Приказивање постова са ознаком Susret sa Ramom. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Susret sa Ramom. Прикажи све постове

25. 4. 2023.

Klark Artur, Susret sa Ramom 6 ( 38- 46-kraj)





38. GENERALNA SKUPŠTINA 



 Prema udžbenicima istorije - mada u to niko nije mogao stvarno da poveruje -postojalo je vreme kada su stare Ujedinjene nacije imale 172 članice. Ujedinjene planete imaju samo sedam, a ponekad je i to dovoljno teško. To su, po redu udaljenosti od Sunca: Merkur, Zemlja, Mesec, Mars, Ganimed, Titan i Triton.

Ovaj spisak podrazumeva brojna izostavljanja i dvosmislenosti, koje će, po svoj prilici, ispraviti budućnost. Kritičari su neumorno ukazivali da većina Ujedinjenih planeta uopšte nisu planete, već sateliti. A kako je tek smešno što nisu uključena četiri džina: Jupiter, Saturn, Uran i Neptun.

Međutim, na gasovitim džinovima niko ne živi i vrlo je verovatno da nikad neće ni živeti. Isto bi moglo važiti za drugog odsutnog velikana Veneru. Čak i najzaneseniji planetarni inženjeri slagali su se da će biti potrebna stoleća da se ukroti Venera, a u međuvremenu na nju motre Hermijanci i, nema sumnje, smišljaju dugoročne planove.

Posebni predstavnici Zemlje i Meseca takođe su bili predmet spora. Ostale članice su tvrdile da to usredsređuje preveliku moć u jedan kut Sunčevog sistema. Ali na Mesecu ima više stanovnika no na svim drugim svetovima zajedno, ako se izuzme sama Zemlja, i on jeste stecište Ujedinjenih planeta. Sem toga, Zemlja i Mesec su se retko slagali po ma kojem pitanju, te nije verovatno da bi mogli obrazovati opasan blok.

Mars je imao protektorat nad asteroidima, izuzimajući ikarijansku skupinu (pod nadzorom Merkura) i šačicu asteroida čiji su periheli s onu stranu Saturna, te ih pritežava Titan. Veći asteroidi kao što su Palada, Vesta, Junona i Cerera biće jednog dana dovoljno važni da imaju vlastite ambasadore, a članstvo UP će tako dosegnuti dvocifren broj. Ganimed nije zastupao samo Jupiter - te otud veću masu no ostatak Sunčevog sistema zajedno - već i preostalih pedesetak Jupiterovih satelita, ukoliko se računaju privremeni zarobljenici iz asteroidnog pojasa - mada pravnici još uvek razmatraju to pitanje. Na isti način Titan je pokrivao Saturn, njegove prstenove i ostalih trideset i više satelita.

U pogledu Tritona situacija je još složenija. Veliki Neptunov mesec je najudaljenije stalno nastanjeno telo u Sunčevom sistemu, a posledica je da njegov ambasador vrši priličan broj dužnosti. On zastupa Uran i njegovih osam meseca (od kojih još nijedan nije zaposednut), Neptun i tri njegova satelita, Pluton i njegov mesec i usamljenu, meseca lišenu Persefonu. Da s onu stranu Persefone ima planeta i one bi spadale u nadležnost Titana. A, kao da to nije dovoljno, moglo se čuti kako ambasador najudaljenije tmine, kako je ponekad nazivan, žalostivo pita: "A šta je sa kometama?" Opšti osećaj je bio da se rešavanje ovog problema može prepustiti budućnosti.

No, u jednom veoma realnom značenju, ta budućnost je već nastupila. Po izvesnim definicijama, Rama je kometa. Komete su bile jedini drugi posetioci iz međuzvezdanih dubina, a mnoge su putovale hiperboličnim orbitama koje su čak bliže Suncu no što je Ramina. Svaki kosmički advokat mogao bi od toga napraviti dobro zasnovan spor - a hermijanski ambasador je spadao u najbolje advokate.

"Reč ima njegova ekselencija ambasador Merkura."

Pošto su delegati bili raspoređeni prema udaljenosti od Sunca, a suprotno smeru kretanja kazaljki, Hermijanac se nalazio sasvim udesno od predsednika. Sve do poslednjeg trenutka posmatrao je svoj računar; sad je skinuo sinhronizujuće naočare koje su svima ostalima onemogućavale da pročitaju poruku na ekranu. Uzeo je svežanj beležaka i čilo ustao.

"Gospodine predsedniče, uvažene kolege delegati, želeo bih da započnem kratkim pregledom situacije s kojom smo sada suočeni."

Fraza 'kratak pregled' bi, da su je izustili izvesni delegati, svim slušaocima izmamila neme vapaje; no svi su znali da Hermijanci misle tačno ono što kažu.

"Džinovski svemirski brod, ili veštački asteroid, nazvan Rama, uočen je pre više od godinu dana u predelu s onu stranu Jupitera. Isprva se verovalo da je to prirodno telo koje se kreće po hiperboličoj orbiti što će ga odvesti oko Sunca i dalje ka zvezdama. Kad je otkrivena njegova prava priroda, brodu Nastojanje, iz sastava Osmatračke službe Sunčevog sistema, naređeno je da se sastane sa Ramom. Siguran sam da svi želimo da čestitamo zapovedniku Nortonu i njegovoj posadi na efikasnom načinu na koji su izvršili svoj jedinstven zadatak.

Najpre se verovalo da je Rama mrtav - da je zamrznut već toliko stotina hiljada godina da nema mogućnosti oživljavanje. To je, možda, još tačno, u strogo biološkom smislu. Izgleda da se svi, koji su tu stvar proučili, slažu da nijedan iole složeniji živi organizam ne može preživeti više od nekoliko stoleća obustavljanja života. Čak i na apsolutnoj nuli, zaostali kvantni efekti na kraju izbrišu suviše ćelijskih informacija da bi oživljavanje bilo moguće. Stoga se činilo da Rama, iako ima ogroman arheološki značaj, ne postavlja nikakve krupnije astropolitičke probleme.

Sada je očigledno da je to bio vrlo naivan stav, mada je od samog početka bilo nekih koji su ukazivali da je Rama odveć tačno usmeren na Sunce da bi mogla biti u pitanju čista slučajnost.

No, čak i pored toga, moglo se zastupati mišljenje - i bilo je zastupano - da je tu posredi eksperiment koji nije uspeo. Rama je stigao do željenog cilja, ali kontrolna inteligencija nije preživela. Ovo gledište takođe deluje veoma prostodušno; ono izvesno potcenjuje entitete s kojima imamo posla.

Ono što smo propustili da uzmemo u obzir jeste mogućnost nebiološkog održanja. Ukoliko prihvatimo vrlo verovatnu teoriju doktora Perere, koja nepobitno odgovara svim činjenicama, stvorovi primećeni u Rami sve doskora nisu postojali. Njihovi obrasci, ili šabloni, bili su uskladišteni u nekom središnjem fondu informacija, a kad je trenutak sazreo, proizvedeni su od dostupnih sirovina - po svoj prilici, od organskometalnog rastvora Cilindričnog mora. Takav podvig unekoliko još premaša naše moći, ali ne postavlja nikakav teorijski problem. Mi znamo da čvrsta kola, za razliku od žive materije, mogu držati zalihe informacija bez gubitaka, tokom neograničenih perioda.

Tako je Rama sada u stanju potpunog funkcionisanja, služi svrsi svojih graditelja - ma ko oni bili. Sa našeg stanovišta nije važno jesu li sami Ramanci mrtvi već milion godina ili će se i oni nanovo sazdati, da se svakog časa pridruže svojim slugama. Sa njima, ili bez njih, njihova se volja ostvaruje i dalje će se ostvarivati.

Rama je sad pružio dokaz da njegov propulsivni sistem još funkcioniše. Kroz nekoliko dana biće u perihelu gde će, logično, obaviti izvesnu krupnu promenu orbite. Tako ćemo uskoro možda imati novu planetu - koja se kreće Sunčevim prostorom u jurisdikciji moje vlade. Ili, naravno, Rama može izvršiti dopunske promene i zauzeti konačnu orbitu na ma kojoj razdaljini od Sunca. Čak može postati satelit neke velike planete kao što je Zemlja.

Stoga smo, kolege delegati, suočeni sa čitavom jednom lepezom mogućnosti, od kojih su neke odista veoma zabrinjavajuće. Budalasto je zamišljati da ovi stvorovu moraju biti dobronamerni i da se ni na koji način neće umešati u naše stvari. A ako su došli u Sunčev sistem, znači da im je nešto u njemu potrebo. Čak i ako je to samo naučno znanje - pomislite kako se to znanje može upotebiti.

Sada smo suočeni sa tehnologijom koja je stotine, a možda i hiljade godina isred naše, i sa kulturom koja možda nema nikakvih dodirnih tačaka sa našom. Mi smo proučavali ponašanje bioloških robota - biota - u Rami, pokazano u filmovima koje je zapovednik Norton prosledio, i došli smo do izvesnih zaključaka koje želimo da vam prenesemo.

Možda je nesreća nas na Merkuru što nema domaćih oblika života za posmatranje. Ali, razume se, mi raspolažemo kompletnom građom o zemaljskoj zoologiji i u njoj nalazimo jednu upadljivu paralelu sa Ramom.

To je kolonija termita. Poput Rame, ona je veštački svet sa kontrolisanom sredinom. Poput Rame, njeno funkcionisanje zavisi od niza specijalizovanih bioloških mašina: radnika, graditelja, farmera i - ratnika. I mada ne znamo da li Rama ima maticu, ja iznosim hipotezu da ostrvo poznato pod imenom Njujork vrši sličnu funkciju.

Naravno, bilo bi besmisleno predaleko razvijati ovu analogiju; ona se prekida na mnogo tačaka. Ali vam je predočavam iz sledećeg razloga: kolika bi mera saradnje, ili razumevanja, bila moguća između ljudskih bića i termita? Kad nema sukoba interesa, mi se uzajamno trpimo. Ali kad ma kojoj strani zatrebaju teritorija ili prirodna blaga druge, milosti nema.

Blagodareći našoj tehnologiji i inteligenciji, mi uvek možemo pobediti - ako smo dovoljno odlučni. Ali ponekad to nije lako, a neki smatraju da će termiti možda odneti konačnu pobedu.

Imajući to na umu, sad razmotrite zastrašujuću opasnost koju Rama može - ne kažem: mora - prdstavljati za ljudsku civilizaciju. Kakve smo korake preduzeli da joj se suprotstavimo ako dođe do najgoreg? Baš nikakve. Samo smo pričali i spekulisali i pisali učene teze.

Ali, kolege delegati, Merkur je učinio nešto više. Postupajući u skladu sa odredbama člana 34. Svemirskog pakta iz 2057. godine, koje nam daju pravo da preduzmemo sve mere nužne za zaštitu integriteta našeg Sunčevog prostora, mi smo uputili visokoenergetski nuklearni uređaj ka Rami. Bićemo odista srećni ako nikad ne budemo morali da ga upotrebimo. Ali sad bar nismo bespomoćni - kao što smo ranije bili. Može se tvrditi da smo postupili jednostrano, bez prethodnih konsultacija. Mi to priznajemo. Ali, da li ovde iko zamišlja - uz sve dužno poštovanje, gospodine predsedniče - da smo mogli obezbediti takvu saglasnost u vremenu koje nam je stajalo na raspolaganju? Mi smatramo da ne delamo samo u svom interesu, već i u interesu celog ljudskog roda. Možda će nam jednog dana svi budući naraštaji zahvaljivati zbog naše dalekovidosti.

Svesni smo da bi predstavljalo tragediju - čak zločin - uništiti čudesnu tvorevinu kao što je Rama. Ako postoji ma kakav način da se to izbegne, bez opasnosti po ljudski rod, bićemo veoma srećni da za njega saznamo. Mi takav način nismo našli, a vreme ističe.

Tokom narednih nekoliko dana, pre no što Rama dođe do perihela, moraće se doneti odluka. Mi ćemo, naravno, dati sva upozorenja Nastojanju, ali bismo savetovali zapovedniku Nortonu da stalno bude spreman za polazak u roku od jednog sata. Moguće je da Rama svakog časa prođe kroz nove dramatične preobražaje.

Gospodine predsedniče, kolege delegati - to je sve. Zahvaljujem vam na pažnji i očekujem vašu saradnju."

39. ODLUKA NA VRHU

"Pa, Borise, kako se Hermijanci uklapaju u tvoju teologiju?"

"Isuviše dobro, zapovedniče", odgovori poručnik Rodrigo, osmehnuvši se bez imalo humora. "To je iskonski sukob između sila dobra i zla. Ali dođu trenuci kad se ljudi moraju opredeliti u takvom sukobu."

Znao sam da će biti tako nešto, pomisli Norton. Ova situacija je morala predstavljati udarac za Borisa, ali se on ne bi pomirio sa pasivnim pristajanjem. Kosmohrišćani su energični, sposobni ljudi. Zapravo, u nekim stvarima su veoma slični Hermijancima.

