Orhan Pamuk, Dževdet beg i njegovi sinovi

Završio sam svoj prvi roman, Dževdet-beg i njegovi sinovi, ruke su mi se tresle dok sam prekucani rukopis još neobjavljenog romana pružao ocu da ga on pročita i kaže svoje mišljenje. To mi nije bilo lako, jer sam verovao u njegov ukus i intelekt: bilo mi je veoma važno njegovo mišljenje jer se on, za razliku od moje majke, nije protivio mojoj želji da postanem pisac. U to vreme otac je bio odsutan i nije bio s nama. Nestrpljivo sam čekao njegov povratak. Kada je dve nedelje kasnije stigao, potrčao sam da mu otvorim vrata. Otac ništa nije rekao već me je iznenada tako zagrlio da je bilo jasno da mu se knjiga veoma dopala. Na tren smo zaronili u onu vrstu čudnovate tišine koja često prati trenutke snažnih emocija. Potom, kada smo se umirili i počeli da razgovaramo, otac je pribegao preterano visokoparnom jeziku da bi istakao svoje poverenje u mene ili u moj prvi roman: rekao mi je da ću jednoga dana dobiti nagradu koju toliko srećan sada ovde primam."

Orhan Pamuk, „Kofer moga oca“

Izgovoreno pri dodeli Nobelove nagrade za književnost 2006.g


Dževdet beg i njegovi sinovi

Jutro" i rukav noćne košulje, i moja leđa... i celi razred... i čaršafi... Uf, sve je sasvim mokro! Sve je mokro i probudio sam se", promrmlja Dževdet-beg. Da, sve je bilo potpuno mokro kao u snu koji je upravo sanjao. Gunđajući, okrenuo se u krevetu, setio se sna i uplašio se. U snu je sedeo ispred učitelja u školi na Kuli. Podigao je glavu sa vlažnog jastuka i pridigao se."Da, sedeli smo ispred učitelja. Sva škola poplavljena, voda do kolena", promrmljao je."Zašto smo poplavljeni? Zato što je krov prokišnjavao. Slana voda, koja je tekla kroz tavan, slivala mi se preko čela i grudi i prostirala po prostoriji, a učitelj je, svojim štapom, celom razredu pokazivao na mene: Sve je to zbog ovog Dževdeta", govorio je. Naježio se kad mu pred očima oživela slika učitelja koji štapom pokazuje na njega, a svi u rezredu se okreću i, ponižavajući , optuživački ga gledaju, a najviše ga je ponizio njegov dve godine stariji brat. Ali, učitelj, koji je, ne trepnuvši, u jednom dahu celi razred proveo kroz falaku (Stara naprava za batinanje učenika po tabanima). i tako ošamario jednog dečaka da ga je onesvestio, nikako da dođe do njega i kazni ga zbog vode koja je tekla sa tavana."Bio sam drukčiji od ostalih, bio sam sam, mene je trebalo poniziti", mislio je Dževdet- beg. "Ali, niko nije imao hrabrosti prić i i dotaći me, a voda je nezaustavljivo plavila školu."Užasni san u jednom trenu postade samo vesela i prijatna uspomena. "Bio sam nešto posebno, bio sam sam, ali me nisu mogli kazniti". Ustao je prisećajući se da se, u trenu, popeo na krov i porazbijao crepove."Porazbijao sam crepove. Koliko sam imao godina? Sedam. Sad imam trideset sedam,verio sam se i uskoro se ženim."Uzbudio se setivši se verenice: "Da, ubrzo ću se oženiti, potom... Bože, još uvek dangubim! Zakasniću. Da bi shvatio koja su doba, požuri pogledati kroz prozor. Vani je bilo neko čudno svetlo i magla. Shvati da je sunce izišlo. Potom se okrenu, ljuteći se na sebe zbog stare navike, pa pogleda na sat: pola jedan, ala turka. (Ala turka sat: Računanje vremena koje je usklađeno prema Suncu. Kad je zalazak Sunca, tada su 24 sata. Takvo računanje je u Turskoj bilo u opticaju do 26.12.1925. godine (op. prev.)"Bože, samo da ne zakasnim" i, gunđajući, požuri u zahod. Raspoloženje mu se još više popravilo kad se oprao. Ali, dok se brijao, opet je mislio o snu. Potom se prisetio da treba ići u Šukri-pašin konak te odenu nove, čiste hlače i kapu, košulju s uštirkanim okovratnikom i namesti kravatu, jer je smatrao da je elegantna. Na glavu metnu fes, koji je ukalufio pre veridbe. Ogledao se na malom stonom ogledalu i zaključio da izgleda upravo onako kako je želeo, ali se u njemu opet probudi neka melanholija. Moralo je biti nečega komičnog u svoj toj šik-odeć i, u uzrujanosti što treba ići u konak svoje verenice.Odgurnuo je zavesu u stanju male, bezopasne melanholije. Magla je prekrila munare Šehzade-bašine džamije, ali nije sakrila i njeno kube. Čardak iz susednog dvorišta bio je zeleniji nego obično."Biće vruć dan", pomisli. Pod čardakom se leno oblizivala mačka. Prisetivši se nečega, Dževdet-beg se protegnu kroz prozor i ugleda ispred kuće dvosedi zatvoreni fijaker. Konji su mahali repovima, a kočijaš, koji je čekao na Dževdet-bega, stajao ispred vrata i pušio.

Stavljajući u džepove kutiju cigareta, upaljač i novčanik i još jednom pogledajuć i na sat, Dževdet-beg je izišao iz sobe. Niz stepenice se spustio uz uobičajenu tutnjavu. Zeliha-hanuma je čula i, kao i obično, s osmehom ga dočekala u dnu stepenica i kazala da je gotov doručak.
"Nemam vremena, draga Zeliha-hanuma", reče Dževdet-beg nastojeć i se namrštiti."Odmah izlazim!"

Kako je moguće da ništa ne jedeš?", uzvrati tužno starica, pa, videvši odlučnost na Dževdet-begovom licu, požuri u kuhinju. Dževdet-beg nevoljno pogleda za ženom. Nije mogao izići da ne pomisli kako će se nje rešiti kad se oženi. Ova žena, koja mu je bila daljnja rodica, i on bili su poput majke i sina. Iako je na Hasekiju imao bliže rodbine, misleći da će mu se ona manje mešati u život, uzeo je sebi kad je, pre devet godina, kupio ovu kuću. Ta sirota žena, bez ikog svog, živela je na prvom spratu četverosobne drvene kuće, a zauzvrat se brinula o kućnim poslovima, kuhala i održavala kuću.

"Kako ću je odobrovoljiti da se odvoji od mene?", pitao se Dževdet-beg gledajući po spratu na kome se žena raskomotila. Neće je moći zadržati kad se oženi, jer ovakvoj ženinema mesta u brač nom životu koji isplanirao. Zamišljeni bračni život nametao mu je osećaj da bi njegova veza sa osobljem koje se brine o kućnim poslovima trebala biti veza gospodara i slugu. Smatrao je da ovakva veza majka - sin ne može imati mesta u tom životu. Izgleda da je i Zeliha-hanuma u poslednje vreme postala pedantnija i marljivija zato što je saznala da će se Dževdet-beg uskoro oženiti i preseliti se na drugu obalu Zlatnoga Roga te da će ovu kuću prodati. Izašla je iz kuhinje i hitro prišla s tacnom.

"Da ti ispečem kavu, sinko? Sad, odmah..."


scribd
 

Orhan Pamuk, Putovanje u drugi svet

 

 

 

