balalajke, diku i radost umešnu momku od dvadeset godina, namigivaču i gizdelinu, koji podmiguje i pozvižduje beloprsim i belovratim devojkama što su se skupile slušati mu sa žica tiho cilikanje. Obadva lica izvirila i odmah se sakrila. Na stepenice iziđe lakej u sivuom kratkuom kaputu s modrim uspravnim ovratnikom, uvede Čičikova u trem, a onamo iziđe sam domaćin. Kad je ugledao gosta, reče on otržito: »molim!« i odvede ga u nutarnje odaje.

Čičikov pogleda ispod oka Sobakjeviča, te mu se on sada učini veoma sličnim medvedu srednje veličine. Da bude potpuna sličnost, bio je frak na njemu sasvim medveđe boje, rukavi dugi, hlače duge, a stupao je tabanima nakrivo i nahero i neprestano čepao tuđe noge. Lice mu je bilo ražareno, vatrene boje, kao na bakrenu petaku. Zna se da na svetu ima mnogo takvih lica, što ih je priroda poizrađivala bez velika mudrovanja, ne upotrebljavajući nikakve fine instrumente: pile, svrdliće i drugo, nego se je razmahivala i cepala: zasekla sekirom prvi put, — stvorio se nos, zasekla drugi put, — stvorile se usne, velikim svrdlom izvrtala oči, pa nije ni ostrugala, nego pustila u svet i rekla: »neka živi!« Isto je tako krepko i čudno sadeljano bilo i lice Sobakjevičevo: više mu je bilo spušteno dole, nego dignuto u vis, vrat uopšte nije okretao i rad toga je neokretanja retko gledao onoga s kim govori, nego svagda ili u zapećak ili u vrata. Čičikov ga još jednom pogleda ispod oka, kad su prolazili kroz jedaću sobu: medved! Pravi pravcati medved! Moralo je i biti takvo zbliženje: on se je i zvao Mihajlo Semjonovič. Znajući njegovu navadu da čepa noge, Čičikov je vrlo oprezno prebirao nogama i puštao njega napred. Domaćin kao da je i sam osećao tu svoju pogrešku, pa je odmah zapitao: — nisam li vas uznemirio? — Ali Čičikov zahvali i odgovori da se još nije desilo nikakvo uznemirenje.

Kad je ušao u gostinsku sobu, pokaže Sobakjevič na naslonjače i reče opet: — Molim! — Čičikov sedne te pogleda na zidove i na slike što po njima vise. Na slikama su sve junaci, sve sami grčki vojvode, gravirani u svoj veličini: Maurokordatos u crvenim hlačama i uniformi, s naočarima na nosu, Miaulis, Kanaris. Svi su ti junaci imali tako debele butove i nečuvene brkove, da sav zebeš. Med tim se snažnim Grcima, ne zna se otkud i zašto, stvorio Bagration, suh, mršav, s malim zastavicama i topovima dole, u jako usku okviru. Onda je opet grčka junakinja Bobelina, čija se jedna noga čini krupnijom nego celo telo onih gizdelina što danas vrve po gostinskim sobama. Kao da je domaćin hteo, jer je sam zdrav i krepak, da mu i sobu krase ljudi krepki i zdravi. Do Bobeline, baš kraj prozora, visila je krletka i iz nje virio drozd tamne boje s belim pegicama, također jako sličan Sobakjeviču. Gost i domaćin nisu još dospeli ni dva časka da poćute, kad se otvore vrata gostinske sobe i uđe domaćica, jako visoka dama, u kapici s vrvcama, prebojanima domaćom bojom. Ušla ona dostojanstveno, a ukočila glavu kao paoma.

— To je moja Feodulija Ivanovna, — reče Sobakjevič. Čičikov priđe ručici Feodulije Ivanovne, a ona mu je skoro gurne na usne, kojom je prilikom primetio da je ruke umila rasolom od krastavaca.

— Dušice, predstavljam ti, — nastavi Sobakjevič: — Pavel Ivanovič Čičikov! Kod gubernatora sam i kod poštara imao čast upoznati se s njim.

Feodulija mu Ivanovna ponudi, neka sedne, pa i ona reče: »Molim!« i mahne glavom poput onih glumica što prikazuju kraljice. Onda sedne na divan, pokrije se svojim vunenim rupcem, te nije više trenula ni okom ni obrvom.

Čičikov opet uznese oči i opet spazi Kanarisa debelih butova i beskrajnih brkova, Bobelinu i drozda u krletki.