"Pretpostavljam, Borise, da imaš neki plan?"

"Da, zapovedniče. U stvari, sasvim je jednostavan. Treba samo da onesposobimo bombu."

"Oh. I kako nameravaš da to učiniš?"

"Malim kleštima."

Da je u pitanju bio neko drugi, Norton bi pomislio da se šali. Ali ne i Boris Rodrigo.

"Samo trenutak! Bomba je načičkana kamerama. Pretpostavljaš li da će Hermijanci samo sedeti i gledati šta radiš?"

"Naravno: to je sve što mogu da učine. Kad signal stigne do njih, biće prekasno. Posao mogu lako obaviti za deset minuta."

"Shvatam. Sigurno će biti besni. Ali pretpostavi da je bomba minirana tako da je dodir sa strane detonira?"

"To izgleda veoma neverovatno. Kakva bi bila svrha? Ova bomba je sagrađena za određen zadatak u dubokom kosmosu i biće opremljena svim vrstama sigurnosnih uređaja koji sprečavaju eksploziju sem kad se izda nedvosmislena komanda. No to je rizik koji sam spreman da preuzmem - a posao se može obaviti bez dovođenja broda u opasnost. Sve sam razradio."

"Siguran sam da jesi", reče Norton. Zamisao je bila očaravajuća, gotovo zadovodljiva u svojoj privlačnosti; naročito mu je godila pomisao na osujećene Hermijance i mnogo bi dao da vidi njihove reakcije kad shvate, suviše kasno, šta se događa sa njihovom smrtonosnom igračkom.

Međutim, postojale su druge komplikacije i one kao da su se umnožavale dok je Norton razmatrao problem. Suočen je sa daleko najtežom i najpresudnijom odlukom u svojoj karijeri.

A to je smešno ublažavanje. Suočen je sa najtežom odlukom koju je ijedan zapovednik ikad morao da donese. Od nje lako može zavisiti budućnost celog ljudskog roda. Jer, pretpostavimo samo da su Hermijanci u pravu?

Kad je Rodrigo otišao, Norton je uključio znak NE UZNEMIRAVATI. Nije se mogao setiti kad ga je poslednji put koristio i malko se iznenadio što još radi. Sad je, u srcu svog pretrpanog, zaposlenog broda, bio potpuno sam - izuzimajući portret kapetana Džemsa Kuka, koji ga gleda niz hodnike vremena.

Bilo je nemoguće posavetovati se sa Zemljom; već su ga upozorili na mogućnost da se poruke prisluškuju, možda pomoću relejnih uređaja na samoj bombi. To je celokupnu odgovornost ostavljalo u njegovim rukama.

Postoji jedna anegdota, koju je negde čuo, o predsedniku Sjedinjenih Država - beše li to Truman ili Peres? - koji je na pisaćem stolu držao tablicu sa natpisom: "Ovde prestaje prebacivanje odgovornosti". Norton nije bio sasvim siguran šta znači 'prebacivanje odgovornosti', ali je znao da prestaje kod njegovog stola.

Mogao se opredeliti da ništa ne preduzima i čeka da mu Hermijanci jave da krene. Kako bi to izgledalo u budućim istorijama? Mada Norton nije bio naročito zaokupljen posmrtnom slavom ili sramotom, ne bi voleo da ga zauvek upamte kao saučesnika u kosmičkom zločinu koji je mogao sprečiti.

A plan je bez greške. Kao što bi očekivao, Rodrigo je razradio svaku pojedinost, predvideo svaku mogućnost, čak i onu daleku opasnost, da bomba može opaliti ako se po njoj čačka. Ukoliko se to desi, Nastojanje će ipak biti bezbedno, sklonjeno iza štita Rame. Što se tiče samog Rodriga, on je, izgleda, sa potpunom ravnodušnošću gledao na mogućnost trenutne apoteoze.

No čak i ako se bomba uspešno onesposobi, to ni izdaleka neće biti kraj priče. Hermijanci mogu opet pokušati, ukoliko se ne nađe neki način da se spreče. Ali će bar biti otkupljeno nekoliko nedelja vremena; Rama će odavno preći perihel pre no što bi drugi projektil mogao stići do njega. Dotle će najgore zebnje paničara možda biti opovrgnute. Ili obratno?...

Delati ili ne delati - to je pitanje! Nikad ranije Norton nije osećao tako blisku srodnost sa danskim kraljevićem. Što god učini, izgledi na dobro ili zlo izgledali su savršeno uravnoteženi. Suočen je sa moralno najtežom odlukom. Ako se pogrešno opredeli, ubrzo će to znati. Ali ako je u pravu, možda nikad neće uspeti da to dokaže. Više ne vredi oslanjati se na logičke argumente i beskrajno kartografisanje alternativnih budućnosti. Čovek tako može doveka da ide u krug. Došao je trenutak da oslušne svoje unutarnje glasove.

Uzvratio je Kukov spokojan, miran pogled preko ambisa vekova.

"Slažem se s vama, kapetane", prošaputao je. "Ljudski rod mora živeti sa svojom savešću. Ma šta tvrdili Hermijanci, opstanak nije sve."

Pritisnuo je pozitivno dugme veze sa komandnim mostom i polako rekao:

"Poručniče Rodrigo, želeo bih da vas vidim".

Onda je sklopio oči, zatakao palčeve u remene koji ga drže u stolici i spremio se da uživa u nekoliko trenutaka potpune opuštenosti. Može se desiti da prođe dosta vremena pre no što je ponovo iskusi.

40. SABOTER

Sa skutera je skinuta sva nepotrebna oprema; sad je to samo otvoren okvir što drži propulsivni sistem i sisteme za usmeravanje i održanje života. Čak je uklonjeno i sedište za drugog pilota, jer se svaki kilogram dodatne težine morao platiti skraćenjem vremena za izvršavanje zadatka.

To je bio jedan od razloga, mada ne i najvažniji, što je Rodrigo uporno zahtevao da pođe sam. Posao je tako jednostavan da ne iziskuje još par ruku, a masa jednog putnika bi oduzela nekoliko minuta leta. Ogoljeni skuter je sad mogao postići brzinu od preko trećine teže; putovanje od Nastojanja do bombe može obaviti za četiri minuta. Tako ostaje još šest minuta. To bi trebalo da bude dovoljno.

Otkako je napustio brod, Rodrigo se samo jednom osvrnuo. Video je da se brod, kao što je planirao, podigao sa centralne ose i da se blago otiskuje preko obrtnog koluta severne površine. Dok Rodrigo stigne do bombe, brod će između njega i sebe postaviti debeo štit Rame.

Leteći nad polarnom ravnicom nije žurio. Tu nema potrebe da hita, jer ga kamere sa bombe još ne vide, te može da štedi gorivo. Potom je odlebdeo preko zakrivljenog ruba sveta - i ukazao se projektil, blistajući na Suncu još žešćim sjajem i od onog što obasjava planetu njegovog nastanka.

Rodrigo je već bio ubacio orijentacioni program. Sada je uljkučio niz i skuter poče da se obrće na svojim žiroima i za nekoliko sekundi je postigao punu brzinu. Isprva je osećaj težine izgledao zgromljavajuć, a onda se Rodrigo prilagodio. Na kraju krajeva, sasvim je ugodno izdržao dvaput toliko u Rami, a rodio se u trostruko jačoj teži na Zemlji.

Ogroman, zaobljen spoljašnji zid pedesetkilometarskog valjka polako je ostajao za njim dok se skuter usmerio pravo na bombu. Još je bilo nemoguće proceniti veličinu Rame, pošto je savršeno gladak i lišen ikakvih uočljivih belega, tako da je teško zapaziti da se okreće.

U stotoj sekundi od početka misije bližio se polovini puta. Bomba je još suviše daleko da bi se videle ikakve pojedinosti, ali je mnogo blistavija spram potpuno crnog neba. Beše čudno što se uopšte ne vide zvezde - čak ni sjajna Zemlja ili zasenjujuća Venera. To su onemogućavali tamni filteri što štite Rodrigove oči od smrtonosnog bleska. Nagađao je da upravo obara rekord; verovatno se nijedan čovek nije bavio vanbrodskom aktivnošću tako blizu Sunca. Sreća njegova što je Sunčeva aktivnost mala.

U dva minuta i deset sekundi signalno svetlo je počelo da trepće, potisna snaga je pala na nulu, a skuter se okrenuo za sto osamdeset stepeni. Trenutak kasnije pun potisak je vaspostavljen, ali je Rodrigo sad usporavao istom ludom brzinom od tri metra u sekundi - zapravo i većom, jer je izgubio gotovo polovinu težine pogonskog goriva. Bomba je udaljena dvadeset pet kilometara. Biće tamo za dva minuta. Postigao je najveću brzinu od hiljadu petsto kilometara na sat - što je za vasionski skuter čista ludost i, verovatno, još jedan rekord. No ovo se teško može smatrati rutinskom VBA, a on tačno zna šta radi.

Bomba je rasla i sad vidi glavnu antenu, stalno usmerenu ka nevidljivoj zvezdi Merkur. Već tri minuta tim zrakom brzinom svetlosti putuje slika njegovog skutera koji se približava. Treba joj još dva minuta da stigne do Merkura.

Šta će učiniti Hermijanci kad ga ugledaju? Naravno, nastaće preneraženost. Odmah će shvatiti da se spojio sa bombom, nekoliko minuta pre no što su oni uopšte znali da je krenuo. Verovatno će neki dežurni osmatrač pozvati više vlasti; to će uzeti još neko vreme. Ali čak i u najgorem slučaju - čak i ako dežurni oficir ima ovlašćenje da detonira bombu i ako smesta pritisne dugme - potrajaće još pet minuta dok taj signal stigne.

Mada Rodrigo nije igrao na tu mogućnost - kosmohrišćani se nikad ne kockaju - bio je sasvim siguran da do takve trenutne reakcije neće doći. Hermijanci će oklevati da unište izviđačku letelicu sa Nastojanja, čak i ako sumnjaju u njene namere. Sigurno će pokušati da na neki način stupe u vezu - a to podrazumeva dalje odlaganje.

A postoji još bolji razlog: oni ne bi protraćili gigatonsku bombu na puki skuter. Jer, bila bi protraćena ako eksplodira dvadeset kilometara od svog cilja. Morali bi je najpre premestiti. Oh, ima on puno vremena... Ali će nastaviti da pretpostavlja najgore.

Postupaće kao da će impuls za okidanje stići za najkraće moguće vreme - za svega pet minuta.

Dok je skuter prelazio poslednjih nekoliko stotina metara, Rodrigo je na brzinu upoređivao pojedinosti koje sad vidi sa onima što ih je proučavao na fotografijama snimljenim sa velike udaljenosti. Ono što je bilo puka zbirka slika sad je postalo tvrd metal i glatka plastika - više nije apstrakcija već smrtonosna stvarnost.

Bomba je valjak dug oko deset metara, sa prečnikom od tri metra - čudnom podudarnošću ima gotovo iste razmere kao Rama. Pričvršćena je za konstrukciju letelicenosača otvorenim sklopom kratkih metalnih gredica. Iz nekog razloga, verovatno povezanog sa smeštajem težišta, postavljena je pod pravim uglovima u odnosu na osu nosača, te ostavlja prikladno zlokoban utisak čekića. To je odista čekić, dovoljno moćan da razbije ceo jedan svet.

Sa oba kraja bombe snop upletenih kablova pružao se valjkastom stranom i kroz rešetku nestajao u nutrašnjosti letelice. Tu prolaze sve komunikacije i kontrolni signali; na samoj bombi nema nikakve antene. Rodrigo treba samo da preseče te dve grupe kablova i ostaće samo nezlobiv inertni metal.

Mada je upravo to očekivao, izgledalo je malo odveć lako. Pogledao je na sat: proći će još trideset sekundi pre no što Hermijanci, čak i ako su posmatrali kad je obišao rub Rame, saznaju za njegovo postojanje. Ima potpuno sigurnih pet minuta za rad bez prekidanja i devedeset devet odsto verovatnoće da će imati i još mnogo više vremena. Čim se skuter potpuno zaustavio, Rodrigo ga pričvrsti za konstrukciju projektila tako da zajedno čine čvrstu strukturu. Za to mu je bilo potrebno svega nekoliko sekundi. Već je bio odabrao alatke i smesta je napustio pilotsko sedište, pri čemu mu je krutost njegovog visokoizolacionog odela samo malo smetala.

Prva stvar koja je privukla njegov pogled bila je metalna pločica sa ovim natpisom:

MINISTARSTVO ENERGOTEHNOLOGIJE
Odeljenje D
Bulevar sumraka 47
17464 Vulkanopolis

Za obavštenja se obratiti Henriju K. Džonsu.

Rodrigo je slutio da će kroz svega nekoliko minuta g.Džons biti prilično zauzet. Teška klešta su brzo svršila kabel. Dok su prve žice popuštale, Rodrigo jedva da je i pomislio na ognjeve Pakla, nagomilane na svega nekoliko centimetara od njega. Ako ih njegovi postupci oslobode, on to neće ni znati.

