28. 3. 2014.

Paradoksi istorije i žensko pitanje

 
Jedna od vesti je početkom 2014 bila je da se »najmoćnija žena« evropske politike, nemačka kancelarka, polomila na skijanju i da će morati mirovati nekoliko nedelja. Za tu ženu, koju proklinju narodi gotovo cele južne Evrope, a blagosiljaju Nemci, jer su najmanje osetili tešku i dugotrajnu ekonomsku krizu, ne može se kazati da svoj neporeciv politički uspeh i ogroman uticaj na evropska i svetska ekonomska kretanja ima zahvaliti svojim izuzetnim fizičkim ili psihičkim osobinama. Ona je doduše doktor nauka sa područja fizike, no to se u žustrim raspravama o financijskim politikama EU odavno zaboravilo, kao i to da je ta žena, dok još nije bila otežala godinama, bila istaknuti omladinski rukovodilac u Istočnoj Nemačkoj, da je kao mlada omladinska funkcionerka ne samo dobro govorila ruski jezik, nego i prisustvovala kongresima u Moskvi, da je kćerka protestantskog pastora koji je prebegao iz Zapadne u Istočnu Nemačku (danas kažu po zadatku, da se pobrine za ugnjetenu braću, a moglo je biti i iz iluzija, koje je verojatno brzo izgubio), da je po religiji protestantkinja, iako najveće političke uspehe njena stranka, u tesnoj koalciji sa CSU, odnosno u savezu s  njom, dobila upravo u katoličkoj Bavarskoj; da je rastavljena i živi u drugom braku, kao i to da je svog prethodnika na čelu partije, Kohla, vešto potopila, kao u igri »podmornice«. Sve je to zabašureno i gotovo nikad se ne piše o prošlosti prve žene stranke hrišćanskih demokrata u ujedinjenoj Nemačkoj, koja čvrsto veruje u sve dogme tako zvane Čikaške ekomske škole i u neprikosnoveni suverenitet tržišta, izmišljotinu jednog Austrijanca, begunca od Hitelerovog režima. Nju nimalo ne zbunjuju posledice Hayekovih ekonomskih postavki, primenjene već od Tacherove i Regana, ni to što one neminovno i munjevito dovode do goleme polarizacije stanovništva na bogate i siromašne, tako da je Reganovo razdoblje u Sjedinjenim Državama bilo okarakterisano kao»revolucija bogatih protiv siromašnih«. Posledice finacijskog kapitalizma, koji je, kažu, zamenio industrijski, jesu uspostavljanje dužničkog ropstva nad zemljama i građanima bednih  ili upropaštenih južnih i istočnih evropskih država, koje su godinama, po rečima kancelarke, živele iznad svojih mogućnosti, a sad se usuđuju protiviti ili tražiti odgađanja i odugovlačenja vraćanja dugova, koje su napravili rasipnošću i neradom. Pa valjda njihove dugove neće platiti nemački narod, rezonuje kancelarka, kad svaka nemačka domaćica zna da se »ne može živeti iznad mogućnosti« i tvrdi da su se Nemci uvek disciplinovano držali te maksime, zato sada ne kane ispaštati za druge.
 
 
Evropa i banke
 
11S
 
 
Središnja Evropska Banka nalazi se u Nemačkoj i ona je na usluzi EU, ali ne i pojedinim državama i manjkovima nastalim »razbacivanjem« u njihovom budžetu. Središnja Evropska Banka trudi se oko smanjivanja postotka za posuđeni novac, opet bankama, nikako državama i otuda jedan od korena krize, koja tako teško pogađa radno stanovništvo EU. Mario Draghi, bivši direktor Talijanske Nacionalne Banke, koji je sad na ključnom mestu u Središnjoj Evropskoj Banci, ne uspeva ispraviti tu tešku situaciju, jer banke jeftino dobijeni novac od Središnje Evropske Banke (po stopi čak od 0,25%) upucavaju u vlastite minuse i u bankovne špekulacije,a ne u privredu i proizvodnju malih i srednjih poduzeća, proizvođača robe i poslodavaca gomila radnika, okosnicu privrednog tkiva mediteranskih evropskih zemalja te privrede ostaju i dalje na suhom, bez dotoka sredstava, pa boljitka nema, dok Merkelova i njezin ministar ekonomije i dalje ostaju tvrdi i nefleksibilni.
 
Posledice:
-katastrofalno ekonomsko, političko i društveno stanje u Grčkoj, Italiji, Španiji, Portugalu itd.
 
-Očajni radnici svaki dan na cesti, trgovi ispunjeni rabioznim manifestacijama propale i pauperizovane srednje klase, uz nestanak sitnih poduzetnika-industrijalaca ne samo od infarkta, već jer su podigli ruku na sebe, pošto se osećaju krivim zbog propasti vlastitih firmi i izdaje »familijarne tradicije«,
 
-mlada generacija, koja ne nalazi ništa za što bi se čvrsto uhvatila leti od jednog do drugog privremenog zaposlenja, od grada do grada i čak od zemlje do zemlje, u grčevitoj borbi da se održi na površini i zgrabi od života, što se ugrabiti dade. Na kraju se sve pretvara u divljačku trku prema ničemu!
 
