12. 4. 2023.

Klark Artur, Susret sa Ramom 2 ( 11- 17)

 



11.  MUŠKARCI, ŽENE I MAJMUNI 



       Izvesne žene, odavno je dokonao zapovednik Norton, ne treba puštati u brod; bestežinsko stanje je sa njihovim dojkama izvodilo stvari koje vraški rastrojavaju. Već je dovoljno loše kad stoje, ali kad bi počele da se kreću, pa se još pridruže vibracije koje pripomažu, to premaša ono što se od muškarca vrele krvi može tražiti da izdrži. Bio je sasvim siguran da je bar jednu tešku nesreću u svemiru prouzrokovala akutna rastrojenost posade nakon polaska neutegnute žene-oficira kroz komandnu kabinu. 

Jednom je ovu teoriju pomenuo brodskoj lekarki Lori Ernst, ne otkrivajući šta je nadahnulo baš takav tok misli. Nije bilo potrebno: i suviše su dobro poznavali jedno drugo. Pre više godina, na Zemlji, u trenutku obostrane usamljenosti i potištenosti, jednom su vodili ljubav. To iskustvo verovatno neće nikad ponoviti (mada kako da čovek u to bude sasvim siguran?) jer se u međuvremenu za oboje toliko stvari promenilo. Ipak, kad god bi dobro građena lekarka dooscilirala u zapovednikovu kabinu, on bi osetio prolazni odjek stare strasti; ona je znala da ga on oseća i oboje su bili srećni. 

"Bile", počela je, "proverila sam naše planinare i evo moje presude. Karl i Džo su u dobroj formi - svi pokazatelji su normalni, s obzirom na posao koji su obavili. Međutim, Vil pokazuje znake iznurenosti i telesnog gubitka. Neću te gnjaviti pojedinostima. Ne verujem da je vežbao koliko treba, a on nije jedini. U centrifugi se varalo; ako se ponovi, padaće glave. Molim te, objavi to." 

"Razumem, gospođo. Ali, imaju izvesno opravdanje. Posada je vrlo naporno radila."


 "Svakako. Mozgom i prstima. Ali ne telima - nisu obavljali pravi rad, merljiv kilogramometrima. A s time ćemo imati posla, ukoliko treba da istražujemo Ramu." 

"Pa, dobro, možemo li da istražujemo?" 

"Da, ukoliko postupamo obazrivo. Karl i ja smo izradili vrlo umeren program - zasnovan na pretpostavci da se ispod drugog nivoa možemo lišiti pribora za disanje. Naravno, to je neverovatna sreća i menja celu sliku snabdevanja. Još ne mogu da se naviknem na predstavu o svetu u kojem ima kiseonika... Te, tako, treba samo da pribavimo hranu, vodu i termo-odela - i spremni smo. Silazak će biti lak; izgleda da najveći deo puta možemo prevaliti klizeći niz onaj vrlo pogodni gelender." 

"Dao sam Čipsu da radi na sankama sa padobranskim kočenjem. Čak i ako nesmemo rizikovati da ih upotrebimo za ljudstvo, možemo ih koristiti za zalihe i opremu." 

"Odlično! Tako će putovanje trajati deset minuta. Inače bi trajalo oko jedan sat. Penjanje je teže proceniti. Volela bih da za to predvidimo šest sati, uključujući dva odmora od po sat. Kasnije, kad steknemo iskustvo - i malo razvijemo mišiće - moći ćemo da osetno skratimo vreme."

 "A šta je sa psihološkim činiocima?"

 "U ovako novoj sredini teško ih je proceniti. Mrak će možda predstavljati najvećiproblem." 

"Postaviću reflektore na glavčini. Pored svojih svetiljki, svaka ekipa tamo dole biće uvek osvetljena mlazom reflektora." 

"Odlično - to bi trebalo mnogo da pomogne."

 "Još nešto: da li da ne rizikujemo i pošaljemo grupu samo do pola stepeništa, pa nek' se vrate, ili da u prvom pokušaju odemo do kraja?"

 "Kad bismo imali puno vremena, bila bih oprezna. Međutim, vreme je kratko i ne vidim nikakvu opasnost da se ode do kraja - i da se razgleda unaokolo kad tamo stignemo."

 "Hvala, Lora - to je sve što sam hteo da znam. Daću zameniku da razradi pojedinosti. I narediću celoj posadi da ide u centrifugu - dvadeset minuta dnevno na pola zemaljske teže. Da li će te to zadovoljiti?"

 "Ne. Dole, u Rami, teža iznosi 0,6 zemaljske, a ja hoću da imam marginu sigurnosti. Neka bude tri četvrtine..." 

"Uh!" 

"U trajanju od deset minuta..." 

"E, tako važi." 

"Dvaput dnevno."

 "Lora, ti si okrutna, tvrda žema. Ali neka bude. Saopštiću novosti uoči večere. To će nekolicini pokvariti apetit." 


Bilo je to prvi put da zapovednik Norton vidi kako se Karl Merser malo nelagodno oseća. Proveo je petnaest minuta razmatrajući probleme snabdevanja na svoj uobičajen, svemu dorastao način, ali beše očigledno da ga nešto brine. Njegov kapetan, koji je imao izvesnu lukavu predstavu o tome šta ga brine, strpljivo je čekao da Karl to sam pomene. 

"Kapetane", reče konačno Merser, jeste li sigurni da ovu ekipu treba vi da predvodite? Ako nešto pođe naopako, ja predstavljam znatno manji gubitak. A zašao sam dalje no iko unutar Rame - makar samo pedeset metara dalje 

 "Tačno. Ali vreme je da zapovednik redvodi svoje trupe, a zaključili smo da na ovom putovanju opasnost nije ništa veća no prilikom prošlog. Na prvi znak neprilika vratiću se uz one stepenice brzinom dovoljnom da se kvalifikujem za Lunarne olimpijske igre." 

Čekao je nove primedbe, ali ih nije bilo, mada je Merser i dalje nesrećno izgledao, te se Norton sažali na njega i dodade blago: "A kladim se da će Džo pre mene stići na vrh." 

Krupni čovek se umirio, a spori osmeh mu razvuče lice. "Ipak, Bile, voleo bih da si odredio nekog drugog." 

"Potreban mi je jedan čovek koji je već bio dole, a ne možemo ići obojica. Što se, pak, tiče her doktora profesora narednika Majrona, Lora veli da još uvek ima dva kilograma preko odzvoljene težine. Nije pomoglo ni što je obrijao one svoje brkove."

 "Ko je treći?"

 "Još nisam odlučio. To zavisi od Lore."

 "Ona želi da pođe."

 "Ko ne želi? Ali ako se nađe na vrhu vlastite liste sposobnih, biću veoma sumnjičav." 

Dok je Merser skupljao svoje papire i otiskivao se iz kabine, Norton oseti kratak ubod zavisti. Gotovo cela posada - oko osamdeset pet odsto, po njegovoj minimalnoj proceni - uspela je da dođe do nekog emocionalnog prilagođavanja na život u svemiru. Znao je brodove čiji su kapetani isto postigli, ali njihovi načini nisu za njega. Mada se disciplina na Nastojanju uglavnom temeljila na uzajamnom poštovanju visokostručnih i inteligentnih muškaraca i žena, zapovedniku je bilo potrebno još nešto da istakne njegov pložaj. Njegova odgovornost jeste jedinstvena i iziskuje izvesnu meru izolovanosti, čak i od najprisnijih prijatelja. Svaka veza je mogla biti pogubna po moral, jer je gotovo nemoguće izbeći optužbe zbog favoritizma. Zbog toga su veze koje su premošćavale raspon veći od dva čina odlučno obeshrabrivane; no, mimo toga, jedino pravilo koje je regulisalo seksualni život na brodu glasilo je: "Sve je dozvoljeno - ukoliko to ne radite po hodnicima i ne plašite šimpe". 

Na Nastojanju su se nalazila četiri superšimpanze, mada je, strogo uzev, naziv bio netačan, jer neljudska brodska posada nije poticala od šimpanza. U nultoj teži rep koji može da služi za prihvatanje ogromna je prednost, ali su se svi pokušaji da se ljudi opskrbe takvim repovima završili neprijatnim neuspehom. Nakon podjednakonezadovoljavajućih rezultata sa kusim majmunima, Superšimpanzo korporacija je posegnula za repatim majmunskim carstvom. 

Crnko, Plavko, Zlatko i Kestenjavko su imali porodična stabla čije su grane obuhvatale najinteligentnije majmune starog i novog sveta, uz dodatak sintetičkih gena koji u prirodi nikad nisu postojali. Njihovo odgajanje i vaspitanje verovatno su stajali koliko spremanje prosečnog kosmonauta, ali se izdatak isplatio. Svaki od njih je težio ispod trideset kilograma, trošio je samo polovinu hrane i kiseonika potrebnih ljudskom biću, ali je svaki mogao da zameni 2,75 čoveka u domaćinstvu, elementarnom kuvanju, prenošenju alatki i u desetinama drugih rutinskih poslova. 

Ta brojka 2,75 predstavljala je tvrdnju Korporacije, zasnovanu na nebrojenim analizama vremena i kretnji. Mada iznenađujuća i često osporavana, brojka je, izgleda, tačna, jer su šimpe s uživenjem radile petnaest sati dnevno i nisu im postajali dosadni čak ni najprljaviji i na ponavljanju zasnovani poslovi. Tako su ljudska bića oslobodili za ljudski posao, a to je na svemirskom brodu stvar od životnog značaja. 

Za razliku od majmuna, svojih najbližih rođaka, šimpe sa Nastojanja bile su poslušne, mirne i neljubopitljive. Proizvedene kalemljenjem, bile su i bespolne, što je otklanjalo neprijatne probleme u vezi sa ponašanjem. Vegetarijanci, brižljivo dresirani za kućni život, bile su čiste i nisu smrdele. Bile su savršene kućne životinje, sem što ih zbog cene niko ne bi mogao sebi priuštiti. 

Uprkos ovih prednosti, prisustvo šimpa na brodu podrazumevalo je izvesne teškoće. Morale su da imaju vlastite prostorije - neminovno označene kao "Kavez za majmune". Njihova mala trpezarija uvek je bila besprekorno čista i dobro opremljena televizijskim prijemnicima, opremom za igre i programiranim mašinama za učenje. Da bi se izbegli nesrećni slučajevi, bilo im je apsolutno zabranjeno da ulaze u tehnička područja broda; svi ulazi u te prostorije bili su šifrovani u crvenoj boji, a šimpe tako uslovljene da im je bilo psihološki nemoguće da pređu te vizuelne prepreke. 

Postojao je i problem sporazumevanja. Mada imaju količnik inteligencije 60 i mogu da razumeju nekoliko stotina engleskih reči, šimpe nisu u stanju da govore. Pokazalo se nemoguće dati upotrebljive glasne žice kako kusim tako i repatim majmunima, te su se morale izražavati jezikom znakova. 

Osnovni znaci su bili očigledni i lako su se učili, tako da je svako na brodu mogao da razume rutinske poruke. Međutim, jedini čovek koji tečno govori šimpovski bio je njihov čuvar, glavni stjuard Mek Endrus. 

Uobičajena šala je glasila da narednik Ravi Mek Endrus prilično liči na šimpu - što je teško moglo biti shvaćeno kao uvreda, jer su ove, sa svojim kratkim, obojenim krznom i gracioznim kretnjama, bile veoma lepe životinje. Bile su i umiljate, te su svi članovi posade imali svoje ljubimce. Nortonov je nosio prikladno ime Zlatko. 

Međutim, srdačan odnos koji je čovek tako lako mogao da uspostavi sa šimpama stvarao je jedan drugi problem, često korišćen kao jak argument protiv njihove upotrebe u kosmosu. Pošto su se mogli obučiti samo za rutinske poslove nižeg reda, u slučaju opasnosti bili su gore no neupotrebljivi; mogli su biti opasni i po sebe i po svoje ljudske saputnike. Naročito se pokazalo nemogućim obučiti ih da upotrebljavaju svemirska odela, jer su s time povezani koncepti potpuno prevazilazili njihovo poimanje.

 Niko nije voleo da o tome govori, ali su svi znali šta treba činiti ukoliko bi oklop broda bio probijen ili ukoliko bi stigla zapovest da se napusti brod. To se dogodilo samo jednom; tada je čuvar šimpova preko mere savesno izvršio naređenje. Nađen je zajedno sa svojim štićenicima, ubio ga je isti otrov. Otada je dužnost eutaniziranja prenesena na glavnog lekara, koji će, smatralo se, biti manje emocionalno vezan. 

Norton je bio zahvalan što bar ova odgovornost nije pala na kapetanova pleća. Znao je ljude koje bi ubio s neuporedivo manje griže savesti no Zlatka. 


12. STEPENIŠTE BOGOVA 

U vedroj, hladnoj atmosferi Rame snop reflektora bio je potpuno nevidljiv. Tri kilometra ispod središnje glavčine, sto metara širok oval svetlosti počivao je preko deonice kolosalnog stepeništa. Blistava oaza u okolnoj tami, on je polako išao ka zakrivljenoj ravnici do koje je još ostajalo pet kilometara, a u njegovom središtu kretala se trojka mravljih prilika, bacajući ispred sebe dugačke senke. 

Bilo je to, baš kao što su se nadali i očekivali, sasvim neuzbudljivo spuštanje. Kratko su zastali na prvoj platformi, a Norton je otišao nekoliko stotina metara duž uskog, zakrivljenog pervaza, pre no što su počeli da klize ka drugom nivou. Tu su ostavili opremu za kiseonik i uživali u čudnoj raskoši disanja bez mehaničkih pomagala. Sad su mogli da istražuju udobno, oslobođeni najveće opasnosti što čoveku preti u svemiru i zaboravljajući sve brige o otpornosti odela i zalihama kiseonika. 

Kad su stigli do petog nivoa i kad im je preostajalo da pređu još samo jedan deo stepeništa, sila teže je gotovo dostigla polovinu svoje zemaljske vrednosti. Centrifugalno obrtanje Rame je napokon pokazivalo svoju stvarnu silu; prepustili su se neumoljivoj sili što vlada svakom planetom i koja može da zatraži nemilosrdnu cenu i za najmanju omašku. Još je bilo lako ići naniže, ali je pomisao na povratak, uz one hiljade i hiljadestepenika, već počinjala da ih opseda. 

Stepenište je odavno prestalo da se vrtoglavo obrušava i sad se izravnalo, prelazeći u horizontalu. Gradijent je sada otprilike samo jedan prema pet; na početku je iznosio pet prema jedan. Normalan hod je sada i fizički i psihološki prihvatljiv; jedino ih smanjena teža podseća da ne silaze nekim velikim stepeništem na Zemlji. Norton je jednom posetio ruševine nekog astečkog hrama i osećaji koje je tada doživeo sada su se vratili - kao stostruko ojačan odjek. Imao je isti osećaj strahopoštovanja, i tajnovitosti, i tuge nepovratno iščezle prošlosti. Ipak, ovde je i vremenski i prostorni razmer toliko veći, da ga um nije mogao pojmiti kako valja; nakon izvesnog vremena prestajao je da reaguje. Norton se pitao da li će, pre ili kasnije, početi čak i Ramu da uzima kao nešto samo po sebi razumljivo. 

Poređenje sa zemaljskim ruševinama je potpuno promašeno u još jednom pogledu. Rama je stotinama puta stariji od ma koje građevine koja se održala na Zemlji čak i od Velikih piramida. Međutim, sve izgleda potpuno novo; nema ni traga trošenja i pohabanosti. Norton se prilično trudio da to odgonetne i došao je do provizornog objašnjenja. Sve što su dosad ispitali predstavlja deo rezervnog sistema za slučaj opasnosti koji je retko upotebljavan. Nije mogao zamisliti da su Ramanci - sem ako nisu fanatici fizičke kondicije one vrste koja nije retka na Zemlji - ikad išli uz ili niz ovo neverovatno stepenište, ili njegova dva istovetna parnjaka što daleko iznad Nortonove glave uobličavaju nevidljivo Y. Možda su stpeništa bila potrebna samo tokom gradnje Rame, pa od tog dalekog vremena nisu ničemu služila. Ova teorija može trenutno da posluži, ali ne deluje kao tačna. Negde postoji neka greška. 

Poslednji kilometar se nisu suljali, već su silazili stepeništem, zahvatajući dva stepenika odjednom, dugim, mekim koracima; na taj će način, dokonao je Norton, više vežbati mišiće koje će uskoro morati da koriste. I tako su gotovo neosetno stigli do kraja stepeništa; odjednom, nije više bilo stepenika - samo pljosnata ravnica, prituljeno siva pri sad oslabelom mlazu reflektora sa glavčine što se na nekoliko stotina metara ispred njih gubio u tami. 

Norton pogleda natrag uz snop, ka njegovom izvoru na osi, udaljenoj preko osamkilometara. Znao je da Merser posmatra kroz teleskop, te mu veselo mahnu.

 "Ovde kapetan", izvestio je radiom. "Svi su u odličnom stanju - nema problema. Nastavljamo prema planu." 

"Dobro", odgovori Merser, "Mi ćemo motriti." 


 Vladalo je kratko ćutanje, a onda se umešao nov glas. "Ovde zamenik sa broda. Kapetane, ovo stvarno ne odgovara. I sami znate da su novinske agencije cele prošle nedelje vrištale na nas. Ne očekujem besmrtnu prozu, ali zar ne možete da smislite nešto bolje?" 

"Pokušaću", reče Norton, smejuckajući se. "Ali, imaj na umu - još se ništa ne vidi. To je kao... ovaj... kao da si na ogromnoj zamračenoj pozornici koju osvetljava jedan jedini reflektor. Sa nje se uzdiže prvih nekoliko stotina stepenika i gubi se u tami iznad nas. Ono što možemo videti od ravnice izgleda savršeno pljosnato. Krivina je suviše blaga da bi se primećivala u ovom ograničenom području. I to je, otprilike, sve." 

"Da li biste izložili neke utiske?"

"Pa, još je veoma hladno - ispod tačke zamrzavanja - i dobro su nam došli naši termostati. I, naravno, tiho je; tiše je no ijedno mesto na Zemlji ili u svemiru koje znam, gde uvek postoji neki šum iz pozadine. Ovde svaki zvuk biva progutan. Prostor oko nas je toliko ogroman da nema odjeka. Čudno je, ali se nadam da ćemo se naviknuti."

 "Hvala, kapetane. Ima li još ko nešto da kaže?" 

Džo Kalvet, kome nikad nije ponestalo reči, beše srećan što može da bude na usluzi. 

"Ne mogu a da ne pomislim da je ovo prvi put - u istoriji - da možemo da idemo kroz drugi svet, udišući njegovu prirodnu atmosferu, mada je 'prirodno', pretpostavljam, reč koja se teško može primeniti na mesto kao što je ovo. Ipak, Rama mora ličiti na svet svojih graditelja; svi naši svemirski brodovi minijaturne su zemlje. Dva primera su vraški loša statistika, no da li to znači da se svi vidovi inteligentnog života hrane kiseonikom? Ono što smo videli od njihovih tvorevina nagoveštava da su Ramanci bili čovekoliki, iako možda za polovinu viši od nas. Da li se slažeš, Borise?" 

Da li to Džo zadirkuje Borisa, pitao se Norton. Zanima me kako će reagovati. 

Za sve druge sa broda poručnik Boris Rodrigo predstavljao je svojevrsnu zagonetku. Tihi, dostojanstveni oficir za vezu bio je omiljen među posadom, ali se nikad nije svesrdno pridruživao njihovim aktivnostima i uvek se činilo da je malo po strani - maršira uz svirku nekog drugog bubnjara.

 Kao što i jeste, budući da je Boris odani pripadnik Pete crkve Hrista Kosmonauta. Norton nikad nije uspeo da otkrije šta se desilo sa prethodne četiri crkve, a bio je podjednako neobavešten što se tiče obreda i ceremonija ove crkve. Ali glavno načelo njene vere bilo je dobro poznato. Njeni pripadnici su verovali da je Isus Hristos bio gost iz svemira i na toj pretpostavci je izgrađena čitava jedna teorija.