Gotovo pet celih časaka poćute svi; čulo se je samo kako drozd kljuje kljunom o drvo drvene krletke, u kojoj on po podu kljucka krušne mrvice. Čičikov ogleda još jednim pogledom sobu i sve u njoj: sve je trajašno, nezgrapno nadasve i nekako je čudnovato nalik na samoga domaćina. U kulu u gostinskoj sobi stoji trbušat pisaći pult od orahovine na četiri rugobne noge, — pravi pravcati medved. Sto, naslonjači, stolice, — sve je najteže i najnezgodnije; ukratko, kao da svaka stvar, svaka stolica govori: »i ja sam Sobakjevič!« ili: »i ja sam jako nalik na Sobakjeviča!«

— Spominjali smo vas kod predsednika suda, kod Ivana Grigorjeviča, — reći će najzad. Čičikov, kad je video da se niko ne nakanjuje započeti razgovor: — prošloga četvrtka. Jako smo ugodno proveli tamo vreme.

— Da, nisam onda bio kod predsednika, — odgovori Sobakjevič.

— A krasan je čovek!

— Ko to? — zapita Sobakjevič, gledajući u zapećak.

— Predsednik.

— No, vama se je možda učinilo tako: on je jedino mason, a takav je glupan, kakav se još nije rodio na svetu.

Čičikov se malo zabezekne od ovakve prilično oštre objave, ali onda se snađe i nastavi:

— Dabome, nema čoveka bez slabosti, ali zato je gubernator divan čovek!

— Gubernator je divan čovek?

— Jest, i zar nije istina?

— Prvi razbojnik na svetu!

— Šta, gubernator razbojnik! — reče Čičikov, a nikako nije mogao razumeti otkud je gubernator zapao među razbojnike. — Priznajem, to ja ne bih nikako pomislio, — nastavi on. — Ali dopustite ipak da primetim: postupci njegovi nisu nipošto takvi; naprotiv, u njemu ima pre i mnogo blagosti. — Za dokaz on spomene i novčane kesice što ih je gubernator izvezao svojim rukama, i izreče pohvalu prijaznomu izražaju njegova lica.

— I lice mu je razbojničko! — reče Sobakjevič. — Dajte mu samo nož i pustite ga na cestu, — zaklaće, za kopejku će zaklati! On i još vicegubernator, to su Gog i Magog.

— Nije on s njim u ljubavi, — pomisli u sebi Čičikov. — Ded da progovorim s njim o redarstvenom šefu: on mu je, čini mi se, prijatelj. — Uostalom, što se mene tiče, — reći će: — meni se, priznajem, redarstveni šef sviđa više od sviju. Otvoren je, iskren značaj; s lica mu čitaš neku prostodušnost.

— Lupež! — priklopi Sobakjevič jako hladnokrvno: — izdaće, prevariće i još će ručati s vama. Sve ih ja znam: sami su lupeži; sav im je grad takav: lupež jaše na lupežu i lupežom ga goni. Svi su kristoprodavci. Samo jedan tamo ima čestit čovek, — državni advokat, ali i on je, ako se istina rekne, svinja.

Iza ovakvih pohvalnih, premda donekle kratkih biografija razabra Čičikov da ne treba druge činovnike ni spominjati, i seti se da Sobakjevič nije voleo ni o kom da rekne dobru reč.

— Šta je, dušice, hoćemo li ručati? — reći će Sobakjeviču žena.

— Molim! — odgovori Sobakjevič. Pristupe onda gost i domaćin k stolu, na kojem je zakuska, ispiju, kao što priliči, po čašicu votke, založe, kao što zalaže sva prostrana Rusija po gradovima i selima, to jest, svakakvih slanih stvari i drugih uzbudljivih blagodati i poteku u jedaću sobu, a ispred njih lako kao guska polebdi domaćica. Na malom je stoliću bio pribor za četvoro. Na četvrto se mesto javi jako brzo, — teško je pouzdano reći, ko, gospođa ili gospođica, rođakinja, kućanica, ili naprosto ukućanka, — neka bez kapice, od tridesetak godina, sa šarenim rupcem. Ima takvih osoba, koje ne bitišu na svetu kao predmet, nego kao uzgredne pegice ili mrljice na predmetu. Sede one sve na jednom mestu, sveđ jednako drže glavu, skoro bi da ih smatraš za pokućstvo i misliš da od rođenja nije ni reč ispala iz takvih usta; ali tamo negde u devojačkoj sobi ili u smočnici pokazuje se ona naprosto — oho-ho!