Politički potresi u svim tim upropaštenim zemljama i nove zbunjujuće snage na političkoj šahovskoj ploči morale bi zabrinuti EU, ali ona ostaje rob utvrđenog idejnog pravca te svojih dogovora i deklaracija, visokoparnim izrazimai lepo formulisanih ciljeva, čiji očiti debakl ukazuje na jaz između papirnatih odluka i realnosti života. Za tu dramatičnu ili tragičnu stvarnost, koja pogađa sve šire slojeve stanovništva i sve mlađe dobne grupe, evropska birokracija je slepa, kao što je i Merkelova, iako žena, potpuno neosetljiva za ogromne žrtve, koje takva politika EU žanje.
 
 A ipak, danas se na najistaknutijim političkim mestima kao i na čelu svetske banke nalaze žene za koje se smatra da su nežnije i senzibilnije od muškaraca. Verovatno je i to jedno od opštih mesta, koje se u praksi pokazuje drugačijim.
 
Tamna strana dana
 
 
10
 
Istina je da kroz gotovo celu historiju ljudskog roda žene ostaju tamna strana života, s malo tragova, o kojoj se retko i nedovoljno govori. Žene ulaze u istoriju samo u njenim dramatičnim trenucima ili ako se u posebnom svetlu ističu od pokoljenja neznanki o čijim životima se ne zna ništa; njihova imena nisu zabeležena, a i kad jesu, retko su to pismeni tragovi iz pera tih žena – najčešće su o njima govorili muškarci. Međutim ljudski je rod sastavljen od dva pola i bez žena – roditeljki, čuvara i prenosnica kulture – ne bi ga uopšte ni bilo. Iako bezimene, žene su stvarale i odgajale generacije, preneosile civilizaciju, predavale kulturu. Rimske Vestalke[1], koje su čuvale večnu vatru, samo su simbol žena, koje su očuvale vatru Rima, a to znači život i kulturu večnog grada, rađale i podizale nove generacije. Uz to je gotovo svaka menjala sebe i pokoljenje koje je podizala, kroz čitavu istoriju. [2]
Ima neke goleme nepravde, ali i golemih preterivanja, kad se o tim važnim protagonistkinjama tamne strane dana govori samo sa stanovišta prećutkivanja od strane istorije. Jer i one su istom doprinosile, podižući i usađujući takva shvatanja u vlastiti porod – sinove i kćeri – prenoseći i gajeći u njima one iste vrednosne skale i onaj poredak, koji ih je činio podložnima i gurao u hstorijski mrak. I one su kroz istoriju bile robovi, što ljube vlastite lance. Postoji dosta podudarnosti između sveta ugnjetenih i sveta žena. Kažu, da nema podanika, ne bi bilo ni silnika; da žene nisu prihvatale takav svoj položaj, njega bi bilo nemoguće održati milenijima. [3]
 
 
Za inat feminizmu
 
 
9
 
Međutim, pretpostaviti da je neko dobar i hvale vredan samo zato što potiče iz redova ugnjetenih, ili zato što je žena, jednako je apsurdno, kao pretpostavljati da je neko ispravna ličnost samo zato što pripada ovom ili onom više ili manje napaćenom ili ugnjetenom narodu. Uostalom, svi narodu smatraju svoju istoriju važnom i mučeničkom u odnosu na druge, i to je jedan od kamena spoticanja istinskog internacionalizma. I u feminističkim viđenjima često se na žene gleda isključivo kao na žrtve, kao na ponižene i uvređene ili kao na slabiju stranu ljudske zajednice.No i one, koje nemaju riči u istoriji, one pred kojima bezdušna civilizacija zatvara vrata, ipak nalaze načina da u nju uđu i ostave vlastiti trag . To svedoče retke junakinje koje je istorija zapamtila.
 
Prva je pesnikinja Safo, čije pesme ostaju primer izvrsne poezije, uprkos toga što su pripisane o neprirodnim ljubavima na otoku Lezbosu. No da li je onakvo držanje žena, odnosno položaj žena i odnos prema njima u grčkoj odnosno antičkoj kulturi bio prirodan? I zašto su žene antičkog doba bile obožavane i poštovane jedino kao božice, a kao stvarne žene nisu uživale društveno uvažavanje ni kao majke porodice ni kao hetere? Da li je to u istinskom životu bilo baš sasvim tako, da li je njihova uloga bila baš toliko beznačajna, moguće je sumnjati i zbog slučaja Ksantipe, zle i jezičave Sokratove žene!?
Moral se menjao razvojem i bogaćenjem država i društava, a žene su i dalje ulazile u istoriju kao žrtve ljubavi kao Kleopatra, ili pak kao razvratnice kao Mesalina, kao nedostižni ideali trubadura i inspiratorke genijalnih pesnika kao Beatrice ili Laura ili pak kao osloboditeljeke vlastite zemlje kao Jeanne d’Arc – devica Orleanska – koja je ostavila vreteno u rodnoj Touraini i stavila se na čelo vojske te pobedila Engleze i obrnula ratnu sreću u korist Francuske, ali je bila izdana[4] i predana neprijateljima te spaljena na lomači.
 
