6. 9. 2010.

Janet Vinterson – Strast


U legendama niko Sveti Gral nije osvojio silom. To je uspelo Persivalu, nežnom vitezu, koji je ušao u razrušenu kapelu i našao što su drugi prevideli, tako što je prosto seo i mirovao. Mislim sada da sloboda nije biti ni moćan ni bogat, ni omiljen ni bez obaveza, već biti u stanju da voliš. Voleti drugoga toliko da makar i za tren zaboraviš na sebe, to znači biti slobodan. Mistici i crkvenjaci govore o odbacivanju ovog tela i njegovih žudnji, o odbijanju da robuješ puti. Ne kažu da se kroz put (telesno) oslobađamo. Da će nas žudnja za drugim uzdići iz nas samih potpunije no išta božansko.
Mlak smo mi svet i naša čežnja za slobodom, čežnja je za ljubavlju. Da imamo hrabrosti da volimo, ne bismo toliko cenili sve te ratne činove.

Ljubav je, kažu, ropstvo, a strast je demon i mnogi su se zbog ljubavi izgubili. Znam da je ovo istina, ali znam da i bez ljubavi samo pipamo kroz tunele svojih života i nikad sunca ne vidimo. Kad sam se zaljubio, to je bilo kao da sam prvi put pogledao u ogledalo i video sebe. U čudu sam podigao ruku i dotakao svoje obraze, svoje grlo. To sam bio ja. A kad sam se video i privikao se na to ko sam, nisam se bojao da poneki deo sebe mrzim, jer sam želeo da budem dostojan onoga u koga je ogledalo.
Tada, pošto sam prvi put osmotrio sebe, osmotrio sam svet i video da je raznolikiji i lepši no sto sam mislio. Kao i većina ljudi uživao sam u toplim večerima, u mirisu hrane i pticama koje probadaju nebo, ali nisam bio ni mistik ni Božji čovek i nisam osećao zanos o kojem sam čitao. Čeznuo sam za osećanjima, mada vam u to vreme ovo ne bih umeo reći. Reči kao što su strast i zanos... svi ih naučimo, ali one ostaju mrtve na stranici. Ponekad ih prevrćemo, da saznamo šta je s druge strane, i svako ima svoju priču o nekoj ženi ili nekom bordelu, o opijumskoj noći ili ratu. Toga se bojimo. Bojimo se strasti i smejemo se prejakoj ljubavi i onima koji previše vole.
A opet, čeznemo da nešto osetimo.

__________________________________

Kad strast prvi put dođe u poznijim godinama, odricanje od nje je teže. I onima koji u poznijim godinama tu zver sretnu, nude se samo đavolski izbori. Da li će reći zbogom svemu što poznaju i zaploviti nepoznatim morem bez izvesnosti da će ponovo videti kopno? Hoće li odbaciti svakodnevne stvari koje su činile život podnošljivim i zanemariti osećanja starih prijatelja, možda pokojeg ljubavnika? Ukratko, hoće li se poneti kao da su dvadesetak godina mlađi, iako je zemlja hanaanska iza prvog grebena?
Obicno neće.
A ako to i učine, moraćeš da ih svežeš za katarku dok lađa isplovljava, jer je zov sirena jezivo slušati i mogli bi poludeti kad pomisle šta su izgubili.
To je jedan izbor.
Drugi je da naučiš da žongliraš; da činiš ono što smo mi činili devet noći.
To brzo izmori ruke, ako ne i srce.
Dva izbora.
Treći je da odbiješ strast. Onako kako bi razuman čovek odbio leoparda u kući, koliko god mu isprva pitomo izgledao. Mogao bi računati da ćes lako prehraniti leoparda i da je vrt dovoljno prostran, ali znaćeš makar u snovima da se nijedan leopard ne zadovoljava onim što mu se daje.
Posle devet noći mora stići deseta i nakon svakog očajničkog sastanka, očajavaćeš za još jednim. Nikad dosta hrane, nikad dosta vrta za tvoju ljubav.
I tako odbiješ, a onda otkriješ da ti kuću pohodi duh nekog leoparda.





 

Нема коментара:

Постави коментар