1. 10. 2022.

Aleksandar Dima, Grof Monte Kristo, Drugi deo, ( XIII, XIV)

 




https://citalici.files.wordpress.com/2016/01/alexandre-dumas-grof-monte-kristo.pdf

397   

XIII PRIVIĐENJE 


     Franc je pronašao jedno srednje rešenje da Albert stigne u Koloseum a da ne prođe ni pored jedne drevne ruševine, te da mu se zbog postepenog navikavanja ne učini ta džinovska građevina ni za aršin manja nego što je. Trebalo je, dakle, da idu ulicom Vija Sistinija, da skrenu pod uglom ispred crkve Santa Marija Mađore, pa da ulicom Vija Urbana i San-Pjetro in Vinkoli stignu u ulicu Vija del Koloseo. 

     Ovaj put je, pored toga, imao još jednu dobru stranu: što nimalo nije odvraćao Francovu pažnju sa utiska koji je na njega proizvela gazda-Pastrinijeva priča u koju je bio umešan i njegov tajanstveni domaćin sa Monte Krista. Zato se on i nalaktio u svom kutu i ponovo zapao u onaj beskonačni niz pitanja koja je postavljao samom sebi, a od kojih mu nijedno nije dalo pravi odgovor.

Još nešto ga je, pored ostalog, podsetilo na njegovog prijatelja Sindbada Moreplovca: one tajanstvene veze između razbojnika i mornara. Ono što je rekao gazda Pastrini o utočištu koje je Vampa dobijao na barkama ribara i krijumčara, podsetilo je Franca na ona dva korzikanska razbojnika koje je zatekao kako večeraju sa posadom male jahte, koja je skrenula sa svog puta i pristala u PortoVekiju jedino da bi njih vratila na obalu. Ime kojim je sebe nazivao njegov domaćin sa Monte Krista, a koje je spomenuo gazda hotela London, bio mu je dokaz da je taj čovek igrao istu čovekoljubivu ulogu na obalama Pjombina, Čivita-Vekije, Ostije i Gaete, kao i na obalama Korzike, Toskane i Španije. A kako je i on sam, ukoliko se Franc mogao setiti, spominjao Tunis i Palermo, to je bio dokaz da je on imao prilično velik krug veza.

Ali, ma koliko da su snažno delovala na duh toga mladića sva ova razmišljanja, ona iščezoše onog trenutka kad vide kako se pred, njim uzdiže tamna i džinovska utvara Koloseuma, kroz čije je otvore mesec bacao one dugačke i blede zrake što izviru iz avetinjskih očiju. Kola se zaustaviše na nekoliko koraka od Meze Sudanse. Kočijaš priđe da otvori vrata, i oba mladica iskočiše iz kola i nađoše se licem u lice s jednim čičeronom koji kao da je iz zemlje iskrsao.

Pošto je i onaj čičeron iz hotela išao s njima, sad ih je bilo dvojivca.

Nemogućno je, uostalom, izbeći u Rimu taj luksuz da imate vođu, jer osim onog opšteg vođe koji vas dočepa u trenutku kad prekoračite hotelski prag i koji se više ne odvaja od vas sve do onoga dana kad napuštate varoš, postoji još po jedan naročiti čičeron za svaki istorijski spomenik, pa bih čak rekao i za svaki deo spomenika. Može se onda lako zamisliti koliko ima čičerona u Koloseumu, tome prevashodnom spomeniku za koji je Marcijal rekao:

„Neka Memfis prestane da nam hvali varvarska čudesa svojih piramida; neka se više ne opevaju divote Vavilona, jer sve mora da ustukne pred ogromnim radom na amfiteatru Cezara, i svi slavopojni glasovi treba da se združe da slave ovaj spomenik.”

Franc i Albert i ne pokušaše da izbegnu čičeronsku tiraniju. Uostalom, to bi bilo utoliko teže što jedino vođi imaju pravo da se sa upaljenim buktinjama kreću po toj istorijskoj građevini. Oni stoga ne pokazaše nikakvo protivljenje, već se predadoše na milost i nemilost svojim vođama.

Francu je ta šetnja bila poznata jer mu je bila već deseta. Ali kako je njegov drug, manje iskusan u tome, tada prvi put ulazio u zgradu Flavija Vespazijana, moram priznati njemu na hvalu da je, i pored neznaličkog brbljanja svojih vođa, bio duboko zadivljen. Jer, zaista, ako čovek to nije video, on ne može zamisliti veličanstvenost takve jedne ruševine, čije su sve razmere još i udvostručene tajanstvenom svetlošću južnjačkog meseca čiji zraci liče na zapadnjački sumrak.

Zato, tek što je zamišljeni Franc prešao sto koraka ispod unutrašnjih stubišta, a on ostavi Alberta njegovim vođama, koji se nisu hteli odreći nezastarljivog prava da mu pokažu u svim pojedinostima Lavovsku jamu, Oblačionicu gladijatora, Podijum Cezara, pa pođe jednim upola srušenim stepenicama, ostavljajući ih da nastave svoj simetrični put, i otide da sasvim prosto sedne u senku jednog stuba, naspram jednog useka koji mu je dopuštao da obuhvati pogledom tog granitnog džina u svoj njegovoj prostranoj veličanstvenosti.

Franc je bio tu već skoro četvrt sata, skriven, kao što rekoh, u senci jednog stuba, odakle je posmatrao Alberta, koji je sa svoja dva nosioca buktinja baš bio izišao iz jednog prolaza na suprotnom kraju Koloseuma, i koji se poput senki koje idu za lutaličkim plamenom silazili sa stepenika na stepenik ka mestima određenim za vestalke, kad mu se učini da čuje kako se u dubinu građevine skotrljava jedan kamen otkačen sa stepenica koje su se nalazile naspram onih kojima se on popeo do mesta na kome je sedeo.

Nije zacelo nikakva retkost da se neki kamen otkači pod nogom vremena i da se skotrlja u dubinu; ali ovog puta mu se učini da je kamen popustio pod nogom nekog čoveka, i da do njega dopire šum nečijih koraka, iako je taj koji ga je stvarao činio sve što je mogao da ga priguši.

I, zaista, posle kratkog vremena pojavi se jedan čovek koji je postepeno izlazio iz mraka ukoliko se peo uz stepenice, čiji se izlaz nalazio naspram Franca i bio osvetljen mesečinom, no čiji su se stepenici, ukoliko se niz njih silazilo, gubili u mraku.

To je mogao biti neki putnik kao on, koji je više voleo usamljeno razmišljanje nego beznačajno brbljanje svojih vođa, te njegova pojava nije imala ničega što bi ga moglo iznenaditi. Ali po ustezanju sa kojim se peo uz poslednje stepenice i po načinu kako se, kad je stigao na zaravan, zaustavio i kao nešto osluškivao, bilo je očevidno da je tu došao sa nekim posebnim ciljem i da je očekivao nekoga.

Jednim nesvesnim pokretom Franc se skloni što je više mogao iza stuba.

Na deset stopa od poda na kome su se obojica nalazila svod je bio provaljen i jedan okrugao otvor, kao otvor bunara, omogućavao je da se vidi nebo osuto zvezdama.

Oko tog otvora, koji je možda već stotinama godina propuštao mesečeve zrake, raslo je šiblje čiji su se zeleni tanani isečci oštro ocrtavali na tamnom plavetnilu nebeskog svoda, dok su debele paviti i jaki strukovi bršljana visili sa te gornje zaravni i klatili se pod svodom poput lelujavih konopaca.

Ličnost čiji tajanstveni dolazak beše privukao Francovu pažnju nalazila se u polusenci koja Francu nije dopuštala da razazna njegove crte lica, no koja ipak nije bila dovoljno mračna da bi mu onemogućila da razgleda njegovo odelo. Taj čovek bio je ogrnut velikim mrkim ogrtačem čiji mu je, jedan skut, prebačen preko njegovog levog ramena, skrivao donji deo lica, dok mu je šešir sa širokim obodom zaklanjao gornji deo. Samo je donji kraj njegovog odela bio osvetljen kosom svetlošću koja je prolazila kroz otvor i koja je omogućavala da se vide crne pantalone koje su ukusno uokviravale lakovane cipele.

Taj je čovek očigledno pripadao ako ne aristokratiji a ono bar visokom društvu.

On je tu bio nekoliko minuta i već je počeo vidnim znacima da pokazuje nestrpljenje, kad se lak šum začu na gornjoj zaravni.

Istog trenutka jedna senka zakloni svetlost, jedan čovek pojavi se na rubu otvora, upravi svoj prodorni pogled u mrak i spazi čoveka u ogrtaču; odmah zatim on zgrabi jedan splet obešenih paviti i lelujavog bršljana, pusti se da sklizne, pa kad dođe na tri do četiri stope od poda, on skoči lako na zemlju. Taj čovek imao je na sebi potpuno odelo jednog Transteverca.

— Izvinite me, preuzvišenosti, — reče on rimskim narečjem —što sam vas ostavio da čekate. Međutim, ja sam zadocnio samo nekoliko minuta. Deset sati je baš sad otkucalo na crkvi San-Đovani di Laterano.

— Ja sam došao ranije, a niste vi zadocnili, — odgovori stranac najčistijim toskanskim narečjem — zato bez ceremonija. Uostalom, i da ste me ostavili da čekam, ja bih naslutio da je to iz nekog razloga koji ne zavisi od vaše volje.

— I ne biste pogrešili, preuzvišenosti. Ja dolazim iz tvrđave SantvAnđelo i imao sam đavolske muke da porazgovaram sa Bepom.

— A ko je taj Bepo?

— Bio je činovnik u toj tamnici, i ja mu plaćam skromnu rentu da me obaveštava o onome što se događa u toj tvrđavi njegove svetosti pape.

— Gle, gle! Vidim da ste oprezan čovek, dragi moj!

— Šta ćete, preuzvišenosti! Čovek ne zna šta se sve može dogoditi; možda ću i ja jednog dana biti uhvaćen u mrežu kao taj Pepino, pa će mi biti potreban jedan miš da pregrize nekoliko okaca moje tamnice.

— Ukratko, šta ste saznali?

— Biće dva pogubljenja u utorak u dva sata, kao što je običaj u Rimu prilikom otvaranja velikih svečanosti. Jedan osuđenik će biti pogubljen maljem, to je jedan bednik koji je ubio sveštenika, svoga hranioca, i koji ne zaslužuje da se čovek za njega zauzme. Drugome će biti odsečena glava, a to je, jadni Pepino.

— Šta ćete, dragi moj, kad vi ulivate toliko straha ne samo papskoj državnoj vlasti nego i okolnim kraljevinama, da hoće na svaki način da dadu primer.

— Ali Pepino nije čak ni član moje družine; to je jedan siromašan pastir koji nije učinio nikakav drugi zločin sem što nam je doturao hranu.

— A to ga čini potpuno vašim saučesnikom. Zato imaju obzira prema njemu, kao što vidite; jer umesto da ga ubiju maljem, kao što će ubiti vas ako vas jednom uhvate, oni se zadovoljavaju da mu odseku glavu. Uostalom, na taj način će narod imati raznoliko uživanje, i biće prizora za svačiji ukus.

— Ne računajući onaj prizor koji mu je pripreman i kome se on ne nada — prihvati Transteverac.

— Dragi prijatelju, dopustite mi da vam kažem — nastavi čovek sa ogrtačem — da li vi izgledate potpuno spremni da načinite neku budalaštinu?

