21. 9. 2013.

Edgar Alan Po ,Ovalni portret



            Zamak u koji je moj sluga rizikovao da na silu uđe, radije nego da mi dozvoli da, u očajno lošem stanju, provedem noć pod vedrini nebom, bio je jedna od onih velikih građevina, istovremeno tmurnih i velelepnih, koje se odavno grubo ocrtavaju među Apeninima, ništa manje u stvarnosti nego u mašti gospođe Redklif. Po svemu sudeći, bio je privremeno i nedavno napušten. Smestili smo se u jednoj od najmanjih i ne tako raskošno nameštenih odaja. Ležala je u osamljenoj kuli zgrade. Njeni ukrasi su bili bogati, ali već pohabani i starinski. Zidovi behu prekriveni goblenima i ukrašeni mnogobrojnim i raznovrsnim trofejnim oružjem zajedno sa neobično velikim brojem nadahnutih modernih slika u okvirima od bogatih zlatnih arabeski. Za ove slike, koje su visile ne samo na glavnoj površini zida, već i u mnogim kutovima koje je bizarna arhitektura zamka nužno načinila – za ove slike sam se, valjda zato što sam padao u bunilo, tako duboko zainteresovao da sam zapovedio Pedru da zatvori teške kapke sobe – pošto je već bila noć – da zapali fitilje velikog svećnjaka koji mi je stajao kraj uzglavlja i da širom razgrne crne somotske zavese oko kreveta. Želeo sam da sve ovo učini, kako bih mogao da se predam, ako ne snu, onda naizmenično posmatranju slika i pregledanju knjižice koju sam našao na uzglavlju, a koja je sadržavala njihovu kritiku i opis.
Dugo, dugo sam čitao – i pobožno, pobožno posmatrao. Hitro i veličanstveno prohujaše sati i gluva ponoć dođe. Položaj svećnjaka mi nije odgovarao, i s naporom pruživši ruku, radije nego da budim zaspalog slugu, premestih ga tako da baca svetlost pravo na knjigu.
Ali ova radnja je proizvela sasvim nepredvidljivo dejstvo. Zraci svetlosti brojnih svetiljki (jer bilo ih je mnogo) padoše u udubljenje sobe skriveno do tada u dubokoj senci koju je pravila jedna strana kreveta. Tako sam na jasnoj svetlosti ugledao sliku koju pre uopšte nisam zapazio. To je bio portret mlade devojke koja upravo sazreva u ženu. Žurno bacih pogled na sliku, i potom sklopih oči. Najpre ni meni samom nije bilo jasno zašto sam to učinio. Ali dok su mi kapci bili tako zatvoreni, kroz glavu mi je proleteo razlog zbog koga sam ih sklopio. To je bio jedan nagao pokret da bih dobio vremena za razmišljanje – da se uverim da me vid nije prevario – da smirim i savladam maštu radi trezvenijeg i sigurnijeg pogleda. Kroz nekoliko trenutaka ponovo se nepomično zagledah u sliku.
U ono što sam sada dobro video, nisam mogao niti hteo da posumnjam; kao da je prvi blesak sveća koji je pao na to platno odagnao sanjivu tupost koja je obuzimala moja čula, i odjednom me prenuo.
Bio je to, kao što sam već rekao, portret mlade devojke. Na njemu su bili samo glava i ramena, naslikani tehnikom vinjeta, u stilu omiljenih Salijevih portreta.
Ruke, nedra, čak i krajevi svetle kose, iščezavali su neosetno u nejasnoj dubokoj senci koja je sačinjavala pozadinu. Okvir je bio ovalan, bogato pozlaćen i ukrašen filigranom u mavarskom stilu. U umetničkom pogledu, ništa nije bilo tako vredno divljenja kao sama slika. Ali, ono što me je tako iznenada i silno potreslo, nije bio ni način izrade, ni besmrtna lepota samog lika. A najmanje se moglo desiti da moja mašta, trgnuta iz poludremeža, zameni lik sa živom osobom. Opazio sam najednom da je neobičnost platna, ukrašavanja i okvira morala odmah odagnati takvu ideju – da je čak morala sprečiti da ma i na trenutak iskrsne. Razmišljajući ozbiljno o ovim pitanjima, ostao sam, možda čitav sat, tako, upola sedeći, a upola ležeći, sa pogledom prikovanim za portret.