 
Na lomačama
 
 
7
 
Lomača je najčešća kazna za žene, koje su se usuđivale raditi ono što ženama nije bilo dozvoljeno. Jedna od optužbi Jeanne d’Arc u XV veku bila je i ta, što je nosila muško odelo. Kasnije će Georges Sand u XIX veku zgražati javnost pojavljujući se odevena kao muškarac. Anita Garibaldi, koja je pratila sve do vlastite smrti muža vojskovođu u ratnim pohodima, nikad to nije činila, a tek se krajem dvadesetog veka odeća muškaraca i žena počinje sve manje razlikovati, odnosno žene počinju masovno nositi hlače kao i muškarci, dok muške suknje ne nailaze na prihvaćanje široke publike, uprkos ponovljenih pokušaja modnih kreatora. Modni performansi govore mnogo o položaju žena i o muško-ženskim odnosima. Drugi znak o tome, koji nikad ne laže, je jezik. Kurtizan (courtisan) znači jedino dvorjanina, a kuritizana je izdržavana žena. Kazati za nekog da je javni čovek, znači da je poznata ličnost, dok je javna žena uvek sinonim za drolju.
 
Za vreme divljanja Inkvizicije kao veštice su spaljivane ne samo babe već i devojke, pa čak i deca. U Nemačkoj, u gradu Meissenu 1756[5] spaljene su kao opasne veštice dve devojčice, jedna od sedam, a druga od pet godina.
Ukoliko bi se žene u Srednjem veku upustile u nedopuštene veze, ljubavnike bi im posekli ili uškopili (Abelard i Heloiza), a njih zatvarali u samostane, gde su bile žive zakopane. Nisu to činili samo prestupnicama, već i plemićkoj deci, da se ne rasparčavaju imanja. Osim poznatog Hamletoveog povika: »Ofelijo, idi u manastir!« ostala je i potresna Diderotova knjiga »La religieuse« (Opatica) o lomljenju i zatvaranju jedne mlade duše.
 
Sa Renesansom mnogo se toga izmenilo, ali ne uvek na bolje. Treba se setiti Boccacciovih priča, koje dokazuju koliko je malo slobode u tom preporodu i procvatu umetnosti i znanja ostajalo ženama: muški osećaji prema njima opisani su i opevani, a šta su mislile i želele te lepotice, velike dame ili velike jadnice, vladarke i zaštitnice umetnika i pesnika, a ipak žrtve, možemo samo nagađati, jer one retko pišu, a kad i pišu, iz njihovih stereotipnih izraza jasno je vidljiva jedino ljubav prema vlastitoj deci i dužna ljubav prema suprugu i gospodaru[6].
 
S Reformacijom i Kontrareformacijom još se jedan jad sručio na žene. Inkvizicija ih je mučila i spaljivala kao krivoverne, jednako kao i muškarce. Štoviše, osumnjičene za herezu, još češće su spaljivane ili utapljane kao veštice, jer se i sam sudski proces sastojao od kušnje bacanju u vatru ili vodu. To nemilosrdno obaranje na žene bilo je rašireno u svim krajevima Evrope. U Severnoj Italiji, gde se širila valdeška hereza, spaljivali su pripadnice valdeške veroispovesti i veštice ne samo u Piemontu već i u selima susedne Ligurije, u pozadini Genove, verovatno da spreče širenje krivoverja. Lomače odnosno javna spaljivanja žena veštica Inkvizicija je, nakon torturom dobijenih priznanja, upriličavala tokom celog XVI i XVII veka. U Triori, jednom od najlepših mesta Ligurije, u XVI veku, spaljivanja mladih devojaka optuženih da su veštice i čedomorke, poprimila su masovni karakter[7].
 
Vek svetla
 
 
6
 
 
Osamnaesti vek dovešće ipak do smanjenja sudskih procesa u kojima se tako naširoko primenjivala tortura i javna smaknuća na najokrutnije načine. Prosvetitelji i njihovi napisi te odeći, koje su enciklopedisti i njihove misli izazvali širom Evrope i sveta dovešće do dizanja glasa protiv tih sramotnih i nasilnih običaja i sudskih praksi, koje su brukale ljudski rod. Na prestolima mnogih država naći će se žene, koje su se, kako je vek svetla napredovao, različito ponašale u različitim zemljama. I njihove nežne duše i meka srca puna ljubavi majčinske, supružničke ili naprosto ženske, ukoliko se bile moćne vladarke, nisu ispoljile više samilosti od muškaraca, iako su, svakako, imale sasvim drugačiji senzibilitet.
 