— Ja sam spreman na sve da sprečim pogubljenje toga jadnika, koji je dopao bede zato što je meni činio usluge. Ali, tako mi madone, ja bih sebe smatrao podlacem kad ne bih učinio nešto za tog valjanog mladića.

— A šta ćete to učiniti?

— Postaviću dvadesetak svojih ljudi oko gubilišta, pa u trenutku kad ga budu doveli, na znak koji ću ja dati, jurnućemo sa kamom u ruci na sprovodnike i ugrabićemo ga.

— To mi izgleda veoma nepouzdano i zaista mi se čini da je moj plan bolji od vašeg.

— A kakav je vaš plan, preuzvišenosti?

— Ja ću dati deset hiljada pijastra nekome koga ja znam i koji će izdejstvovati da se Pepinovo pogubljenje odloži za narednu godinu; zatim ću u toku te godine dati još deset hiljada pijastra drugom nekom koga takođe znam, pa ću udesiti da on pobegne iz tamnice.

— Jeste li sigurni da ćete uspeti?

— Kako da ne! — reče na francuskom jeziku čovek sa ogrtačem.

— Molim? — zapita Transteverac.

— Kažem, dragi moj, da ću učiniti više ja sa mojim zlatnicima, nego vi i svi vaši ljudi sa vašim kamama, pištoljima, karabinima i rasipačima. Zato pustite mene da ja delam.

— Divota! Ali ako vi ne uspete, mi ćemo biti stalno spremni.

— Budite vi stalno spremni, ako vam to pričinjava zadovoljstvo, ali budite uvereni da ću dobiti njegovo pomilovanje

— Pazite, prekosutra je utorak. Imate još samo sutrašnji dan.

— Eh, pa dan ima dvadeset i četiri sata, svaki sat ima šezdeset minuta; a svaki minut šezdeset sekundi; za osamdeset i šest hiljada sekundi može se učiniti mnogo štošta.

— Ako uspete, preuzvišenosti, kako ćemo mi to saznati?

— To je sasvim prosto. Ja sam zakupio tri krajnja prozora na kafani Rospoli; ako dobijem odlaganje kazne, ona dva prozora na uglu biće zastrta žutom damaskom svilom, ali onaj u sredini biće zastrt belom damaskom svilom sa jednim crvenim krstom.

— Divno! A ko će doneti pomilovanje?

— Pošaljite mi jednog od vaših ljudi, prerušenog u kaluđera pokajničkog reda, i ja ću mu ga dati. Zahvaljujući tom odelu, on će stići do podnožja gubilišta i predaće papinu odluku starešini kaluđera, koji će je predati dželatu. A dotle obavestite o tome Pepina, da ne bi umro od straha ili poludeo, te bismo onda samo uzalud trošili novac na njega.

— Čujte me, preuzvišenosti, — reče seljak — ja sam vam veoma odan, i vi to dobro znate, zar ne?

— Ja se bar nadam da je tako.

— E, vidite! Ako vi spasete Pepina, onda ću vam biti nešto više nego odan; biću vam pokoran.

— Pazi dobro šta govoriš, dragi moj! Ja ću te možda jednog dana podsetiti na to, jer ćeš možda jednoga dana i ti meni zatrebati…

— E, onda, preuzvišenosti, vi ćete me naći u trenutku potrebe isto kao što sam ja vas našao ovoga časa; tada, makar vi bili i na drugom kraju sveta, imaćete samo da mi napišete: „Učini to!” — i ja ću to učiniti, tako mi moje…

— Pst! — reče nepoznati čovek — čujem larmu.

— To su putnici, koji obilaze Koloseum pri svetlosti buktinja.

— Nije potrebno da nas zateknu zajedno. Ovi špijunski čičeroni mogli bi vas poznati; i ma koliko da mi vaše prijateljstvo čini čast, dragi prijatelju, ipak ako bi se saznalo da smo u ovako prijateljskim vezama, bojim se da bih zbog te veze izgubio nešto malo od svog ugleda.

— Znači, ako dobijete odlaganje kazne?

— Srednji prozor zastrt belom damaskom svilom sa crvenim krstom.

— A ako ne dobijete?

— Tri žuta zastora.

— I onda?

— Onda, dragi prijatelju, razmahujte kamama koliko vam drago, ja vam to dopuštam, i biću tamo da vidim kako vi to radite.

— Zbogom, preuzvišenosti! Ja računam na vas, a računajte i vi na mene.

Posle ovih reči Transteverac iščeze niz stepenice, a nepoznati čovek pokri lice ogrtačem više nego ranije, prođe na dva koraka od Franca i siđe u arenu preko spoljnih stepenika.

Trenutak docnije Franc ču kako njegovo ime odjekuje pod svodovima: to ga je Albert dozivao.

Pre nego što bi se odazvao, on očeknu da se ta dva čoveka udalje, jer nije mnogo mario da im pokaže da su imali svedoka, koji iako im nije video lice, ipak nije propustio nijednu reč od njihovog razgovora.

Posle deset minuta Franc se vozio ka hotelu London, slušajući sa veoma neučtivom rasejanošću znalačku raspravu koju je Albert ispredao, na osnovu Plinija i Kalpurnijusa, o mrežama načičkanim gvozdenim šiljcima, koje su sprečavale divlje životinje da jurnu na gledaoce.

On ga je pustio da priča, ne stavljajući mu nikakvu primedbu,jer je jedva čekao da ostane sam, pa da na miru razmišlja o onome što se maločas odigralo pred njim.

Od one dvojice jedan mu je zacelo bio potpuno nepoznat, i on ga je tada prvi put u životu video i čuo; ali nije tako bilo i sa onim drugim; jer iako Franc nije mogao da mu sagleda lice, koje je stalno bilo u senci ili zaklonjeno ogrtačem, ipak mu se zvuk njegovog glasa bio duboko urezao u pamćenje još kad ga je prvi put čuo, te nije mogao da odjekne pred njim a da ga on ne pozna.

Bio je u podrugljivom govoru toga čoveka nekakav piskav i metalan ton, od koga je Franc uzdrhtao u ruševinama Koloseuma isto kao i u pećini na Monte Kristu.

Zato je on sad bio ubeđen da taj čovek nije niko drugi do Sindbad Moreplovac.

I zato bi, u svakoj drugoj prilici, radoznalost koju je u njemu pobudio taj čovek bila toliko velika da bi mu se on javio i rekao ko je;ali u ovoj prilici je razgovor što ga je maločas čuo bio suviše prisan, te ga je zadržala sasvim opravdana bojazan da njegova pojava ne bi bila prijatna tome čoveku. On ga je stoga pustio da se udalji, kao što smo videli, ali se zarekao da, ako ga sretne još jedanput, neće propustiti tu drugu priliku kao što je propustio ovu sad.

Franc je bio suviše obuzet mislima da bi mogao dobro da spava. Cele noći preturao je po pameti sve događaje koji su imali veze s nepoznatim čovekom iz Koloseuma i koji su ukazivali na to da su te dve osobe ista ličnost. I što je više Franc o tome razmišljao, sve više se učvršćivao u tom uverenju.

Zaspao je pred zoru, te se usled toga probudio vrlo dockan. Albert, kao pravi Parižanin, već se bio pobrinuo kako će da provedu to veče. Bio je poslao da mu se zadrži jedna loža u pozorištu Argentina.

Franc je imao da napiše nekoliko pisama u Francusku, te stoga ostavi Albertu kola za ceo dan.

U pet sati Albert se vrati. On je razneo pisma sa preporukama, dobio pozive za svako veče i razgledao Rim.

Jedan dan bio je dovoljan Albertu za sve to.

I još je imao vremena da se obavesti o komadu koji se davao i o glumcima koji su u njemu igrali.

Taj komad imao je naslov Parizina; glumci su se zvali Kozeli, Morijani a glumica Speč.

Naša dva mladića nisu bila baš toliko nesrećna, kao što vidimo:trebalo je da prisustvuju izvođenju jedne od najboljih opera kompozitora Lucije od Lamermura, u kojoj su sudelovala tri najslavnija umetnika Italije.

Albert nikad nije mogao da se navikne na pozorišta s one strane Alpa, gde nije otmeno sedeti u prvim redovima partera i koja nemaju ni balkona ni isturenih loža. To je teško padalo čoveku koji je imao svoje zasebno mesto u Bufu i svoj deo prednje lože u Operi.

Ali to nije smetalo Albertu da se gizdavo oblači kad god je išao u Operu s Francom; no sve je to bilo uzalud, jer treba priznati na sramotu toga najdostojnijeg predstavnika naše mode da za četiri meseca, otkako je krstario Italijom u svim pravcima, Albert nije doživeo ni jednu jedinu ljubavnu avanturu.

Albert je pokušavao ponekad da s tim zbija šalu, ali je u dnu duše bio neobično ogorčen, on, Albert od Morserfa, jedan od najomiljenijih mladih ljudi, još nije bio postigao nikakav uspeh. To je bilo utoliko bolnije što je prema skromnom običaju naših dragih zemljaka Albert pošao iz Pariza sa ubeđenjem da će u Italiji požnjeti najveći uspeh i da će se na Ganskom bulevaru svet naslađivati kad bude slušao priču o njegovim ljubavnim uspesima.

Na žalost, od svega toga nije bilo ništa, jer su divne đenovljanske, florentinske i napuljske grofice ostale privržene ne svojim muževima, nego svojim ljubavnicima, te je Albert stekao to svirepo ubeđenje da Italijanke imaju nad Francuskinjama bar to preimućstvo da su verne u svome neverstvu.

Ja neću da kažem da u Italiji, kao svuda na svetu, nema i izuzetaka.

A međutim je Albert bio ne samo savršeno otmen kavaljer nego i veoma duhovit čovek. Uz to je bio i vikont, istina vikont iz novog plemstva, ali šta mari danas, kada se više ne traže dokazi da li neko pleinstvo potiče iz 1399. ili iz 1815. godine! Povrh svega toga imao je pedeset hiljada franaka rente. Kao što se vidi, to je više nego što je potrebno da bi neko uživao veliki ugled u Parizu. Bilo je, dakle, donekle stidno što ga još niko nije ozbiljno zapazio ni u jednoj od varoši kroz koje je prošao.

Ali zato je on računao da to nadoknadi u Rimu, pošto je karneval u svim zemljama na svetu koje proslavljaju taj značajni običaj vreme slobode, kada se i najuzdržljivije ličnosti upuštaju u neku ludoriju. A pošto je karneval otpočinjao sutradan, bilo je vrlo važno da se Albert pokaže pred javnošću pre tog početka.

Zato je on, toga radi, zakupio jednu od najistaknutijih loža u pozorištu, i pre polaska se besprekorno obukao. Loža je bila u prvom redu, koji kod nas zamenjuje galeriju. Uostalom, tri prva sprata su podjednako aristokratska, te ih zato nazivaju plemićkim redovima.

Uostalom, ta loža u koju je moglo da se smesti dvanaest osoba a da ne budu stešnjene, stajala je dvojicu prijatelja manje nego loža za četiri osobe u pozorištu Ambigi.

Albert je gajio još jednu nadu, a to je: ako uspe da osvoji srce neke lepe Rimljanke, to će mu samo po sebi omogućiti da osvoji jedno mesto u njenim kolima, te će tako moći da posmatra karneval iz aristokratskih kočija ili sa nekog kneževskog balkona.

Sve ove misli nagnale su Alberta da bude živahniji nego ikad.Okretao je leđa pevačima, naginjao se preko ograde lože i posmatrao sve lepe žene kroz durbin dugačak šest palaca.