Ponovo je pogledao na sat; ovo je trajalo manje od minuta, što znači da se sve odvija prema programu. Sad još rezervni kabel i onda može da krene kući, naočigled besnih i osujećenih Hermijanaca.

Upravo je počinjao da radi na drugom kablovskom sklopu, kad je osetio slabašan drhtaj u metalu koji je dodirivao. Zapanjen pogledao je unatrag, duž tela projektila. Karakterističan plavoljubičasti sjaj plazma-potiskivača u radu lebdeo je oko jednog od mlaznih motora za kontrolu položaja. Bomba se spremala da krene.

Poruka sa Merkura bila je kratka i porazna. Stigla je dva minuta pošto je Rodrigo nestao iza ruba Rame.

ZAPOVEDNIKU NASTOJANJA OD MERKUROVSKE SVEMIRSKE
KONTROLE, ZAPADNI INFERNO. IMATE SAT VREMENA OD PRIJEMA OVE
PORUKE DA NAPUSTITE OKOLINU RAME. SAVETUJEMO DA NAJVEĆOM
BRZINOM KRNETE DUŽ OSE OBRTANJA. POTVRDITE PRIJEM. KRAJ PORUKE.

Norton je poruku pročitao s krajnjom nevericom, kojoj je usledio gnev. Osetio je detinjast poriv da im radiom odgovori kako se celokupna njegova posada nalazi u Rami i da su potrebni sati da svi izađu. Ali time se ništa ne bi postiglo - sem možda da se iskuša rešenost Hermijanaca.

A zašto su odlučili da delaju nekoliko dana pre perihela? Pitao se da li je rastući pritisak javnog mnenja postajao prevelik, te su odlučili da ostatak ljudskog roda stave pred fait accompli. To je izgledalo kao neverovatno objašnjenje, jer bi takva osetljivost bila nekarakteristična.

Nema načina da opozove Rodriga, jer je skuter sad u radio-senci Rame i biće van domašaja sve dok se ponovo ne nađu na liniji vida. To će se desiti tek kada zadatak bude izvršen - ili pošto ne uspe.

Moraće da čeka. Ima još dosta vremena, punih pedeset minuta. U međuvremenu je dokonao šta će predstavljati najefikasniji odgovor Merkuru.

Potpuno će zanemariti poruku, pa će videti šta će biti sledeći potez Hermijanaca. Kad je bomba počela da se kreće, Rodrigovo prvo osećanje nije bio fizički strah; bilo je to nešto mnogo razornije. On je verovao da svemir funkcioniše u skladu sa strogim zakonima, kojima čak ni bog ne može da se ne povinuje - a Hermijanci još manje.

Nijedna poruka ne može putovati brže od svetlosti; on je pet minuta ispred svega što Merkur može preduzeti.

Ovo može da bude jedino slučajna podudarnost - fantastična i možda smrtonosna, ali ništa više. Pukim slučajem, kontrolni signal je morao biti upućen bombi otprilike u trenutku kad je on napuštao Nastojanje. Dok je on prešao pedeset kilometara, signal je prevalio osamdeset miliona kilometara.

Ili je ovo možda samo automatska promena položaja radi otklanjanja pregrejavanja u nekom delu letelice? Ima mesta gde se površinska temperatura približava visini od hiljadu petsto stepeni i on je veoma pazio da što je moguće više bude u senci. Drugi potiskivač poče da pali, suprotstavljajući se obrtanju koje je prouzrokovao prvi. Ne, ovo nije samo termičko prilagođavanje. Bomba menja orijentaciju kako bi se usmerila na Ramu.

Beskorisno je pitati se zašto se ovo događa baš u ovom trenutku. Jedna stvar mu ide u prilog. Projektil ima malo ubrzanje; desetina zemaljske teže najviše je što može da postigne. Rodrigo može da se drži.

Proverio je hvataljke što vezuju skuter za držač bombe i ponovo proverio sigurnosni kabel svog odela. U Rodrigu je rastao hladan gnev, ojačavajući rešenost. Da li ovaj manevar znači da će Hermijanci detonirati bombu bez upozorenja, ne dajući Nastojanju mogućnost da se skloni? To je izgledalo neverovatno; ne samo čin brutalnosti već i ludosti, sračunat da ostatak Sunčevog sistema okrene protiv Hermijanaca. A šta ih je moglo navesti da prenebregnu svečano obećanje svog vlastitog ambasadora? Kakav god bio njihov plan, neće im proći.

Druga poruka sa Merkura bila je istovetna s prvom, a stigla je deset minuta kasnije. Znači, produžili su rok. Nortonu je ostajao još jedan sat. I očito su sačekali koliko je potrebno da stigne odgovor Nastojanja pre no što su ga ponovo pozvali. Sad je prisutan drugi činilac. Dosad su morali videti Rodriga i imali su nekoliko minuta da nešto preduzmu. Njihove instrukcije su možda već na putu. Mogu stići svakog časa.

Trebalo bi da se sprema za odlazak. Svakog časa grdosija Rame što ispunjava nebo može postati usijana po rubovima, bukteći prolaznim sjajem koji će daleko nadmašiti Sunce.

Kad je počeo glavni potisak, Rodrigo je bio bezbedno lengerisan. Samo dvadeset sekundi kasnije - potisak je prestao. Rodrigo je u glavi obavio brza sračunavanja: brzina ne može biti veća od petnaest kilometara na sat. Bombi će biti potrebno preko sat da stigne do Rame; možda mu se samo približava kako bi postigla bržu reakciju. Ako je tako, to je mudra predostrožnost. Međutim, Hermijanci su odlagali sve dok nije bilo prekasno.

Pogledao je na sat, mada je sad gotovo svestan vremena bez potrebe da proverava. Na Merkuru ga sad vide kako se s ciljem približava bombi i udaljen je od nje nepuna dva kilometra. Ne mogu sumnjati u njegove namere i pitaće se da li ih je već ostvario. Drugi snop kablova je sređen lako kao i prvi. Kao svaki valjan radnik, Rodrigo je dobro odabrao svoje alatke. Bomba je demontirana, ili, tačnije, više se ne može detonirati daljinskom komandom.

Preostaje, međutim, još jedna mogućnost i on sebi nije mogao dozvoliti da je prenebregne. Ne postoje spoljašnji kontaktni upaljači, ali možda ima unutarnjih koji detoniraju na udar. Hermijanci još kontrolišu kretanje svoje letelice, te mogu izazvati sudar sa Ramom kad god zažele. Rodrigov posao još nije završen.

Kroz pet minuta, u onoj prostoriji kontrole, negde na Merkuru, videće ga kako puzi natrag, duž projektila, noseći klešta skromne veličine koja su neutralisala najmoćnije oružje koje je čovek ikad sagradio. Dolazio je gotovo u iskušenje da mahne put kamere, ali je dokonao da bi to izgledalo nedostojanstveno. Na kraju krajeva, on stvara istoriju i tokom narednih godina milioni će gledati ovaj prizor - sem, razume se, ako Hermijanci u nastupu jeda ne unište snimak. To bi im teško mogao zameriti.

Stigao je do postolja dalekometne antene i pridržavajući se rukama odlebdeo do njenog velikog tanjira. Verna klešta su po kratkom postupku sredila multipleksni sistem za napajanje, glođući podjednako kablove i provodnike laserskih talasa. Kad je obavio poslednji zasek, antena poče da se polako okreće. Neočekivan pokret je iznenadio Rodriga, dok nije shvatio da je uništio automatski usmerivač antene ka Merkuru. Kroz svega pet minuta Hermijanci će izgubiti svaku vezu sa svojim slugom. Ne samo što je nemoćan - sada je slep i gluv.

Rodrigo se polako popeo na skuter, oslobodio hvataljke i okrenuo ga tako da se prednji štitnici oslone o projektil, što je moguće bliže težištu. Uključio je potisak na najjače i držao ga dvadeset sekundi.

Gurajući masu što mnogo puta prevazilazi njegovu vlastitu, skuter je vrlo sporo reagovao. Kad je Rodrigo vratio potisak na nulu, brižljivo je izmerio novi vektor brzine bombe.

Znatno će promašiti Ramu - a u svakom budućem trenutku njen položaj se može tačno odrediti. Na kraju krajeva, to je skupocen komad opreme.

Rodrigo je bio gotovo bolesno pošten čovek. Ne bi voleo da ga Hermijanci optuže da je izgubio njihovu imovinu.

41. HEROJ

"Mila", poče Norton, "ova besmislica nas je stajala više od dan vremena, ali mi je bar pružila priliku da s tobom porazgovaram.

Još sam na brodu koji se vraća na položaj na polarnoj osi. Pre jedan sat pokupili smo Rodriga; izgledao je kao da upravo dolazi sa mirnog dežurstva. Pretpostavljam da nijedan od nas više neće moći da poseti Merkur, a pitam se da li će se prema nama, kad se vratimo na Zemlju, ponašati kao prema herojima ili kao prema zločincima. Ali moja savest je čista: siguran sam da smo ispravno postupili. Pitam se jedino hoće li nam Ramanci ikad reći hvala?

Ovde možemo ostati samo još dva dana. Za razliku od Rame, mi nemamo kilometar debelu kožu da nas zaštiti od Sunca. Omotač je mestimice već opasno vreo, te smo morali postaviti nekoliko lokalnih paravana. Izvini - nisam hteo da te gnjavim svojim problemima.

I tako nam preostaje vremena samo za još jedan put u Ramu, te nameravam da ga što bolje iskoristim. Ali, ne brini, neću rizikovati."

Zaustavio je magnetoskop. Ovo je, najblaže rečeno, natezanje istine. Svaki trenutak u Rami nosi opasnost i neizvesnost; tamo se niko ne može stvarno osećati kao kod kuće, u prisustvu sila što prevazilaze čovekovo poimanje. A na ovom poslednjem pohodu, sad kad zna da se nikad neće vratiti i da nikakve buduće operacije neće biti ugrožene, nameravao je da još malčice iskuša svoju sreću.

"Dakle, kroz četrdeset osam sati završićemo ovu misiju. Ostaje neizvesno šta će se posle toga desiti; kao što znaš, potrošili smo praktično celokupno gorivo ulazeći u ovu orbitu. Još čekam obaveštenja da li će neki tanker uspeti da se sastane s nama na vreme da se vratimo na Zemlju ili ćemo morati da padnemo na Mars. U svakom slučaju, trebalo bi da do Božića budem kod kuće. Reci malom da mi je žao što ne mogu da donesem biotovu bebu; takva životinja ne postoji.

Svi smo dobro, ali smo veoma umorni. Nakon svega ovog zaslužio sam dugo odsustvo, te ćemo nadoknaditi izgubljeno vreme. Ma šta o meni govorili, možeš tvrditi da si udata za heroja. Koliko žena ima muža koji je spasao ceo jedan svet?"

Kao uvek, pažljivo je preslušao traku pre no što će je kopirati, kako bi se uverio da je primenljiva na obe njegove porodice. Čudno je pomisliti da ne zna koju će prvo videti. Njegov program obično je bio utvrđen najmanje godinu dana unapred, neumitnim kretanjem samih planeta.

No, to je bilo u danima pre Rame. Sad više ništa neće biti isto.

42. STAKLENI HRAM

"Ako to pokušamo" reče Karl Merser, "mislite li da će nas bioti sprečiti?" "Možda. To je jedna od stvari koje želim da utvrdim. Zašto me tako gledaš?"

Merser mu se osmehnu onim svojim sporim, zagonetnim osmehom, koji je svakog trena mogla izazvati neka njegova privatna dosetka, koju će možda podeliti sa svojim brodskim drugovima, a možda i neće.

"Pitao sam se, kapetane, da li mislite da posedujete Ramu. Dosad ste stavljali veto na svaki pokušaj probijanja u zgrade. Otkud promena? Da vam nisu Hermijanci dali ideju?"

Norton se nasmejao, a onda naglo ućuta. Bilo je to oštroumno pitanje i nije siguran da su očigledni odgovori oni pravi.

"Možda sam bio prekomerno oprezan - pokušavao sam da izbegnem neprilike. Ali ovo nam je poslednja prilika. Budemo li prisiljeni na povlačenje, nećemo mnogo izgubiti."

"Pod pretpostavkom da se povučemo u redu."

"Naravno. Međutim, bioti nikad nisu ispoljili neprijateljstvo. A, izuzimajući pauke, ne verujem da ovde ima ičeg što nas može uhvatiti ako budemo morali da se spasavamo trkom."

"Vi možete da trčite, kapetane, ali ja nameravam da odem dostojanstveno. I,uzgred rečeno, doznao sam zašto su bioti tako učtivi prema nama."

"Malo je kasno za još jednu novu teoriju."

"Svejedno, evo je. Oni misle da smo mi Ramanci. Ne mogu da razlikuju jednog žderača kiseonika od drugog."