Kćeri Marije Terezije Marie Antoinette i Maria Carolina bile su udate za evropske vladare. Sirotu i naivnu Mariju Antoanetu udali su sasvim mladu za Luja XVI, koji je platio ne samo sve svoje greške, nego i greške svojih predaka. Kada je došla s austrijskog dvora, mlada je princeza po francuskoj dvorskoj etiketi bila javno svučena i odevena u francusko rublje i francuske haljine, što je simbolično značilo da odbacuje ono što je bila dotada i postaje francuskom suverenkom. Isprva zbunjena krutom dvorskom etiketom i mužem, koji je imao više smisla za čitanje knjiga i miran život, no za dvorske razonode, pokazivala je sputanost i strah, no kad se snašla u novoj sredini, bacila se na lude provode i posećivala ne samo dvorske zabave nego i ono što bi se danas nazivalo noćnim životom Pariza. Ludovala je za skupim nakitom te kad su joj kazali kako narod nema hleba  odgovorila je čuvenu glupost, po kojoj je ušla u historiju:»Pa dajte mu kolača!«. Ta krhka ženica porculanske puti učvrstila je svoj položaj i ugled, kad je napokon kralju uspela roditi sinčića, a to je potrajalo, jer kralj nije baš bio revan u supružanskim dužnostima, a njena veza sa groficom Lamballe smatrana je neprirodno prisnom. Iako lakomislenog ponašanja i vesele naravi, bila je kao i njena sestra Marija Carolina, napuljska kraljica, sklona ženskim ljubavnim vezama.
 
Ljubavnica Caroline bila je čuvena lepotica lady Hamilton[8], kasnije Nelsonova velika ljubav, jedna od najslavnijih žena svoga vremena, koja je nakon Nelsonove smrti završila u Londonu u dužničkom zatvoru, a po oslobađanju, prešla je u Francusku i umrla u bedi.
 
U vreme Francuske revolucije kraljevski je par bio zatvoren te nakon pokušaja bega osuđen na smrt. Držali su ih odvojeno, a sirotu Mariju Antoanetu obuzeo je neopisiv užas kad je, kažu, videla kako narod ispred zatvora pleše karmanjolu, a momak koji je vodio igru, na koplje je nataknuo glavu kraljičine intimne prijateljice, Mme Lamballe, kako bi je zatočena kraljica videla, a od stidnih dlaka giljotinirane dvorjanke napravio sebi brkove.[9]
 
Žene iz naroda za vreme terora pratile su s interesom suđenja, pa se sa sudskih klupa premeštale na današnji Place Concorde, jednako pletući, i gledale kako radi giljotina. Tako su se uskoro u košaru ispred te sprave skotrljale i glave kraljevskog para, ali ne pre no što su Mariju Antoanetu optužili za incestnu vezu sa vlastitim šestogodišnim sinom, što je sirotu kraljicu sasvim izbezumilo. Penjući se pod giljotinu spoticala se, pa su je morali pridržavati i hrabriti.
 
»Imajte hrabrosti, gospođo!« kazao joj je samilosno krvnik.
 
Stefan Zweig je o toj nesretnoj kraljici austrijskog porekla napisao potresan roman u kojem je u potpunosti stao na stranu vlastite zemljakinje, a ne francuskih revolucionara.
 
Revolucija je 1799 buknula i na Napuljskom dvoru pa je kraljevski par morao pobeći na Siciliju, ali izuzetne i zakašnjele revolucionare iz Napulja nisu prihvatile ni gomile siromašnih i neukuh lazarona ni naravno crkva, koja je na lazarone imala presudan uticaj, pa je napuljska revolucija slomljena pomoću lazarona i sanfedista (verske organizacije Santa Fede, koja je okupljala razbojnike), a francuske trupe, koje su se nalazili u luci, sramno su predale napuljske revolucionare vlastitim dželatima.
Među njima bila je i jedna žena, Eleonora Pimentel de Fonseca[10], veoma obrazovana žena-pesnik, koja je obešena zajedno sa svima drugima, s tom razlikom, što joj je pre vješanja oduzeto donje rublje, kako bi napuljski puk, koji se nalazio ispod visoko podignutih vješala, mogao uživati u morbidnom i lascivnom prizoru, vireći pod suknje obešene. Kažu da su zadnje reči Eleonore Pimentel bile neuslišena molba zatvorskoj čuvarici da joj nađe bilo kakvu krpu, da pokrije intimne delove tela.
 
I u strašnim događajima i na strašnim mestima, kao što su zatvori i smaknuća, ruka mučitelja i krvnika uvek teže pogađa žene i gore ih sramoti nego muškarce. A da se i ne govori o deci, koja još i danas negde borave u zatvoru, uz majke zatočenice.
 