Kad sam se posle dužeg vremena probudio, Fusun još ne beše došla u sobu. Ustao sam iz kreveta misleći da se vratila kod majke, i zapalio cigaretu gledajući kroz prozor. Sunce još ne beše izašlo, ne beše se razdanilo, bilo je samo neke neodređene svetlosti. Kroz otvoren prozor dopirao je miris vlažne zemlje. Neonske svetiljke obližnje benzinske stanice koja se nalazila nedaleko odatle, svetlo na tabli hotela Veliki Semiramis, odražavali su se na svim vlažnim mestima po ivičnjacima asfaltnog puta i na braniku našeg ševroleta parkiranog ispred hotela.
Video sam da restoran u kojem smo večerali i verili se ima malu baštu koja je gledala na glavni put. Tamošnje stolice i jastuci bili su vlažni. Fusun je sedela malo dalje na jednoj klupi pri svetlosti gole sijalice koja se, obavijena oko smokvinog drveta, probijala kroz lišće. Bila je malo okrenuta u stranu u odnosu na mene i pušeći čekala rađanje sunca.
Odmah sam se obukao i sišao. "Dobro jutro, lepa moja", šapnuh.
Ništa nije rekla, samo je mahnula glavom kao neko ko je pretužan utonuo u misli. Na stolici odmah pored klupe video sam čašu rakije.
"Dok sam uzimala vodu videla sam da ima i jedna otvorena flaša!", reče. Na tren joj se na licu pojavio izraz koji je podsetio da je kći pokojnog gospodina Tarika.
"Šta bi smo radili u najlepše jutro na svetu ako ne bismo pili", rekoh. "Na putu će biti vruće, ceo dan ćemo spavati u kolima. Mogu li da sednem do vas, gospođice?"
"Ja više nisam gospođica."
Nisam odgovorio, seo sam tiho do nje. Dok smo gledali prizor pred sobom, uzeo sam je za ruku kao da smo u bioskopu Saraj.
Dugo smo, ništa ne govoreći, gledali kako se polako razdanjuje. U daljini su još sevale ljubičaste munje; narandžasti oblaci izazivali su kišu negde na Balkanu. Neki međugradski autobus bučno je minio kraj nas. Dugo smo gledali njegova crvena stražnja svetla, sve dok se nije sasvim izgubio.
Jedan pas nam se polako približavao iz pravca benzinske pumpe prijateljski mašući repom. Bio je to običan ulični pas bez ičeg posebnog, lutalica. Najpre je onjušio mene, potom Fusun i naslonio nos na Fusunino krilo.
"Dopala si mu se", rekoh.
Ali Fusun ne odgovori.
"I juče je dok smo mi ovde ulazili tri puta zalajao", rekoh. "Jesi li primetila... Nekad je na vašem televizoru bila figura istog takvog psa."
"I njega si ukrao i odneo."
"Ne može se to smatrati krađom. I tvoja majka i tvoj otac, i svi vi, već posle dve godine znali ste za to."
"Da."
"Šta su govorili?"
"Ništa. Ocu je bilo žao. Majka se ponašala kao da je to bilo beznačajno... Želela sam da budem filmska zvezda."
"Bićeš."
"Kemale, ta ti je poslednja reč laž, ni ti u to ne veruješ", reče ozbiljno. "Na to se stvarno ljutim. Neverovatno lako možeš da lažeš."
"Zašto?"
"Ti već znaš da me nikad nećeš učiniti filmskom zvezdom. Više za to nema potrebe."
"Zašto nema potrebe? Biće i to ako želiš."
"Ja sam to zaista godinama želela, Kemale. Vrlo dobro znaš."
Pas je načinio skok ljubavi prema Fusun.
"Ista ona figurica psa. Štaviše, baš kao on, žućkast je i ima crne uši", rekoh.
"Šta si radio sa svim onim kucama, češljevima, satovima, cigaretama, svim?.."
"Činili su mi dobro", rekoh pomalo ljutito. "Sad sve to stoji kao velika zbirka u zgradi Merhamet. Uopšte se ne stidim pred tobom, lepotice moja. Želim da ti sve to pokažem kad se vratimo u Istanbul."
Nasmešila se gledajući me. Saosećajno i istovremeno sa podrugljivošću kakvu, što se mene tiče, zaslužuje moja priča i opsesija.
"Hoćeš li opet da me ubaciš u garsonjeru?", upita potom.
"Više za to nema potrebe", rekoh nadureno, ponavljajući njene reči.
"U pravu si. Sinoć si me zaveo. Uzeo si mi najdragocenije blago pre udaje, imaš me. Takvi kao ti se ne žene. Ti si takav."
"Tačno", rekoh napola srdito, a napola glumeći. "Devet godina sam to čekao, patio. Zašto bih se konačno i ženio!"
Ali još smo se držali za ruke. Ispružio sam se da bih igru završio lepo, a da ne postane suviše ozbiljna i svom snagom je poljubio u usta. Fusun je najpre uzvratila poljubac, a potom odmakla usne.
"U stvari bih želela da te ubijem", reče i ustade.
"Zato što znaš koliko te volim."
Nisam mogao da procenim da li je to čula ili ne. Moja pijana lepotica išla je besna i uvređena, čvrsto gazeći u cipelama sa visokim potpeticama.
Nije ušla u hotel. I pas je išao za njom. Izašli su na glavni put i pošli u pravcu Jedrena, Fusun napred, a pas pozadi. Popio sam rakiju koja je ostala na dnu Fusunine čaše (bilo je to nešto što sam godinama zamišljao). Dugo sam gledao za njima. Učinilo mi se kao da je nemoguće da je izgubim iz vida zato što je put u pravcu Jedrena bio potpuno ravan i što se prostirao gotovo do u beskraj, kao i zato što se crvena haljina na Fusun još više videla što je dan postajao svetliji.
Ali posle nekog vremena nisam više mogao da čujem bat koraka koji je dolazio iz ravne doline. Kada je Fusun postala nevidljiva crvena mrlja koja je putem išla prema beskraju, baš kao na kraju filmova iz produkcije "Ješilčam", uznemirio sam se.
Malo potom, ponovo sam ugledao crvenu mrlju. Moja ljuta lepotica i dalje je uvek hodala. U meni se probudila izuzetna nežnost. Proveo bih ostatak života vodeći s njom ljubav kao prethodne noći i svađajući se kao maločas. Ipak, želeo sam da se manje sa njom svađam, da je odobrovoljim, da je učinim srećnom.
Saobraćaj na putu Jedrene – Istanbul postajao je gušći. Ne bi ostavljali na miru lepu ženu sa lepim nogama u crvenoj haljini koja sama ide ivicom puta. Seo sam u naš ševrolet iz ’56. ne kvareći šalu i krenuo za njom.
Posle pola kilometra ugledao sam psa ispod jednog platana. Sedeo je i čekao Fusun. Duša mi je plamtela, srce mi je snažno lupalo. Usporio sam.
Video sam bašte, polja suncokreta, male seoske kuće. Ogroman reklamni pano poručivao mi je "al tat krompir". Sredina slova "O" bila je meta izrešetana mecima pištolja potezanog iz automobila. I rupe behu zarđale.
Kad sam posle minut na horizontu ugledao crvenu mrlju, prsnuo sam u smeh od sreće. Smanjio sam brzinu dok sam joj prilazio. I dalje je sa ljutitim i uvređenim izrazom hodala desnom stranom puta. Nije stala kad me je videla. Ispružio sam
se i otvorio desni prozor automobila.
"Hajde, dušo, uđi da se vratimo, kasnimo."
Ali ona ne odgovori.
"Fusun, veruj, danas nas čeka dug put."
"Ja neću doći, vi idite", reče kao dete, uopšte ne usporavajući hod.
Vozio sam brzinom kojom je išla i dovikivao joj sa vozačkog sedišta.
"Fusun, dušo, pogledaj lepotu ovog sveta, ovog fantastičnog sveta", rekoh. "Nema nikakvog smisla trovati život ljutnjama i svađama."
"Ti uopšte ne razumeš."
"Šta to?"
"Zbog tebe nisam mogla da živim svoj život, Kemale", reče. "Ja sam odista želela da postanem glumica."
"Žao mi je."
"Šta znači to – žao mi je?", reče neočekivano gnevno.
Ponekad se brzina automobila i njena brzina nisu slagale, pa nismo mogli da razumemo jedno drugo.
"Žao mi je", ponovo sam povikao, ovog puta misleći da me je razumela.
"Ti i Feridun ste svesno bili prepreka da igram u filmovima. Da li se zato izvinjavaš?"
"Jesi li zaista želela da budeš kao Papatija, kao one pijane žene iz Pelira?"
"Ionako smo, već, uvek pijani", reče. "Povrh toga, ja nikad ne bih bila kao one. Ali vi ste me uvek držali u kući iz ljubomore da ću biti slavna i da ću vas ostaviti i otići."
"Fusun, ti si se uvek plašila da se sama otisneš na taj put a da pored sebe nemaš moćnog muškarca."
"Šta?", upita. Stvarno se mnogo naljutila, osetio sam to.
"Hajde, dušo, uskači u auto, uveče ćemo da pijemo i da se ponovo raspravljamo", rekoh. "Mnogo, mnogo te volim. Imamo čudesan život pred sobom. Uskači u auto."
"Imam jedan uslov", reče detinjasto, kao kad je pre mnogo godina želela da joj lično na kućni prag donesem dečji bicikl.
"Da."
"Ja ću da vozim."
"Saobraćajci u Bugarskoj su podmitljiviji od naših. Kažu da ima mnogo krivina."
"Ne, ne...", reče. "Hoću sad da vozim dok se vraćamo u hotel."
Odmah sam zaustavio auto, otvorio vrata i izašao. Dok smo menjali mesta, uhvatio sam Fusun na haubi i svom snagom je poljubio. I ona me je svom snagom obema rukama obujmila oko vrata. Zagrlila me je tako snažno, pritom pritiskajući svoje lepe grudi na moje da sam se od toga gotovo obeznanio.
Prešla je za vozačko sedište. Upalila je motor s pažnjom koja je podsetila na naše prve časove u parku Jildiz, lepo spustila ručnu kočnicu i krenula. Lakat leve ruke beše oslonila na otvoren prozor, baš kao što je radila Grejs Keli u filmu Drž’te lopova.
Kretali smo se sporo, tražeći mesto gde će na praviti okret u obliku slova U. U jednom potezu želela je da se okrene tamo gde se blatnjavi seoski put ukrštao sa glavnim putem, ali to nije uspela da uradi. Automobil se zaustavio tresući se.
"Pazi na kvačilo!", rekoh.
"Nisi primetio čak ni moju minđušu", reče.
"Koju minđušu?“
Upalila je. Vraćali smo se.
"Ne ubrzavaj toliko!", rekoh. "Koju minđušu?"
"Na uvu...", prostenja polusanjivim glasom nekoga ko se probudio iz narkoze.
Imala je samo jednu minđušu, na desnom uvu. Da li ju je imala dok smo vodili ljubav? Zašto to nisam primetio? Automobil je naglo ubrzao.
"Uspori malo!", povikah, ali ona je pritiskala gas do daske.
Dosta daleko pas-prijatelj je izlazio na sredinu puta kao da je prepoznavao automobil i Fusun. Želeo sam da pas primeti da Fusun povećava brzinu i da besomučno pritiska gas, da se povuče u stranu, ali on se ni je sklanjao.
Sve više smo ubrzavali. Da bi upozorila psa, Fusun je počela da pritiska sirenu.
Vrludali smo čas levo, čas desno, ali je pas još bio daleko. U tom je automobil počeo da pravi sasvim pravu liniju uopšte se ne njišući poput jedrenjaka što se u jednom trenutku ispravi u talasima kad prestane vetar. Ali to je bila linija koja je neznatno izlazila van puta. Shvatio sam da se svom brzinom približavamo ne hotelu već stablu platana, nedaleko od nas, tamo, uz ivicu puta, i da je udes neizbežan.
Tada sam iz dubine duše osetio da je došao kraj sreći u kojoj sam živeo i da je vreme da se napusti ovaj lepi svet. Najvećom brzinom smo se kretali prema platanu. Fusun me je čvrsto spojila sa tim ciljem. Tako sam sve to osetio, više nisam video za sebe drugu budućnost osim njene. Gde god da sam išao, išao sam zajedno s njom i propustio sreću na ovom svetu. Bila je to prava šteta, ali to kao da je bilo neizbežno.
Ipak sam instinktivno povikao – "Pazi", kao da Fusun uopšte nije pridavala pažnje onome što se događa. U stvari sam se nesvesno oglasio, kao neko ko viče da bi mogao da se probudi iz košmara i vrati se u običan, lepi život. Po mom mišljenju, Fusun je bila malo pijana, ali uopšte nije imala potrebu za mojim upozorenjima da pazi. Brzinom od sto pet kilometara na sat predavala je automobil sto pedeset godina starom platanu kao da je odlično znala šta čini. Shvatio sam da je to kraj.
Očev četvrtvekovni ševrolet iz ’56. svom brzinom i snagom udario je u platan na levoj strani puta.
Polje suncokreta i kuća u sredini iza stabla platana bili su deo uljare u kojoj se proizvodilo suncokretovo ulje batanaj koje se godinama koristilo za trpezom Keskinovih. Dok se automobil brzo kretao pre udesa i ja i Fusun smo to primetili.
Dodirivanje jednog po jednog dela ševroleta koji sam u rashodovanom stanju našao posle više meseci i neki snovi koje sam sanjao posle mnogo godina podsetili su me na to da sam neposredno posle nesreće susreo Fusunin pogled.
Fusun, koja je shvatila da umire, u tom poslednjem pogledu licem u lice, koji je trajao dve-tri sekunde, poručivala je, očima koje su me preklinjale, da je spasem, da ne želi da umre i da je do poslednjeg damara vezana za život. A ja, budući da sam mislio da i sâm umirem, samo sam se nasmešio svojoj voljenoj verenici punoj života, svojoj velikoj ljubavi, s radošću, što zajedno krećemo na put u drugi svet.
Šta je posle bilo, nisam se setio, u stvari, ni dok sam mesecima ležao u bolnici niti posle mnogo godina, nego sam to skupio od reči drugih ljudi, iz njihovih izveštaja, od svedoka koje sam našao kad sam posle više meseci otišao na mesto nesreće.
Fusun je, pritisnuta volanom koji joj se zario u grudi, u automobilu zgnječenom kao limenka, izdahnula šest-sedam sekundi od sudara. Glavom je iz sve snage udarila u šoferšajbnu. (U Turskoj je imalo da prođe još pet godina do upotrebe sigurnosnih pojaseva u vozilima.) Prema izveštaju sa mesta udesa koji ovde izlažem, kosti glave su joj bile smrskane, a membrana mozga čijim sam se čudima uvek čudio sasvim pocepana. Pretrpela je i težak prelom vrata. Osim naprsnuća grudne kosti i posekotina od stakla na čelu, nije bilo nikakve povrede na njenom lepom telu, tužnim očima, čudesnim usnama, velikom ružičastom jeziku, baršunastim obrazima, zdravim ramenima, svilenoj koži vrata, grudima, zatiljku, stomaku, dugim nogama koje bi me, kad god ih vidim, na tren naterale da se nasmešim. Nije ih bilo ni na dugim, vitkim rukama boje meda, mladežima po svilenoj koži, smeđim dlačicama, oblinama bedara… A ni na duhu uz koji sam uvek želeo da budem.