Ali sve to nije pobudilo nijednu lepu ženu da nagradi makar jednim jedinim pogledom, čak ni iz radoznalosti, sva Albertova mahnitanja.

I zaista, svi su razgovarali o onome što ih je zanimalo, o svojim ljubavima, o svojim zabavama, o karnevalu koji je počinjao sutradan posle naredne Velike nedelje, ne obraćajući ni za trenutak pažnju ni na pevače, ni na komad, izuzev u označenim trenucima, kada bi se svak okrenuo bilo da čuje jedan deo Kozelijevih recitativa, bilo da zapljeska nekoj Morijanijevoj divnoj kadenci, bilo da viče bravo Spečovoj; zatim bi se posebni razgovori nastavili svojim uobičajenim tokom.

Pri kraju prvog čina otvoriše se vrata jedne lože koja je dotada bila prazna i Franc vide kako ulazi jedna ličnost kojoj je imao čast da bude predstavljen u Parizu i za koju je verovao da je još u Francuskoj. Albert vide kako se njegov prijatelj trže pri toj pojavi,pa se okrete k njemu i reče:

— Poznajete li tu ženu?

— Da. Kako vam izgleda?

— Divna, dragi moj, i plavokosa. Oh, kakva božanstvena kosa! To je neka Francuskinja?

— To je jedna Venecijanka.

— I zove se?

— Grofica Đ…

— O, pa ja je znam po imenu — uzviknu Albert. — Kažu za nju da je isto toliko duhovita koliko i lepa. Dođavola! Kad samo pomislim da sam joj mogao biti predstavljen na poslednjem balu kod gospođe od Vilfora, gde je i ona bila, i da sam propustio tu priliku, onda vidim da sam velik tikvan?

— Hoćete li da ja popravim tu grešku? — zapita Franc.

— Kako! Zar je vi poznajete dovoljno prisno da biste me mogli odvesti u njenu ložu?

— Imao sam čast da razgovaram s njom tri ili četiri puta u svom životu; ali vi znate da je to taman toliko da se moj postupak neće smatrati za nepristojnost.

Tog trenutka grofica ugleda Franca i ljupko mu mahnu rukom, na što on odgovori klimnuvši glavom s puno poštovanja.

— A, tako dakle! Čini mi se da ste vi s njom u najbo ljem prijateljstvu? — reče Albert.

— E, vidite, tu se varate, i to je ono što će nas Francuze uvek naterati da počinimo hiljadu gluposti. A najčudnije je kod nas to što mi sve posmatramo sa naše pariske tačke gledišta. U Španiji, a naročito u Italiji, nemojte nikad suditi o prisnosti prijateljstva među ljudima po njihovom slobodnom ponašanju. Grofica i ja smo jednom prilikom osetili izvesnu srodnost, i to je sve.

— Srodnost duša? — zapita Albert smejući se.

— Ne, nego duha, i to je sve — odgovori Franc ozbiljno.

— A kojom to prilikom?

— Prilikom jedne šetnje po Koloseumu, iste onakve kao kad smo tamo bili nas dvojica.

— Pri mesečini?

— Da.

— Sami!

— Pa skoro!

— I razgovarali ste…

— O mrtvima.

— A, — uzviknu Albert — to je zaista bilo veoma zabavno. E, vidite, ja vam obećavam, budem li imao sreću da postanem kavaljer lepe grofice prilikom takve jedne šetnje, da ću joj govoriti samo o živima.

— I možda ćete pogrešiti.

— A dok to ne bude, vi ćete me predstaviti njoj kao što ste mi obećali.

— Čim se spusti zavesa.

— Kako je ovaj vraški prvi čin dugačak!

— Slušajte završnu ariju, vrlo je lepa, i Kozeli je divno peva.

— Jeste, ali kakav mu je stas!

— Spečova je u toj ariji savršeno dramatična.

— Razumećete da kad je neko slušao Sontanga i Malibranovu…

— Zar vam se ne čini da je Morijanov način pevanja odličan?

— Ja ne volim kad crnomanjasti pevaju kao plavi.

— E, dragi moj, — reče Franc okrećući se, dok je Albert i dalje osmatrao durbinom — zaista, vi ste veliko zakeralo.

Najzad, zavesa se spusti na veliku radost vikonta od Morserfa, koji uze svoj cilinder, zagladi hitro kosu, popravi svoju kravatu i manžetne, pa napomenu Francu da je gotov da pođe.

Kako je s druge strane grofica Francu, koji ju je pitao pogledom, dala na znanje jednim znakom da će ga rado primiti, Franc nije više ni časa časio da zadovolji Albertovu žurbu, te sa svojim drugom, koji je iskorišćavao vreme dok su išli da ispravi nabore koji su se od pokreta mogli stvoriti na okovratniku njegove košulje i na posuvratku njegovog fraka, obiđe polukružno gledalište i zakuca na vrata lože broj 4, u kojoj se nalazila grofica.

Mladić koji je sedeo pored nje u prednjem delu lože odmah ustade i ustupi mesto, prema italijanskom običaju, došljaku, koji treba isto tako da ga ustupi kad naiđe neki nov posetilac.

Franc predstavi grofici Alberta kao jednog od francuskih mladića najuglednijih po svome društvenom položaju i svome duhu, što je, uostalom, bila istina, jer su Alberta u Parizu i u sredini u kojoj je živeo smatrali za savršenog kavaljera. On dodade da ga je Albert, očajan što nije umeo da iskoristi grofičin boravak u Parizu da joj bude predstavljen, zamolio da popravi tu pogrešku, te on sad izvršuje taj zadatak i moli groficu da mu oprosti tu veliku slobodu, jer bi trebalo da i njega samog neko predstavi.

Grofica odgovori poklonivši se ljupko Albertu i pružajući ruku Francu.

Albert, na jedan njen znak, zauze ono prazno mesto u prednjem, delu lože, a Franc sede u drugi red iza grofice.

Albert pronađe odličan predmet za razgovor, a to je Pariz. Govorio je grofici o njihovim zajedničkim poznanicima. Franc vide da se on snašao, te mu pusti na volju i zatraži njegov ogromni durbin, pa stade i on da razgleda dvoranu.

Sama u prednjem delu jedne lože, treće po redu naspram njih, bila je jedna izvanredno lepa žena, odevena u grčko narodno odelo, koje je nosila tako neusiljeno da je bilo očevidno da je to njena svakidašnja nošnja.

Iza nje, u polutami, ocrtavala se prilika jednog čoveka čije je lice bilo nemoguće razaznati.

Franc prekide razgovor između Alberta i grofice da bi je zapitao da li ona poznaje tu lepu Albanku koja je toliko opravdano privlačila ne samo pažnju ljudi nego i žena.

— Ne — reče ona. — Sve što znam to je da se ona nalazi u Rimu od početka pozorišne sezone, jer sam je prilikom otvaranja pozorišta videla onde gde je i sad; a već ima mesec dana kako nije propustila ni jednu jedinu predstavu, i čas je s njom bio onaj čovek koji je i sad s njom, a čas ju je pratio samo jedan sluga crnac.

— Kako vam se ona čini, grofice?

— Izvanredno lepa. Medora je zacelo ličila na tu ženu.

Franc i grofica osmehnuše se jedno drugom. Ona nastavi da razgovara s Albertom, a Franc da posmatra kroz durbin svoju Albanku.

Zavesa se diže za balet. Bio je to jedan od onih dobrih italijanskih baleta koje je režirao čuveni Anri, koji je kao koreograf stvorio sebi ogromnu slavu u Italiji, ali ju je jadnik izgubio na pomorskoj pozornici; balet u kome svi, od prvaka pa do poslednjeg statiste, učestvuju revnosno u izvođenju i u kome sto pedeset osoba vrše istovremeno isti pokret i dižu složno ili istu ruku ili istu nogu.

Taj balet se zvao Poliska.

Franc je bio suviše zauzet svojom lepom Grkinjom da bi obraćao pažnju na balet, ma koliko da je on bio zanimljiv. Što se pak nje tiče, videlo se da ona uživa u tome prizoru, i to njeno uživanje bilo je u potpunoj suprotnosti sa dubokom ravnodušnošću onoga koji je bio s njom i koji se, dokle god je trajalo to remekdelo koreografije, nije ni pokrenuo, već je izgledalo, i pored paklene buke koju su stvarale trube, tasovi i kineske zvečke u orkestru, da uživa u rajskim milinama mirnog i blaženog sna.

Naposletku se balet svrši i zavesa pade uz buran pljesak ushićenog partera.

Zahvaljujući običaju da se umetne balet u operu, odmori između činova su vrlo kratki u Italiji, te pevači imaju vremena da se odmore i da promene odelo dok se igrači vrte na jednoj nozi i izvode svoje poskoke.

Uvertira za drugi čin otpoče. Pri prvim potezima gudala Franc vide kako se spavač polako diže i priđe Grkinji, koja se okrete da mu

Prilika njenog sagovornika bila je i dalje u polutami, te Francnije mogao da sagleda nijednu njegovu crtu.

Zavesa se podiže, i Francovu pažnju neminovno privukoše pevači, te njegove oči za trenutak ostaviše ložu lepe Grkinje da bi se upravile ka pozornici.

Taj čin počinje, kao što je poznato, duetom sna: Parizina u spavanju izrekne pred Acom tajnu svoje ljubavi prema Ugu. Iznevereni muž preživljuje sve stupnjeve ljubomornog gneva, sve dok se ne uveri da ga žena vara, a tada je budi da bi joj saopštio svoju blisku osvetu.

Taj duet je jedan od najlepših, najizrazitijih i najjezivijih dueta koji su izišli iz plodnog Donicetijevog pera. Franc ga je sad slušao po treći put, pa iako on nije važio kao pomaman ljubitelj muzike, ipak taj duet izazva u njemu dubok utisak. On se stoga baš spremao da se pridruži pljeskanju dvorane, kad mu šake, spremne da se sklope, ostadoše razmaknute, a bravo koje mu je pošlo iz usta zamre na njegovim usnama.

Čovek u onoj loži bio se sasvim uspravio, i pošto mu je sad glava bila u svetlosti, Franc raspoznade onog tajanstvenog stanovnika Monte Krista, onoga za koga mu se sinoć toliko učinilo da mu je raspoznao stas i glas među ruševinama Koloseuma.

Nije više bilo sumnje da taj čudni putnik stanuje u Rimu.

Zacelo je izraz Francovog lica bio u skladu sa uzbuđenjem što ga je to priviđenje izazvalo u njemu, jer ga grofica pogleda, pršte u smeh i zapita ga šta mu je.

— Gospođo grofice, — odgovori Franc — ja sam vas maločas pitao da li poznajete onu albansku ženu; a sad ću vas zapitati da li poznajete njenog muža.

— Taman koliko i nju — odgovori grofica.

— Zar on nikad nije privukao vašu pažnju?

— E, takvo pitanje može samo Francuz da postavi! Pa vi dobro znate da za nas Italijanke ne postoji na ovom svetu drugi čovek osim onoga koga volimo!

— To je tačno — odgovori Franc.

— U svakom slučaju, — reče ona prinoseći Albertov durbin očima i upravljajući ga ka loži — to mora da je neki čovek koga su nedavno otkopali, neki mrtvac kome je grobar dopustio da iziđe iz groba, jer mi izgleda užasno bled.

— On je uvek takav — odgovori Franc.

— Vi ga, dakle, poznajete? — zapita grofica. — Onda ću ja vas zapitati ko je on.

— Izgleda mi da sam ga već jednom video i čini mi se da ga raspoznajem.