"Ne verujem da su toliko glupi."

"Nije u pitanju glupost. Oni su programirani za određene poslove i mi se jednostavno ne uklapamo."

"Možda si u pravu. Možda ćemo utvrditi kako stvari stoje - čim počnemo da obrađujemo London."

Džo Kalvert je uvek uživao u onim starim filmovima o pljačkama banaka, ali nije očekivao da će i sam biti umešan u jednu od njih. Ipak, u suštini, to je ono što sad čini. Puste ulice Londona izgledale su pune pretnje, mada je znao da je to samo plod njegove nečiste savesti. On nije stvarno verovao da su hermetički zatvorene i prozora lišene građevine, raspoređene svud oko njih, pune budnih žitelja što čekaju da u gnevnim hordama izađu napolje čim zavojevači stave ruku na njihovu imovinu. Zapravo, bio je sasvim siguran da je ceo ovaj kompleks, poput svih ostalih gradova, samo neka vrsta skladišnog područja.

Međutim, drugi strah, takođe utemeljen na nebrojenim drevnim kriminalnim filmovima, mogao je biti zasnovaniji. Mada možda neće biti cangrljavih alarmnih zvona i urlanja sirena, razumno je pretpostaviti da Ramanci imaju neku vrstu sistema za upozoravanje. Kako bi inače bioti znali kada su i gde potrebne njihove usluge? "Vi bez naočara, okrenite leđa", naredio je Vilard Majron. Osećao se smrad azotovih oksida, jer je sam vazduh počinjao da gori u snopu laserske baklje, a čulo se ustaljeno cvrčanje dok je plameni nož prosecao put ka tajnama skrivenim još od nastanka čoveka.

Ništa materijalno nije se moglo odupreti ovoj koncentraciji energije i prosecanje se glatko nastavljalo, brzinom od nekoliko metara u minutu. Za izvanredno kratko vreme isečen je komad zida, dovoljno veliki da prođe čovek.

Pošto isečeni deo nije ispoljavao nikakav znak kretanja, Majron ga blago čuknu - zatim jače - a potom ga tresnu svom snagom. Pao je unutra, uz šupalj tresak.

Još jednom, kao što mu se desilo pri onom prvom ulasku u Ramu, Norton se seti arheologa koji je otvorio drevnu egipatsku grobnicu. Nije očekivao da ugleda blesak zlata: zapravo, nije imao nikakvih već gotovih predstava dok se provlačio kroz otvor, držeći ispred sebe baterijsku lampu.

Grčki hram načinjen od stakla - to je bio njegov prvi utisak. Građevinu su ispunjavali redovi i redovi vertikalnih kristalnih stubova, širokih oko metar, koji su išli od poda do tavanice. Bilo ih je na stotine, gubili su se u tami, van domašaja njegove lampe. Otišao je do najbližeg stuba i upravio mlaz u njegovu unutrašnjost. Prelomivši se, kao kroz cilindrično sočivo, svetlost se lepezasto širila na suprotnoj strani da se onda skupi u žižu i ponovo raspe, slabeći sa svakim ponavljanjem u sklopu stubova s onu stranu. Osećao je da se nalazi usred neke zamršene demonstracije iz optike. "Veoma lepo", reče praktični Merser, "ali šta to znači? Kome je potrebna šuma staklenih stubova?"

Norton blago kucnu stub. Zvučao je čvrsto, mada pre kao metal no kao kristal. Bio je potpuno pometen, te je postupio po korisnom savetu koji je nekad davno čuo: "Kad si u nedoumici, ništa ne govori i idi dalje."

Došavši do sledećeg stuba, koji je u svemu izgledao istovetan s prvim, začu Merserov iznenađen uzvik.

"Mogao sam se zakleti da je ovaj stub prazan. Sad unutra nešto ima."

Norton se hitro osvrnuo. "Gde?" reče. "Ništa ne vidim."

Sledio je smer koji mu je pokazivao Merserov prst. Bio je upravljen u ništa: stub je potpuno providan.

"Zar ne vidite?" reče Merser sa nevericom. "Pređite s ove strane. Do đavola - sad sam ga izgubio!"

"Šta se ovde događa?" upita Kalvert. Prošlo je nekoliko minuta pre no što je dobio nešto makar približno odgovoru.

Stubovi nisu bili providni iz svakog ugla ili pod svakim osvetljenjem. Dok je čovek obilazio oko njih, predmeti bi se odjednom pojavili, reklo bi se usađeni u dubine stubova, poput muva u ćilibaru, pa bi opet iščezavali. Bilo ih je na desetine, svi su bili različiti. Izgledali su potpuno stvarni i solidni, a ipak se činilo da mnogi zauzimaju isti prostor.

"Hologrami", reče Kalvert. "Kao muzej na Zemlji."

To je bilo očigledno objašnjenje i Norton ga je zato posmatrao sa podozrenjem.

Njegove sumnje su rasle dok je razgledao druge stubove i dočaravao slike smeštene u njihovoj unutrašnjosti.

Ručne alatke (mada za ogromne i neobične ruke), posude, male mašine sa klavijaturama koje su, izgleda, načinjene za više od pet prstiju, naučni instrumenti, zapanjujuće tradicionalne kućne potrepštine, uključujući noževe i tanjire, koje, sem svojom veličinom, ne bi privukle dodatni pogled da se nalaze na ma kojem zemaljskom stolu; sve je tu, sa stotinama drugih, manje prepoznatljivih predmeta, često natrpano u isti stub. Muzej bi izvesno imao neki logičan raspored, neko grupisanje povezanih predmeta. Ovo izgleda kao sasvim nasumična zbirka gvožđurije.

Behu fotografisali neuhvatljive slike u dvadesetak kristalnih stubova, kad je puka raznolikost predmeta dala Nortonu ključ odgonetke. Možda ovo nije zbirka, već katalog, sređen prema nekom proizvoljnom, ali potpuno logičnom sistemu. Pomislio je na suluda suprotstavljanja što ih pruža svaki rečnik ili abecedni spisak i isprobao je tu ideju na svojim drugovima.

"Shvatam šta hoćete da kažete", reče Merser. "Ramanci bi se mogli podjednako iznenaditi kad bi utvrdili da mi stavljamo... ah... kamile uz kamere."

"Ili boginju uz boginjavost", dodao je Kalvert nakon nekoliko sekundi napornog razmišljanja. Ta igra bi se mogla igrati satima, dokonao je, a stepen neprikladnosti raste.

"To sam mislio", odgovori Norton. "Možda je ovo registarski katalog trodimenzionalnih slika - šablona - plastičnih planova, ako hoćete da ih tako nazovete."

"Šta mu je svrha?"

"Pa, poznata vam je ona teorija o biotima - ideja da oni ne postoje dok nisu potrebni, a da se tada stvaraju - sintetizuju - prema obrascima koji su negde uskladišteni?"

"Tako", reče Merser, pa nastavi, polako i zamišljeno: "Znači, kad je Ramancu potrebna izvesna alatka, on otkuca odgovarajuću brojčanu šifru i kopija se napravi prema obrascu koji je ovde unutra."

"Tako nešto. Ali, molim te, ne postavljaj mi pitanja o praktičnim pojedinostima."

Stubovi sred kojih su se kretali postajali su sve veći i sad su imali preko dva metra u prečniku. Slike su bile veće u odgovarajućoj razmeri. Beše očito da su se Ramanci, iz nesumnjivo izvrsnih razloga, držali razmera jedan prema jedan. Norton se pitao kako su smeštali odista velike predmete, ukoliko je stvarno tako.

Kako bi pokrili veći prostor, četiri istraživača su se sad raštrkala sred kristalnih stubova i snimala su, brzinom kojom su mogla da užiže kamere na iščezavajuće slike. Ovo je zapanjujuća sreća, reče sebi Norton, mada je osećao da je zaslužuje; nisu mogli izabrati ništa bolje od ovog ilustrovanog kataloga ramanskih proizvoda. A opet, s druge strane, teško da je moglo biti većma osujećujuće. Ovde nema ničeg stvarnog, osim neopipljivih sklopova svetlosti i tame. Ti prividno materijalni predmeti zapravo ne postoje.

Mada je to znao, Norton je ne jednom osetio gotovo neodoljiv poriv da sebi laserom probije put u jedan od tih stubova kako bi imao nešto materijalno da ponese natrag na Zemlju. To je isti onaj poriv, pomislio je zajedljivo, što bi majmuna naveo da se maši odraza banane u ogledalu.

Upravo je fotografisao nešto što je izgledalo kao neka vrsta optičke sprave, kad ga Kalvertov povik natera da pojuri između stubova.

"Kapetane - Karl - Vile - pogledajte ovo!"

Kalvert je bio podložan naglim oduševljenjima, ali ovo što je sad našao beše dovoljno da opravda ma koju meru uzbuđenja.

U jednom od dvometarskih stubova nalazio se komplikovan am, ili uniforma, očigledno načinjen za stvorenje koje stoji uspravno i mnogo je više od čoveka. Vrlo uzan središnji metalni obruč je, po svemu sudeći, opasivao struk, grudni koš ili neki deo nepoznat zemaljskoj zoologiji. Sa njega su se dizala tri vitka stuba, sužavajući se ka spoljašnjoj strani i završavajući se savršeno kružnim pojasom, sa upečatljivim prečnikom od jednog metra. Petlje, u podjednakim razmacima raspoređene duž njega, mogle su biti namenjene jedino tome da idu oko gornjih udova ili ruku - tri ruke.

Postojali su brojni džepovi, kopče, fišeklije sa kojih su štrčale alatke (ili oružje?), cevi i električni provodnici, čak male crne kutije koje bi izgledale sasvim na svome mestu u nekoj elektronskoj laboratoriji na Zemlji. Ceo sklop je bio složen gotovo koliko svemirsko odelo, mada je očito samo delimično pokrivao stvora koji ga nosi.

A da li je taj stvor Ramanac - upita se Norton. Verovatno nećemo nikad saznati, ali je morao biti inteligentan, jar obična životinja ne bi mogla izaći na kraj sa svom tom usavršenom opremom.

"Oko dva i po metra visok", zamišljeno reče Merser, "ne računajući glavu - ma kako da je izgledala."

"Ima tri ruke - i, po svoj prilici, i tri noge. Isti plan kao kod pauka, samo u mnogo većoj razmeri. Mislite li da je to slučajna podudarnost?"

"Verovatno nije. I mi gradimo robote u svom liku; mogli bismo očekivati da Ramanci isto čine."

Neuobičajeno tih, Majron je posmatrao eksponat s nečim nalik strahopoštovanju.

"Mislite li da oni znaju da smo ovde?" upola je prošaputao.

"Sumnjam", reče Merser. "Mi uopšte nismo doprli do njihovog praga svesti - mada su Hermijanci, nema zbora, svesrdno pokušali."

Stajali su tu, nesposobni da se odvoje, kad je Ruso pozvao sa glavčine, glasom punim užurbane brige.

"Kapetane, biće bolje da izađete."

"Šta je - jesu li bioti krenuli ovamo?"

"Ne. Mnogo je ozbiljnije. Svetla se gase."

43. POVLAČENJE

Kad je žurno izašao kroz rupu koju su probušili laserom, Nortonu se učinilo da šest sunaca Rame blistaju kao obično. Ruso je sigurno pogrešio, pomisli, mada to uopšte ne liči na njega.

No Ruso je predvideo upravo takvu reakciju.

"To se odvijalo tako sporo", objasnio je, izvinjavajući se, "da je prošlo dosta vremena pre no što sam zapazio ikakvu razliku. Ali nema sumnje - obavio sam merenja. Jačina svetlosti je opala za četrdeset odsto."

Sad, kad su mu se oči ponovo prilagodile nakon tame staklenog hrama, Norton je mogao da mu poveruje. Ramin dugi dan bliži se kraju.

Bilo je toplo kao ranije, ali je Norton utvrdio da drhti. Upoznao je taj osećaj jednom ranije, lepog letnjeg dana na Zemlji. Nastupilo je neobjašnjivo slabljenje svetlosti, kao da pada mrak, ili da je Sunce izgubilo snagu, mada na nebu ne beše ni oblačka. Onda se setio da je počelo delimično pomračenje.

"Gotovo je", reče turobno. "Idemo kući. Ostavite svu opremu - više nam neće biti potrebna."

Sada će, nadao se, jedan planerski potez pokazati svoju vrednost. Za ovaj pohod je izabrao London, jer nijedan drugi grad nije tako blizu stepeništa. Podnožje Bete udaljeno je svega četiri kilometra.

Krenuli su ujednačenim, dugim trčećim koracima koji su najugodniji način putovanja pri prepolovljenoj teži. Norton je uspostavio tempo kojim će po njegovoj proceni stići do ruba ravnice ne iznurivši se, a za najkraće vreme. Bio je bolno svestan onih osam kilometara, koliko će još imati da se penju kad stignu do stepeništa Beta, ali će se osećati mnogo bezbednije kad stvarno započnu uspon.