prevela s turskog: Mirjana Marinković

Orhan Pamuk, Moja turska biblioteka

Jezgro moje biblioteke je biblioteka moga oca. Kada sam većinu svoga vremena, dok sam imao sedamnaest-osamnaest godina, počeo provoditi sâm, čitajući knjige, ja sam, koliko na knjige iz istanbulskih knjižara, navaljivao i na očeve knjige što su bile u dnevnome boravku. U  to vreme sam, ako bi mi se nakon čitanja svidele, knjige iz očeve biblioteke počeo odnositi i smeštati ih među knjige biblioteke u svojoj sobi. Zadovoljan što mu sin čita knjige, moga je oca veselilo to što sam pojedine njegove knjige uvrštavao u svoju biblioteku, a kada bi na mojim policama ugledao neku od svojih starih knjiga, on bi me zadirkivao:

''Ooo, i ova je knjiga prihvaćena od strane viših instanci!''
Kada sam, 1970. godine, imao osamnaest godina, ja sam, kao i svako tursko dete sklono knjigama, počeo pisati pesme. Na jednoj sam strani studirao arhitekturu i osećao da gubim zadovoljstvo u slikanju, a na drugoj strani sam, skrivajući se od sviju, kasno u noći pisao poeziju i pušio. U tom periodu sam pročitao sve knjige turske poezije što su se nalazile u biblioteci moga oca koji je u mladosti i sâm želeo da bude pesnik.
Voleo sam one sasvim tanke knjige izbledelih korica od pesnika koji su u istoriji turske poezije ušli pod imenom Prvi novi pesnici (1940 i 1950-ih) i Drugi novi pesnici ('60. i '70-ih godina) i što sam ih više čitao, sve više sam voleo da pišem  poeziju kao oni. Orhan Veli, Melih Dževdet i Oktay Rifat, koji su u modernu tursku poeziju uneli jezik ljudi sa ulice, njihovu dosetljivost i koji su zanemarivali formalističke prononsiranosti zvaničnoga jezika što potiče iz jednog autoritarnoga sveta, spominjani su i kao grupa pod imenom ''Čudaci'', što je bio naziv njihove prve knjige poezije koju su zajedno objavili. Ponekad bi iz svoje biblioteke moj otac uzimao prva izdanja knjiga ovih pesnika, te bi, u nekakvom maniru što bi u nama budio osećaj da je književnost jedna od najveličanstvenijih strana života, visokim tonom pročitao nekoliko zabavnih i šaljivih pesama, koje su nam popravljale raspoloženje i činile sretnim.

Što se pak tiče Druge nove poezije, nastavka tog reformističkog trenda, ona bi me - svojim slikarskim, ekspresionističkim poetskim buntom, koji bi na mestima bivao dadaistički, nadrealistički; koji bi ponekad dosezao i do svojevrsnog nalickanog meteža – uzbuđivao. Čitajući ove pesnike (Džemal Sureja, Turgut Uyar, Ilhan Berk) koji su danas već svi mrtvi i koji su, ponekad na jedan veoma čudnovat način, i neshvatljivi i teški, a isto tako i impresivni, ja bih se osećao poput nekog toliko prostodušnog da, gledajući u kakvu ''apstraktnu'' sliku, pomisli kako i sâm može naslikati takvo nešto. Poput slikara koji, gledajući u nekakvu sliku, misli kako se razume u dobro slikarstvo ili kako ono nastaje, i koji poželi da odmah odjuri u svoj atelje i slika, ja bih poželeo da pišem  poeziju, što sam zapravo i činio: sedao bih za sto i pisao.

            Zbog toga što je - mimo ovih pesnika - izveštačena i što je njen jezik poprilično daleko od svakodnevnoga života, turska poezija me, izuzev retko iznimnih pesama i stihova, prvenstveno nije zanimala kao poezija, već kao svojevrsno intelektualno pitanje. Kako je i šta je lokalni pesnik trebao spašavati od tradicije, koja se ruši i nestaje pod ogromnim uticajem Europe, europeizacije i modernizma? Kako smo u modernoj pesmi mogli primeniti književne igre diwanske poezije koju je, pod uticajem iranske književnosti, stvorila osmanska elita, lepote te poezije koju nove generacije uspevaju da razumeju jedino uz pomoć rečnika i tumača? Ova pitanja, što se veoma učestalo formuliraju sintagmom ''iskorištavanje tradicije'', dugi niz godina zaokupljao je i moju generaciju, isto onoliko koliko je zamajavao i generaciju pisaca  pre mene. Zahvaljujući snažnoj osmanskoj poeziji, koja je uspela da odoli zapadnjačkom uticaju, i njenoj višestogodišnjoj  tradiciji, kroz poeziju su se lakše i jednostavnije raspravljalo o književnim i filozofskim pitanjima. A nepostojanje tradicije proze i romana, dovodilo je do toga da se - opsednuti književnim i formalističkim lokalizmom - mi, romanopisci, okrećemo ka poeziji. Kada sam početkom '70-ih godina - nakon što se u kratkome roku u meni razbuktala i ugasila strast i euforija za poezijom – odlučio da postanem romanopisac, poezija je u Turskoj izgledala kao istinska književnost, a roman kao nešto manje vredno i manje popularno. Neće, pak, biti pogrešna konstatacija da je u poslednjih trideset godina poezija izgubila svoj značaj, a da je roman postao nešto čemu se pridaje veći značaj. Književna publika i knjižna se industrija u tom periodu obogatila i razvila jednom zbunjujućom brzinom.

            Kada sam ja odlučio postati piscem , dominantno književno poimanje i u poeziji, a i u romanu, nije bilo zasnovano samo na individualnome izražavanju samoga sebe, svoga duha i osobenosti, već se važnost pridavala i tome da pisac - koji deluje u svojoj zajednici, društvu, svojoj ekipi - dâ doprinos nekoj socijalnoj utopiji, nekoj iluziji (kao što je modernizam, socijalizam, islamizam, nacionalizam, sekularni republikanizam). Zbog toga, stimulans okorištavanja istorijom, tradicijom, kreativnim  piscima nikada nije predstavljao nekakav individualni književni problem koji bi im koristio za iznalaženje najpodesnije književne forme, nosioca onoga što oni žele reći, već je, namesto toga, taj stimulans poprimio oblik jednog dela uobrazilje da se, zajedno sa državom, u budućnosti izgradi jedno sretno i skladno društvo, pa čak i nacija. Ponekad mislim da je - bila ona prosvetiteljska i sekularno republikanska, bila jednakopravna socijalistička – modernizatorska optimistička književnost propustila duh onoga što se u poslednjem veku dešavalo na ulicama i domovima Istanbula, jer je ona preterano bila usmerena ka budućnosti. Činilo mi se da nam život koji proživljavamo verodostojnije iznose pisci poput Tanpinara, Abdulhak Šinazi Hisara, što tuguju zbog gubitka stare kulture; pisci poput Ahmeta Rasima, Saita Faika i Aziza Nesina, koji bez predrasuda vole životnost i poeziju istanbulskih ulica, a ne pisci strastveno zaokupljeni pitanjem kako Turskoj pronaći put jedne svetle budućnosti.

            Ne samo turska književnost, već i sve književnosti izvan Zapada su - nakon što je otpočeo trend europeizacije i modernizma – bile zaokupljene istim temeljnim problemom: nužnost da sa uobraziljama budućnosti i postojećim bojama zamišljaju nekog novog čoveka i zemlju i da u istom trenutku prigrle užitak življenja u postojećem tradicionalnom svetu. To što su se pisci koji zamišljaju nekakvu radikalnu budućnost u većini slučajeva upuštali u političke kavge, u borbu za vlast i što su bili zatvarani, njihov glas i opažanja postajali su kruti i ispunjeni bolom.

U biblioteci moga oca bile su i prve knjige Nazima Hikmeta, koje su objavljene '30-ih godina, pre no što je pesnik osuđen na zatvorsku kaznu. Koliko god sam bivao pod utiskom optimističkog prizvuka te poezije koja veruje u nekakvu razjarenu, sretnu budućnost ispunjenu nadom i formalističke reforme koje dopiru od ruskih futurista, ja bih, isto tako, padao pod utisak patnji koje je pesnik preživljavao, dana koje je provodio po zatvorima, robijaških života koje su u svojim memoarima i pismima opisivali realistički romansijeri poput Orhana Kemala i Kemala Tahira, koji su sa njim ležali u istome zatvoru. Memoari turskih intelektualaca i novinara osuđenih na izdržavanje zatvorske kazne, romani i pripovetke čija se radnja odvija u zatvoru, čine jednu posebnu biblioteku. Jedno vreme sam toliko puno čitao zatvorsku književnost da sam svakodnevni život po zatvorskim ćelijama, pravila meni omiljenog zatvorskog žargona, kabadahiluka i siledžijstva naučio koliko i neki osuđenih koji je ležao u zatvoru.  Pisanje mi je tih godina izgledalo kao život u kome policajci stalno čekaju pred vratima, gde su ljudi na ulicama praćeni od strane civilne policije, u kome se telefoni prisluškuju, ne daju pasoši i u kome se dirljiva pisma i pesme voljenima pišu iz zatvora. Uopšte nisam žudeo za tim, iz knjiga naučenim, životom, ali mi se činio romantičnim. Kada sam, trideset godina posle, na sopstvenoj koži osetio delić sličnih nevolja, ja sam se tešio razmišljajući o tome kako je moje stanje neuporedivo lakše od onoga što su preživljavali  pisci, a što je opisano u ovim knjigama koje sam – sa razumljivom prestravljenošću i čudnom romantikom - čitao u mladosti.

            Nažalost, veoma malo sam izgubio od onog prosvetiteljskog i utilitarističkog stava po kome su knjige nešto što nas priprema za život. Možda stoga što je to   život pisca u Turskoj stalno potvrđivao. A mnogo više stoga što u Turskoj u to vreme uopšte nisu postojale velike biblioteke u kojima biste s lakoćom mogli doći do svake tražene knjige. U pozadini uobrazilje borgesovske biblioteke – u kojoj je svaka knjiga poprimila svojevrsno misteriozno odličje i koja se zbog toga obavila oreolom jedne metafizičke bezgraničnosti i jednom, sa kompleksnošću sveta skladnom, poetičnošću – nalaze se velike biblioteke sa toliko mnogo knjiga da ih je nemoguće prebrojati i pročitati. Borges je bio direktor jedne takve biblioteke u Buenos Airesu. Ali, jedna takva, za znatiželjne otvorena, biblioteka u mojoj mladosti uopšte nije postojala u Istanbulu, u Turskoj. A knjige na stranim jezicima niste mogli naći ni u jednoj biblioteci. Ako sam već bio neko ko je žudio da sve sazna, da bude obrazovan i dubok; ako sam se želio osloboditi od zagušljivih granica koje se brane zajednicama nacionalne književnosti, prijateljstvom, književnom diplomacijom i zabranama, onda sam sâm morao podići svoju veliku biblioteku.