— Zaista, — reče ona i pokrete svoja lepa ramena kao da joj je jeza projurila kroz žile — shvatam da kad je neko jedanput video onakvog čoveka, on ga nikad neće zaboraviti.

Francovo osećanje nije, dakle, bilo neki lični utisak, pošto ga je i druga jedna osoba osećala isto kao i on.

— Pa dakle? — zapita Franc groficu, pošto se ona potrudila da ga još jednom pogleda kroz durbin. — Šta vi mislite o tom čoveku?

— Da mi izgleda kao da je to lord Rutven glavom.

I zaista, ovo podsećanje na Bajrona učini dubok utisak na Franca; jer ako bi ga ijedan čovek mogao naterati da poveruje u vampire, poverovao bi da je to bio ovaj čovek.

— Moram saznati ko je on — reče Franc ustajući.

— Oh, ne! — uzviknu grofica. — Ne, nemojte me ostavljati, ja računam na vas da me otpratite i ne puštam vas.

— Kako! Zbilja? — reče Franc naginjući se prema njenom uvetu — vi se bojite?

— Čujte, — reče mu ona — Bajron mi se zaklinjao da veruje u vampire; rekao mi je da je i video jednoga i opisao mi je njihovo lice. E, vidite, ono je isto onakvo: ona crna kosa, one krupne oči što svetle čudnim sjajem, ono samrtničko bledilo; zatim, obratite pažnju da on nije sa nekom ženom kao što su ostale, već s jednom tuđinkom… Grkinjom, otpadnicom od vere… i verovatno nekom čarobnicom kao što je i on. Molim vas, nemojte otići. Sutra pođite u potragu za njim, ako vam je volja; ali vam danas izjavljujem da vas ne puštam od sebe.

Franc je ostajao pri svome.

— Slušajte, — reče ona ustajući — ja sad odlazim; ne mogu ostati do kraja predstave, jer imam goste kod kuće. Zar ćete biti toliko malo kavaljer pa da odbijete da pođete sa mnom?

Nije se mogao dati drugi odgovor, sem da uzme šešir, da otvori vrata i da ponudi ruku grofici. On to i učini.

Grofica je zaista bila veoma uzbuđena; a i sam Franc nije mogao da se otrese nekog sujevernog straha, utoliko opravdanijeg što je kod grofice to bila posledica jednog nagonskog osećanja, a kod njega rezultat jednog sećanja.

On oseti kako ona dršće dok se pela u kola.

Otpratio ju je do kuće. Tamo nije bilo gostiju i niko je nije očekivao. On je prekori zbog toga.

— Zaista, — reče mu ona — ne osećam se dobro i potrebno mi je da budem sama, jer me je pogled na tog čoveka uzrujao.

Franc pokuša da se nasmeje.

— Ne smejte se! — reče mu ona. — Uostalom, vama i nije do toga. A zatim, obećajte mi nešto.

— Šta?

— Obećajte mi.

Što god hoćete, osim da se odreknem pokušaja da saznam ko je taj čovek. Ja imam razloga, koje vama ne mogu kazati, da želim da saznam ko je on, otkuda je došao i kud ide.

— Otkuda je došao, to ne znam; ali kud ide, to vam mogu reći: ide u pakao, to možete biti uvereni.

— Vratimo se na obećanje koje ste hteli da tražite od mene, grofice — reče Franc.

— Ah, da! To je da se vratite pravo u hotel i da večeras ne pokušavate da se nađete s tim čovekom. Stvara se kao neka veza između ličnosti koju napuštamo i one s kojom idemo da se sastanemo.Nemojte da vi poslužite kao veza između tog čoveka i mene. Sutra jurite za njim, ako vam to godi; ali nemojte mi ga nikad predstaviti,ako ne želite da umrem od straha. A sad, laku noć! Potrudite se da zaspite, a ja znam nekoga koji noćas neće zaspati.

Posle ovih reči grofica se rastade s Francom i ostavi ga u nedoumici da li se ona to samo zabavljala na njegov račun ili je doista osetila strah o kome je govorila.

Kad se vratio u hotel, Franc zateče Alberta u sobnoj haljini i pantalonama za spavanje kako raskalašno opružen na fotelji puši cigaru.

— Gle, pa to ste vi! — reče mu on. — Bogme, ja sam mislio da ćete se vratiti tek sutra.

— Dragi moj Alberte, — odgovori Franc — srećan sam što mi se dala prilika da vam jednom za svagda kažem da vi imate najpogrešnije mišljenje o italijanskim ženama; a čini mi se, međutim, da su vas vaša ljubavna razočaranja mogla naučiti pameti.

— Šta ćete! Te vraške žene čovek nikad ne može da razume! One vas hvataju pod ruku, stežu vam je; govore vam šapatom i mole vas da ih otpratite njihovoj kući. Sa četvrtinom takvog ponašanja jedna Parižanka bi izgubila svoj ugled.

— E, baš zato što nemaju šta da kriju, i zato što žive u sunčanom sjaju, zato se žene tako malo prenemažu u ovoj lepoj zemlji „gde si odzvanja”, kako kaže Dante. Uostalom, vi ste dobro videli da se grofica bila istinski uplašila.

— Od čega uplašila? Od onog čestitoga gospodina koji je bio prema nama sa onom lepom Grkinjom? Ali ja sam hteo da raščistim s tim kad su izišli, te sam se mimoišao s njima u hodniku. Ja ne znam otkuda vama sve te vaše misli iz zagrobnog života! Pa to je jedan vrlo lep mladić, veoma lepo obučen, i koji po svemu izgleda da naručuje svoja odela u Francuskoj, kod Blena ili kod Humana. Malo je bled, to je istina, ali vi znate da je bledoća znak otmenosti.

Franc se osmehnu, jer je Albert mnogo uobražavao da je i sam bled.

— Zato sam ja i ubeđen — reče mu Franc — da je grofičino mišljenje o tome čoveku sasvim pogrešno. Je li govorio kad je prolazio pored vas, i jeste li čuli neku njegovu reč?

— Govorio je, ali na novogrčkom jeziku. Ja sam to poznao po nekoliko iskvarenih starogrčkih reči. Moram vam reći, dragi moj, da sam u gimnaziji bio vrlo jak u starogrčkom jeziku.

— Znači, govorio je novogrčki?

— Verovatno.

— Onda se više ne može sumnjati — promrmlja Franc — To je on.

— Šta rekoste?

— Ništa. A šta ste vi dosad radili?

— Spremao sam vam jedno iznenađenje.

— Kakvo?

— Vi znate da je nemogućno nabaviti kočije?

— Pa dabome! Pošto smo učinili bezuspešno sve što živi čovek može da učini u tom cilju.

— E, vidite, meni je pala na um jedna divna misao.

Franc pogleda Alberta kao čovek koji nema mnogo poverenja u njegovu maštu.

— Dragi moj, — reče Albert — vi ste me sad počastvovali takvim pogledom koji zaslužuje zaista da zatražim od vas da mi se izvinite.

— Ja sam spreman da to učinim, dragi prijatelju, ako je vaša misao onako oštroumna kao što vi kažete.

— Slušajte.

— Slušam.

— Nema načina da se nabave kola, zar ne?

— Nema.

— Ni konji?

— Ni oni.

— Ali se mogu nabaviti volovska kola?

— Možda.

— I par volova?

— Verovatno.

— E, onda, dragi moj, eto onoga što nama treba! Narediću da se ta kola ukrase, a mi ćemo se obući kao napuljski žeteoci, pa ćemo predstavljati u prirodnom obliku onu divnu sliku Leopolda Roberta. Ako bi, radi veće sličnosti, grofica pristala da obuče nošnju žene iz Pucola ili iz Sorenta, to bi dopunilo maskaradu; a grofica je dovoljno lepa da svet može pomisliti da je to original slike Žena sa detetom.

— E, zaista! — uzviknu Franc — ovoga, puta ste u pravu, gospodine Alberte, i ta vam je ideja zbilja srećna.

— I potpuno u duhu našeg naroda; samo obnovljena ideja naših lenih kraljeva. A, gospodo Rimljani, vi mislite da ćemo mi skitati peške po vašim ulicama kao lazaroni i to zato što vi nemate kočija i konja? E, pa lepo, mi ćemo ih izmisliti.

— A jeste li već nekom saopštili tu pobedničku misao?

— Našem hotelijeru. Kad sam se vratio, pozvao sam ga i izložio mu naše želje. On me je uveravao da je to sasvim lako; ja sam hteo da se volovima pozlate rogovi, ali mi je on rekao da bi za to trebalo tri dana, te ćemo morati da se lišimo te suvišnosti.

— A gde je on?

— Ko?

— Naš domaćin.

— Otišao je da to uredi. Sutra bi već možda bilo dockan.

— Tako da će nam doneti odgovor još večeras?

— Ja ga očekujem.

U tom trenutku vrata se otvoriše i gazda Pastrini promoli glavu.

— Permesso? — reče on.

— Razume se da dopuštamo! — uzviknu Franc.

— Dakle? — reče Albert — jeste li nam našli tražena kola i volove?

— Našao sam nešto bolje od toga — odgovori on sa potpuno samozadovoljnim izrazom lica.

— E? Dragi gazda, pazite dobro — reče Albert — jer ko traži veće, izgubi iz vreće.

— Neka se vaše preuzvišenosti oslone na mene — reče gazda Pastrini praveći se važan.

— Ali, najzad, u čemu je stvar? — zapita sada Franc.

— Vi znate — reče hotelijer — da grof od Monte Krista stanuje na istom spratu s vama?

— Kako da ne znam — reče Albert — pošto njemu imamo da zahvalimo što smo smešteni ovde kao dva studenta u ulici Sen-Nikoladi-Šardone.

— E, vidite, on zna za vašu nevolju i nudi vam dva mesta u svojim kolima i dva mesta na svojim prozorima u palati Rospoli.

Albert i Franc se zgledaše.

— Ali — zapita Albert — da li treba da primimo ponudu toga tuđinca, čoveka koga ne poznajemo?

— Kakav je čovek taj grof od Monte Krista? — zapita Franc svoga domaćina.

— Jedan vrlo veliki vlastelin sa Sicilije ili Malte; ne znam tačno, ali plemenita roda kao Borgeze i bogat kao zlatni rudnik.

— Čini mi se — reče Franc Albertu — da ako je taj čovek tako lepo vaspitan kao što kaže naš domaćin, onda je trebalo da nam dostavi svoju ponudu na neki drugi način, bilo pismom ili…

Tog trenutka neko zakuca na vrata.

— Uđite! — reče Franc.

Jedan sobar u vrlo lepoj livreji pojavi se na pragu sobe.

— Od strane grofa od Monte Krista, za gospodina Franca od Epineja i gospodina vikonta Alberta od Morserfa — reče on.

I pruži hotelijeru dve posetnice, koje ovaj predade mladićima.

— Gospodin grof od Monte Krista — nastavi sobar — moli gospodu za dopuštenje da ih poseti kao sused pre podne u njihovom stanu; on će imati čast da se obavesti kod gospode u koliko sati će moći da ga prime.

— Bogami, — reče Albert Francu — ovome se nema šta da zameri, sve je najpropisnije.

— Recite grofu — odgovori Franc — da ćemo imati čast da mi njega posetimo.

Sobar se povuče.

— To se zove utrkivati se u otmenosti — reče Albert. — E, zbilja, imali ste pravo, gazda-Pastrini; vrlo je pristojan čovek taj vaš grof od Monte Krista.

— Onda znači da primate njegovu ponudu? — reče domaćin.

