17. 4. 2023.

Stephen King - Peter Straub, Crna kuća (Drugi deo, Dobro došli u oblast Kuli, 5, 6 )





Scribd 
Str 100 pola dela 6

 DRUGI DEO 


 Nestanak Tajlera Maršala 


 5. 

 Tokom našeg kratkog obilaska Makstonovog staračkog doma u ranu zoru zapazili smo domara - sećate li ga se, možda? Vrećasti radni kombinezon? Malčice gojazan oko struka? Cigareta koja mu visi iz usta uprkos znacima ZABRANJENO PUŠENJE! DOZVOLITE PLUĆIMA DA RADE! postavljenim na svakih pet metara hodnika? Resasta metla koja liči na grudvu crknutih paukova? Ne sećate se? Ne izvinjavajte se. Nije nimalo teško prevideti Pita Vekslera, nekada ni po čemu posebnog dečaka (završni prosek uspeha u gimnaziji u Frenč Lendingu: 79) koji je prošao kroz isprazno momaštvo i sada je na pragu onoga za šta će očekuje da će biti isprazno sredovečje. Njegov jedini hobiji je povremeno potajno, krvoločno štipanje buđavih matoraca koji mu ispunjavaju dane stenjanjem, besmislenim pitanjima i vonjem prdeža i mokraće. Najgori su oni šupci alchajmeraši. Tu i tamo je umeo da im ugasi cigaretu na mršavim leđima ili stražnjicama. Prijaju mu njihovi pridavljeni jauci kada im toplota konačno stigne do nerava i probudi bol. Ovo malo i opako mučenje ima dvostruku svrhu: njih malo razdrma, a zadovoljava nešto u njemu. Razvedrava mu dan, nekako. Osvežava staru perspektivu. Uostalom, kome će da ga tuže?

I upravo dolazi, Bože me sačuvaj, najgori od svih, vuče noge niz hodnik. Usta Čarlsa Bernsajda širom su otvorena, kao i zadnji deo njegove pidžame. Piter ima bolji pogled na njegovo mršavo, govnima umazano dupe nego što je ikada priželjkivao. Čokoladne mrlje spuštaju mu se, bogami, sve do iza kolena. Uputio se ka kupatilu, ali je malčice zadocnio. Izvesni konj smeđe boje - nazovimo ga Jutarnjom Nepogodom - već je utekao iz svojeg boksa u štali i bez sumnje protutnjao preko Bernijeve posteljine.

Hvala Bogu što nisam zadužen da je čistim, misli Pit, i ceri se oko cigarete. Tvoj rejon, Bač.

Ali za pultom pored prostorija za dečake i devojčice trenutno nema nikoga. Bač Jergza će propustiti dražesni prizor prolaska Bernijevog usranog dupeta. Bač je očigledno izašao da popuši, iako je Pit tom idiotu sto puta rekao da znaci ZABRANJENO PUŠENJE ne znače ništa - Lolu Makstona zabole ko gde puši (i ko gde gasi, kad smo već kod toga). Znaci su postavljeni samo zato da bi stara dobra Kuća Balonja bila u skladu sa nekim tamo gnjavatorskim državnim propisima.
Pitov kez se širi, i u tom trenutku puno liči na svojeg sina Ebija, uslovno rečeno drugara Tajlera Maršala (upravo je Ebi Veksler pokazao Džeku i Henriju srednjaka). Pit se pita da li da izađe i saopšti Baču da ima nešto da pospremi u D18 - uključujući i stanara u D18, naravno - ili da pusti Bača da sam otkrije Bernijevo najnovije uneređivanje. Možda će Berni da se vrati u svoju sobu i da se pozabavi slikanjem prstima, tek da malo proširi sreću. To bi bilo dobro, ali bi bilo jednako dobro videti Bačovo lice kada mu saopšti...

"Pite."

Oh ne. Skleptala ga kučka. Istina, zgodna kučka, al' kučka je i dalje kučka. Pit na trenutak ukočeno stoji, nadajući se da će, ako ne bude obraćao pažnju na nju, možda da ode.

Al' zalud mu nada.

"Pite."

Okreće se. Eto Rebeke Vilas, trenutne mace glavne face. Danas je u svetlo crvenoj haljini, možda u čast Festivala jagoda, i crnim sandalama sa visokim štiklama, verovatno u čast svojih bogovskih hodaljki. Pit nakratko zamišlja te bogovske hodaljke omotane oko njega, sa štiklama ukrštenim u dnu njegovih leđa kao kazaljke sata, a onda primećuje kartonsku kutiju u njenim rukama. Šljaka za njega, nema sumnje. Pit takođe zapaža svetlucav prsten na njenoj ruci, sa dragim kamenom veličine jebenog crvendaćevog jajeta, mada znatno svetlije boje. Pita se, ne po prvi put, šta je radila da zaradi takav prsten.

Stoji tamo, lupkajući sandalom, puštajući ga da se nagleda. Iza njega, Čarls Bernsajd nastavlja svoje usporeno, gegavo napredovanje prema klonji. Ko god vidi staru olupinu, sa tim pritkama od nogu i paučinastom mlečno belom kosom, pomisliće da su trkački dani odavno ostali za njim. Ali će se prevariti. Grdno će se prevariti.

"Gospoj'ce Vilas?" konačno se oglašava.

"U zajedničku sobu, Pite. Smesta. I koliko puta ti je rečeno da ne pušiš u stambenim krilima?" Pre nego što je stigao da odgovori, ona se okreće sa seksi zamahom skuta haljine i polazi prema zajedničkoj sobi, gde će se ovog popodneva održati igranka u čast Festivala jagoda.

Uzdahnuvši, Pit naslanja metlu na zid i polazi za njom.

Čarls Bernsajd je sada sam na kraju hodnika Bele Rade. Oči mu više nisu prazne, već sjakte krvožednom inteligencijom. Odjednom izgleda mlađi. Odjednom to više nije Berni, živa mašina za baleganje. To je sada Karls Birston, koji je sa tako strašnom efikasnošću kosio mladost Čikaga. Karl... i nešto drugo. Nešto što nije ljudsko.

On - to - se ceri.

Na napuštenom stolu leži gomila hartije pritisnuta okruglim kamenom veličine šoljice za kafu. Na kamenu je sitnim crnim slovima napisano BAČOV KAMEN- LJUBIMAC.

Berni uzima kamen-ljubimac Bača Jergze i žustro polazi prema muškom toaletu, ne prestajući da se kezi.

U zajedničkoj sobi, stolovi su poređani duž zidova i prekriveni crvenim papirnim stolnjacima. Pit će kasnije uključiti crvene ukrasne sijalice (na baterije; za balonje nema sveća). Svuda po zidovima vise velike kartonske jagode, neke u prilično lošem stanju - kačili su ih i skidali svakog jula otkako je Herbert Makston krajem razigranih šezdesetih otvorio dom. Linoleumom pokriveni pod raščišćen je i prazan.

Ovog popodneva i u prvim večernjim satima, buđavi koji su u još u pokretnom i uračunljivom stanju će na njemu da se vuku na zvuke velikih orkestara iz tridesetih i četrdesetih godina, hvatajući se jedni za druge tokom sporih numera i verovatno kvaseći pelene od uzbuđenja na kraju poskočica. (Pre tri godine, buđavi po imenu Ervin Kristi imao je lakši srčani udar tokom posebno napornog skakanja na 'Ne sedi pod krošnjom te jabuke zelene ni sa kim sem mene'.) O da, igranka u čast Festivala jagoda uvek je pišična.

Rebeka je sama dogurala i spojila tri dugačka drvena stola i prekrila ih belim platnom kao osnovu za podijum Simfonijskog Stena. U uglu stoji šljašteći hromirani mikrofon sa velikom okruglom glavom, istinski antikvitet iz tridesetih godina koji je verovatno korišćen i u Koton Klabu. To je jedna od Henrijevih kolekcionarskih dragocenosti. Pored njega je visoka i uska kutija u kojoj je juče dopremljen. Na podijumu, pored stuba ukrašenog crvenom i belom krep-hartijom i sa još kartonskih jagoda, nalaze se kratke lestvice. Ugledavši ih, Pit doživljava trenutak posesivne ljubomore. Rebeka Vilas je bila u ostavi. Kučka radoznala! Ako mu je digla deo zaliha trave, ima da je...

Rebeka sa glasnim stenjanjem spušta svoju kutiju na podijum, i uspravlja se. Uklanja pramen svilenkaste smeđe kose sa jednog zarumenjenog obraza. Nije još ni sredina prepodneva, ali će ovo definitivno biti jedan od onih žeženih dana u oblasti Kuli. Zato klimatizujte donji veš i ne štedite dezodorans, kao što bi to rekao Džordž Redban.

"Već me stra' vat'o da l' ćeš ikad stić', mladac moj krasni", kaže Rebeka.

"Pa, evo me", mrzovoljno odgovara Pit. "Rek'o bih da vam ide dobro i bez mene." Zastaje, pa dodaje: "Krasno." Za Pita je ovo krajnji domet duhovitosti. Prilazi i viri u kutiju, na kojoj je, kao i na onoj pored mikrofona, pečat VLASNIŠTVO HENRIJA LEJDENA. Unutar kutije je mali reflektor omotan kablom za struju, i okrugli ružičasti filter koji bi trebalo da oboji svetlost u boju šećerlema i bombona od jagoda.

"Kakvo je ovo sranje?" pita Pit.

Rebeka mu upućuje blistav, opasan osmeh. Čak i za priglupog druškana kao što je Pit, poruka u tom osmehu je jasna: na ivici si bazena sa ajkulama, prijatelju; koliko još koraka nameravaš da napraviš?

"Svetlo", kaže ona. "S-V-E-T-L-O. Biće okačeno tamo, na onu kuku. K-U-K-U. On kaže da mu je to za štimung. Š-T-I..."

"Šta bi sa Viršlom Eriksonom?" gunđa Pit. "Viršla nije izvoljev'o nikakva sranja. Dva sata bi pušt'o jebene ploče, poteg'o bi koju iz pljoske i kuda koji mili moji."

Odselio se", kaže Rebeka nezaibteresovano. "U Rasin, mislim." "E..." Pit gleda uvis, pretražujući pogledom stub, našušuren od crvenog i belog krepa. "Ne vidim nikak'u kuku, gospoj'ce Vilas.

"Tako ti Isusa na biciklu", kaže ona, i penje se na lestvice. "Ovde je. Jesi li ćorav?"

Pit, koji nimalo nije ćorav, retko biva blagosloven ovakvim prizorom. Sa svojeg mesta ispod nje, lepo joj vidi butine, crvenu čipku gaćica i polutke guzova, u ovom trenutku tako primamljivo zategnutih dok stoji na petoj prečki lestvica.

Ona baca pogled odozgo prema njemu, opaža opčinjeni izraz njegovog lica i pravac njegovog pogleda. Izraz lica joj se malo smekšava. Kao što je njena draga majka mudro primetila, neki muškarci bi sve učinili samo da ti vide gaćice.

"Pite. Zemlja zove Pita."

"A?" Zija uvis u nju, sa donjom usnom ovlaženom pljuvačkom.

"Na mojem donjem vešu nema nikakve kuke, u to sam sigurna kao u retko šta u životu. Ali ako izvoliš da malo podigneš pogled... prema mojoj ruci, umesto prema mom dupetu..."

Pit podiže pogled, i dalje sa zablesavljenim izrazom na licu, i vidi crveno lakirani nokat (Rebeka je danas prava-pravcata vizija u crvenoj boji jagoda, nema šta) kako kucka po kuki koja svetluca usred krepa, kao što ribareva udica smrtonosno svetluca na kitnjastom mamcu.

"Kuka", kaže ona. "Staviš filter na reflektor, okačiš reflektor na kuku. Prema di- džejevom uputstvu, svetlo dobije toplu ružičastu boju. 'Si ukapir'o, pametnice?"

"Ovaj... aha..."

"Onda te molim da ga, s oproštenjem, digneš."

Ona silazi sa lestvica, zaključivši da je Pit više nego dovoljno pario oči za tako lak posao. A Pit, kome se već digao, vadi ružičasto svetlo Simfonijskog Stena iz kutije i priprema se da izvrši još jedno dizanje. Dok se penje uz lestvice, njegovo krilo prolazi pored Rebekinog lica. Ona primećuje izbočinu i grize unutrašnjost obraza da obuzda osmeh. Muškarci su stvarno budale. Simpatične budale, bar neki od njih, ali svejedno. Razlika je u tome što neke budale mogu sebi da priušte da kupuju prstenje i plaćaju putovanja i ponoćne večere u restoranima u Milvokiju, a neke budale ne mogu.

Neke budale jedva su dobre da okače posranu sijalicu.

"Hej, momci, čekajte!" doziva Taj Maršal. "Ebi! Roni, Ti-džej! Čekajte me!"

Ebi Veksler (koji zaista izgleda kao neki priglupi šibadžija) dovikuje preko ramena: "Stigni nas, sporaću!"

"Da!" viče Roni Metzger. "Stigni nas, psoraću!" Roni, pred kojim su mnogi sati vežbanja kod logopeda, gleda preko ramena i jedva izbegava da ne naleti biciklom na parking-automat. I počinju da voze još brže, tri bicikla jedan do drugoga na pločniku (Bog neka je u pomoći pešacima koji im se nađu na putu), a kraj njih voze i njihove senke.

Tajler procenjuje ima li snage za poslednji sprint, i zaključuje da su mu noge suviše umorne. Otac i majka su mu rekli da će vremenom pristići ostale, da je sitan za svoje godine, ali Tajler sumnja u to. I sve je manje siguran u vezi Ebija, Ronija i Ti- džeja. Zaslužuju li zaista da juri za njima? (Kada bi Džudi Maršla znala za ove sumnje, ustala bi i počela da aplaudira - već se dve godine pita kada će se njen pametni i osećajni sin konačno umoriti od druženja sa tim gubitnicima... ili, kako ih ona naziva, 'niskočelcima'.)

"Ma, posisaš vilenjaku", kaže Taj neveselo - ovaj bezazleni prostakluk pokupio je iz reprize jedne od epizoda serije Deseto kraljevstvo na SF Kanalu6 silazi sa bicikla. Na kraju krajeva, nema razloga da žuri za njima; zna gde će ih naći, na parkingu ispred 7-Jedanaest, kako piju 'slurpije' i razmenjuju Magične sličice. Ovo je još jedan problem koji Tajler Maršal ima sa svojim prijateljima. Ovih dana bi radije menjao sličice igrača bezbola. Ebi, Roni i Ti-džej nimalo ne mare za Kardinale, Indijance, Crvene Čarape i Pivare. Ebi je čak išao dotle da izjavi da je bezbol pešovanski sport, komentar koji Taj smatra više glupavim (gotovo za žaljenje) nego bezobraznim. Polako gura bicikl uz pločnik, hvatajući dah. Nalazi se na raskršću Čejsa i Kvina. Ebi ulicu Kvin naziva ulicom Kvir7. Naravno. Nema iznenađenja. Zar to nije, takođe, popriličan deo problema? Tajler je dečak koji voli iznenađenja; Ebi Veksler je dečak koji ih ne voli. Upravo su zbog toga njihove različite reakcije na muziku koja se nešto ranije ovoga jutra čula iz pikapa bile savršeno predvidljive.

Tajler zastaje na uglu i baca pogled niz ulicu Kvin. Sa obe strane se vide razlistale živice. Iznad onih sa desne strane diže se nekoliko povezanih crvenih krovova. Starački dom. Pored glavnog ulaza stoji nekakav znak, ili plakat. Radoznao, Tajler ponovo objahuje bicikl i počinje polako da vozi prema njemu.Najduže grančice živice češu se o ručku upravljača bicikla.

Ispostavlja se da je znak u obliku velike jagode. Ispod piše DANAS JE FESTIVAL JAGODA! Šta je, pita se Taj Maršal, festival jagoda? Zabava, nešto što je napravljeno samo za matorce? Pitanje ga, međutim, ne zanima toliko da bi tražio odgovor. Pošto je nekoliko sekundi razmišljao o tome, okreće bicikl i priprema se da se odveze nazad do ulice Čejs.

Čarls Bernsajd ulazi u muški toalet na kraju hodnika Bele rade, i dalje se kezeći i stežući Bačov kamen-ljubimac u ruci. Desno od njega pruža se niz umivaonika sa ogledalima - radi se o onim metalnim ogledalima koja se mogu videti u jeftinim barovima i kafanama. U jednom od njih Berni vidi svoj iskeženi odraz. U drugom, onom najbližem prozoru, vidi dečačića u majici Milvoki Pivara. Dečak stoji na biciklu, ispred ulaza u dom, i čita plakat za Festival jagoda.

Berniju polazi pljuvačka na usta. Ta pojava nije nimalo diskretna. Berni balavi kao vuk iz bajke, iz uglova usta navire mu gusta bela pena i preliva se preko opuštene, beskrvne donje usne. Pljuvačka mu teče niz bradu kao struja sapunice. Odsutno je briše nadlanicom kvrgave šake i sa pljuskom otresa na pod, ne skidajući pogled sa ogledala. Dečak u ogledalu nije jedna od sirotih izgubljenih bebica ovog stvorenja - Taj Maršal je od rođenja živeo u Frenč Lendingu i tačno zna gde je - ali bi mogao da postane. Lako bi mogao da se izgubi, i da završi u izvesnoj sobi. Izvesnoj ćeliji. Ili da tapka prema neprirodnom obzorju na bolnim, krvavim nožicama.

Naročito ako se Berni za to postara. Moraće da požuri, ali kao što smo već opazili, Čarls Bernsajd sposoban je, uz odgovarajuću motivaciju, da se zaista brzo kreće.

"Gorg", obraća se ogledalu. Izgovara tu besmislenu reč sa savršeno jasnim i savršeno ravnim akcentom Srednjeg Zapada. " Gorg, dođi."

I ne čekajući da vidi šta će se dogoditi - zna šta će se dogoditi - Berni se okreće i polazi prema nizu od četiri kabine. Ulazi u drugu s leva i zatvara vrata.

Tajler tek što je ponovo uzjahao bicikl kada na tri metra daleko od plakata za Festival jagoda zašušti živica. Kroz živicu se provlači krupni crni gavran i izlazi na pločnik ulice Kvin. Nemirnim, inteligentnim okom posmatra dečaka. Zastaje sa raširenim crnim nogama, otvara kljun i izgovara "Gorg!"

Zagledan u nju, Tajler počinje da se smeši, nesiguran da li je ovo čuo ali spreman da bude oduševljen (sa deset godina, uvek je spreman da se oduševi, uvek voljan da veruje u neverovatno). "Šta? Ti govoriš?"

Gavran protresa svetlucava krila i naginje glavu na način koji ružno gotovo pretvara u simpatično.

"Gorg! Taj!"

Dečak se smeje. Izgovorio je njegovo ime! Gavran je rekao njegovo ime!

Silazi sa bicikla, naslanja ga na nožicu, i pravi nekoliko koraka prema ptici. Sudbina Ejmi Sen Pjer i Džonija Irkenhema u ovom trenutku je - nažalost - poslednja stvar koja bi mu pala na pamet. Ubeđen je da će gavran odleteti kada pođe prema njemu, ali ovaj samo malo zatrese krilima i polazi-klizi prema lisnatoj pomrčini živice.

"Je l' ti to reče moje ime?"

"Gorg! Taj! Abbalah!"

Tajlerov osmeh na trenutak postaje nesiguran. Ta poslednja reč mu je gotovo poznata, a asocijacije, iako maglovite, nisu prijatne. Navodi ga, zbog nečega, da pomisli na majku. Gavran onda ponovo izgovara njegovo ime; ovaj put je siguran da je rekao Taj.

Tajler pravi još jedan korak prema ulici Kvin i prema crnoj ptici. Gavran reaguje tako što se pomera bliže živici. Na ulici nema nikoga; ovaj deo Frenč Lendinga sniva na jutarnjem suncu. Taj stupa još korak bliže sudbini, i svi se svetovi tresu.

Ebi, Roni i Ti-džej izlaze iz 7-Jedanaest, gde im je čupavac za pultom upravo poslužio 'slurpije' sa borovnicom (čupavac je samo jedan od brojnih pogrdnih izraza koje je Ebi pokupio od svojeg tate). Kupili su i Magične karte, svako po dve kesice.

