22. 5. 2010.

Mika Antić




Pesma za nas dvoje


Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog sreće njene
i sreće moje.

Pijana kiša šiba i mlati,
vrbama vetar čupa kosu.

Kuda će?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.
Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam gladan i mokar,
zašto se nismo sreli nikad?

Ili je već bilo?
Trebao korak?
Možda je sasvim do mene došla.
Ai' ja
u krčmu svratio,
a ona
ne znajući - prošla.
Ne znam.

Ceo svet smo obišli
u žudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoišli.
Da  mora da je tako...

______________________________________________

KROJ



Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrktati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.
Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.
____________________________________________

MOSTOVI


U meni večeras jedna reka
Razbija ogromna brda daleka,
Muči se, urliče, razmiče klance
I kida svoje zelene lance
I rije kroz moje srce, i peče
I kroz oči mi kipi i teče.

U tebi večeras ista reka
Čudno je meka. Sva je od mleka.
I čas je srebrena. I čas je plava.
U njoj se tišina odslikava,
Svako u sebi reke druge
Pod istim mostovima sretne.
Zato su naše sreće i tuge
Uvek drugačije istovetne.
                                     ______________________________________________

LJUBAV




Da li je istina što piše u Kalevali:
"Ruka što se daje, uvek je iznad ruke koja prima"?
Da li je istina ono što govore u Barsi:
"Ljubav je kao senka. Ako trčiš za njom, nikad je nećeš
stići. Ako joj okrenes leđa pratiće te".

Neko je nekad rekao i hvala mu:
"Da bi se istinski volelo, treba odrasti od deteta".
Ne smej se zato ako ti kažu da si mali čovek.
Nema male sreće i male bolesti. Nema male
krađe i male smrti. Nema malog rata niti
malog poštenja. Nema malog prijatelja i
Male tajne.
Nema malog čoveka i male ljubavi.

____________________________________________
Jastuk za dvoje

Ovo je pesma za tvoja usta od višanja i pogled crn.
Zavoli me kad jesen duva u pijane mehove.
Ja umem u svakoj kapiji da napravim jun,
I nemam obične sreće. I nemam obične grehove.
Podeliću s tobom sve bolesti i zdravlja.
Zavoli moju senku što se tetura niz mokri dan.
Sutra nas mogu sresti ponori. Ili uzglavlja.
Svejedno: lepo je nemati plan.
Zavoli trag mog osmeha na rubu čaše, na cigareti,
i blatnjav hod duz ulica koje sigurno nekuda vode.
Čak i kad ti se čini da ih mi nekud vodimo,
one se smeškaju blago i nekuda nas vode.
Bićemo tamo negde možda suviše voljeni,
potpuno neprimetni, ili javno prokleti.

_____________________________________________
Prva ljubav

1.

Naiđu tako dani.
Zatrpaju ti oči
kao zvezdane kiše.

Oko nosa se neka
šarena nežnost isplete.

I ti staneš,
i ne znaš
da li si,il' nisi više
ono obično dete,
ono bezalzleno dete.

Nekakvo zrno zlata
počne u srcu da žulji.

Stidljivost neka u tebi
tiho se zasmejulji.

Naiđu tako dani.
Ne prepoznaješ boje aprila.

Ne prepoznaješ svoje ruke.
Izgledaju ti kao krila.

Ne prepoznaješ svoje ogledalo:
iz njega te neko čudan posmatra,
neko kome u dahu
mirišu suncokreti
i plamte obrazi,
plamte
kao nestrpljiva vatra.

Naiđu tako dani.
Vetar ti u potiljak diše.

Zdravo, poslednja bajko,
kad staneš i ne znaš više
da li se visine ruše
il' s tobom u nebo lete!

Zdravo ljubavi!
Tajno!
Zdravo sve neverovatno!
Sve zabranjeno i zlatno!