Prvi potres je nastupio kad su već gotovo bili stigli do stepeništa. Bio je vrlo slab i Norton se nagonski okrenuo ka jugu, očekujući da opet ugleda vatromet oko rogova. Ali Rama se, izgleda, nikad tačno ne ponavlja. Ukoliko nad tim kao igla zašiljenim planinama ima ikakvih električnih pražnjenja, suviše su slaba da bi se videla.

"Most", pozvao je, "jeste li ovo primetili?"

"Jesmo, kapetane - veoma slab udar. Možda opet promena položaja. Posmatramo žiro brzine. Još ništa... Samo trenutak! Pozitivno merenje! Jedva je primetno - manje od mikroradijana u sekundi, ali ustaljeno."

Znači, Rama počinje da se okreće, mada gotovo neprimetno sporo. Oni raniji potresi mogli su biti lažna uzbuna, ali ovo je sigurno prava.

"Brzina raste. Pet mikrorada. Halo, jeste li osetili ovaj udar?"

"I te kako. Stavite sve brodske sisteme u pripravnost. Možda ćemo morati da odemo na brzinu."

"Zar već očekujete promenu orbite? Još smo daleko od perihela."

"Ne verujem da se Rama ravna prema našim udžbenicima. Gotovo smo stigli do Bete. Tamo ćemo se odmoriti pet minuta."

Pet minuta je bilo sasvim nedovoljno, ali su delovali kao večnost, jer sad nema sumnje da svetlost trne, i to brzo.

Mada su svi opremljeni baterijskim lampama, pomisao na tamu sad je bila nepodnošljiva. Toliko su se psihološki privikli na beskrajan dan da je bilo teško setiti se uslova pod kojima su isprva istraživali ovaj svet. Osećali su neodoljiv poriv da pobegnu - da izađu na svetlost Sunca, kilometar odavde, s onu stranu ovih cilindričnih zidova.

"Kontrola na glavčini", pozvao je Norton, "da li reflektor radi? Možda će nam ubrzo biti potreban."

"Da, kapetane. Evo ga."

Ohrabrujuća iskra svetlosti poče da sija osam kilometara iznad njihovih glava. Čak i u zamirućem danu Rama izgledala je iznenađujuće slaba, no poslužila im je ranije i opet će ih voditi ako ustreba.

Ovo će biti najduže i za živce najpogubnije penjanje, beše turobno svestan Norton. Ma šta se desilo, biće nemoguće žuriti; ako se suviše premore, naprosto će se skljokati negde na toj vrtoglavoj padini i moraće da čekaju dok im pobunjeni mišići ne dozvole da produže. Dosad su sigurno postali jedna od fizički najsposobnijih posada koja je ikad izvršila neki zadatak u svemiru, ali ima granica onome što živ čovek može da postigne.

Nakon jednog sata ujednačenog tabananja stigli su do četvrte deonice stepeništa, oko tri kilometra iznad ravnice. Dalje će biti mnogo lakše: teža je već opala gotovo na trećinu zemaljske vrednosti. Mada je s vremena na vreme dolazilo do manjih udara, nisu se ispoljile druge neuobičajene pojave i još ima dovoljno svetlosti. Počeše da se osećaju optimističkije, pa su se čak pitali da nisu prerano otišli. Međutim, jedna stvar je izvesna: povratka nema. Svi su poslednji put prošli Centralnom ravnicom Rame.

Za vreme odmora od deset minuta na četvrtoj platformi Kalvert uzviknu:

"Kapetane, kakav je ovo šum?"

"Šum? Ništa ne čujem."

"Visok pisak sa silaznom frekvencijom. Nemoguće da ga ne čujete?"

"Tvoje uši su mlađe. Oh, sad čujem."

Činilo se da pisak dopire sa svih strana. Uskoro je bio glasan, čak prodoran, pa brzo poče da gubi visinu. Onda je naglo prestao.

Nekoliko sekundi potom opet se začuo, ponavljajući isti redosled. Imao je svu onu setnu ubedljivost sirene svetionika što šalje svoja upozorenja u maglom zakriljenu noć. Bila je to poruka, i to hitna. Nije bila namenjena njihovim ušima, ali su je razumeli. Zatim, kao za svaku sigurnost, poruku su potkrepila i sama svetla.

Pritulila su se, gotovo do gašenja, a onda počeše da trepere. Blistave kuglice, nalik loptastim munjama, jurile su niz šest uskih dolina što su svojevremeno osvetljavale ovaj svet. Išle su od polova ka moru, u sinhronizovanom, hipnotičnom ritmu koji je mogao imati samo jedno značenje. "Ka moru!" pozivala su svetla. "Ka moru!" A bilo je teško odupreti se pozivu; ne beše čoveka koji nije osetio poriv da se vrati i potraži zaborav u vodama Rame.

"Kontrola na glavčini!" prešno je pozvao Norton. "Da li vidite šta se događa?" Vratio se Rusoov glas. Zvučao je kao da je ispunjen strahopoštovanjem i nemalo uplašen.

"Da, kapetane. Gledam Južnu hemisferu. Tamo su desetine biota - uključujući i neke velike. Dizalice, buldožeri... mnoštvo čistača. I svi jure natrag ka moru, brže no što sam ikad video da se kreću. Evo, ode dizalica - pravo preko ivice! Baš kao Džimi, ali mnogo brže pada... Kad je pala, razbila se u komade... A sad dolaze ajkule; komadaju je... Uh, to nije prijatan prizor...

Sad gledam ravnicu. Tamo je jedan buldožer koji se, izgleda, pokvario... Neprestano vozi u krug. Sad se na njega okomljuje nekoliko rakova, raskomadavaju ga... Kapetane, mislim da je bolje da se odmah vratite."

"Veruj mi", reče Norton sa dubokim osećanjem, "dolazimo što brže možemo."

Rama zatvara kapke, kao brod koji se priprema za buru. To je bio Nortonov neodoljiv utisak, mada nije mogao da mu da logičku osnovu. Više se nije osećao sasvim racionalno. U njegovom duhu borile su se dve prinude: potreba da pobegne i želja da posluša te munje što sevaju nebom, naređujući mu da se pridruži biotima u njihovom maršu ka moru.

Još jedna deonica stepeništa. Još jedan zastanak od deset minuta kako bi otrovi zamora mogli da se odliju iz njegovih mišića. Onda opet dalje. Još dva kilometra, no bolje je o tome ne misliti...

Zaluđujući niz sve nižih piskova naglo je prestao. U istom trenutku ognjene lopte što jure niz useke pravih dolina prestadoše sa svojim stroboskopskim sevanjima u pravcu mora. Šest linearnih sunaca Rame opet oblikuje neprekinute trake svetlosti.

Ali su brzo slabile, a ponekad su treperile kao da se ogromni udari energije odlivaju iz oslabelih izvora. Povremeno su dolazili slabi podzemni potresi. Komandni most je izvestio da se Rama još neprimetno sporo njiše, kao igla kompasa što reaguje na slabo magnetsko polje. To je možda ohrabrujuće; kad Rama obustavi njihanje, Norton će početi ozbiljno da brine.

Svi bioti su nestali, tako je izveštavao Ruso. U celoj unutrašnjosti Rame jedino se kreću ljudska bića, s mučnom sporošću mileći uz krivinu severne kupole.

Norton je odavno savladao vrtoglavicu koju je osetio prilikom onog prvog uspona, ali je sad u njegov duh počinjao da se uvlači jedan novi strah. Oni su tako izloženi, ovde, na ovom beskrajnom usponu od ravnice do glavčine. Pretpostavimo da Rama, kad završi promenu položaja, počne da ubrzava?

Potisak će verovatno ići duž ose. Ako bude išao na sever, to neće predstavljati nikakav problem, samo će ih malo čvršće pritisnuti uz padinu kojom se penju. Ali ako bude usmeren ka jugu, može ih baciti u prazninu da konačno padnu duboko dole u ravnicu.

Pokušao je da sebe ohrabri mišlju da će ubrzanje biti vrlo malo. Izračunavanja doktora Perere bila su krajnje ubedljiva. Rama ne može postići ubrzanje veće od pedesetine teže, inače bi se Cilindrično more prelilo preko južne litice i poplavilo ceo kontinent. Ali Perera se nalazi u udobnoj radnoj sobi, tamo na Zemlji, a nad njegovom glavom se ne nadnose kilometri metala koji samo što se ne stropoštaju. A možda je Rama konstruisan da ima periodične poplave.

Ne, to je smešno. Besmisleno je zamišljati da bi svi ovi trilioni tona odjednom mogli početi da se kreću sa ubrzanjem dovoljnim da ga odbaci. Ipak, tokom preostalog dela uspona Norton nikad sebi nije dozvolio da se udalji od sigurnosti što je pruža šipka ograde.

Čitave ljudske vekove kasnije stepenište se završilo. Ostajalo je svega nekoliko stotina metara vertikalnih, usečenih lestvi. Više nije bilo potrebno verati se uz tu deonicu, jer je u teži koja je brzo opadala jedan čovek sa glavčine, vukući kabel, lako mogao da izvuče drugog. Čak i u podnožju lestvi čovek je težio manje od pet kilograma, a na vrhu - praktično ništa.

I tako se Norton opustio u ljuljašci, povremeno se hvatajući za prečage kako bi se suprotstavio slaboj Koriolisovoj sili koja je pokušavala da ga odgurne sa lestvi. Gotovo je zaboravio svoje učvorene mišiće, poslednji put gledajući Ramu.

Sad je osvetljen otprilike kao pri svetlosti punog meseca na Zemlji. Ukupan prizor je savršeno jasan, ali Norton više ne razaznaje sitnije pojedinosti. Sjajna magla delimično zaklanja Južni pol; iz nje viri jedino vrh Velikog roga - crna tačkica, neposredno preko puta.

Brižljivo kartografisani, ali i dalje nepoznati kontinent s onu stranu mora čini istu onu naizgled nasumičnu šaru kvadratnih polja kakva je uvek bio. Suviše je deformisan i pun složenih pojedinosti da bi se vizuelno ispitivanje isplatilo, te je Norton samo preleteo pogledom po njemu.

Krenuo je pogledom duž kružnog pojasa mora i prvi put uočio pravilnu šaru uzburkane vode, kao da se talasi lome o grebene postavljene na geometrijski pravilnim razmacima. Ramino manevrisanje ima izvestan učinak, ali slab. Siguran je da bi narednik Rabi Barns blaženo isplovila pod ovim uslovima kad bi od nje zatražio da prebrodi more svojom izgubljenom Odlučnošću.

Njujork, London, Pariz, Moskva, Rim... Oprostio se sa svim gradovima Severne hemisfere i nadao se da će mu Ramanci oprostiti oštećenja koja je prouzrokovao. Možda će razumeti da je sve to učinjeno u interesu nauke.

Onda se, najzad, našao na glavčini, a željne ruke su se pružale da ga prihvate i žurno sprovedu kroz vazdušne komore. Prevelikom naporu izložene noge i ruke su mu tako nekontrolisano drhtale da gotovo nije mogao da sebi pomogne i beše zadovoljan što njime barataju kao sa poluparalizovanim bolesnikom.

Dok je silazio u središnji krater glavčine, nad njim se sužavalo nebo Rame. Kad su vrata unutrašnje vazdušne komore zauvek zaklonila taj prizor, upravo je pomislio: Kako je čudno što noć pada baš sada kad je Rama najbliže Suncu!

44. KOSMIČKI POGON

Sto kilometara je dovoljno obezbeđenje, dokonao je Norton. Rama je sad ogroman crni pravougaonik, postavljen tačno na širu stranicu, koji pomračuje Sunce. Norton je iskoristio ovu priliku da Nastojanjem odleti u potpunu senku, tako da se olakša brodskim sistemima za hlađenje i obave neki odavno dospeli poslovi oko održavanja. Ramina zaštitnička kupa tame može iščeznuti svakog trena, te je nameravao da je što bolje iskoristi.

Rama se još okreće. Sad se pomerio gotovo za petnaest stepeni, te je bilo nemoguće ne verovati da predstoji neka krupna promena orbite. Na Ujedinjenim planetama uzbuđenje je doseglo vrhunac histerije, ali je do Nastojanja dopirao samo slab odjek. Fizički i emocionalno, posada je bila iscrpljena; nakon poletanja sa baze na Severnom polu svi, sem najnužnijih dežurnih, spavali su dvanaest sati. Sam Norton je po nalogu lekara uzeo elektrosedativ. I pored toga, sanjao je kako se penje beskrajnim stepeništem.

Drugug dana po povratku na brod gotovo sve se vratilo u normalno stanje, a istraživanje Rame je već izgledalo kao deo nekog drugog života. Norton je počeo da otaljava nagomilani kancelarijski posao i da pravi planove za budućnost; međutim, odbijao je zahteve da daje intervjue, koji su nekako uspeli da se provuku u radio-veze Osmatračke službe, pa čak i Svemirske zaštite. Nije bilo poruka sa Merkura, a Generalna skupština UP prekinula je zasedanje, mada je spremna da se, ako zatreba, ponovo sastane u roku od jednog sata.