— Bogme, primamo — odgovori Albert. — Pa ipak, priznajem da mi je žao naših volovskih kola i žetelaca; i da samo nije prozora na palati Rospoli da nam nadoknadi ono što gubimo, čini mi se da bih se vratio našoj prvobitnoj zamisli. Šta kažete vi na ovo, Franče?

— Kažem da su prozori na palati Rospoli uticali i na moju odluku — odgovori Franc Albertu.

Zaista ta ponuda dvaju mesta na prozoru palate Rospoli podsetila je Franca na razgovor što ga je čuo u ruševinama Koloseuma između nepoznatog čoveka i njegovog Transteverca, razgovor u kome je čovek sa ogrtačem uzeo na sebe obavezu da izdejstvuje pomilovanje za osuđenika. Elem, ako je čovek s ogrtačem, kao što je Franc po svemu zaključivao, bio isti onaj čija je pojava u dvorani pozorišta Argentina onoliko privukla njegovu pažnju, on će ga bez svake sumnje poznati, i tada mu ništa neće smetati da zadovolji svoju radoznalost odnosno njega.

Franc provede jedan deo noći misleći na svoja dva priviđenja i želeći da što pre svane. Jer zaista, sutradan je trebalo da se sve razjasni; a ovog puta, osim ako njegov domaćin sa Monte Krista nema Gigesov prsten, te zahvaljujući tome prstenu može da se učini nevidljiv, bilo je očevidno da mu neće umaći. Zato je on još pre osam sati bio na nogama.

Što se tiče Alberta, pošto on nije imao razloge kao Franc da ustane rano, spavao je još što je bolje mogao.

Franc posla da zovnu njegovog domaćina, koji se pojavi preuslužan kao uvek.

— Gazda-Pastrini, — reče mu on — zar ne treba danas da se izvrši jedno pogubljenje?

— Da, preuzvišenosti; ali ako me to pitate zato da biste dobili jedan prozor, onda ste zakasnili s tim.

— Ne — nastavi Franc. — Uostalom, ako bi mi baš stalo da vidim taj prizor, mislim da bih našao mesto na brdu Pinčiju.

— O, ja sam smatrao da se Vaša preuzvišenost neće izlagati neprijatnostima usred one rulje, kojoj je to mesto kao neko prirodno gledalište.

— Verovatao je da neću ni ići, — reče Franc — ali bih želeo da saznam neke pojedinosti.

— Koje?

— Hteo bih da znam broj osuđenika, njihova imena i način pogubljenja?

— Ta vaša želja došla je u najzgodniji čas, preuzvišenosti! Baš sad su mi doneli tavolete.

— Šta su to tavolete?

— Tavolete su drvene tablice koje se obese na svakom uglu ulice uoči pogubljenja i na koje se prilepe imena osuđenika, uzrok njihove osude i način pogubljenja. Ta objava ima za cilj da pozove vernike da se mole bogu da podari krivcima iskreno pokajanje.

— I vama donose te tavolete zato da bi ste i vi svoje molitve pridružili molitvama vernika? — zapita Franc s nevericom.

— Ne, preuzvišenosti; ja sam se sporazumeo sa čovekom koji lepi objave, i on mi donosi to kao što mi donosi pozorišne objave, da bi neki od mojih gostiju ako zažele da prisustvuju pogubljenju, bili obavešteni.

— Gle, pa to je veoma nežna pažnja! — uzviknu Franc.

— Eh, — reče gazda Pastrini osmejkujući se — ja se mogu pohvaliti da činim sve što je u mojoj moći da zadovoljim plemenite strance koji me počastvuju svojim poverenjem.

— To ja i sam vidim, dragi domaćine; i to ću ponavljati svakome ko htedne da me čuje, budite uvereni. A sad bih želeo da pročitam jednu od tih tavoleta.

— To je sasvim lako, — reče gazda otvarajući vrata — naredio sam da se jedna obesi na stepeništu.

On iziđe, skide tavoletu i pruži je Francu. Evo tačnog prevoda te dželatske objave: 

 Obznanjuje se svima da će u utorak, 22. februara, na prvi
dan karnevala, biti, na osnovu presude Vrhovnog crkvenog suda,
pogubljeni na Narodnom trgu Andreja Rondolo, kriv zbog ubistva
izvršenog nad vrlo čestitom i vrlo uglednom osobom don Čezara
Torlinija, kanonika crkve San-Đovani-di-Laterano, i Pepino, zvani
Roka Priori, za dokazano jatakovanje gnusnom razbojniku Luiđiju
Vampi i ljudima njegove družine.
Prvi će biti ubijen maljem.
Drugi će biti posečen.
Mole se milosrdne duše da traže od boga iskreno pokajanje
za ova dva nesrećna osuđenika.

To je bilo isto ono što je Franc čuo preksinoć u ruševini Koloseuma i ništa u programu nije bilo izmenjeno: imena osuđenika, uzrok njihove smrtne kazne i način pogubljenja bili su potpuno isti.

I tako, sudeći po svemu, Transteverac nije bio niko drugi do Luiđi Vampa, a čovek sa ogrtačem Sindbad Moreplovac, koji je u Rimu, kao i Porto-Vekiju i u Tunisu, nastavljao niz svojih čovekoljubivih pohoda.

Međutim, vreme je prolazilo, bilo je devet sati, te Franc otide da probudi Alberta, kad ga na svoje veliko iznenađenje vide kako potpuno obučen izlazi iz svoje sobe. Karneval mu se stalno vrzmao po pameti i probudio ga ranije nego što je njegov prijatelj očekivao.

— Dakle, — reče Franc svome domaćinu — sad kada smo se obojica spremili, mislite li vi, dragi gospodine Pastrini, da se možemo pojaviti kod grofa od Monte Krista?

— O, svakako! — odgovori on. — Grof od Monte Krista ima običaj da ustaje vrlo rano, i ja sam uveren da ima već više od dva sata otkako je ustao.

— I vi mislite da ne bi bilo nepristojno pojaviti se sad u njegovom stanu?

— Ni najmanje.

— Onda, Alberte, ako ste gotovi…

— Potpuno gotov — reče Albert.

— Hajdemo da zahvalimo našem susedu za njegovu ljubaznost.

— Hajdemo.

Franc i Albert imali su samo da pređu preko odmorišta, ali ih hotelijer preteče i zazvoni umesto njih. Jedan sobar dođe da im otvori vrata.

— I signori Francesi — reče hotelijer.

Sobar se pokloni i dade im znak da uđu.

Oni prođoše kroz dve sobe nameštene sa takvim luksuzom kakav se nisu nadali da će naći u hotelu gazda-Pastrinija, i stigoše najzad u jedan savršeno otmen salon. Turski tepih bio je prostrt po parketu, a najugodniji nameštaj nudio je svoje ispupčene jastučiće i zavaljene naslone. Divne slike velikih umetnika, izmešane sa svežnjevima sjajnog oružja, bile su okačene po zidovima, a veliki zastori visili su na vratima.

— Ako njihove preuzvišenosti hoće da sednu, — reče sobar — ja ću obavestiti gospodina grofa.

I on iščeze u jednim vratima.

U trenutku kad su se ta vrata otvorila, glas gusala dopre do dvojice prijatelja, ali se odmah zatim izgubi, jer su vrata, zatvorena skoro istog trenutka kad su i otvorena, propustila u salon takoreći samo jedan vihor harmonije.

Franc i Albert se pogledaše, pa skretoše pogled na nameštaj, slike i oružje; Sve im se to pri ovom drugom pogledu učini još velelepnije nego pri prvom.

— Dakle, — zapita Franc svoga prijatelja — šta kažete vi na ovo?

— Bogme, dragi moj, kažem da naš sused mora da je neki berzijanac koji je igrao na padu španskih državnih papira, ili neki knez koji putuje inkognito.

— Pst! — reče mu Franc. — To ćemo sad saznati, jer evo ga.

I zaista, šum jednih vrata koja su se okretala na šarkama dopre do posetilaca, i skoro odmah zatim zastor se razmače i propusti sopstvenika sve te raskoši.

Albert mu pođe u susret, ali Franc ostade kao prikovan na svome mestu.

Onaj koji tog časa beše ušao nije bio niko drugi do čovek sa ogrtačem u Koloseumu, nepoznati čovek iz lože i tajanstveni domaćin sa Monte Krista.



 XIV 

POGUBLJENJE MALJEM 


— Gospodo, — reče ulazeći grof od Monte Krista — primite sva moja izvinjenja što sam dopustio da me preduhitrite, ali da sam ja došao k vama ranije, bojao bih se da vas ne uznemirim. Uostalom, vi ste mi poručili da ćete doći i ja sam vas očekivao.

— Mi smo vam, Franc i ja, po sto puta zahvalni, gospodine grofe, — reče Albert. — Vi ste nas zaista izvukli iz velike neprilike, jer smo mi baš izmišljali najčudnija vozila u trenutku kad nam je stigla vaša ljubazna ponuda.

— Eh, bože moj, gospodo! — odgovori grof dajući znak dvojici mladića da sednu na jedan divan. — Kriv je onaj glupak Pastrini što sam vas ostavio tako dugo u nevolji! On mi nije rekao ni reči o vašoj neprilici, dok sam ja, ovako sâm i bez poznanstva, jedva čekao priliku da se upoznam sa svojim susedima. Čim sam saznao da vam mogu ma u čemu pomoći, videli ste kako sam žurno zgrabio tu priliku da vas pozdravim.

Oba mladića se pokloniše. Franc još nije umeo da kaže nijednu reč; on nije bio doneo nikakvu odluku, a kako grof ničim nije pokazivao volju da ga pozna ili želju da on bude prepoznat, Franc nije znao da li treba nekom rečju da spomene prošlost, ili pak da ostavi vremena budućnosti da mu ona pruži nove dokaze. Uostalom, iako je bio uveren da je ono grof bio sinoć u loži, ipak nije mogao isto tako da tvrdi da je on bio preksinoć u Koloseumu. Stoga odluči da pusti da se događaji razvijaju sami, ne otpočinjući s grofom nikakav neposredan razgovor o tome. Uostalom, on je bio u boljem položaju od grofa, jer je bio gospodar njegove tajne, dok, naprotiv, grof nije mogao da vrši nikakav uticaj na Franca, koji nije imao šta da krije.

Pa ipak, on odluči da navede razgovor na jedan predmet koji bi bar zasada mogao da pruži objašnjenje za izvesne sumnje.

— Gospodine grofe, — reče mu on — vi ste nam ponudili mesta u vašim kolima i mesta na vašim prozorima u palati Rospoli; a sad, da li biste nam mogli reći kako bismo mogli da pribavimo ma kakvo osmatračko mesto, kako se to u Italiji kaže, na Narodnom trgu?

— Ah, da, zaista! — reče grof rasejano posmatrajući Morserfa sa napregnutom pažnjom. — Da nema na Narodnom trgu kao nekakvo pogubljenje?

— Jeste — odgovori Franc, videći da grof sam dolazi na ono na šta ga je on hteo navesti.

— Čekajte, čekajte, čini mi se da sam juče kazao svome upravniku da se pobrine za to. Možda ću vam još moći učiniti tu malu uslugu.

On ispruži ruku prema vrvci zvonceta i povuče triput.

— Jeste li ikada razmišljali — reče on Francu — o upotrebi vremena i načinu kako da se uprosti kretanje posluge? Ja sam to proučio: kad zazvonim jedanput, to je za mog sobara; dvaput, to je za mog nastojnika; triput, za mog upravnika. Tako ne gubim nijedan minut niti ijednu reč. Pogledajte, evo onoga koji nam je potreban.