Na carskom dvoru barbarske zemlje
 
 
5
 
Na ruskom dvoru  osamnoaesti vek je vek velikih misli i još veće okrutnosti videlo dve žene – carice: Jelisavetu, naslednicu Petra Velikog i Katarinu Veliku. Kakve su one bile kao vladarke?
 
Jelisaveta se paranoično bojala trovanja, zato navodno nikad nije dve noći spavala u istoj sobi, ni dva puta oblačila istu haljinu: bila je puna čudnih manija, ali je ukinula smrtnu kaznu, čim je stupila na prestolje. Kad je umrla, iz Sibira su se vratila čitava gomila ljudi i žena, koje je carica tamo proterala, svi kao mutavci[11].
Jelisaveta je naredila da im se pre proterivanja odseku jezici. Ipak, uvodila je reforme i ostavila za sobom izvrsnu ustanovu, koja je bila u funkciji sve do Revolucije – prostranu zgradu, koja je služila kao porodilište i sirotište za nezakonitu decu. Svaka žena, bez obzira na svoj socijalni status, dobila je priliku da tamo dođe u visokom stupnju trudnoće i da se incognito porodi. Cela vojska seljanki živela je i izdržavala porodicu od službe dojilja u ovom neobičnom Jelisavetinom zavodu, a deca su isto tako brižno negovana i čuvana sve do godinu i po dana, kad su, odbijena od sise, odnošena porodicama udomitelja na dalji privremeni boravak, uz državni novac. No kako se radilo o siromašnim porodicama u udaljenim i zapuštenim mestima, često postotak na ovaj način »spašene« siročadi nije bio baš visok.[12]
 
Jelisaveta ipak nije bila tako meka srca kad se radilo o njenim interesima. Carevića Ivana VI, još jednog od potomaka Petra Velikog, koji je vladao samo dve godine kao dete (1740-1741), dala je zatvoriti u strašnu tvrđavu Šlisenburg i tamo je nesretni Ivan VI ostao od ranog detinjstva sve do svoje 23 godine. Naime, pošto je caricu Jelisavetu nasledio njen sin, car Petar III, kojem je imperatorka izabrala ženu Nemicu u maloj pribaltičkoj državici te nakon što je umrla, posle dvadeset godina vladanja – nesretni carević Ivan VI ni tad nije bio oslobođen!
 
 
2
 
Kao Jelisavetina izabranica u Rusiju dolazi osoba, koja će postati Katarina II ili Katarina Velika, a bila je poreklom iz Štetina u Pomeraniji, neznatne nemačke kneževine, rođena od majke kneginje Sofije Auguste i oca kneza Anhalt-Zerbsa. Carica Jelisaveta dovodi jedva petnaestogodišnju nemačku kneginjicu (rođenu 1729) u Rusiju i pošto je ova prešla na pravoslavnu veru, ženi je 1744 za sina Petra. Pošto Jelisaveta umire (tek 1761), njen sin, imperator Petar III nije pokazao dovoljno smisla za vladanje. Kažu da je više je voleo svirati violinu, a bio je i impotentan do neke male operacije, dok je Katarina, koja ga je vrlo brzo počela varati s gardijskim oficirima, žarko želela postati ruska carica. I pre rođenja zakonitog carevića Pavla Prvog – oca Aleksandra Prvog, opisanog od Tolstoja u »Rau i miru« kako ratuje s Napoleonom, – Katarina je već bila majka jednog nezakonitog sina, a njen ljubavnik, knez Orlov, odlučio je da ubije navodno nesposobnog imperatora Petra III.[13]
 
Stara carica Jelisaveta umire 1761, a državni udar, u kojem joj ljubavnici snahe divljački ubijaju sina, zbiva se već 1762. Zločin su planirali braća Orlovi i zajedno s njima izvršili dvorski oficiri. Katarina II napokon je postala carica i širila granice Rusije na zapad i na jug, spretno baratajući žezlom, generalima i zločinima, a priča se da je imala nezajažljive seksualne apetite i to do najkasnijih godina, kad su joj ljubavnici postajali snažni seljački sinovi, koji su se uspeli do najviših položaja i titula, a uz to dobijali od Katarine i velike novce.[14]
 
Godine 1762 u času ubistva Katarinog muža, imperatora Petra III, jedan se plemić setio nesretnog zatočenika strašnog Šliselburga, carevića Ivana VI i pohitao da ga oslobodi, ali su po Katarininom nalogu, oficiri smesta sasekli tek oslobođenog carevića starog svega dvadeset i tri godine
.
Deset godina nakon zavere u kojoj joj je ubijen muž, došlo je do Pugačovljeve bune. Navodno se razbojnik Pugačov narodu predstavljao kao nastradali car Petar III. Uhvaćeni Pugačov morao je biti rapščerečen, ali je Katarina prekinula tu užasnu egzekuciju i zadovoljila se odrubljivanjem glave.
Slavni Poljak Ponijatovski bio je jedan od njenih prvih i voljenih miljenika, da bi ona, pošto ga je odbacila, u nekoliko ratova opustošila Poljsku, srušila poljsko prestolje i konačno je pretvorila u rusku pokrajinu. Katarina Velika putovala je i na Krim, koji je za nju osvojio njen najveći pouzdanik i verni pomoćnik Potemikin. On je za Katarinino putovanje i prolazak uređivao čuvena »Potemkinova sela«, prekrasnog izgleda, iako se radilo o pukoj dekoraciji i vešto postavljenim kulisama.
 