Trideset sati nakon napuštanja Rame, Norton je prvi put čestito spavao, kad je grubim drmusanjem vraćen svesti. Bunovno je psovao, otvorio je mutno oko da ugleda Karla Mersera, a onda je, kao svaki dobar zapovednik, namah bio potpuno budan. "Prestao je da se okreće?"

"Da. Stoji kao stena."

"Hajdemo na most."

Ceo brod je bio budan. Čak su i šimpe znale da se nešto događa i puštale su brižne, cvileće glasove sve dok ih Mek Endrus nije umirio brzim signalima ruku. Dok je sedao u svoju stolicu i pričvršćivao remene oko pojasa, Norton se pitao da li je ovo možda još jedna lažna uzbuna.

Rama je sad perspektivom deformisan u zdepast valjak, a žežući rub Sunca viri iznad jedne ivice. Norton je blagim manevrisanjem vratio Nastojanje u senku veštačkog pomračenja i ugledao kako se biserni sjaj korone ponovo ukazuje spram pozadine svetlijih zvezda. Jedna ogromna izbočina, vioka najmanje pola miliona kilometara, popela se tako daleko od Sunca da njene gornje grane izgledaju kao stablo skrletnog ognja.

Znači, sad moramo da čekamo, reče u sebi Norton. Bitno je ne podleći dosadi, biti spreman za reagovanje u trenutku, postarati se da su instrumenti spremni i da registruju, bez obzira na to koliko trajalo čekanje.

Ovo je čudno! Zvezdano polje se pomera, gotovo kao da je aktivirao kružne potiskivače. Međutim, nije ni dirnuo komande, a da ima stvarnog kretanja, odmah bi ga osetio.

"Kapetane!" prešno reče Kalvert sa mesta navigatora. "Okrćemo se - pogledajte zvezde! Ali instrumenti ništa ne pokazuju!" "Da li funkcionišu žiroskopi brzine?" "Savršeno normalno. Vidim nulti signal. A mi se okrećemo nekoliko stepeni u sekundi!"

"To je nemoguće!"

"Naravno - ali pogledajte sami."

Kad bi sve drugo otkazalo, čovek mora da se osloni na instrument oka. Norton nije mogao sumnjati u to da se zvezdano polje stvarno sporo okreće. Evo, duž ruba okna prođe Sirijus. Ili je svemir, vrativši se prekopernikovskoj kosmologiji, odjednom je odlučio da se okreće oko Nastojanja, ili zvezde stoje, a brod se okreće.

Drugo objašnjenje je izgledalo znatno verovatnije, ali je podrazumevalo naizgled nerešive paradokse. Da se brod zaista okreće ovom brzinom, on bi to osetio - doslovno stražnjicom, po onoj staroj izreci. A nisu mogli otkazati svi žiroskopi, istovremeno i nezavisno.

Preostajao je samo jedan odgovor. Mora biti da je svaki atom Nastojanja u vlasti neke sile - a ovaj učinak je moglo proizvesti jedino moćno polje teže. Ili bar nijedno drugo poznato polje ne bi moglo.

Odjednom, zvezde iščezoše. Iza štita Rame pojavio se plameni kolut Sunca i njegov blesak ih je odagnao s neba.

"Možeš li mi dati radarsko merenje? Koliki je dopler?"

Norton je bio sasvim spreman da sazna da ni ovaj uređaj ne radi, ali se prevario. Rama je najzad krenuo, ubrzava skromnom brzinom od 0,015 zemaljske teže. Dr Perera će biti zadovoljan, pomisli Norton; on je predvideo najviše 0,02. I Nastojanje je nakako povučeno, kao komad plavine što se kovitla ukrug iza broda koji brzo odmiče. Iz sata u sat ubrzanje je ostajalo ustaljeno. Rama se sve većom brzinom udaljavao od Nastojanja. Kako se razdaljina povećavala, nenormalno ponašanje broda je polako prestajalo; opet su počeli da dejstvuju normalni zakoni inercije. Mogli su samo da nagađaju prirodu energija, čiji ih je povratni talas bio nakratko zahvatio, a Norton beše zahvalan što je Nastojanje postavio na bezbedno odstojanje pre no što je Rama uključio svoj pogon.

Što se tiče prirode tog pogona, jedna stvar je sada izvesna, čak i ako je sve ostalo zagonetka. Nema nikakvih mlazeva gasa ni snopova jona ili plazme koji potiskuju Ramu u njegovu novu orbitu. Niko to nije bolje izrazio od narednika, profesora Majrona, kad je, sa preneraženom nevericom, rekao: "Ode Njutnov treći zakon".

Međutim, sutradan je Nastojanje moralo da se osloni na Njutnov treći zakon kad je upotrebilo poslednje rezerve goriva da skrene svoju orbitu od Sunca. Promena je bila mala, ali će povećati udaljenost broda od perihela za deset miliona kilometara. To čini razliku između korišćenja brodskog sistema za hlađenje sa devedeset pet odsto kapaciteta i sigurne smrti u ognju.

Kad su dovršili svoj manevar, Rama se nalazio na udaljenosti od dvesta hiljada kilometara i bio je jedva vidljiv spram bleska Sunca. Međutim, mogli su da dobiju tačna radarska merenja njegove orbite. I što su više posmatrali, bili su u sve većoj nedoumici.

Nekoliko puta su proveravali brojke, dok se neverovatni zaključak nije pokazao kao neizbežan. Izgledalo je da su sve zebnje Hermijanaca, Rodrigov heroizam i retorika Generalne skupštine bili sasvim nepotrebni.

Kakva kosmička ironija, pomislio je Norton, gledajući svoje konačne cifre, ako su nakon milion godina pouzdanog vođenja Ramini računari napravili neznatnu grešku - možda promenili znak jedne jednačine iz plus u minus.

Svi su bili tako sigurni da će Rama gubiti brzinu, te će ga zahvatiti Sunčeva teža i da će tako postati nova planeta Sunčevog sistema. Rama postupa upravo suprotno. Povećava brzinu - i to u najgorem mogućem pravcu. Rama sve brže pada ka Suncu.

45. FENIKS

Kako su se pojedinosti nove orbite sve jasnije uobličavale, beše teško sagledati kako bi Rama mogao izbeći katastrofu. Samo je šačica kometa prošla tako blizu Sunca; na perihelu Rama će se naći na nepunih pola miliona kilometara iznad tog pakla vodonika u spajanju. Nijedan čvrst materijal ne može izdržati temperaturu na toj blizini. Otporna legura od koje je načinjen omotač Rame počeće da se topi na deset puta većem rastojanju. Na opšte olakšanje, Nastojanje je sad prošlo svoj perihel i polako povećava rastojanje od Sunca. Rama je daleko napred, na svojoj bližoj, bržoj orbiti, i čini se da je već prilično zašao u najdalje rubove korone. Brod će imati izvanredan pogled na završnu fazu drame.

A tada, na pet miliona kilometara od Sunca, i dalje ubrzavajući, Rama poče da ispreda svoju čauru. Dotle je, uz najveće uvećanje teleskopa Nastojanja, bio vidljiv kao majušna blistava šipčica; odjednom je počeo da treperi, kao zvezda sagledana kroz magle na obzorju. Izgledalo je gotovo kao da se raspada. Kad je ugledao kako se slika rasplinjava, Norton je osetio bolnu tugu zbog gubitka tolikih čudesa. Onda je shvatio da je Rama još tamo, ali okružen svetlucavom izmaglicom.

A onda je nestao. Na njegovom mestu nalazi se blistav, zvezdi podoban objekt, koji ne pokazuje vidljiv kolut - kao da se Rama skupio u majušnu lopticu. Tek posle izvesnog vremena pronikli su šta se desilo. Rama je odista nestao. Sad je okružen savršeno refleksnom kuglom, prečnika od oko sto kilometara. Sve što sad mogu da vide jeste odraz samog Sunca na zakrivljenom delu koji im je najbliži. Iza tog zaštitnog mehura Rama je verovatno bezbedan od Sunčevog pakla.

Kako su sati prolazili, mehur je menjao oblik. Odraz Sunca se izdužio, izobličio. Lopta se pretvarala u elipsoid, čija dugačka osa ide u smeru leta Rame. Tada su počeli da stižu prvi nenormalni izveštaji iz robotskih opservatorija, što već skoro dvesta godina neprestano motre na Sunce.

Nešto se događa sa Sunčevim magnetskim poljem u predelu oko Rame. Milion kilometara duge silnice što prolaze kroz koronu i guraju pramenove strahovito jonizovanog gasa brzinama koje ponekad premašuju čak i razornu težu Sunca uobličavaju se oko tog blistavog elipsoida. Još ništa nije vidljivo, ali instrumenti iz orbite javljaju svaku promenu magnetskog toka i ultraljubičastog zračenja.

A uskoro je čak i oko moglo zapaziti promene u koroni. Slabašno svetlucava cev - ili tunel - duga sto hiljada kilometara pojavila se visoko u spoljašnjem sloju Sunčeve atmosfere. Ovlaš je zakrivljena, povija se duž orbite koju Rama opisuje, a sam Rama - ili zaštitna čaura oko njega - primećuje se kao blistava đinđuva što sve brže juri kroz koronu, niz tu sablasnu cev.

Jer brzina i dalje raste. Rama se sad kreće brzinom od preko dve hiljade kilometara u sekundi i uopšte ne dolazi u obzir da ostane zarobljenik Sunca. Sada je, napokon, očigledna strategija Ramanaca. Oni su prišli tako blizu Suncu samo da na izvoru uzmu njegovu energiju i još brže pohitaju ka svom konačnom, nepoznatom cilju. Uskoro je izgledalo da ne uzimaju samo energiju. Niko nije mogao biti siguran, jer su najbliži osmatrački instrumenti udaljeni trideset miliona kilometara, ali su postojali sasvim određeni znaci da materija teče iz Sunca u Ramu, kao da nadoknađuje ono što je iscurilo i izgubljeno tokom deset hiljada vekova provedenih u svemiru.

Rama sve brže i brže obilazi Sunce, krećući se brže od ma kojeg objekta što je ikad putovao kroz Sunčev sistem. Za manje od dva sata smer njegovog kretanja pomerio se za preko devedeset stepeni i pružio je konačan, gotovo prezriv dokaz o potpunom odsustvu zanimanja za sve one svetove čiji je duševni mir tako grubo narušio. Rama je padao iz ekliptike u južno nebo, daleko ispod ravni u kojoj se kreću sve planete. Mada to sigurno nije mogao biti njegov konačni cilj, usmerio se pravo na Veliki Magelanov oblak i samotne ambise s onu stranu Mlečnog puta.

46. MEĐUIGRA

"Slobodno", rasejano reče zapovednik Norton, začuvši tiho kucanje na svojim vratima.

"Vesti za tebe, Bile. Htela sam da ih prvo tebi saopštim, pre no što se umeša posada. To i onako spada u moje područje."

Norton je još izgledao kao da je negde daleko. Ležao je, ruku sklopljenih ispod temena, poluzatvorenih očiju, prigušivši svetlo u kabini - nije stvarno dremao, već se bio izgubio u nekoj sanjariji ili privatnom snu.

Trepnuo je jednom ili dvaput i naprečac se vratio u svoje telo.

"Izvini, Lora, ne razumem. O čemu je reč?"

"Nemoj mi reći da si zaboravio."

"Prestani da me začikavaš, ti, bedna ženo. Tu, nedavno, imao sam da brinem o ponečem."

Brodska lekarka Ernst je povukla pričvršćenu stolicu po šinama i sela pored Nortona.

"Mada interplanetarne krize dolaze i prolaze, zupčanici marsovske birokratije melju bez zastanka. Ali pretpostavljam da je Rama pomogao. Dobro je što nisi morao da pribaviš dozvolu i od Hermijanaca."

Poče da mu sviće. "Oh - Port Louel je izdao dozvolu!"

"Još bolje. Po njoj se već postupa." Lora je bacila pogled na listić hartije u svojoj ruci. "Bez odlaganja", pročitala je. "Tvoj sin se verovatno upravo začinje. Čestitam." "Hvala. Nadam se da se nije naljutio zbog čekanja."

Kao svaki astronaut, Norton je sterilizovan kad je stupio u službu. Za muškarca koji će provesti godine u svemiru mutacija prouzrokovana radijacijom nije bila rizik, već izvesnost. Spermatozoid što je upravo isporučio svoj tovar gena, dvesta miliona kilometara odvade, na Marsu, bio je zaleđen trideset godina, čekajući svoj sudbinski trenutak.

Norton se pitao da li će stići kući na vreme za porođaj. Zaslužio je odmor,rekreaciju i ono normalnog porodičnog života što kao astronaut može da ima. Sad, kad je zadatak u suštini izvršen, počinjao je da se opušta i opet razmišlja o svojoj budućnosti i budućnosti obeju svojih porodica. Da, biće dobro proboraviti malo kod kuće i nadoknaditi izgubljeno vreme - na mnoge načine.