            Da bih oformio biblioteku koja bi sadržavala sve bitne, korisne knjige vredne pažnje, kupovina knjiga bilo je, posle pisanja, moje najbitnije zanimanje u periodu između 1970. i 1990. godine. Otac mi je davao dobar džeparac. Od svoje osamnaeste godine sam stekao naviku da jednom sedmično odem do Sahaflar čaršije na Bejazitu. Sate i dane sam provodio na tim mestima što su se teško zagrijavala električnim grejalicama, koja su bila prenatrpana kulama nerazvrstanih knjiga i gde su svi – od prodavača do vlasnika dućana, od slučajnih posetitelja do radoznalih tragača za knjigom - izgledali veoma siromašni. Ulazio bih u neki od dućana gde se prodaju polovne knjige; pretraživao bih svaku policu i svaku knjigu, odvajao bih, recimo, jednu istorijsku knjigu koja govori o odnosima Osmanske države i Švedske u XVIII veku, dnevnik glavnog lekara bolnice za mentalne bolesnike u Bakirkoju, beleške nekog novinara koji je bio svedok jednog neuspelog vojnog udara, monografiju o Osmanskim građevinama u Makedoniji, turski izbor iz dnevnika jednog nemačkoga turiste koji je u XVII veku posetio Istanbul, razmišljanja nekog profesora sa Medicinskoga fakulteta Čapa o maniko-depresivnim devijacijama i šizofrenim sklonostima, na savremeni turski preveden i komentiran Diwan nekog Osmanskoga pesnika koga se više niko ne seća ili propagandna brošura sa crno-belim fotografijama koja govori o putevima, zgradama i parkovima što su 1940-ih godina izgrađeni od strane Istanbulskoga valiluka, pogađao se sa prodavačem i kupovao. U samom početku sam skupljao sve klasike svetske i turske književnosti (za tursku književnost bi bilo bolje reći ''važne knjige''. Za ostale knjige sam mislio kako ću ih, poput klasika, jednog dana sigurno pročitati. Ali, čak i moja majka, koja me prekoravala zbog prekomernoga čitanja, uviđala je da više kupujem knjige nego što ih čitam: ''Bar ovaj put nemoj kupovati nove knjige pre no što pročitaš ove što si već uzeo!'', govorila bi mrzovoljno.
Knjige nisam uzimao kao kakav kolekcionar, već kao neko ko, čitajući sve što mu dođe pod ruku, uspaničeno što pre želi shvatiti smisao sveta i doći do odgovora na pitanje zašto je Turska toliko siromašna i u tolikim problemima. Svojim prijateljima što su me, spočetka mojih dvadesetih godina, posećivali u kući gde sam živio sa roditeljima, ja nisam upevao dati ubedljiv odgovor kada bi me pitali zašto kupujem te knjige što su velikom brzinom punile sobe. Jesam li toliko bio znatiželjan da bih od početka do kraja pročitao motive kuća u Gumušhane bajkama; pozadinu Čerkez Ethemove pobune protiv Ataturka; dokumente političkih ubistava Perioda ustavnosti ; priču o kakotoa papagaju, koju je, na zahtev sultana, Abdulhamidov ambasador u Londonu kupio i iz Engleske poslao u Tursku; primere ljubavnih pisama za stidljive; historiju ulaska marsejskoga crepa u Tursku; politički dnevnik doktora koji je u Turskoj otvorio prvu bolnicu za lečenje od tuberkuloze; istoriju zapadne umetnosti od 150 stranica napisanu 1930-ih godina; beleške za nastavu komesara koji pitomce na policijskoj akademiji uče metodama borbe protiv sitnih uličnih protuzakonitosti poput džeparenja, podvala, psovki; memoari bivšeg predsednika države od šest tomova, koje je napunio dokumentima; studiju o uticaju morala Osmanskog esnafa na mala moderna preduzeća;  istoriju i tajne Džerrahijskoga tarikata i rodoslovno stablo njihovih šejhova; Pariski dnevnik 1930-ih godina nekog slikara koga su svi zaboravili; smicalice koje su pravili trgovci kako bi povećali cenu lešnjaka; 500 stranice oštre kritike koju je neki turski marksistički pokret sovjetske orijentacije uputio na račun istog pokreta kineske i albanske orijentacije; promene grada Eregli nakon podizanja čeličane i železare; knjigu za decu 100 poznatih turaka; priču o požaru na Aksaraju; izbor kolumni koje je između dva rata pisao novinar koji je od pre trideset godina postao sasvim zaboravljen; na dvesto stranica uguranu dvehiljadegodišnju istoriju nekog gradića iz srednje Anadolije, koga na karti ne bih uspeo pronaći u jednom potezu; tvrdnje penzionisanoga nastavnika koji je, čitajući turske novine, pronašao ubicu Kennedyja, iako nije znao engleski?

Ta pitanja, kao i pitanje: ''Gospodine Orhane, jeste li pročitali sve knjige iz Vaše biblioteke?'', sa kojim sam se mnogo puta susretao narednih godina, ja nisam potcenjivao:

''Da'', odgovarao bih, ''ako ih i nisam sve pročitao, jednoga dana će nečemu koristiti.''

            Kao što se dā shvatiti i iz tog odgovora koji sam davao sasvim ozbiljno, moj odnos prema knjigama u mladosti bio je ograničen pozitivističkim stavom jednog neizlečivog optimiste, koji misli da će svojim znanjem moći dominirati celim svetom. Ta znanja sam jednoga dana mogao upotrebiti u nekom svome romanu. U sebi sam nosio nešto od nepokolebljive odlučnosti autodidaktičkog junaka što je od A do Ž čitao sve knjige iz biblioteke jednog grada koji je Jean Paul Sartre opisao u Mučnini; nešto od Petera Kleina, junaka Elias Canettijevog Iskupljenja, koji se – poput kakvog vojnika što se ponosi svojom vojskom – ponosio svojim knjigama i iz njih crpeo snagu. Ideja borgesovske biblioteke za mene nije bila neka metafizička uobrazilja što aludira na neograničenost sveta; bila je to upravo biblioteka koju sam, jednom po jednom, knjigama oformio u svojoj kući, u Istanbulu.

            Odmah bih uzimao knjigu o pravnim osnovama poljoprivredne ekonomije u Osmanskoj imperiji XV i XVI veku. Čitajući o tome kako se oporezivala tigrova koža, iz te knjige sam saznao da su u to vreme tigrovi lunjali Anadolijom. Iz teških tomova pisama - koje je iz prognanstva pisao pesnik Namik Kemal (turski Victor Hugo!), borac iz XIX veka, patriota, romantik i pedagog – saznao sam da je nezaobilazni junak školskih udžbenika i nepristojnih učeničkih viceva, ovaj naš legendarni pesnik zapravo prostak poganog jezika. Ugledavši u knjižari, bez razmišljanja bih uzimao zabavne političke memoare jednog bivšeg parlamentarca što je osuđen na izdržavanje zatvorske kazne; knjigu agenta osiguranja u kojoj opisivao najzanimljivije slučajeve požara i saobraćajne nesreće sa kojima se susretao u toku svoje karijere; sećanja jednog diplomate, snoba sa čijom sam kćerkom išao u isti razred. Što sam više bivao prisan sa knjigama, sve više sam propuštao još jedan dio života, a što sam više postajao svestan toga, ja sam još više kupovao knjige, baš kao da sam se tako svetio odbeglome životu. Sada, nakon toliko godina shvatam kako sam provodio veoma sretne sate družeći se sa prodavačima što su me u hladnim knjižarama častili čajem i čačkajući po podnožjima kula od prašnjavih i starih knjiga.
Nakon što sam gotovo deset godina proveo čeprkajući po starim istanbulskim knjižarama u Sahaflar čaršiji, krajem 1970-ih godina sam zaključio kako sam video i preko ruku preturio sve knjige koje su od uspostavljanja Republike do tada objavljene na latinici. Ponekad sam računao da je u periodu od pedeset godina, nakon 1928. kada je, na zahtev Ataturka, cela jedna nacija sa arapskoga prešla na latinsko pismo, na turskome jeziku objavljeno najviše pedeset hiljada knjiga. Ta cifra je 2008. godine iznosila tek nešto više od sto hiljada. Možda je, pak, skupljanje svih tih knjiga u sopstvenoj kući bio plan koji se skrivao u pozadini moje strasti kupovine knjiga... Ali, knjige sam, u većini slučajeva, skupljao ponesen impulsom koji bi u tom trenutku navirao iz mene. A to moje kupovanje knjiga jednu po jednu imalo je nečega u sebi što je ličilo na zidanje kuće, kamen po kamen.

            Početkom 1980-ih godina sam, ne samo u antikvarnicama, već i u svim poznatijim velikim istanbulskim knjižarama susretao i druge nalik meni. Govorim o onima što su u pet-šest popodne svraćali u knjižaru, pitali trgovca: ''Šta danas ima novo?'' i što su, jednu po jednu, prelistavali nove knjige koje su toga dana došle u dućan. Taj broj se danas, 2008. godine, utrostručio, ali 1980-ih u Turskoj se godišnje u proseku izdavalo oko tri hiljade knjiga. Gotovo polovina tih knjiga čiju sam veliku većinu uspio videti bili su prevodi. Zbog toga što se iz inostranstva nije uvozilo previše knjiga, iz tih traljavih prevoda čija je većina načinjena nabrzinu, ja sam se nastojao upoznati sa dešavanjima u svetskoj književnosti.
Veliki historijski tomovi studija o korenima turske ''zaostalosti'', siromaštvu, političkim i socijalnim krizama bili su zvezde knjižara 1970-ih godina. Za razliku od starih Osmanskih historija, koje se svakodnevno, novim fontovima pripremaju za doštampavanje i koje sam sve kupio, ove, srditim jezikom ispisane, pretenciozne, moderne historije nas preterano ne okrivljuju za katastrofe koje su nas zadesile; oni ističu kako su ili strane sile, ili nekolicina zlih i pokvarenih ljudi među nama razlozi ''naše zaostalosti'', bede i naše neobrazovanosti i možda su zbog toga veoma omiljene i mnogo čitaju. Bez ikakvoga razmišljanja bih kupovao memoare, romane, istorijske knjige koje dokazuju da se neka misterija, zavera, nekakve igre međunarodnih sila kriju u ''pozadini'' niza vojnih udara što su se desile u skoroj prošlosti, političkih pokreta, vojnih poraza u periodu pada Osmanske imperije i nepresušnih političkih ubistava. Kupovao sam istorije gradova napisane od strane penzionisanih nastavnika, koje su objavljivali sami pisci ili opštine, sećanja doktora idealista, inžinjera, poreskih službenika, diplomata i političara, životne priče filmskih zvezda, knjige o šejhovima i tarikatima, sveske u kojima su se razotkrivala prava lica masona i njihova imena, sve knjige koje su sadržavale malo humora, malo života, malo realnosti ili, ako ništa više, malo Turske.

            U detinjstvu sam veoma rado čitao knjige o Ataturku, koje su pisali njegovi prijatelji ili ljudi iz bliskoga okruženja. Za razliku od ovih knjiga što su ih napisali ljudi koji su poznavali i doista voleli Ataturka, uobrazilja Ataturka se – zbog zabrana koje su onemogućavale da vidimo njegove ljudske strane i da pišemo o njima – pretvorila se u uobrazilju nekog autoritativnoga, superiornoga čoveka; njegovo se ugledno ime u većini slučajeva koristilo na loš način, da bi se ozakonila politička presija i zabrane. Zbog zabrana koje su danas na snazi u Turskoj, sasvim je nemoguće da se u nekom romanu Ataturk spominje kao nekakav normalan čovek, ili da se napiše njegova uverljiva biografija a da se pri tome ne nađete na sudu. Ali, unatoč tome, svake godine se o njemu napišu stotine knjiga. To možda stoga što, poput knjiga koje tematiziraju islam, zabrane uproštavaju teška i složena pitanja i piscima osiguravaju niz lagodnosti.