 
3
 
Pa ipak, ta razuzdana žena, kako je opisuju istoričari, ne samo da je bila zaštitnica umetnika i profinjenih stvaralaca, već je na svom dvoru ugošćavala enciklopediste, Diderota i Voltairea, dopisivala se s njima, primala gotovo sve istaknute ljude svoga vremena, pa i čuvenog ljubavnika Casanovu i varalicu Cagliostra, koji je damama u Sankt Peterburgu, a možda i carici, prodavao napitke i pomade za večnu mladost i lepotu.
 
No Katarinini planovi bili su daleko ambiciozniji. Kao carica Katarina nije bila ni glupa ni neobrazovana. Nameravala je u Rusiji izdati Enciklopediju francuskih prosvetitelja i prihvatila je mnoge njihove ideje. 1767 piše Instrukcije, vlastiti politički credo. Čitanje enciklopedista ulilo joj je nova shvatanja te je sačinila, ako ne Ukaz, koji u Rusiji ima vrednost zakona, a ono izvesno Predloženije, u kojem se govorio da svi ljudi treba da budu slobodni. Sazvala je na savetovanje sve staleže društva te su na tom skupu seljaci imali jednako pravo govoriti kao i plemići, a kako nije mogla osloboditi kmetove, jer bi je vlasititi oficiri posekli, pledirala je i pomagala osnivanje neke vrste seoskih zadruga, gde su seljaci zajednički radili i bili relativno slobodni, iako su ustvari bili njezino odnosno državno vlasništvo.
Bila je to konkretna posledica njenog dopisivanja sa Voltaireom, Rousseauom, Diderotom i D’Alambertom. Sanjala je o onom što nije mogla ni smela učiniti: o slobodi naroda i oslobađanju od kmetstva i zato su je istoričari kroz dva veka ocrnili na sve moguće načine kao nezasitnu ninfomanku. Nešto istine bilo je i u tome, jer se Katrina Velika u potrazi za ljubavlju nije zaustavljala ni sa više šezdeset godina. Među mnogobrojnim ljubavnicimao našao se i neki Srbin Zorić, ali Katarina je žalila jedino za umrlim knezom Lanskim. Veliko je razočaranje za nju bilo, kad je švedski kralj Gustav IV odbio, da se oženi Katarininom unukom, pod izgovorom da nije protestantkinja, dok je ustvari Gustava IV zgranula raspusnost dvora i Katarinina ljubavna veza sa dva grubijana, braćom Zubov.
 
Kad je Katarina umrla, ljubavnik Zubov puzao je pred imperatorom Pavlom I i preklinjao da ga ovaj poštedi, ne samo zbog avanture s caricom, nego i zbog ogromnog grabeža državnog novca. Imperator Pavle se smilovao i oprostio mu. Nije mogao ni sanjati da će ga, jedva šest godina kasnije, u dvorskoj uroti, uz ostale, ugušiti taj isti Zubov. Mladom Aleksandru Prvom, koji je plakao za vreme izvršenja tog strašnog čina, urotnicu su doviknuli: »Ne cmizdrite! Idite carevati!«.
 
A Katarina je, uprkos svim olajavanjima, nakon smrti ostavila modernizovanu zemlju, moćnu vojsku, dobro stanje prosvete. Akademijom nauka predsedavala je mlada žena, caričina miljenica, kneginja Daškova, štampa je ohrabrena, a cenzura svedena na usputne primedbe. Za ono vreme nije to bilo malo.
 
Žene i nova pokoljenja
 
 
4
 
O ulozi žena u historiji moglo bi se govoriti mnogo- no jedno je očito. Žene nisu bile bolje, a i nisu ni mogle biti bolje od vremena u kojem su živele i stvarale ili vladale, jer su i one morale usvojiti sva shvatanja i sve predrasude vlastitog doba.[15] Morale su sebi izboriti mesto u društvu i to ne uvek lojalnim sredstvima.
Talijanska glumica Monica Vitti interpretirajući film: »Lopuža Tereza« objasnila je svoju nesvakidašnju ulogu u tom filmu, ostvarenu prema stvarnoj biografiji neke žene, koja je život provela između kaznenih zavoda i zavoda za duševno poremećene:
 
»Zar žene, kao i moja lopovica Tereza, nisu morale od muškaraca na neki način ukrasti odnosno oteti sve što imaju i sve što su postigle?«.
 