Tada videše kako ulazi jedan čovek od četrdeset i pet do pedeset godina, koji se Francu učini da liči kao jaje jajetu na krijumčara koji ga je uveo u pećinu, no koji kao da ga se ni najmanje nije sećao. Franc vide da je ovome naređeno kako treba da se ponaša.

Gospodine Bertučo, — reče grof — jeste li se pobrinuli, kao što sam vam juče naredio, da mi pribavite jedan prozor na Narodnom trgu?

— Jesam, preuzvišenosti, — odgovori upravnik — ali bilo je prekasno.

— Kako! — reče grof namrštivši se — zar vam nisam kazao da hoću da imam jedan prozor?

— I Vaša preuzvišenost ga ima, onaj koji je bio iznajmljen knezu Lobanjevu; ali sam morao da ga platim sto…

— Dobro, dobro, gospodine Bertučo. Poštedite ovu gospodu svih tih domaćih pojedinosti; dobili ste prozor, i to je ono što nam treba. Dajte adresu te kuće kočijašu i budite na stepenicama da nas odvedete tamo; a sad dosta, idite.

Upravnik se pokloni i pođe da se udalji.

— Ah, da! — nastavi grof. — Budite ljubazni pa zapitajte Pastrinija da li je dobio tavoletu i da li hoće da mi pošalje program pogubljenja.

— To nije potrebno — prihvati Franc izvlačeći svoju beležnicu iz džepa. — Ja sam video te tablice, prepisao sam ih i evo ih.

— Dobro; onda, gospodine Bertučo, vi možete da se povučete,jer mi više niste potrebni. Neka nam samo jave kad ručak bude gotov. Da li će mi gospoda — nastavi on okrećući se dvojici prijatelja — učiniti čast da ručaju sa mnom?

— Ali, zbilja, gospodine grofe, — reče Albert — to bi značilo zloupotrebljavati vašu ljubaznost.

— Nikako, naprotiv, vi ćete meni učiniti veliku prijatnost, a vi ćete mi sve to uzvratiti jednog dana u Parizu, jedan ili drugi, a možda obojica. Gospodine Bertučo, naredite da se postavi za tri osobe.

Zatim uze beležnicu iz Francovih ruku.

— Kažemo, dakle, — nastavi on glasom kao da čita Male oglase— da će biti „pogubljeni danas 22. februara Andreja Rondolo, kriv zbog ubistva izvršenog nad vrlo čestitom i vrlo uglednom osobom don Čezara Torlinija, kanonika crkve San-Đovani-di-Laterano, i Pepino, zvani Roka Priori, za dokazano jatakovanje gnusnom razbojniku Luiđiju Vampi i ljudima njegove družine…

— Hm! — „Prvi će biti ubijen maljem, drugi će biti posečen.” Jeste, zbilja — nastavi grof — tako je isprva trebalo da se odigra; ali čini mi se da je od juče nastupila neka promena u redu i toku te ceremonije.

— Eh! — reče Franc.

— Jeste, juče se kod kardinala Rospiljosija, gde sam proveo veče govorilo o nekakvom odlaganju kazne jednome od te dvojice osuđenika.

— Andreji Rondolu? — zapita Franc.

— Ne… — nastavi nemarno grof — onom drugom… (on baci pogled na beležnicu kao da hoće da se podseti imena) Pepinu, zvanom Roka Priori. To će vas lišiti jednog giljotiniranja, ali vam ostaje ubijanje maljem, a to je veoma zanimljivo pogubljenje kad se gleda prvi put, pa čak i po drugi put; dok je ono drugo, koje vam je uostalom zacelo poznato, odveć prosto, odveć jednostavno, jer u njemu nema ničega neočekivanog. Mandaja ne greši, ona ne zadrhti, ne udara na pogrešho mesto, ne započinje iznova po trideset puta kao onaj vojnik koji je sekao glavu grofu od Šalea, a kome je, uostalom, Rišelje bio možda preporučio tog pacijenta. Ah, man’te se, molim vas, — dodade grof prezrivim tonom — ne spominjite mi Evropljane kad se tiče pogubljenja; oni se u tome ništa ne razumeju, i oni zaista preživljuju detinjstvo ili bolje reći starost svireposti.

— Zbilja, gospodine grofe, — odgovori Franc — pomislio bi čovek da ste vršili uporedno proučavanje pogubljenja kod raznih naroda u svetu.

— Bar se može reći da ih ima malo koje nisam video — odgovori hladno grof.

— I nalazili ste uživanja da prisustvujete tim jezivim prizorima?

— Moje prvo osećanje bila je odvratnost, drugo ravnodušnost, a treće radoznalost.

— Radoznalost! Pa ta reč je užasna, znate li vi?

— Zašto? U životu postoji samo jedna važna briga, a to je smrt. E, pa lepo! Zar nije zanimljivo proučavati na koje sve različite načine može duša da iziđe iz tela, i kako, prema karakteru, naravi, pa čak i običajima neke zemlje pojedinci izdržavaju taj poslednji prelaz ljudskog bića u ništavilo? Što se mene tiče, ja vam jemčim za jednu stvar: ukoliko je više čovek posmatrao kako drugi umiru, utoliko mu je lakše umreti; i zato ja smatram da smrt možda i jeste kazna, ali nije ispaštanje grehova.

— Ja vas ne razumem dobro —reče Franc. — Objasnite to, jer vam ne umem reći koliko te vaše reči draže moju radoznalost.

— Slušajte — reče grof, a u lice mu navre žuč, kao što se lice nekog drugog čoveka zarumeni od krvi. — Da je neki čovek umorio nečuvenim mukama, usred beskrajnih bolnih strepnji vašeg oca,vašu majku, vašu draganu, jednom rečju jedno od onih bića koja, kad ih neko iščupa iz vašeg srca, ostavljaju u njemu večnu prazninu i ranu koja stalno krvavi, zar biste vi smatrali da je odmazda koju vam pruža društvo dovoljna zato što je sečivo giljotine prošlo između potiljka i plećnih mišića toga podlog ubice i zato što je onaj zbog koga ste čitave godine duhovno patili osetio za nekoliko trenutaka telesni bol?

— Jeste, ja to znam, — prihvati Franc — ljudska pravda nije dovoljna da čoveka uteši: ona može da prolije krv u naknadu za krv, i to je sve. Od nje treba tražiti samo ono što ona može da pruži, a ne nešto drugo.

— I još vam ja tu uzimam za primer jedan stvarni slučaj, — odgovori grof — slučaj kada je društvo, usled ubistva jednoga člana, napadnuto u samoj osnovi na kojoj ono počiva, te se za smrt sveti smrću. Ali zar nema miliona duhovnih patnji koje mogu čoveku da razdiru srce, a da društvo i ne haje za njih, niti da mu ponudi čak i ono nedovoljno sredstvo osvete o kome smo maločas govorili? Zar nema zločina za koje bi kočevi Turaka, korita sa šiljcima Persijanaca, uvijene žile Irokeza bile odveć blage kazne, a koje, međutim, ravnodušno društvo ostavlja nekažnjene?… Odgovorite, zar nema takvih zločina?

— Ima, — odgovori Franc — i baš zato da bi se oni kaznili, zato se i trpi dvoboj.

— Eh, dvoboj! — uzviknu grof. — To je, duše mi, smešan način da se dođe do cilja, kad je taj cilj osveta! Neki čovek vam je preoteo draganu, ili vam zaveo ženu, ili obeščastio vašu kćer; od čitavog vašeg života, u kome ste imali pravo da očekujete od boga onaj deo sreće koji je obećao svakom ljudskom biću kad ga je stvarao, taj čovek je načinio život put patnji, bede i srama, i vi mislite da ste se osvetili time što ste čoveku koji vam je uneo ludilo u mozak i očajanje u srce zaboli mač u grudi ili prosvirali kuršum kroz glavu? Koješta! A treba pomisliti da često baš on iziđe kao pobednik iz te borbe, opran od sramote u očima sveta, i da mu je na izvestan način bog oprostio grehove. Ne, ne — nastavi grof — ako bih ja ikada imao da se svetim, ne bih se svetio na taj način.

— Znači da vi ne odobravate dvoboj? Znači da se vi ne biste borili u dvoboju? — zapita sad Albert, začuđen što čuje da se iznosi jedna tako neobična teorija.

— O, naprotiv! — reče grof. — Da se dobro razumemo: ja bih se borio u dvoboju zbog neke sitnice, zbog uterivanja u laž, zbog jednog šamara, i borio bih se utoliko bezbrižnije što bih, zahvaljujući veštini koju sam stekao u svim telesnim vežbanjima i dugogodišnjem navikavanju na opasnost, bio skoro siguran da ću ubiti svog protivnika. O, razume se da bih se borio u dvoboju zbog svega toga; ali kao odmazdu za jednu potajnu duboku, beskonačnu i večnu patnju, ja bih, ako je to moguće, uzvratio istom onakvom patnjom kakva je meni nanesena: oko za oko, zub za zub, kak kažu Istočnjaci, ti naši učitelji u svemu, ti izabranici prirode, koji su umeli da stvore sebi život od snova i raj od stvarnosti.

— Ali, — reče Franc grofu — sa tom teorijom, koja vam daje pravo da budete i sudija i dželat u vašoj sopstvenoj parnici, teško biste mogli da ostanete toliko umereni da uvek izbegnete sili zemaljskih zakona. Mržnja je slepa, gnev je nerasudan, te onaj koji u svoju čašu naliva osvetu, izložiće se opasnosti da pije gorak napitak.

— Hoće ako je siromašan i nevešt; a neće ako je milioner i vešt. Uostalom, najgore što ga može zadesiti jeste onaj poslednji način pogubljenja o kome smo maločas govorili, onaj koji je čovekoljubiva francuska revolucija zavela umesto čerečenja i prebijanja na točku. Eh! A zar taj čovek mari što će biti pogubljen ako je izvršio svoju osvetu? Zbilja, meni je skoro žao što, kako po svemu izgleda, taj bedni Pepino neće biti posečen, kako se to kaže, jer biste videli koliko to traje i da li zaista vredi da se o tome govori. Ali, časti mi, gospodo, ovo je malo neobičan razgovor za jedan karnevalski dan. Kako je on to otpočeo? Ah, sad se sećam! Vi ste mi zatražili jedno mesto na mome prozoru. E, pa lepo, imaćete ga! Ali najpre da sednemo za sto, jer evo dolaze da nam jave da je sto postavljen.

I zaista, jedan sobar otvori jedna od četvoro vrata na salonu i izgovori osveštene reči:

Al suo commodo!

Oba mladića ustadoše i pređoše u trpezariju. Za vreme ručka, koji je bio odličan i služen sa beskrajnom ceremonijalnošću, Franc očima potraži Albertov pogled da u njemu pročita utisak koji su bez sumnje u njemu proizvele reči njihovog domaćina; ali bilo da im on u svojoj uobičajenoj nemarnosti nije poklonio veliku pažnju, bilo da ga je ustupak što mu ga je grof od Monte Krista učinio u pogledu dvoboja izmirio s njim, bilo najzad, da su prethodni događaji koje smo ispričali, a koji su samo Francu bili poznati, pojačali jedino u Francu utisak grofovih izlaganja, Franc nije zapazio da je njegov drug ma i najmanje zamišljen. Naprotiv, on se častio za ručkom kao čovek koji je već četiri ili pet meseci bio osuđen na italijansku kujnu, a to će reći na jednu od najgorih na svetu. Što se tiče grofa, on bi jedva i okusio od svakog jela, te se moglo pomisliti da je seo za sto sa svojim zvanicama tek da ispuni jednu dužnost koju mu učtivost nalaže i da čeka da oni odu, pa da mu se iznese neko neobično i naročito jelo.