"Ova poseta je bila u čisto profesionalnom svojstvu", pobunila se Lora, prilično neuverljivo.

"Nakon toliko godina", odgovori Norton, "i suviše se dobro poznajemo.

Uostalom, sad i onako nisi na dužnosti." Ova situacija, znao je, nesumnjivo se ponavlja širom broda. Mada su još nedeljama od kuće, "orbitalna orgija" u čast završetka misije u punom je jeku.

"Šta sad misliš?" upita Lora mnogo kasnije. "Nadam se da ne postaješ sentimentalan."

"Ne što se nas tiče. U pogledu Rame. Počinje da mi nedostaje."

"Velika hvala na komplimentu."

Norton je čvršće zagrli. Jedna od najlepših stvari u vezi sa bestežinskim stanjem, pomišljao je često, jeste to što možeš celu noć nekog odistinski da držiš, a da ne prekineš cirkulaciju. Bilo je ljudi koji su tvrdili da je ljubav u zemaljskoj teži tako nezgrapna da u njoj više ne mogu da uživaju.

"Lora, dobro je poznata činjenica da muškarci, za razliku od žena, imaju um sa dva koloseka. Ali, govoreći ozbiljno - pa, dobro, ozbiljnije - stvarno imam osećaj gubitka."

"To shvatam."

"Ne budi toliko klinička; nije to jedini razlog. Oh, nema veze." Odustao je. To nije lako objasniti, čak ni samom sebi.

Na ovom zadatku postigao je uspeh preko svih razumnih očekivanja. Ono što su njegovi ljudi otkrili u Rami decenijama će zapošljavati naučnike. A, iznad svega, to je postigao bez jedne jedine žrtve.

Ali je i omašio. Može se spekulisati bez kraja i konca, međutim, priroda i svrha Ramanaca i dalje su potpuno nepoznate. Oni su upotrebili Sunčev sistem kao stanicu za obnavljanje pogonske energije, stanicu za odbacivanje - nazovite to kako hoćete - i onda su ga potpuno prezreli, idući po važnijem poslu. Verovatno nikad neće saznati da ljudski rod uopšte postoji. Takva monumentalna ravnodušnost je gora od svake namerne uvrede. Kad je Norton poslednji put nazreo Ramu, sićušnu zvezdu što juri u beskraj s onu stranu Venere, znao je da je deo njegovog života prošao. Ima tek pedeset pet godina, a oseća da je svoju mladost ostavio tamo dole, u zakrivljenoj Centralnoj ravnici, među tajnama i čudesima što sad neumitno odlaze van čovekovog domašaja. Kakve god mu počasti i postignuća donela budućnost, tokom ostatka života opsedaće ga osećaj antiklimaksa i spoznaja propuštenih prilika.

Tako je govorio sebi, ali je, čak i tada, trebalo da bolje zna.

A na udaljenoj Zemlji dr Karlajl Perera još nikom nije kazao kako se iz nemirnog sna probudio sa porukom iz podsvesti koja je odzvanjala njegovim mozgom: Ramanci sve rade triput.

                                     
svi nastavci : Romani u nastavcima 

Klark Artur, Susret sa Ramom 5 ( 31- 38)








31. KONAČNA BRZINA 


 Zapovednik Norton nikad nije izgubio člana posade, pa nije nameravao ni sad da ga izgubi. Još dok Džimi nije ni krenuo put Južnog pola, on je razmatrao načine spasavanja za slučaj nezgode. Pokazalo se, međutim, da je problem toliko težak da nije našao nikakvo rešenje. Sve što je uspeo da postigne bilo je da odbaci sva očigledna rešenja.

Kako da se čovek uzvere uz pola kilometra visoku vertikalnu liticu, čak i pri smanjenoj teži? Sa odgovarajućom opremom i obukom to bi bilo sasvim lako. Međutim, na Nastojanju nema pitonskih pušaka, a niko nije mogao smisliti drugi praktičan način da se one stotine neophodnih klinova zabiju u tu tvrdu, ogledalsku površinu.

Kratko se osvrnuo na egzotičnija rešenja, od kojih su neka bila načisto ludačka. Možda bi šimp, opremljen gumenim hvataljkama, mogao savladati taj uspon. Ali čak i da je taj plan praktičan, koliko bi vremena trebalo da se napravi i isproba takva oprema - i da se šimp obuči da je upotrebljava? Sumnjao je da li bi čovek imao snagu potrebnu za izvođenje ovog podviga.

Tu je zatim savršenija tehnologija. Propulsivne jedinice za VBA bile su privlačne; ali je njihova potisna moć premala, jer su konstruisane za rad u nultoj teži. Nikako ne bi mogle da podignu težinu čoveka, čak ni nasuprot skromnoj teži Rame.

Da li bi se VBA potiskivač, koji nosi samo konopac za spasavanje, mogao uputiti gore, sa automatskim upravljačem? Ovu zamisao je isprobao na naredniku Majronu, koji je smesta oborio. Tu postoje, ukazao je inženjer, ozbiljni problemi sa stabilnošću; oni su možda rešivi, ali bi to uzelo mnogo vremena, mnogo više no što sebi mogu dozvoliti.

A šta je sa balonima? Činilo se da tu postoji mala mogućnost ako uspeju da naprave omotač i dovoljno mali izvor toplote. Bio je to jedini pristup koji Norton nije odbacio u trenutku kad je problem naglo prestao da bude teorijski i postao pitanje života ili smrti, koje je dominiralo vestima u svim nastanjenim svetovima.

Dok je Džimi pešačio ivicom mora, polovina ćaknutih tipova u Sunčevom sistemu pokušavala je da ga spase. U Štabu flote su razmatrani svi predlozi, a otprilike jedan na hiljadu prosleđivan je Nastojanju. Predlog dr Karlajla Perere stigao je u dva maha - jednom preko mreže same Osmatračke službe, a drugi put preko PLANETKOMA, PRIORITET RAMA. Naučniku je za taj predlog trebalo približno pet minuta razmišljanja i jedna milisekunda korišćenja računara.

Norton je najpre pomislio da je to vrlo neukusna šala. Onda je video ime pošiljaoca i priložena izračunavanja, te je hitro promenio mišljenje.

Dodao je poruku Karlu Merseru. "Šta misliš o ovome?" upitao je onolik neutralnim tonom koliko je mogao postići.

Karl je brzo pročitao, zatim reče: "Neka me đavo nosi! Naravno, u pravu je."

"Jesi li siguran?"

"Bio je u pravu u pogledu bure, zar ne? Ovoga je trebalo i sami da se setimo; osećam se kao budala."

"Nisi sam. Sledeći problem - kako da to saopštimo Džimiju?"

"Misliš da ne bi trebalo da mu išta govorimo... sve do poslednjeg mogućeg trenutka. Da sam na njegovom mestu, to bih više voleo. Samo mu kažite da dolazimo."

Iako je mogao da sagleda celu širinu Cilindričnog mora i mada je približno znao iz kojeg pravca dolazi Odlučnost, Džimi je ugledao majušni brodić tek pošto je već

prošao Njujork. Izgledalo je neverovatno da može da nosi šest ljudi i opremu, kakva god da je, koju su poneli da bi spasli Džimija.

Kad je brodić bio udaljen samo kilometar, prepoznao je zapovednika Nortona i počeo da maše. Malo potom, kapetan ga primeti i mahnu u otpozdrav.

"Milo mi je što vidim da si u dobrom stanju, Džimi", rekao je preko radija. "Obećao sam da te nećemo ostaviti. Da li mi sad veruješ?"

Ne sasvim, pomisli Džimi; sve do ovog trenutka pitao se da sve ovo nije neka ljubazna zavera za održavanje njegovog morala. Ali zapovednik ne bi prebrodio more samo da kaže zbogom. Mora da je nešto smislio.

"Verovaću vam, kapetane", reče, "kad budem tamo dole, na palubi. A sad mi, molim vas, recite kako ću to da izvedem?"

Odlučnost je usporavala na sto metara od osnove litice. Koliko je Džimi mogao da vidi, ne nosi nikakvu neuobičajenu opremu - mada nije bio načisto šta je očekivao da ugleda.

"Oprosti, Džimi, ali nismo želeli da imaš suviše stvari o kojima ćeš brinuti." E, ovo zvuči zloslutno; kog đavola time misli?

Odlučnost se zaustavila na pedeset metara od obale i pet stotina metara ispod njega. Gotovo iz ptičje perspektive Džimi je zapanjeno gledao zapovednika kako govori u mikrofon.

"Tu smo, Džimi. Bićeš savršeno bezbedan, ali ova stvar iziskuje petlju. Znamo da je imaš u izobilju. Treba da skočiš."

"Petsto metara!"

"Da, ali samo uz polovinu zemaljske teže."

"Tako! Da li ste na Zemlji nekad pali sa visine od dvesta pedeset metara?"

"Umukni, ili ću poništiti tvoje sledeće odsustvo. Ovo je trebalo i sam da smisliš. Naprosto je u pitanju konačna brzina. U ovoj atmosferi ne možeš postići više od devedeset kilometara na sat - padao sa dve stotine ili dve hiljade metara. Devedeset kilometara je malo mnogo da bi se čovek ugodno osećao, ali možemo da malko smanjimo brzinu. Evo šta ćeš morati da učiniš, te slušaj pažljivo."

"Slušaću", reče Džimi. "Bolje vam je da bude nešto pametno."

Više nije prekidao zapovednika, a kad je Norton završio nije ništa primetio. Da, stvar ima smisla, i tako je besmisleno jednostavna da je potreban genije da je se seti. I, možda, ko ne očekuje da to sam izvede.

Džimi nikad nije skakao sa trambuline ili izvodio padobranske skokove sa zadrškom, što bi mu dalo izvesnu psihološku pripremu za ovaj podvig. Možete reći čoveku da je savršeno bezbedno preći po dasci preko ambisa, ali čak i kada su strukturalna izračunavanja besprekorna, on ipak može biti nesposoban da to izvede. Džimi je sad razumeo zašto je zapovednik onako izbegavao pojedinosti poduhvata spasavanja. Nije mu dao vremena da premišlja ili smisli zamerke.

"Ne želim da te požurujem", reče Nortonov ubedljivi glas iz dubine od pola kilometra, "ali, što pre - to bolje."

Džimi je pogledao svoj dragoceni suvenir, jedini cvet u Rami. Brižljivo ga zavi u štrokavu maramicu, zaveza tkaninu u čvor i hitnu ga preko ruba litice.

Odlepetao je u dubinu sa ohrabrujućom sporošću, ali mu je trebalo veoma dugo dok se postepeno smanjivao i smanjivao do trenutka kad Džimi više nije mogao da ga vidi. Ali tad Odlučnost jurnu napred i Džimi je znao da je cvet primećen. "Divno!" oduševljeno je uzviknuo zapovednik. "Siguran sam da će ga nazvati po tebi. U redu - mi čekamo."

Džimi skide košulju - jedini gornji deo odeće koji iko nosi u ovoj, sada tropskoj klimi - i zamišljeno je raširi. Dok je pešačio, nekoliko puta samo što je nije bacio; sad će mu možda pomoći da spase život.

Poslednji put se osvrnuo ka šupljem svetu koji je jedini istražio i na udaljene, zlokobne vrhunce Velikog roga i malih rogova. Potom, čvrsto uhvativši košulju desnom rukom, iz zatrke skoči što je dalje mogao od ruba litice.

Sad nema neke naročite žurbe; ima punih dvadeset sekundi za uživanje u ovom doživljaju. Ali nije traćio vreme, dok je vetar jačao oko njega, a Odlučnost rasla u njegovom vidnom polju. Držeći košulju obema šakama, podigao je ruke iznad glave, tako da je leteći vazduh ispunio taj komad odeće i naduvao ga u šuplju cev.

Kao padobran, košulja se nije naročito uspešno pokazala. Onih nekoliko kilometara koje je oduzela njegovoj brzini korisni su, ali ne i bitni. Obavljala je mnogo važniji posao: držala je Džimijevo telo u uspravnom stavu, tako da će se kao strela zariti pravo u more.

Još je imao utisak da se uopšte ne kreće, već da voda odozdo juri uvis, ka njemu. Kad se jednom rešio, više se nije bojao; čak je osećao izvestan gnev prema kapetanu zato što ga nije uputio u stvar. Zar je stvarno mislio kako će se bojati da skoči ako o tome bude suviše, i suviše dugo razmišljao?

U poslednjem trenutku pustio je košulju, duboko udahnuo i dlanovima poklopi usta i nos. Prema uputstvima, ukrutio je telo u tvrdu šipku i skupio noge. Ući će u vodu glatko, kao koplje što pada.

"Biće potpuno isto", obećao je zapovednik, "kao kad na Zemlji zakoračiš sa trambuline. Prosto kao pasulj - ako lepo uđeš u vodu."

"A ako ne uđem?" upitao je Džimi.