— Blitvena je supa, dušo moja, jako dobra danas, — reče Sobakjevič kad je srknuo supu i odvalio sebi sa zdele silnu komadinu njanje, poznatoga jela što se služi uz blitvenu supu, a sastoji se od ovčijega želudca nadevenoga heljdinom kašom, mozgom i nožicama. — Ovakve njanje, — nastavi on obrativši se Čičikovu, — nećete vi jesti u gradu: tamo će vam ponuditi đavo bi znao šta!

— Ali kod gubernatora nije loš sto, — reče Čičikov.

— A znate li vi, od čega se sve to zgotavlja? Nećete jesti, dok doznate.

— Ne znam kako se zgotavlja, o tom ja ne mogu suditi; ali su izvrsne bile svinjske kotlete i kuvana riba.

— Tako se je vama učinilo. Ta znam ja, šta oni kupuju na trgu. Onaj nitkov kuhar, što je izučio kod Francuza, kupi mačka, odere ga i iznese ga na sto mesto zeca.

— Pi, kakvu neprijatnost ti govoriš! — reče Sobakjevičeva žena.

— Pa šta ćeš, dušice! Tako se kod njih radi; nisam ja kriv, tako se kod sviju njih radi. Štogod je suvišno, štogod kod nas Akuljka baca, da prostite, u pomijaru, oni to meću u supu, jest, u supu, onamo!

— Ti za stolom navek pripovedaš ovako! — odvrati opet Sobakjevičeva žena.

— Šta ću, dušo moja, — odgovori Sobakjevič: — kad bih ja to sâm radio; ali ja ti evo u oči velim da ne bih jeo gadarije. Sve da mi šećerom olepiš žabu, ne bih je uzeo u usta, a ne bih uzeo u usta ni ostrigu: znam ja na što je ostriga nalik. Uzmite ovčevine, — nastavi on, obraćajući se Čičikovu: — to je ovčiji but s kašom. To nije fricassée što se u gospodskim kuhinjama priređuje od ovčevine, koja se po četiri dana povlači po trgu. Sve su to izmislili doktori Nemci i Francuzi; ja bih njih povešao za to. Izmislili dijetu, leče gladom! Njihova je nemačka priroda slabih kostiju, pa zato misle da će udesiti i s ruskim želudcem! Ne valja sve to, sve su to izmišljotine, sve to... — Tu Sobakjevič čak i ljuto zaklima glavom. — Pričaju — prosveta, prosveta, a ta je prosveta... šipak! Rekao bih i drugačiju reč, ali se za stolom ne pristoji. Kod mene nije tako. Kod mene, kad je svinjetina, — celu svinju daj na sto, ovnovina, — celoga ovna vuci, guska, — celu gusku! Volim jesti dva jela, ali hoću jesti na meru, kako duša ište. — Sobakjevič potvrdi to delom: prevali polovicu ovčijega buta na svoj tanjir, pojede sve, oglaba, osisa, sve do poslednje koščice.

— Taj se bogme sladi, — pomisli Čičikov.

— Kod mene nije tako, — govorio je Sobakjevič, otirući ubrusom ruke: — kod mene nije onako kao u kakvoga Pljuškina : ima osam stotina duša, a živi i ručava gore nego moj pastir.

— Ko je taj Pljuškin? — upita Čičikov.

— Lupež, — odgovori Sobakjevič. — Takva tvrdica, kakvu je teško i zamisliti. Robijaši u tamnici bolje žive nego on: sve je ljude pomorio gladom.

— Zbilja? — prihvati Čičikov sa saučešćem: — i vi velite, da kod njega zaista mnogo umiru ljudi?

— Ginu kao muve.

— Zar zbilja kao muve? A dozvolite da upitam: je li on daleko od vas?

— Pet vrsta.

— Pet vrsta! — klikne Čičikov, pa mu čak i srce zakuca malko. — Ako se krene od vaših vrata, je li na desno ili na levo?

— Ja vam ne savetujem, ni da put znate k tomu psu! — reče Sobakjevič. — Oprostivije je otići na kakvogod nepristojno mesto, nego k njemu.

— Ne, nisam ja zapitao zbog kakvih god... nego samo zato jer me zanima upoznavanje svakakvih mesta, — odgovori na to Čičikov.