 Možda nije predstavljalo iznenađujuću činjenicu da je izuzetno veliki deo vernika ove crkve radio u kosmosu, u ovom ili onom svojstvu. Uvek su bili efikasni, savesni i potpuno pouzdani. Svi su ih poštovali i čak voleli, pogotovo jer uopšte nisu pokušavali da preobrate druge. Ipak, bilo je u njima i nečeg pomalo sablasnog. Nortonu nikad nije bilo jasno kako ljudi sa savremenom naučnom i tehničkom spremom mogu da veruju u izvesne stvari koje su, kako je čuo, kosmohrišćani izlagali kao nepobitne činjenice. 

Dok je čekao da Boris odgovori na Džoovo možda tendeciozno pitanje, zapovedniku su se naglo razjasnili njegovi vlastiti skriveni motivi. Izabrao je Rodriga, jer je bio fizički sposoban, stručno kvalifikovan i potpuno pouzdan. Istovremeno se pitao da nije neki deo njegovog uma izabrao poručnika iz gotovo obesne radoznalosti. Kako će čovek takvih verskih ubeđenja reagovati na zastrašujuću realnost Rame? Pretpostavimo da naiđe na nešto što obara - ili, uostalom, potvrđuje - njegovu teologiju? 

 Međutim, sa uobičajenom opreznošću Rodrigo je odbijao da bude navučen na tanak led. 

"Sigurno je da su udisali kiseonik, a mogli su biti čovekoliki. No, sačekajmo da vidimo. Sa malo sreće, otkrićemo kako su izgledali. Možda se slike, kipovi - ili čak i tela - nalaze u onim gradovima, tamo preko. Ukoliko su to gradovi."

 "A najbliži je udaljen svega osam kilometara", reče Kalvert s puno nade. 

Da, pomislio je Norton. Ali ima i osam kilometara u povratku - a onda se opet valja popeti uz ono ogromno stepenište. Možemo li preuzeti taj rizik? 

Brz ispad do 'grada' koji su nazvali Pariz bio je obuhvaćen njegovim prvim planovima koji su predviđali razne mogućnosti i sad mora da donese odluku. Imaju dovoljno hrane i vode za boravak od dvadeset četiri sata; uvek će biti na vidiku ekipi za podršku, tamo na glavčini, a ma kakav nesrećan slučaj na ovoj glatkoj, blago zakrivljenoj metalnoj ravnici izgleda praktično nemoguć. Jedina predvidljiva opasnost je iznurenost; kad stignu do Pariza, što mogu sasvim lako učiniti, hoće li biti u stanju da urade išta više do da snime nekoliko fotografija i možda sakupe neke sitne rukotvorine pre no što budu morali da se vrate? 

Ali, isplatio bi se čak i tako kratak pohod. Ima tako malo vremena dok Rama juri ka Suncu, ka perihelu suviše opasnom da bi Nastojanje moglo da sledi. 

U svakom slučaju, deo odluke ne počiva na njemu. Gore, u brodu, dr Ernst prati nalaze biotelemetrijskih senzora koji su pričvršćeni za njegovo telo. Ako ona zabrani, stvar je presuđena.

 "Lora, šta misliš?"

 "Odmorite se trideset minuta i uzmite energomodul od petsto kalorija. Onda možete da krenete."

 "Hvala, doktore", ubacio je Kalvert. "Sad mogu da umrem srećan. Oduvek samželeo da vidim Pariz. Monmartre, evo nas!" 


13. RAVNICA RAME 


Posle onih beskrajnih stepeništa predstavljalo je čudnu raskoš ponovo koračati vodoravnom površinom. Neposredno pred njima tle je odista bilo potpuno ravno; desno i levo, na granici prostora osvetljenog reflektorom, uzlazna krivina se tek malo primećivala. Kao da idu vrlo širokom, plitkom dolinom; bilo je nemoguće verovati da stvarno mile unutrašnjom stranom ogromnog valjka i da se s onu stranu ove male oaze svetlosti tlo uzdiže da sretne - ne, da postane nebo. 

Mada su svi imali osećaj pouzdanja i prigušenog uzbuđenja, nakon izvesnog vremena gotovo opipljiva tišina Rame poče ih teško pritiskati. Svaki korak, svaka reč, namah su iščezavali u praznini bez odjeka. Pošto su prešli nešto preko pola kilometra, Džo Kalvert više nije mogao da izdrži. 

U njegove sporedne sposobnosti spadao je sada redak, mada po mišljenju mnogih ne i dovoljno redak dar: umetnost zviždanja. Bilo da ga hrabre ili ne, on je mogao da reprodukuje muzičke teme većine filmova snimljenih za poslednjih dvesta godina. Počeo je prikladno, sa "Haj-ho, haj-ho, na rad idemo"; ustanovio je da ne može ugodno da ostane u niskom basu usklađenom sa marširanjem Diznijevih patuljaka, pa je brzo prešao  na melodiju iz filma Most na reci Kvaj. Zatim je, više-manje hronološki, obradio pola tuceta spektakla, završivši temom iz slavnog Napoleona Sida Kresmena, s kraja dvadesetog veka. 

Pokušaj je bio za pohvalu, ali nije delovao, čak ni na podizanje morala. Rama je iziskivao veličanstvenost Baha ili Betovena, Sibelijusa ili Tuan Suna, a ne tričavosti popularne razonode. Norton je taman zaustio da predloži Džou da štedi dah za kasnije napore, kad je mladi oficir shvatio neprikladnost svojih pokušaja. Nakon toga, izuzimajući povremene konsultacije sa brodom, marširali su u tišini. Rama je dobio ovu rundu. 

Na ovom početnom putovanju Norton je predvideo jedno skretanje. Pariz je ležao pravo napred, na pola puta između podnožja stepeništa i obale Cilindričnog mora; međutim, samo kilometar udesno od njihove staze nalazilo se jedno vrlo uočljivo i prilično zagonetno mesto, koje su krstili Prava dolina. Bila je to dugačka brazda, ili rov, četrdeset metara duboka, a sto široka, sa blagim padinama; provizorno je identifikovana kao šanac za navodnjavanje ili kanal. Poput stepeništa, ima dva slična parnjaka, na podjednakim razmacima raspoređena na krivini Rame. 

Tri doline su bile gotovo deset kilometara duge, a naglo su se prekidale na samom domaku mora - što je čudno, ukoliko su namenjene da prenose vodu. A na drugoj strani mora shema se ponavljala: druga tri desetkilometarska šanca produžavala su ka području Južnog pola. 

Nakon svega petnaest minuta ugodnog hoda stigli su do bližeg kraja Prave doline, pa su neko vreme stajali, zamišljeno zureći u njene dubine. Savršeno glatki zidovi spuštali su se pod uglom od šezdeset stepeni; nije bilo stepenika ni oslonca za noge. Dno je ispunjavala tabla ravnog belog materijala koji je veoma ličio na led. Uzorak bi rešio mnoge sporove. Norton odluči da pribavi uzorak. 

Dok su Kalvert i Rodrigo igrali ulogu kotve i puštali sigurnosno uže, on je polako odobovao niz strminu. Kad je dospeo na dno, očekivao je da će pod nogama imati poznati kliski osećaj leda, ali se prevario. Ovaj materijal je neka vrsta stakla ili providnog kristala. Kad ga dodirnu vrhovima prstiju, bio je hladan, tvrd i nepodatan. 

Okrenuvši leđa reflektoru i zaklonivši oči od njegovog bleska, Norton je pokušavao da pogledom dopre u kristalne dubine, kao što bi čovek mogao pokušati da pronikne kroz led zamrznutog jezera. Ali ništa nije video. Čak i kad je pokušao s koncentričnim mlazom svoje šlemne svetiljke, nije bio ništa uspešniji. Ova materija propušta svetlost, ali nije providna. Ukoliko je to zamrznuta tečnost, njena tačka topljenja je mnogo viša od tačke topljenja vode. 

Ovlaš je čuknuo čekićem iz svog geološkog pribora. Alatka je odskočila uz tup, nemelodičan tresak. Kucnuo je jače, bez rezultata, i taman je hteo da primenu svu snagu, kad ga neki poriv natera da odustane. 

Izgleda sasvim neverovatno da bi mogao da razbije ovaj materijal; ali šta ako se to desi? To bi bilo kao kad neki siledžija razbije ogroman izlog. Kasnije će biti pogodnijih prilika, a bar je otkrio jedan dragocen podatak. Sad izgleda krajnje neverovatno da je ovo kanal. To je naprosto neki čudan šanac što prestaje i počinje naprečac, ali nikuda ne vodi. A ako je njime ikad proticala tečnost, gde su mrlje, kora sasušenog taloga koje bi čovek očekivao? Sve je blistavo i čisto, kao da su graditelji tek juče otišli.

 Ponovo se suočio sa osnovnom tajnom Rame, a ovog puta bilo je nemoguće izvrdati. Norton je bio srazmerno maštovit čovek, ali nikad ne bi dospeo na položaj koji sada zauzima da je podložan neobuzdanijim uzletima mašte. Ipak, sada prvi put ima osećaj ne baš slutnje, ali nagoveštaja u budućnosti. Stvari nisu onakve kakve izgledaju; ima nečeg odista čudnog u mestu koje je istovremeno novo novcato i milion godina staro. 

Duboko zamišljen, polako je krenuo niz malu dolinu, dok su ga drugovi, još držeći uže pričvršćeno za njegov pojas, pratili rubom. Nije očekivao da će načiniti nova otkrića, ali je želeo da njegovo čudno emocionalno stanje prođe ceo svoj tok. Jer brinulo ga je još nešto, a to nije imalo nikakve veze sa neobjašnjivo novim stanjem Rame. 

Nije prešao više od desetak metara, kad ga pogodi kao grom. 

On poznaje ovo mesto. Bio je tu ranije. Čak i na Zemlji ili nekoj poznatoj planeti ovaj doživljaj je uznemiravajuć, mada nije naročito redak. Većina ljudi ga doživi u ovom ili onom trenutku i obično ga odbacuje kao uspomenu na neku zaboravljenu fotografiju, kao čistu slučajnu podudarnost - ili, ako su skloni mistici, kao neku vrstu telepatske poruke drugog duha ili čak sećanja na vlastitu budućnost.

 Međutim, prepoznati mesto koje nijedno drugo ljudsko biće nije moglo videti - to je prilično poražavajuće. Nekoliko sekundi Norton je stajao prikovan za glatku kristalnu površinu kojom je išao, pokušavajući da razmrsi svoja osećanja. Njegov sređeni svet okrenuo se tumbe i on je vrtoglavo nazreo one tajne na ivici postojanja koje je uspešno prenebregavao najveći deo svog života. 

Onda mu, na ogromno olakšanje, priteče u pomoć zdrav razum. Uznemirujući osećaj već viđenog izbledeo je, da bude zamenjen stvarnom i prepoznatljivom uspomenom iz mladosti. 

Tačno - jednom je stajao između takvih strmih padina, posmatrajući kako se u daljini približavaju dok se ne bi učinilo kako se spajaju u beskrajno udaljenoj tački. Međutim, njih je pokrivala uredno podšišana trava, a pod nogama je bio tucanik, a ne glatki kristal. 

To se desilo pre tideset godina, za vreme letnjeg raspusta u Engleskoj. Uglavnom zbog jedne studentkinje (pamtio je njeno lice, ali nije mogao da se priseti njenog imena), slušao je predavanja iz industrijske arheologije, koja je tada bila veoma popularna među postdiplomskim studentima prirodnih nauka i tehnike. Istraživali su napuštene rudnike uglja i predionice pamuka, pentrali se po ruševnim visokim pećima i parnim mašinama, sa nevericom buljili u primitivne (i još opasne) nuklearne reaktore i vozili bescene antikvitete na turbinski pogon duž obnovljenih auto-puteva. 

Sve što su viđali nije bilo autentično. Mnogo toga je izgubljeno tokom vekova, jer se ljudi retko trude da sačuvaju obične predmete za svakodnevni život. Ali kad je bilo neophodno da se prave kopije, one su rekonstruisane sa ljubavlju i brižljivošću. 

I tako se mladi Bil Norton obreo kako juri opojnom brzinom od sto kilometara na sat, lopatom pomamno ubacujući dragoceni ugalj u ložište lokomotive koja je izgledala kao da ima dvesta godina, mada je, u stvari, bila mlađa od njega. Trideset kilometara duga deonica Velike zapadne železnice bila je, međutim, sasvim autentična, mada je bilo potrebno puno iskopavanja da se ponovo osposobi. 

Uz zavijanje pištaljke, grunuli su u stranu brda i jurili kroz zadimljenu, plamenom obasjanu tamu. Nakon zapanjujuće dugo vremena izleteli su iz tunela u dubok, savršeno prav usek između strmih, travnatih padina. Taj davno zaboravljeni vidik bio je gotovo istovetan s ovim što se pred njim sad otvara. 

"Šta je, kapetane?" doviknu Rodrigo. "Jeste li nešto našli?" 

 Dok se Norton s naporom vraćao u sadašnju stvarnost, deo potištenosti spao je s njegovog duha. Ovde postoji tajna - tačno, ali možda ne prevazilazi ljudsko poimanje. Dobio je nauk, iako ne spada u one koje može lako da prenese drugima. Ni po koju cenu ne sme dozvoliti Rami da ga savlada. U tom smeru vreba neuspeh, možda čak ludilo. 

"Ne", odgovori. "Ovde dole ničeg nema. Izvucite me. Idemo prvo u Pariz."

 14. NAGOVEŠTAJ BURE 

"Sazvao sam ovaj satanak Odbora", reče Njegova ekselencija ambasador Marsa pri Ujedinjenim planetama, "jer doktor Perera ima nešto važno da nam saopšti. On zahteva da odmah stupimo u vezu sa zapovednikom Nortonom, koristeći prioritetni kanal koji smo uspeli da uspostavimo - mogu reći, nakon mnogo teškoća. Saopštenje doktora Perere je prilično tehničko i, pre no što pređemo na njega, mislim da bi bio umesan sažet pregled trenutne situacije. Doktor Prajs je pripremila takav pregled. Oh, da - nekoliko izvinjenja zbog odsustvovanja. Ser Luis Sends je morao da otputuje na Zemlju zbog konferencije kojoj predsedava, a doktor Tejlor je zamolio da ga izvinimo."

 Odsustvo potonjeg mu je pričinjavalo prilično zadovoljstvo. Antropolog je naglo izgubio zanimanje za Ramu kad je postalo očigledno jasno da će mu dati malo mogućnosti da se razmahne. Poput mnogih, gorko se razočarao kad je saznao da je mali pokretni svet mrtav; sad neće biti prilike za senzacionalne knjige i televizijske emisije o ramanskim ritualima i obrascima ponašanja. Drugi mogu da iskopavaju kosture i klasifikuju rukotvorine, no ta vrsta stvari nije privlačila Konrada Tejlora. Jedino otkriće koje bi ga možda navelo da se brže-bolje vrati bilo bi neko vrlo slobodno umetničko delo poput ozloglašenih fresaka iz Tere i Pompeje. 

Telma Prajs je imala upravo suprotno stanovište. Ona je više volela da iskopine i ruševine ne budu zakrčene žiteljima koji bi mogli ometati nepristrasna naučna istraživanja. Dno Sredozemnog mora bilo je idealno - ili bar dok nisu počeli da se upliću urbanisti i umetnici za oblikovanje predela. A Rama bi bio savršen da nije razbešnjujuće činjenice da je udaljen sto miliona kilometara i da ona nikad neće moći da ga lično poseti. 

"Kao što svi znate", počela je, "zapovednik Norton je obavio putovanje od gotovo trideset kilometara, ne naišavši ni na kakve teškoće. Istražio je čudan šanac koji je na vašim mapama obeležen kao Prava dolina. Njegova svrha je još potpuno nepoznata, ali je očito važan, jer se pruža celom dužinom Rame - izuzimajući prekid kod Cilindričnog mora - a na obimu sveta postoje još dve istovetne strukture na razmaku od sto dvadeset stepeni. 

Grupa je potom skrenula levo - ili na istok, ukoliko usvojimo konvenciju Severnog pola - dok nisu stigli u Pariz. Kao što ćete videti na ovoj fotografiji, snimljenoj teleskopskom kamerom sa glavčine, to je skupina od nekoliko stotina zgrada između kojih su široke ulice. 

A ove fotografije je snimila grupa zapovednika Nortona kad je prispela na cilj. Ako je Pariz grad, to je onda sasvim neobičan grad. Obratite pažnju: nijedna zgrada nema prozore, pa čak ni vrata! Sve su to neukrašene, pravougaone strukture, sve imaju istu visinu: trideset pet metara. I čini se da su iznikle iz tla. Nema šavova ili spojeva. Pogledajte ovaj detaljni snimak osnove zida: on glatko pelazi u tlo. .
    
Moje je uverenje da ovo mesto nije stambeno područje, već skladište ili depo zaliha. U podršku toj teoriji, razgledajte ovu fotografiju. 

Ovi uski zarezi ili kolotečine, oko pet centimetara široki, pružaju se duž svih ulica, a po jedan vodi u svaku zgradu - pravo u zid. Postoji upadljiva sličnost sa tramvajskim šinama s početka dvadesetog veka. Kolotečine su očigledno deo nekog transportnog sistema. 

Mi nikad nismo smatrali da je neophodno imati javni transport neposredno do svake kuće. To bi bilo ekonomski besmisleno; ljudi uvek mogu da prepešače nekoliko stotina metara. No, ukoliko su ove zgrade korišćene za uskladištavanje teških materijala, to bi bilo razumno." 

"Mogu li da postavim jedno pitanje?" reče ambasador Zemlje. 

"Naravno, ser Roberte." 

"Zapovednik Norton nije uspeo da uđe ni u jednu zgradu?" 

"Nije. Kad slušate njegov izveštaj, oseća se da je bio krajnje razočaran. U jednom trenutku je zaključio da se u zgrade može ući samo ispod zemlje; onda je otkrio kolotečine tansportnog sistema i promenio je mišljenje." 

"Da li je pokušao da provali unutra?" 

"Nije bilo načina da to uradi - bez eksploziva ili teških alatki. A ne želi da to učini dok se svi drugi pristupi ne pokažu bezuspešnijim." 

"Imam objašnjenje!" iznenda je uzviknuo Denis Solomons. "Začaurivanje!" 

"Izvinite?" 

"To je postupak koji je razrađen pre nekoliko stotina godina", nastavio je istoričar nauke. "Drugi naziv je - stavljanje u naftalin. Kad nešto želite da sačuvate, vi to hermetički zatvorite u plastični omotač i onda upumpate neki inertan gas. Postupak je prvobitno korišćen za zaštitu vojne opreme između ratova; svojevremeno je primenjivan na čitave brodove. Još se široko upotrebljava u muzejima kojima nedostaje skladišni prostor. Niko ne zna šta se nalazi u nekim od sto godina starih čaura u podrumu Smitsonijanskog instituta." 

Strpljenje nije bilo jedna od Pererinih vrlina. Goreo je od želje da baci svoju bombu i više nije mogao da se uzdrži. "Molim vas, gospodine ambasadore! Sve ovo je vrlo zanimljivo, ali smatram da je moje obaveštenje znatno prešnije."

 "Ukoliko nema drugih pitanje - odlično. Reč ima doktor Perera." 

Za razliku od Tejlora, eksobiologa, Rama nije razočarao. Istina, više ne očekuje da će naći život, ali, ranije ili kasnije, osećao je s izvesnošću, biće otkriveni neki ostaci stvorova koji su sagradili taj fantastični svet. Istraživanje jedva da je počelo, mada je vreme kojim se raspolaže, pre no što Nastojanje bude prisiljeno da pobegne iz svoje sadašnje orbite koja okrzava Sunce - strahovito kratko.