Već modar oko usta, Ebi se okreće Ti-džeju. "Sjuri se i pokupi sporaća." Ti-džej izgleda povređeno. "Zašto ja?"

"Zato što je Roni kupio karte, tupčo. Hajde, požuri."

"Šta će nam on, Ebi?" pita Roni. Naslanja se na ram za bicikle, sisajući hladne, slatke cepke leda.

Zato što ja tako 'oću", odgovara Ebi važno. Istina glasi da Tajler petkom obično ima kintu. U stvari, Tajler skoro uvek ima kintu. Roditelji su mu puni k'o brodovi. Ebi, koga podiže (ako se to može tako nazvati) otac zaposlen kao šugavi domar, već je zbog toga isplanirao Tajlerov dalji život; prva kinjenja nisu daleko, a odmah za njima slede batine. U ovom trenutku, međutim, samo bi hteo još Magičnih karata, treću kesicu za svakog od njih. Činjenica da Tajler nešto baš i ne voli Magične samo čini da će još slađe izmusti za kintu.

Ali prvo valja da došlepaju sporaća. Ili psoraća, kako ga zove mutavi Roni. Ediju se sviđa izraz, i misli da će početi da ga koristi. Psorać. Dobra reč. Istovremeno keca Taja i Ronija. Jednim udarcem dve muve.

"Hajde, Ti-Džej. Sem ako radije ne bi indijansku vatru."

Ti-džej radije ne bi. Indijanske vatre Ebija Vekslera bole kao sam đavo. Dramatično uzdiše, izvlači bicikl iz rama, penje se i počinje da se spušta niz blagu padinu, jednom rukom pridržavajući upravljač, a drugom 'slurpi'. Očekuje da ubrzo ugleda Taja, verovatno kako gura bicikl pored sebe zato što se toooliko... umooorio, ali se čini da od Tajlera na Čejsu nema ni traga ni glasa - kako sad to?

Ti-džej počinje brže da okreće pedale.

U muškom toaletu smo, i posmatramo niz kabina. Vrata druge s leva su zatvorena. Ostalih troje vrata je odškrinuto na hromiranim šarkama. Iza zatvorenih vrata vidimo par kvrgavih, venama prošaranih članaka u prljavim papučama.

Čujemo glas, koji se iznenađujuće snažno prolama. Glas pripada mladom muškarcu, hrapav je, gladan i besan. Muklo se odbija od pločica na zidovima: "Abalah! Abalah-dun! Manšan gorg!"

Odjednom u svim šoljama šumi voda. Ne samo u onoj u zatvorenoj kabini, već u svima. U pisoarima preko puta dešava se ista stvar, sve hromirane poluge istovremeno se spuštaju. Niz nagnute keramičke površine teče voda.

Kada se ponovo okrenemo prema kabinama, vidimo da prljave papuče - zajedno sa stopalima - nisu više tamo. Po prvi put smo zaista čuli zvuk iskliznuća, nešto kao vreo izdisaj, nešto što se otme iz pluća kada se čovek u dva noću trgne iz ružnog sna.

Dame i gospodo, Čarls Bernsajd je napustio zgradu.

Gavran je sada uzmakao uz samu živicu. I dalje posmatra Tajlera, blistavim, uznemirujućim očima. Tajler joj prilazi korak bliže, osećajući se hipnotisano.

"Hajde ponovi moje ime", dahne. "Reci moje ime, i možeš da ideš."

"Taj!" gavran poslušno grakće, pa trese krilima i zamiče u živicu. Tajler ga još trenutak nazire, sjajno crnilo pomešano sa sjajnim zelenilom, a onda ga više nema.

"Vranu ti tvoju!" kaže Tajler. Shvata šta je rekao i kratko i drhtavo se smeje. Da li se ovo zaista dogodilo? Jeste, dogodilo se, zar ne?

Naginje se bliže mestu gde je ptica šmugnula u živicu, misleći da uzme pero za uspomenu ako je ostavila koje, i u tom trenutku iz gustiša izleće mršava bela ruka i nepogrešivo ga grabi za vrat. Tajler ima vremena samo da prestravljeno cikne pre nego što ruka počne da ga vuče kroz živicu. Kratke, krute grančice smiču mu patiku. Sa one strane čuje se grlen, pohlepan usklik "Dečko!" - a zatim mukli udarac, nešto kao, recimo, zvuk kamena-ljubimca koji se sudara sa glavom malog dečaka. Onda se više ne čuje ništa osim udaljenog brujanja kosilice i bližeg zujanja pčele.

Pčela obleće cveće na drugoj, Makstonovoj strani živice. Tamo se ne vidi ništa osim zelene trave, i, bliže zgradi, stolova za kojima će vremešni žitelji doma u podne posedati na piknik u čast Festivala jagoda.

Tajlera Maršala nigde nema.

T. Dž. Reniker zaustavlja bicikl na uglu Čejsa i Kvina. 'Slurpi' mu zaliva šaku tamnoplavim sokom, ali on to jedva primećuje. Na polovini ulice Kvin vidi Tajev bicikl naslonjen na nožicu, ali ne i Taja.

Krećući se polako - zbog nečega ima loš osećaj u vezi ovoga - Ti-džej vozi prema biciklu. Usput u jednom trenutku shvata da se 'slurpi' pretvorio u polutečnu masu. Baca ga u slivnik. Da, to je Tajev bajs. Taj crveni 'švin' sa izvrnutim rukohvatima i zelenim amblemom Milvoki Baksa sa strane ne može se pobrkati ni sa jednim drugim. Tu je bajs, i...

Izvnuta pored živice koja čini granicu između sveta starih i sveta pravih ljudi, leži 'ribok' patika. Oko nje je rasuta pregršt zelenih listića. Iz patike viri ptičje pero.

Dečak razrogačeno zuri u patiku. Ti-džej možda nije pametan kao Tajler, ali je za nekoliko vati bistriji od Ebija Vekslera, i nije mu teško da zamisli da je neko provukao Tajlera kroz živicu, ostavivši bajs na pločniku... i jednu patiku... jednu rasparenu, prevrnutu patiku...

"Taj?" doziva. "Je l' to, kao, nešto izvodiš? Ako je tako, bolje da prekineš. Reći ću Ediju da ti napravi najjaču indijansku vatru koju si ikad doživeo."

Nema odgovora. Taj ne izvodi. Ti-džej nekako zna da je tako.

U glavi mu odjednom blesne pomisao na Ejmi Sen Pjer i Džonija Irkenhema. Čuje (ili zamišlja da čuje) pritajene korake iza živice: to se Ribar, pošto je obezbedio večeru, vraća po desert! Ti-džej okušava da vrisne, ali ne može. Grlo mu se steglo do promera čiode. Zato, umesto da vrisne, naleže na rukohvate bajsa i počinje da okreće pedale. Skreće sa pločnika na ulicu, u želji da se što pre udalji od tamne mase živice. Prednja guma njegovog 'hafija' pritom prelazi preko ostataka 'slurpija'. Jureći prema ulici Čejs, nadnesen nad rukohvate kao profesionalni trkač, ostavlja taman i sjajan trag na pločniku. Podseća na krv. Negde u blizini, grakće gavran. Zvuči kao smeh.

Prolaz Robina Huda: ovde smo već bili, kao što je devojka iz hora rekla arhibiskupu. Zavirujemo kroz prozor kuhinje i vidimo Džudi Maršal, usnulu na stolici za ljuljanje u uglu. U krilu joj leži knjiga, roman Džona Grišama koji smo poslednji put videli na stočiću pored kreveta. Pored nje na podu stoji polupprazna šolja kafe. Džudi je uspela da pročita desetak strana pre nego što je zadremala. Bilo bi nepravedno da krivimo pripovedačko umeće gospodina Grišama; Džudi je imala tešku noć, i nije joj bila prva. Ima već dva meseca otkako je poslednji put prespavala dva sata bez buđenja. Fred oseća da sa njegovom ženom nešto nije u redu, ali nema predstavu koliko je to duboko. Da zna, mnogo bi se više plašio. Uskoro će, neka mu je Bog u pomoći, imati jasniju predstavu o stanju njenog uma.

Sada počinje muklo da stenje, i da baca glavu sa jedne na drugu stranu. Iz nje ponovo naviru one besmislene reči. Većinom su previše zamućene od sna da bi mogle da se razumeju, ali prepoznajemo reči abalah i gorg.

Oči joj se iznenada otvaraju. Blistave su i kraljevski plave boje na svetlosti jutra koja ispunjava kuhinju prašnjavim zlatom leta.

"Taj!" stenje, i stopala joj se trzaju u grču buđenja. Baca pogled na sat iznad štednjaka. Devet je i dvadeset, i sve joj se čini izvitopereno, kao što se često dešava kada spavamo duboko ali ne i dovoljno dobro i dugo. Sa sobom je dovukla nekakav nakaradni, ne sasvim košmarni san, kao slinave niti posle porođaja: ljude sa šeširima navučenim na čelo tako da im zaklanjaju lica, koji hodaju na dugačkim mršavim nogama u velikim cipelama zaobljenih prstiju, i zlokobne šajke što neprirodno brzo klize naspram gradskog pejsaža - Milvokija? Čikaga? - i jarosno narandžastog neba. Zvučni zapis sna je Beni Gudman koji izvodi 'King Porter Stomp', melodiju koju je njen otac uvek svirao kada bi popio koju, a atmosfera sna je mučna i tmurna mešavina užasa i tuge: dogodile su se strašne stvari, ali je najgore bilo čekanje.

Ni traga od onog olakšanja koje ljudi obično osećaju kada se probude iz ružnog sna - olakšanja koje je i sama osećala kada je bila mlađa i... i...

"I normalna", izgovara, napuklim glasom tek probuđene osobe. "'King Porter Stomp'. Svašta." Njoj je to oduvek zvučalo kao muzika u starim crtanim filmovima, onima u kojima miševi sa belim rukavicama vrtoglavom, grozničavom brzinom utrčavaju i istrčavaju iz mišjih rupa. Jednom prilikom, kada je otac igrao sa njom na te zvuke, osetila je nešto tvrdo uz stomak. Nešto u njegovim pantalonama. Od tada je, kad god bi pustio muziku za igru, nastojala da bude negde drugde.

"Prestani", reče, onim istim promuklim glasom. Liči na graktanje vrane, i pada joj na pamet da je u njenom snu postojala i gavran. Jeste, bogami. Gavran Gorg.

"Gorg znači smrt", kaže ona, i nesvesno oblizuje suvu gornju usnu. Jezik joj seže dalje, i u povratku vrhom prelazi preko nozdrva, vlažan i topao i nekako umirujući. "Gorg tamo znači smrt. Tamo..."

Reč koju ne izgovara je Preko. Pre nego što stiže da to učini, na kuhinjskom stolu primećuje nešto što pre nije bilo tamo. Korpu od pruća. Iz korpe dopire zvuk, prigušen, sanjiv zvuk.

U donjem stomaku počinje da joj kopa nemir, i utroba joj postaje nekako ranjiva i vodena. Zna kako se zovu takve korpe: ribarske. To je ribarska korpa.

A ovih dana u Frenč Lendingu zaista gostuje ribar. Zao ribar.

"Taj?" zove, ali, naravno, ne dobija odgovor. Sama je u kući. Dejl je na poslu, a Tajler napolju, igra se - mogla bi da se opkladi u to. Tek je prošla polovina jula, letnji raspust je u jeku, i Taj lunja negde po varoši, radeći sve one stvari koje dečaci u pričama Reja Bredberija i Augusta Derleta rade kada imaju beskrajno leto na raspolaganju za to. Ali u tome nije sam; Dejl je razgovarao sa njim o važnosti druženja dok ne uhvate Ribara, bar do tada, a i ona je. Džudi nije baš naklonjena Vekslerovom malom (niti Metzegorovom i Renikerovom), ali je u grupi sigurnije. Taj ovog leta neće doživeti kulturni procvat, ali je bar...

Bar je bezbedan", kaže, graktavim glasom vrane Gorga. Ali korpa koja se pojavila na kuhinjskom stolu dok je ona dremala nekako to poriče, negira čitav koncept bezbednosti. Kako se tu stvorila? I šta je to belo na njenom poklopcu?

"Poruka", kaže, i ustaje. Prelazi kratko rastojanje između stolice i stola kao neko ko još sanja. Poruka je na presavijenoj hartiji. Na vidljivoj polovini piše Slatka Džudi, Plavooka. Na koledžu, pre nego što se upoznala sa Delom, imala je dečka koji ju je tako zvao. Zamolila ga je da prestane - nadimak je bio iritirajući i otužan - i, pošto je on nastavio da to zaboravlja (namerno, pretpostavljala je), bez pardona ga je ostavila. Sada je ponovo odnekud izronio, taj glupi nadimak, da joj se ruga.

Džudi odvrće slavinu na sudoperi ne skidajući pogled sa poruke, puni sklopljene šake hladnom vodom i pije. Nekoliko kapi pada na Slatka Džudi, Plavooka, i ime se odmah razliva. Ispisano je mastilom? Kako je to staromodno! Ko još piše nalivperom?

Poseže za ceduljom, pa povlači ruku. Zvuk iz kutije je sada glasniji. Zujanje. Kao...

"Muve", kaže. Grlo joj je pročišćeno vodom i glas joj više nije toliko napukao, ali sebi i dalje zvuči kao gavran Gorg. "Znaš kako zuje muve."

Uzmi cedulju.

Neću.

Jeste, ali MORAŠ! Sad je uzmi! Šta je, izgubila si PETLJU, kokošje govance?

Dobro pitanje. Jebeno dobro pitanje. Jezik joj ponovo napušta usta i oblizuje gornju usnu i koren nosa. Onda uzima cedulju i otvara je.

Izvinjavam se što je ostao samo jedan bubregić. Drugi sam ispekao i pojeo. Baš je bio ukusan! Ribar

Nervi u prstima, dlanovima, zglobovima šaka i podlakticama Džudi Maršal odjednom otkazuju. Lice joj tako potpuno ostaje bez boje da počinju da joj se vide vene u njenim obrazima. Pravo je čudo što se nije onesvestila. Cedulja joj ispada iz prstiju i leprša prema podu. Vrišteći sinovljevo ime, otvara poklopac ribarske korpe.

Unutra su svetlucavi namotaji creva, prekriveni muvama. Tu su i nabrane vreće pluća i mišić veličine pesnice, nekada detinje srce. Tu je debela modra ploča jetre... i jedan bubreg. Ova gomila utrobe vrvi od muva, i svet je gorg, svet je gorg, svet je gorg.

U osunčanoj tišini kuhinje, Džudi Maršal počinje da zavija, i to je zvuk bezumlja, konačno oslobođenog iz krhkog kaveza.

Bač Jergza je nameravao da uđe čim popuši cigaretu - na Festival jagoda uvek ima puno posla (iako dobrodušni Bač ne mrzi mali veštački praznik kao što ga mrzi Pit Veksler). Tada mu prilazi Petra Ingliš, bolničarka iz Asfodela, i počinju da pričaju o motociklima, i dok trepneš ode dvadeset minuta.

Kaže Petri da mora da ide, ona njemu 'glavu gore', i Bač šmugne unutra, gde da čeka neprijatno iznenađenje. U hodniku stoji Čarls Bernsajd, go golcat, pored pulta, držeću u ruci kamen koji Bač koristi kao pritiskač za hartije. (Njegov sin ga je napravio prošle godine u letnjem kampu - bar je naslikao reči - i Bač smatra da je đavolski sladak.) Bač nema ništa protiv stanara doma - sigurno je da bi razbio nos Pitu Veksleru da zna za zanimaciju sa cigaretama, pored toga što bi ga prijavio - ali ne voli kada mu diraju stvari. Naročito ovaj druškan, koji ume da bude istinski opak kada je pri sebi. Kao što je sada. Bač mu to vidi u očima. Čarls Bernsajd je izronio da uzme vazduh, možda baš povodom Festivala jagoda.

Kad je reč o jagodama, izgleda da se Berni već počastio njima. Ima crvene tragove u uglovima usta i na usnama.

Ali Bač jedva da obraća pažnju na to. Berni je ulepljen i drugim mrljama. Braon boje.

"A da ostaviš to iz ruke, Čarlse?" kaže.

"Šta to?" pita Berni, pa dodaje: "Seronjo."

Bač ne želi da kaže moj kamen-ljubimac, zvuči mu glupo. "Moj pritiskač za hartiju."

Berni spušta pogled na kamen, koji je upravo vratio (kada se pojavio iz toaleta na kamenu je bilo malo krvi i kose, ali umivaonici u toaletima ionako služe da se čovek dovede u red). Sklanja ruku sa njega i ostaje da stoji gde se zatekao. "Operi me, glupane. Usr'o sam se."

"Vidim da jesi. Al' prvo da mi kažeš ako si ostavio govna po kuhinji. Znam da si bio tamo, zato ne laži."

"Prvo sam opr'o ruke", kaže Berni, i pokazuje ih. Jesu kvrgave i ružne, ali su ružičaste i čiste. Čak su mu i nokti čisti. Zaista ih je oprao, i to svojski. Onda dodaje: "Drkadžijo."

"Idemo u kupatilo", kaže Bač. "Da te drkadžijski seronja opere."

Berni podrugljivo frkće, ali bez pogovora polazi sa njim.

"Jesi spreman za današnju igranku?" pita ga Bač, tek da se nešto priča. "'Si izglanc'o plesne cipele, momčino?"

Berni, koji ume da iznenadi kada je kod kuće, osmehuje se, i pokazuje nekoliko žutih zuba. I na njima ima crvenih tragova. "Jašta, jedva čekam da počne svirka", kaže.

Iako mu se to ne vidi na licu, Ebi sa rastućim nespokojstvom sluša Ti-džejevu priču o napuštenom bajsu i patici Tajlera Maršala. Ronijevo lice, za razliku od njegovog, pokazuje veliko nespokojstvo.

"Šta ćemo sad, Ebi?" pita Ti-džej pošto je završio. Polako dolazi do daha posle sumanute vožnje uzbrdo.

"Kako to misliš šta ćemo?" kaže Ebi. "Ono što smo inače nameravali, da vidimo ima li negde flaša za vraćanje. Pa da odemo do parka, da se menjamo za Magične."

"Ali... šta ako..."

"Začepi pomijaru", kaže Ebi. Zna koje se dve reči Ti-džej sprema da kaže, i ne želi da ih čuje. Ebijev ćale kaže da je baksuz bacati šešir na krevet, i Ebi to nikada ne radi. Ako je to baksuz, pominjati ime nekog opičenog ubice mora da je dvostruko veći.

Ali ga onaj idiot od Ronija Mecgera tada ipak izgovara... otprilike. "Ali Ebi, šta ako je to bio Birar? Šta ako je Taja zgrabio..."

Umukni, jebote!" praska Ebi, i povlači pesnicu unazad kao da će da razvuče mutavka preko labrnje.

U tom trenutku iz 7-Jedanaest izleće prodavac, kao čupavac iz kutije sa turbanom. "Neću takve reči ovde!" galami. "Odeš sad, psuješ na drugo mesto! Inače zovem policiju!"

Ebi počinje polako da vozi bajs dalje, u pravcu koji ga udaljava od ulice Kvir (i mrmlja jebeni ganci, još jedan šarmantni izlaz koji je naučio od oca), a ostala dvojica ga prate. Našavši se blok zgrada daleko 7-Jedanaest, Ebi staje i okreće se prema njima, isturenog stomaka i vilice.

"Još pre pola sata se odvezao nekud", kaže. "A?" kaže Ti-džej.

"Ko? Šta?" kaže Roni.

"Taj Maršal. Ako neko pita, pre pola sata se odvezao nekud. Dok smo mi... hmmm..." Ebi šalje misli unazad, nešto što mu ne ide lako, jer to retko upražnjava. U normalnim okolnostima Ebiju Veksleru dovoljna je sadašnjost.

"Dok smo gledali u izlog Emporijuma?" pita Ti-džej stidljivo, nadajući se da neće zaraditi jednu od Ebijevih divljačkih indijanskih vatri.

Ebi ga na trenutak prazno gleda, a onda mu se lice širi u osmeh. Ti-džej se opušta. Roni Mecger nastavlja da izgleda zbunjeno. Sa bezbol palicom u ruci ili hokejaškim klizaljkama na nogama, Roni je car nad carevima. Ostatak vremena je naprosto tupča.