Iza ovčjega buta dođu palačinke sa sirom, svaka kudikamo veća od tanjura, onda puran velik koliko i tele, nadeven svačim dobrim: jajima, rižom, jetrima i ko bi znao čime, a to se je sve zgrudalo u želucu. Tim se završilo jelo; ali kad ustadoše od stola, oseti Čičikov, da je otežao, za ceo pud. Odu u gostinsku sobu, gde već zatekoše na tanjuriću slàtkô, — od krušaka, šljiva i drugoga voća, — ali se toga ne dotače ni gost ni domaćin. Domaćica iziđe da naspe slatkoga i na druge tanjuriće. Čičikov se okoristi njenom odsutnošću i obrati se Sobakjeviču, koji je ležao u naslonjaču, stenjao iza takvoga zasitnoga jela i ispuštao iz usta neke nejasne glasove, pa se krstio i svaki čas zakrivao rukom usta. Čičikov mu se obrati i reče:

— Hteo bih da se razgovorim s vama o jednom posliću.

— Evo još slatkoga, — reče domaćica, vraćajući se s tanjurićem: — rotkva, skuhana u medu!

— Kasnije ćemo nju! — reče Sobakjevič. — Idi ti sada u svoju sobu, a ja i Pavel Ivanovič skinućemo frakove i odmorićemo se malo.

Domaćica izjavi svoju volju da pošalje po perine i jastuke, ali domaćin joj reče: — ne treba, odmorićemo se u naslonjačima, — i domaćica ode.

Sobakjevič nagne malo glavu, spremajući se da sasluša kakav je posao.

Čičikov započe nekako vrlo iz daleka, dotače se uopšte cele ruske države, izjavi se s velikom hvalom o njenoj prostranosti, reče, da ni starodrevna rimska monarhija nije bila tako velika, te se stranci pravo čude... (Sobakjevič nagnuo glavu i sve sluša) a po ustanovama što postoje u toj državi, kojoj nema ravne po slavi, revizijske se duše, kad prođu životnim poprištem, računaju ipak, dok se ne preda novi revizijski popis, jednako kao i žive, da se ne bi tako uredi opteretili mnoštvom sitničavih, suvišnih izviđanja i da se ne bi povećala zamršenost ionako jako zamršenoga državnoga mehanizma... (Sobakjevič nagnuo glavu i sve sluša) i da je ta uredba, kolikogod bila pravedna, ipak donekle tegobna mnogim posednicima, jer ih obavezuje da plaćaju poreze kao za živa stvorenja, i da bi on, osećajući lično poštovanje prema njemu, voljan bio dapače i primiti na sebe jedan deo te zaista teške dužnosti. O glavnom se predmetu izjavi Čičikov vrlo oprezno: nije duše nipošto nazivao umrlima, nego samo, da ne postoje.

Sobakjevič je sve slušao kao i pre, nagnute glave, a na licu mu se nije javljalo ama ništa što bi nalikovalo na izražaj. Činilo se je kao da u tom telu i nema duše, ili ako je ima, onda nije nipošto tamo gde treba da bude, nego je kao u besmrtnoga Koščeja, negde za brdima, pokrivena takvom debelom korom, da sve ono što joj se miče na dnu, baš nikako ne bîbâ površinu.

— Dakle?... — reći će Čičikov, nešto uzrujan očekujući odgovor.

— Vi trebate mrtvih duša? — zapita Sobakjevič sasvim otvoreno, bez ikakvoga čuđenja, kao da je govor o žitu.

— Da, — odgovori Čičikov i opet ublaži reč, te dometne: — one što ne postoje.

— Naći će se; kako ih ne bi bilo... — reče Sobakjevič.

— A ako se nađu, vama će, bez sumnje... ugodno biti da ih se oprostite.

— Izvolite, ja sam ih voljan prodati, — reče Sobakjevič, koji je malko dignuo glavu i dosetio se da kupac ima tu zasigurno neku osobitu korist.

— Dovraga! — pomisli Čičikov u sebi: — taj već prodaje, dok još nisam ni pisnuo! — I onda će reći na glas: — A kolika je, na primer, cena? Premda je to, uostalom, takva stvar... da je i čudnovato o ceni...

— Da vam ne precenjujem, sto rubalja po komadu, — reče Sobakjevič.

— Šta! — uzvikne Čičikov, zine i pogleda mu ravno u oči, ne znajući da li je krivo čuo, ili je Sobakjevičev jezik, po svojoj tromoj naravi, zakrenuo kud ne treba, te mesto jedne reči bubnuo drugu.

— Šta, zar vam je to skupo? — reče Sobakjevič, a onda dometne: — Pa kolika je vaša cena?

— Moja cena! Mi smo se zasigurno nešto zabunili ili ne razumemo jedan drugoga, zaboravili smo o čemu se radi. Ja sa svoje strane sudim, ruku na srce: po osam grivna za dušu, — to je jako krasna cena!

— Eh, šta vi to! Po osam grivna!