To je i nehotično podsetilo Franca na užas što ga je grof ulio grofici Đ… i na njeno ubeđenje, sa kojim je ona ostala kad su se rastali, da je grof, čovek koga joj je on pokazao u naspramnoj loži, vampir.

Pri kraju ručka Franc izvuče svoj novčanik.

— Eh, — reče mu grof — šta vi to radite?

— Izvinićete nas, gospodine grofe, — odgovori Franc — ali mi imamo da svršimo još sijaset poslova.

— Kakvih?

— Mi nemamo odela za prerušavanje, a danas je prerušavanje obavezno.

— Ne brinite se za to. Mi imamo, čini mi se, na Narodnom trgu jednu zasebnu sobu, pa ću narediti da se tamo odnesu kostimi kakve budete izvoleli da mi naznačite, te ćemo se na licu mesta maskirati.

— Posle pogubljenja? — uzviknu Franc.

— Zacelo, posle, za vreme ili pre toga, kako vi hoćete.

— Pred samim gubilištem?

— Gubilište je sastavni deo svečanosti.

— Znate šta, gospodine grofe, — reče Franc. — Ja sam razmislio, i zbilja vam zahvaljujem na vašoj ljubaznosti, ali ću se zadovoljiti da primim jedno mesto u vašim kolima, jedno mesto na prozoru palate Rospoli, a ostaviću vam da slobodno raspolažete mojim mestom na prozoru prema Narodnom trgu.

— Ali upozoravam vas da ćete propustiti jedan vrlo zanimljiv prizor — odgovori grof.

— Vi ćete mi ga ispričati, — nastavi Franc — a ja sam uveren da će me opis iz vaših usta potresti skoro isto kao da sam ga gledao. Uostalom, ja sam već više puta hteo da se poduhvatim da prisustvujem nekom pogubljenju, ali nikad nisam mogao da se odlučim. A vi, Alberte?

— Ja, — odgovori vikont — ja sam video kad je pogubljen Kasteng; ali čini mi se da sam toga dana bio malo pijan. To je bio dan kada sam završio koledž i proveli smo noć ne znam u kojoj pivnici.

— Uostalom, zato što niste učinili nešto u Parizu, to nije razlog da to ne učinite u tuđini. Kad čovek putuje, on to čini da bi nešto naučio, i kad menja mesto, on to čini da bi nešto video. Pomislite samo kako ćete izgledati kad vas budu zapitali: „Kako se vrše pogubljenja u Rimu?” I kad vi budete odgovorili: „Ne znam”. A osim toga, kažu da je ovaj osuđenik gnusna hulja, podlac koji je ubio prekladom sa ognjišta jednog dobrog sveštenika koji ga je othranio kao svog sina. Šta vraga! Kad neko hoće da ubije neko svešteno lice, onda treba da uzme neko pristojnije oružje nego što je preklad, a naročito kad je to svešteno lice možda njegov otac. Kad biste otputovali u Španiju, otišli biste da vidite borbu s bikovima, zar ne? E, pa lepo! Zamislite da ćemo gledati neku borbu; setite se nekadašnjih Rimljana iz Cirka, pa lovova u kojima je ubijano po trista lavova i po stotinu ljudi. Setite se, dakle, onih osamdeset hiljada gledalaca koji su pljeskali, pa onih čednih matrona koje su dovodile tamo svoje kćeri udavače, pa onih divnih vestalki belih ruku koje su palcem davale jedan divan mali znak koji je značio: Haj’te, ne budite leni! Dotucite mi tog čoveka koji je već skoro mrtav.

— Hoćete li ići tamo, Alberte? — reče Franc.

— Bogme hoću, dragi moj! I ja sam osećao isto što i vi, ali me je grofova rečitost privolela.

— Onda da idemo, kad vi to hoćete, — reče Franc — ali dok budem išao ka Narodnom trgu, želim da prođem kroz ulicu Korzo. Da li je to moguće, gospodine grofe?

— Pešice, da; kolima, ne.

— E, pa lepo! Ići ću pešice.

— Je li baš neophodno da prođete ulicom Korzo?

— Jeste, treba nešto da vidim.

— Pa dobro! Prođimo ulicom Korzo, a kola ćemo poslati da nas čekaju na Narodnom trgu ulicom Babuino. Uostalom, ni ja se neću ljutiti da prođem ulicom Korzo, te da vidim da li su izvršena naređenja koja sam izdao.

— Preuzvišenosti, — reče sobar otvarajući vrata — jedan čovek obučen kao kaluđer-pokajnik traži da razgovara s vama.

— Ah, da! — reče grof. — Znam šta je to. Gospodo, hoćete li da ponovo pređete u salon; naći ćete tamo na stolu u sredini odličnih cigara sa Havane, a ja ću doći k vama za koji trenutak.

Oba mlada čoveka ustadoše i iziđoše kroz jedna vrata, dok je grof, pošto im se ponovo izvinio, izlazio kroz druga. Albert, koji je bio veliki ljubitelj cigara i koji, otkako se nalazio u Italiji, nije smatrao za malu žrtvu što je bio lišen cigara iz Pariske kafane, priđe stolu i uskliknu radosno kad ugleda prave purose.

— Dakle, — zapita ga Franc — šta mislite o grofu od Monte Krista?

— Šta mislim! — reče Albert vidno iznenađen što mu njegov drug postavlja takvo pitanje. — Mislim da je to divan čovek, koji ume sjajno da ugosti u svome domu, koji je mnogo video, mnogo proučavao, mnogo razmišljao; koji je, poput Brutusa, iz stojičarske škole i koji — dodade on duvajući sa nasladom mlaz dima koji se uskovitla ka tavanici — povrh svega toga ima i izvrsnih cigara.

Takvo je bilo Albertovo mišljenje o grofu. Međutim, Franc je znao da Albert uobražava kako on stvara svoje mišljenje o ljudima i stvarima tek posle zrelog razmišljanja, te i ne pokuša da mu ga ma u čemu izmeni.

— Ali, — reče mu on — jeste li zapazili nešto čudno?

— Šta?

— Sa kolikom vas je pažnjom posmatrao?

— Mene?

— Jeste, vas.

Albert se zamisli.

— Eh, — reče on sa uzdahom — nije to ništa čudno. Ima već skoro godinu dana otkako sam otišao iz Pariza, te mora biti da moje odelo izgleda pretpotopsko. Verovatno da je grof pomislio da sam palančanin. Razuverite ga, dragi prijatelju, i recite mu, molim vas, prvom prilikom da to nije nimalo tačno. Franc se osmehnu. Trenutak docnije vrati se grof.

— Evo me, gospodo, — reče on — i sad sam potpuno vaš. Naređenja su izdata; kola idu svojim putem ka Narodnom trgu, a mi idemo svojim, ako izvolite, ulicom Korzo. Uzmite slobodno nekoliko od tih cigara, gospodine od Morserfa.

— Bogme, vrlo rado, — reče Albert — jer su vaše italijanske cigare još gore nego naše monopolske. Kad budete došli u Pariz, odužiću vam se za sve ovo.

— To ne odbijam; nameravam da odem tamo jednoga dana, i pošto mi vi to dopuštate, zakucaću na vaša vrata. Hajdemo, gospodo, pođimo, jer nemamo vremena za gubljenje; sad je dvanaest i po časova, zato pođimo.

Siđoše sva trojica. Tada kočijaš primi poslednja naređenja od svoga gospodara, pa otide ulicom Babuino, dok pešaci pođoše na drugu stranu preko Španskog trga i ulicom Fratina, koja ih je vodila pravo između palate Fijano i palate Rospoli. Franc je netremice posmatrao prozore ove druge palate, jer nije bio zaboravio znak koji su u Koloseumu ugovorili čovek sa ogrtačem i Transteverac.

— Koji su vaši prozori? — zapita on grofa glasom koji je udešavao da bude što prirodniji.

— Ona tri poslednja — odgovori grof sa nemarnošću u kojoj nije bilo ničega izveštačenog, jer nije mogao da nasluti u kom cilju mu je to pitanje bilo postavljeno.

Francov pogled pređe brzo na ta tri prozora. Pobočni prozori bili su zastrti žutom damaskom svilom, a srednji belom svilom sa crvenim krstom.

Čovek sa ogrtačem održao je svoju reč datu Transtevercu, i sad više nije bilo sumnje da je čovek sa ogrtačem bio uistini grof.

Ta tri prozora bila su još prazna.

Uostalom, svuda su se vršile pripreme; postavljene su stolice, podizale su se skele, zastirali prozori. Maske se nisu mogle pojaviti, kola nisu mogla početi da se kreću dok ne zazvoni zvono; ali se osećalo da su maske iza svakog prozora i kola iza svake kapije.

Franc, Albert i grof su i dalje išli ulicom Korzo. Ukoliko su se približavali Narodnom trgu, gomila je bivala sve gušća, a iznad glava te gomile videlo se kako se uzdižu dve stvari: obelisk sa krstom na vrhu, koji označuje središte trga; i ispred obeliska, tačno onde gde bi se sticali pravci triju ulica, Babuine, Korzoa i Ripete, dve najviše grede gubilišta, između kojih se presijavalo polukružno sečivo mandaje.

Na uglu ulice nađoše grofovog upravnika, koji je očekivao svoga gospodara.

Prozor, zakupljen verovatno za onu preskupu cenu koju grof nije nikako hteo da saopšti svojim znancima, nalazio se na drugom spratu te velike palate koja leži između ulica Babuino i brda Pinčija. Tu je, kao što smo kazali, bila kao neka sobica za oblačenje iz koje se prelazilo u sobu za spavanje. Kad su zatvorili vrata sobe za spavanje, oni koji su se nalazili u sobici za oblačenje, bili su potpuno izdvojeni. Po stolicama su bila razmeštena pajacka odela od belog i plavog satena, najlepšeg kroja.

— Pošto ste mi ostavili da ja izaberem kostime, — reče grof dvojici prijatelja — ja sam naredio da vam se spreme ovi. Pre svega, to su najotmenija odela ove godine, a osim toga, ona su najpogodnija za konfete, pošto se na njima brašno ne zadržava.

Franc je jedva načuo grofove reči, te nije možda dostojno ocenio ovu novu ljubaznost, jer je svu njegovu pažnju privlačio izgled Narodnog trga i ona užasna sprava koja je toga časa predstavljala njegov glavni ukras.

Tada je Franc prvi put ugledao giljotinu — kažemo giljotina, jer je i rimska mandaja načinjena skoro isto kao i naša usmrtilačka sprava. Njeno sečivo, koje ima oblik polumeseca i koje seče svojim ispupčenim delom, pada sa manje visine, i to je sve.

Dva čoveka, sedeći na prekretnoj dasci na koju se polaže osuđenik, ručali su očekujući vreme, i ukoliko je Franc mogao videti, jeli su hleb i kobasice. Jedan od njih podiže dasku; izvuče ispod nje bocu vina, popi malo, pa dodade bocu svome drugu. Ta dva čoveka bili su dželatovi pomoćnici! Pri samom pogledu na to, Franc oseti kako mu iz korena kose izbija znoj.