"Tako je", kaže Ebi. "Gledali smo u izlog Šmitove radnje, a onda je naiš'o onaj kamionet iz koga se čula pank muzika i Taj je rek'o da mora da briše."

"A 'de?" pita Ti-džej.

Ebi nije oličenje pameti, ali poseduje ono što bi se moglo nazvati 'osnovnim lukavstvom'. Nagonski zna da je najbolja priča kratka priča - što manje toga ima, manji su izgledi da te neko uhvati u laži. "Nije rek'o. Rek'o je samo da mora d' ide."

"Nije nikud ni otiš'o", kaže Roni. "Samo je zaostao, zato što je..." Zastaje, i reč ovaj put izlazi kako treba. "Sporać."

"To nema veze", kaže Ebi. "Šta ako... šta ako ga onaj ugrabio, glupane? 'Oćeš da ljudi kažu da se to dogodilo zato što je zaost'o za nama? Da je ubijen ili tako nešto zato što smo ga ostavili za nama? 'Oćeš da ljudi kažu da je to bilo zbog nas?"

"Uuu, bre", kaže Roni. "Ne misliš stvarno da ga je Birar - Ribar - ugrabio?"

"Ne znam, i ne zanima me", kaže Ebi, "ali mi ne smeta što ga nema. Počinj'o je da mi ide na živce."

"O." Roni uspeva da nabaci istovremeno neodređen i zadovoljan izraz lica. Kakav moron, divi se Ebi. Kakav totalni i savršeni moron. Ako ne verujete u to, pomislite samo na to da Roni, koji je jak kao konj, dopušta Ediju da ga časti indijanskim vatrama. Verovatno će doći dan kada će Roni shvatiti da to više ne mora da trpi, i tog dana će možda ukucati Ebija u zemlju kao kolac za šator, ali Ebi ne brine zbog toga: još je slabiji u slanju misli napred.

"Roni", kaže Ebi.

"Šta je?"

"De smo bili kada je Tajler zapalio?" "Ovaj... ispred Šmitove radnje?" "Tako je. A 'de je otiš'o?"

"Nije rek'o."

Ebi vidi da za Ronija ovo već postaje istina, i zadovoljan je zbog toga. Okreće se Ti-džeju. "Jesi zapamtio?"

"Jesam."

"Onda idemo."

Odvoze se dalje. Tupča malo odmiče ispred Ebija i Ti-džeja ulicom oivičenom drvećem, i Ebi ga pušta. Približava bajs Ti-džejevom i kaže: "Jesi nešto vid'o tamo? Nekog tipa?"

Ti-džej vrti glavom. "Samo njegov bajs i patiku." Zastaje, naprežući se da se seti. "Okolo je bilo razbacanog lišća. Sa živice. I mislim da je bilo pero. Nešto kao vranino pero."

Ebija ovo već ne zanima. Zaokupljen je pitanjem da li se ovog jutra zaista našao tako blizu Ribara, dovoljno blizu da ovaj ugrabi jednog od njegovih drugara. Postoji krvožedni deo njega kome se ovo dopada, koji uživa u pomisli da je neki tajanstveni monstrum bez lica ubio dosadnog Taja Maršala i pojeo ga za ručak. Postoji, takođe, detinji deo njega koji se užasno plaši bauka (taj deo će biti u prevlasti večeras, dok bude ležao u postelji i gledao u senke koje kao da zadobijaju obličje i primiču mu se). Tu je, naposletku, prerano sazreli deo njega, koji preduzima instinktivne i hitne korake da ga udalji od pogleda vlasti, u slučaju da Tajlerov nestanak izazove ono što Ebijev otac naziva 'pičvajzom'.

Ali i u Ebiju Veksleru, kao i u Dejlu Gilbertsonu i Tajevom ocu, Fredu, postoji čitav kontinent fundamentalne neverice. Jednostavno ne može da veruje da se Tajleru dogodilo nešto tako konačno. Čak ni sada, posle Ejmi Sen Pjer i Džonija Irkenhema, isečenog na komade obešene ispod krova starog kokošinjca. Ovo su klinci za koje je Ebi čuo iz večernjih vesti, likovi iz Tevedođije. Pošto nije poznavao ni Ejmi ni Džona, oni su mogli da umru, kao što izmišljeni likovi uvek umiru u filmovima i na televiziji. Taj je nešto drugo. Taj je bio od krvi i mesa. Razgovarao je sa Ebijem, i Ebi sa njim. U Ebijevoj glavi to je jednako besmrtnosti. Ili bi trebalo da bude. Ako je Ribar zgrabio Taja, tako bi mogao svakoga. Uključujući i njega. Zbog toga, isto kao Dejl i Fred, jednostavno ne veruje u to. Najdublji i najskriveniji deo njegovog bića, deo koji uverava ostatak njega da je na Planeti Ebi sve cakum-pakum, poriče Ribara i njegova nedela.

Ti-džej kaže: "Ebi, misliš da..."

"Ma jok", kaže Ebi. "Iskrsnuće već on. 'Ajmo mi u park. Limenke i flaše možemo da potražimo i kasnije."

Fred Maršal je ostavio svoju sportsku jaknu i kravatu u kancelariji, zavrnuo rukave i pomaže Rodu Tizberiju da raspakuje novu 'hiler' tanjiraču. Tanjirača je prva iz nove Hilerove serije, i prava je lepotica.

"Već više od dvadeset godina čekam ovakvu spravicu", kaže Rod. Vično zavlači širi deo ćuskije ispod gornje ivice sanduka, i jedna od stranica sa muklim treskom na betonski pod garaže za održavanje. Rod je glavni mehaničar kod Golca, i ovde u održavanju nalazi se njegovo kraljevstvo. "Ima da bude silna pomoć malim farmerima, i varoškim baštovanima. Ako ih do jeseni ne prodaš bar deset, nisi za ovaj posao."

"Prodaću dvadeset do kraja avgusta", kaže Fred sa savršenim pouzdanjem. Ova sjajna mala zelena mašina, koja može da posluži radi još mnogo drugih stvari, privremeno je odagnala sve njegove brige; uz nju ide još mnoštvo seksi-dodataka koji se priključuju i skidaju kao zimski umetak jakne. Voleo bi da je uključi, da je oslušne kako radi. Taj dvocilindrični motor izgleda kao bombona.

"Frede?"

Fred se nestrpljivo osvrće. To je Ina Gejtskil, sekretarica Teda Golca i domaćica zgrade. "Šta je?"

"Imaš poziv na liniji jedan." Pokazuje preko poda hale - uskipelog od zveketave mašinerije i buke pneumatskih odvijača koji odvrću šrafove na jednom starom 'kejs' traktoru - prema telefonu na zidu, gde trepće nekoliko dioda.

"Ina, možeš li da zabeležiš poruku? Hteo sam da pomognem Rodu da stavi akumulator u ovu zver i da..."

"Mislim da bi trebalo da se javiš. Zove neka Inid Pervis. Tvoja komšinica?"

Fred je na trenutak zbunjen, a onda mu um, koji po navici pamti imena, priskače u pomoć. Inid Pervis. Dikova supruga. Sa ugla ulica Robina Huda i Deve Merien. Jutros je video Dika. Mahnuli su jedan drugom.

Istovremeno postaje svestan da su Inine oči krupnije nego inače, a inače sočne usne nekako tanke. Izgleda zabrinuto.

"O čemu se radi?" pita Fred. "Ina, govori, o čemu se radi?"

"Ne znam." A onda, bojažljivo: "Nešto u vezi sa tvojom ženom."

"Najbolje je da se javiš", kaže Rod, ali Fred već ide preko uljem umrljanog betonskog poda prema telefonu.

Stiže kući deset minuta pošto je jurnuo sa Golcovog službenog parkinga, škripeći gumama kao tinejdžer. Najgori od svega bio je staložen i oprezan način na koji mu je Inid Pervis prenela obaveštenje, sav taj trud da ne zvuči uplašeno.

Šetala je Potsi pored kuće Maršalovih, ispričala je, kada je čula Džudi kako vrišti. I to ne jednom, već dvaput. Inid je, naravno, uradila isto što i svaki dobar sused, Bog je blagoslovio: otišla je do ulaznih vrata, pokucala, a zatim otvorila poklopac otvora za poštu i pozvala kroz njega. Da nije dobila odgovor, rekla je Fredu, verovatno bi pozvala policiju. Za to se ne bi čak ni vraćala kući; prešla bi ulicu do kuće Plotskih i zvala odande. Ali...

"Dobro sam", doviknula je Džudi iz kuće, a onda se nasmejala. Smeh je bio piskav, i završio se drhtavim stenjanjem. Inid se zbog nečega učinio jeziviji od vrištanja. "Sve je to bio san. I Tajler je bio san."

"Jesi li se posekla, dušo?" upitala je Inid kroz otvor za poštu. "Da nisi pala?"

"Nije bilo nikakve korpe", odgovorila je Džudi. Možda je rekla i borbe, ali je bila prilično sigurna da je čula reč korpa. "I nju sam sanjala." Tada je, Inid je sa oklevanjem ispričala Fredu, Džudi počela da plače. Bilo je veoma uznemiravajuće slušati taj zvuk kako dopire iz otvora za poštu. Čak je i pas počeo da zavija.

Inid je još jednom pozvala, pitala može li da uđe i uveri se da se Džudi nije povredila.

"Odlazi!" doviknula je Džudi. I usred plača se ponovo nasmejala - ljutitim, uzrujanim smehom. "I ti san. Ceo ovaj svet je san." Tada se začuo zvuk razbijanja stakla, kao da je zakačila bokal sa kafom ili vodom i oborila ga na pod. Ili ga bacila na zid.

"Nisam zvala policiju zato što je zvučala tako normalno", rekla je Inid Fredu (a Fred je stajao sa telefonom između uha i ramena i rukom zalepljenom za drugo da priguši buku u garaži, koju inače voli, ali mu se u tom trenutku zarivala poput hromiranih eksera u glavu). "Fizičko normalno, barem. Ali, Frede... mislim da bi trebalo da odeš do kuće i obiđeš je."

Kroz glavu su mu munjevito prošle sve Džudine skorašnje neobične navike. I reči Pata Skarde. Mentalni poremećaj... Slušamo ljude kako kažu: 'Taj i taj samo puk'o', ali obično postoje znaci... A on je video znake, zar ne?

Video ih je, i ništa nije preduzeo.

Fred parkira kola, praktični 'ford eksplorer', na stazi ispred kuće i žuri uz stepenice, već dozivajući ime svoje žene. Nema odgovora. Čak i pošto je grunuo na vrata (gurnuo ih je tako jako da se mesingani poklopac otvora za poštu oglasio besmislenim sitnim klak), nema odgovora. Rashlađena unutrašnjost kuće čini mu se prehladna na koži, i shvata da se znoji.

"Džudi? Džud?"

Odgovora i dalje nema. Žuri niz hodnik prema kuhinji, gde je najčešće zatiče kada u toku svrati do kuće da nešto uzme.

Kuhinja je okupana suncem i pusta. Sto i radni pult su čisti; pribor blista; dve šolje za kafu stoje na rešetki za ceđenje, namigujući na suncu tek opranim površinama. Sunce namiguje i sa krhotina stakla u jednom uglu. Fred prepoznaje cvetnu šaru na jednom komadu i shvata da je to bila vaza na prozorskoj dasci.

"Džudi?" zove ponovo. Oseća kako mu krv čekića u grlu i slepoočnicama. Ona se ne odaziva, ali je čuje na spratu, kako počinje da peva.

"U krošnji visoko... ljulja se beba... vetar je ziba..."

Fred joj prepoznaje glas, i umesto da zbog toga oseti olakšanje, koža mu se još više ledi. Tu je pesmicu običavala da peva Tajleru kada je njihov sin bio mali. Tajlerova uspavanka. Fred je godinama nije čuo da je peva.

Vraća se do stepeništa, pošto je opazio nešto što isprva nije. Grafika Endrjua Vajeta, Kristinin svet, skinuta je sa zida i naslonjena na rešetku grejača. Tapeta ispod kuke za sliku je na nekoliko mesta otrgnuta tako da se vidi gipsana ploča zida. Fred, kome je hladnije nego ikada, zna da je to Džudi uradila. To nije intuicija, a nije ni dedukcija. Nazovimo to telepatijom dugogodišnjih parova.

Odozgo plove, lepo i nimalo falš, ali istovremeno potpuno ravno otpevane, reči pesme: "... do samog neba. Kad se grana slomi, kolevka će pasti..."

Fred preskače po dve stepenice, dozivajući je.

Hodnik na spratu je u zastrašujućem neredu. Ovde su postavili galeriju zajedničke prošlosti: Fredi i Džudi ispred 'Medison Šuza', bluz-kluba u koji su odlazili kada se u 'Čokoladnoj narukvici' nije događalo ništa zanimljivo; Fred i Džudi kako plešu prvi valcer na svadbenom slavlju dok ih zvanice nasmejano posmatraju; Džudi u bolničkoj postelji, iscrpljena ali nasmešena, držeći u naručju Taja, koji liči na umotanu veknu hleba; fotografija farme Maršalovih pred kojom bi uvek počela da šmrca, i toliko toga još.

Većina ovih uramljenih fotografija skinuta je sa zida. Neke, kao ona sa farmom, bačene su na pod. Hodnik je zasut svetlucavim krhotinama stakla. I ovde su bar na desetak mesta napadnute tapete. Na mestu gde je visila slika Džudi i Taja u bolnici papir je gotovo potpuno otrgnut, i Fred vidi da je grebala i po gipsu ispod njega. Neke od ogrebotina umrljane su krvlju koja se suši.

"Džudi! Džudi!"

Tajlerova vrata stoje otvorena. Fred trči kroz hodnikom, po staklu koje mu krcka pod mokasinama. "... a ti ćeš Tajlere veliki porasti."

"Džudi! Džu..."

Zastaje na vratima, privremeno zanemeo.

Tajova soba izgleda kao posle bezobzirne pretrage u nekom detektivskom filmu. Fioke su istrgnute iz pisaćeg stola i pobacane okolo, uglavnom prevrnute. Sam sto je odvučen od zida. Letnju odeća kao da je eksplodirala po sobi - farmerke i majice i donji veš i bele sportske čarape. Vrata ormana su otvorena i još odeće oboreno sa vešalica; ista ona bračna telepatija govori mu da je zbacija Tajeve pantalone i košulje ne bi li se uverila da se ništa ne krije iza njih. Sako Tajevog jedinog odela ukrivo visi sa ručke na vratima ormana. Njegovi posteri su strgnuti sa zida; Mark Megvajer je pocepan na pola. Zidove iza postera je uglavnom ostavila netaknute, ali je onaj jedan izuzetak prava divota. Iza pravougaonika gde je visio poster zamka (NAZAD U STARU DOMAJU), tapeta je gotovo potpuno oguljena sa zida. Na gipsanoj ploči ispod nje ostalo je još krvavih pruga.

Džudi Maršal sedi na golom dušeku sinovljevog kreveta. Čaršavi su zgužvani u uglu sobe, zajedno sa jastukom. Krevet je odmaknut od zida. Džudi sedi oborene glave. Ne vidi joj lice - zaklanja ga kosa - ali je odevena u šorts i vidi krvave mrlje i pruge na njenim osunčanim butinama. Šake su joj sklopljene iza kolena, van vidokruga, i Fredu je drago zbog toga. Ne želi da vidi koliko je teško ozleđena pre nego što bude morao. Srce mu tuče u grudima, nervni sistem je od navale adrenalina otišao u crveno, a u ustima ima ukus izgorelog osigurača.

Ona ponovo počinje da peva refren Tajeve uspavanke, i on to ne može da podnese. "Nemoj, Džudi", kaže, pošavši prema njoj kroz minsko polje koje je još prethodne večeri, kada je ušao da poljubi Taja za laku noć, bilo razumno uredna dečačka soba. "Nemoj više, dušo."

Ona, začudo, prestaje. Diže glavu, i on, susrevši njen prestravljeni pogled, gubi i ono malo daha što mu je ostalo. To nije samo užas. To je praznina, kao da je nešto u njoj kliznulo u stranu i otkrilo crnu rupu.

"Nema Taja", jednostavno saopštava. "Gledala sam iza svih slika iza kojih sam mogla... Bila sam sigurna da će biti iza one jedne, da mora biti baš iza nje..."

Pokazuje prema mestu gde je visio irski reklamni poster, i Fred vidi da su joj četiri nokta sa te šake delimično ili potpuno otrgnuti. Prevrće mu se želudac. Prsti joj izgledaju kao da su umočeni u crveno mastilo. Kamo sreće da je mastilo, razmišlja Fred. Kamo sreće.

"... ali to je, naravno, samo slika. Sve su to samo slike. Sada vidim da je tako." Zastaje, pa jekne: "Abalah! Manšan! Abalah-gorg, Abalah-dun!" Jezik joj se pruža iz usta - pruža se do nemoguće dužine, kao u crtanom filmu - i mokro prelazi preko nosa. Fred ne veruje u ono što je video. To je kao da stigneš usred projekcije filma strave, otkriješ da je stvaran i ne znaš šta da radiš. Šta bi trebalo da uradi? Šta se radi kada otkriješ da je žena koju voliš sišla s uma - ili bar izgubila dodir sa stvarnošću - šta se tada radi? Kako, dođavola, da se nosiš s tim?

Ali on je voli, voli je još od prve nedelje njihovog poznanstva, bespomoćno i potpuno i bez trunke kajanja, i ljubav mu sada govori šta da radi. Seda pored nje na postelju, grli je oko ramena i jednostavno je drži. Oseća je kako drhti iz unutrašnjosti bića. Telo joj vibrira kao zategnuta žica.

"Volim te", kaže on, iznenađen sopstvenim glasom. Zapanjujuće je da iz uzavrelog kazana pometnje i straha može da potekne takva prividna smirenost. "Volim te, i sve će biti u redu."

Ona ga gleda, i nešto joj se vraća u oči. Fred ne može da kaže da je to razum (bez obzira koliko bi voleo da može), ali jeste neka vrsta svesnosti. Svesna je gde se nalazi, i ko je sa njom. Tada joj lice krive grčevi svežeg bola i počinje da jeca. To je iscrpljen, izgubljen zvuk koji mu kida srce. Živce, um i srce.

"Nema Taja", kaže Džudi. "Gorg ga je opčinio, a abalah ga je odneo. Abalah- dun!" Niz obraze joj teku suze. Kada diže ruku da ih obriše, prsti ostavljaju grozne krvave pruge.

Iako je ubeđen da je Taj dobro (Fred danas definitivno ništa ne predoseća, ako ne računamo ružičasta predviđanja prodaje novog 'hilera'), oseća kako ga potresa drhtavica na prizor tih pruga, ali to nije zbog njenog stanja, već zbog onoga što je upravo rekla: Nema Taja. Taj je sa drugovima; rekao je Fredu da on, Roni, Ti-džej i onaj nesimpatični Vekslerov mali nameravaju da provedu dan 'zanimajući se'. Obećao je, ako ostala tri dečaka odu negde gde on ne bude hteo da ide, da će se vratiti pravo kući. Čini se da su sve baze pokrivene, pa ipak... zar nije činjenica da postoji stvar koja se zove materinska intuicija? Pa, razmišlja on, možda, na Foksovom kanalu.

Podiže Džudi na ruke i ponovo je užasnut, ovaj put time koliko je laka. Izgubila je bar deset kila otkad sam je poslednji put ovako podigao, razmišlja. Najmanje deset. Kako to nisam primetio? Ali zna kako. Delom zbog zaokupljenosti poslom; ostatak je činilo tvrdoglavo odbijanje da se odrekne uverenja da su stvari u osnovi u redu. Eto, razmišlja, noseći je iz sobe (ruke su joj umorno uspuzale i savile mu se oko vrata),sada sam prevazišao i tu malu predrasudu. I zaista veruje u to, uprkos slepom ubeđenju u to da je njegov sin izvan opasnosti.

Džudi za vreme rušilačkog napada nije bila u njihovoj sobi, i ova se Fredu čini kao blagotvorna oaza normalnosti. Izgleda da Džudi isto oseća. Umorno uzdiše, i ruke joj padaju sa muževljevog vrata. Ponovo plazi jezik, ali ovaj put samo slabašno oblizuje gornju usnu. Fred se saginje i spušta je na postelju. Ona diže ruke i osmatra ih.

"Posekla sam se... odrala se..."

"Da", kaže on. "Doneću ti nešto za to." "Kako...?"