— Pa šta, po mojem sudu, kako ja mislim, ne može se više.

— Ta ne prodajem ja tralje.

— Priznajte ipak i sami da to i nisu ljudi.

— Vi dakle mislite da ćete naići na takvoga glupana, koji će vam po dvadeset kopjejaka prodati revizijsku dušu?

— No dozvolite: zašto vi njih zovete revizijskima? Ta te su duše već odavno pomrle, ostao je samo zvuk koji se ne može ćutima opipati. Uostalom, da o tom ne raspredamo dalje razgovor, daću vam, ako je po volji, po poldrug rublja, a više ne mogu.

— Sram vas bilo da i spominjete ovakvu svotu! Pogađajte se, kazujte pravu cenu!

— Ne mogu, Mihail Semjonovič; verujte mojoj savesti, ne mogu: što se ne može, to se nikako ne može, — govorio je Čičikov, ali je ipak primetnuo po pola rublje.

— A što vi tvrdujete? — reče Sobakjevič: — nije zaista skupo. Neki će vas lupež prevariti, prodaće vam smeće, a ne duše; a moje su same odabrane, kao jezgroviti orasi: ako nije zanatnik, ono je kakav jedar seljak. Evo gledajte: na primer kolar Mihjejev! Ta nikakve kočije nije ni pravio, nego jedino na perima. A nije onako kako ih rade u Moskvi, na jedan sat: tako su trajne, sâm ih i tapetira i maže lakom!

Čičikov zine, da primeti da Mihjejeva odavno već i nema na svetu; ali Sobakjevič, kako se veli, razvezao jezik, pa mu se razmahala i veština i rečitost.

— A Probka Stepan, tesar? Kladim se za glavu da nigde nećete naći takvoga seljaka. To je bila silna snaga! Da je služio u gardi, Bog zna što bi mu dali: visok je tri aršina i jedan vršak!

Čičikov htede opet da primeti da ni Probke nema na svetu; ali Sobakjevič se očevidno provalio: potekao potokom govor, pa samo da ga slušaš!

— Miluškin, cigljar, znao je namestiti peć u kakvoj mu drago kući. Maksim Teljatnjikov, čizmar; štogod šilom bocne, već su čizme; što su mu čizme, to je divota, a pića ni da bi okusio. A Jeremej Sorokopljohin! Taj jedini seljak vredi sviju: trgovao je u Moskvi, plaćao je samoga danka pet stotina rubalja. Evo, kakav je to svet! Nije ono što će vam prodati kakav god Pljuškin.

— No dozvolite, — reče na kraju Čičikov, preneražen takvom bujnom poplavom govora, kojoj kao da i nema kraja: — čemu vi nabrajate sva njihova svojstva? Ta sada im ta svojstva nisu ni za što, sada je sav taj svet mrtav. Mrtvim telom bar plot podupri, veli poslovica.

— Jesu dabome mrtvi, — reče Sobakjevič, kao da se je snašao i setio da su zaista mrtvi već, a onda dometne: — uostalom, da pravo reknemo: na što su ti ljudi što se sada broje da su živi? Kakvi su to ljudi? Muve su, a nisu ljudi.
— Ali oni ipak postoje, a ovo je maštanje.
— No, nije, nije maštanje! Da vam kažem: ovakvih vi ljudi nećete naći kakav je bio Mihjejev: tolika grdosija, da ne bi stao u ovu sobu; ne, nije to maštanje. A u ramenetinama mu je bila tolika siletina, kakve nema ni u konja. Voleo bih znati gde bi vi na drugom mestu našli takvu maštu! — Ove je poslednje reči izgovorio okrenut k Bagrationovu i Kolokotronisovu portretu što vise na zidu, kao što obično biva kad se ljudi razgovaraju, pa se odjednom jedan od njih obrati ne onoj osobi, koje se tiču reči, nego nekoj trećoj, koja je iznenada došla, dapače i sasvim nepoznatoj osobi, od koje zna da neće čuti ni odgovor, ni mišljenje, ni potvrdu, ali će ipak uperiti u nju pogled, kao da ju doziva za posrednika: i neznanac, zbunjen u prvi čas, ne zna bi li mu odgovarao na tu stvar, za koju nije ni čuo, ili bi časkom postojao, koliko treba zbog pristojnosti, a onda da ode.
— Ne, više od dva rublja ne mogu dati, — reče Čičikov.
— Izvolite, da mi ne bi zamerali da precenjujem i neću da vam iskažem uslugu, izvolite — po sedamdeset i pet rubalja dušu, samo u bankama, — zaista, jedino radi poznanstva!
— Zar on mene zbilja smatra za glupana? — pomisli u sebi Čičikov i dometne onda na glas: — Meni je to zaista čudnovato: med nama kao da se odigrava neka pozorišna predstava, ili komedija: drugačije ne znam to objasniti sebi... Vi mi se činite prilično umnim čovekom, imate obrazovana znanja. Ta je stvar naprosto — pi pi! Šta ona i vredi! Komu i treba?
— Ali vi eto kupujete; dakle vam treba.