            Sredinom 1970-ih godina, kada sam napustio snove da postanem slikar i arhitekta i kada sam odlučio postati romanopisac, u Turskoj se godišnje objavljivalo 40-50 romana. Sve sam ih video, a, ubeđen da će jednog dana nečemu koristiti, većinu sam kupio, te malo prelistao ne toliko zbog njihove književne vrednosti, koliko zbog detalja iz seljačkoga života, prizora ljudi iz provincije i skica života iz Istanbula i Turske. Poznati kritičar 1950-ih godina, Nurullah Atač - koji je, sa jedne strane, na sav glas zastupao ideju po kojoj mi, u svim sferama, trebamo oponašati zapadnu civilizaciju, a osobito francusku kulturu, a koji se, sa druge strane, nije mogao odupreti ismevanju gluposti koje su, oponašajući Francuze, pravili pisci slabog obrazovanja – pisao je kako čovek u jednoj zemlji kao što je naša ponekad treba kupovati objavljene knjige samo zato da bi podržao svoga pisca i njegovog izdavača. Držao sam se ovog njegovog saveta.

            Prelistavajući i čitajući ove knjige, osećao sam i zadovoljstvo pripadanja jednoj kulturi, jednoj  istoriji, ali sam, isto tako, bivao i sretan, razmišljajući o knjigama koje ću nekada pisati. Ponekad bi me, pak, lagano obuzimala nekakva seta, nekakav opasan pesimizam. Čitajući neku knjigu, pažnju mi znaju odvlačiti učestale štamparske greške, te piščeva i izdavačeva nesmotrenost; a neka druga knjiga me rastuži, jer se – zbog piščeve žurbe, srdžbe ili zbunjenosti -  ubija neka tema kojoj se može pristupiti na dosta pametniji i daleko bogatiji način. A, inače, i tema bi mi se činila pomalo apsurdna i žalosna... Osetio bih tugu i stoga što su ove besmislene i bezvredne knjige bile veoma omiljene ili što se uopće nije primetila ta zanimljiva i očaravajuća knjiga...
Sve ove emocije u meni bi budile jedno veće, dublje nespokojstvo i onaj mukotrpni oblak sumnje - sa kojim se tokom celoga života bore svi obrazovani iz zemalja izvan Zapada – počinje lagano narastati i zgušnjavati se u mojoj glavi: zašto može biti bitno to što se zna da su u XV i XVI veku Anadolijom tumarali tigrovi? Ili, šta znači to što se zna da je indijska književnost imala uticaja na poeziju Asafa Haleta Čelebija, pesnika, kojeg jedva poznaje čak i turski čitatelj? Nije mi se činilo bitnim ni znati da se turska tajna služba krije u pozadini dešavanja 6. i 7. septembra 1955. godine kada su banditi i pljačkaši u Istanbulu popljačkali kuće i dućane židovske i pravoslavne manjine i poubijali njihove sveštenike, koliko ni to da su Englezi bili ti koji nisu želeli da celi Cipar pripadne Grcima; kao ni čitati ono što je prilikom krstarenja Bosforom Ataturk pričao sa irankim šahom. Osetio bih prazninu nastojanja onih što su o tim temama pisali studije, romane i historije. Ja sam – poput historičara Faruka, junaka mog drugog romana, Tiha kuća, koji je u Osmanskoj arhivi iščitavao stogodišnje dokumente, koji je, ne zaboravljajući nijednu, u glavi nosio sve činjenice, ali koji nije uspevao da uspostavi bilo kakvu vezu među njima – u trenucima pesimizma počinjao osećati zabrinutost za ''značaj'' detalja cele jedne  istorije, kulture, jezika, koje sam uspešno čuvao u svojoj biblioteci. Zašto bi danas bilo bitno ko je izazvao veliki požar u Izmiru? Činilo mi se kao da jedino četiri-pet osoba poput mene zanimaju razlozi u pozadini ustanka 27. maja ili osnivanja Demokratske partije nakon Drugog svetskog rata. Da li je to stoga što je turska kultura bila previše politička? Ili, stoga što se život zemlje u većini slučajeva tumači politikom? Ili, pak, zbog toga što je osećaj provincijalizma, bivanja daleko od centra, u očima čoveka umanjila vrednost sopstvene nacionalne biblioteke?

Činjenica da fakti iz knjiga, kojima sam željno ispunio sobe svoje kuće, za ostale narode, za ostatak sveta nisu bitni onoliko koliko bih to ja želeo, uvek mi je, uporedo sa osećajem praznine i beskorisnosti, narušavala spokoj. Iako me je dvadesetih godina povremeno uznemiravala činjenica da je moj svet toliko udaljen od centra sveta, taj osećaj nije bio prepreka da neizmerno volim svoju biblioteku. Kada sam tridesetih godina prvi put otišao u Ameriku i suočio se sa bogatstvom drugih biblioteka i svetske kulture, osetio sam bol videvši kako se u svetu veoma malo zna o turskoj kulturi i biblioteci. Ovaj bol mi je, kao romanopiscu, u isto vreme, bio i svojevrsno upozorenje koje mi je savetovalo da ''dublje'' gledam na život i svoju biblioteku, da bolje uvidim razlike između kratkotrajnih i temeljnih dimenzija kulture i moje biblioteke.

            U romanu Javašluk Milana Kundere postoji jedna junak, Čeh, koji na jednom međunarodnom sastanku, kad god uhvati priliku, svoje izlaganje započinje rečima ''u mojoj zemlji'' i koji je zbog toga komičan. Zbog toga što nije mogao razmišljati ni o čemu drugome osim o svojoj zemlji i zbog toga što nije uspevao uočiti vezu između sopstvene ljudskosti i celoga čovečanstva, ovaj junak se opravdano nipodaštava. Ali, dok sam čitao Javašluk, ja se nisam poistovetio sa onima koji su nipodaštavali onoga što kaže ''u mojoj zemlji'', već sa tim komičnim junakom. Ne da bih bio poput tog komičnog junaka, već da ne bih bio. Godina 1980-ih shvatio sam da ću – kažem li to rečima junaka Crne knjige - ''uspeti biti ono što jesam'' jedino ukoliko se poistovetim i shvatim osobu koju je – zbog onoga što je učinio kako bi se rešio provincijalizma i utučenosti – Naipaul oslovio sa ''falsifikovani čovek'', a nikako nipodaštavanjem njegove bede.
Oponašati Zapad, kako je to – zbog toga što Turci nikada u svojoj istoriji nisu bili kolonizirani od strane Zapada – od nas tražio Ataturk, postalo je jedan značajan deo modernog  turskog identiteta i nije to nešto ponižavajuće, žalosno, kako su na to aludirali Kundera, Naipaul ili Edward Said. Ono, pak, na što turskim čitateljima ukazuje simpatična komičnost gospodina Efruza, najomiljenijeg – ili najomraženijeg – junaka turske književnosti, koji je stvoren da kritizira težnju europeizacije i karakterizira je kao ''snobizam, pomodarstvo'', nije neodoljivo bogatstvo turske biblioteke, već samo to što je polemičar, koji je povremeno verovao i u krvni rasizam, nacionalistički pripovedač Omer Seyfettin (1884-1920), europeizaciju doživljavao kao pokret više klase koji je odvojen od naroda.
Ja se, u kontekstu ovih pitanja, osećam bliskim Dostojevskom, koji se srdio na ruske intelektualce, jer su bolje poznavali Europu, nego Rusiju. Međutim, preterano i ne opravdavam ovu srdžbu Dostojevskog koja ga je dovela dotle da mrzi Turgenjeva. Jer, iz ličnog iskustva znam da se u pozadini Dostojevskog tako entuzijastičkog preuzimanja obaveze branjenja ruske kulture, pravoslavnog misticizma, (da kažemo ruske biblioteke?) nalazi emotivna reakcija koju je osećao ne samo prema Zapadnjacima, već i prema ruskim intelektualcima zbog njihovog nepoznavanja ove kulture.
U ovih trideset i pet godina, koliko se bavim pisanjem romana, naučio sam da čak ni najapsurdnije, najprovincijalnije, najnevremenije, od epoha i mode najudaljenije, najgluplje, najpogrešnije i najčudnije knjige moje turske biblioteke ne doživim smešnim i da ih ne zabacim u neki zapećak. Ali, tajna moga uspeha da zavolim te knjige nije bila u njihovom iščitavanju na način kako su to želeli njihovi pisci... Bilo je to čitanje ovih čudnih, nepovezanih, a na mestima i zbunjujuće lepih knjiga, uz nastojanje da se sâm stavim na mesto njihovih pisaca. Način da se oslobodi provincijalizma nije bio beg iz provincije, već krajnje poistovećivanje sa tim osećajem. Tako sam naučio i da podrobnije uđem u svoju biblioteku koja je postajala sve veća i veća, a i da uspostavim distancu između sebe i nje. Na taj način sam, nakon svoje  četrdesete , shvatio da je najjači razlog moje ljubavi prema biblioteci bio taj što je nisu poznavali ni Zapadnjaci, a niti Turci.
Sada mi, pak, govore: ''Dobili ste Nobelovu nagradu, a ovo je godina Turske na Sajmu knjiga u Frankfurtu. Možete li nam predstaviti Vašu tursku biblioteku?'' Spreman sam to uraditi; spreman sam pokrenuti ljubav prema turskoj biblioteci, ali se bojim da ću pri tome izgubiti svoju ljubav prema njoj...

 

  

Orhan Pamuk,Istambul

ISTANBUL

Orhan Pamuk

Neki drugi Orhan


Godinama, još od ranoga detinjstva, duboko u sebi verovao sam da u nekoj od istanbulskih ulica, u kući posvema nalik našoj, živi neki Orhan sasvim sličan meni, moj dvojnik, neko isti kao ja. Ne sećam se otkud i kako mi se prvi put javila ta pomisao. Zacelo je u meni nastala kao plod dugotrajnog procesa sazdana od nesporazuma, slučajnosti, igara i strahova. Da bih vam ispripovedao što sam osećao kad se ta uobrazilja počela javljati, priču moram otpočeti trenutkom kad sam je prvi put najjasnije osetio u sebi.

Kada mi je bilo pet godina, odveli su me na neko vreme u drugu kuću. Majka i otac našli su se u Parizu po završetku jedne od svojih svađa i razdoblja odvojenog života, a mene i brata - obojica smo ostala u Istanbulu - rastavili su jednog od drugoga. Brat je ostao na Nišantašu,2 u “Apartmanu Pamuk”,3 s bakom po ocu i brojnom obitelji. Mene su pak poslali na Džihangir,4 tetki po majci. Na jednom zidu te kuće, u kojoj su me uvek dočekivali s ljubavlju i osmehom, visila je u belom okviru slika nekog dečačića. Tetak ili tetka pokazivali su mi je s vremena na vreme i govorili smešeći se: “Pogledaj, to si ti!”