Zdravo, čudnovati svete!
______________________________________________

O čemu pričamo dok lutamo
u predvečerje gradom?
U stvari:mi samo ćutimo...ćutimo
i gledamo se kradom.
U stvari:mi se u sebi pitamo
nešto što nikom nije jasno.
I sanjamo. I skitamo...skitamo
i katkad smrknemo glasno.
Al kad se nebo skoro već smrači
i od svetiljke dan požuti,
odjednom znamo sve šta znači
to što se ovako ćuti.
U stvari: mi to u sebi slutimo
reći narasle u bezmerje.
Pa nam je dosta i da ćutimo
i lutamo kroz predvečerje.
_______________________________________________

Ušunjam se u tvoj jastuk

Ušunjam se u tvoj jastuk
kao tišina perja,
kao tršave šiške večeri
mirisave od lišća,
od mesečine na peščanim obalama,
od uvele svežine oktobra,
- baš tako se ušunjam
i slučam,
slučam šta sanjaš.

Nikome neću kazati.
Ali hoću da znaš:
čuo sam,
čuo sam sve što sanjaš,
jer drugo ništa i ne znam
samo se u snove razumem,
kao što se kauboji razumeju u laso,
kao što se tvoj tata razume u politiku,
kao što se najveći fudbaler razume
u svoju veliku utakmicu,

- tako se i ja samo u snove razumem.

U snove zbog kojih, kad se probudimo,
gledamo nekud visoko,
visoko,
i rastemo,
rastemo,
produžujemo se kroz rukave i nogavice,
rastemo,
produžujemo se kroz oči i srce
kao putevi,
kao pruge,
kao nevidljive šare ptičjeg leta,
daleko,
daleko,
bez Aladinovih lampi,
bez čizama od sedam milja,
osamuceni od bajke koja se zove detinjstvo.

Ušunjam se u tvoj jastuk
da ne znaš,
ušunjam se kao umor od jurnjave po sumracima,

pokrivam te celu noć,
a pre no što se probudiš
ostavim ti na rukama toplim od sna,
na trepavicama i rumenim obrazima
mali smotuljak jutra,
jer drugo ništa i ne znam,
samo se u jutro razumem
i raznosim ga kao mlekarice mleko,
kao pekari kifle,
kao poštari pisma
velikom belom kočijom
koja neću da ti kažem kako se zove,
ali sam ćeš se setiti.

_________________________________________________

Kada mi nedostaješ

Mislim tuđe misli
Kradem svoje vreme
Provlačim ga
Između oblaka, snova,
Daljine i snega...
Kada poželim
Da ti nedostajem
Odsanjam pesmu
Zatvorim oči
I na kaldrmi zamislim
Cvet beli.
Kada te nema
Jer tako hoću
Zaledim osmeh
U sebi kažem ime
Udahnem duboko
I pomislim
Tako mi nedostaješ...

__________________________________________________


Hodajući na rukama

Ponekad mi se učini da mi beže pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konačno, evo me; ako podignem oči, vidim da svako najdalje ima svoje još dalje.
Možda je to i sreća. Možda imam u sebi nešto duže od krajeva.
Možda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, neće moći završiti.
Nije reč o životu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo očima. Postoje u meni mnoga, neverovatna čula. Čula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,…
Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda.
Od koje sam ja vrste?
Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne mičem se satima. Pravim se kao da razmišljam i da u sebi rastem. Činim to dosta uverljivo. Dok imitiram drveće, neko sa strane, neupućen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.
Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Čak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.
Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjač. Spor saputnik. Pravim se da mi je teško da se savijam preko belih oštrica realnog.
Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skraćivanja u tačku i produžetka u nedogled…
Ja ne upoznajem svet, već ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene.
Jer mnogo puta sam bio gde nisam još koračao. I mnogo puta sam živeo u onom što još ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to što će tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrćem. A u sebi se smeškam. Jer, ako niste znali, svet je čudesna igračka.
Može li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?…
Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem…

__________________________________

NOSAČ

I
Oduvek sam se divio onima, koji umeju da nacrtaju dugačko, široko i visoko.
Oni su sigurno shvatili dokle se prostire beskraj, kad im je tako lako da ga vide i izmere.
Oduvek sam se čudio onima, koji razumeju znake u kalendarima, datume, mesece, stoleća, ili stanu pred sat i pročitaju večnost.
To mora biti suluda i neobična hrabrost usuditi se komadati i usitnjavati vreme.
Kameni mir daljine sav je presvučen mojom kožom.
Sklapam oči i osećam: sve ono što sam bio, i ono što sam sada, još uvek nisam ja. To je tek priprema za mene...
Koliko znam da pitam, toliko znanja mi pripada.