Na trenutak seda pored nje. Glava joj je utonula u dvostruku mekoću jastuka, i počinju da joj padaju kapci. Čini mu se da joj u očima i dalje vidi, pored čuđenja, onu zastrašujuću prazninu. Nada se da se vara.

"Ne sećaš se?" pita je nežno.

"Ne... jesam li pala?"

Fred odlučuje da izbegne odgovor. Ponovo je sposoban da misli. Pomalo, doduše, ali ipak. "Dušo, šta je gorg? Šta je abalah? Je li to neka osoba?"

"Ne... znam... Taj..." "Taj je dobro", kaže on. "Nije..."

"Jeste", uporan je on. Možda se trudi da uveri oboje prisutnih u ovoj dopadljivoj, sa ukusom nameštenoj sobi. "Ti sad lepo odmori, dušice. Odoh samo da uzmem par stvari."

Oči joj se sklapaju. Čini mu se da će zaspati, ali joj se kapci sa naporom ponovo napola otvaraju. "Ostani da ležiš", kaže on. "Nema ustajanja i šetanja. Dosta je toga. Sirota Inid Pervis ostarila je godinu dana od straha. Obećavaš?"

"Obećavam..." Kapci joj ponovo padaju.

Fred odlazi u kupatilo, osluškujući zvuke iza sebe. Nikada nije video nekoga ko izgleda toliko izmoždeno kao Džudi sada, ali ludaci su lukavi, i uprkos urođenoj sposobnosti za poricanje u nekim stvarima, Fred više ne može da se obmanjuje u vezi duševnog stanja svoje žene. Luda? Istinski, kao struja, kao udarena mokrom čarapom? Verovatno ne. Ali svakako izvan koloseka. Privremeno izvan koloseka, dodade, otvarajući ormarić za lekove.

Uzima bočicu 'merkurohroma', i proučava ostale bočice na polici. Nema ih mnogo. Uzima onu sasvim levo. 'Sonata', iz gradske apoteke, jedna kapsula pre spavanja, ne uzimati više od četiri večeri zaredom, recept potpisao doktor Patrik Dž. Skarda.

Fred ne vidi celu postelju u ogledalu, ali vidi podnožje... i jedno Džudino stopalo. I dalje je na krevetu. To je dobro. Istresa nekoliko 'sonata', a zatim i četkice za zube iz čaše - ne pada mu na pamet da silazi po čistu čašu i da je toliko dugo ostavi samu.

Puni čašu i vraća se u sobu sa vodom, pilulom i bočicom 'merkurohroma'. Džudi žmuri. Diše tako polako da mora da joj spusti ruku na grudi da bi osetio ima li daha.

Gleda u pilulu za spavanje, premišlja se, a onda prodrma Džudino rame. "Džudi! Džud! Probudi se za tren duso. Samo da uzmeš pilulu, važi?"

Ona ne pušta ni glasa od sebe, i Fred odlaže 'sonatu' sa strane. Izgleda da ipak neće biti potrebna. Javlja mu se tračak optimizma zbog brzine kojom je zaspala, i dubine sna. U njoj kao da je pukla kesa puna neke gadosti, izlila otrov i ostavila je slabu i umornu ali moguće ponovo zdravu. Da li je to stvarno moguće? Fred ne zna, ali je siguran da se ona ne pretvara da spava. Sve sadašnje Džudine muke počele su sa nesanicom, i nesanica je ostala da je muči do kraja. Iako tek mesec ili dva pokazuje zabrinjavajuće simptome - razgovara sa sobom i radi tu nenormalnu i odvratnu stvar sa jezikom, između ostalog - još se od januara nije pošteno naspavala. Otuda 'sonata'. Čini se da je sada konačno stigao san. Zar je preterano nadati se da će posle normalnog sna da se probudi kao ona stara, normalna Džudi? Da su je brige za sinovljevu sigurnost tokom leta zbog Ribara dovele do neke vrste pražnjenja? Možda, a možda i ne... ali je Fred barem dobio na vremenu da smisli šta da radi dalje, i valjalo bi da to iskoristi. Jedna stvar mu se čini neosporna: ako Taj bude prisutan kada mu se majka probudi, Taj će da ima mnogo srećniju majku. Treba samo što pre pronaći Taja.

Prva pomisao mu je da pozove kuće Tajevih drugova. To bi bar bilo lako; njihovi brojevi su istaknuti na frižideru, ispisani Džudinim urednim, unazad zakošenim rukopisom, zajedno sa brojevima vatrogasne službe, policije (uključujući i privatni broj Dejla Gilbertsona; Dejl je stari prijatelj), i stanice prve pomoći u Frenč Lendingu. Ali dovoljan je trenutak da shvati koliko bi to bilo pogrešno. Ebiju je umrla majka, a njegov otac je neprijatni moron - Fred ga je samo jednom sreo, i taj jedan put je previše. Fred ne voli kada njegova žena nekim ljudima lepi etiketu 'niskočelaca' (A šta uobražavaš da si ti, pitao ju je jednom, nebeska kraljica?), ali u slučaju Pita Vekslera ta cipela pristaje. Taj nema pojma gde su dečaci, i nije ga briga.

Gospođa Mecger i Elen Reniker bi možda znale, ali pošto je nekada i sam bio dečak na letnjem raspustu - kada je čitav svet tvoj, i bar dve hiljade mesta gde možeš da odeš - Fred iz sve snage sumnja u to. Postoji mogućnost da dečaci ručaju (približava se vreme za to) kod Mecgerovih ili Renikerovih, ali je pitanje da li je ta neznatna mogućnost vredna toga da na smrt preplaši dve žene? Zato što će prvo pomisliti na Ribara, to je sigurno koliko je sigurno da je Bog stvorio ribice... i ribare da ih love.

Spustivši se još jednom pored žene na postelju, Fred oseća prvu žaoku zebnje zbog sina, i odlučno je potiskuje. Nije trenutak da se plaši strašila. Mora da ima na umu da mentalni problemi njegove žene i sinovljeva bezbednost nisu povezani - osim u njegovoj glavi. Sada treba da se postara da joj dovede Taja, živog i zdravog, i tako pokaže da su njena strahovanja neosnovana.

Fred gleda na sat sa svoje strane kreveta i vidi da je devet i četvrt. Kako vreme leti kad se zabavljaš, pomišlja. Pored njega, Džudi kratko, dahtavo zahrče. Zvuk je tih i sasvim damski, ali se Fred ipak trza. Kako ga je uplašila kada ju je video u Tajevoj sobi! I dalje je sav napet.

Možda će Taj doći sa drugovima da ruča kod kuće. Džudi kaže da to često rade zato što Mecgerovi nemaju bog zna šta za jelo a gospođa Reniker dečacima obično služi 'bućkuriš', tajanstveno jelo sa knedlama i nekakvim sivim mesom. Džudi im sprema Kembelovu supu i sendviče sa bolonjskom kobasicom, takve stvari. Ali Taj ima kod sebe dovoljno para da ih odvede u 'Mekdonalds' pored onog malog tržnjaka na severnoj strani, ili u 'Sonijev putujući restoran', jeftin lokal sa otužnom atmosferom pedesetih. A Taj nije škrt da počasti drugare. Velikodušan je dečak. "Sačekaću do ručka", mrmlja Fred, potpuno nesvestan da glasno razmišlja. Sigurno je da neće probuditi Džudi; čvrsto je zaspala. "A onda..."

Šta onda? Ne zna, zapravo.

Silazi u prizemlje, uključuje Gospodina Kafka, i zove na posao. Moli Inu da obavesti Teda Golca da se do kraja dana neće vraćati - Džudi nije dobro. Prehlada, kaže. Povraćanje i sve ostalo. Nabraja ljude sa kojima je trebalo da se vidi, i kaže joj da zamoli Otoa Ajzmana da se postara za njih. Oto jedva čeka takvu priliku.

Dok priča sa njom nešto mu pada na pamet, i odmah zatim ipak zove Mecgerove i Renikerove. Kod Mecgerovih dobija automatsku sekretaricu i prekida vezu ne ostavivši poruku. Elen Reniker, međutim, odmah diže slušalicu. Nastojeći da zvuči opušteno i vedro - ide mu to, nije slučajno vraški sposoban prodavac - moli je da se Taj javi kući ako dečaci svrate na ručak. Kaže da ima nešto da saopšti sinu, tonom koji ukazuje da to što ima da mu saopšti nešto dobro. Elen odgovara da hoće, ali dodaje da je Ti-džej imao četiri ili pet dolara koji su ga svrbeli farmerkama kada je ujutru pošao od kuće, tako da ne očekuje da će ga videti pre večere.

Fred se vraća na sprat i baca pogled u sobu. Džudi nije prstom mrdnula, i on pretpostavlja da je to dobro.

Ne. U svemu ovome nema ničeg dobrog.

Umesto da popusti sada kada su stvari pod kontrolom - na neki način - zebnja u njemu kao da se pojačava. To što ponavlja sebi da je Taj sa drugovima više ne pomaže. Suncem okupana, tiha kuća nekako mu izgleda sablasno. Postaje svestan da više ne želi da vidi taja živog i zdravog samo zbog svoje žene. Kuda su dečaci mogli da odu? Postoji li mesto...?

Naravno da postoji. Tamo gde kupuju Magične kartice. Za onu glupavu, nerazumljivu igru koju igraju.

Fred Maršal se žurno vraća u prizemlje, uzima telefonski imenik, prelistava Žute strane, i zove 7-Jedanaest. Kao i većina žitelja Frenč Lendinga, Fred svraća u 7- Jedanaest četiri ili pet puta nedeljno - po limenku sode, ili karton soka od pomorandže - i prepoznaje grleni naglasak Indijca koji tamo radi. Odmah se priseća čovekovog imena: Radžan Patel. To je stari trik prodavaca, držati što više imena u glavi. Ovde je svakako od pomoći. Pošto je čuo da ga Fred oslovljava kao gospodina Patela, prodavac odmah postaje ljubazan i spreman na svaki način da pomogne. Nažalost, ne može mnogo. Previše dečaka. Kupuju Magične kartice, Pokemon i bezbol sličice. Neki ih razmenjuju pred radnjom. Kaže da se seća trojice koji su jutros došli na biciklima. Kupili su 'slurpije' i kartice, a onda su se nešto raspravljali pred radnjom. (Radžan Patel ne pominje psovanje,iako dečake pamti najviše zahvaljujući tome.) Malo kasnije, kaže, otišli su svojim putem.

Fred pije kafu ne sećajući se kada je napunio šolju. Sveže niti nespokojstva pletu svilenkaste paukove mreže u njegovoj glavi. Tri dečaka. Trojica.

Znaš da to ništa ne znači, zar ne? kaže sebi. Zna, i istovremeno ne zna. Ne može, takođe, da poveruje da su i njega uhvatile Džudine lutke, kao prehlada. Ovo je samo... pa... uvrnutost radi uvrnutosti.

Traži od Patela da opiše dečake, i nije previše iznenađen što ovaj ne može. Misli da je jedan od njih bio malo deblji, ali nije siguran u to. "Žao mi je, ali prođe ih tako mnogo", kaže. Fred mu odgovara da razume. I zaista razume, ali ni svo razumevanje na svetu neće mu pomoći da se primiri. Tri dečaka. Ne četvorica, već trojica.

Već je vreme i za ručak, ali Fred nije ni malo gladan. Sablasna, sunčana tišina opstaje. Paukove mreže nastavljaju da se pletu.

Ne četvorica, već trojica.

Ako je gospodin Patel video Tajevo društvo, debeljkasti dečak je sigurno bio Ebi Veksler. Pitanje je ko su bili druga dvojica? I ko je nedostajao? Koji je od njih bio toliko glup da se odvoji. Nema Taja. Gorg ga je opčinio, a abalah ga je odneo.

Reči bez smisla, nema sumnje... ali se Fredu svejedno ježe podlaktice. Sa treskom spušta šolju sa kafom. Zna šta će: počistiće slomljeno staklo. Da, to je sledeći korak.

Pravi sledeći korak, logičan korak, čuje šapat u glavi dok ide uz stepenice, i odmah ga potiskuje. Siguran je da su u policiji u poslednje vreme preplavljeni pozivima histeričnih roditeljima koji sat vremena ili tako nešto ne mogu da pronađu svoju decu. Poslednji put kada je video Dejla Gilbertsona, jadničak je izgledao iznureno i smrknuto. Fred ne želi da bude obeležen kao deo problema umesto kao deo rešenja. A ipak...

Ne četvorica, već trojica. Uzima metlu i đubrovnik iz ostave pored vešernice i počinje da mete slomljeno staklo. Završivši, proverava Džudi, vidi da i dalje spava (još dublje nego pre, kako se čini), i odlazi do Tajeve sobe. Ako je Taj vidi ovakvu, uznemiriće se. Pomisliće da njegovoj mami mnogo fali više od poneke koze.

Za to ne moraš da brineš, šapuće njegov um. Pošto neće videti mamu, ni večeras niti ikada više. Gorg ga je opčinio, a abalah ga odneo.

"Prestani", kaže Fred sebi. "Ne budi baba."

Ali kuća je previše pusta, previše tiha, i Freda Maršala mori strah.

Dovođenje Tajlerove sobe u kakav-takav red traje duže nego što je Fred očekivao; njegova žena je prošla kroz nju kao tajfun. Otkuda tom ženčetu tolika snaga? Je li to snaga bezumnika? Može biti, ali Džudi nije potrebna snaga bezumnika. Kada ta nešto naumi, prava je mašina.

U trenutku kada dovršava sa pospremanjem, prošlo je skoro dva sata i jedini očigledan trag je izgrebani pravougaonik tapeta gde je visio irski poster. Sedeći na Tajlerovoj ponovo nameštenoj postelji, Fred oseća da što duže gleda u to mesto sve manje može da podnese prizor belog gipsa, koji štrči kao slomljena kost kroz probijenu kožu. Oprao je tragove krvi, ali ne može ništa da uradi sa brazdama koje je napravila noktima.

O da, mogu, pomišlja. Naravno da mogu.

Tajev orman za odeću je od mahagonija, komad nameštaja koji su dobili u nasledstvo od nekog daljeg rođaka sa Džudine strane. Pomeriti ga nije posao za jednog čoveka, ali to Fredu pod trenutnim okolnostima nimalo ne smeta. Podvlači ostatke krpare ispod njega da ne ošteti parket, i počinje da ga vuče preko sobe. Postavljen uz suprotni zid, pokriva najveći deo izgrebanog mesta. Zaklonivši ogoljeno mesto, Fred se oseća bolje. Normalnije. Tajler došao kući na ručak, ali Fred nije ni očekivao da hoće. Vratiće se najkasnije do četiri. Pre večere. Garantovano.

Fred se vraća u bračnu sobu, usput masirajući krsta. Džudi se još nije pomerila, i ponovo joj zabrinuto spušta ruku na grudi. Disanje joj je sporo, ali postojano. To je u redu. Leže pored nje, diže ruke da olabavi kravatu i smeje se napipavši otkopčan okovratnik. Sako i kravata su mu ostali kod Golca. Pa, dan je bio prava ludnica. Za sad mu prija samo tako da leži u klimatizovanom miru, da odmara bolna leđa. Premeštanje onog ormana bilo je đavolski naporno, ali mu je drago što je to obavio. Uostalom, nema šanse da zaspi; previše je uzrujan. Osim toga, dremanje usred dana nikada nije bilo u njegovom fazonu.

Razmišljajući tako, Fred pada u san.

Pored njega, u svome snu, Džudi počinje da šapuće. Gorg... abalah... Grimizni Kralj. I ime neke žene.

Ime glasi Sofija.

6.

Telefon na stolu u sobi za dežurstva policije Frenč Lendinga počinje da zvoni. Bobi Dilak je upravo tražio zlato u nosu. Otire najnoviji iskop o đon cipele i diže slušalicu.

"'Alo, ovde policija, pozornik Bobi Dilak, kako mogu da vam pomognem?"

"Hej, Bobi, ovde Deni Čeda."

Bobija žacne nespokojstvo. Deni Čeda - prezime se gotovo izgovara Čita - jedan je od četrnaest stalno zaposlenih RMP policajaca. Trenutno je na dužnosti, i redovna procedura nalaže da se policajci na dužnosti javljaju preko radio-stanice - otuda, zapravo, ono R u skraćenici. Jedini izuzetak je napravljen u slučaju Ribara. Dejl je dozvolio da se policajci u patroli jave telefonom ako misle da imaju situaciju koja je na neki način povezana sa ubicom. Napolju je previše njih naćulilo uši, uključujući bez sumnje i Vendela 'Govnarka' Grina.

"Šta ima, Deni?"

"Možda nije ništa, a možda nešto što nije dobro. U prtljažniku imam bicikl i patiku. Naš'o sam ih u ulici Kvin. Blizu Makstonovog staračkog doma."

Bobi privlači beležnicu i počinje da žvrlja. Trn nespokojstva prerastao je u osećaj propadanja.

"Biciklu ništa nije falilo", nastavlja Deni, "stajao je tamo naslonjen na nožicu, ali u kombinaciji sa patikom..."

"Da, da, s'vatam šta misliš, Deni, ali nije trebalo ništa da diraš ako se pokaže da se radi o dokaznom materijalu." Molim te Bože ne daj da bude dokazni materijal, razmišlja Bobi Dilak. Samo da ne bude još jedan.

Irma Freno je malo pre toga došla da vidi Dejla, i iako nije bilo vrištanja i galame, izašla je sa suzama na obrazima i bleda kao smrt. Još nije sigurno da je devojčica Ribareva treća žrtva, ali... "Morao sam, Bobi", govori Deni. "Patroliram solo, i nisam hteo da ovo ide preko radija, pa sam mor'o da nađem telefon. Da sam ostavio bicikl tamo, neko drugi bi petlj'o oko njega. Možda bi ga i ukr'o. To je dobar bajs, Švinov trobrzinac. Bolji nego onaj mog klinca."

"Gde je tvoja dvadesetica?"

"7-Jedanaest, gore na brdu kad ideš 35-icom. Mesto 'de su bili bajs i patika obeležio sam kredom. Uzim'o sam ih rukavicama, a patiku sam stavio u kesu za dokazni materijal." Deni zvuči sve usplahirenije. Bobi zna kako mu je, i shvata kakve je odluke morao da donese. Patrolirati solo je muka, ali Frenč Lending već plaća više policajaca - stalno zaposlenih i honorarnih - nego što budžet može da podnese. Ako se, naravno, stvar sa Ribarem potpuno ne otme kontroli; u tom slučaju će gradski oci bez sumnje otkriti da budžet može da bude još rastegljiviji.

Možda se već otela kontroli, razmišlja Bobi.

"U redu, Deni. U redu je. Kapiram." Druga je stvar da li će i Dejl da ukapira.

Deni spušta glas. "Niko ne mora da zna da sam prekin'o lanac dokaza, zar ne? Mislim, ako se ikad postavi pitanje. Na sudu, ili tako nešto."

"To valjda zavisi od Dejla." O Bože, razmišlja Bobi. Upravo mu je pao na pamet novi problem. Svi pozivi koji idu preko ovog telefona se automatski snimaju. Bobi odlučuje da će aparatura za snimanje pretrpeti kvar, unazad, od otprilike dva popodne.

"'Oćeš da ti kažem još jednu stvar?" pita Deni. "Bitnu stvar? Nisam 'teo da ljudi vide. Ne moraš da budeš jebeni Šerlok Holms da doneseš zaključke kad vidiš bicikl da tako stoji, ostavljen. A narod je na ivici panike, naročito posle one opasno nepromišljene priče u jutrošnjim novinama. To je još jedan razlog što nisam 'teo da zovem od Makstona."

"Prebaciću ti vezu. Najbolje je da razgovaraš sa Dejlom."

Krajnje ojađenim glasom, Deni zaključuje: "Bre, čoveče."

U kancelariji Dejla Gilbertsona stoji tabla sa uvećanim fotografijama Ejmi Sen Pjer i Džonija Irkenhema. Dejl strahuje da će uskoro biti dodata i treća fotografija - Irme Freno. Dejl sedi za stolom ispod dve aktuelne fotografije, i puši marlboro 100. Uključio je ventilator. Nada se da će tako rasterati dim. Sara bi ga verovatno ubila kada bi saznala da ponovo puši, ali, zaboga, mora da ima bar nešto.