Taj krupnooki ljupki dečak sa slike doista mi je bio nalik. I on je na glavi imao kačket kakav sam nosio kad sam izlazio. Ali opet, znao sam da to nije baš moja slika. (Beše to zapravo kičasta reprodukcija slike nekog ljupkog dečaka, donešena iz Evrope.) Oduvek me kopkalo: bi li on mogao biti taj Orhan iz druge kuće?

Eto, tako sam i ja počeo živeti u drugoj kući. Kao da sam i sâm morao otići onamo kako bih se susreo sa svojim dvojnikom koji živi u toj kući negde u Istanbulu, no to me otkriće nije nimalo usrećilo. Hteo sam se vratiti u “Apartman Pamuk”, svome pravom domu. Kad god bi mi rekli da sam na toj slici na zidu ja, u glavi bi mi nastala zbrka – ja, moja slika, slika nalik meni, moj dvojnik, neka druga kuća – svi bi se ti prizori izmešali i smesta bih poželio vratiti se kući i zauvek ostati onde sa svojom velikom porodicom.

Želja mi se naposletku ispunila: nakon kratkog vremena vratio sam se u “Apartman Pamuk”. No uobrazilja o drugom Orhanu koji živi u Istanbulu, u nekoj drugoj kući, nikada me nije napustila. U detinjstvu i ranoj mladosti ta je očaravajuća pomisao uvek spremno čekala u nekom lako dosežnu zakutku uma. Dok bih u zimske večeri hodao istanbulskim ulicama, načas bih se naježio pri pomisli da taj Orhan živi u nekoj od kuća u koje sam se trudio zaviriti, kuća iz kojih je dopirala narančasta svetlost i u kojima su – u mojoj mašti – lagodno živeli sretni i spokojni ljudi. Što sam bivao starijim, ta se maštarija pretvarala u fantaziju, a fantazija u prizore iz sna. U snovima, u kojima sam katkada znao i vrištati jer su se pretvarali u košmare, susretao sam se s tim drugim Orhanom, uvek u drugoj kući; ili bismo nas dvojica, dva Orhana, zurili jedan u drugoga sa zapanjujućom i bešćutnom hladnokrvnošću. Tada bih se, u polusnu, još čvršće privijao uz jastuk, još jače vezivao za svoj dom, ulicu, za mesto u kojem živim. Ali, kad bih bio nesretan, počinjao bih maštati o tome da se preselim u drugu kuću, u drugi život, onamo gde živi taj drugi Orhan, i ubrzo bih pomalo poverovao da sam ja on, pa bih se prepuštao njegovim snovima o sreći. Te bi me maštarije toliko usrećile da više nisam morao ni pomišljati na odlazak u drugu kuću.

Tako dođosmo do bitnoga: otkad sam se rodio, nisam napuštao kuće, ulice i četvrti u kojima sam živio. Pedeset godina kasnije (iako sam u međuvremenu živio i u drugim delovima Istanbula), znam da je to što i sada živim u “Apartmanu Pamuk” – onde gde me majka primila u naručje i prvi put mi pokazala svet, i gdje su snimljene moje prve fotografije – povezano s mišlju i utehom da na drugom kraju Istanbula živi još jedan Orhan. Osećam da upravo to čini moju priču posebnom za mene, pa stoga i za Istanbul: u epohi obeleženom velikim seobama i stvaralačkom snagom doseljenika, ja sam neprestano bio u istome gradu i čitavih pedeset godina proživeo na istome meestu. “Izađi malo na ulicu, pođi nekamo, otputuj!”, tužno bi mi govorila majka.


Ima pisaca poput Conrada, Nabokova, Naipaula, koji su pisali uspešno menjajući jezik, naciju, kulturu, državu, kontinent, čak i civilizaciju. Onako kako je njihov stvaralački identitet crpio snagu iz progonstva ili preseljenja, tako je i moja vezanost za dom, ulicu, krajolik i grad određivala mene. Vezanost za Istanbul je, dakle, i sudbina grada, i značajka čoveka.


Flaubert, kojega su se, kada je stotinu i dve godine pre mog rođenja došao u Istanbul, dojmili gradska vreva i šarenilo, napisao je u jednome pismu kako veruje da će za stotinu godina Carigrad biti prestolnica sveta. Urušavanjem i nestankom Osmanskoga Carstva ostvarilo se upravo suprotno od onoga što je prorekao. Kad sam se ja rodio, Istanbul je, s obzirom na mesto koje mu je u svetu pripadalo, proživljavao dane najveće bede, siromaštva, osamljenosti i izopćenosti u svojoj dvomilenijskoj istoriji. Otkako znam za sebe, osećaj propasti Carstva, neimaština i tuga koju su izazivale ruševine po celom gradu bili su ono što je obeležavalo Istanbul. Borio sam se s tom tugom ili se naposletku mirio s njom kao i svi Carigrađani, i u tome mi je protekao život.


Ko god oseća potrebu da životu da neki smisao, najmanje jednom u životu propituje značenje mesta i vremena u kom se rodio. Kakvo značenje ima to što ste rođeni u tom i tom delu sveta, tog i tog datuma? Je li nas pravično zapalo ono što dobivamo kao zgoditak na lutriji – baš ta porodicaj, ta zemlja, taj grad, sve ono što trebamo zavoleti jer to od nas očekuju, i što na kraju i zavolimo svim srcem i dušom? Budući da sam rođen u Istanbulu koji je smožden, osiromašen i skrhan tugom stario i venuo pod pepelom i ostacima jednoga urušenog carstva, ostacima koji se i sami sve više urušavaju, povremeno osećam kao da me je zadesila zla kob. (Ipak, jedan unutarnji glas govori da je to zapravo sreća.) Ako je reč o bogatstvu, ponekad mi se čini kako sam srećan što sam se rodio u imućnoj porodici. (Iako se katkad tvrdilo i suprotno.) Najčešće prihvatam da je Istanbul, gde sam se rodio i proveo celi život, za mene neumitna sudbina, baš kao i moje telo na koje sam se na kraju prestao žaliti (“Kad bih bio malo krupnije građe i malo zgodniji!”), ili kao spol (“Da sam se rodio kao žena, bi li mi spolnost pričinjavala manje poteškoća?”). Ova knjiga pripoveda o toj sudbini...


Rodio sam se 7. lipnja 1952. godine nešto iza ponoći, u maloj privatnoj bolnici u istanbulskoj četvrti Moda. Noć, bolnički hodnici i svet bili su mirni. Osim vatre i pepela što ih je vulkan Stromboli u Italiji dva dana pre moga rođenja iznenada počeo rigati, ništa drugo nije potresalo našu planetu. Novine su prenele kratke vesti o turskim vojnicima koji su ratovali u Severnoj Koreji, i neke sumnje iz američkih krugova o tome da se Severnjaci spremaju upotrebiti biološko oružje. Prave vesti, one koje je satima pre poroda pomno čitala moja majka, jednako kao i velika većina Carigrađana, odnosile su se na “naš grad”: prodavač tkanina juče je identificirao telo okorelog razbojnika i potvrdio da je taj čovek prošle godine, naoružan i usred bela dana, opljačkao njegov dućan u naselju Harbije.5 Dve noći pre toga, isti je razbojnik viđen kako sa strašnom maskom na licu kroz zahodski prozor pokušava ući u jednu kuću u četvrti Langa; nakon ulične potere u koju su krenuli čuvari i “hrabri” stanari Studentskoga doma Konja, sateran je u skladište građevinskog materijala, gdje je ispsovao policajce i ubio se. Sudeći po onome što mi je majka ispričala mnogo godina kasnije, s nešto ljutnje i gorčine, ona je te vesti čitala sama jer se otac, smestivši je u bolnicu, počeo dosađivati zbog toga što porod kasni, pa je otišao naći se s prijateljima. U bolničkoj je rađaonici uz nju bila jedino njena sestra, moja tetka, koja je u kasnim noćnim satima preskočila zid bolničkog vrta i tako uspela ući. Kad me je majka prvi put ugledala, pomislila je kako sam mršaviji, slabiji i nežniji od svoga dve godine starijeg brata.


Zapravo sam trebao reći “bit će da je pomislila”. Prošlo vreme na “miş”, koje u turskome jeziku koristimo za pričanje snova, bajki i svega što lično nismo doživeli, i komu sam vrlo sklon, prikladnije je za pripovedanje o onome što se događalo dok smo bili u kolevci, u dečjim kolicima, ili dok smo pravili prve korake. Jer, mnogo godina kasnije roditelji nam pričaju o tim našim prvim iskustvima, a mi, prožeti ugodnom jezom, uživajući slušamo te priče o sebi kao o nekome drugom tko izgovara prve reči i čini prve korake. Taj slatki osećaj, koji čoveka podseća na užitak sanjanja samoga sebe, kasnije u nas usadi navadu koja nas otruje za celi život: sklonost da od drugih učimo važnost svih stvari u svome životu, čak i najskrovitijih užitaka. Ono što nam drugi ispričaju o raznim zgodama iz našeg života nakon nekog vremena ne samo da se uobliči u našu vlastitu predodžbu o tim zgodama, nego postane važnije i od događaja samih. Tako biva i s najranijim “sećanjima” iz dojenčke dobi; njih čujemo od drugih, oberučke prigrlimo i prepričavamo uvereni da se svega toga sami prisećamo. Tako i važnost grada u komu živimo najčešće učimo od drugih, baš kao što od drugih učimo i važnost samoga života.


Kad god priče o sebi ili o Istanbulu usvojim kao vlastito sećanje, dođe mi da počnem ovako: “Pričaju da sam nekoć crtao, da sam se rodio i odrastao u Istanbulu, da sam bio dobro, radoznalo dete i da sam s dvadeset i dve, i ne znajući zašto, počeo pisati romane.” Ovu sam knjigu kanio napisati u tom tonu ne samo zato što čovek o svome životu pripoveda kao da ga je proživio neko drugi, nego i stoga što tada vlastiti život poistovećuje s ugodnim snom, u kojemu su mu glas i volja oslabili. No budući da život prikazuje kao pripremu za stvarniji i svetliji “drugi” život, u kom će se čovek kasnije naći kao probuđen iz sna, taj bajkoviti način pripovedanja ne čini mi se uverljivim. Jer, taj drugi život, koji će kasnije moći živeti ljudi poput mene, nije ništa doli knjiga u tvojoj ruci. Ona je prepuštena tvojoj pažnji, čitatelju! Ja ću prema tebi biti pošten, a ti prema meni budi blagonaklon.


________________________________________________



Mellingovi pejzaži s Bospora


Od svih zapadnih slikara koji su crtali bosporske krajolike, Melling je taj koji mi je priredio najveći užitak gledanja i koji je najuverljiviji. Moj tetak, izdavač i pjesnik Ševket Rado, izdao je 1969. godine u upola manjem formatu reprint njegove knjige Voyage pittoresque de Constantinople et des rives du Bosphore (Živopisno putovanje po Istanbulu i obalama Bospora) iz 1819. godine, čiji mi je čak i naslov poetičan, i darovao nam ga u vrijeme dok je u meni plamtjela strast za slikanjem. Te slike, čiji ću svaki detalj satima pozorno razgledati, budile su u meni osjećaj da je upravo to onaj savršeni osmanski Istanbul iz minulih stoljeća. Ta slatka samoobmana javljala se u meni dok sam gledao crno-bijele linije gravira koje su s tih slika načinjene pod Mellingovim nadzorom, više negoli u trenucima dok sam promatrao njegove radove u akvarelu i gvašu, koji su vrvjeli pojedinostima što ih je ucrtavao s pomnjom arhitekta i matematičara. Ako ništa drugo, kad god sam poželio samoga sebe uvjeriti da je prošlost bila predivna – a prekomjerna izloženost snazi zapadne književnosti i umjetnosti ponekad čovjeka može odvesti u takav “istanbulski nacionalizam” – razgledanje Mellingovih gravira pružalo mi je utjehu. Tu utjehu prati tužan osjećaj da te ljepote, kao i većine tih građevina, više nema. S druge pak strane, logika me u trenucima prekomjerna uzbuđenja podsjeća na to da upravo taj osjećaj gubitka čini Mellingove slike lijepima. Možda ih i gledam kako bih se malo rastužio.