 Međutim, sad, ukoliko su njegova izračunavanja tačna, trajanje čovekovog dodira sa Ramom biće još kraće no što je strepeo. Previđena je jedna pojedinost - jer je bila tako velika da je ranije niko nije uočio.

 "Prema našim poslednjim informacijama", počeo je Perera, "jedna grupa je sada na putu ka Cilindričnom moru, dok zapovednik Norton sa drugom uspostavlja bazu za snabdevanje u podnožju stepeništa Alfa. Kad ova bude ustanovljena, on namerava da sve vreme dejstvuju najmanje dve istraživačke grupe. Nada se da će na taj način maksimalno efikasno iskoristiti ograničeno ljudstvo kojim raspolaže 

 To je dobar plan, ali možda neće biti vremena da se ostvari. Zapravo, ja bih savetovao da se odmah da uzbuna i obave pripreme za potpuno povlačenje u roku od dvanaest časova. Dozvolite da objasnim.

 Začuđuje koliko je malo ljudi išta reklo o jednoj prilično očiglednoj anomaliji u vezi sa Ramom. On je sad dobrano zašao unutar orbite Venere, ali je njegova unutrašnjost još zaleđena. A temperatura objekta neposredno izloženog sunčevoj svetlosti na ovoj tački iznosi oko petsto stepeni. 

Razlog je, naravno, u tome što Rama nije imao vremena da se zagreje. Morao se ohladiti do temperature blizu apsolutne nule - minus dvesta sedamdeset stepeni - dok je bio u međuzvezdanom prostoru. Sada, dok se približava Suncu, spoljni omotač je već vreo gotovo kao rastopljeno olovo. Međutim, unutrašnjost će ostati hladna dok se toplota ne probije kroz onaj kilometar kamena. 

Postoji jedna vrsta bajagi fine poslastice čija je spoljna strana vrela, a u sredini se nalazi sladoled - ne sećam se kako se zove..." 

"Pečena Aljaska. Na žalost, omiljena je na banketima Ujedinjenih planeta."

 "Hvala, ser Roberte. To je trenutna situacija u Rami, ali ona neće potrajati. Tokom svih ovih nedelja sunčeva toplota se probijala i možemo očekivati da će kroz nekoliko sati početi nagli porast temperature. To, međutim, nije problem. Do trenutka kad i onako moramo napustiti Ramu, ona neće preći ugodnu temperaturu." 

"Pa, u čemu je onda teškoća?" 

"Gospodine ambasadore, mogu da odgovorim jednom reči: uragani." 

15. IVICA MORA 

Sada se u unutrašnjosti Rame nalazi preko dvadeset muškaraca i žena - šestoro dole u ravnici, a ostali prenose opremu i namirnice kroz sitem vazdušnih komora i niz stepenice. Sam brod je gotovo napušten, na dužnosti je najnužnija posada. Pronela se šala kako Nastojanjem zapravo upravljaju četiri šimpe, a da je Zlatko dobio čin vršioca dužnosti zapovednika. 

Za ta prva istraživanja Norton je postavio izvestan broj osnovnih pravila; najvažnije je datiralo još iz najranijih dana čovekovog putovanja svemirom. Svaka grupa, beše odlučio, mora uključivati jednu osobu sa prethodnim iskustvom. Ali ne više od jedne. Na taj način svi će imati priliku da uče što je brže moguće. 

I tako je prva grupa što je krenula put Cilindričnog mora, mada je na čelu bila glavna lekarka Lora Ernst, imala kao svog veterana Borisa Rodriga, koji se upravo vratio iz Pariza. Treći član Pjeter Ruso ranije je bio u grupama za podršku na glavčini. On je stručnjak za instrumentaciju izviđanja svemira, ali će na ovom putovanju morati da se osloni na vlastite oči i mali prenosni teleskop. 

Od podnožja stepeništa Alfa do ivice mora bilo je nešto manje od petnaest kilometara, što je pri niskoj teži Rame ravno rastojanju od osam kilometara na Zemlji. Lora Ernst, koja je morala da dokaže kako je dorasla vlastitim normama, nametnula je živ tempo. Na pola puta su se odmarali trideset minuta, a celo putovnje obavili su za tri sata, potpuno lišena uzbuđenja. 

Bilo je i prilično jednolično: išlo se napred u snopu reflektora, kroz neodjekujuću tamu Rame. Svetlosni krug se, napredujući s njima, postepeno izdužio u dugu, usku elipsu; to deformisanje snopa svetlosti bilo je jedini vidljiv znak napredovanja. Da im osmatrači, odozgo sa glavčine, nisu stalno davali provere razdaljine, ne bi mogli pogoditi jesu li prevalili jedan kilometar ili pet ili deset. Naprosto su tabanali dalje kroz noć staru milion godina, preko naizgled bešavne metalne površine. 

Ali, napokon, daleko napred, na granicama sad sve slabijeg snopa svetlosti, pojavilo se nešto novo. U normalnom svetu to bi bio horizont; približavajući se, videše da se ravnica kojom su išli naglo prekida. Bližili su se ivici mora. 

"Još samo sto metara", reče kontrola sa glavčine. "Biće bolje da usporite." 

To jedva da je bilo potrebno, no već su tako postupili. Od nivoa ravnice do nivoa mora - ukoliko je to more, a ne još jedna tabla onog zagonetnog kristalnog materijala - spuštao se strm, uspravan pedesetmetarski pad. Mada je Norton svima predočio opasnost da ma šta na Rami primaju zdravo za gotovo, malo njih je sumnjalo da more nije odista od leda. Ali, šta je razlog da je litica na južnoj obali visoka pet stotina metara, umesto pedeset kao ovde? 

Činilo se kao da se približavaju rubu sveta. Njihov oval svetlosti, naglo prekinut tamo napred, postajao je sve kraći. Ali daleko na zakrivljenom ekranu mora pojavile su se njihove čudovišno izobličene senke, uveličavajući i karikirajući svaku kretnju. Te senke su im bile saputnice na svakoj stopi puta, dok su maršovali niz snop svetlosti, ali sad, kad su se prekidale na ivici litice, kao da više nisu bile deo njih samih. Mogle su biti stvorovi iz Cilindričnog mora što čekaju da se uhvate ukoštac sa svim uljezima koji kroče u njihovo područje.

 Pošto sad stoje na rubu pedesetmetarske litice, prvi put mogu da ocene zakrivljenost Rame. Međutim, niko nije ranije video zaleđeno jezero zakrivljeno naviše u cilindričnu površinu; to je bilo nepobitno uznemiravajuće, a oko se trudilo, koliko god je moglo, da nađe neko drugo tumačenje. Dr Ernst, koja je svojevremeno izučavala optičke varke, pola vremena se činilo da zapravo gleda horizontalno zakrivljen zaliv, a ne površinu koja se diže u nebo. Bio je potreban svestan napor volje da se prihvati fantastična istina.

Jedino se na liniji pravo pred njima, paralelnoj sa osom Rame, očuvala normalnost. Jedino je u tom pravcu postojalo slaganje vida i logike. Tu je, bar za nekoliko narednih kilometara, Rama izgledao i bio ravan. A u daljini, s onu stranu njihovih izobličenih senki i granice dometa snopa svetlosti, počivalo je ostrvo što dominira Cilindričnim morem. 

"Kontrola na glavčini", reče dr Ernst preko radija, "molim vas upravite snop na Njujork." 

Kad je oval svetlosti počeo da klizi ka moru, na njih odjednom pade noć Rame. Sada svesni nevidljive litice pod svojim nogama, svi su ustuknuli nekoliko metara. A zatim, kao nekim magičnim preobražajem pozornice, na vidiku se ukazaše kule Njujorka. 

Sličnost sa nekadašnjim Menhetnom bila je samo površinska; ovaj međ zvezdama nastali odjek prošlosti Zemlje posedovao je svoj jedinstven identitet. Što je više zurila u njega, bila je sve sigurnija da to uopšte nije grad. 

Pravi Njujork, poput svih čovekovih staništa, nikad nije dovršen; još manje je bio unapred planiran. Ovo mesto je, međutim, imalo sveobuhvatnu simetriju i plan, mada toliko složen da je izmicao umu. Njega je zamislila i planirala neka inteligencija što svime upravlja, a onda je ostvareno, poput mašine konstruisane za neku određenu svrhu. Nakon toga nije ostajala mogućnost promene 

 Snop reflektora je polako prelazio po tim udaljenim kulama i kupolama, povezanim sferama i izukrštanim cevima. Kad bi neka ravna površina vratila svetlost ka njima, pojavio bi se blistav odblesak. Kad se to prvi put dogodilo, sve ih je iznenadilo. Utisak je bio kao da im neko, tamo na tom čudnom ostrvu, daje signal! 

Međutim, u svemu što su ovde mogli videti nije bilo ničeg što se već, sa mnogo više pojedinosti, nije pokazalo na fotografijama snimljenim sa glavčine. Posle nekoliko minuta zatražili su da se svetlost vrati na njih, pa krenuše na istok, rubom litice. Došli su do verovatne teorije da se negde mora nalaziti stepenište ili rampa što vodi dole, do mora. A jedan član ekipe, strastan moreplovac, izneo je zanimljivu pretpostavku. 

"Gde postoji more", predskazala je narednik Rabi Barns, "mora biti pristaništa i luka - i brodova. Čovek može saznati sve o izvesnoj kulturi proučavajući način na koji gradi brodove." Njene kolege su mislile da je to prilično ograničeno gledište, ali je bar podsticajno. 

Dr Ernst je već htela da odustane od traganja i spremala se za spuštanje niz uže, kad je Rodrigo ugledao uzano stepenište. Moglo je lako proći neprimećeno u senovitoj tami ispod ruba litice, jer nije postojala ograda ili ikakav beleg njegovog postojanja. A činilo se da nikuda ne vodi; spuštalo se pod oštrim uglom niz pedesetmetarski vertikalni zid i gubilo se ispod površine mora. 

Pri svetlosti svojih šlemnih svetiljki pregledali su stepenište i nisu mogli otkriti nikakvu opasnost, a dr Ernst je od zapovednika Nortona dobila dozvolu za silazak. Minut kasnije, oprezno je isprobavala površinu mora. 

Njeno stopalo je gotovo bez trenja klizilo tamo-amo. Materijal je po svemu delovao kao led. To je bio led. 

Kad je lupila čekićem, od tačke udara zrakasto se razišla poznata šara pukotina i dr Ernst je bez ikakvih teškoća mogla da skupi koliko god komadića želi. Neki su se već bili istopili kad je posudu sa uzorkom podigla prema svetlu. Tečnost je izgledala kao mutnjikava voda i ona je oprezno pomirisa. 

"Da li je to bezopasno?" doviknuo je odozgo Rodrigo, s prizvukom zabrinutosti. 

"Veruj mi, Borise", odgovorila je, "ako ovde ima ikakvih patogenih organizama koji su se provukli kroz moje detektore, onda su naše polise osiguranja istekle pre nedelju dana." 

Međutim, Rodrigo je bio u pravu u jednom pogledu. I pored svih izvršenih proba, postojala je mala opasnost da je ova materija otrovna ili da u sebi nosi neku nepoznatu bolest. U normalnim okolnostima, dr Ernst ne bi preuzela čak ni taj sićušni rizik. Sada je, međutim, vreme kratko, a ulog na kocki ogroman. Ukoliko se pokaže nužnim da se Nastojanje stavi u karantin, to bi bila mala cena za njegov tovar znanja. 

"Ovo je voda, ali ne bih volela da je pijem - smrdi kao ukvarena kultura algi. Jedva čekam da je odnesem u laboratoriju." 

Može li se bezbedno ići po ledu?"

 "Da. Čvrst je kao kamen." 

"Znači: možemo preći do Njujorka?" 

"Misliš, Pjeter? Jesi li ikad pokušao da po ledu pešačiš četiri kilometra?" 

"Oh - shvatam šta hoćeš da kažeš. Zamisli šta bi rekao magacioner kad bismo zatražili par klizaljki! Što ne znači da bi mnogi od nas umeli da ih upotrebe, čak i da ih ima na brodu."

 "A postoji još jedan problem", umešao se Rodrigo. "Shvatate li da je temperatura već iznad tačke smrzavanja? Ovaj led će se uskoro otopiti. Koliko je kosmonauta u stanju da prepliva četiri kilometra? Ja sigurno nisam." 

Dr Ernst im se pridružila na rubu litice i pobedonosno podigla bočicu sa uzorkom. 

"Bila je to duga šetnja da bi se došlo do nekoliko kubnih centimetara prljave vode, ali iz njih možemo saznati o Rami više no na osnovu ma čega što smo dosad našli. Krenimo kući!" 

Okrenuli su se ka udaljenim svetlima na glavčini, krećući se mekim, dugim koracima koji su se pokazali kao najugodniji način hoda pod uslovima ove umanjene teže. Često su se osvrtali, privučeni skrivenom zagonetkom tog ostrva, tamo u sredini zaleđenog mora. 

A samo jednom dr Ernst se učinilo da je na obrazu osetila slabašan nagoveštaj povetarca. 

Nije se ponovio i ona je to ubrzo zaboravila. 

16. KEALAKEKUA

 "Kao što vam je savršeno poznato, doktore Perera", reče ambasador Boze tonom strpljive rezignacije, "malo nas je koji delimo vaše poznavanje matematičke meteorologije. I zato vas molim da se sažalite nad našim neznanjem." 

"Sa zadovoljstvom", odgovori eksobiolog, nimalo zbunjen. "Najbolje ću vam objasniti ako vam kažem šta će se desiti u Rami. Veoma skoro. 

Temperatura sad tek što nije skočila, kako puls Sunčeve toplote prodire ka unutrašnjosti. Prema poslednjim podacima koje sam primio, temperatura je već iznad tačke smrzavanja. Cilindrično more će uskoro početi da se kravi, a za razliku od vodenih masa na Zemlji, otapaće se od dna naviše. To može dovesti do nekih čudnih posledica, no mene mnogo više zabrinjava atmosfera. 

Zagrevajući se, vazduh u Rami će se širiti - i pokušaće da se podigne ka središnjoj osi. I tu je problem. Na visini tla, mada prividno nepokretan, vazduh, u stvari, sudeluje u obrtanju Rame - brzinom od preko osam stotina kilometara na sat. Dižući se prema osi, pokušaće da zadrži tu brzinu. A, naravno, neće moći. Rezultat će biti žestoki vetrovi i turbulencije, brzine do trista kilometara na sat. 

Uzgred rečeno, vrlo slična stvar se događa na Zemlji. Zagrejani vazduh na polutaru - koji učestvuje u okretanju Zemlje brzinom od hiljadu šesto kilometara na sat - nailazi na istu teškoću kad se diže i plovi na sever i jug."

 "Ah, da. Pasatni vetrovi! Sećam se toga sa časova zemljopisa." 

"Tačno, ser Roberte. Rama će imati pasatne vetrove, ali neuporedivo jače. Verujem da će potrajati svega nekoliko sati, a onda će se vaspostaviti neka vrsta ravnoteže. U međuvremenu bih savetovao zapovedniku Nortonu da se evakuiše - što brže može. Evo poruke koju predlažem da pošaljemo." 

Uz malo mašte, reče sebi zapovednik Norton, mogao bi da zamisli kako je ovo improvizovan noćni logor u podnožju planine u nekom udaljenom kraju Azije ili Amerike. Nered ležaja, stolica i stolova na sklapanje, prenosnog generatora, opreme za osvetljenje, elektrosan nužnika i različitih naučnih uređaja ne bi odudarao na Zemlji - pogotovo što muškarci i žene ovde rade bez sistema za održavanje života. 

Postavljanje logora Alfa bilo je naporan posao, jer je sve moralo da se na rukama prenese kroz lanac vazdušnih komora, da se sa glavčine sankama spusti niz padinu i onda prikupi i raspakuje. Neki put, kad bi padobrani za kočenje otkazali, pošiljka je završavala u ravnici, dobar kilometar od cilja. Uprkos tome, nekoliko članova posade tražilo je dozovlu da se provozaju; Norton je to odlučno zabranio. Međutim, za slučaj opasnosti bio bi možda spreman da preispita tu zabranu. 

Gotovo sva ova oprema ostaće ovde, jer je posao prenošenja natrag nezamisliv - zapravo, nemoguć. Bilo je časova kad je Norton osećao iracionalan stid što ostavlja toliko ljudskog đubreta u ovom čudno besprekorno čistom mestu. Kad budu konačno pošli, beše spreman da žrtvuje deo dragocenog vremena kako bi sve ostalo u redu. Ma koliko izgledalo neverovatno, možda će kroz milione godina, kad bude jurio kroz neki drugi zvezdani sistem, Rama opet imati posetioce. Norton bi voleo da na njih ostavi lep utisak o Zemlji. 

U međuvremenu, pred njim stoji znatno prešniji problem. Tokom poslednja dvadeset četiri časa primio je gotovo istovetne poruke sa Marsa i Zemlje. To je izgledalo kao čudna podudarnost; možda su se jedno drugom požalili, kao što su žene, koje bezbedno žive na raličitim planetama, sklone da čine kad su dovoljno izazvane. Prilično zajedljivo su ga podsećale da još uvek ima porodične odgovornosti, iako se sada moglo smatrati da je veliki heroj. 

Zapovednik je uzeo stolicu na sklapanje i izašao iz kruga svetlosti u tamu što okružuje logor. Jedino je tako mogao da bude sam, a po strani od tarapane mogao je i bolje da misli. Namerno okrenuvši leđa organizovanoj zbrci iza sebe, poče da govori u magnetofon koji mu je visio oko vrata. 

"Original u ličnu arhivu; kopije uputiti na Mars i Zemlju. Zdravo, mila. Da, znam da sam bio neuredan u prepisci, ali nedelju dana nisam bio na brodu. Izuzimajući najneophodniju posadu, sada svi logorujemo unutar Rame, u podnožju stepeništa koje smo nazvali Alfa. 

Uputio sam tri grupe da istražuju ravnicu, ali smo razočaravajuće sporo napredovali, jer se sve mora obavljati pešice. Kad bismo samo imali neko prevozno sredstvo. Vrlo rado bih se zadovoljio sa nekoliko električnih bicikala; bili bi savršeni za ovaj posao.

 Ti si upoznala mog sanitetskog oficira, brodsku lekarku Ernst..." Nesigurno je zastao. Lora se upoznala sa jednom njegovom ženom, ali kojom? Bolje da to izostavi. 

Izbrisavši tu rečenicu, poče iznova. 

"Moj saniteski oficir, brodska lekarka Ernst, predvodila je prvu grupu koja je stigla do Cilindričnog mora, petnaest kilometara odavde. Ustanovila je da je more zaleđena voda, kao što smo očekivali - ali ne bi poželela da piješ tu vodu. Doktor Ernst veli da je to razblažen organski rastvor koji sadrži tragove gotovo svih ugljenikovih jedinjenja koja ti mogu pasti na um, a takođe fosfata, nitrate i desetine metalnih soli. Nema ni najmanjeg traga života - čak ni mrtvih mikroorganizama. Te tako i dalje ništa ne znamo o biohemiji Ramanaca - mada se, verovatno, nije mnogo razlikovala od naše."

Nešto mu je lako okrznulo kosu. Bio je odveć zauzet da se podšiša, no moraće nešto učiniti s kosom pre no što sledeći put stavi vasionski šlem .

 "Videla si televizijske snimke Pariza i drugih gradova koje smo istraživali na ovoj obali mora - Londona, Rima i Moskve. Nemoguće je verovati da su izgrađeni da u njima nešto živi. Pariz izgleda kao džinovsko skladište. London je skup valjaka povezanih cevima koje su spojene s onim što su, očito, pumpne stanice. Sve je zatvoreno i nema načina da se bez upotrebe eksploziva ili lasera otkrije šta je unutra. A njih nećemo isprobati sve dok ostaju druge mogućnosti. 

Što se tiče Rima i Moskve..." 

"Izvinite, kapetane. Prioritetna poruka sa Zemlje." 

Šta je sad? reče Norton u sebi. Zar čovek ne može da odvoji nekoliko minuta da porazgovara sa svojim porodicama? 