II


Mene je neko od malena zatvorio u prolazno i zaključao za mnom kapiju beskonačnog.
Dresiran da misli zajedno. Zato i ne volim zakletve. I zajedno da pevaš. Zato i ne volim horove. I zajednički da tuguješ. Zato i ne volim sahrane.
Jedino si sam kad ostariš.
Baš zbog te samoće u starosti, koja se događa naprasno tamo gde prestaje detinjstvo, hvatao me je strah. I večito sam sumnjao u to što su me učili.Učitelj obično kaže: "Ako želis da saznaš, pogasi sve svoje svetlosti i uputi se za mnom!"
Te, petnaeste godine, osamdeset i trećeg dana, dogodilo se nešto što mi je dalo znak da odem sam sa sobom.
Prohodao sam na rukama


III
Rođen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka. Tu ništa ne vraća dozive. Popiju ih daljine.
Jata lete u mestu, i mogu se uzabrati. Sve se priginje zemlji. Sve je nadohvat ruke.
Tu se prostori mere svitanjima i sumracima , a vreme dužinama senki. Mlečni put je do kolena, kao prosuta slama. Ne moraš da se penješ: zvezde rastu u žbunju. Samo se uputiš ravno, pa vrežama od zlata i posle desetak koraka već hodaš po nebesima.
Zar sve to ne liči na slobodu?

IV
Objašnjavanjem stvari, oduzimamo im nešto od one čarolije, od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika čudesna značenja svega što izgleda isto.
Reči su iskraćale. Iznošene. I krpljene. Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena. Ostaje samo smisao kao čudo svih viđenja.
Razmišljao sam o tome i to u sebi ponavljao, jer osećao sam nejasno da se tu krije mudrost i sloboda detinjstva.
I hodao sam na rukama.

I nosio sam zemlju u susret nebu zvezdama po drumovima svetlosti i bespućima vasione.
Eto, to je moj život i moja biografija.
To sam ja po zanimanju: nosač zemljine kugle.


____________________________________________


Ako odeš, široko sivo stopalo gradskog neba zgazice moju tršavu glavu i razliti pločnicima. Razbiću celo o bandere i sva ću pluća izjecati i izjaukati. Pokidaću košulju i kožu sa grudi noktima, koji su sada crni i zapušteni kao lišće koje po ivicama polako počinje da truli.

Jer sve na tebe liči. Ukus tvoje krvi prodavaće dečaci, sa kupinama, pred mrak, po uglovima ovih ulica.

Razlivenu toplinu tvoje postelje vezaće u čvorove sestre u bolnici. Dezinfikovaće smisao tvog osmeha na čaši iz koje si pila lekove. Obrisaće novinama reči koje si mi govorila kroz prozorsko staklo. I sve će svesti na brutalno.

Ako odeš, ponećeš mene, a sebe češ ostaviti u oblicima mog sna i jave, koje će sažaljevati ili nepoznavati ljudi u prolazu.

Sve ću kuće ocrniti katranom i tuči one koji ne umeju da nariču kad spomenem tvoje ime. Jer laž su priče o novim sastancima, laž sve uspomene i posete rodbine nedeljom popodne. Nikada se više nećemo naći.

Ostaću sam pod svrdlom svetiljke sa tavanice iz koje ce mi se stvarnost godinama uvrtati u potiljak. I sve lepo će sa tobom umreti.

I svakog proleća krovovi će dugo plakati suzama okopnelog snega.

Нема коментара:

Постави коментар