Antoine-Ignace Melling, rođen 1763. godine, bio je u pravom smislu riječi Europljanin – Nijemac koji je imao talijanske i francuske krvi. Nakon što je uz oca, kipara na dvoru nadvojvode Karla Friedricha u Karlsruheu, izučio kiparstvo, u Strasbourgu je kod strica studirao slikarstvo, arhitekturu i matematiku. U Istanbul ga je vjerojatno dovelo putovanje na koje je krenuo pod utjecajem “istočnoga romantizma” što je, kad je Melling imao devetnaest godina, bio u laganom usponu. Onoga dana kad je stigao u grad vjerojatno nije ni slutio da će u njemu ostati osamnaest godina. Melling je u vrtovima Pere, koja je u Istanbulu pružala prebivalište postupno rastućem stanovništvu, i na kojoj je izniknuo današnji Bejoglu,6 najprije počeo davati satove u krugovima diplomatskih izaslanstava koja su prva počela živjeti kozmopolitskim životom visokih društvenih slojeva. Kad je sultanija Hatidže, mlađa sestra sultana Selima III., vidjela vrt ljetnikovca koji je u Bujukdereu7 dao sagraditi baron de Hübsch, bivši otpravnik poslova Danskoga veleposlanstva u Istanbulu, i kad je i za sebe poželjela jedan takav, preporučili su joj Mellinga. On je sultanovoj sestri, koja je kao i sam vladar bila otvorena prema novotarijama sa Zapada, najprije dao napraviti vrt u zapadnome stilu, u obliku labirinta od ruža, akacija i jorgovana. Kasnije je sultanija Hatidže dala podići malenu vilu uz dvorac na Defterdarburnuu (danas je to prostor između četvrti Ortakoj i Kuručešme).8 Romanopisac Ahmet Hamdi Tanpinar9 (1901.-1962.) piše da se ta neoklasicistička građevina sa stupovima, podignuta u europskom stilu (znamo je samo s Mellingovih slika jer više ne postoji), uklapala u sliku Bospora te da je čak i doprinijela stvaranju onoga što on naziva “miješanim ukusom”. Melling je i za dvorac na Bešiktašu10 – ljetnikovac Selima III. – projektirao dodatne građevine i unutarnju dekoraciju koje se, iako u istome, neoklasicističkom stilu, posve uklapaju u atmosferu Bospora.


Melling je bio i sultanijin – kazano današnjim jezikom – «umjetnički savjetnik», tj. radio je na poslovima «unutarnjeg uređenja». Za nju je kupovao posude za cvijeće, nadgledao obradu bisera na izvezenim ubrusima, a nedjeljom je izvodio supruge diplomatskih izaslanika u šetnju obalom ili pripremao mreže za komarce.


Sve to saznajemo iz pisama što su ih njih dvoje pisali jedno drugome i koja se danas čuvaju u jednoj privatnoj zbirci. Melling i sultanija Hatidže imali su svojevrsni intelektualni izum: u tim pismima počeli su koristiti tursku latinicu stotinu trideset godina prije Ataturkove «jezične revolucije» iz 1928. godine.11 Zahvaljujući toj prepisci danas znamo kako je otprilike govorila sestra jednoga sultana iz Istanbula, u kojem se u to vrijeme nisu pisali memoari i romani:


“Majstore Melling, kada će stići mreža za komarce? Molim te, već sutra! Odmah se daj na posao, pokaži se... Jako čudna slika noža... Otpravljena je natrag ona slika Istanbula, ne uklapa se... Stolac ne želim, ne sviđa mi se. Hoću pozlaćene stolce... S malo svile i mnogo srebrnih i zlatnih niti. Vidjela sam nacrt srebrne škrinjice za nakit, ali nemoj je dati izraditi, sačuvaj prijašnji nacrt, ne kvari ga... Novac ću ti isplatiti u utorak (Martedi)...” i sl.


U vrijeme kad je sultanija Hatidže pisala Mellingu pisma iz kojih se razaznaje da je osim latinice svladala i nešto talijanskoga, još nije bila navršila tridesetu. Njezin muž Sejid Paša, erzurumski namjesnik, uglavnom je izbivao iz Istanbula. Kad je u Istanbul stigla vijest o Napoleonovu pohodu na Egipat, i kad se u dvorskim krugovima javio bijes prema Francuzima, Melling se oženio jednom Đenovljankom. Tih je dana, kako se vidi i iz tužnih pisama što ih je upućivao sultaniji Hatidže, iz nekog razloga pao u nemilost:


“Gospodarice, Vaš je sluga pokorni u subotu poslao svoga lakeja da uzme plaću... no rečeno je da plaće više nema... Budući da mi je moja Gospodarica učinila toliko dobra, nisam mogao vjerovati da je Ona izvoljela dati takvu preporuku... Mislim da su ta govorkanja plod ljubomore, ljudi vide da moja Gospodarica voli svoga roba pokornog... Uskoro dolazi zima, preselit ću na Bejoglu, ali kako? Nemam ni groša. Gazda traži najamninu, trebam ugljen, drva, namirnice, usto mi je i kći oboljela od kozica, liječnik traži pedeset groša, otkud mi sve to? Koliko sam Vas puta preklinjao, koliko sam novca potrošio na putovanje i prijevoz čamcem, a nikakve koristi od toga... U džepu nemam ni jednog jedinog novčića, preklinjem Vas...”


Ne dobivši od sultanije Hatidže nikakav odgovor, Melling se, otpočinjući pripreme za povratak u Europu, istodobno dao i na poslove koji su mu trebali donijeti zaradu. U to vrijeme razradio je ideju da svoje velike slike s mnoštvom detalja, na kojima je mnogo prije toga počeo raditi zbog bliskih odnosa sa sultanom, skupi i tiska u jednoj knjizi, te je i uz pomoć glasovitog orijentalista Pierrea Rufina, otpravnika poslova u Fracuskom veleposlanstvu u Istanbulu, počeo prijepisku s Parizom. Od Mellingova odlaska u Pariz 1802. godine do objavljivanja knjige proći će sedamnaest godina (tada mu je bilo već pedeset šest), a već u pripremnim etapama stvaranja knjige na kojoj će raditi najglasovitiji pariški graveri toga doba bilo je bjelodano da je slikar veliki majstor u realističnom prikazivanju najsitnijih pojedinosti.


Prvi dojmovi koji se u nama danas javljaju kad gledamo tih četrdeset osam velikih gravira iz njegove knjige jesu ta slikareva privrženost realističnim detaljima i odlučnost. Osjećaj autentičnosti za kojom svjesno traga razum da bi, uranjajući u prizore iz izgubljenog svijeta, u miru mogao uživati u ljepotama Bospora i Istanbula, Melling postiže izoštrenim fokusiranjem na arhitektonski detalj i majstorskim poigravanjem razigranošću perspektive. Čak i najimaginarnija od tih četrdeset osam gravira, ona koja prikazuje unutrašnjost sultanova harema, i kod Carigrađanina stvara dojam snažne realističnosti i ozbiljnosti zbog arhitektonskoga reza, korištenja “gotskih” mogućnosti perspektive i stoga što su haremske priležnice prikazane dostojanstvenima i profinjenima, što se poprilično razlikovalo od zapadnih erotskih fantazija o haremu. Akademsku i ozbiljnu atmosferu svojih slika Melling uravnotežuje detaljima s prikazima ljudi, koje smiješta na rubne ili kutne dijelove slika. Na ulazu u harem vidimo dvije priležnice koje su se, stojeći postrance, s ljubavlju privile jedna uz drugu prinoseći usne jedna drugoj, ali, za razliku od drugih zapadnih slikara toga doba, koji su pokazivali veliko zanimanje za takve pojedinosti, Melling tom paru ne pridaje veće značenje niti ga stavlja u središte slike da bi time dramatizirao njihovu bliskost.


Mellingovi istanbulski pejzaži kao da nemaju središta. Možda je to drugi razlog (nakon ozbiljnosti detalja) zbog kojeg osjećam toliku bliskost s njegovim Istanbulom. Na jednom zemljovidu na kraju knjige on je s topografskom preciznošću obilježio s kojega je kraja Istanbula i pod kojim kutom nacrtao svaku od tih četrdeset osam slika, ali one kod mene bude dojam da taj kadar nema središta ni kraja, baš kao što ga nema ni na kineskim svicima ili kod pokretne kamere u nekim sinemaskop-filmovima. Budući da slikar u središte svoje slike nikada nije stavio dramatične ljudske figure, kad god otvorim knjigu i kad se preda mnom ukažu crno-bijeli krajolici, u meni se, poput neke bajke iz djetinjstva, javi osjećaj da Istanbul nema ni središta ni kraja, osjećaj kakav se javljao kada bi mi se iza jednog zaljeva ukazao drugi dok sam kao dijete šetao Bosporom, ili kad bi se na zavoju nekog puta što krivuda obalom iznenada promijenio krajolik zbog zbunjujućeg kuta gledanja.


Mellingovi bosporski pejzaži pružaju mi ne samo čarobnu mogućnost povratka u krajolike moga djetinjstva, ne samo mogućnost da ponovo vidim doline i gole padine i brda nad Bosporom (gola su bila i u mome djetinjstvu, ali sam vremenom zaboravio da su u proteklih četrdeset godina prekrivena ružnim stambenim blokovima), nego nas, bili mi tužni ili sretni, navode i na pomisao kako se iza ljepota Bospora, koje se raskriljuju stranicu za stranicom što se više ide unatrag kroz vrijeme, krije rajska prošlost, te da je i moj život sazdan od nekih uspomena, nekih krajolika i mjestâ iz toga davnoga raja. Spoznaja da u toj točki gdje se spajaju tuga i sreća odolijevaju vremenu neki detalji koje mogu prepoznati samo oni koji izbliza poznaju Bospor, u meni stvara dojam da su te slike izašle iz bezvremenoga raja i ušle u moj sadašnji život. Da, kažem samome sebi, čim izađe iz zaljeva Tarabja, mirno se more najednom ustalasa pod naletom sjeveroistočnjaka s Crnoga mora, i na leđima brzih i nervoznih valova ukaže se ljutita i nestrpljiva pjena – upravo ovako kako je nacrtao Melling! Da, gajevi na padinama Bebeka12 u predvečerja postaju dublji zbog one osebujne tame koja izlazi iz njih samih, i koju može osjetiti samo netko tko je u tim predjelima proveo desetljeća, kao ja, kao Melling. Da, bosporski borovi i čempresi ukorijenjeni su u istanbulski pejzaž upravo s istom otmjenošću i snagom.