Uzeo je poruku od narednika i preleteo je pogledom, tek da se uveri da nije hitna. Onda je pročita još jednom, sporije. 

Koji je đavo taj Odbor za Ramu? I zašto nikad nije čuo za njega? Znao je da su svi mogući savezi, društva i profesionalne grupe - neki ozbiljni, neki potpuno ćaknuti - pokušavali da stupe u vezu s njim. Kontrola misije je dobro obavljala zaštitu i ne bi prosledila ovu poruku da je nije smatrala važnom.

 "Vetrovi brzine dvesta kilometara... verovatno iznenadna pojava..." E, ovo je hrana za razmišljanje. No beše teško odveć ozbiljno shvatiti tu poruku u ovoj potpuno mirnoj noći, a bilo bi smešno da strugnu poput preplašenih miševa baš kad započinju stvarno istraživanje. 

Norton podiže ruku da skloni kosu koja mu je nekako opet pala na oči. Onda se sledio, ne dovršivši kretnju. 

Tokom poslednjeg sata nekoliko puta je osetio nagoveštaj vetra. Bio je tako slab da ga je potpuno prenebregnuo; na kraju krajeva, on je zapovednik svemirskog broda, a ne jedrenjaka. Dosad ga kretanje vazduha nije ni najamnje profesionalno zanimalo. Šta bi odavno mrtvi kapetan onog ranijeg Nastojanja učinio u ovakvoj situaciji? 

Poslednjih nekoliko godina Norton je u svakom kritičnom trenutku sebi postavljao to pitanje. Bila je to njegova tajna koju nikom nije otkrio. A, kao što biva sa većinom važnih stvari u životu, do toga je došlo sasvim slučajno. 

Bio je kapetan Nastojanja već nekoliko meseci pre no što je shvatio da je brod dobio ime po jednoj od najslavnijih lađa u istoriji. Istina, tokom poslednjih četiri stotine godina bilo je desetak morskih Nastojanja i dva svemirska, no predak svih njih bejaše vitbijevska ugljarica od trista sedamdeset tona kojom je kapetan Džems Kuk, iz Kraljevske mornarice, oplovio svet između 1768. i 1771. godine. 

Sa mlakim zanimanjem koje se brzo pretvorilo u halapljivu radoznalost, gotovo opsesiju, Norton je počeo da čita sve što je mogao da pronađe o Kuku. Sada je verovatno vodeći svetski poznavalac najvećeg istraživača svih vremena i zna napamet čitave odeljke Dnevnika. 

Ipak izgleda neverovatno da je jedan čovek mogao toliko da postigne sa onako primitivnom opremom. Međutim, Kuk nije bio samo vrhunski moreplovac, već i naučnik i - u doba brutalne discipline - human čovek. Prema svojoj posadi se ophodio sa dobrotom koja je bila neuobičajena, a bilo je sasvim nečuveno da se na u svemu isti način ponašao i prema često neprijateljski nastrojenim divljacima u novim zemljama koje je otkrio. 

Nortonov privatni san, za koji je znao da se nikad neće ostvariti, beše da ponovi bar jedno od Kukovih putovanja oko sveta. Učinio je ograničen, ali spektakularan početak, koji bi kapetana sigurno zapanjino, kad je jednom prilikom preleteo polarnom orbitom neposredno iznad Velikog koralnog grebena. Bilo je to rano ujutru, vedrog dana, a sa visine od četiri stotine kilometara imao je predivan pogled na taj smrtonosni koralni zid, obeležen linijom bele pene, duž obale Kraljičine zemlje. 

Trebalo mu je nepunih pet minuta da proputuje dve hiljade kilometara grebena. Jednim pogledom mogao je da obuhvati sedmice opasnog putovanja onog prvog Nastojanja. A kroz teleskop je nazreo Kuktaun i ušće gde je brod bio izvučen na obalu radi opravki, nakon gotovo kobnog susreta sa grebenom. 

Godinu dana kasnije poseta Havajskoj stanici za praćenje u dubokom kosmosu pružila mu je još nezaboravniji doživljaj. Krenuo je hidrokrilcem do zaliva Kealakekua i dok je brzo promicao mimo surih vulkanskih litica, doživeo je tako duboko osećanje da se iznenadio i čak uznemirio. Vodič je proveo njegovu grupu naučnika, inženjera i astronauta mimo blistavog metalnog stuba, što je zamenio raniji spomenik, koji je uništio veliki cunami iz 1968. Prešli su još nekoliko metara po crnoj, kliskoj lavi, do male ploče na ivici vode. Talasići su se razbijali nad njom, ali ih je Norton jedva primetio dok se saginjao da pročita natpis. 

NEDALEKO OD OVOG MESTA 14. FEBRUARA 1779. UBIJEN JE KAPETAN DŽEMS KUK PRVOBITNU PLOČU POSVETILA 28. AVGUSTA 1928. KOMISIJA ZA PROSLAVU KUKOVE STOPEDESETOGODIŠNJICE A ZAMENILA KOMISIJA ZA PROSLAVU TRISTAGODIŠNJICE 14. FEBRUARA 2079. 

Bilo je to pre mnogo godina i sto miliona kilometara odavde. Ali, u ovakvim trenucima, Kukovo ohrabrujuće prisustvo izgledalo je vrlo brlisko. U tajnim dubinama svog duha, Norton bi zapitao: "Dakle, kapetane, šta vi savetujete?" Bila je to mala igra koju je igrao u prilikama kad nije bilo dovoljno činjenica za donošenje zdravog suda, pa se čovek morao osloniti na intuiciju. To je bio sačinilac Kukovog genija; on je uvek dobro odabirao - sve do kraja, u zalivu Kealakekua. 

Narednik je strpljivo čekao, dok je njegov zapovednik nemo zurio u noć Rame. Više nije bila nenarušena, jer su se na dva mesta, udaljena oko četiri kilometra, mogle jasno videti slabašne mrljice svetla istraživačkih grupa. 

U slučaju opasnosti, mogu da ih povučem u roku od jednog sata, reče sebi Norton. A to će sigurno biti sasvim dovoljno. 

Okrenuo se naredniku. "Zapiši poruku. Odboru za Ramu, brigom PLANETKOMA. Zahvaljujem na savetu i preduzeću mere predostrožnosti. Molim razjasnite znčenje izraza 'iznenadna pojava'. S poštovanjem, Norton, zapovednik Nastojanja." 

Sačekao je da narednik nestane put blistavih svetlosti logora, a onda je ponovo uključio magnetofon. Ali tok misli se prekinuo i nije mogao da se vrati u ranije raspoloženje. Pismo će morati da sačeka drugu priliku. 

Nije se često događalo da mu kapetan Kuk pritekne u pomoć kad zanemaruje svoju dužnost. Ali se odjednom priseti koliko je retko i na kratko jadna Elizabet Kuk viđala svog muža tokom šesnaest godina bračnog života. Ipak, rodila mu je šestoro dece - i sve ih nadživela. Njegove žene, koje nikad nisu udaljene više od deset minuta putovanja brzinom svetlosti, nemaju na šta da se žale. 

                         



11. 4. 2023.

Klark Artur, Susret sa Ramom 1 ( 1-11)

 


1. 
    Ranije ili kasnije, to se moralo dogoditi. Poslednjeg dana juna 1908. Moskva je izbegla uništenje za tri sata i četiri hiljade kilometara - što je, po svemirskim merilima, nevidljivo mala margina.

 Dvanaestog februara 1947, jedan drugi ruski grad bio je još bliže propasti, kada je, na manje od četiri stotine kilometara od Vladivostoka, eksplodirao drugi veliki meteorit dvadesetog veka, eksplozijom ravnom eksploziji tek izumljene uranijumske bombe.

     U ono vreme ljudi nisu mogli ništa da preduzmu kako bi se zaštitili od poslednjih nasumičnih hitaca u kosmičkom bombardovanju koje je svojevremeno izrošavilo lice Meseca. Meteoriti iz 1908. i 1947. godine udarili su u nenastanjenu pustoš; međutim, krajem dvadeset prvog stoleća na Zemlji nije ostalo nijedno područje koje bi se moglo bezbedno koristiti za nebeska probna gađanja. Ljudski rod se proširio od Južnog do Severnog pola. I tako, neminovno...

Jedanaestog septembra, izuzetno lepog leta godine 2077, u 09.46 ujutru, po Griniču, većina stanovnika Evrope videla je kako se na istočnom delu nebeskog svoda pojavljuje zasenjujuća ognjena lopta. Za nekoliko sekundi postala je sjajnija od Sunca, a krećući se preko nebeskog svoda - isprva u potpunoj tišini - za sobom je ostavljala uskovitlani stub prašine i dima.

Negde iznad Austrije počela je da se raspada, izazivajući niz tako žestokih potresa da je preko milion ljudi zadobilo trajna oštećenja sluha. To su bili oni srećniji.

Brzinom od pedeset kilometara u sekundi, hiljadu tona stene i metala udarilo je u ravnice severne Italije, za nekoliko plamenih časaka uništivši trud stoleća. Gradovi Padova i Verona zbrisani su sa lica Zemlje, a poslednje divote Venecije zauvek su potonule ispod površine mora kada su, nakon udarca maljem iz Svemira, vode Jadrana grmeći krenule ka kopnu.

Poginulo je šest stotina hiljada ljudi, a ukupna šteta je iznela preko trilion dolara. Me􏰀utim, gubitak za umetnost, za istoriju, za nauku - za celo čovečanstvo, do kraja vremena - uopšte se nije mogao sračunati. Kao da je za jedno jedino jutro vo􏰀en i izgubljen veliki rat, i malo njih je moglo da izvuče neko zadovoljstvo iz činjenice da je mesecima potom, kako se prašina razaranja polako slegala, ceo svet bio svedok najprekrasnijih zora i sutona vi􏰀enih od erupcije vulkana Krakatoa. Nakon početne preneraženosti, čovečanstvo je reagovalo s odlučnošću i jedinstvenošću koje nijedno ranije doba nije moglo ispoljiti. Takva katastrofa, shvatilo se, možda se neće ponoviti za narednih hiljadu godina - ali se mogla dogoditi i sutra. A sledeći put posledice su mogle biti još gore. E pa, lepo: sledećeg puta neće biti.

Sto godina ranije, mnogo siromašniji svet, sa daleko slabijim sredstvima, traćio je svoje bogatstvo pokušavajući da uništi oruđa koja je čovečanstvo samoubilački lansiralo protiv samog sebe. Pokušaj nije uspeo, ali tada stečene veštine nisu bile zaboravljene. Sad su se mogle primeniti u mnogo plemenitiju svrhu i na beskonačno većoj pozornici. Više se nikad neće dozvoliti da meteorit, dovoljno veliki da prouzrokuje katastrofu, probije odbranu Zemlje.

Tako je nastao projekt Svemirska zaštita. Pedeset godina kasnije - i na način koji nijedan od njegovih konstruktora nije mogao predvideti - opravdao je svoje postojanje.

2. ULJEZ

Godine 2130. radari, locirani na Marsu, otkrivali su po tuce novih asteroida na dan. Računari svemirske zaštite automatski su sračunavali njihove orbite i odlagali informacije u svoja ogromna pamćenja, tako da je svakih nekoliko meseci ma koji zainteresovani astronom mogao da pogleda nakupljene statističke podatke. Ovi su sad bili prilično upečatljivi.

Trebalo je više od sto dvadeset godina da se prikupi prvih hiljadu asteroida, računajući od otkrića Cerere, najvećeg među ovim sićušnim svetovima, koje je učinjeno na sam prvi dan devetnaestog stoleća. Stotine asteroida je nalaženo, gubljeno i ponovo pronalaženo; postojali su u tolikim jatima da ih je jedan ozlojeđeni astronom nazvao 'nebeskom gamadi'. Zapanjio bi se kad bi saznao da svemirska zaštita sada prati pola miliona asteroida.

Jedino je pet džinova - Cerera, Palada, Junona, Eunomija i Vesta - imalo više od dvesta kilometara u prečniku; ogromnu većinu činile su obične veće gromade koje bi se mogle smestiti u neki mali park. Gotovo svi su se kretali po orbitama koje su se nalazile s onu stranu Marsa. Svemirsku zaštitu je zanimao samo onaj mali broj koji se dovoljno približavao Suncu da bi mogao ugroziti Zemlju. A tokom cele buduće istorije Sunčevog sistema ni jedan od hiljade takvih asteroida neće proći na milion kilometara od Zemlje.

Objekt koji je isprva katalogisan kao 31/439, prema godini i redosledu otkrivanja, uočen je dok se još nalazio van orbite Jupitera. U pogledu njegovog mesta nije bilo ničeg neobičnog; mnogi asteroidi su odlazili s onu stranu Saturna pre no što se ponovo okrenu ka svome udaljenom gospodaru, Suncu. A Tula II, koji je išao dalje od svih, putovao je tako blizu Urana da je lako mogao biti izgubljen mesec te planete.

Međutim, prva radarska veza na takvoj razdaljini bila je besprimerna; 31/439 je, očito, morao biti izuzetno velik. Po jačini odjeka računari su dedukcijom došli do prečnika od najmanje četrdeset kilometara. Takav džin nije bio otkriven za poslednjih sto godina. Izgledalo je neverovatno da je toliko vremena ostao neprimećen.

Onda je izračunata orbita i zagonetka je razjašnjena - da bi je zamenila druga, još veća. 31/439 nije putovao normalnom asteroidnom putanjom, po elipsi kojom bi, sa tačnošću satnog mehanizma, prolazio svakih nekoliko godina. Bio je to usamljeni lutalica među zvezdama, koji čini svoju prvu i poslednju posetu Sunčevom sistemu - jer se kretao tako brzo da Sunčevo polje teže neće uspeti da ga zarobi. Munjevito će proleteti mimo orbita Jupitera, Marsa, Zemlje, Venere i Merkura, dobijajući pri tom na brzini, dok ne obiđe Sunce i ponovo ne krene u nepoznato.

U tom trenutku računari su počeli da pale svoj znak "Imamo nešto zanimljivo" i 31/439 je, prvi put, postao predmet pažnje ljudskih bića. U štabu Svemirske zaštite buknulo je kratko uzbuđenje, a međuzvezdani skitnica je ubrzo udostojen imena umesto pukog broja. Astronomi su odavno bili iscrpli grčku i rimsku mitologiju; sada su obrađivali hinduski panteon. I tako je 31/439 dobio ime Rama.

Sredstva informisanja su nekoliko dana dizala halabuku oko ovog posetioca, mada ih je grdno ometala oskudica informacija. O Rami su bile poznate samo dve činjenice: njegova neuobičajena orbita i približna veličina. Čak je i ova poslednja bila samo stručno nagađanje, zasnovano na jačini radarskog odjeka. Rama je kroz teleskop još uvek izgledao kao slabašna zvezda petnaeste veličine - suviše mala da bi pokazivala vidljiv kolut. Međutim, dok bude jurio ka srcu Sunčevog sistema, iz meseca u mesec postajaće blistaviji i veći; pre no što zauvek iščezne, opservatorije u orbiti biće u stanju da prikupe tačnije podatke o njegovom obliku i veličini. Vremena ima napretek, a možda će se tokom sledećih nekoliko godina ukazati mogućnost da neki svemirski brod, idući svojim običnim poslom, prođe dovoljno blizu da pribavi dobre fotografije. Pravi susret uopšte nije bio verovatan; utrošak energije bio bi odveć veliki da dopusti fizički dodir sa objektom što šiša preko orbita planeta brzinom od preko sto hiljada kilometara na sat.

I tako je svet ubrzo zaboravio Ramu. Ali, astronomi nisu. Kako su meseci prolazili, njihovo uzbuđenje je raslo, jer ih je novi asteroid stavljao pred nove i nove zagonetke. Tu je, pre svega, bio problem Ramine svetlosne krivulje. Ona nije postojala.

Svi poznati asteroidi, bez izuzetka, pokazivali su spore promene sjaja, koji je jačao i slabio u periodu od nekoliko sati. Već duže od dva veka znalo se da je to neminovna posledica njihovog obrtanja i nepravilnog oblika. Dok su se tumbali po svojim orbitama, reflektujuće površine koje su izlagali Suncu stalno su se menjale, pa se, u skladu s tim, menjao i njihov sjaj. Rama nije pokazivao takve promene. Ili se uopšte ne okreće, ili je savršeno simetričan. Oba objašnjenja su izgledala neverovatna.

Nekoliko meseci stvar je ostala na tome, jer se nijedan od velikih orbitnih teleskopa nije mogao odvojiti od svog redovnog posla da pilji u udaljene dubine Svemira. Kosmička astronomija je bila skupa razonoda, a upotreba velikog instrumenta mogla je lako da staje hiljadu dolara po minutu. Dr Vilijem Stenton nikad ne bi mogao da za čitavih četvrt sata prigrabi dvestametarski reflektor na Daljoj strani, da jedan važniji program nije privremeno izbačen iz koloseka zbog otkazivanja kondenzatora čija je cena pedeset centa. Dok se jednom astronomu ne smrkne, drugom ne svane. Stenton nije znao šta je uhvatio sve do sledećeg dana, kada je uspeo da izvesno vreme upotrebi računar kako bi obradio svoje rezultate. Čak i kad su konačno zasjali na njegovom ekranu, trebalo mu je nekoliko minuta da shvati šta znače.

Jačina sunčeve svetlosti što se reflektovala o Ramu ipak nije bila apsolutno postojana. Javljala se vrlo mala varijacija - teško uočljiva, ali sasvim nepobitna i izvanredno pravilna. Poput svih ostalih asteroida, Rama se odista okreće. Ali dok je normalan 'dan' asteroida trajao nekoliko sati, Ramin traje svega četiri minuta.

Stenton je na brzinu obavio izračunavanja i bilo mu je teško da poveruje u rezultate. Ovaj majušni svet se na svome polutaru morao okretati brzinom od preko hiljadu kilometara na sat. Pokušaj spuštanja ma gde - sem na polovima - bio bi prilično nezdrav, jer bi centrifugalna sila na polutaru bila dovoljno jaka da svaki neučvršćen predmet odbaci ubrzanjem gotovo ravnim sili Zemljine teže. Rama je bio kamen za koji se u njegovom kotrljanju uopšte nije mogla uhvatiti kosmička mahovina. Iznenađivalo je da takvo telo uspeva da se održi u celosti i da se odavno nije raspalo u milion komada.

Objekt prečnika četrdeset kilometara sa periodom obrtanja od samo četiri minuta - kako se to uklapa u astronomsku shemu stvari? Dr Stenton je bio prilično maštovit čovek, malo odveć sklon brzim zaključcima. Sad je došao do jednog koji mu je priredio nekoliko odista neprijatnih minuta: Jedan primerak iz nebeskog zoološkog vrta koji odgovara ovom opisu jeste ugašena zvezda. Možda je Rama mrtvo sunce, lopta neutronijuma u besomučnom kruženju, čiji svaki kubni centimetar teži milijarde tona.

Na ovoj tački kroz Stentonov zgroženi duh sevnulo je sećanje na neprolazno klasično delo H. Dž. Velsa Zvezda. Prvi put ga je pročitao kao mali dečak i ono je doprinelo da se u njemu rodi interesovanje za astronomiju. Nakon više od dva veka nije izgubilo ništa od svoje magije i strave. Nikad neće zaboraviti slike orkana i plimskih talasa, gradova što klize u more, kad je onaj drugi posetilac iz zvezdanih predela grunuo u Jupiter i zatim padao mimo Zemlje ka Suncu. Istina, zvezda koju je opisao stari Vels nije bila hladna, već usijana, te je veliki deo razaranja obavila toplota. To jedva da je bitno; čak i ako je Rama hladno telo, koje samo odbija svetlost Sunca, mogao je da ubija silom teže podjednako lako kao ognjem.