Njegov intervju sa Tenzi Freno bio je kratak ali mučan. Tenzi pije, i redovna je gošća u Send Baru, pa je za vreme razgovora miris kafe sa brendijem bio tako prodoran kao da joj izbija iz pora (još jedan izgovor za ventilator). Bila je polupijana, i Dejlu je bilo drago što je tako. Bar je bila mirna. Nije dao sjaj njenim mrtvim očima, kafa sa brendijem ne pomaže na taj način, ali je bila mirna. Jeste strašno, ali je čak rekla "Hvala vam na pomoći, gospodine" pre nego što je otišla.

Tenzin bivši - Irmin otac - živi na drugom kraju države, u Grin Beju ("Grin Bej je đavolja varoš", govorio je Dejlov otac, Bog će znati zašto), gde radi u jednoj garaži i, prema Tenzinoj priči, izdržava nekoliko barova, sa imenima kao što su 'Kazneni prostor' i '50 jardi'. Do danas je bilo koliko-toliko razloga da se veruje - ili bar da se nada - da je Ričard 'Batica' Freno oteo svoju ćerku. Elektronski dopis iz policijske stanice u Grin Beju došao je glave i toj maloj nadi. Batica Freno živi sa ženom koja ima dvoje dece, i onog dana kada je Irma nestala bio je u zatvoru - zbog opijanja i pravljenja nereda. Telo još nije pronađeno, a Tenzi nije primila pismo od Ribara, ali...

Vrata se otvaraju. Bobi Dilak protura glavu u kancelariju. Dejl žurno gnječi cigaretu o unutrašnji zid korpe za otpatke, usput opekavši prste žarom.

"Sunce mu žarko, Bobi, umeš li ti da kucaš?"

"Izvini, šefe." Bobi nezainteresovano gleda u dim koji se diže iz korpe. "Deni Čeda je na telefonu. Mislim da bi trebalo da preuzmete poziv."

"O čemu se radi?" Ali već zna. Zašto bi se inače javljao telefonom?

Bobi samo ponavlja, ne bez saosećanja: "Mislim da bi trebalo da preuzmete poziv."

Kola koja je poslala Rebeka Vilas dovoze Henrija u Makstonov starački dom u tri i trideset, devedeset minuta pre zakazanog početka igranke u čast Festivala jagoda. Zamisao je da starci prvo ogladne na plesnom podijumu pa da ih poteraju u menzu - prigodno okićenu - na raskošnu poznu (sedam i trideset je kod Makstona itekako kasni sat) večeru. Sa vinom, za one koji ga piju.

Rebeka Vilas je regrutovala mrzovoljnog Pita Vekslera da dovuče sve one disko- pizdarije (Henri je za Pita 'slepi menjač ploča'). Pomenute pizdarije čine dva zvučnika (povelika), jedan gramofon (lak, ali jebeno nezgodan za nošenje), jedno pretpojačalo (veoma teško), raznorazni kablovi (potpuno umršeni, ali to je problem slepog menjača ploča) i četiri kutije samih ploča, koje su zastarele pre sto godina. Pit pretpostavlja da slepi menjač ploča nikada nije čuo za CD.

Poslednja stavka je kesa sa odelom na vešalici. Pit je zavirio unutra i utvrdio da je odelo belo. "Okačite ga tamo, molim vas", kaže Henri, sa nepogrešivom tačnošću pokazujući prema ostavi koja mu je dodeljena za presvlačenje.

"Okej", kaže Pit. "A šta je to, ako smem da pitam?"

Henri se osmehuje. Savršeno dobro zna da je Pit već virnuo unutra. Čuo je šuštanje najlona i zveckanje zip-zatvarača koje nastaje kada neko odvoji kesu od vešalice na vrhu. "U toj kesi, prijatelju moj, Simfonijski Sten, Big Bend Doajen, čeka da ga obučem i oživim."

Aha", kaže Pit, nesiguran da li je dobio odgovor ili ne. Sve što zna je da su one ploče bile gotovo jednako teške kao pretpojačalo. Neko bi tom slepom menjaču ploča trebalo da kaže za CD-e, veliki tehnološki korak napred.

"Postavili ste mi pitanje; mogu li i ja vama?"

"Samo izvol'te", kaže Pit.

"Čini mi se da je danas popodne kod Makstona dolazila policija", kaže slepi menjač ploča. "Više nisu tu, ali su bili kada sam stigao. O čemu se radi? Nadam se da među matorcima nije bilo pljačke, ili tuče?"

Pit zastaje usred hoda ispod velike kartonske jagode, držeći kesu sa odelom i gledajući u slepog menjača ploča sa zaprepašćenjem koje Henri gotovo može da opipa. "Kako znate da su pajkani bili ovde?"

Henri stavlja prst na nos i naginje glavu u stranu. Odgovara promuklim, zavereničkim šapatom. "Nanjušio sam nešto plavo."

Pit izgleda zbunjeno, razmišlja da li da pita dalje, i odlučuje da to ne čini. Nastavivši put prema ostavi za metle-garderobi, kaže: "Glume konspiraciju, ali mislim da tragaju za još jednim nestalim detetom."

Sa Henrijevog lica nestaje izraz šaljive ljubopitljivosti. "Blagi Bože", kaže.

"Došli su i začas opet o'šli. Ovde nema dece, gospodine... ovaj, Lejden?"

"Lejden", potvrđuje Henri.

"Dete bi ovde štrčalo k'o ruža u koprivama, ako razumete šta 'oću da kažem."

Henri ne smatra da se starci na bilo koji način mogu uporediti sa koprivama, ali razume šta gospodin Veksler hoće da kaže. "Ali zašto bi pomislili...?"

"Neko je naš'o nešto na pločniku", kaže Pit. Pokazuje prema prozoru, a onda mu pada na pamet da tip ne vidi. E bre, što bi rekao Ebi. Spušta ruku. "Ako je oteto dete, neko je verovatno proš'o kolima i zgrabio ga. Ovde nema kidnapera, tol'ko mogu da vam kažem." Pitu je smešna sama pomisao da bi neki buđavi matorac iz Makstona pokušao da otme klinca dovoljno velikog da vozi bajs. Klinac bi verovatno slomio matorog preko kolena kao suvu stabljiku.

"Ne", kaže Henri trezveno, "to se čini malo verovatno, zar ne?"

"Ali pretpostavljam da pajkani moraju da stave tačku na sva t i crtu na sva i." Zastaje. "To je moja mala šala."

Henri se učtivo osmehuje, pomislivši da Alchajmerova bolest za neke ljude zapravo znači poboljšanje. "Kada budete vešali moje odelo, gospodine Veksler, da li biste ga malo protresli? Tek toliko da se isprave eventualni nabori?" Eventualni - šta mu sad to znači? U domu postoji neka nazovi-biblioteka; možda će da pogleda u rečnik. Kao što kažu u Reader's Digest-u, isplati se proširivati rečnik, iako Pit sumnja da će mu se na ovom poslu to nešto naročito isplatiti. Vrativši se u dvoranu, slepi menjač ploča - gospodin Lejden, Simfonijski Sten, ko god da je - počinje da raspetljava kablove sa brzinom i tačnošću od kojih Pita malčice hvata nervoza.

Siroti stari Fred Maršal sanja strašan san. To što zna da sanja trebalo bi da pomogne da mu bude manje strašan, ali nekako ne uspeva. Sedi sa Džudi u čamcu na vesla, napolju na jezeru. Džudi sedi na pramcu. Pecaju. On barem peca; Džudi samo pridržava svoj štap. Lice joj je bezizražajno. Bleda je. Ima pogled osobe ubijene u pojam. On se očajnički trudi da joj privuče pažnju, pokušavajući sva konverzacijska otvaranja koja mu padaju na pamet. Nijedno ne pali. Ili da to izrazi, s obzirom na okolnosti, prilično prigodnom metaforom, neće da zagrize nijedan mamac. Praznim pogledom fiksira ribarsku korpu na dnu čamca između njih dvoje. Između trski curi gusta, lepljiva krv.

To je samo riblja krv, pokušava da je umiri, ali ona ne odgovara. U stvari, Fred ni sam nije siguran. Razmišlja da li da pogleda u korpu, tek da se uveri, ali mu se tada štap silovito trza - da nije reagovao na vreme, izleteo bi mu u vodu. Ova je stvarno velika!

Fred namotava najlon, natežući se sa ribom na drugom kraju za svaku stopu. I kada je konačno privukao blizu čamca, priseća se da nema mrežu. Dođavola s njom, razmišlja, vuci pa kako bude. Trza štap unazad, čikajući najlon da se sada prekine, i riba - najveća jebena jezerska pastrmka koju je ikada video - izleće iz vode i plovi kroz vazduh u blistavom, uskoprcanom liku. Treska na dno čamca (tik pored korpe iz koje curi, zapravo) i počinje da se baca. Takođe pravi grozne zvuke davljenja. Fred nikada nije čuo da riba ispušta takve zvuke. Povija se napred i sa užasom primećuje da pastrmka ima Tajlerovo lice. Njegov sin se nekako pretvorio u vukopastrmku, i sada crkava na dnu čamca. Guši se.

Fred poseže za njim, sa namerom da izvadi udicu i baci je nazad dok još ima vremena, ali mu ta strašna, soptava stvar klizi iz prstiju, ostavljajući samo svetlucavu sluz krljušti. Taj-riba progutao je celu udicu, i nazubljeni vrh mu štrči iz jedne od škrga, odmah ispod mesta gde ljudsko lice prelazi u krljušti. Zvuci Tajevog gušenja postaju glasniji, krkljaviji i mučniji...

Fred se uspravlja sa tihim uzvikom, sa osećajem da se sam guši. Na trenutak je potpuno zalutao u prostoru i vremenu - izgubljen u iskliznuću, mogli bismo da kažemo - a onda shvata da je u svojoj spavaćoj sobi, sedeći uspravljen na postelji koju deli sa Džudi.

Primećuje da je svetlost ovde mnogo mutnija, zato što je sunce prešlo na drugu stranu kuće. Bože, razmišlja, koliko sam spavao? Kako sam mogao...

Ali to nije sve: onaj grozni zvuk gušenja došao je sa njim iz sna i sad je tu, glasniji nego ikad. Probudiće Džudi, i uplašiti je...

Ali Džudi više nije u postelji.

"Džud? Džudi?"

Ona sedi u ćošku. Oči su još raširene i prazne, baš kao u snu. Iz usta joj štrči kraj zgužvane hartije. Grlo joj je groteskno naduveno, i Freda podseća na kobasicu prženu dok se crevo nije toliko nadulo da svakog časa može da prsne.

Sve je to hartija, pada mu na pamet. Isuse, ugušiće se hartijom.

Fred se prevrće sa kreveta i dočekuje se na kolena kao gimnastičar u doskoku. Poseže za njom. Ona i ne pokušava da mu se izmakne. Bar da mu tako olakša zadatak. I mada se guši, u očima joj i dalje ne vidi nikakav izraz. To su dve prašnjave nule.

On joj čupa hartiju iz usta. Iza nje je još jedna. Gura joj dva prsta između vilica, hvata drugu lopticu hartije između prstiju (misleći Samo nemoj da me ujedeš, Džudi, molim te) i izvlači je. Iza ove je treća loptica, duboko u ustima. Iako je zgužvana, Fred vidi odštampane reči SJAJNA IDEJA, i prepoznaje šta je pokušala da proguta: listove iz beležnice koju joj je Taj poklonio za rođendan.

Ona se i dalje guši. Koža joj poprima modru boju.

Fred je hvata za mišice i povlači uvis. Ona poslušno ustaje, ali čim je popustio zahvat kolena joj je savijaju i počinje da pada. Pretvorila se u krpenu lutku. Zvuk gušenja traje. Njeno naduveno grlo...

"Pomozi mi, Džudi! Pomozi mi, kučko!"

Nesvestan šta govori, silovito je povlači uvis - isto kao onaj štap za pecanje u snu - i okreće je kao balerinu čim se popela na prste. Onda je prihvata u medveđi zagrljaj, ukrstivši ruke odmah ispod njenih grudi, čvrsto pribijen uz njenu stražnjicu, u položaju koji bi bio veoma erotičan da se njegova žena slučajno ne guši.

Zabija joj palac između dojki kao autostoper, i izgovara čarobnu reč, istovremeno je oštro povlačeći uvis i unazad. Čarobna reč glasi Hajmlih, i deluje. Iz Džudinih usta izleću još dve gužve hartije, praćene mlazom bljuvotine koja je gotovo čista žuč - hrana koju je unela u poslednja dvadeset četiri sata svodi se na tri šolje kafe i kiflicu sa pekmezom od borovnica. Ona zasopće, dvaput se nakašlje, i počinje više ili manje normalno da diše.

Spušta je na krevet... pušta je da padne na krevet. U krstima ga divlje probada, i nije nikakvo čudo: prvo Tajev orman, a sada i ovo.

"Dobro, šta si time mislila da postigneš?" pita je glasno. "Šta si, pobogu, mislila da postigneš?" Shvata da je podigao ruku iznad Džudinog uvis okrenutog lica kao da će je udariti. Deo njega želi da je udari. Voli je, ali je u ovom trenutku i mrzi. Tokom godina koje su proveli u braku zamišljao je mnoge loše stvari koji bi mogle da im se dogode - Džudi bolesnu od raka, Džudi paralizovanu u saobraćajnoj nesreći, Džudi kako pronalazi ljubavnika, a zatim traži razvod - ali mu nikada nije palo na pamet da bi Džudi mogla da postane kukavica, a ovo je zapravo bilo to, zar ne?

"Šta si mislila da postigneš?"

Ona ga gleda bez straha... ali i bez ikakvog drugog osećanja, takođe. Oči su joj mrtve. Njen muž spušta ruku, razmišljajući: Pre bih je odsekao nego što bih te udario. Mogu da se naljutim na tebe, ljut sam na tebe, ali bih pre odsekao ruku pre nego što bih te udario.

Džudi se okreće na stomak, licem prema prekrivaču, sa kosom raširenom oko glave kao koronom. "Džudi?"

Ništa. Samo leži, bez reči.

Fred je nekoliko trenutaka posmatra, pa odmotava jednu od natopljenih loptica od hartije sa kojima je pokušala da se zadavi. Prekrivena je nažvrljanim rečima. Gorg, abbalah, eeleelee, munshun, bas, lum, opopanax: ove mu ništa ne znače. Druge - gnjavator, dupebris, crna, crveni, Čikago i Taj - razume, ali ne i njihov smisao. Na jednoj strani hartije odštampano je AKO IMATE PRINCA ALBERTA U KONZERVI, KAKO ĆETE GA IZVADITI? Na drugoj, kao na teletajpu zaglavljenom u režimu ponavljanja, niže se: CRNA KUĆA GRIMIZNI KRALJ CRNA KUĆA GRIMIZNI KRALJ CRNA

Ako budeš dangubio tražeći smisao u ovome, jednako si lud kao ona, razmišlja Fred. Ne smeš da gubiš vreme...

Vreme.

Gleda na sat sa svoje strane postelje i ne može da veruje onome što vidi na njemu: 4:17 posle podne. Da li je moguće? Gleda na ručni sat, i vidi da jeste.

Svestan da je to budalasto, da bi čuo sina kako ulazi u kuću čak i u najdubljem snu, Fred odlazi do vrata na prevelikim, utrnulim stopalima. "Taj!" viče. "Hej, Taj! TAJLERE!"

Čekajući odgovor koji neće doći, Fred shvata da mu se život potpuno promenio, verovatno nepovratno. Ljudi ti govore da je to moguće - dok trepneš, kažu, ne stigneš da se opasuljiš, kažu - ali ti ne veruješ. A onda se digne vetar.

Da ode do Tajlerove sobe? Čisto da pogleda? Tek da se uveri?

Taj nije tamo - Fred zna da je tako - ali to svejedno čini. U sobi nema nikoga, kao što je znao da će biti. I izgleda nadrealno izobličena, gotovo zlokobno, sa ormanom premeštenim na drugu stranu.

Džudi. Ostavio si je samu, idiote. Do sada je sigurno ponovo uzela da žvaće hartiju, oni su lukavi, ludaci su lukavi...

Fred se trkom vraća u spavaću sobu i ispušta uzdah olakšanja videvši Džudi kako leži kao što ju je ostavio, na stomaku i sa kosom raširenom oko glave. Spoznaje da su njegove brige zbog poludele žene sada sporedne u odnosu na brige zbog nestalog sina.

Vratiće se najkasnije do četiri... garantovano. Bio je uveren u to. Ali četiri je došlo i prošlo. Digao se snažan vetar i oduvao sve garancije. Fred prilazi svojoj strani kreveta i seda pored ispružene desne noge svoje žene. Podiže slušalicu i ukucava broj. Broj se lako pamti, ima samo tri brojke.

"'Alo, ovde policija, pozornik Dilak na vezi, pozvali ste 911, imate li neki problem?"

"Pozorniče Dilak, ovde Fred Maršal. Hteo bih da razgovaram sa Dejlom, ako je još tamo." Fred je prilično siguran da je Dejl tamo. Često ostaje do kasno uveče, naročito otkako...

Ostatak gura od sebe, ali mu u glavi onaj vetar duva jače. Bučnije.

"Ovaj, gos'in' Maršale, ovde je, al' je na sastanku, i mislim da ne bih smeo..."

"Pozovite ga."

"Gos'in' Maršale, niste me čuli. Razgovara sa dvojicom iz WSP-a 8 i čovekom iz FBI-ja. Ako biste mi rekli..."

Fred zatvara oči. Zanimljivo, zar ne? Stvar je zapravo zanimljiva. Pozvao je 911, ali se čini da je idiot na drugom kraju to zaboravio. Zašto? Zato što se radi o nekome koga poznaje. To je samo stari Fred Maršal, pretprošle godine je od njega kupio Dirov motokultivator. Sigurno je okrenuo 911 zato što mu je bilo lakše nego da okreće privatni broj. Zato što niko koga Bobi poznaje ne može zaista da ima hitan slučaj.

Fred se priseća da je jutros imao sličnu pomisao - ali onaj drugi Fred Maršal, onaj što veruje da Ribar nikada ne bi mogao stvarno da ugrozi njegovog sina. Ne njegovog sina.

Nema Taja. Gorg ga je opčinio, a abalah ga je odneo.

"Halo? Gos'in' Maršale? Frede? Jeste li još..."

"Slušaj me", kaže Fred, i dalje žmureći. Dole kod Golca bi ga do sada već zvao Bobi, ali mu se Golc nikada nije činio dalje nego sada; Golc se nalazi u zvezdanom sistemu Opopanaks, na planeti Abalah. "Slušaj me pažljivo. Zapisuj ako moraš. Moja žena je poludela, a sin mi je nestao. Razumeš šta ti govorim? Žena poludela. Sin nestao. A sada mi daj šefa!"

Ali Bobi Dilak ne izvršava, bar ne odmah. Došao je do zaključka. Diplomatskiji službenik policije (Džek Sojer u danima slave, na primer) zadržao bi taj zaključak za sebe, ali Bobi ne može. Bobi je upravo upecao trofejni primerak.

"Gospodine Maršale? Frede? Vaš sin vozi 'švina', zar ne? Trobrzinca, crvene boje? Ima tablicu na kojoj piše... ovaj... BIG MEK?"

Fred nije sposoban da odgovori. Nekoliko dugih i strašnih trenutaka ne može ni da udahne. Između ušiju, vetar duva jače i bučnije. Sada je to uragan.

Gorg ga opčinio... abalah ga odneo.

Konačno, kada mu se već čini da će početi da se guši, grudi mu se oslobađaju i uvlači džinovski, razdirući dah. "DAJ ŠEFA GILBERTSONA NA TELEFON! ODMAH, JEBO MATER SVOJU!"

Iako ovo vrišti iz punih pluća, žena koja leži pored njega se ne budi. Čuje se klik. Stavljen je na čekanje. Ne zadugo, ali dovoljno dugo da vidi izgrebano, golo mesto na zidu sinovljeve sobe, naduveni stub vrata svoje lude žene, i krv koja se cedi iz korpe u snu. Leđa mu nemilosrdno sevaju, i Fred zahvalno dočekuje bol. To je kao da je primio telegram iz stvarnog sveta.

Onda se Dejl javlja na telefon. Dejl ga pita šta se dogodilo, i Fred Maršal počinje da plače.