Čičikov se ugrize za usnu i ne pogodi šta bi odgovorio. Uzme govoriti o nekim porodičnim i svojbinskim prilikama, ali Sobakjevič mu odvrati naprosto:

— Ne trebam znati kakve su vaše prilike: ne mešam se u porodične poslove, — to je vaša stvar. Vama trebaju duše, ja vam ih prodajem, pa ćete se kajati što ih niste kupili.
— Dva rubljića, — reče Čičikov.
— Eh, doista, vazda jednu kozu derete, kako veli poslovica: kako ste zaintačili, ne prestajete. Kazujte pravu cenu!
— Pa đavo ga odnio! — pomisli u sebi Čičikov: — po pola rublje ću mu primetnuti, psu, ne bilo mu! — Izvolite, primetnuću po pola rublja.

— No, izvolite, i ja ću vam reći poslednju rieč moju: pedeset rubalja! Gubim zaista, jeftinije nećete nigde kupiti takvoga valjanoga sveta!

— To je lihvar! — reče u sebi Čičikov, a onda nastavi na glas, prilično zlovoljan: — Pa zar zbilja?... Kao da je zaista ozbiljna stvar! A na drugom ću ih mestu dobiti budzašto. Svak će ih se s drage volje otresati, samo da ih se što brže oprosti. Zar je iko lud da ih pridržava i da za njih plaća poreze!

— Ali znate li vi da ovakvi kupovi, — ja to govorim med nama, od prijateljstva, — nisu svagda dopušteni, pa ako ja to ispripovedam, ili kogod drugi, nećete smeti sklapati ugovore ili preuzimati ikakve probitačne obaveze.

— Gle, kamo on cilja, nitkov! — pomisli Čičikov i odmah izgovori na najhladnokrvniji način: — Kako vas volja, ja ne kupujem zbog kakve potrebe, kao što vi mislite, nego tako... od sklonosti svojih misli. Kad nećete dva i pol — zbogom!

— Ne možeš ga smotati, nije popustljiv! — pomisli Sobakjevič. — No, Bog s vama, dajte po trideset i uzimajte ih!

— Ne, ja vidim, vi nećete da prodate; zbogom!

— Dozvolite, dozvolite! — reče Sobakjevič, ne ispuštajući mu ruku, i stade mu na nogu, jer je naš junak zaboravio da se čuva, pa je za kaznu morao zapištiti i poskočiti na jednoj nozi.

— Molim, oprostite! Čini mi se, da sam vas uznemirio. Izvolite, sednite ovamo! Molim! — Posadi ga on sada u naslonjač čak i s nekom veštinom, kao medved koji je već izučen, pa zna da se prevrće i svakakve majstorije zna, kad ga zapitaš: »Ded pokaži, Miša, kako se žene parê?« ili: »A kako, Miša, mala deca kradu grah?« — Zaista, uludo tratim vreme, moram da žurim.

— Sedite, jedan časak, odmah ću vam reći reč koja će vam ugoditi. — Sobakjevič sedne bliže k njemu i šapne mu tiho u uho, kao tajnu: — Hoćete li — ugao?

— To jest, dvadeset i pet rubalja? Nipošto! Ni četvrtinu ugla ne dajem, ni kopjejku ne dodajem.

Sobakjevič zaćuti, Čičikov zaćuti takođe. Dva časka potraja ćutnja. Bagration s orlovskim nosom neobično je pažljivo motrio sa zida taj kûp.

— Kolika vam je dakle poslednja cena? — reći će najzad Sobakjevič.

— Dva i po.

— U vas je čovečja duša zaista isto što i poparena repa. Dajte bar tri rublje!

— Ne mogu.

No, s vama ništa te ništa, neka vam bude! Gubim, ali takva mi je već pasja narav: ne mogu da ne udovoljim bližnjemu. Ali treba valjda i kupovinski ugovor sklopiti, da sve bude u redu?

— Razume se.

— No, tako je eto; treba da odemo u grad.