Ma koja zvezdana masa što prodire u Sunčev sistem potpuno bi iskivila orbite planeta. Potrebno je da se Zemlja pomeri samo koji milion kilometara prema Suncu - ili ka zvezdama - pa da se uništi osetljiva klimatska ravnoteža. Anktarktički ledeni pokrivač bi se mogao otopiti i poplaviti sve niske zemlje; ili bi se okeani mogli zalediti, pa bi ceo svet bio zarobljen večitom zimom. Bio bi dovoljan samo mali potisak u ma kojem smeru...

Stenton se onda umirio i odahnuo sa olakšanjem. Sve su to besmislice: trebalo bi da se stidi. Nemoguće je da je Rama sačinjen od kondenzovane materije. Nijedna masa veličine zvezde ne bi mogla prodreti tako duboko u Sunčev sistem, a da ne prouzrokuje poremećaje koji bi je odavno odali. Uticaj bi se osetio na orbitama svih planeta; na kraju krajeva, tako su otkriveni Neptun, Pluton i Persefona. Ne, sasvim je nemoguće da se tako masivan objekt kao što je mrtvo sunce prikrade neprimećen.

U neku ruku, to je šteta. Susret sa tamnom zvezdom bio bi vrlo uzbudljiv. Dok bi trajao...

3. RAMA I SITA

Vanredni sastanak Savetodavnog veća za Kosmos bio je kratak i buran. Ni u dvadeset drugom veku još nije bio pronađen način da se spreči da stariji i konzervativni naučnici zauzimaju ključne administrativne položaje. U stvari, sumnjalo se da će taj problem ikad biti rešen.

Da bi stvari bile gore, trenutni predsednik SVK bio je profesor u penziji Olaf Davidson, ugledni astrofizičar. Profesora Davidsona nisu mnogo zanimali objekti manji od sazvežđa, a nikad se nije trudio da prikrije svoje predrasude. I mada je morao priznati da se sada devet desetina njegove nauke temelji na posmatranjima instrumenata u kosmosu, to ga uopšte nije činilo srećnim. Ništa manje od tri puta u toku njegove ugledne karijere - sateliti izbačeni specijalno da dokažu neku od njegovih omiljenih teorija učinili su upravo obrnuto.

Pitanje koje se nalazilo na dnevnom redu Veća bilo je prilično jednostavno. Nema sumnje da je Rama neobičan objekt - no da li je i važan? Kroz nekoliko meseci otići će zanavek, tako da je ostajalo malo vremena za delanje. Prilike koje se sad propuste neće se ponoviti.

Uz prilično zastrašujuće izdatke, jedna svemirska sonda koja je uskoro trebalo da se lansira sa Marsa kako bi otišla s onu stranu Neptuna mogla se modifikovati i poslati putanjom velike brzine da presretne Ramu. Nada u sastanak nije postojala; to je bilo najbrže zabeleženo proletanje, jer bi se dva tela mimoišla brzinom od dvesta hiljada kilometara na sat. Rama bi se intenzivno osmatrao svega nekoliko minuta, a stvarno izbliza ni punu sekundu. Ali, uz odgovarajuće instrumente, to bi bilo dovoljno dugo da se reše mnoga pitanja.

Mada je Davidson neprijateljski gledao na sondiranje Neptuna, ono je već bilo odobreno, te nije video nikakvog smisla u novom bacanju para. Rečito je govorio o ludostima jurnjave za asteroidima i o prekoj potrebi za novim, visoko osetljivim interferometrom na Mesecu, koji bi jednom zasvagda dokazao nedavno oživljenu teoriju o nastanku svemira u 'velikoj eksploziji'.

To je bila teška taktička pogreška, jer su tri najvatrenija pobornika teorije 'modifikovanog postojanog stanja' takođe bili članovi Veća. Oni su se u sebi slagali sa Davidsonom - da je ganjanje asteroida traćenje novca, no, pri svem tom...

On je ostao u manjini za jedan glas.

Tri meseca kasnije, svemirska sonda, prekrštena u Situ, izbačena je sa Fobosa, unutarnjeg Marsovog meseca. Vreme leta je iznosilo sedam nedelja, a instrument je uključen na pun pogon tek pet minuta pred presretanje. Istovremeno je pušten roj čaura sa kamerama da proplovi mimo Rame, kako bi se omogućilo snimanje sa svih strana.

Prevalivši rastojanje od deset hiljada kilometara, prve slike su zaustavile sve delatnosti čovečanstva. Na milijardi televizijskih ekrana pojavio se majušni valjak bez oznaka, brzo rastući iz sekunde u sekundu. Kada je udvostručio svoju veličinu, više niko nije mogao tvrditi da je Rama prirodan objekt.

Njegovo telo je predstavljalo valjak takvog geometrijskog savršenstva da je mogao biti istokaren na strugu - čiji su centri razmaknuti pedeset kilometara. Krajevi su bili potpuno ravni, izuzimajući neke male strukture u sredini jedne površine, i imali su dvadeset kilometara u prečniku; iz daljine, gde nije postojao osećaj razmera, Rama je gotovo komično ličio na običan kućni bojler.

Rama je rastao sve dok nije ispunio ekran. Njegova površina je bila neupadljiva, smeđesiva, bezbojna poput Meseca i sasvim lišena belega, sem na jednoj tački. Na sredini valjka se nalazila kilometar široka mrlja ili mazotina, kao da je vekovima ranije tu nešto udarilo i rasprsnulo se. Nije bilo znakova da je udar naneo ma i najmanju štetu Raminim obrtnim zidovima; no taj beleg je prouzrokovao onu malu fluktuaciju sjaja koja je dovela do Stantonovog otkrića.

Slike drugih kamera nisu dodale ništa novo. Međutim, putanje što su ih njihove čaure opisivale kroz Ramino majušno polje teže dale su drugi bitan podatak: masu valjka.

Bio je suviše lak da bi bio puno telo. Beše jasno da Rama mora biti šupalj, što nikog nije naročito iznenadilo.

Najzad je došlo do susreta koji se odavno iščekivao i od kojeg se odavno strepelo. Čovečanstvu je predstojalo da primi prvog posetioca sa zvezda.

4. SPAJANJE

Tokom poslednjih minuta spajanja, zapovednik Norton se sećao tih prvih televizijskih prenosa čije je snimke toliko puta puštao. Postojalo je, međutim, nešto što nikakva elektronska slika nije mogla dočarati - a to je gorostasna veličina Rame.

Takav utisak nije nikad doživeo spuštajući se na neko prirodno telo, kakvo je Mesec ili Mars. To su bili svetovi i čovek je očekivao da budu veliki. Međutim, spuštao se on i na Jupiter VIII, malko veći od Rame - pa je i on izgledao sasvim malen.

Bilo je lako razrešiti ovaj paradoks. Njegovo rasuđivanje je potpuno izmenila činjenica da je Rama veštačka tvorevina, milione puta teža od ičeg što je čovek poslao u kosmos. Masa Rame iznosila je najmanje deset triliona tona; za svakog astronauta bila je to misao koja uliva ne samo strahopoštovanje već i strah. Nije čudo što je ponekad imao osećaj beznačajnosti, pa čak i potištenosti, dok je taj valjak od izvajanog, vanvremenog metala ispunjavao sve veći deo neba. Bio je tu i osećaj opasnosti, sasvim nov u njegovom iskustvu. Pri svakom ranijem spuštanju znao je šta da očekuje; uvek je postojala mogućnost nesrećnog slučaja, ali nikad iznenađenja. Sa Ramom iznenađenje je bilo jedina izvesnost.

Sada je Nastojanje lebdelo na manje od hiljadu metara iznad severnog pola valjka, u samom središtu koluta koji se sporo obrtao. Ovaj kraj je izabran zato što je na Suncu; kako se Rama obrtao, senke niskih, zagonetnih struktura u blizini ose nezaustavljivo su jurile metalnom ravnicom. Severna površina Rame je bila džinovski sunčanik što meri brzo prolaženje njegovog četiriminutnog dana. Spuštanje vasionskog broda od pet hiljada tona u sredinu obrtnog koluta bilo je najmanja Nortonova briga. Nije se razlikovalo od pristajanja uz osu neke velike svemirske stanice; bočni mlazni motori već su dali Nastojanju odgovarajuće okretanje i Norton se mogao osloniti na poručnika Džoa Kalverta da brod spusti blago poput pahuljice, uz pomoć navigacionog računara ili bez njega. "Kroz tri minuta", reče Kalvert, ne skidajući pogled sa ekrana, "znaćemo da li je načinjen od antimaterije."

Norton se osmehnuo, prisećajući se onih veoma zastrašujućih teorija o nastanku Rame. Ukoliko je ta neverovatna spekulacija tačna, kroz nekoliko sekundi doći će do najveće eksplozije otkako se uobličio Sunčev sistem. Potpuno uništenje deset hiljada tona daće, na kratko vreme, planetama još jedno sunce.

No plan misli je uzimao je u obzir čak i ovu daleku mogućnost. Nastojanje je jednim od svojih mlaznjaka štrcnulo Ramu sa bezbednog rastojanja od hiljadu kilometara. Kad je sve veći oblak pare stigao na cilj, ništa se nije dogodilo, a reakcija materije i antimaterija od svega par miligrama izazvala bi zastrašujuć vatromet.

Kao i svi zapovednici svemirskih brodova, Norton je bio oprezan čovek. Dugo i netremično je posmatrao severnu površinu Rame, birajući tačku spuštanja. Nakon mnogo razmišljanja, odlučio je da izbegne očigledno mesto - tačnu sredinu na samoj osi. Jasno obeležen kolut, prečnika sto metara, bio je centriran na polu i on je imao snažno predosećanje da bi to morao biti spoljašnji poklopac ogromne vazdušne komore. Stvorovi koji su sagradili ovaj šuplji svet morali su imati neki način da svoje brodove uvedu unutra. To je bilo logično mesto za glavni ulaz i Norton je smatrao da ne bi bilo mudro da svojim brodom zakrči kućna vrata.

Međutim, ova odluka je stvorila druge probleme. Ako se Nastojanje spusti makar nekoliko metara od ose, brzo obrtanje Rame počeće da odbacuje brod od pola. U početku centrifugalna sila biće vrlo slaba, ali postojana i neumitna. Norton nije uživao u pomisli kako mu brod klizi polarnom ravnicom, iz minuta u minut povećavajući brzinu, da kad dospe do ruba koluta bude hitnut u svemir brzinom od hiljadu kilometara na sat.

Postojala je mogućnost da Ramino slabašno polje teže - otprilike hiljadu puta slabije od Zemljinog - spreči da se to dogodi. Moglo bi držati Nastojanje uz tle ravnice silom od nekoliko tona, a ako je površina dovoljno hrapava, brod bi mogao ostati u blizini pola. Ali Norton nije nameravao da nepoznatu silu trenja uravnotežava sasvim izvesnom centrifugalnom silom.

Srećom, odgovor su pružili konstruktori Rame. Na podjednakim rastojanjima oko polarne ose nalazile su se tri niske građevine u obliku bunkera, sa prečnikom od oko deset metara. Ako se Nastojanje spusti između dve građevine, centrifugalni potisak će ga pribiti uz njih, te bi se čvrsto držalo u mestu, kao brod koji uz kej prilepe talasi što idu ka kopnu.

"Petnaest sekundi do kontakta", reče Kalvert.

Napeto se nagnuvši nad duple komande, koje, nadao se, neće morati da takne, Norton je postao krajnje svestan svega što se usredsredilo u ovaj trenutak. Ovo je, sigurno, najznačajnije spuštanje od prvog sletanja na Mesec, pre više od sto pedeset godina.

Sivi bunkeri su polako proplutali uvis s onu stranu kontrolnog okna. Začulo se poslednje šištanje reaktivnog motora i jedva osetan potres.

Tokom minulih nedelja zapovednik Norton se često pitao šta će reći u ovom trenutku. Ali sad kad je nastupio, njegove reči je izabrala istorija, i on je progovorio gotovo automatski, jedva svestan odjeka iz prošlosti.

"Baza Rama. Nastojanje se spustilo."

Još pre mesec dana ne bi verovao da je to moguće. Brod se nalazio na rutinskom zadatku, proveravajući i postavljajući radio-farove što upozoravaju na asteroide, kad je stiglo naređenje. Nastojanje je bilo jedini svemirski brod u Sunčevom sistemu koji bi mogao obaviti susret sa uljezom pre no što ovaj projuri oko Sunca i baci se natrag, ka zvezdama. Ipak, valjalo je orobiti tri druga broda Osmatračke službe Sunčevog sistema koji sad bespomoćno plutaju dok ne dođu tankeri da ih ponovo opskrbe gorivom. Norton se bojao da će proći dugo vremena dok kapetani brodova Kalipso, Bigl i Izazivač opet počnu da govore s njim. Čak i sa svim tim viškom pogonskog goriva trka je bila duga i teška. Rama se već nalazio unutar orbite Venere kad ga je Nastojanje sustiglo. Nijedan drugi brod to ne bi mogao postići; ova povlastica je jedinstvena i ne sme se protraćiti nijedan trenutak predstojećih nedelja. Hiljadu naučnika na Zemlji radosno bi dalo svoje duše pod hipoteku za ovu mogućnost; sad samo mogu da gledaju preko televizijskih sistema, grizući usne i misleći koliko bi oni bolje obavili posao. Verovatno su u pravu, ali druge mogućnosti nije bilo. Neumoljivi zakoni nebeske mehanike odredili su da Nastojanje bude prvi i poslednji od svih čovekovih brodova koji će ostvariti kontakt sa Ramom.

Saveti što ih je neprestano primao sa Zemlje malo su doprinosili ublažavanju Nortonove odgovornosti. Ako bude trebalo da odlučuje u deliću sekunde, niko mu ne može pomoći; vreme putovanja radio-talasa do Kontrole misije već iznosi deset minuta i dalje će se produžavati. Često je zavideo velikim moreplovcima prošlosti, pre vremena elektronskih komunikacija, koji su mogli da tumače svoja zapečaćena naređenja bez stalne prismotre štaba. Kad su oni pravili greške, to niko nije znao.

No, istovremeno mu je bilo milo što se neke odluke mogu prebaciti na Zemlju. Sad kada se orbita Nastojanja poklopila sa Raminom, idu ka Suncu kao jedno telo. Kroz četrdeset dana dosegnuće perihel i proći na dvadeset miliona kilometara od Sunca. Preblizu da bi se čovek lagodno osećao. Mnogo pre toga Nastojanje će morati da iskoristi preostalo gorivo kako bi sebe potisnulo na bezbedniju orbitu. Posada će imati možda tri nedelje vremena za istraživanje pre no što se zauvek rastanu od Rame.

Nakon toga problem će biti prepušten Zemlji. Nastojanje će biti praktično bespomoćno, juriće orbitom koja bi mogla učiniti da postane prvi brod koji je stigao do zvezda - kroz približno pedeset hiljada godina. Kontrola misije je uveravala da ne treba da brine. Nekako, bez obzira na troškove, Nastojanje će biti ponovo snabdeveno gorivom, makar se pokazalo nužnim da se tankeri pošalju i ostave u svemiru pošto prebace i poslednji gram pogonskog goriva. Rama je bio plen vredan svakog rizika koji baš nije samoubilački poduhvat.

A, naravno, moglo bi čak i do toga doći. Zapovednik Norton nije imao nikakvih iluzija u tom pogledu. Prvi put za poslednjih sto godina u ljudske poslove je ušao element potpune neizvesnosti, a to je jedina stvar koju ni naučnici ni političari ne mogu da trpe. Ako je to cena razrešavanja neizvesnosti, nastojanje i njegova posada biće žrtvovani.

5. PRVA VBA

Rama je bio tih kao grobnica - što je možda i bio. Nije bilo radio-signala ni na jednoj talasnoj dužini; nikakvih vibracija koje bi seizmografi mogli zabležiti, ako se izuzmu mikrodrhtaji nesumnjivo prouzrokovani sve većom toplotom Sunca; nije bilo električnih struja ni radioaktivnosti. Bio je gotovo zloslutno tih. Očekivalo bi se da čak i asteroid bude bučniji. "Šta smo očekivali?" pitao se Norton. "Odbor za doček?" Nije bio načisto da li treba da oseća razočaranje ili olakšanje. U svakom slučaju, činilo se da je inicijativa njemu prepuštena. Nortonovo nare􏰀enje je glasilo: sačekati dvadeset četiri sata, potom izaći i istraživati. Tog prvog dana niko nije mnogo spavao. Čak i članovi posade van dužnosti provodili su vreme prateći instrumente koji su bezuspešno sondirali, ili prosto gledajući savršeno geometrijski predeo kroz okna za osmatranje. Da li ovaj svet živi - stalno su se iznova pitali. Da li je mrtav? Ili samo spava?

Prilikom prve VBA (Vanbrodske aktivnosti) Norton je uzeo samo jednog pratioca: poručnika bojnog broda Karla Mersera, svog žilavog i snalažljivog oficira za održavanje života. Nije nameravao da gubi brod iz vida, a ako dođe do neprilika, nije verovatno da bi veća grupa bila bezbednija. Međutim, kao meru predostrožnosti ostavio je još dva člana posade, već u odelima, u vazdušnoj komori.

Ono nekoliko grama mase koju im je dao spoj gravitacionog i centrifugalnog polja Rame nije ni pomagalo ni smetalo; morali su se potpuno osloniti na svoje mlazne potiskivače. Čim bude moguće, odlučio je Norton, razapeće splet užadi između broda i bunkera, tako da se mogu kretati ne trošeći gorivo.

Najbliži bunker se nalazio svega deset metara od vazdušne komore i prva Nortonova briga je bila da proveri da kontakt nije oštetio brod. Trup Nastojanja se oslanjao o zaobljen zid pritiskom od nekoliko tona, ali je ovaj bio ravnomerno raspoređen. Umiren, počeo je da pluta oko kružne građevine, pokušavajući da joj odredi svrhu.

Prešao je samo nekoliko metara kad je naišao na prekid u glatkom, naizgled metalnom zidu. Najpre je pomislio da je to neki čudan ukras, jer nije izgledalo da ima neku korisnu ulogu. Šest zrakastih useka ili proreza bilo je duboko urezano u metal, a u njima je počivalo šest ukrštenih šipki, poput paoka točka bez obruča, sa malom glavčinom u sredini. Ali nije bilo načina da se točak okrene pošto je ugrađen u zid.

Zatim je, sa sve većim uzbuđenjem, primetio da se na krajevima paoka nalaze dublja udubljenja, zgodno uobličena da prime ruku koja hvata. (Kandžu? Pipak?) Ako čovek stane ovako, oslonivši se o zid, i povuče paoke ovako...

Glatko kao svila, točak je kliznuo iz zida. Na svoje potpuno iznenađenje - jer je bio praktično siguran da je bazvazdušni prostor odavno zavario sve pokretne delove - Norton se obreo držeći točak s paocima. Mogao je biti kapetan nekog starog jedrenjaka što stoji za kormilom svog broda. Beše mu milo što zatamnjen zaslon njegovog šlema ne dozvoljava Merseru da vidi negov izraz. Bio je zapanjen, ali i besan na samog sebe. Možda je već načinio prvu grešku. Da li sad u unutrašnjosti Rame zvone uređaji za uzbunu i da li je njegov nepromišljeni postupak već pokrenuo neki neumitni mehanizam?

Ali Nastojanje nije izvestilo ni o kakvoj promeni; brodski senzori i dalje nisu beležili ništa sem slabašnih termičkih pucketanja i njegovih sopstvenih kretnji.

"Pa, kapetane, hoćete li da ga okrenete?"

Norton je još jednom pomislio na svoja uputstva: "Postupajte prema naho􏰀enju, ali obazrivo". Kad bi svaki potez prvo proverio kod Kontrole misije, nikad ne bi nigde stigao.

"Kakva je tvoja dijagnoza, Karl?" upitao je.

"To je očigledno ručna kontrola otvora vazdušne komore - verovatno rezervni sistem za slučaj nestanka energije. Ne mogu zamisliti nijednu tehnologiju, koliko god bila usavršena, koja ne bi preduzela takvu predostrožnost."