                       Nastavci : Romani u nastavcima 

Indira Gandhi



Politička situacija u zemlji 

Indira Gandhi, premijer Indije početkom osamdesetih godina, plašila se sve veće moći harizmatičnog propovednika Sikha i militantnog Jarnaila Singh Bhindranwalea. Tokom kasnih sedamdesetih i početkom osamdesetih, sektorska napetost i sukobi raste između Siksa i Hindusa u severnoj Indiji.

Godine 1983. lider Sikha Bhindranwale i njegovi naoružani sledbenici okupirali i utvrdili drugu najsvetije zgradu u sabornom kompleksu Zlatnog hrama (takođe nazvani Harmandir Sahib ili Darbar Sahib ) u Amritsaru, indijskom Punjabu.

Sa svog položaja u zgradi Akhal Takt Bhindranwale i njegovi sledbenici pozvali su na oružani otpor nad dominacijom Hindu. Oni su bili uznemireni što su njihova domovina, Pandžab, bila podeljena između Indije i Pakistana u Partiji Indije 1947. godine.

Da bi stvari pogoršale, indijski pandžab je bio otkucan na pola puta još 1966. godine da bi formirao državu Haryana, u kojoj su dominirali hindijani. Punjabis je izgubio svoj prvi grad u Lahoreu u Pakistanu 1947; novoizgrađeni kapital u Chandigarh-u završio je u Haryani dve decenije kasnije, a vlada u Delhiju je donela odluku da će Haryana i Pandžab jednostavno morati dijeliti grad. Da bi ispravili ove greške, neki od Bhindranwaleovih sledbenika su pozvali na potpuno novu, odvojenu Sikh naciju, koja će se zvati Khalistan.

Tenzije u regionu porasle su toliko visoke da je do juna 1984. Indira Gandhi odlučila da preduzme akciju. Ona je napravila fatalan izbor - da pošalje Indijsku vojsku protiv militantnih snaga Sikha u Zlatnom hramu ...

Indira Gandhi's Early Life

Indira Gandi je rođena 19. novembra 1917. u Allahabadu (u današnjem Uttar Pradešu), Britanskoj Indiji . Njen otac je bio Jawaharlal Nehru , koji bi postao prvi premijer Indije nakon nezavisnosti od Britanije; njena majka, Kamala Nehru, imala je samo 18 godina kada je beba stigla.

Dete je nazvano Indira Priyadarshini Nehru.

Indira je odrastala kao jedino dete. Mladi brat rođen u novembru 1924. umro je nakon samo dva dana. Porodica Nehru bila je vrlo aktivna u antiimperijalnoj politici tog vremena; Indirin otac je bio lider nacionalističkog pokreta i bliski saradnik Mohandasa Gandija i Muhameda Ali Jinnaha .

Prebivalište u Evropi

U martu 1930. Kamala i Indira su protestovali ispred Ewing Christian College. Indira majka je patila od toplotnog udara, tako da je mladi student po imenu Feroz Gandhi požurio do nje. On bi postao bliski prijatelj Kamale, pratio i prisustvovao joj tokom lečenja tuberkuloze, najpre u Indiji, a kasnije iu Švajcarskoj. Indira je takođe boravila u Švajcarskoj, gde je njena majka umrla od tuberkuloze u februaru 1936. godine.

Indira je otišla u Britaniju 1937. godine, gdje se upisala na Somerville College, Oksford, ali nikada nije završila svoju diplomu. Dok je tamo, počela je da provodi više vremena s Ferozom Gandijem, a zatim studentom Londonske škole ekonomije. Dva su se udata 1942. godine, zbog prigovora Jawaharlala Nehrua, koji mu nije voleo zeta. (Feroz Gandhi nije bio vezan za Mohandasa Gandija.)

Nehru je na kraju morao prihvatiti brak.

Feroz i Indira Gandi imali su dva sina, Rajiv, rođen 1944. i Sanjay, rođen 1946. godine.

Rana politička karijera

Tokom ranih 1950-ih Indira je služila kao nezvanični personalni pomoćnik njenog oca, tada premijera. Godine 1955. postala je član radne komisije Kongresne partije; u roku od četiri godine ona bi bila predsjednica tog tela.

Feroz Gandi je imao srčani udar 1958. godine, dok su Indira i Nehru bili u zvaničnoj državnoj poseti u Butanu. Indira se vratila kući da se brine o njemu. Feroz je umro u 1960. godini u Delhiju nakon što je imao drugi infarkt.

Indirin otac je takođe umro 1964. godine, a Lal Bahadur Shastri je nasledio premijera. Shastri je imenovan Indira Gandhi, njegovog ministra za informisanje i emitovanje; Pored toga, bila je član gornjeg doma parlamenta, Rajya Sabha .

Godine 1966, premijer Shastri neočekivano je umro. Indira Gandhi je proglašena za novog premijera kao kompromisnog kandidata. Političari sa obe strane sve veće podele stranke Kongresa nadali su se da će moći da je kontrolišu. Potpuno su potcenili Nehruvu ćerku.

Premijer Gandi

Do 1966. Kongresna stranka je bila u nevolji. Delio se na dve odvojene frakcije; Indira Gandi je vodila levičarsku socijalističku frakciju. Izborni ciklus iz 1967. bio je mračan za partiju - izgubio gotovo 60 mesta u donjem domu parlamenta, Lok Sabha . Indira je uspela da zadrži sedište premijera kroz koaliciju sa indijskim komunističkim i socijalističkim strankama. 1969. Indijska narodna kongresna partija se podelila na pola za dobro.

Kao premijer, Indira je napravila neke popularne poteze. Ona je odobrila razvoj programa nuklearnog naoružanja kao odgovor na uspešni test u Kini na Lop Nuru 1967. godine. (Indija bi testirala sopstvenu bombu 1974. godine.) Da bi se suprotstavila prijateljstvu Pakistana sa Sjedinjenim Državama, a možda i zbog međusobnog ličnog antipatije sa američkim predsednikom Richardom Nixonom , ona je fokusirala bliže odnose sa Sovjetskim Savezom.

U skladu s njenim socijalističkim principima, Indira je ukinula maharajse različitih država Indije, udaljavajući svoje privilegije, kao i njihove nazive. Takođe je nacionalizovala banke jula 1969. godine, kao i rudnike i naftne kompanije. Pod njenim rukovodstvom, tradicionalno Indija koja je bila gladna, postala je priča o uspehu Zelene revolucije , koja je početkom 1970-ih godina zapravo izvozila višak pšenice, pirinča i drugih useva.

1971. godine, kao odgovor na poplave izbeglica iz Istočnog Pakistana, Indira je započela rat protiv Pakistana. Istočne pakistanske / indijske snage osvojile su rat, što je rezultiralo formiranjem nacije Bangladeša od onoga što je bio Istočni Pakistan.

Ponovni izbor, suđenje i vanredna situacija

Partija Indire Gandhija 1972. godine zabeležila je pobedu na nacionalnim parlamentarnim izborima na osnovu poraza Pakistana i slogana Garibija Hataa , ili "Iskorenjivanje siromaštva". Njen protivnik, Raj Narain iz Socijalističke partije, optužio ju je korupcijom i nepravilnim izborima. U junu 1975. Visoki sud u Allahabadu je odlučio za Narain; Indira je trebala biti oduzeta sjedištem u Parlamentu i zabranjena od izabrane službe već šest godina.

Međutim, Indira Gandhi je odbila da odstupi od premijera, uprkos širokim neravnjenjima nakon presude. Umesto toga, ona je predsednika proglasila vanredno stanje u Indiji.

Tokom vanrednog stanja Indira je pokrenula seriju autoritarnih promena. Ona je pročišćavala nacionalne i državne vlade svojih političkih protivnika, hapsila i zatvarala političke aktiviste. Da bi kontrolisala rast populacije, ona je pokrenula politiku prinudne sterilizacije, pod kojom su osiromašeni muškarci podvrgnuti nehotičnim vazektomijama (često pod užasno nehigijenskim uslovima). Mlađi sin Indije, Sanjay, vodio je korak ka obaranju slamova oko Delhija; stotine ljudi je ubijeno, a hiljade ljudi ostaju bez kuće kad su uništeni njihovi domovi.

Pad i hapšenje

U ključnom pogrešnom proračunu, Indira Gandhi raspisala je nove izbore u martu 1977.

Možda je počela da veruje svojoj propagandi, ubedivši sebe da su je Indijci voleli i odobrili njene akcije tokom dugogodišnjeg vanrednog stanja. Njena partija je trošila na ankete stranke Janata, koja je izbore izabrala kao izbor između demokratije ili diktature, a Indira je napustila funkciju.

Indira Gandi je u oktobru 1977. ukinuta u kratkom roku zbog službene korupcije. Ponovo će je u decembru 1978. godine uhapšena zbog istih optužbi. Međutim, partija Janata se bore. Koalicija četvoro dosadašnjih opozicionih partija, koja se bavila kopanjem, nije mogla da se dogovori o kursu za zemlju i dosta je postigla.

Indira se pojavljuje još jednom

Do 1980. godine, Indijci su imali dovoljno neefikasne stranke Janata. Ponovo su izabrali Kongresnu stranku Indire Gandhi pod sloganom "stabilnost". Indira ponovo preuzima vlast zbog svog četvrtog mandata za premijera. Međutim, njen trijumf bio je ošamućen smrću njenog sina Sanjayja, očiglednog naslednika, u avionskoj nesreći u junu te godine.

Do 1982. godine, razbijanje nezadovoljstva i čak potpunog secesionizma bilo je razbijeno širom Indije. U Andra Pradešu, na centralnoj istočnoj obali, regija Telangana (koja se sastoji od unutrašnjih 40%) željela je da se odvoji od ostatka države. Problemi su takođe rasplamsali u neverovatnom regionu Džamu i Kašmir na severu. Najteža prijetnja je, međutim, došla od seckijaca Sikha u Pandžabu, koju je predvodio Jarnail Singh Bhindranwale.

Operacija Bluestar u Zlatnom hramu

Tokom ovog perioda, ekikisti u Sikhu su vodili kampanju terora protiv Hindusa i umerenih Siksa u Pandžabu. Bhindranwale i njegovi sledbenici teško naoružanih militantnih ljudi okupili su se u Akhal Taktu, drugoj najsvetiji zgradi posle samog Zlatnog hrama. Sam lider nije nužno tražio stvaranje Khalistan; već je tražio sprovođenje Anandpurske rezolucije, koja je zahtevala unifikaciju i pročišćavanje zajednice Sikh u Punjahu.

Indira Gandi je odlučila da Indijsku vojsku pošalje na frontalni napad na zgradu kako bi zarobila ili ubila Bhindranwalea. Naređivala je napad početkom juna 1984. godine, iako je 3. jun najvažniji praznik Sikha (poštovanje mučeništu osnivača Zlatnog hrama), a kompleks je bio pun nedužnih hodočasnika. Zanimljivo je da je zbog teškog prisustva Sika u Indijskoj vojsci, komandant snaga napada general-major Kuldip Singh Brar i mnoštvo vojnika bili i Siksi.

Tokom pripreme za napad, prekinuta je sva električna energija i linije komunikacije sa Pandžabom. 3. juna vojska je okružila hramski kompleks vojnim vozilima i tenkovima. U ranim jutarnjim satima 5. juna pokrenuli su napad. Prema zvaničnim brojevima indijske vlade, ubijeno je 492 civila, uključujući žene i decu, kao i 83 pripadnika indijske vojske. Druge procene od bolničara i očevidaca navode da je više od 2.000 civila poginulo u krvoprolićima.

Među ubijenima su bili Jarnail Singh Bhindranwale i drugi militanti. Na dalje uznemiravanje Siksa širom sveta Akhal Takt je oštro oštetio granate i pucnjavu.

Posledica i atentat

Nakon operacije Bluestar, veliki broj vojnika Sikha podneli su ostavku iz indijske vojske. U nekim oblastima postojale su stvarne bitke između onih koji su podneli ostavku i onih koji su i dalje lojalni vojsci.

Indira Gandi je 31. oktobra 1984. izašla iz vrta iza svoje zvanične rezidencije za intervju sa britanskim novinarima. Dok je prošla dvojicu svojih telesnih stražara Sikh, oni su privukli svoje službeno oružje i otvorili vatru. Beant Singh je pucala tri puta pištoljem, dok je Satwant Singh pucao trideset puta sa samopovređivačkom puškom. Obojica su onda smireno ispustili oružje i predali se.

Indira Gandhi umrla je popodne nakon operacije. Beant Singh je ubijen dok je uhapšen; Satwant Singh i navodni zaverenik Kehar Singh su kasnije obešeni.

Kad su vesti o smrti premijera emitovane, mafije Hindusa širom severne Indije su se raspadale. U Anti-Sikh neredima, koji su trajali četiri dana, bilo je od 3.000 do 20.000 Sikhova ubijeno, mnogi od njih su spaljeni živi. Nasilje je bilo posebno loše u državi Haryana. Zbog toga što je indijska vlada sporo reagovala na pogrom, podrška za separatistički kalistanski pokret u Sikhu značajno se povećala u mesecima nakon masakra.

Indira Gandijeva legata

Indijska Iron Lady ostavila je komplikovano nasleđe. Ona je uspela u kabinetu premijera od strane njenog preživelog sina Rajiva Gandija. Ova dinastička sukcesija je jedan od negativnih aspekata njenog nasleđa - do današnjeg dana, Kongresna stranka je tako temeljno identifikovana sa porodicom Nehru / Gandhi da ne može izbeći optužbe za nepotizam. Indira Gandi je takođe uložila autoritarizam u političke procese Indije, upozoravajući demokratiju na njenu potrebu za moći.

S druge strane, Indira je očigledno volela svoju zemlju i ostavila je na jačem položaju u odnosu na susedne zemlje. Ona je nastojala da poboljša živote najsiromašnije Indije i podržava industrijalizaciju i tehnološki razvoj. Međutim, Indira Gandi je, međutim, činila više štete nego dobra tokom njenih dva mandata kao premijer Indije.

autor: Kallie Szczepanski
izvor

12. 4. 2023.

Ribeiro Couto, Zločin studenta Batiste

 




Iz zbirke: O crime do estudante Batista,

São Paulo 1945.

Beše baš tužan položaj, u kojem se nalazio. Senator Messias de Freitas obećao mu nameštenje u ministarstvu poljoprivrede, ali je odonda prošla čitava godina, a od obećanja ništa. Florencio Batista napisao je senatoru pismo puno teskobe i objasnio, kako mu je otac bolestan i kako mu više ne može slati novac za uzdržavanje, i sada mu je nameštenje jedini spas. A odgovor, što ga je dobio, bio je pravo razočaranje:

»Strpite se malko, mladiću. Vlada upravo radi na reformi šumarstva, i tom prilikom naći ćete svoje ime na listi imenovanih. Nemojte se truditi da pišete, jer ja ionako o tome vodim brigu. A kako je u zadnje vreme vašem ocu, mome dragom prijatelju iz mladosti?«

Tim odgovorom behu Batisti vezane ruke, nije mogao više navaljivati. Valjalo mu je čekati, da se provede reforma u šumarstvu... A jadni stari Batista, bolesnik, neka sestrama otkida od usta, da bi sin mogao završiti studij.

Svakog je meseca Batista primao dve stotine milreisa. Ali kakve korist od toga! Nije to dostajalo ni za stan i hranu. A Batista je imao veliku manu: knjige. Pred vratima kakve knjižare nije mogao odoleti nekim žutim svescima sa zavodljivim naslovima. Beše on kao kakav kockar pred zelenom tkaninom. Najpre je samo stajao pred izlogom, susprežući želju. Znao je, da za to nema novaca. Kako će se sutra nagoditi s praljom? Plašljiv je stajao gledajući i priželjkujući ona nova broširana izdanja, što sadržavaju romane, pesme, lepotu, koju su stvorili divni i daleki ljudi, možda već i nestali.

A onda bi ulazio. Samo da pogleda neki svezak, da prolista drugi... I odjednom ne bi više mogao odoleti: eto, pred njim je najposle knjiga stihova, koju već odavno toliko želi, knjiga male vrednosti možda, ali koju je njegov porok tražio. I novac bi počeo da beži, nestajalo ga. Vraćao se student kući natovaren knjigama. Radostan bi s njima seo za postelju, duboko bi disao i kroz prozor gledao nebesku plavet, drvorede na ulici, daleke planine. Kako li je život bio divan!

Čitavu svoju prvu godinu u Rio de Janeiru nije uspio naći nikakvog posla. Nije imao nikoga,tko bi ga preporučio. Privlačila su ga vrata trgovačkih kuća, žute metalne ploče s imenima čuvenih firma, ali su ga se direktori udostojavali jedva i pogledati, otpravljali ga kretnjom ruke, kratko: nemaju u kancelariji potrebe za personalom. U štamparijama su na red već čekali mnogi da se zaposle kao korektori,gotovo svi siromašni studenti kao i on, i svi iz provincije, kao i on. U internatima je bilo još teže: tamo su davali stan i hranu mladim profesorima, a ni kao profesor nisi onamo mogao lako uskočiti, jer je trebalo preporuka, kojih on nije imao. Valjalo mu se dakle pružiti, koliki je pokrivač, skučiti se i ograničiti na one dve stotine milreisa, što mu ih je otac uz tešku žrtvu slao.

Našao je dve instrukcije, dva učenika u Botafogu. Pomoću njih nekoliko je sedmica kasnije našao još trojicu. Odmah je pomislio da se odrekne onih dvesta milreisa, da ocu skine teret s vrata. Ali zar je sto i pedeset milreisa nešto? A njemu su potrebne tolike knjige... Nije voleo da ide čitati u Narodnu biblioteku niti se zadovoljavao posuđenim knjigama. Hteo je da ima knjige za sebe, svoje knjige, da na njima olovkom beleži svoje emocije i primedbe da ih ponovno čita, kad mu se prohte, da živi zajedno s njima, da se nikada ne odvaja od tih malih svetova. Ah! spavati s knjigama kraj uzglavlja, probuditi se noću i pružiti ruku za kakvim delom Machada de Assisa!1

Gotovo svakog dana Batista je puštao, da ga ponese napast za novim knjigama. Ono zajedničko življenje s nepoznatim junacima, osećanje i proživljavanje njihova života beše njegov užitak, njegova sreća. Nije pružao otpora, upropaštavao se.

Ali je sad položaj bio žalostan, mučan: umro mu je otac, kako mu je to javljeno telegramom — telegramom smušenim, što ga je na brzinu napisao neki telegrafski službenik. U prvi čas Florencio Batista nije pravo osećao taj gubitak. Teško je i bilo, tako na daljinu, verovati, da se njegov dobri otac, njegov stari, koji je po cio dan švrljao po kući i kašljucao, sada nalazi pod zemljom, u crnuoj odeći, i da onde trune.

Trgnuo se i stresao tek pri pomisli na bedu, u kojoj je ostala porodica. Otac je ostavio dve kućice za tri neudate kćeri i staru sestru, koja ih je odgojila. Peti deonik te jadne ostavine u provinciji beše sin u daljini, koji je imao da s tom bedom nastavi svoj dugi i mučni studij. Od čega će svi oni živeti?

Dogodilo se to potkraj godine, kad su učenici Florencija Batiste bili pred školskim raspustom, pred prekidom instrukcija, koje behu njegova pomoć. Izgubio je novac, koji mu je stizao svakog meseca, izgubio je đake. Kako će i od čega živeti.

                                                                       *****

Počeo je njegov život pun teskobe. Počeo je provoditi štednju na sve strane: prestao je pušiti, nije kupovao cigarete ni šibice, otpalo je pranje rublja ... Po nekoliko je dana išao s tim ovratnikom,nije upotrebljavao plahte, štedio je košulje.

Mislio je da i bez veza nađe korektorsko mesto. Jedne večeri naoružao se hrabrošću i otišao u dnevnik »Diario do Brasil« da pita, treba li im korektor ili pomoćnik. Bilo šta... Neki gospodin, debeo,crven, znojav, zavrnutih rukava na košulji, dočekao ga osipajući:

— Šta momčiću? Imamo ih i previše.

I okrenu u smeh.

U pansionu beše međutim neki Clodomiro de Sousa, mršavko,koji je radio u listu »D'ario do Rio«. Znajući u kakvoj se nevolji nalazi Florencio, on mu obeća:

— Strpite se malo, Batista. Pribaviću vam mesto. Biste li hteli u reportere, a? Sekretar će za koji dan izbaciti Belisarija, lenčinu kojemu je zaduženje ministarstvo mornarice. A onda ćete vi uskoči.