I čempresi, nezaobilazni junaci tradicionalnog islamskog vrta i raja s islamskih minijatura, smješteni su na Mellingovim slikama Bospora kao istančane i dostojanstvene crne mrlje koje, baš kao na iranskim minijaturama, krajoliku daju poetičnu harmoniju. Čak i kad crta grbave i krive bosporske borove, Melling, za razliku od drugih zapadnih slikara Bospora i Istanbula, usmjerava pogled među grane i ne juri za nekim dramatičnim uzbuđenjem ili dojmom koji bi trebao izazvati okvir slike. U tome sliči na minijaturiste: jednako kao i stabla, on izdaleka vidi i ljude, pa čak i u trenucima kad ih posve obladaju emocijama. To što s potpunim majstorskim umijećem ne crta pokrete ljudskoga tijela, što se - možda i zbog toga - uopće ne bavi gestama, ili pak što katkad neuspješno na bosporske vode postavi čamce ili lađe (pogotovo ako idu ravno na nas) i što građevine i ljude, usprkos tolikoj pomnji, ponekad nacrta s djetinjastim nesrazmjerom, sve ga to čini slikarem s kojim se, pridajući njegovim slikama određenu poetičnost, jedan Carigrađanin lakše može poistovjetiti. U tome što Melling sve, pa i najraznolikije ženske figure u saraju sultanije Hatidže, ili pak u sultanovu haremu, crta sa sličnim licem, kao da su sestre, ima neke prostodušnosti koja promatraču izmamljuje smiješak.


Ono što Mellinga čini dojmljivim jest to što je spomenutu prostodušnost, koja kao da je izašla iz najboljih islamskih minijatura i iz djetinjstva zlatnoga doba Istanbula, istančano sjedinio s arhitektonskim, topografskim i drugim pojedinostima iz svakodnevnog života, a to ni jednom orijentalnom umjetniku nije pošlo za rukom. Onodobni pogled s Pere na Djevojačku kulu13 i Uskudar,14 ili pak panorama Topkapija15 s prozorâ jedne kavane na padinama Tophanea16 iz koje je slikao (Melling je na zemljovidu ucrtao kut gledanja), to jest s mjesta udaljenog stotinjak koraka od moje radne sobe na Džihangiru, u kojoj pišem ove retke, ili pak panorama Istanbula s padina Ejuba,17 to su ne samo svevremeni, nama dobro znani, nego i rajski pejzaži. Taj raj pada u vrijeme kad Bospor za osmanski dvor nije bio samo niz grčkih ribarskih sela, nego i prostor na kojemu se moguće naseliti, odnosno u vrijeme kad osmanska arhitektura, spoznavši privlačnost Zapada, odustaje od svoje jednostavnosti. Zbog Mellinga mi se osmansko razdoblje prije Selima III. čine vrlo dalekima.


Kao što je nekoć radila i Marguerite Yourcenar proučavajući gravire Rima i Venecije, na kojima je Piranesi počeo raditi trideset godina prije Mellinga, i ja istinski uživam u tome da u ruke uzmem povećalo i na Mellingovim prizorima Istanbula promatram Carigrađane u pokretu. Primjerice, na slici koja prikazuje trg i česmu u kvartu Tophane, u koju je Melling uložio mnogo truda da bi centimetar po centimetar nacrtao sve pojedinosti, uživam pozorno promatrati prodavača dinja i lubenica u lijevom kutu (tezga i način na koji kupcu pruža lubenicu i danas su isti), ili, drugi put, način na koji na niskome stolcu sjedi drugi lubeničar u donjem srednjem dijelu slike. Ta česma, kojoj je Melling među istanbulskim spomenicima posvetio toliko slikarskog truda i pažnje zbog njezine profinjenosti i koja je, kako vidimo na slici, bila uzdignuta, danas je u udubljenju zato što su ulice oko nje kasnije uzdignute popločavanjem i nanošenjem mnogih slojeva asfalta. Velik mi užitak pruža ponovno otkrivanje mnoštva sitnih pojedinosti koje sam nakon nekog vremena zaboravio: djecu koja drže majku za ruku i koju je naš slikar volio vidjeti na svakome uglu grada, u svakome vrtu (kao što će pedeset godina kasnije zamijetiti Theophile Gautier, razlog je tomu što majka s djetetom uživa veće poštovanje nego žena koja šeta sama, i što je s djetetom nitko neće uznemiravati); ulične prodavače koji, kao i danas, na svakom uglu Istanbula nude raznovrsnu odjeću, stoličice i hranu, i na čijim se licima čita bezvoljnost; mladića koji s pristaništa na Bešiktašu u mirno more zabacuje udicu (Mellinga toliko volim da se ne usudim kazati kako na obali Bešiktaša more nikada ne može biti tako mirno); dva tajnovita čovjeka koji stoje jedan pored drugog udaljeni petnaest koraka od tog mladića (stavio sam ih na naslovnicu jednog od turskih izdanja Bijele tvrđave); čovjeka koji na vrhu Kandillija tjera medvjeda da pleše i njegova pomoćnika koji udara u def; čovjeka koji na Trgu sultana Ahmeta (za Mellinga je to hipodrom) tromo korača uz natovarena konja ne zamjećujući svu tu gužvu u centru i ta zdanja oko sebe, kao i svaki pravi Carigrađanin; prodavača pereca koji, okrenut leđima svjetini, u jednom kutu iste slike sjedi na tronošcu (baš kao u mome djetinjstvu) i prodaje perece.


Za razliku od onih na Piranesijevim slikama, Carigrađane na Mallingovima ne guše arhitektura i priroda ma gdje se oni nalazili - u okruženju kakve god građevine ili kakvog god dojmljivog krajolika. Iako Melling poput Piranesija gaji ljubav za perspektivu, njegove slike nisu dramatične (pa čak ni vlasnici brodica koji su na obali Tophanea zametnuli «svađu lađara»!). Piranesijeva rušilačka i dramatična arhitektura, koja guši čovjeka i gura ga u kliše kakve nakaze, prosjaka, bogalja i čudaka, jest okomita. Kod Mellinga pak zamjećujemo vodoravni pokret koji ne zapinje ni za što i koji se svom širinom vidnog polja slobodna čovjeka prostire u jednom čudesnom i sretnom svijetu. To su Mellingu omogućili zemljopisni položaj Istanbula i njegova arhitektura, više negoli njegovo slikarsko umijeće ili elegancija. No da bi to mogao osjetiti, morao je u Istanbulu proboraviti osamnaest godina.


Kad je Melling napustio grad, polovicu života bio je proživio u Istanbulu. Tih osamnaest godina nije bilo razdoblje u kojem se školovao, nego razdoblje u kojem je stjecao temeljne predodžbe o životu, vodio borbu za egzistenciju, radio i stvorio prva djela. Zbog toga su mu zapali za oči detalji i materijal koji zamijete samo oni koji stalno žive u Istanbulu. Mellinga uopće nije zanimala ona čarobna i egzotična atmosfera koju su četrdesetak godina nakon njega u Istanbulu tražili sjajni slikari i graveri kao William Henry Bartlett (The Beauties of Bosphorus, 1835.), Thomas Allom (Constantinople and the Scenery of the Seven Churches of Asia Minor, 1839.) i Eugene Flandin (L’orient, 1853.). Budući da ga nisu uzbuđivale ni predodžbe koje su za kratko vrijeme postale opća mjesta, a koje su proistekle iz priča iz Tisuću i jedne noći i romantičarskog zanosa Istokom, koji je tih godina, posebice u Francuskoj, bio u usponu, Melling na svojim slikama ne pokušava promatrače dojmiti igrama svjetlosti i sjena, koje toliko priliče imaginarnoj atmosferi, ili izmaglicom i oblacima, niti pak grad i njegove stanovnike crtati zaobljenijima, punašnijima, arabesknijima ili potištenijima nego što jesu.


Mellingov način gledanja proistječe iz samoga grada. Ali, kako u to vrijeme stanovnici Istanbula nisu znali slikati sebe i svoj grad i kako se nisu ni zanimali za to, slikarstvo koje je on donio sa Zapada njegovim slikama, rađenima bez preduvjerenja, daje aureolu nečeg stranog. Budući da je grad vidio kao Carigrađanin, a slikao ga kao stranac bez preduvjerenja, Mellingov je Istanbul koliko poznato mjesto, kao uspomene i džamije, toliko i svijet kojemu nema slična, jedinstven i stoga izniman.


Svaki put kad bacim pogled na te slike obuzme me shvatljiva tuga zbog tog nestalog svijeta. Ali, svako ponovno otvaranje Mellinga – gotovo jedinoga “pouzdanog” vizualnog svjedoka toga svijeta izgubljenog u prošlosti – uvjeri me da moj Istanbul nije bio ezgotičan, “čaroban” ili neobičan, nego da zapravo još uvijek ima mnogo toga od Bospora moga djetinjstva, da je on sam po sebi nesvakidašnji – i to mi pruži utjehu.


S turskog preveo Ekrem Čaušević






Bilješke:


1 Orhan Pamuk, Istanbul. YKY, İstanbul 2004.4 Tekstovi u knjizi popraćeni su velikim brojem crno-bijelih fotografija koje u Odjeku iz tehničkih razloga nije moguće objaviti. Prijevod Istanbula pojavit će se u prvoj polovini 2006. godine u nakladi Vuković & Runjić, i u prijevodu prof. dr. Ekrema Čauševića.


2 Tur. Nişantaşı, istanbulska četvrt.


3 Za razliku od njezina značenja u našem jeziku, francuska riječ appartement u turskome označava stambenu zgradu. Budući da o «Apartmanu Pamuk» u kulturološkome smislu nešto kasnije govori i sam Pamuk, prevoditelj je u prijevodu koristio taj izraz, ali uvijek u navodnim znacima.


4 Tur. Cihangir, istanbulska četvrt.


5 Tur. Harbiye.


6 Pera (gr.) je bila elitni dio staroga Istanbula, gdje su se nekoć nalazile rezidencije evropskih ambasadora i izaslanika. Danas je dio četvrti Bejoglu (Beyoğlu).


7 Tur. Büyükdere.


8 Tur. Ortaköy, Kuruçeşme.


9 Tur. Ahmet Hamdi Tanpınar.


10 Tur. Beşiktaş, glasovita četvrt na Bosporu.


11 Te je godine u Turskoj ukinuto arapsko, a uvedeno latinično pismo.


12 Istanbulska četvrt na Bosporu.


13 Tur. Kızkulesi, nadaleko poznata kula u blizini Uskudara (Üsküdara), sagrađena u moru. Uz nju je vezana legenda po kojoj je i dobila ime.


14 Tur. Üsküdar (Skutari), istanbulska četvrt na maloazijskoj obali, ujedno i pristanište.


15 Topkapi-saraj (tur. Topkapı Sarayı), najglasovitija rezidencija osmanskih sultana.


16 Istanbulska četvrt. Ime dobila po arsenalu oružja, koji se nekoć nalazio onamo.


17 Tur. Eyüb, istanbulska četvrt smještena na kraju Zlatnoga roga. Poznata je po Ejubovu turbetu (po predaji poginuo 672. u arapskoj opsadi Istanbula) i džamiji u kojoj su turski sultani opasavali “Ejubovu sablju” za vrijeme svečane ceremonije stupanja na prijestolje.