I mora da je potpuno siguran, reče sebi Norton. Može se upotrebiti samo ako nema opasnosti po sistem.

Uhvatio je dva suprotna paoka motovila, čvrsto se oduprevši nogama o tle, i isprobao točak. Nije ni mrdnuo.

"Pomozi mi", reče Merseru.

Svaki je uhvatio jednu ručku. Uz najveći napor nisu uspeli da izazovu ni najmanje pomeranje. Naravno, nije bilo osnova za pretpostavku da se satovi i vadičepovi na Rami okreću u istom smeru kao na Zemlji.

Da pokušamo u suprotnom smeru", predloži Merser.

Ovog puta nije bilo otpora. Točak se gotovo bez napora okrenuo za pun krug. Zatim je, veoma glatko, zahvatio teret.

Pola metra dalje, zaobljeni zid bunkera poče da se pomera, poput školjke koja se lagano otvara. Nekoliko čestica prašine, nošenih pramenovima vazduha, potekle su napolje, poput zasenjujućih dijamanata na blistavoj svetlosti Sunca.

Put u Ramu bio je otvoren.

6. ODBOR

Bila je velika greška, često je pomišljao dr Boze, što je za sedište Ujedinjenih planeta određen Mesec. Zemlja je neminovno težila da dominira radom - kao što dominira predelom izvan kupole. Ako su morali ovde da grade, možda je trebalo otići na Dalju stranu koju taj hipnotični kolut nikad ne obasjava svojim zracima.

Ali, naravno, prekasno je za menjanje, a u svakom slučaju nije postojala neka druga realna mogućnost. Sviđalo se to kolonijama ili ne, Zemlja će još vekovima i vekovima biti kulturni i ekonomski moćnik Sunčevog sistema.

Dr Boze je rođen na Zemlji, a iselio se na Mars tek kad mu je bilo trideset godina, te je smatrao da može prilično nepristrasno da sagleda političku situaciju. Sad zna da se više nikad neće vratiti na rodnu planetu, iako je udaljena samo pet sati putovanja raketom. U sto petnaestoj godini bio je savršeno zdrav, ali se nije mogao suočiti sa preuslovljavanjem nužnim da bi se privikao na težu tri puta jaču od one koju je uživao najveći deo svog života. Zauvek je izgnan iz sveta svog rođenja. Pošto nije bio sentimentalan čovek, nije dopuštao da ga to preterano oneraspoložava.

Ono što ga ponekad oneraspoloži jeste prinuda da iz godine u godinu viđa ista, poznata lica. Čudesa medicine su lepa i krasna - i on svakako ne želi da vraća sat unatrag - ali za ovim konferencijskim stolom sede ljudi s kojima radi više od pola veka. Tačno je znao šta će reći i kako će glasati po bilo kom pitanju. Želeo je da jednog dana neko od njih učini nešto potpuno neočekivano - čak nešto sasvim ludo.

A oni su se verovatno isto osećali u odnosu na njega.

Odbor za Ramu je još bio podnošljivo malobrojan, mada će se to nesumnjivo uskoro promeniti. Svih njegovih šest kolega - od kojih svaki predstavlja jednu članicu Ujedinjenih planeta - bili su telesno prisutni. Morali su; elektronska diplomatija nije moguća na razdaljinama Sunčevog sistema. Neki stariji državnici, navikli na trenutne veze koje je Zemlja dugo uzimala kao nešto razumljivo po sebi, nikad se nisu pomirili sa činjenicom da su radio-talasima potrebni minuti, ili čak sati, da prevale ambise između planeta. "Zar vi, naučnici, ne možete da tu nešto učinite?" čulo bi se kako se gorko žale kad bi im kazali da je trenutan razgovor licem u lice nemoguć između Zemlje i ma kojeg od njene udaljenije dece. Jedino je Mesec imao gotovo podnošljivo zakašnjenje od jedne i po sekunde - sa svim političkim i psihološkim posledicama koje je to podrazumevalo. Zbog te činjenice astronomskog života, Mesec - i samo Mesec - uvek će biti predgrađe Zemlje.

Takođe su bili lično prisutni stručnjaci kooptirani u Odbor. Profesor Davidson, astronom, bio je stari poznanik. Danas, izgleda, nije u svom uobičajenom prgavom izdanju. Boze nije ništa znao o zađevicama koje su prethodile izbacivanju prve sonde put Rame, ali mu profesorove kolege nisu dozvoljavale da to zaboravi.

Dr Telma Prajs je bila poznata po svojim brojnim nastupanjima na televiziji, mada je reputaciju prvi put stekla pre pedeset godina, tokom arheološke eksplozije koja je usledila isušivanju onog ogromnog morskog muzeja - Sredozemnog mora.

Boze je još pamtio uzbuđenja tog vremena, kada su izgubljena blaga Grka i Rimljana i desetine drugih civilizacija vraćena na svetlost dana. Bila je to jedna od retkih prilika kada je zažalio što živi na Marsu.

Eksobiolog Karlajl Perera bio je drugi očigledan izabranik; istoričar nauke Denis Solomons takođe. Boze je bio nešto manje srećan zbog prisustva Konrada Tejlora, slavnog antropologa, koji je reputaciju stekao spojivši na jedinstven način naučnost i erotiku u svojoj studiji pubertetskih rituala na Beverli Hilsu krajem dvadesetog veka.

Niko, međutim, ne bi mogao osporiti ser Luisu Sendsu pravo da bude član Odbora. Čovek, čijem je znanju ravna jedino njegova uglađenost, navodno je gubio pribranost jedino kad bi ga nazvali Arnoldom Tojnbijem njegovog doba. Međutim, veliki istoričar nije bio lično prisutan. Tvrdoglavo je odbijao da napusti Zemlju, čak i zarad ovako važnog sastanka. Njegova stereo-slika, koja se nije mogla razlikovati od stvarnog lika, prividno je zauzimala stolicu desno od Bozea, a neko je, kao da želi da upotpuni iluziju, pred nju stavio čašu vode. Boze je ovu vrstu tehnoloških podviga smatrao nepotrebnom smicalicom, no izenađuje koliko mnogo nepobitno velikih ljudi detinjasto očarava mogućnost da istovremeno budu na dva mesta. Ponekad je ovo čudo elektronike prouzrokovalo komične katastrofe. Boze je prisustvovao jednom diplomatskom prijemu kad je neko pokušao da prođe kroz stereogram i prekasno otkrio da je to stvarna osoba. A bilo je još smešnije posmatrati kako projekcije pokušavaju da se rukuju.

Sada je njegova ekselencija ambasador Marsa pri Ujedinjenim planetama sabrala svoje odlutale misli, iskašljala se i rekla: "Gospodo, otvaram sednicu Odbora. Mislim da ne grešim kad kažem da je ovo skup jedinstvenih talenata koji su se sabrali da se pozabave jedinstvenom situacijom. Nalog koji nam je dao generalni sekretar glasi: procenjivati ovu situaciju i savetovati zapovednika Nortona kad se ukaže potreba".

Ovo je bilo pravo čudo preteranog uprošćavanja i svi su to znali. Ukoliko ne nastupi stvarna opasnost, Odbor možda nikad neće doći u neposrednu vezu sa zapovednikom Nortonom - ukoliko je ovaj uopšte čuo za postojanje Odbora. Odbor je privremena tvorevina Naučne organizacije Ujedinjenih planeta, a izveštaje podnosi, preko njenog direktora, generalnom sekretaru. Tačno je da je Osmatračka služba Sunčevog sistema deo Ujedinjenih planeta - no samo svojim operativnim, ali ne i naučnim odsekom. Teorijski, ovo ne bi trebalo da čini veliku razliku; nije bilo razloga da Odbor za Ramu - ili ma ko drugi, što se toga tiče - ne pozove zapovednika Nortona i ne ponudi koristan savet.

Međutim, veze sa dubokim kosmosom su skupe. Sa Nastojanjem se moglo stupiti u vezu jedino preko PLANETKOMA, koji je samostalna korporacija, čuvena po strogosti i efikasnosti svog računovodstva. Treba dugo vremena da se otvori kredit kod PLANETKOMA. Negde neko radi na tome, ali, trenutno, tvrda srca računara PLANETKOMA ne priznaju postojanje Odbora za Ramu.

"Ovaj zapovednik Norton", reče ser Robert Mekej, ambasador Zemlje, "ima ogromnu odgovornost. Kakav je to čovek?"

Ja mogu da odgovorim na to pitanje", reče profesor Davidson, prelećući prstima po dirkama svog podsetnika. Namrštio se na ekran pun podataka i smesta reče da sastavlja sinopsis. "Vilijem Cijen Norton, rođen 2077, u Brizbejnu, Okeana. Školovao se u Sidneju, Bombaju, Hjustonu. Zatim pet godina u Astrogradu, specijalizovao propulsiju. U službu stupio 2102. Uobičajena unapređenja... poručnik u trećoj ekspediciji na Persefonu... istakao se prilikom petnaestog pokušaja uspostavljanja baze na Veneri... hm... hm... primeran u službi... dvojno državljanstvo, Zemlja i Mars... žena i dete u Brizbejnu, žena i dvoje dece u Port Louelu, sa opcijom na treć..." "Treću ženu?" naivno upita Tejlor.

"Ne. Dete, razume se", odseče profesor pre no što je primetio osmeh na Tejlorovom licu. Tih smeh zažubori oko stola, mada je izgledalo da Zemljani, suočeni sa prenaseljenošću, više zavide no što se zabavljaju. Nakon stoleća odlučnih napora, Zemlja još nije uspela da svoje stanovništvo svede ispod određenog cilja od jedne milijarde...

"Naimenovan za zapovednika istraživačkog broda Nastojanje u sastavu Osmatračke službe Sunčevog sistema. Prvo putovanje do retrogradnih Jupiterovih satelita... hm, to je bilo gusto... nalazio se na asteroidskom zadatku kada mu je naređeno da se pripremi za ovu operaciju... uspeo da stigne pre roka..."

Profesor je raščistio ekran i pogledao svoje kolege. Mislim da smo imali izvanrednu sreću što je upravo on bio čovek koji se mogao dobiti za tako kratko vreme. Mogli smo dobiti uobičajenog standardnog kapetana". Zvučao je kao da ima na umu tipičan strah i trepet svemirskih puteva, sa drvenom nogom i sa pištoljem u jednoj i jataganom u drugoj ruci.

"Podaci dokazuju samo da je sposoban", pobunio se ambasador Merkura (stanovništvo: 112.500, ali u porastu). "Kako će reagovati u potpuno novoj sitaciji kao što je ova?"

Ser Luis Sends se iskašljao na Zemlji. Sekundu i po kasnije učinio je to i na Mesecu. "To baš nije sasvim nova situacija", podsetio je Hermijanca, "mada je prošlo tri veka otkako je nastala poslednji put. Ako je Rama mrtav ili nenastanjen - a dosad svi znaci ukazuju da je tako - Norton je u položaju arheologa koji otkriva ruševine neke izumrle civilizacije." Učtivo se naklonio dr Prajsovoj, koja klimnu glavom u znak slaganja. "Očigledni primeri su Šliman u Troji i Muo u Ankor Vatu. Opasnost je minimalna, mada se, naravno, nesrećni slučaj nikad ne može sasvim isključiti." "Ali šta je sa miniranim klopkama i mehanizmima za okidanje o kojima su govorile pristalice Pandor teorije?" upita dr Prajsova.

"Pandora?" hitro zapita hermijanski ambasador. "Šta je to?"

"Jedan sulud pokret", objasnio je ser Robert, s onoliko zbunjenosti koliko jedan diplomata može da pokaže, "ubeđen da Rama predstavlja ozbiljnu potencijalnu opasnost. Znate, kutija koju ne treba otvarati". Sumnjao je da Hermijanac zna; na Merkuru se nije ohrabrivalo izučavanje klasika. "Pandora - paranoja", brecnu se Tejlor. "Oh, naravno, takve stvari su zamislive, ali zašto bi ijedna inteligentna rasa poželela da izvodi takve detinjaste smicalice?"

"Pa, čak i ako isključimo takve neprijatnosti", nastavio je ser Robert, "i dalje nam ostaje mnogo zlokobnija mogućnost aktivnog, nastanjenog Rame. Tada se situacija svodi na susret dveju kultura - na veoma različitim stupnjevima tehnologije. Pizaro i Inke. Piri i Japanci. Evropa i Afrika. Gotovo uvek posledice su bile katastrofalne - za jednu stranu ili obe. Ja ne dajem nikakve preporuke, samo ukazujem na prethodne primere."

"Hvala vam, ser Roberte", odgovori Boze. Malo je nezgodno, pomisli, imati dva 'sera' u jednom malom odboru; u ovo poodmaklo vreme ta titula je počast koju je malo Engleza izbeglo. "Siguran sam da smo svi razmišljali o ovim uznemirujućim mogućnostima. Ali, ako su stvorovi u Rami... ovaj... zlonamerni, hoće li ono što preduzmemo išta, ma i najmanje, stvarno

"Mogli bi nas ignorisati - ako se udaljimo."

"Kako - nakon što su putovali milijarde milja i hiljade godina?"

Rasprava je dosegla tačku poletanja i sad je sama sebe održavala. Boze se zavalio u stolicu, malo je govorio i čekao da se uobliči zajednički stav.

Dogodilo se upravo ono što je predviđao. Svi su se složili da je, pošto je zapovednik Norton otvorio prva vrata, nezamislivo da ne otvori i druga.

7. DVE SUPRUGE

Kad bi njegove supruge jednom uporedile njegove videograme, razmišljao je zapovednik Norton, pre zabavljajući se no zabrinuto, to bi mu navalilo veliki dodatni posao. Sad je mogao da sastavi samo jedan dug videogram i iskopira ga, dodajući samo kratke lične poruke i imena od milja, pre no što odašlje gotovo istovetne kopije put Marsa i Zemlje.

Naravno, sasvim je neverovatno da će njegove supruge ikad učiniti tako nešto; bilo bi skupo čak i uz povlašćenu tarifu za porodice astronauta. A ne bi ni imalo smisla. Njegove porodice su bile u izvrsnim odnosima i razmenjivale su uobičajene čestitke prilikom rođendana i godišnjica. No, sve u svemu, možda je i dobro što se devojke nikad nisu srele i verovatno nikad i neće. Mirna je rođena na Marsu, te ne bi mogla podneti jaču težu Zemlje. A Kerolajn mrzi čak i onih dvadeset pet minuta najdužeg putovanja na Zemlji.

"Izvinjavam se što sam s ovom emisijom zakasnio jedan dan", reče Norton, pošto je završio opšti uvod, "ali, verovali ili ne, poslednjih trideset sati bio sam van broda.

Nemoj se uznemiravati - sve je pod kontrolom. Trebalo nam je dva dana, ali sad smo gotovo prošli kroz kompleks vazdušnih komora. Mogli smo to obaviti za nekoliko sati da smo znali ono što sad znamo. Ali ništa nismo rizikovali, poslali smo u prethodnicu daljinske kamere i desetak puta smo ispitali sve komore kako bismo se uverili da se neće zatvoriti za nama pošto prođemo.

Svaka komora je jednostavan obrtni valjak sa otvorom na jednoj strani. Uđeš kroz taj otvor, okreneš valjak za sto osamdeset stepeni i tada se otvor poklopi sa drugim vratima te možeš da izađeš. Ili, kao u ovom slučaju, da izlebdiš.

Ramanci su stvarno sve osigurali. Postoje tri takve valjkaste komore, jedna za drugom, odmah s unutrašnje strane omotača, ispod ulaznog bunkera. Ne mogu da zamislim kako bi makar jedna otkazala, sem da je neko raznese eksplozivom, ali čak i tada bi ostala druga, rezervna, a potom treća.

A to je samo početak. Poslednja komora izlazi na prav hodnik, dug gotovo pola kilometra. Izgleda čist i uredan, kao i sve što smo videli. Na svakih nekoliko metara nalaze se mali otvori u kojima su verovatno bile svetiljke, ali sada je sve potpuno tamno i,mogu ti reći, zastrašujuće. U zidove su takođe usečene dve naporedne kolotečine, široke oko centimetar, koje se pružaju celom dužinom hodnika. Pretpostavljamo da je po njima išla neka platforma koja je prevozila opremu - ili ljude - tamo-amo. Uštedelo bi nam mnogo truda kad bismo je mogli staviti u pogon.

Pomenuo sam da je tunel dug pola kilometra. Dakle, na osnovu naših seizmičkih merenja znamo da je otprilike tolika debljina školjke, te smo očito gotovo prošli. Nismo se iznenadili našavši na kraju tunela jednu od onih valjkastih vazdušnih komora.

Da, pa još jednu. I još jednu. Ti ljudi su izgleda sve radili u tri primerka. Sad smo u poslednjoj komori, gde čekamo saglasnost Zemlje pre no što prođemo. Unutrašnjost Rame je svega nekoliko metara odavde. Biću mnogo srećniji kad ova napetost prođe.

Ti poznaješ Džerija Kirhofa, mog pomoćnika, koji ima tako veliku biblioteku pravih knjiga da sebi ne može dozvoliti da se iseli sa Zemlje? E, pa, Džeri mi je ispričao o istoj ovakvoj situaciji još tamo početkom dvadeset prvog - ne, dvadesetog veka. Jedan arheolog je pronašao grobnicu nekog egipatskog kralja, prvu koju nisu opljačkali lopovi. Njegovim radnicima su bili potrebni meseci dok su, komoru po komoru, prokopali put i, najzad, došli do poslednjeg zida. Onda su probili kamenje, a arheolog je unutra proturio svetiljku i glavu. Pred njim se ukazala odaja puna blaga - neverovatnih stvari, zlata i nakita.

Možda je i ovo grobnica; to izgleda sve verovatnije. Čak i sada nema ni najslabijeg zvuka ili nagoveštaja neke aktivnosti.

No, sutra ćemo znati."

Norton je prebacio magnetoskop na STOP. Šta bi još mogao da kaže o poslu, pitao se, pre no što započne posebne lične poruke svojim porodicama? Normalno nikad nije zalazio u tolike pojedinosti, ali ove okolnosti teško da su normalne. Ovo može da bude poslednji videogram koji će ikad poslati svojim milim i dragim. Dužan je da im objasni šta radi.

Kad budu videli ove slike i čuli ove reči, on će biti u unutrašnjosti Rame - pa ma šta to donelo.

8. KROZ GLAVČINU

Norton nikad ranije nije tako snažno osećao srodnost s ovim davno umrlim egiptologom. Otkako je Hauard Karter prvi put zavirio u Tutankamonovu grobnicu, nijedan čovek nije doživeo ovakav trenutak. Ipak, poređenje je bilo gotovo besmisleno smešno.

Tutankamon je sahranjen tek juče - pre nepune četiri hiljade godina; Rama je mogao biti stariji od ljudskog roda. Ona mala grobnica iz Doline kraljeva mogla bi se izgubiti u hodnicima kojima su već prošli, a prostor što leži s onu stranu ovog poslednjeg ulaza veći je bar milion puta. A što se tiče blaga koje je mogao da sadrži - ono je prevazilazilo moći mašte.

Bar pet minuta niko nije prozborio preko radio-veze; dobro obučena ekipa čak nije verbalno izvestila o dovršenju svih provera. Merser mu je naprosto dao znak "U redu" i mahnuo rukom ka otvorenom tunelu. Kao da su svi shvatili da je ovo istorijski trenutak, koji ne treba kvariti nepotrebnim brbljanjem. Nortonu je to odgovaralo, jer, za časak, ni on nije imao šta da kaže. Uključio je snop svoje svetiljke i mlazne potiskivače i polako otplutao niz kratak hodnik, vukući za sobom sigurnosni kabel. Svega nekoliko sekundi kasnije obreo se unutra.