Tako se završila stvar. Odluče obojica da odmah sutra odu u grad i udese kupovinski ugovor. Čičikov zamoli popis kmetova. Sobakjevič pristane s drage volje, odmah priđe k pisaćemu stolu i prihvati se da ih sâm svojom rukom ispiše sve, ne samo poimence, nego i s oznakom pohvalnih svojstava.

A Čičikov, kako je bio za njim, od besposlice se zabavio razmatrati svu njegovu omašnu spodobu. Kad mu je pogledao leđa, široka kao u zdepastih vjatskih konja, i noge njegove, slične kolobranima od levana gvožđa što se postavljaju po pločnicima, nije mogao da ne klikne u sebi: — Al te je obdario Bog! Baš i jesi, kako ono vele, loše skrojen, ali čvrsto sašiven!... Jesi li se ti već rodio medvedom, ili te je pomedvedio zakutni život, žitna setva, natezanje sa seljacima, pa si po njima postao ono što se zove čovek tvrdica? Ali nije: ja mislim, ti bi navek bio isti, sve da su te odgojili po modi i uputili u svet, sve da živiš u Petrogradu, a ne u zakutku. Sva je razlika što ti sada smažš pola ovčijeg buta s kašom, pošto si založio palačinku koliki je tanjir, a onda bi jeo kotlete s gomoljikama. Evo su sada pod tvojom vlašću seljaci: ti se slažeš s njima i nećeš im dabome na žao učiniti, jer oni su tvoji, pa bi i tebi bilo gore; a onda bi imao činovnike, pa bi ih kvrcao, jer bi razbirao da oni nisu tvoji kmetovi, ili bi krao državu. Što je pesnica, ne može se ispružiti da bude dlan! A ako se na pesnici ispruži prst-dva, još je i gore. Ako je iole s vrha okusio kakvu god nauku, on će, čim zauzme vidnije mesto, pokazati već svima onima koji su se zaista upoznali s kojom naukom! I još će možda kazati onda: »Deder da se iskažem!« Pa će smisliti takvu mudru odredbu, da će mnogima utrnuti zubi... Hej, kad bi sve tvrdice!...

— Gotov je popis! — reče Sobakjevič okrenuvši se.

— Gotov? Molim, dajte mi ga! — Preleti ga očima i začudi se akuratnosti i tačnosti: ne samo da je potanko bio označen zanat, zanimanje, godine i porodično stanje, nego su na rubovima bile i zasebne beleške o vladanju, treznoći, — u jednu reč: milina je bila gledati.

— Sada molim kaparicu, — reče Sobakjevič.

— Šta će vam kapara? Dobićete u gradu u jedan mah sve novce.

— Znate, takva je već navada, — odvrati Sobakjevič.

— Ne znam kako bih vam dao: nisam poneo novaca. Ali evo imam deset rubalja.

— Šta je deset! Dajte mi bar pedeset!

Čičikov se poče izgovarati da nema novaca; ali Sobakjevič odlučno ustvrdi da ima, te on izvadi još jednu banku, i reče:

— Neka bude! Evo vam još petnaest, svega dvadeset i pet. Samo molim potvrdu.

— Pa šta će vam potvrda?

— Ipak je, znate, bolje imati potvrdu. Ko zna šta se iza brda valja.

— Dobro je, dajte dakle novce!

— Čemu novci? Evo ih u mojoj ruci! Čim napišete potvrdu, onoga ćete ih časa dobiti.

— Ali molim vas, kako da ja pišem potvrdu? Najpre moram videti novce.

Čičikov prepusti iz ruku novce Sobakjeviču, a on priđe k stolu, pokrije banke prstima leve ruke, a drugom rukom napiše na komadiću papira da je potpuno primio za prodane duše kaparu od dvadeset i pet rubalja u državnim bankama. Kad je napisao potvrdu, pregleda banke još jednom.

— Banka je postara, — reče, promatrajući jednu od njih prema svetlu: — malo je razderana: ali među prijateljima se ne pazi na to.

— Tvrdica, tvrdica!— pomisli u sebi Čičikov, — i još živinče za prid.

— A ženskinja nećete?

— Neću, zahvaljujem.

— Jeftino bih cenio. Poradi poznanstva, po rublju komad.

— Neću, ženskinja ne trebam.

— No, kad ne trebate, ni reči ne velim. Ukusu nema zakona: neko voli popa, neko popadiju, kaže poslovica.

— Još bih vas zamolio, da ovaj posao ostane među nama — reče Čičikov opraštajući se.