Nepravični i nemogući uslovi života nagone na nelojalne i bezobzirne načine borbe i zato se žene ne mogu optužiti za neku posebnu podmuklost ili pokvarenost. Upotrebljavale su sve što su umele i znale, kako bi one bar posredno došle do izražaja, kad to nisu mogle direktno kao muškarci.[16] Uhvaćene ili okrivljene, čak i od istorije, uvek su plaćale skuplje i prolazile gore od muškaraca. Nikad im ništa nije opraštano, a za slavu su morale platiti najvišu cenu. Prve žene lekarke, naučne radnice ili inžinjeri krčile su put i plaćale porugom i sudskim procesima cenu za drskost, što su se odvažile na muška zvanja.[17] Osvetljene jakom svjtlošću, ukoliko poznate i slavne, ili u dubokoj seni ubitačnih repetitivnih poslova za sitne naknade, žene su radnice od pamtiveka.
 
One su uostalom uvek bile tu i uvek su tu, skutrene u tamnoj strain istorije i života, iz koje proizlaze nova pokoljenja, što stvaraju budućnost. Bilo bi jako važno, da žene roditeljke i odgojiteljke, instinktivnije i senzibilnije, kažu, od muške polovice sveta, brže i bolje shvate mogućnosti menjanja života i ljudi i odnosa među njima, a to znači i menjanja sveta. Dovoljna bi bila i jednostavna istina, koju je već znala i pokušala na neki način napisati i ozakoniti Katarina Velika: svi se ljudi rađaju slobodni i, što je još važnije, jednaki.
 
Oko te jednakosti i slobode, njezinog značenja i dosega te načina realizacije u stvarnosti, čovečanstvo lomi koplja, prepire se i bori rečju i svim oružjima, već dva i po veka, a ti bi se pojmovi morali usisati s majčinim mlikom.[18] To postavlja pred žene zahtev, da osim pukih dojilja i hraniteljica, budu i društveno osvešćena bića, a kako se vidi, to nije baš najčešći slučaj.[19]
 
Ni u revolucijama XX veka, koje su vođene u ime potlačenih, za jednakost i ravnopravnost, žene opet nisu dobile ulogu protagonistkinja. Žena sa čedom u jednoj i srpom i klasom u drugoj ruci uz vlastitog druga, koji nosi crvenu zastavu i s pesmom kroči u novi život, stereotip je neprestano ponavljan u figurativnoj umetnosti i na plakatima gotovo svih zemalja real-socijalizma, od SSSR-a do Albanije. Socijalističke revolucije formalno su izjednačile žene i muškarce, ali ih je od istinske jednakosti još delio povelik razmak, kao što je i između promovisanih ideala i životne realnosti neretko postojao ambis. Julija Voznesenska, autorica »Ženskog Dekamerona« ruga se kako su za rođenje deteta sovetske žene od države dobijale po 5 rubalja mesečno.
 
O patnjama žena dekabrista, supruga političkih zatvorenika ili onih čiji su muževi završili u gulazima ili su i same postale logorašice nacističkih ili staljinističkih koncentracionih logora postoji ogromna literatura, književna i istorijska, a još je otvorena rasprava da li je XX vek bilo »kratko« ili »dugo«. Sigurno je, da odnevši milionske žrtve, ono nije svojim užasima nimalo poštedelo žene. Paradoksom istorije, i žene su u svemu tome aktivno učetsvovale.
Za vreme Rezolucije Imformbiroa Ana Pauker, visoki rukovodilac rumunske komunističke partije, najostrvljenije je napala Tita i jugoslovenske komuniste. Muž Ane Pauker i sam je nekoliko godina ranije nestao u staljinističkim čistkama.
U poslednjem zakašnjelom procesu protiv okorelih sledbenika Iinformbiroao u Jugoslaviji, gotovo tri decenije nakon izbijanja sukoba Tito-Staljin, majka jednog uhapšenika iz Crne Gore, nakon čitanja presude, uzviknulla je:»Sretni ti lanci, sine!«
 
Bertolt Brecht napisao je tridesetih godina minulog veka u Nemačkoj: »Veče je. Bračni parovi odlaze u postelju. Mlade žene porodiće siročad«.
Zar bi danas ti stihovi morali biti prepravljeni u:»Mlade žene porodiće očajnike«? A da to ne bude tako, zavisi od žena[20] jednako koliko i od muškaraca ovoga vremena. Ništa se ne daje i ne dobija bez borbe.
 
 

[1]  Vestalke su bile devojke iz „boljih“ odnosno patricijskih porodica i dužnost čuvarica vatre mogle su vršiti samo do tridesete godine. Kasnije su se vraćale u familiju i mogle su se i udati. Ako bi neka Vestalka zatrudnila za vreme svoje službe čuvarice vare, kažnjavana je time što su je živu zakopali.
 