Unutar čega? Sve što se pred njim nalazilo bila je potpuna tama; u snopu svetiljke nije odbleskivao ni tračak svetlosti. Očekivao je to, ali nije stvarno verovao. Sva izračunavanja su pokazala da je suprotni zid udaljen desetine kilometara; sad mu oči govore da je odista tako. Dok je polako plutao u taj mrak, osetio je iznenadnu potrebu za ohrabrenje sigurnosnog kabla, jaču od ijedne koju je ikad ranije osetio, čak i prilikom prve VBA. A to je smešno. Bez vrtoglavice je gledao preko raspona svetlosnih godina i megaparseka; zašto bi ga uznemiravalo nekoliko kubnih kilometara praznine?

Tugaljivo je razmišljao o ovom problemu kad ga ublaživač zamaha na kraju kabla blago zakoči, uz jedva osetan poskok. Uzaludno ispitujućim snopom lampe prešao je sa ništavila pred sobom da istraži površinu koju je prešao.

Kao da je lebdeo nad centrom malog kratera koji i sam čini ulegnuće u osnovi drugog, mnogo većeg. Sa svih strana se uzdizao sklop terasa i rampi - sve behu geometrijski precizne i očigledno veštačke - koji se prostire dokle dopire mlaz svetla. Na oko sto metara udaljenosti video je izlaze dva druga sistema vazdušnih komora, istovetne sa ovim.

I to je bilo sve. Prizor u sebi nije imao ništa izuzetno egzotično ili tuđe. U stvari, prilično liči na napušten rudnik. Osetio je neodređeno razočaranje; posle svih ovih napora trebalo je da dođe neko dramatično, čak transcedentalno otkrovenje. Onda je sebe podsetio da vidi svega nekoliko stotina metara. Tama s onu stranu njegovog vidnog polja možda sadrži više čuda no što mu je stalo da vidi.

Podneo je kratak izveštaj svojim drugovima koji su zabrinuto čekali, a onda je dodao: "Izbacujem raketu - sa dvominutnom zadrškom. Evo, ode!"

Svom snagom je hitnuo mali valjak pravo uvis - ili od sebe - i poče da broji sekunde dok se valjak smanjivao, odmičući niz snop svetla. Pre no što je odbrojao četvrt minuta, izgubio je valjak iz vida; kad je stigao do sto, zaklonio je oči i uperio kameru. Uvek je dobro procenjivao vreme; ostalo mu je samo dve sekunde kad je svet eksplodirao svetlošću. A ovog puta nije bilo razloga za razočaranje.

Čak ni milione sveća jaka svetlost rakete nije mogla da osvetli celinu ogromne šupljine, ali je video dovoljno da shvati njen plan i oceni njene titanske razmere. Nalazio se na jednom kraju šupljeg valjka širokog najmanje deset kilometara, a beskonačne dužine. Sa svoje tačke gledanja na centralnoj osi video je takvu silesiju pojedinosti na zaobljenim zidovima oko sebe da je njegov um mogao da primi samo sićušan delić svega toga. Gledao je predeo čitavog jednog sveta pri svetlosti jednog jedinog bleska munje i pokušao je da navlašnim naporom volje ureže tu sliku u svoj duh. Svuda oko njega uzdizale su se terasaste padine kratera sve dok se ne bi stopile sa čvrstim zidom koji je ivičio nebo. Ne - taj utisak je pogrešan; mora se osloboditi i zemaljskih i vasionskih instikata i nanovo se orijentisati prema jednom novom sistemu koordinata.

Nije se nalazio na najnižoj tački ovog čudnog, posuvraćenog sveta, već na najvišoj. Odavde su svi pravci išli naniže, a ne uvis. Kad bi se pomerio od ove centralne ose ka zaobljenom zidu, o kojem više ne sme da misli kao o zidu, sila teže bi se stalno povećavala. Doprevši do unutrašnje površine valjka, mogao je da na ma kojoj tački stoji uspravno, nogama prema zvezdama, a glavom ka centru obrtnog doboša. Koncept je bio vrlo poznat: od prvog praskozorja vasionskih letova centrifugalna sila je korišćena za simulisanje teže. Jedino je razmera ove primene tako ogromna, tako poražavajuća. Najveća vasionska stanica Sinhsat Pet imala je manje od dvesta metara u prečniku. Biće potrebno izvesno vreme da se čovek navikne na sto puta veću.

Cev predela koja ga je okružavala beše prošarana područjima svetla i senke koja su mogla biti šume, polja, zaleđena jezera ili gradovi; razdaljina i sve slabija svetlost rakete onemogućavali su identifikaciju. Uske pruge, koje su mogle biti drumovi, kanali ili ukroćene reke, oblikovale su jedva vidljivu geometrijsku mrežu; a daleko niz valjak, na samoj granici vidnog polja, pružao se pojas dublje tmine. Činio je pun krug što opasuje unutrašnjost ovog sveta i Norton se odjednom seti mita o Okeanu, moru koje, kako su verovali drevni narodi, okružuje Zemlju.

Ovo je možda još čudnije more - ne kružno, već valjkasto. Da li je pre no što se zaledilo u međuzvezdanoj noći imalo talase, i plime, i struje - i ribe?

Raketa je palucnula i utrnula; trenutak otkrovenja je minuo. Ali Norton je znao da će, dok je živ, ove slike ostati urezane u njegov duh. Kakva god otkrića mogla doneti budućnost, ona nikad neće izbrisati ovaj prvi utisak. A istorija neće moći da mu oduzme povlasticu da je bio prvi pripadnik ljudskog roda koji je ugledao dela jedne nezemaljske civilizacije.

9. IZVIĐANJE

"Dosad smo niz osu valjka izbacili pet raketa s velikom zadrškom, te imamo dobru foto-dokumentaciju o celoj njegovoj dužini. Sve glavne tačke su ucrtane na mapu. Mada smo samo mali broj mogli da identifikujemo, dali smo im privremena imena.

Unutrašnja šupljina je duga pedeset kilometara, a široka šesnaest. Oba kraja imaju oblik kupe, prilično složene geometrije. Naš kraj smo nazvali Severna hemisfera i sad ovde, na osi, uspostavljamo prvu bazu.

Od središnje glavčine, na razmaku od sto dvadeset stepeni, zrakasto je postavljeno troje lestava, gotovo kilometar duge. Sve se završavaju na terasi, ili zaravni, prstenastog oblika, koja se proteže oko cele kupe. A odatle, nastavljajući se na pravac lestvi, dalje vode tri ogromna stepeništa, koja silaze sve do ravnice. Ako zamislite kišobran sa svega tri rebra, na podjednakim razmacima, imaćete dobru predstavu o ovom kraju Rame.

Svako od tih rebara predstavlja stepenište, veoma strmo u blizini ose, no koje se potom polako ublažava kako se bliži ravnici. Stepeništa - nazvali smo ih Alfa, Beta i Gama - nisu iz jednog dela, već se prekidaju na još pet kružnih terasa. Po našem proračunu mora da ima između dvadeset i trideset hiljada stepenika. Verovatno su stepeništa korišćena samo za slučaj opasnosti, jer je nezamislivo da Ramanci - ili kako god ih nazvali - nisu imali neki bolji način da dopru do ose svog sveta.

Južna hemisfera izgleda sasvim drukčije. Pre svega, na njoj nema stepeništa ni ravne središnje glavčine. Umesto toga, tamo se nalazi ogroman kilometarski šiljak, koji štrči sa ose, a oko njega šest manjih. Ceo sklop je vrlo čudan i ne možemo da zamislimo šta znači.

Pedeset kilometara dug valjkasti deo između dve kupe nazvali smo Centralna ravnica. Može izgledati blesavo što upotrebljavamo reč 'ravnica' za opis nečeg tako očigledno oblog, ali mi smatramo da je naziv opravdan. Kad siđemo tamo, izgledaće nam ravna - baš kao što unutrašnjost boce mora izgledati ravna mravu koji u njoj mili u krug.

Najupadljivija odlika Centralne ravnice jeste deset kilometara širok taman pojas koji se oko sredine proteže svud unaokolo. Izgleda kao led, te smo ga nazvali Cilindrično more. Tačno u sredini nalazi se veliko ovalno ostrvo, oko deset kilometara dugo, a tri široko, pokriveno visokim zdanjima. Pošto nas podseća na stari Menheten, nazvali smo ga Njujork. Ipak, ne verujem da je to grad; više liči na ogromnu fabriku ili postrojenje za hemijsku preradu.

Međutim, postoje gradovi - ili, u svakom slučaju, naselja - bar šest njih. Da su sagrađena za ljudska bića, u svakom bi se moglo smestiti oko pedeset hiljada. Nazvali smo ih Rim, Peking, Pariz, Moskva, London i Tokio. Povezana su drumovima i nečim što izgleda kao mreža pruga.

U ovom zaleđenom lešu jednog sveta sigurno ima dovoljno građe za vekove israživanja. Treba da istražimo četiri hiljade kvadratnih kilometara, a imamo svega nekoliko nedelja za to. Pitam se da li ćemo ikad doznati odgovor na dve zagonetke koje me opsedaju otkako smo ušli: ko su bili stanovnici? I šta se pokvarilo?"

Snimak se završio. Na Zemlji i Mesecu članovi Odbora za Ramu su se promeškoljili, zatim su počeli da razgledaju mape i fotografije koje su bile razastrte pred njima. Mada su ih već satima proučavali, glas zapovednika Nortona dodao je jednu dimenziju koju slike ne mogu da dočaraju. On je odista bio tamo, svojim očima je prelazio po tom izvanrednom posuvraćenom svetu, tokom kratkih trenutaka dok su njegovu vekovnu noć osvetljavale rakete. I on je čovek koji će predvoditi svaku ekspediciju koja krene da istražuje taj svet.

"Doktore Perera, vi, mislim, imate neke opaske?"

Ambasador Boze se za trenutak upitao nije li trebalo da prvo da reč profesoru Davidsonu, kao starijem naučniku i jedinom astronomu. No, činilo se da je stari kosmolog još u stanju blagog šoka, a očito je van svog elementa. Tokom čitave svoje profesionalne karijere on je u svemiru video arenu za titanske, bezlične sile teže, magnetizma i radijacije; nikad nije verovao da život igra neku važnu ulogu u shemi stvari i smatrao je njegovu pojavu na Zemlji, Marsu i Jupiteru slučajnim odstupanjem.

Međutim, sada su tu dokazi da život ne samo postoji izvan Sunčevog sistema već i da je dosegao vrhunce koji daleko prevazilaze sve što je čovek postigao ili se može nadati da će postići u predstojećim vekovima. Sem toga, otkriće Rame je osporilo jednu drugu dogmu koju je Davidson godinama propovedao. Kad bi ga saterali uza zid, on bi, preko volje, dopustio da život verovatno postoji u drugim zvezdanim sistemima, ali besmisleno je, uvek bi tvrdio, zamišljati da bi ikad mogao preći ambise između zvezda.

Možda Ramanci odista nisu u tome uspeli, ako je zapovednik Norton u pravu kad veruje da je njihov svet sada grobnica. Ali su bar pokušali da izvedu taj podvig u razmerama koje pokazuju veliku meru pouzdanja u ishod. Ako se takva stvar jednom dogodila, ona se svakako morala dogoditi mnogo puta u ovom sazvežđu od sto milijardi sunaca. A na kraju će ipak, svakako, neko, negde, uspeti.

Ovo je bila teza koju je, bez dokaza, ali uz obilno mlataranje rukama, godinama propovedao dr Karlajl Perera. On je sad veoma srećan, mada i krajnje razočaran čovek. Rama je spektakularno potvrdio njegova gledišta, a on neće moći da kroči u njegovu unutrašnjost, pa čak ni da je vidi svojim očima. Da se iznebuha pojavi 􏰀avo i ponudi mu bar trenutne teleportacije, on bi potpisao ugovor, ne potrudivši se da pročita odredbe štampane sitnim slogom u kojima se kriju začkoljice. "Da, gospodine ambasadore, mislim da raspolažem izvesnim zanimljivim informacijama. Ovde je nesumnjivo u pitanju 'svemirska lađa'. To je stara ideja iz astronautičke literature. Uspeo sam da joj nađem izvor kod britanskog fizičara Dž. D. Bernala, koji je ovaj metod međuzvezdane kolonizacije predložio u jednoj knjizi objavljenoj 1929 - da, pre dvesta godina! A veliki ruski pionir Ciolkovski je još ranije bio izneo unekoliko sličnih predloga.

Ukoliko želite da odete iz jednog zvezdanog sistema u drugi, pred vama je izvestan broj izbora. Pretpostavljajući da je brzina svetlosti apsolutna granica - a to još nije sasvim utvrđeno, uprkos svim suprotnim tvrdnjima koje ste mogli čuti" - tu je Davidson šmrknuo s negodovanjem, ali nije zvanično protestovao - "možete da obavite brzo putovanje malim brodom ili sporo - džinovskim brodom.

Ne postoji, čini se, nikakav tehnički razlog zašto svemirski brod ne bi mogao postići devedeset ili više odsto brzine svetlosti. To bi podrazumevalo vreme putovanja od pet do deset godina, između susednih zvezda - to je možda dosadno, ali ne i neizvodljivo, pogotovo za stvorove čiji se životni vek možda meri stolećima. Mogu se zamisliti putovanja ovog trajanja koja bi se obavljala brodovima ne mnogo većim od naših.

Ali, možda su takve brzine nemoguće, uz razuman koristan teret. Ne zaboravite, morate poneti gorivo za usporavanje na kraju puta, čak i ako putujete samo u jednom smeru. Te je možda pametnije ne žuriti - putovati deset hiljada, sto hiljada godina.

Bernal i drugi su smatrali da bi se to moglo izvesti malim pokretnim svetovima od nekoliko kilometara u prečniku, što nose hiljade putnika na putovanja koja bi trajala generacijama. Prirodno, sistem bi morao biti strogo zatvoren, sa cikličnim ponovnim korišćenjem iste hrane, vazduha i ostalih potrošnih potreba. No, razume se, to je upravo način na koji funkcioniše Zemlja - u nešto većim razmerama.

Izvesni pisci su predlagali da se te svemirske lađe grade u obliku koncentričnih sfera; drugi su predlagali šuplje obrtne valjke, kako bi centrifugalna sila mogla da obezbeđuje veštačku težu - upravo ono što smo našli na Rami..."

Davidson nije mogao da trpi ovo aljkavo brbljanje: "Nema nikakve centrfugalne sile. To je inženjerski fantom. Postoji samo inercija".

"Naravno, vi ste potpuno u pravu", priznao je Perera, "mada bi moglo biti teško u to ubediti čoveka koji je upravo zbačen sa vrtuljka. Međutim, matematička strogost izgleda nepotrebna..."

"Čujmo, čujmo", ubacio je Boze, s izvesnom merom ozlojađenosti. "Svi znamo šta hoćete da kažete, ili zamišljamo da znamo. Molim vas, ne razbijajte naše iluzije."

"Dakle, ja sam samo ukazao da nema ničeg pojmovno novog u Rami, mada je njegova veličina zapanjujuća. Ljudi su dve hiljade godina zamišljali takve stvari.

Sada bih želeo da se pozabavim drugim pitanjem. Koliko tačno vremena Rama već putuje kroz svemir? Sada raspolažemo veoma tačno određenim podacima o njegovoj orbiti i brzini. Uz pretpostavku da nije izvršio nikakve promene kursa, možemo ocrtati njegove pozicije za milione godina unatrag. Očekivali smo da dolazi iz pravca neke obližnje zvezde. Međutim, uopšte nije tako.

Ima preko dvesta hiljada godina otkako je Rama prošao blizu neke zvezde, a ispostavilo se da je upravo ta zvezda nepravilna varijabla - najnepogodnije sunce koje biste mogli zamisliti za nastanjen sunčev sistem. Raspon njenog sjaja ide od preko pedeset do jedan; svaka planeta bi naizmenično bila pečena i sleđena svakih nekoliko godina."

"Imam jednu sugestiju", ubacila je dr Prajs. "Možda to sve objašnjava. Možda je to sunce nekada bilo normalno, pa je postalo nestabilno. Zato su Ramanci morali da nađu novo."

Perera je poštovao starog arheologa, te je pustio da olako prođe. Ali šta bi ona rekla, pitao se, kada bi on počeo da ukazuje na stvari koje su u njenoj struci namah očigledne?

"Razmotrili smo tu mogućnost", reče blago. "Ali, ako su naše sadašnje teorije razvoja zvezda ispravne, ta zvezda nikad nije mogla biti stabilna, nikad nije mogla imati planete što nose život. Znači, Rama je krstario kroz vasionu najmanje dvesta hiljada, a možda i preko milion godina.

Sada je hladan i taman i naizgled mrtav i mislim da znam uzrok. Ramanci možda nisu imali drugi izbor, možda su odista bežali ispred neke katastrofe - ali su se prevarili u proračunima.

Nijedan zatvoren ekološki sistem ne može biti stopostotno efikasan; uvek postoje otpaci, gubitak - neka degradacija sredine i gomilanje zagađujućih materija. Možda su potrebne milijarde godina da se zatruje i istroši jedna planeta, no to će se na kraju dogoditi. Okeani će se isušiti; atmosfera će iscuriti u svemir.

Po našim merilima, Rama je ogroman - no on je, ipak, veoma majušna planeta. Moja izračunavanja zasnovana na iscurivanju kroz omotač i neka razumna nagađanja o stopi biološkog ciklusa ukazuju da se njegova ekologija mogla održati samo oko hiljadu godina. Dozvoljavam najviše deset hiljada godina.

Uz brzinu kojom Rama putuje, to bi bilo dovoljno za prelazak između gusto zbijenih sunaca u srcu sazvežđa. Ali ne i ovde, sred raštrkane populacije spiralnih ogranaka. Rama je brod koji je potrošio svoje zalihe pre no što je stigao do odredišta. To je olupina što pluta sred zvezda.

Postoji samo jedna ozbiljna zamerka ovoj teoriji i ja ću je izneti pre no što to učini ma ko drugi. Ramina orbita je tako tačno upravljena na Sunčev sistem da slučajna podudarnost izgleda isključena. Zapravo, rekao bih da Rama sad ide odveć blizu Sunca da bi bio bezbedan. Nastojanje će morati da se odvoji mnogo pre perihela kako bi izbeglo pregrejavanje.

Neću se praviti da sve ovo razumem. Možda još funkcioniše neki vid automatskog konačnog usmeravanja, upravljajući Ramu ka najbližoj pogodnoj zvezdi, vekovima nakon smrti njegovih graditelja.

A oni jesu mrtvi; staviću na kocku svoj ugled da je tako. Svi uzorci koje smo uzeli iz unutrašnjosti apsolutno su sterilni. Nismo našli ni jedan jedini mikroorganizam. Što se tiče priča o usporenom životu koje ste možda čuli, možete ih prenebregnuti. Postoje suštinski razlozi zašto postupci hibernacije dejstvuju samo nekoliko vekova - a mi imamo posla s vremenskim rasponom koji je hiljadu puta duži.

Tako da oni što veruju u Pandoru i njihovi sledbenici nemaju razloga za brigu. Što se mene tiče, meni je žao. Bilo bi divno upoznati drugu inteligentnu vrstu.

Meutim, bar smo odgovorili na jedno drevno pitanje. Mi nismo sami. Zvezde za nas više nikad neće biti iste."

10. SILAZAK U TAMU

Zapovednik Norton bio je u grdnom iskušenju, no kao kapetan on je pre svega dužan da brine o svom brodu. Ako prilikom ovog početnog sondiranja nešto po􏰀e naopako, možda će morati da se spasava bekstvom.

To je ostavljalo njegovog drugog oficira, poručnika bojnog broda Mersera, kao izbor koji se nameće. Norton je rado priznao da je Karl pogodniji za ovaj zadatak.

Kao najveći autoritet za sisteme održavnja života, Merser je napisao neke od standardnih udžbenika za to područje. Lično je proverio bezbroj tipova opreme, često i u opasnim okolnostima, a njegova kontrola biološke povratne sprege bila je čuvena. Mogao je da u trenutku prepolovi brzinu svog bila i da u trajanju od deset minuta svede disanje gotovo na nulu. Ova korisna mala veština ne jednom mu je spasla život.