Najzad, zadovoljan mišlju da sam otkrio pravu tajnu njenog dejstva, ispružio sam se nazad u postelju. Zaključio sam da je čar slike u potpunoj životnosti izraza, koja me je najpre uplašila i najzad zgranula, savladala i prenerazila. Sa dubokim strahopoštovanjem vratio sam svećnjak u prethodni položaj. Pošto je tako uzrok mog dubokog nespokojstva bio uklonjen sa vidika, posegnuh žudno za knjigom koja je komentarisala slike i njihovu istoriju. Okrenuvši broj koji je označavao ovalni portret, pročitah tamo sledeće nejasne i čudne reči: "Beše to devojka vanredne lepote, koliko lepa toliko puna životne radosti. Proklet je bio čas kada ugleda, i zavoli slikara i udade se za njega. On, strastven, marljiv, ozbiljan, već je imao nevestu u svojoj Umetnosti; ona, devojka vanredne lepote, koliko lepa toliko puna živome radosti; sva ozarena i nasmejana, i razigrana kao lane, volela je sve stvari na svetu i bdela nad njima, a mrzela je samo Umetnost koja joj je bila suparnica; strepela je samo od palete i četkica i ostalog omraženog pribora koji joj je uskraćivao njenog ljubljenog. Zato je toj ženi bilo strašno da čuje kako slikar govori o svojoj želji da portretiše čak i svoju mladu nevestu. Ali, ona je bila ponizna i pokorna, i nedeljama je krotko sedela u mračnoj sobi visoke kule gde je svetlost samo odozgo kapala na bledo platno. A on, slikar, uživao je u svom poslu koji je napredovao iz sata u sat, iz dana u dan. A bio je strastven i neobuzdan, i mračan čovek, koji se izgubio u sanjarenju, tako da nije hteo da vidi da svetlo koje tako sablasno pada u tu usamljenu kulu, iscrpljuje telo i duh njegove neveste, koja je venula na očigled svih, osim njega. Pa ipak, ona se još uvek smešila, i smešila, bez jadanja, jer je videla da slikar (koji je bio slavan) nalazi žarko i žestoko zadovoljstvo u svom zadatku, i radi dan i noć da bi naslikao nju koja ga je toliko volela, ali koja je svakog dana sve više kopnela i slabila. I doista, neki koji su videli por-tret, govorili su tiho o njegovoj uverljivosti, kao o velikom čudu, koje je bilo dokaz slikarove sposobnosti koliko i njegove duboke ljubavi prema onoj koju je tako izvanredno naslikao. Ali, najzad, pošto se rad približavao kraju, nikome nije dopuštano da uđe u kulu, jer je slikar bio van sebe od žestokog rada; i retko je skretao pogled sa platna, čak i da bi pogledao lice svoje žene. Nije hteo da vidi da boje kojima premazuje platno crpe sa obraza one koja je sedela kraj njega. I kada mnoge nedelje prođoše, i ostade još samo malo da se uradi, tek jedan potez kraj usta, i jedna senka kraj oka, duh žene ponovo zatreperi kao plamen sveće. I tada je potez napravljen, i boja je nanesena, i za trenutak, slikar je stajao opčinjen pred delom koje je stvorio; ali potom, dok je još zurio u njega, on poče da drhti i bledi, i prestravljen, kriknuvši iz sveg glasa: 'Ovo je zbilja Život sam!' Okrete se iznenada da pogleda voljenu: – BILA JE MRTVA!"

Нема коментара:

Постави коментар