Batista beše zadovoljan. Ali njegova beda, koju je skrivao s očajničkim sramom, došla je do mračne tačke. Još za prošli mesec ostao je dužan za pansion. A kako da plati ceo ovaj mesec? Znao je, da je dona Leocadia nesalomljiva. Odlučio je da s njom govori otvoreno:

— Dona Leocadia, moram s vama govoriti.

Ona je prišla, nasmešena, brišući ruke u pregaču.

— Evo me, doktore Batista

. Batista se ohrabrio:

— U teškom sam položaju. Ovaj mesec ne mogu vam platiti pansion.

Njoj se lice oteže u grimasu razočaranja. Pusti, da prođe jedan trenutak, a onda će polako:

— Zlo je to, doktore Batista. Baš zlo. I sama sam u dugovima. Pansion ništa ne donosi. I sami vidite, cena, što je postižem, ne pokriva ni troškove. Povrće, meso, sve je skupo...

Batistu zali val srama. Odvratno mu beše ono sitničarenje, ono iznošenje interesa, novca, bede.

— Šta da radim, dona Leocadia? Ako želite, ja ću se odseliti.

Nije ništa rekla. Batista prosledi:

— Želite li?

Mislio je, da će se ona tome odupreti. Ali je dona Leocadia imala iskustva. Kad bi koji njezin stanar i nahranik počeo da prtlja u plaćanju, više je volela da takav odmah ode, bez plaćanja. Ostane li, još gore, dug raste a na kraju opet isto. Zato je rekla blago, kao da ne želi svoje nametati:

— Učinite, kako znate, doktore.

Florencio je izašao da kupi novine i nađe sobu. Beše za njega mučan posao čitati sve one oglase. Otkako je došao u Rio, triput je menjao stan. Znao je anonimnu tugu oglasa: »Kod čestite porodice, u lepom kraju grada...« »Ozbiljna gospođa, udovica...« Znao je tugu i otužnost svega toga, tih intimnosti, koje se izlažu nasreću prvome prolazniku, tih života, što gube sram.

Našao je jeftinu sobu u ulici Pedro Americo, podno brežuljka: četrdeset milreisa na mesec, stajalo je u novinama. Otišao je da pogleda: beše to prljava kuća, s čoporom djece, što su nadizala graju, sa ženama, što su na dvorištu prale rublje u koritima...

Prozor je gledao u kamenolome na nekom bregu.


                                                     ***** 


 Clodomiro je baš izlazio, kadli ugleda, kako se Batista spremio za selidbu.

— Kako, kamo ćete?

— U ulicu Pedro Américo.

— Onda nas ostavljate?

Batista nije odgovorio. Clodomiro beše sav premazan hipokrizijom, njegova ljubaznost beše izveštačena, pa je krivo zvučala u uvu. Ono njegovo »Onda nas ostavljate?« beše nešto, što je čoveka upravo dražilo. Kao da je Clodomiru i ostalima iz pansiona mnogo stalo do toga, je li on među njima ili bilo ko drugi.

Ali se suzdržao, pozvao ga, da ga poseti u novom stanu, suhvo. uljudno...

— Onda, sluga sam. Javite se.

Clodomiro se seti:

— Eh, da, navratite u moju redakciju. Sekretar se još nije odlučio da izbaci Belisarija, ali je to pitanje dana. Mnogi gusari obilaze vrebajući mesto. Znate, tako vam je to u [tampi! I ni brige ih, što ne znaju jezika, svi hoće da uđu. Zbogom!

I uskoči u tramvaj, što je naišao.

Batista ode doni Leocadiji.

— Čim mognem, platit ću vam dug.

— Videćemo, doktore.

I pruži mu ruku, što je mirisala na luk.

                                                                     *****

Batista je zapao u nove tjeskobe. Sad se radilo o hrani. Soba je bila plaćena za jedan mesec. Ali je otišao i poslednji novčić. Njegovi učenici behu bogata deca. Da od njih zatraži štogod unapred, izgubio bi svako uvaženje.

Tada, prvi put u životu, Batista pogleda svoje knjige s bolnom pomisli da neke proda. Uskoro će reforma u ministarstvu poljoprivrede, rekao je senator Messias de Freitas. Čim bude imenovan, otići će u antikvarijat, da otkupi svoje jadne prijatelje.

Pogledao je po polici. Koju od njih? Koju da proda? Obuzelo ga neko duboko osećanje. Ne, nije bila iluzija: eto, rastaće se s jednim delom samog sebe. Oni svesci, kupljeni teškim i mučnim njegovim novcem, tako dragi njegovoj misli, tako milovani njegovim očima i rukama, zar mogu otići odande? Video je kako dječaci prodaju knjige u nekom antikvarijatu na Catetu, u koji je znao navratiti:

— Koliko vredi ovo? Hej, ali prijateljski! Kako li je on drukčiji! Njega to stoji muke.

Lepo je sunce sjalo u plavo jutro. Na kućicama na brežuljku dizao se dim iz dimnjaka, stene, što su se spuštale sve do ulice, kupale su se u suncu.

Valjalo se odlučiti. Morao je doručkovati, da bi mogao ići na sat, u kuću svojih učenika U gruboj kretnji zgrabi u bloku, četiri knjige s police. Nije ih hteo pogledati. Stavi ih pod mišku te iziđe iz kuće.

Antikvarijat se nalazio u blizini, u ulici Catete, malo dalje od ulice Correie Dutre, pokraj Fakulteta. Imao je jedna jedina, široka vrata, gde je do polovine dopiralo prljavo staklo, za kojim bijahu, zavrnute od sunca, izložene knjige za decu.

Ušao je. Dobro je znao usku prostoriju: uza zidove uzdizale se do vrha police pune knjiga, naslaganih nasumce, prašnih. Miris stareži, prošlosti, plesni. U sredini tezga, s drugim hrpama. I na podu hrpa do hrpe... Svuda stare knjige, na njihovim koricama u različitim bojama ili pak na hrptovima prilepljene ceduljice, vinjete— ispupčenja s oznakama i potpisima nekadašnjih vlasnika, tužni svedoci prošlog vremena. Za tezgom vlasnik knjižare viče na malog naučnika; to je nekakav trgovčić mulat, suh kao kostur, s naočalama na veliku nosu, sive bradice, s francuskom kapom na ćeli.

— Već sam ti sto puta rekao, da ne otpravljaš mušteriju, pre nego što me upitaš, imam li ili nemam ono, što traži!

Naučnik beše bedan dečačić, glupa izgleda. Zacelo ga je mučila zubobolja, jer se podbradio rupcem, kojemu je krajeve svezao na glavi i tako pokrio oteklinu na obrazu.

Batista zastade, da promotri starog neurastenika. Odluči da ga prekine:

— Dobar dan!

Stari trgovac nije odgovorio, nego je nastavio:

— Već si mi izišao na vrh glave! Nikad ništa od tebe! Dečak se najposle plačući opre:

— I vi uvek vičete, uvek hoćete svađu...

Starac ostade miran, u strahu da ne izgubi naučnika i njegovu pomoć. I okrenu se studentu:

— Dobar dan..

Batista spusti knjige na tezgu i istom tada razabra, koje su: Le Lys Rouge, Boule de Suif, Les Fleurs du Mal, D'un Pays Lointain ... I oseti kajanje. A starac upita:

— Šta je? Hoćete prodati?

Uze u ruke Boule de Suif, »Dundu«:

— Hm! Maupassant. Toga imamo dovoljno. A ovo?

Otvorio je Baudelairea i proverio:

— Poezija...

Nekako se nesigurno smijuljio, češkajući ironičnu bradicu. Upravo je čoveka dražilo, kako je starac uzimao knjige i pod naočalama čitao naslove, kao da ih njuši

— Četiri broširana sveska. Dobro. Gospodin zna: da su ukoričeni, vrijedili bi više... Dajem tri milreisa.

Batista se lecnu. Osjetio je, kako mu je krv navrla u obraze, kako mu gori lice.

— A znate li, gospodine, koliko sam platio za ta četiri sveska?

— Jah, šta ćemo? Knjige gube nakon upotrebe.

— Gube, šta?

— Gube.

I sleže ramenima. Batista je sav gorio, ali protisnu:

— Dajte novac.

Starac mirno otvori ladicu. Neko je vrijeme prstima prebirao po sitnišu. A onda savršeno mirno pruži ruku s novcem.

— Prebrojite, da vidite, je li u redu.

Batista stavi novac u džep i kao lud iziđe na ulicu punu života, buke i sunca. * Onako nije mogao dalje. Naoružavši se hrabrošću, zatraži od jednog učenika mali predujam. Osetio je, kako u njegovim očima gubi vrednost, pa je odlučio, bilo šta bilo, da više ne zatraži ni novčića.

Batista je platio pralju, a nešto mu je ostalo za jelo. Ali beše strašno, strašno... Zar je moguće, da se zavrnuo u onoj bedi, kao u romanima? Pre nekoliko dana čitao je u nekim novinama, kako u Brazilu niko ne gladuje. A šta je s njim? Svi, koji su mu dali obećanja, znali su, u kakvoj je nevolji, znali su, da mu mnogo toga nedostaje. A ipak se niko nije žurio. Sunce se rađalo svakog dana, život tekao ulicama kao i uvek, novac i dalje padao u ruke sretnima, s fatalnošću kakva mehanizma. Dakle, niko u Brazilu ne gladuje. Zar ne postoji unutrašnjost zemlje i u njoj rad na fazendama?

Bio je očajnik. Otkako mu je otac umro, živi u onom uzbuđenju, u onoj teskobi. Nije se pojavljivao na fakultetu, samo sasvim retko. Propasće mu ispiti. Imao je utisak, da svi znaju njegovu bedu i postao je plašljiv.

Razmišljao je... Već je pomislio da se vrati u Goiaz. Ali, zašto? Sestre su bile s tetkom. Otac je ostavio one de kućice. Porodica je stanovala u jednoj, a živela ubirući najamninu za drugu. Šta bi on tamo, čime bi se bavio? Moljakati, tražiti nameštenje kao ovde.

Bolje onda ostati. A osim toga, povratak bi značio poraz, slom. Gradić je spočitnuo starome Batisti, zavidno:

— Kakve li taštine: hoće školovati sina! Ispraznitće mu se vreća na pola puta. Gde će se siromah razmetati!

Ne... Nikad. Radije će oboleti od bede, otići u bolnicu, umreti anoniman, nego se vratiti poražen. Radije će završiti u ovome velikom gradu, divnom i ravnodušnom...

Odlučio se. Još će jednom otići u Senat. Govoriće sa senatorom Freitasom. Sve će mu reći. Neka vidi, u kakvom je položaju, i neka mu nađe štogod...

I ta namisao okrepi ga novom nadom.

                                                                     *****

Senat se nalazio u predelu Campo de Santana, na uglu ulice Areal: beše to niska zgrada s dugim redom prozora. U blizini su bili parkirani udobni automobili, sjajni, luksuzni. U hollu zgrade gurali se skromni ljudi, a po servilnosti na njihovim licima čitalo se, kako očekuju rešenje neke svoje molbe. Uspeo se stubištem do polovine i zastao neodlučan. Pokraj njega prođe uniformisani službenik.

— Hteo bih ugovoriti sa senatorom Freitasom.

— Evo ovde.

I pokaza mu dvoranu. On krenu onamo i uđe. Odmah vide oko stola okupljene besposlene ljude, koji zacelo svi odreda behu vratari. Razgovarali su sretni, smejali se.

— Senator Freitas...

Pogledaše ga.

— Imate li posetnicu?

Nije imao. Rekoše mu, da napiše ime na neki papir. Napisa ga. Ostao je tako stojeći i gledajući. U susednoj dvorani stajalo je poprsje Pinheira Machada. Čovek, koji je odnio papirić s njegovim imenom, vrati se.

— Pričekajte, gospodine, tamo unutra.

— Gde?

— U onoj dvorani do ove.

Prođe dvoranom, u kojoj beše ono poprsje, zatim uđe u drugu, gde je vladala polutama, što je delovalo odmereno i strogo, i gde se nalazilo starinsko posoblje, a po zidovima čitava galerija portreta — portreta ljudi iz doba Carstva, iz vremena Republike... Osećao je neko mistično poštovanje.

Prekoputa njemu neka devojka rumenkasta lica sve je gledala oko sebe nekako familijarno i vedro. Iz pokrajnje sobe u dvoranu stupi debeljuškast starac, tamnoput, teška hoda: smešio se prema devojci. Batista se seti, da je već video ono lice, u novinama. Beše to neki senator. Priđe debeljko devojci, stisnu joj ruku, i tako počeše potiho razgovarati. Devojka ustade zadovoljna te se oprosti:

— Onda, najlepša hvala, doktore. Svako dobro.

A on joj preporuči:

— Ne brinite.

I nestade onamo, odakle se i pojavio, težak, golem, noseći trbuh pred sobom...

Za koji časak pojavi se senator Freitas.

— Eh, momče, kako je?

Pređe pogledom po studentovu crnom ruhu pa se umudri:

— Bio sam dobar prijatelj s vašim ocem. Dobar čovek. Potpun karakter. Gvozdena volja. Mogao je daleko doterati u našoj saveznoj državi. Nije hteo! Kazivaše, da mu nedostaje temperamenta. Beše on... Znate li, momče, šta je on bio? Čistunac i naivčina, eto. Međutim...

Batista je postao nestrpljiv na tu pustu ljubaznost. Uvek je taj čovek takav, blagorečiv, kao da je brižan, mogao bi sate i sate tako rastezati, sipati hvale.

— Doktore, ja sam u očajnu položaju. Bili ste dobar prijatelj moga oca. Znate, da je otac želeo, da studiram. A ja evo nemam ni za stan ni za hranu. Očeva smrt lišila me pomoći, koju mi je svakog meseca slao. Reforma, koju očekujete, evo se otegla. Šta da radim?

— Još je juče ministar...

—... U takvim sam prilikama, te bih, želieo, da mi štogod nađete, da mi pribavite bilo šta, apsolutno bilo što. Ja sam na izmaku svojih snaga. Dajem instrukcije, ali od toga ništa. I knjige sam već prodao, a knjige najviše volim u životu — i naglasi — više nego samog sebe.

Stari političar pogleda onu sanjarsku dečačku energiju te se nasmeši tom izlivu srca. I kako je voleo da bude duhovit, da iznosi anegdote, da pripoveda, čak i pred jednom boli, on iskoristi zgodu, koja mu se nadala:

— Onda, mladiću, volite knjige više nego samog sebe? Hm, gle ti te preteranosti...

I potapšavši ga po ramenu:

— Divno doba života! Koliko vam je godina?

— Dvadeset i jedna.

Opet se nasmeši.

— U toj dobi, momče, i ja sam bio kadar gladovati, da bih kupio kakvu knjigu... Verujte mi.

Batista pogleda političara s izrazom, u kom se čitala muka i bes. A političar nastavlja polako, zadovoljan što je našao predmet, na kom je mogao rastezati svoju prozu, kojoj pročišćavanje grla beše jedina, ali hronična zapreka;

— Verujete. Čujte, jednom, u Recifeu — do treće godine studirao sam u Recifeu, a onda sam prešao u São Paulo — jednom, u Recifeu, nisam primio svoju mesečnu pošiljku sve do petog u mesecu. Do petog...? Čekajte .. Tako, do petog ili šestog. Svejedno. Imao sam u džepu samo dvadeset milreisa. I dođe mi neki kolega te mi kaza; »Čuj, Freitas, imam jedan Corpus Juris, daću ti ga jeftino.«

Dok je senator pripovedao, Batista je krišom gledao portrete na zidovima. Zatim je gledao stari nameštaj u dvorani. Kad je opet svratio pažnju na senatorovo pripovedanje, senator je završavao tapšajući ga po ramenu:

— Eto, mladiću, takav bijah u vašoj dobi ...

Priđe služnik i predade mu posetnicu: senator Freitas polako stavi na nos naočale i pročita na glas:

»José de Sousa, ulica Dias da Cruz 328, Rio, četvrt Meyer.«

A onda će, obraćajući se služniku:

— Ko je to?

— Ne znam, ekselenoijo — odgovori službenik.

— A kako izgleda?

— Ne znam, kartu je predao Claudinu.

— Dobro je. Reci mu, neka malo pričeka.

Zatim se okrene studentu:

— U vašoj dobi, jest, ništa iznad knjiga. Dobrih knjiga,dabome!

Batista beše sav smušen. Bolela ga je glava, kao od nekog udarca, ili od neke fiksne ideje. Na časove je hteo da dokrajči onu brbljavu beskorisnost, ono ljubazno presipanje iz šupljeg u prazno, da obračuna s onim ljigavcem, koji neprestano izmiče i nosi se besposlenjačkom željom da razgovara. Osetio je pravi stid, što se mora vratiti na svoju nevolju i opet moliti.

— Gospodine senatore, moje su sestre sada sirote. Moram im pomoći. Želim raditi. Ako mi ne možete pribaviti nameštenje u državnoj službi, pribavite mi učenika. Ili pak kakvo mesto u trgovini.

Senator Messias de Freitas ostade ćuteći; ozbiljno je razmišljao. Uhvativši se za podbradak glatkom rukom, na kojoj se isticahu njegovani nokti, prozbori važno i polako:

— Vaš slučaj zaista zaslužuje moju pažnju. Čekao sam samo tu reformu. Vaše je ime već uneseno. Sve je samo pitanje vremena, kako sam vam rekao. Ali kad je vaš položaj takav, onda nam valja odmah na posao.

Nakon izvesne pauze senator se domisli:

— Znate li, da je na Železnici otvoren konkurs? Batista zadrža iznenadni pokret i krotko odgovori:

— Sve je to zavisno o slučaju. I sigurno će dugo trajati. Ako možete štogod učiniti za mene, treba to biti sada. Kasnije nema koristi.

Političar i opet uze razmišljati.

— Ovaj... čekajte... čekajte ... Znate li pisati na stroju?

— Ne znam, gospodine, ali ću naučiti.

— Govoriću sa Silveirom, predsednikom senata. Valjda će se naći neko mestance za vas tamo u prepisu. Možda... Da, zaista! Dobra ideja! Samo ne znam, hoće li Silveira moći odmah da donese imenovanje. Uvek ima mnogo molba, treba spretnosti i strpljenja. Pusti da prođe nekoliko časaka, a onda podiže glas, ustajući:

— Gde stanujete?

Batista mu kaza adresu, a on zapisa u beležnicu. I pruži ruku:

— Vrlo dobro, mladiću, već ću vas pozvati.

A onda, kao da mu je nešto sinulo u glavi, učini neodređenu kretnju i ponudi potiho:

— Ako vam treba novaca... znate, nisam bogat, ali vam mogu pomoći. Prihvatate li?

Dobro je znao, da je senator Freitas bogat. Znao je i to, kako je došao do bogatstva... Pomisli na svoju bedu, na drage knjige, koje je prodao, i na one, koje mora prodati... U njemu se odigrala kratka borba, sustezao se da primi, a beda ga nagonila protiv skrupula. Senator Freitas gledaše. Ali kad je Batista hteo kazati da, kaza ne, a da ni sam nije znao zašto. I zahvali. A senator ponovi, polako:

— Hajde, recite, treba li vam. Ako vam treba...

Ponizilo ga ono »ako vam treba«. Pa zar nije belodano?

— Hvala, još imam za koji dan.

I oprosti se, a stari će mu na polasku:

— Znate, gde smo sada, zar ne? Copacabana. Ulicu i broj imate u telefonskoj knjizi. Dođite kadgod na večeru.

Batista prođe dvoranom, u kojoj je stajalo poprsje, zatim prođe drugom, siđe stubištem, kojim su jedni ulazili, a drugi silazili... Na vratima ču poznat glas:

— Potegli ste svoju preporuku, a?

Bijaše Clodomiro de Sousa, išao je u svom reporterskom poslu na sednicu senata.

                                                                   *****

Starac iz antikvarijata postao je krvnik Florencija Batiste. Svakog dana nosio mu je student tri-četiri sveska. Nije imao drugog izlaza. A beše mu to, kao da gubi krv na žilu, što je razrezana. Pokušao je i s novinama »Diario do Rio«. Otišao je onamo jedne večeri. Clodomiro, u odsutnosti sekretara, koji je otišao na večeru, držaše skupštinu usred dvorane, a ostali momci sedeli za svojim stolovima ili pak na njima, smiejali se i nizali doskočice.