Ipak, i pored velikih sposobnosti i inteligencije, bio je gotovo potpuno lišen mašte. Za njega su najopasniji opiti ili zadaci bili naprosto poslovi koje valja obaviti. Nikad nije nepotrebno rizikovao i uopšte nije priznavao ono što se obično smatra hrabrošću.

Dve devize na njegovom stolu sažeto su izražavale Merserovu životnu filosofiju. Jedna je pitala: ŠTA STE ZABORAVILI? Druga je glasila: POMOZITE DA SE ISKORENI JUNAŠTVO. Činjenica da su ga mnogi smatrali najhrabrijim čovekom u floti predstavljala je jedinu stvar koja ga je ljutila.

Izborom Mersera automatski je odabran sledeći čovek: njegov nerazdvojni drug, poručnik Džo Kalvert. Bilo je teško otkriti šta njih dvojica imaju zajedničkog. Sitni, prilično nervozni navigacioni oficir bio je deset godina mlađi od svog neosetljivog i neuznemirljivog prijatelja, koji sasvim izvesno nije delio njegovo strasno zanimanje za umetnost primitivnog filma.

Ali niko ne može predvideti gde će munja udariti, a pre mnogo godina Merser i Kalvert su uspostavili po svemu sudeći stabilnu vezu. To je bila prilično česta stvar. Mnogo je neobičnija činjenica da su tamo, na Zemlji, delili i ženu, koja je svakom od njih rodila po jedno dete. Norton se nadao da će je jednog dana upoznati; to mora da je veoma izuzetna žena. Trougao traje najmanje pet godina i još izgleda ravnostran.

Dva čoveka nisu dovoljna za istraživačku ekipu. Odavno je otkriveno da su trojica najpovoljnije rešenje, jer ako jedan bude izgubljen, dvojica još uvek mogu da se izbave odande gde bi jedan preživeli bio osuđen na propast. Nakon dosta razmišljanja, Norton je odabrao tehničkog narednika Vilarda Majrona. Mehanički genije koji je umeo sve da popravi ili da konstruiše nešto bolje ako se ne može popraviti, Majron je bio idealna ličnost za identifikovanje dotle neviđenih delova opreme. Na dugom odsustvu sa svog redovnog posla predavača na Astrotehničkom fakultetu, narednik je odbio oficirski čin sa obrazloženjem da ne želi da sprečava napredovanje zaslužnijih profesionalnih oficira. To objašnjenje niko nije uzimao ozbiljno i svi su se slagali da Vilova ambicioznost zaslužuje ocenu nula. Mogao bi dogurati do vasionskog narednika, ali nikada neće biti redovan profesor. Poput nebrojenih podoficira pre njega, Majron je otkrio idealan kompromis između moći i odgovornosti.

Dok su lebdeli kroz poslednju vazdušnu komoru i isplutali niz bestežinsku osu Rame, Kalvert se, kao što mu se često dešavalo, obreo usred filmskog vraćanja u prošlost.

Katkad se pitao da li bi trebalo da pokuša da se izleči od ove navike, ali u njoj nije mogao da otkrije nikakve otežice. Ona je čak i najdosadnije situacije činila zanimljivim, a ko zna? - jednog dana bi mu mogla spasti život. Setiće se šta bi u sličnim okolnostima učinio Ferbenks, ili Koneri, ili Hiroši.

Ovog puta upravo je trebalo da pređe vrh rova u jednom od ratova ranog dvadesetog veka: Merser je narednik na čelu patrole od tri vojnika, u noćnom pohodu u ničiju zemlju. Nije bilo odveć teško zamisliti da se nalazi na dnu ogromnog kratera od granate; istina, kratera koji je nekako uredno iskrojen u niz uzlaznih terasa. Krater plavi svetlost tri na velikim razmacima postavljena plazma-reflektora, koji po celoj unutrašnjosti bacaju svetlo, gotovo bez senki. Ali s one strane, preko ruba najudaljenije terase, bejahu tama i zagonetnost.

U mislima, Kalvert je savršeno znao šta tamo leži. Najpre pljosnata kružna zaravan sa prečnikom od preko jednog kilometra. Deleći je na tri jednaka dela, veoma slična širokom železničkom koloseku, tu su troje široke lestve, sa prečagama usečenim u površinu tako da ne bi predstavljale nikakvu prepreku ma čemu što preko njih klizi. Pošto je raspored potpuno simetričan, nije bilo razloga da se čovek opredeli za jedne a ne za druge lestve; lestve najbliže vazdušnoj komori Alfa izabrane su prosto kao zgodne.

Iako su prečage lestvi bile neudobno razmaknute, to nije predstavljalo nikakvu teškoću. Čak i na rubu glavčine, pola kilometra od ose, teža još uvek iznosi jedva trideseti deo Zemljine. Mada nose gotovo sto kilograma opreme i pribora za održavanje života, moći će lako da se kreću, naizmenično hvatajući rukama.

Zapovednik Norton i ekipa za podršku otpratili su ih duž palamara, rastegnutih od vazdušne komore Alfa do ruba kratera. A onda je, s onu stranu dometa reflektora, pred njima ležala tmina Rame. Sve što se moglo videti u poigravajućim snopovima šlemnih svetiljki beše prvih nekoliko stotina metara lestvi, koje su se smanjivale i gubile u pljosnatoj ravnici, inače bez ikakvih belega. A sad, reče sebi Merser, moram doneti svoju prvu odluku. Da li se penjem uz ove lestve ili silazim?

Pitanje nije bilo beznačajno. U suštini, još su se nalazili u području nulte teže i mozak je mogao da izabere sistem oznaka koji mu godi. Jednostavnim naporom volje, Merser je sebe mogao ubediti kako gleda vodoravnu ravnicu ili uza stranu vertikalnog zida ili preko ivice strme litice. Ne mali broj astronauta iskusio je ozbiljne psiholške tegobe odabravši pogrešne koordinate prilikom polaska na neki složen zadatak.

Merser je rešio da ide glavom napred, jer bi svaki drugi način kretanja bio nespretan. Sem toga, tako je lakše mogao videti šta je pred njim. Zato će prvih nekoliko stotina metara zamišljati da se penje; tek kad porast privlačne sile teže onemogući održavanje ove iluzije, okrenuće svoje mentalne pravce za sto osamdeset stepeni.

Uhvatio je prvu prečagu i blago se otisnuo duž lestvi. Kretanje je bilo lako, kao plivanje uz morsko dno - zapravo i lakše, jer nema vode da vuče unatrag. Bilo je tako lako da se javljalo iskušenje da se ide prebrzo, no Merser je bio odveć iskusan da žuri u novoj situaciji kao što je ova.

U slušalicama je čuo pravilno disanje svoja dva saputnika. Nije mu bila potrebna nikakva druga potvrda da su u dobrom stanju, te nije traćio vreme na razgovor. Mada je bio u iskušenju da se osvrne, odlučio je da to ne rizikuje dok ne stigne do platforme na kraju lestvi.

Prečage su bile postavljene na jednoobraznom rastojanju od pola metra i Merser je na prvom delu uspona preskakao svaku drugu. Ali ih je brižljivo brojao i oko dvestote prečage prvi put je zapazio razgovetan osećaj težine. Počinjalo je da se oseća obrtanje Rame.

Na četiristotoj prečagi je procenio da njegova prividna težina iznosi oko pet kilograma. To nije predstavljalo problem, ali je postajalo teško zamišljati da se penje kad ga snažno vuče uvis. Petstota prečaga je izgledala kao zgodno mesto za predah. Osećao je kako mu mišići ruku reaguju na neuobičajeni napor, mada Rama sad obavlja sav posao, a on mora samo da sebe usmerava.

"Sve u redu, kapetane", izvestio je. "Upravo prelazimo polovinu. Džo, Vil, ima li problema?"

"Ja sam odlično. Zašto se zaustavljaš?" odgovorio je Kalvert.

"Kod mene isto", dodao je Majron. "Ali pazite na Koriolisovu silu. Počinje da jača."

Merser je to već zapazio. Kad bi pustio prečage, pokazivao je primetnu težnju da odlebdi udesno. Odlično je znao da je to samo dejstvo obrtanja Rame, ali se činilo da ga neka tajanstvena sila blago gura od lestvi.

Možda je vreme da počne da ide nogama napred, sad kad "dole" počinje da ima fizički smisao. Rizikovaće trenutnu dezorijentaciju.

"Pazite - sad ću da se okrenem."

Čvrsto se držeći za prečagu, upotrebio je ruke da se okrene za sto osamdeset stepeni i na trenutak su ga zaslepile svetiljke njegovih pratilaca. Visoko iznad njih - a sad je to stvarno iznad - mogao je videti slabije svetlucanje duž ruba strme litice. Spram njega su se ocrtavale figure Nortona i ekipe za podršku, koji su budno motrili. Izgledali su veoma mali i udaljeni i on im mahnu u znak ohrabrenja.

Pustio je prečagu i dozvolio Raminoj još slaboj pseudoteži da ga preuzme. Za pad s jedne prečage na narednu trebalo je više od dve sekunde; za isto vreme čovek bi na Zemlji pao trideset metara.

Brzina padanja je bila tako mučno spora da je malo požurio stvar otiskujući se dlanovima, klizeći preko desetak prečaga odjednom i zadržavajući se nogama čim bi osetio da putuje prebrzo.

Na sedamstotoj prečagi naišao je na drugo odmorište i uperio snop šlemne svetiljke u dubinu. Kao što beše sračunao, početak stepeništa se nalazio svega pedeset metara niže.

Nekoliko minuta kasnije stajali su na prvom stepeniku. Bio je to čudan osećaj: nakon višemesečnog boravka u svemiru stajati uspravno na čvrstoj površini i osećati njen pritisak o tabane. Njihova težina je još iznosila manje od deset kilograma, no to je dovoljno da pruži osećaj stabilnosti. Kad bi zažmurio, Merser je mogao poverovati kako ispod sebe opet ima realan svet.

Pervaz, ili platforma, s kojeg se spuštalo stepenište, bio je širok oko deset metara i sa svake strane zakrivljen naviše sve dok se ne bi izgubio u tami. Merser je znao da obrazuje pun krug i da bi, prešavši po njemu pet kilometara, konačno opet stigao na polaznu tačku, obišavši Ramu.

U delimičnoj teži koja je tu vladala pravo hodanje je ipak bilo nemoguće; čovek je jedino mogao da skače džinovskim koracima. A tu se krila opasnost. Stepenište koje se obrušava u dubinu tame, daleko ispod dometa njihovih svetiljki, biće varljivo lako za silaženje. Me􏰀utim, biće od suštinske važnosti da se čovek pridržava za visoko postavljenu šipku koja se pruža duž stepeništa. Suviše smeo korak mogao bi poslati neopreznog putnika daleko u prostor. Ponovo bi se spustio na površinu možda sto metara niže. Dodir bi mogao biti neškodljiv, ali ne i njegove posledice, jer bi obrtanje Rame premestilo stepenište ulevo. I tako bi padajuće telo udarilo o glatku krivinu što se u neprekinutom luku spušta do ravnice gotovo sedam kilometara niže.

To bi, reče sebi Merser, bila gadna vožnja toboganom. Konačna brzina, čak i pri ovoj teži, mogla bi iznositi nekoliko stotina kilometara na sat. Možda bi bilo moguće proizvesti trenje dovoljno da se uspori takvo vrtoglavo silaženje; ako je tako - to bi čak mogao biti najpogodniji način dolaženja do unutrašnje površine Rame. Ali prvo će biti neophodni izvesni veoma oprezni ogledi. "Kapetane", izvestio je Merser, "nije bilo nikavih problema pri silasku niz lestve. Ako se slažete, produžio bih do sledeće platforme. Želim da izmerim brzinu spuštanja niz stepenice."

Norton je odgovorio bez oklevanja. "Produžite." Nije bilo potrebno da doda: "Postupajte oprezno". Merseru nije dugo trebalo da dođe do suštinskog otkrića. Bilo je nemoguće, bar pri ovoj teži, dvadeset puta slabijoj od Zemljine, ići niz stepenice na normalan način. Svaki takav pokušaj urodio bi usporenim kretanjem, kao u snu, koje je bilo nepodnošljivo dosadno. Jedini praktičan način jeste: ne osvrtati se na stepenike i koristiti ogradu da čovek sebe vuče naniže.

Kalvert beše došao do istog zaključka. "Ovo stepenište je sagrađeno za penjanje a ne za silaženje!" uzviknuo je. "Stepenici se mogu koristiti kad se čovek kreće nasuprot teži, ali u ovom pravcu samo smetaju. Možda nije dostojanstveno, ali mislim da je najbolji put naniže da čovek klizi niz ogradu."

"To je smešno", pobunio se Majron. "Ne verujem da su Ramanci tako postupali."

"Sumnjam da su ikad koristili ovo stepenište. Ono je očito predviđeno samo za slučaj opasnosti. Morali su imati neki mehanički transportni sitem da se ovamo popnu. Možda uspinjaču. To bi objasnilo one dugačke useke što se pružaju od glavčine naniže."

"Uvek sam mislio da su to oluci - ali pretpostavljam da bi mogli biti oboje. Pitam se da li je ovde ikad padala kiša?"

"Verovatno", reče Merser. "Ali mislim da Džo ima pravo i do đavola sa dostojanstvom. Odosmo!" Ograda - po svemu sudeći odista namenjena nečem nalik rukama - beše glatka, pljosnata metalna šipka, na širokim razmacima poduprta stubovima visokim jedan metar. Merser je zajahao šipku, pažljivo odmerio silu kočenja koju je mogao da proizvede rukama i poče da klizi.

Pribrano, polako povećavajući brzinu, silazio je u tamu, krećući se u krugu svetlosti svoje šlemne svetiljke. Prešao je pedesetak metara kad je doviknuo ostalima da mu se pridruže.

Niko od njih nije hteo da prizna, ali su se svi opet osećali kao dečaci koji se suljaju niz gelendere. Za manje od dva minuta bezbedno i udobno su se spustili jedan kilometar. Kad god bi osetili da idu prebrzo, čvršći stisak šipke obezbeđivao je potrebno kočenje.

"Nadam se da ste uživali", doviknu Norton kad su zakoračili na drugu platformu."Penjanje na povratku neće biti tako lako."

"Baš to hoću da proverim", odgovorio je Merser, koji je opitno koračao tamo amo, navikavajući se na osećaj pojačane teže. "Ovde već iznosi desetinu zemaljske. Stvarno se primećuje razlika."

Otkoračao je - ili, tačnije, otklizio - do ivice platforme i osvetlio šlemnom svetiljkom sledeći deo stepeništa. Dokle je snop mogao da dosegne izgledalo je istovetno sa onim iznad njih - mada je pažljivo razgledanje fotografija pokazalo da se visina stepenika stalno smanjuje sa jačanjem sile teže. Stepenište je očito tako konstruisano da napor koji iziskuje penjanje bude manje-više isti na svakoj tački njegovog dugog, zakrivljenog pada.

Merser pogleda uvis, ka glavčini Rame - sad gotovo dva kilometra iznad njega. Slabašni sjaj svetla i spram njega ocrtane sićušne figure izgledali su mu strahovito udaljeni. Prvi put mu bi milo što ne može da vidi celu dužinu ovog ogromnog stepeništa. I pored jakih živaca i nedostatka mašte, nije bio siguran kako bi reagovao kad bi mogao da sebe vidi kao insekta što mili uz stranu vertikalnog tanjira visokog preko šesnaest kilometara - a da pri tom nad njim visi gornja polovina. Do ovog trenutka smatrao je tamu smetnjom; sad mu je gotovo dobrodošla.

"Temperatura nepromenjena", izvestio je Nortona. "Još je ispod same tačke smrzavanja. Ali vazdušni pritisak se popeo, kao što smo očekivali - oko trista milibara. Čak i uz ovu malu količinu kiseonika, vazduh se gotovo može udisati; dalje dole uopšte neće biti teškoća. To će ogromno uprostiti istraživanje. Kakav pronalazak - prvi svet kroz koji možemo da idemo bez pribora za disanje! U stvari, malo ću da onjušim."

Gore, na glavčini, Norton se pomalo nelagodno promeškoljio. Ali Merser najbolje od svih tačno zna šta radi. Do sada je već izvršio dovoljno proba da se uveri.

Merser je izjednačio pritisak, otkačio sigurnosni zatvarač i odškrinuo šlem. Oprezno je udahnuo; onda još jednom, dublje.

Vazduh Rame beše mrtav i ustajao, kao u nekoj grobnici, toliko drevnoj da je pre mnogo vekova iščezao i poslednji trag telesnog raspadanja. Čak ni Merserov ultraosetljivi nos, izvežban godinama isprobavanjem sistema za održavanje života do i preko tačke katastofe nije mogao otkriti nikakav prepoznatljiv zadah. Osećao se blag metalni miris i on se odjednom priseti da su prvi ljudi na Mesecu izvestili o prisenku mirisa sagorelog baruta kad su ponovo uspostavili normalan pritisak u lunarnom modulu. Merser je zamišljao da je mesečevom prašinom zagađena kabina Orla morala mirisati otprilike kao Rama-

Ponovo je zatvorio šlem i izbacio strani vazduh iz pluća. Iz njega nije izvukao nimalo okrepljenja; čak i planinar aklimatizovan na vrh Everesta ovde bi brzo umro. Međutim, nekoliko kilometara niže biće nešto drugo.

Šta ovde treba još uraditi? Nije se mogao setiti ničeg, sem uživanja u blagoj, neuobičajenoj teži. Ali nema nikakvog smisla da se na nju navikavaju, jer će se odmah vratiti u bestežinsko stanje na glavčini.

"Kapetane, vraćamo se", izvestio je. "Nema razloga da idemo dalje - dok ne budemo spremni da odemo od kraja."

"Slažem se. Merićemo vam vreme, ali ne zapinjite."

Skačući uz stepenište, po tri-četiri stepenika odjednom, Merser se složio da je Kalvert bio potpuno u pravu; ove stepenice su sagrađene da se njima penje, a ne silazi. Dokle god čovek nije gledao unatrag i nije obraćao pažnju na vrtoglavu strminu uzlazne zakrivljene površine, uspon je bio divan doživljaj. Međutim, nakon otprilike dvesta stepenika, poče da oseća trzaje u mišićima listova, te odluči da uspori. Ostali su isto učinili; kad se odvažio da baci brz pogled preko ramena, nalazili su se znatno niže niz padinu.

Uspon je bio potpuno lišen uzbuđenja; puki, naizgled beskonačni niz stepenika. Kad su opet stajali na najvišoj platformi, neposredno ispod lestvi, jedva da se behu zadihali, a za uspon im je trebalo svega deset minuta. Odmarali su se još deset minuta, a onda su krenuli da savladaju poslednji vertikalni kilometar.

Skoči - uhvati prečagu - skoči - uhvati - skoči - uhvati!... Bilo je lako, ali se tako dosadno ponavljalo da je pretila opasnost da čovek postane nepažljiv. Na polovini lestvi odmarali su se pet minuta. Tad već behu počele da ih bole i ruke, a ne samo noge. Merseru je opet bilo milo što vidi samo tako mali deo vertikalne strane uz koju prianjaju. Nije bilo odveć teško zamisliti da se lestve pružaju svega nekoliko metara izvan njihovog kruga svetlosti i da će se uskoro završiti.

Skoči - uhvati prečagu - skoči - a, onda, sasvim iznenada, lestve su se zaista završile. Ponovo su se našli u bestežinskom svetu ose, među svojim zabrinutim drugovima. Celo putovanje je trajalo napun sat i imali su osećaj skromnog postignuća.

No, bilo je suviše rano za samozadovoljstvo. Uz sve svoje napore, prešli su manje od osmine tog kiklopskog stepeništa.

Još jednom o prepisci Milene Jesenske i Franca Kafkea

Prošlo je nešto više od pedeset godina otkako je Maks Brod, životni prijatelj Franca Kafkea i najbolji poznavalac njegove književnosti, po...