— Pa razume se samo po sebi. Trećega ne treba ovamo mešati: što se u iskrenosti zbiva med prisnim prijateljima, to mora ostati u uzajamnom prijateljstvu. Zbogom! Zahvaljujem vam što ste me posetili; molim da me i odsad ne zaboravljate; kad ugrabite slobodan časak, dođite na ručak, da provedemo vreme. Možda će se opet desiti prilika da jedan drugomu poslužimo čime.

— Nije već još nešto, — mislio je u sebi Čičikov, sedajući u bričku. — Po dva i pola oderao za mrtvu dušu, tvrdica!

Bio je nezadovoljan Sobakjevičevim vladanjem. Bilo kako mu drago, ipak je znanac, sastajali su se i kod gubernatora i kod poštara, a on postupio kao da je sasvim tuđ: smeće uzeo novce! Kad se je brička izvezla iz dvorišta, ogleda se on i spazi da Sobakjevič vazda još stoji na stubama, pa se čini da motri i hoće doznati kamo će gost krenuti.

— Podlac, vazda još stoji! — izgovori Čičikov kroz zube i naloži Selifanu neka zakrene k seljačkim kućama i tako se odveze da se od vlasteoskoga doma ne može videti kočija. Hoće da se svrne k Pljuškinu, kod kojega, kako veli Sobakjevič, umiru ljudi kao muve; ali neće da to Sobakjevič zna. Kad je brička bila već na kraju sela, zovne on prvoga seljaka, koji je negde digao na putu jako debelo brvno i vuče ga na ramenu svojoj kući, kao neumorni mrav.

— Ej, bradonjo! Lako bih ovuda pogodio k Pljuškinu, ali da ne prođem kraj vlasteoskoga doma?

Seljak kao da je zapao u nepriliku od toga pitanja.

— Šta je, ne znaš?

— Ne znam, gospodaru, ne znam.

— Eh ti! Osedio si, a pameti nisi stekao! Tvrdicu Pljuškina ne znaš, — onoga, što loše hrani ljude?

— A! Pokrpljeni, pokrpljeni! — uzvikne seljak. Uz reč: pokrpljeni primetne on još i imenicu, koja je jako zgodna bila, ali se ne upotrebljava u svetskom razgovoru, pa ćemo ju ispustiti. Lako se je uostalom dosetiti da je dobro pogodio, jer kad je seljak odavno već bio nestao iz vida, a oni se odvezli daleko, Čičikov se je, sedeći u brički, vazda još smeškao. Krepko se izražava ruski narod! Ako on koga počasti rečicom, ostaće mu rodu i potomstvu i on će ju odvući sa sobom i u službu, i u mir, i u Petrograd, i na kraj sveta. I koliko se god on kasnije domišljao i oplemenjivao svoj nadimak, makar on ljude što pišu primoravao da mu za najamničku plaću vuku lozu od starinskoga kneževskoga roda, ništa ne pomaže: nadimak će sâm od sebe graknuti iz svega svojega vranjega grla i jasno reći otkud je izletela ptica. Što se zgodno izreče, to se, kao i napisano, sekirom ne iseče. A jošte kako je zgodno sve što potiče iz srca Rusije, gde nema ni nemačkih, ni čuhonskih, ni kojekakvih drugih plemena, nego je pûkî domorodac, živi i žustri ruski um, kojemu nije jezik zavezan i koji ne léžê reč kao kvočka piliće, nego ti odvaljuje odjedamput, kao putnicu, da je navek nosiš, i onda se ne treba više dometati kakav ti je nos ili usne: jednom si crtom nacrtan sav od glave do pete!

Koliko je nebrojeno mnoštvo crkava, manastira s kupolama, trulima, krstovima, razasuto po svetoj blagočastivoj Rusiji, toliko nebrojeno mnoštvo plemena, rodova, naroda vrvi, šareni se, vrze se po licu zemaljskom. I svaki narod, koji u sebi nosi zalog snage, koji je pun tvoračkih duševnih sposobnosti, svoje jasne osobitosti i drugih darova božijih, zasebno se je istaknuo svojom osobitom rečju, te govorio o ma kojoj stvari, ta mu reč odražava deo vlastite naravi njegove. Poznavanje srca i mudro životno znanje iskazuje reč Britančeva; poput vetrenjastoga će gizdelina bljesnuti i rasprhnuti se Francuzova reč; smišlja i promozgava svoju umno-suhoparnu reč, koju ne može svako da dokuči, Nemac; ali nema reči koja bi bila tako zamašna, žustra, koja se tako trga iz samoga srca, koja tako vri i živo trepeće, kao zgodno izrečena ruska reč.
                                             
                                                       nastavci: Romani u nastavcima 

Нема коментара:

Постави коментар