— Uvek sam bio protiv njega! Predsednik Republike najveći je neprijatelj zemlje!

— Hajde, Clodomiro, ne budi životinja!

— Životinja si ti. U što se ti razumeš? Reporter, skitnica.

Novi smeh.

— A šta si ti?

Neki momak, koji je zasigurno zamenjivao sekretara, koji je jedini radio i nastojao da održi autoritet, javi se naredbom:

— Hajde, momci, za poslom. Gospodine Gomes, vidim na vašem stolu dve omotnice, jednu za agenciju »Americana«, a drugu od »Havasa«. Stavite naslov na te telegrame, jer iz štamparije traže materij al. Clodomiro, koga je onaj prekinuo, opazi u taj čas Batistu kako stoji na vratima redakcije, kao da se skanjuje.

— Veliki čoveče! Priđite! Naša je kuća!

Njih se dvojica rukovaše. U jednom uglu, gde ga je Clodomiro povukao, Batista objasni:

— Potrebno mi je kakvo mesto, ma i najneznatnije. Svako, i najniže, dobro bi mi došlo.

Clodomiro se pravio važan:

— Nije to lako, dragoviću. Kad biste hteli neko vreme u praksu, bez plate... Možda bi nekako išlo. Znate, gotovo svi tako počinju.

Batista vide u tome neko rešenje.

— Posle mesec dana već možete zarađivati. A ovako, ne, nije lako. Eto, gledajte...

I pokaza mu po dvorani:

— ... Vidite li? Sve je to personal. A ima ih još, ima ih još dva puta toliko. Baš mnoštvo.

Uđe neki gospodin, dostojanstven, proseda brka, s naočalama u okviru od kornjačevine, sa šeširom na glavi. U redakciji nastade tišina kao u crkvi. Priđe stolu na dnu dvorane, velikuom stolu pokrivenom knjigama i papirima. Stavi šešir na sto, obesi ogrtač o čavao na zidu i sede za stol. Clodomiro mu priđe:

— Dobar veče, gospodine Nunes.

— Dobar veče — nehajno će onaj, dok je pogledom već preletao po velikim naslovima neke vesti.

Clodomiro poče tiho razgovarati sa sekretarom , te krišom pokazaše na Batistu. Nakon nekog vremena sekretar, koji je i dalje rastresenim i umornim pogledom preletao po otiscima iz štamparije, okrenu se prema uglu i ravnodušno pogleda studenta. Pogled mu se opet vrati na papire na stolu. Batistu obuze teskoba.

Clodomiro mu dade znak, da priđe.

— Ovo je Florencio Batista, student prava, koji bi hteo u novinare.

Batista se bojažljivo smeškao. Sekretar je upeo da pokaže ljubazno lice, ali je očito bio zauzet drugim mislima...

— Niste nikad radili u novinama? — upita studenta.

— Ni u Goiazu? — nadoveza odjednom, kao da se dosetio.

I okrenu u smeh. Batista tada ču prigušen smeh u horu.

Pogleda: sva se redakcija smejala sledeći sekretarov smeh. Ne razumevajući, odgovori:

— Ne, gospodine, ni u Goiazu.

Sad je sekretar pustio maha sehu. Nalaktivši se na stol, uze brisati oči ispod naočala. Činilo se, da je u redakciji oživelo veselje na šefovo dobro raspoloženje, kao da onaj smeh otklanja neku opasnost.

Odjednom se Nunes prestade smejati te udari šakom po stolu:

— Gospodine Gomes! Hodite ovamo!

Niko se ne mače, kao da je ono, makar i neočekivano, nešto sasvim obično.

Gomes ustade i priđe, sa zavrnutim rukavima na košulji, mršav, s razdeljkom posred zalizane kose, što se sjala. Kad se približio, sekretaru podviknu, podnoseći mu otiske pod nos:

— Kakav je ovo naslov?

Gomes zamuca.

— Nemojte zamuckivati! Hajde!

— Ali je gospodin neki dan...

Clodomiro šapnu Batisti na uho:

— Nemojte se čuditi, takav je, odjednom okrene raspoloženje, ali je dobra srca.

Tresući naočalama, nakostrešenih brkova, nervozan, sekretar lista »Diario do Rio« zaključi:

— Neka ovo bude poslednji put!

Tišina je pratila Gomesa, koji se, krotak, vraćao prema svome stolu.

Ali suh i odmeren smeh opet prođe dvoranom — čuo se Nunesov isprekidani glas:

— Divan li je ovaj naš Gomes sa svojim razdeljkom i ulizanom kosom! I ne zna vam on drugo nego razdeliti kosu po sredini, baš po sredini, ni dlaku ovamo, ni dlaku onamo.

I opet se sva redakcija smejala.

A onda, sasvim zaboravljajući slučaj, upita:

— Zar me nisu zvali na telefon?

Clodomiro priđe te će mekušno:

— Jesu, pre sat vremena po prilici, onaj isti glas... ja sam bio na telefonu... Kaže, javiće se kasnije...

Na licu sekretara pokaza se zadovoljstvo. Premetao je po papirima. Zatim, pogledavši Batistu, koji je u blizini sedeo bez reči, uzviknu:

— Zbilja, tu je naš posetilac...

Otvori ladicu i ponudi mu cigaretu. Batista prihvati od straha, nije bio pušač.

Nunes mu se sada sasvim okrenu, s iznenadnim zanimanjem, te će mu ljubazno:

— Evo, vidite, mladiću, redakcija je puna. Može se dogoditi, da koje mesto ostane prazno. Javite se kadikad. A valjalo bi vam malo i prakticirati. Bez toga ne ide.

Batista se oprosti. Clodomiro, ispraćujući ga, šapnu mu u uho, kad bijahu na vratima:

— Izvrstan tip, zar nije? Dođite uvek uveče. U to je doba uvek u redakciji.

Silazeći niza stepenice Batista načas zastade, da stavi šešir na glavu, te ču, kako se odjednom razlegao šefov glas:

— Halo, gospodine Clodomiro! Šta je s onim člankom u obranu Prefekture? Sasvim ste pobenavili, otkad ste našli nameštenje u lučkom nadzorništvu!

                                                               *****

Kad je Batista ujutro pogledao kroz prozor i u kiši video onaj poznati krajolik s brežuljkom, one stene, pod kojima se ulica završavala u obliku kakva seoskog trga, oseti jad do dna duše. Kiša mu ranjavala bolesne živce. Kad god bi kišilo, uvek je voleo ostajati kod kuće, među knjigama.

Ali toga jutra valjalo mu izići, morao je ići na instrukcije, a uveče u redakciju »Diario do Rio«.

Pogleda svoje knjige. Već su mnoge otišle. Prodao je čitav jedan red s police. Ona praznina među knjigama beše kao mesto za porodičnim stolom, što je ostalo prazno, otkad je jedan član zauvek otišao. Gotovo se svakog dana pojavljivao u antikvarijatu. Stari je trgovac jednako grabežljivo prihvatao sveske, čitao naslove, listao knjige gledajući ispod naočala, ocenjujući koliko su uščuvane i odmeravajući im vrednost.. Istim metalnim glasom, prekidajući se svaki čas da bi viknuo na tupavog naučnika, kazivao bi rastreseno cenu, bednu cenu. Batista bi ovde-onde, ponižavajući se, tražio, da stari malko povisi. Jednom mu naivno kaza:

— Zar, gospodine, ne vidite, da vam svaki put prodajem malo duha?

Stari se smejao, tresla mu se siva ušiljena bradica, ispružena koščata ruka zaokruženim pokretom obuhvaćtala svu uzanu prostoriju: — Vidite, sve ovo... sve je to duh, mladiću.

Nekom će zgodom knjižar studentu:

— Zašto ne donesete poveću količinu? Vi usitnili, sve dve po dve knjige, i tri po tri. Ako želite prodati, odmah prodajte sve odjednom. Donesite, pa da napravimo posao.

I još toga kišnog jutra valjalo mu onamo. Već je neke knjige prodao u drugim antikvarijatima, u ulici Konstitucije i u ulici Generala Camare. Bijaše ista tuga žrtvovanja... Ne isplati se ići donde. Njegova sudbina imao je da bude onaj stari knjižar s kapicom, prljav i neurasteničan, s naočalama na šiljatom nosu.

Sišao je niza stube s velikim zamotom. Ovaj put nosio je više knjiga nego obično. Ravno petnaest. Trebalo mu je više novaca. Njegov šešir bijaše baš jadan, sama nečist i masnoća. Trebalo ga je dati na čišćenje. Osećao je, kako su oči njegovih učenika, kad bi odlazio, uprte u prljavu slamu.

Kad već bijaše na uličnim vratima, pred kojima su deca dizala graju i klizala se po lokvama, upravo je stigao listonoša. Vide mu u ruci pismo s crnim obrubom. Odjednom ga napade čama za rodnim krajem, zaporodicu ... jer je pismo bilo od kuće, sigurno.

— Pismo za Florencija Batistu? Ja sam.

Spusti zamotak na poslednju stepenicu. Pismo bijaše od najmlađe sestre.

Pisala mu sestra o siromaštvu, u kojem žive u Goiazu. Sve je tako skupo! Tetka još uvek radi, a devojke joj pomažu. Novac od iznajmljene kuće ne dobijaju već dva meseca. Nalaze se u nevolji, koju ne treba ni opisivati. S Laurinim zaručnikom ne zna se, što je, a Cristinin još nije dobio nameštenje na pošti. Tako će sve tri još dugo biti na teret tetki, koja toliko radi...

Batista tu zastade u čitanju. U grlu mu gvalja, steže ga jecaj. Pograbi zamotak te opet uziđe uza stube. Uđe u sobu. Stene, kojima je tekla voda s brežuljka, sjale se u pozadini kišne slike. Gore, između kućica, zelenjelo se raslinje. Preko trga vukao se fijaker, a kočijaš u ogorčenju vikao: »Gi-ho! Gi-ho!«

Batista pade licem preko postelje. Podugo je tako ostao, bez suza, s onim jecajem, što mu se isprečio u grlu i gušio ga.

Naposletku, bojažljivo, opet prinese pismo očima, da nastavi. Po krovu jednolično šobonjile kišne kapi, a vani curkom lilo.

Sestrica, u naivnosti što beše mučna, nastavljala da pripovieda pojedinosti. Lauri trebaju cipele, a i Cristini. Njoj, Luisi, ne trebaju. Nisu joj važne. Ne voli izlaziti. Ali starije dve moraju uzvratiti posete onima, koji su dolazili u kuću žalosti. Osim toga, iako crnina nije tako skupa, a ruho se šije u kući, ipak je izdatak  



 Moli ga zato, ako može, da pošalje nešto novaca. Ne treba da bude mnogo. Zna ona, da Florencio baš nema novaca, iako kruži glas, da se dobro namestio... Ako je istina, neka malo žrtvuje. Još nešto premda mu ne želi dosađivati, ipak ga moli nešto za sebe lično, trebale bi joj neke knjige, neki udžbenici. Zna Florencio: nije se odrekla sna da postane nastavnica, te je pomalo učila kod kuće, bez učitelja. I na kraju: pozdrav od tetke, od Laure i Cristine, i poljubac od tvoje sekice...

Jecaj mu provali iz grla, drugi navreše za njim. Ah, kakva li olakšanja! Sad je plakao, jako, s očitim olakšanjem, skrivajući lice u jastuk. Čežnja za dobrom sestricom, i za drugim dvema, za neumornom tetkom, za rodnim ognjištem, mučila ga kao kakva duboka rana. I plakaše, zaglušujući se ... Kiša mu se činila daleka.

Olakšan u svojoj boli, Batista naglo ustade. Poslaće novac sestrama. Ukrasće ga, bude li potrebno.

Odjednom mu se zavrže misao u glavi: da ga zatraži od senatora Freitasa?

Sede za stol i poče pisati: »Dragi...« Oklevaše oko prideva. A onda, pokajavši se, zgrabi papir, zgužva ga, rastrga u komadiće.

Ustao je i komadiće bacio kroz prozor. Beše, kao da su snežne pahulje osule po blatu na trgu. Ušetao se po sobi, u dugim je koracima išao tamo-amo. Iz sobe, što se nalazila postrance, doprije ženski glas, jasan:

— Tiše tamo! Šta štropoćeš! Neko je dete udaralo nogama po podu, beše kao da neko bubnja u daljini.

Zastao je pred knjigama. Odjednom mu nešto sinu, nađe kanda izlaz: prodaće sve te knjige... Začudio se, kad vide, da mu ta odluka ne zadaje nikakve boli. Pre bi rekao, da oseća, kako ga je ponela neka pomamna želja, nešto divlje gori u njemu i gura ga napred. Ustaknuo je šešir na glavu i brzo sišao niza stepenice. Na dva koraka od uličnih vrata stajala ručna kolica prazna. Onaj, koji ih je vukao, beše ušao u neki dućan. On ga potraži. Zamoli ga, da pribavi voštano platno, da bi pokrio knjige.

I opet se uspe u sobu. Uze slagati knjige na krevet, na pod, u groznici delatnosti. Dođe vozač:

— Mogu li nositi? Onda, s dopuštenjem. Iznese prvu gomilu, zatim drugu. Pojavi se dvoje radoznale dece:  



 Želite li, da pomognemo? Dođe i pazikuća da pronjuška, te će ljubazno:

— Selidba?

— Nije, samo ove knjige — mrzovoljno će Batista.

Dolje na ulici, knjige su se gomilale pod ceradom na kolicima. Požurio je čovjeka i ostao na prozoru, čekajući da sve bude natovareno.

Zatim krenu pred čovjekom i pred njegovim kolicima, a bijaše mu, kao da ide na čelu pogrebne povorke.

Kad su kolica stajala uz pločnik pred antikvarijatom, stari knjižar bijaše na vratima. Pogleda u čudu:

— Jesu li to vaše knjige?

— Jesu, gospodine.

— Ah!

Uđoše. Bijaše više od tri stotine svezaka. Zatrpali su tezgu, uzdigle se knjige na njoj poput kakva zida. Starac se jadao, trudeći se da ih poreda.

— Mali mi je izašao ima više od jednog sata. Otišao je da doručkuje, i još ga nema! Strahota Jednog ću ga dana za vrat pa na ulicu. Od tog zvekana nikakve koristi!

I namještajući naočale pozva se na studenta kao na svjedoka:

— Baš nikakve! Evo, i sami vidite.

Batisti bilo žao maloga. Kad se vrati, sigurno će izvući svoje, kao obično. I još više zamrzi starca.

Ovaj je međuto već prebirao po svescima, gledao ih jedan po jedan. Zastade da upita:

— Kakav je vaš prijedlog?

— Nemam prijedloga.

Knjižar bez riječi nastavi svoje pregledavanje. Ovdje-ondje protegnuo bi vrat i pokazao bradicu, iznad hrpa knjiga, da pogleda na ulicu:

— A toga tikvana nema, đavo ga odnio!

Batista se nalazio za tezgom, pokraj knjižara. Gorio je od nestrpljenja. Nije mu iz glave izlazila bijeda njegove obitelji. Oni sestrini retci: »Kruži glas, da si se dobro namjestio...« boljeli ga više: od svega. Ne smiju ni časka misliti, da je zao brat. Ah! i u Riju, u bijedi, bijaše žrtva intriga, provincijske zlobe, zavisti...

— Onda, mladiću, lijep poslić?

Starac se šuplje nasmeje i nastavi da procenjuje. A onda će  



 opet:

— Ali, gospodine... zar nemate tako... neku: granicu... ne možete, ovako, od oka...? Ne znate, koliko tražite...?

— Ne znam ništa — odgovori Batista okrećući mu leđa.

Na ulici promicali i štropotali tramvaji, automobili, kočije... Kiša padala, lila kao iz kabla. Na pločniku pred knjižarom brzo se pojavljivale spodobe prolaznika i brzo nestajale.

Batista oseti kako mu krv sve brže kola žilama. Ono sitničavo starčevo pregledavanje beše mu prava muka. U glavi mu gorelo, buktalo. Želeo je da izađe, da izloži lice onoj kiši, da diše dugo i duboko. Starac je završio pregled i na koncu sve zajedno odmeravao očima.

— Dobro... Doduše, ove robe manje-više uvek ima. Brošure...Dobro... Jedno s drugim...

Podigao je glavu u brzu pokretu, kao da je račun sterao na . Nakrivila mu se kapica, a on je opet namesti i pokri ćelu, što beše zasjala. Pogleda zatim studenta, zacrta nešto u zraku i zaključi.:

— Sklopiću s vama posao, koji ne bih sklopio s drugim. Podižete ruke k nebu, a?

I nasmeja se blagonaklono. Izvuče vrpcu s ključima, otvori ladicu: u dnu beše sitniš, a spreda, u kutiji od cigara, bez poklopca, pod žutim kamenom bile su naslagane novčanice. Pažljivo je maknuo kamen ustranu i počeo brojiti novčanice od pet milreisa.

— Daću vam četrdeset milreisa, mladiću. To je kao vama.

Batista oseti kako mu puca glava i kako mu se mrak hvata pred očima. Sav zadrhta od nepravde, koja mu se nanosi, i mržnje, koja ga spopada. Starac, pognut, brojaše novčanice, slineći kažiprst.

— Jeste li zadovoljni, a?

Batista je tada osetio nešto, što beše izvan njegove volje, nešto, što je bilo beskrajno jače od njegove volje: njegove zgrčene šake pograbiše za vrat staroga knjižara, koji se uzalud trže. Šake su stiskale sve jače, i smešno beše starčevo batrganje. Spade mu kapica. Batista je imao pred nosom onu glatku glavu, tamnu i sjajnu, s lukom sive i kovrčave kose od uha do uha. Stiskao je, nenadano miran, zastrašen svojim činom. Zar će to ubiti knjižara? Treba li da ga ispusti? A ako ga ispusti? Zar starac neće vikati, zvati policiju, koja će ga strpati u zatvor? Ako ga ispusti i pobegne? Stari će ga sigurno prijaviti. Opet isto. Ah! Zašto je to učinio? Sve je to pretitrao u mislima i stezao sve jače, dok su se starčeve šake držale njegovih. Očajno je držao, što je zahvatio. Ostao je neko vreme tako. Pomisli na svršetak sestrina pisma: »Znaš, da se nisam odrekla sna da postanem nastavnica...« Nasmeši se pun ljubavi, blagosti. Njegova je mašta radila, odvojena od svega. Starac popusti u nogama, oslabi, Batistu probudi teret, koji se srozavao. Osećao je neku neodređenu gorčinu, odvratnost od svega, odvratnost od onog tela, one glave... Ispusti knjižara na pod, pažljivo, i tek tada vide se sa starim licem u lice: isplazio je jezik, iskolačio oči. Batista se pokaja. Odmah pomisli na policiju, na zatvor, na sramotu, koja će na glavu pasti njegovim sestrama! »Njihov je brat ubio čoveka u Rio de Janeiru. Na robiji je, izdržava kaznu.«

A sada, kamo će? Nebesa, šta da radi? Osluhnu ulicu. Svaki čas promicale spodobe prolaznika. Neka devojčica uđe u knjižaru, poskakujući, sva mokra od kiše:

— Imate li olovaka u boji?

Batista zadrhta, ali se svlada.

— Nemamo ih više.

I osećaše mrtvo telo, što mu je palo do nogu. Devojčica poskakujući izađe:

— Onda doviđenja.

Batista časak ostade kao oglupavio. Odjednom mu dođe ideja: u Goiaz, niko nije video, pobeći...

Spusti pogled. Dole ladica sa starčevim novcem. A mnogo je novaca u njoj...

Zatim, drhteći, uze brojati: pet, deset, dvadeset, četrdeset... Oklevaše... Onda, razmislivši časak, stavi u džep svojih četrdeset milreisa i zatvori ladicu. Stavi potom šešir na glavu, zavrnu ovratnik na ogrtaču te iziđe na kišu.

Iz zbirke: O crime do estudante Batista, São Paulo 1945.

Još jednom o prepisci Milene Jesenske i Franca Kafkea

Prošlo je nešto više od pedeset godina otkako je Maks Brod, životni prijatelj Franca Kafkea i najbolji poznavalac njegove književnosti, po...