[2] Lydia Sklevicky: K antropologiji žene , poglavlje1. Priroda i  kultura –ahistorijski razvojni entiteti? Prema Sherry B  Ortner»Is Female to Male as Nature to Culture« u Woman, Culture& Society, M. Zimbalist Rosaldo and Luise Lampher,e Eds.,Staford University Press, California, 1978 . U Revija za sociologiju, Zagreb, br.1/2 st, 29-39-1980.
 3“Ukoliko se partija ne bori za »intelektualnu i moralnu reformu« ona postupa u interesu protivničkih klasa, jer ne uzdiže potlačene s najnižeg nivoa svesti do uloge klase antagonističke kapitalizmiu“ –Porodična etika u Gramscijevoj viziji radničke partije, Jasna Tkalec,časopis »Žena«, str. 55-57 Zagreb, 1985.
 
[4] Nakon neuspelog oslobađanja Pariza i opsade Compiègna Jeanne je uhvaćena pred vratima tog grada i prodana Englezima za svotu od d 10.000 livara.
[5] Andrej Makin, ,Voljena žena, Paideia, str. 58.
 
[6] Vidjeti knjigu Marie Bellonci; Lucrezia Borgia, Edizioni. Mondadori,
 
[7] Oriana Fallaci Un cappello pieno di cigliege (Šešir pun trešanja), Rizzoli, str. 535.
 
[8] Gilbert Sinoué: Lady Hamilton, Neri Pozza Editore, Vicenza,2005.
 
[9] Maria  Antonietta Macciocchi  Duemila anni di felicità, (Dvije hiljade godina sreće)  Arnoldo Mondadori Editore, 1983.(Naslov potiče iz zdravice predsednika Maoa u Kini delegaciji Talijanskih žena KPI).
 
[10]  Maria Antonietta Macciocchi, Cara Eleonora,  (Draga Eleonro), Rizzoli, 1991. Vidi na istu temu Enzo Striano, Il resto di niente (Ostatak ničega), Avagliano editore, 2002.
[11] Andrej Makin, Voljena žena, Pajdeja, 2013.
 
[12] Henri Troyat. Le muscovite
 
[13] Andrej Makin, Voljena žena, Paideia, str. 16 i dalje…
 
[14]  Aleksej Tolstoj: Hod po mukama, Kosmos, str. 15, Beograd 1945.
 
[15] Viktor Šklovskij, C’era una volta,  (Bijaše jednom), Il Saggatore, Bari,1968 i 1994.
[16] O odnosima među ženama, koji su slični odnosima u logorima ili zatvorima i na svim onim mestima gde nema ravnopravnosti ni slobode… u nekoliko navrata pisala je osamdesetih godina i Nadežda Ler Sofronić.
 
[17] Poznati je skandal sa Marie Curie u tako zvanoj «aferi Langevin«. Nakon smrti nesretnim slučajem Pierrea Curiea,  aprila 1906, Marie Curie seli s decom iz Pariza  u Sceaux, gde organizuje  školu-kooperativu. Održava isprva prijateljsku vezu sa svojim učenikom i kolegom Paulom Langevinom. Nesretan u braku, Paul se poverava Marie Curie i s njom razmenjuje intimnu prepisku. Tih su se pisama dokopale godine 1911 novine i napravile neizmeran skandal. Ministar prosvete pretio je da će najuriti iz Francuske bivšu »poljsku studenticu, koja razbija francuski brak«. Do isterivanja Marie Curie i sudskog procesa nije ipak došlo, jer je Langevinova žena odustala od tužbe, a u jesen te iste -1911 godine – Marie Curie dobila Nobelovu nagradu za hemiju.
 
[18] Vidi Gérard Mauger »ETUDIANTS, OUVRIERS, TOUS UNIS!«(Eléments pour l’histoire des avatars d’un mot d’ordre), Les Temps Modernes, Mai 1977, br. 370, str. 179-197.-
 
[19] Jasna Tkalec »Dolazak i događaj feminizma«, Naše teme, 21,/77/5  str.1160-1167.
 U fusnoti članka stoji: Ovaj članak je nastao na osnovu kritičkog čitanja studije Edgara Morina; Dolazak i događaj feminizma, objavljene u knjizi Punoletna žena u kojoj su pored Morinove studije objavljenje i studije Nicolasa Benoita i Bernarda Paillarda, a izdao ju je  CLUB DE L’OBUS –Editions de Seuil 1973 godine
 
 Vidii još Jasna Tkalec »O konačnom rješenju ženskog pitanja«, Naše teme, 27/78/1 str. 187-189
 
[20] Roza Luxemburg pisala je Klari Zetkin: »Là où il y a de grandes choses, là où le vent souffle au visage, je vais me tenir au plus fort de l’orage…« (»Tamo, gde se događaju velike stvari, gde vetar duva u lice, nalaziću se baš usred oluje…«). Les Temps Modernes, mai 1977, br. 370, str. 1876

 

Нема коментара:

Постави коментар