Osuđenici, prevezeni uoči toga dana iz Novih tamnica u malu crkvu Santa-Marija-del-Popolo, proveli su noć, svaki sa po dva sveštenika, u pogrebnoj kapeli osvetljenoj svećama i zatvorenoj gvozdenom rešetkom, ispred koje su šetali stražari koji su se smenjivali svakog sata.

Dvostruk red karabinijera postavljen sa obe strane crkvenih vrata pružao se do gubilišta, oko koga se zaokružavao, ostavljajući između jednog i drugog reda prolaz širok otprilike dve stope, a oko giljotine prostor sa obimom od stotinu koraka. Sav ostali deo trga bio je načičkan glavama ljudi i žena. Mnoge žene držale su svoju decu na ramenima. Ta deca, nadvišavajući svetinu čitavim svojim gornjim delom tela, bila su divno smeštena.

Breg Pinčio ličio je na prostran amfiteatar čiji su svi stepenici bili prepuni gledalaca; balkoni na dvema crkvama koje se nalaze na uglovima ulica Babuino i ulice Ripeta bili su zakrčeni povlašćenim radoznalcima; stepenice crkvenih tremova ličile su na pokretan i šaren talas koji je neprekidna plima gurala ka crkvenim vratima; a svako ispupčenje na zidu gde je mogao čovek da stane imalo je svoj živi kip.

Ono što je govorio grof bilo je dakle istina: da je najzanimljivija stvar u životu prizor smrti.

A međutim, umesto tišine koju je izgledalo da nalaže svečanost toga prizora, iz te se gomile sveta dizala jaka graja sačinjena od smeha, pogrdnih i veselih uzvika. Jasno se videlo, kao što je rekao grof, da to pogubljenje nije ništa drugo do početak karnevala.

Odjednom graja prestade kao nekom čarolijom, jer se vrata na crkvi otvoriše.

Kaluđeri pokajničkog reda, od kojih je svaki bio odeven u sivu vreću sa otvorima samo za oči i držao upaljenu sveću u ruci, pojaviše se prvi; napred je išao starešina bratstva.

Pozadi kaluđera išao je čovek visoka rasta. Taj je čovek bio nag, izuzev što je imao platnene gaće, za koje je s leve strane bio privezan veliki nož skriven u kaniji; na desnom ramenu nosio je težak gvozdeni malj. Taj čovek je bio dželat.

Osim toga imao je sandale privezane pri dnu noge vrvcama.

Za dželatom su išli, onim redom kako je trebalo da budu pogubljeni, najpre Pepino, pa zatim Andreja.

Pored svakog od njih išla su dva sveštenika.

Ni jednome ni drugome nisu oči bile zavezane.

Pepino je išao dosta čvrstim korakom, jer je zacelo bio obavešten o onome što se za njega pripremalo.

Andreju je pridržavao za svaku ruku po jedan sveštenik.

Oba osuđenika su s vremena na vreme ljubila raspeće koje im je pružao ispovednik.

Franc oseti već pri tom prizoru kako ga noge izdaju. On pogleda u Alberta. Ovaj je bio bled kao i njegova košulja, i on jednim nesvesnim pokretom baci daleko od sebe svoju cigaru, iako ju je bio popušio tek do polovine.

Jedino je grof izgledao neosetljiv. Štaviše, izgledalo je da lako rumenilo hoće da se probije kroz modro bledilo njegovih obraza.

Nozdrve su mu se širile kao u zveri kad oseća u vazduhu miris krvi, a njegove usne, lako razmaknute, dopuštale su da se vide njegovi beli zubi, sitni i oštri kao u šakala.

Pa ipak, i pored svega toga, lice mu je imalo izraz nasmešene blagosti, kakvu Franc još nikad nije na njemu video. Naročito su njegove crne oči bile divne zbog svoje pitomosti i mekote.

Za to vreme su oba osuđenika i dalje išla ka gubilištu, i ukoliko su se približavala, mogle su se sagledati crte njihovog lica. Pepino je bio lep mladić od dvadeset i četiri do dvadeset i šest godina, lica preplanula od sunca, pogleda slobodna i neukroćena. Išao je uzdignute glave i kao da je mirisao vetar da vidi s koje će mu strane doći oslobodilac.

Andreja je bio debeo i zdepast; njegovo podlački svirepo lice nije odavalo njegovu starost; on je, međutim, mogao imati oko trideset godina. U tamnici je pustio da mu poraste brada. Glava mu je padala na jedno rame, noge su mu klecale, i čitavo njegovo biće kao da se pokoravalo nekom nesvesnom kretanju u kome volja već nije imala nikakvog udela.

— Čini mi se — reče Franc grofu — da ste me obavestili da će biti samo jedno pogubljenje?

— Rekao sam vam istinu — odgovori on hladno.

— Međutim, eno dva osuđenika.

— Jeste, ali od ta dva osuđenika jedan je na pragu smrti, a drugi ima da živi još mnogo godina.

— Meni se čini da ako pomilovanje treba da dođe, nema se još mnogo vremena za gubljenje.

— Zato, eno ga gde dolazi. Pogledajte! — reče grof.

Zaista, u trenutku kad je Pepino stigao do podnožja mandaje, jedan kaluđer-pokajnik, koji je, izgleda, bio u zadocnjenju, probi se kroz red vojnika, a oni ga ne sprečiše da prođe, pa prišavši starešini bratstva, predade mu jednu hartiju previjenu načetvoro.

Vatreni Pepinov pogled nije propustio nijednu od ovih pojedinosti. Starešina bratstva razvi hartiju, pročita je i diže ruku.

— Neka je blagosloven Gospod i neka je slava njegovoj svetosti!— reče on jakim i razgovetnim glasom. — Ima pomilovanje života za jednog od osuđenih.

— Pomilovanje! — uzviknu narod jednoglasno. — Ima pomilovanje!

Na tu reč pomilovanje Andreja kao da podskoči i diže glavu.

— Pomilovanje za koga? — uzviknu on.

Pepino ostade nepomičan, nem i zadihan.

— Ima oproštaj smrtne kazne za Pepina, zvanog Roka Priori — reče starešina bratstva.

I on pruži hartiju kapetanu, zapovedniku karabinijera, koji je pročita, pa mu je vrati.

— Pomilovanje za Pepina! — uzviknu Andreja, potpuno otrgnut iz obamrlosti u koju kao da beše utonuo. — Zašto pomilovanje za njega a ne i za mene? Trebalo je da umremo zajedno; obećali su mi da će on umreti pre mene; nemaju pravo da samo mene ubiju; ja neću da umrem sam, ja to neću!

I on se istrže iz ruku dvojice sveštenika, uvijajući se, urlajući, ričući i naprežući se ludački da raskine konopce kojima su mu ruke bile vezane.

Dželat dade znak dvojici svojih pomoćnika, koji skočiše pri dnu stepenica gubilišta i zgrabiše osuđenika.

— Šta je to sad? — zapita Franc grofa.

Jer kako se sve to odigravalo na rimskom narečju, on nije sasvim dobro razumeo.

— Šta je to? — reče grof. — Zar ne razumete? To je da je ono ljudsko stvorenje koje će uskoro umreti besno zbog toga što njegov bližnji neće umreti zajedno s njim; i da bi ga ono, kad bi ga samo pustili da radi što hoće, razdralo noktima i zubima pre nego što bi ga pustilo da uživa život, koga će ono biti lišeno. O, ljudi, ljudi! Krokodilska raso! Kako kaže Karlo Mor, uzviknu grof ispružajući obe pesnice prema svetini — kako vas sad dobro poznajem i kako ste uvek dostojni samih sebe!

Jer u tom trenutku su se Andreja i dva dželatova pomoćnika valjali u prašini, a osuđenik je neprestano vikao: „On mora da umre, ja hoću da on umre! Nemate pravo da samo mene ubijete!

— Gledajte, gledajte! — nastavi grof hvatajući za ruku oba mladića. — Gledajte, jer, duše mi, ovo je zanimljivo. Eno čoveka koji se bio pomirio sa svojom sudbinom, koji je išao ka gubilištu, koji bi umro kao kukavica, to je istina, ali bi umro bez opiranja i bez optuživanja. A znate li šta mu je davalo malo snage? Znate li šta ga je tešilo? Znate šta ga je navodilo da strpljivo čeka na svoje pogubljenje? To što je i neko drugi zajedno s njim živeo u samrtnoj strepnji; što je trebalo da i neko drugi umre kao on; što je trebalo da neko drugi umre pre njega! Povedite dva ovna ili dva vola na klanicu i objasnite nekako jednom od njih da njegov drug neće umreti: ovan će blejati od radosti, vo će rikati od zadovoljstva; ali čovek, čovek koga je bog stvorio po svome obličju, čovek kome je bog nametnuo kao prvi, kao jedini, kao najviši zakon da voli svoga bližnjega, čovek kome je bog podario glas da njim izrazi svoju misao, šta će biti njegov prvi uzvik kad sazna da je njegov drug spasen? Huljenje na boga. Neka je svaka čast čoveku, tome remek-delu prirode, tome caru vasione!

I grof pršte u smeh, ali jeziv smeh, koji je pokazivao da je on morao užasno patiti kad je dospeo dotle da se tako smeje.

Međutim, rvanje je i dalje trajalo i bilo je grozno gledati tako što.

Dva pomoćnika nosila su Andreju na gubilište; sav narod bio se okrenuo protiv njega i dvadeset hiljada glasova vikalo je jednoglasno: „Na smrt! Na smrt!”

Franc naglo odstupi od prozora, ali ga grof ponovo uhvati za mišicu i zadrža ga kraj prozora.

— Šta vam je sad? — reče mu on. — Sažalili ste se? Baš je umesno vaše sažaljenje. Kad biste čuli da zavija neki besan pas, vi biste uzeli pušku, istrčali biste na ulicu i ubili bez milosti iz neposredne blizin tu jadnu životinju koja je, na kraju krajeva, kriva samo zato što ju je ujeo neki drugi pas i što uzvraća ono što su njoj drugi učinili. A evo, vi sad žalite čoveka koga nijedan drugi čovek nije ujeo, a koji je, međutim, ubio svog dobrotvora i koji, pošto više ne može da ubija zato što su mu ruke vezane, hoće na silu boga da vidi kako umire njegov tamnički drug, njegov sapatnik! Ne, ne; gledajte, gledajte!

Ova preporuka bila je uskoro nepotrebna, jer je Franc sad bio kao opčinjen onim užasnim prizorom. Dva dželatova pomoćnika odnela su osuđenika na gubilište i tamo su ga, i pored svih njegovih upinjanja, ujedanja, uzvika, prisilili da klekne. Za to vreme se dželat namestio sa strane i zamahnuo gvozdenim maljem. Zatim, na jedan znak, oba pomoćnika se ukloniše. Osuđenik htede da ustane, ali pre nego što je stigao da to učini, malj ga udari u levu slepoočnicu; začu se potmuo i tup zvuk, i grešnik pade kao vo licem na zemlju, zatim odskoči i okrete se na leđa. Tada dželat ispusti malj, izvuče nož iz pojasa, pa mu jednim potezom raseče grlo, pope mu se odmah na trbuh i poče da ga gazi nogama.

Pri svakom pritisku mlaz krvi bi šiknuo iz osuđenikovog vrata. Ovoga puta Franc nije više mogao da izdrži; on ustuknu i pad na jednu fotelju upola onesvešćen.

Albert, zatvorenih očiju, stojao je i dalje, ali se grčevito držao za zavesu na prozoru.

Grof je stojao likujući kao zli anđeo.

   

                                                        nastavci: Romani u nastavcima  

Нема коментара:

Постави коментар