"Onda ćeš morati da se vratiš i probaš još jednom."

Nešto ga ošinu po tabanima - jako ali ne i gadno. Milion ljigavih ruku grabilo je njegovo telo; u ušima mu je grmelo, pritisak je bio sve veći i mada su mu oči čvrsto zatvorene, mogao je osetiti kako pada mrak, dok je kao strela prodirao u dubine Cilindričnog mora.

Svom snagom poče da pliva naviše, ka sve bleđoj svetlosti. Oči je mogao da otvori samo na magnovenje; kad bi to učinio, otrovna voda je delovala kao kiselina. Činilo mu se da se vekovima upinje, a ne jednom ga je obuzeo košmarni strah da je izgubio orijentaciju i, zapravo, pliva u dubinu. Onda bi rizikovao još jedan brz pogled, a svetlost je svaki put bila jača.

Kad je izbio na površinu, oči mu još behu čvrsto zatvorene. Progutao je dragocen gutljaj vazduha, okrenuo se na leđa i pogledao oko sebe.

Odlučnost je punom parom išla prema njemu. Kroz nekoliko sekundi žudne ruke su ga zgrabile i izvukle na palubu.

"Jesi li progutao vodu?" glasilo je zapovednikovo brižno pitanje.

"Mislim da nisam."

"Za svaki slučaj, isperi usta ovim. Odlično. Kako se osećaš?"

"Nisam siguran. Obavestiću vas kroz minut. Oh... hvala svima." Jedva da je prošao minut kad je Džimi bio i suviše siguran kako se oseća.

"Muka mi je", priznao je ojađeno.

Njegovi spasioci nisu mogli da poveruju. "Bez daška vetra - na ravnom moru?" pobunila se narednik Barns, koja je, izgleda, Džimijevo stanje smatrala neposrednim osporavanjem svoje veštine.

"Ja bih ovo teško nazvao ravnim", reče zapovednik, mahnuvši rukom ka traci vode što opasuje nebo. "Ali, ne stidi se. Možda si progutao malo vode. Otarasi je se štopre možeš."

Džimi se još napinjao, nejunački i bezuspešno, kad se na nebu iza njih pojavi blesak svetlosti. Svi pogledi se upraviše ka Južnom polu, a Džimi smesta zaboravi svoju muku. Rogovi su opet počeli svoj vatromet.

Kilometarske trake ognja igrale su sa središnjeg šiljka ka njegovim manjim drugovima. Opet su počeli svoje dostojanstveno kruženje, kao da nevidljivi igrači obavijaju trake oko električnog majskog drveta. Ali sad počeše da ubrzavaju, krećući se sve brže dok se nisu zamutili u iskričavu kupu svetlosti.

Bio je to prizor koji je većma ulivao strahopoštovanje no svi koje su ovde videli, a s njim je došla i udaljena praskava grmljavina koja je doprinosila utisku ogromne moći. Vatromet je trajao oko pet minuta; onda je prestao, naglo, kao da je neko okrenuo prekidač.

"Baš bih voleo da znam kako će Odbor za Ramu ovo protumačiti", promrmljao je Norton, ne obraćajući se nikom posebno. "Ima li neko od vas svoju teoriju?" Nije bilo vremena za odgovor, jer je u tom trenutku pozvala kontrola sa glavčine, silno uzbuđena.

"Odlučnost! Jeste li u redu? Da li ste osetili nešto neobično?"

"Šta?"

"Mi mislimo da je bio zemljotres. Morao se desiti u trenutku prestanka vatrometa."

"Ima li štete?"

"Mislim da nema. Nije bio stvarno jak - ali nas je malo prodrmao."

"Mi ništa nismo osetili. Ali, i onako ne bismo, pošto smo na moru."

"Naravno - baš sam glup. U svakom slučaju, sad sve izgleda mirno... do sledeće prilike."

"Da, do sledeće prilike", kao odjek je ponovio Norton. Tajna Rame je neprestano rasla; što su više otkrivali o njemu, sve su manje shvatali.

Sa krme se iznenada začu uzvik. "Kapetane - pogledajte - gore, na nebu!" Norton podiže pogled i brzo pođe krugom mora. Nije ništa video dok mu pogled nije stigao gotovo do zenita, te je piljio u suprotnu stranu sveta.

"Gospode", promrmljao je polako, shvatajući da je 'sledeća prilika' skoro tu. Niz večitu krivinu Cilindričnog mora prema njima je jurio plimski talas.

32. TALAS

Čak i u tom trenutku preneraženosti, Nortonova prva briga bio je njegov brod.

"Nastojanje!" pozvao je. "Izveštaj o situaciji!"

"Sve u redu, kapetane", glasio je zamenikov umirujuć odgovor. "Osetili smo slab potres, ali ništa što bi prouzrokovalo oštećenja. Došlo je do male promene položaja; komandni most veli da iznosi oko 0,2 stepena. Takođe misle da se i brzina okretanja malo promenila. Kroz koji minut imaćemo tačne podatke."

Znači počinje, reče u sebi Norton, i to mnogo ranije no što smo očekivali; još smo daleko od perihela i logičnog vremena za promenu orbite. Međutim, neka vrsta promene položaja nesumnjivo je u toku - i, možda, predstoje novi potresi.

U međuvremenu, posledice ovog prvog i suviše su očigledne, tamo gore, na zakrivljenoj površini vode što večito izgleda kao da pada s neba. Talas je udaljen oko deset kilometara i proteže se celom širinom mora, od severne do južne obale. Blizu kopna predstavljao je penušav zid beline, ali je u dubljoj vodi činio jedva vidljivu plavu crtu, što se kreće mnogo brže od manjih talasa na bokovima. Otpor pribrežnih plićaka već ga krivi u luk čiji srednji deo sve više izmiče napred.

"Naredniče", reče Norton užurbano, "ovo je vaš posao. Šta možemo da preduzmemo?"

Narednik Barns je potpuno zaustavila splav i budno je proučavala situaciju. Njen izraz, primetio je sa olakšanjem Norton, nije pokazivao ni traga uznemirenosti - već pre izvesno poletno uzbuđenje, nalik uzbuđenju obučenog sportiste koji se sprema da prihvati izazov.

"Volela bih da znamo dubinu", reče ona. "Ako smo u dubokoj vodi, nemamo razloga da brinemo."

"Onda je u redu. Nalazimo se otprilike četiri kilometra od obale."

"Nadam se da je tako, ali želim da ispitam situaciju."

Opet je uključila pogon i okrenula Odlučnost pravo ka sve bližem talasu. Norton je procenio da će središnji deo, koji se brzo kreće, stići do njih za manje od pet minuta, ali je, takođe, video da ne predstavlja nikakvu ozbiljnu opasnost. To je samo talsić što juri, visok delić metra, a jedva da će uzdrmati brod. Pravu opasnost predstavljaju zidovi pene, zaostali daleko za njim.

Odjednom, u samom središtu mora, pojavi se linija obalskih talasa. Talas je očito naleteo na potopljen zid, dug nekoliko kilometara, ne mnogo ispod površine. Istovremeno, talasići na bokovima splasnuše, naišavši na dublju vodu.

Ploče protiv zapljuskivanja, reče u sebi Norton - potpuno istovetne sa onima na tankovima za gorivo na samom Nastojanju, ali hiljadu puta veće. Sigurno svuda po moru postoji složena struktura takvih ploča čija je namena da što je brže moguće umire talase. Jedina stvar koja je sad važna jeste: da li se nalazimo baš na vrhu jedne od njih? Narednik Barns je bila korak ispred njega. Zaustavila je Odlučnost i izbacila lenger. Udario je o dno na dubini od svega pet metara.

"Izvucite ga", doviknula je drugovima iz posade. "Moramo se skloniti odavde!"

Norton se svesrdno slagao. Ali u kom pravcu? Narednik Barns je najvećom brzinom krenula ka talasu, koji je sad bio udaljen svega pet kilometara. Prvi put je čuo zvuk njegovog približavanja - udaljenu, prepoznatljivu grmljavinu koju uopšte nije očekivao da čuje unutar Rame. Onda je promenila intenzitet. Središnji deo opet splašnjava, a bokovi ponovo rastu

Pokušao je da proceni razdaljinu između podvodnih prepreka, uzimajući da su postavljene na podjednakim razmacima. Ako je u pravu, ispred njih bi trebalo da se nalazi još jedna; ukoliko im uspe da postave splav u duboku vodu između dve prepreke, biće potpuno bezbedni.

Narednik Barns je isključila motor i ponovo bacila lenger. Potonuo je trideset metara, ne dodirnuvši dno.

"Bezbedni smo", rekla je odmahnuvši sa olakšanjem. "Ali ću ostaviti motor da radi."

Sad su se videli samo zaostali zidovi pene duž obale. Ovde, na sredini mora, opet je mirno, izuzimajući neupadljiv plavi talasić što još hita prema njima. Narednik Barns je samo održavala Odlučnost na kursu prema tom uzburkanom delu, spremna da svakog trenutka krene punom parom.

Onda, svega dva kilometra ispred njih, more opet poče da penuša. Zgrbilo se u belogrivom besu, a činilo se da njegova tutnjava sad ispunjava svet. Na šesnaest kilometara visoki talas Cilindričnog mora nadodao se manji talasić, poput lavine što grmi niz planinsku padinu. A taj talasić je bio sasvim dovoljan da ih ubije.

Narednik Barns je mora biti primetila izraz na licima svojih drugova. Viknula je, nadjačavši grmljavinu: "Čega se plašite? Jahala sam ja i na većim". To nije bilo sasvim tačno, niti je dodala da je ranije iskustvo stekla u čvrsto građenom čamcu za vožnju na talasima, a ne na improvizovanom splavu. "Ali, ako bude moralo da se skače, sačekajte dok vam ja kažem. Proverite pojaseve za spasavanje."

Veličanstvena je, kao vikinški ratnik što kreće u boj, i očito uživa u svakom trenutku, pomislio je zapovednik. I verovatno ima pravo - ukoliko nismo teško pogrešili u proračunima.

Talas je nastavljao da se diže, kriveći se uvis i preko njih. Padina nad njima verovatno je uveličavala njegovu visinu, ali je izgledao gorostasan, kao nezaustavljiva prirodna sila koja će zbrisati sve što joj je na putu.

Onda je za nekoliko sekundi splasnuo, kao da su mu izvučeni potpornji. Prešao je potopljenu pregradu i opet je u dubokoj vodi. Kad je, minut kasnije, stigao do njih, Odlučnost je samo nekoliko puta poskočila pre no što ju je Barns okrenula i najvećom brzinom pošla na sever.

"Hvala Rabi - bilo je sjajno. Ali, da li ćemo stići kući pre no što dođe drugi put?" "Verovatno nećemo; talas će se vratiti kroz dvadesetak minuta. Ali dotle će izgubiti svu snagu. Jedva ćemo ga osetiti."

Sada kad je talas prošao, mogli su se opustiti i uživati u putovanju - mada se niko neće sasvim lagodno osećati sve dok se ne vrate na kopno. Nakon poremećaja voda je kovitlala u nasumičnim vrtlozima, a podigao se i krajnje neobičan kiselkast zadah - "kao od zgnječenih mrava", kao što je lepo rekao Džimi. Mada neprijatan, zadah nije izazvao napade morske bolesti koji bi se mogli očekivati.

Minut kasnije, čelo talasa je udarilo o sledeću podvodnu pregradu, na svom penjanju uz nebo kojim se udaljavao od njih. Ovog puta, gledan otpozadi, prizor je bio neupečatljiv i putnici su se stideli ranijeg straha. Počeli su da se osećaju kao gospodari Cilindričnog mora.

Utoliko je bio veći potres kad iz vode, najviše sto metara od njih, poče da se uzdiže nešto nalik točku koji se sporo okreće. Blistavi metalni paoci, pet metara dugački, pojaviše se, dok je s njih kapala voda; jedan trenutak su se okretali na nemilosrdnoj svetlosti Rame, pa pljusnuše natrag u vodu. Kao da je na površinu izbila džinovska morska zvezda sa cevastim kracima.

Na prvi pogled beše nemoguće reći da li je to životinja ili mašina. Onda se prevrnula na stranu i ležala dopola u vodi, poigravajući na blagim talasima zaostalim iza golemog vala.

Sad su videli da ima devet ruku, reklo bi se zglavkastih, koje se zrakasto razilaze od središnjeg koluta. Dve ruke su bile slomljene, prebijene u spoljašnjem zglobu. Ostale ruke su se završavale složenom zbirkom manipulatora koji su Džimija veoma podsećali na raka kojeg je sreo. Ta dva stvora potiču iz iste linije evolucije ili sa istog konstruktorskog stola.

U sredini koluta nalazila se mala kupola sa tri velika oka. Dva su bila zatvorena - a čak i ono jedno otvoreno izgledalo je prazno i slepo. Niko nije sumnjao da posmatraju samrtne trzaje nekog neobičnog čudovišta, koje je na površinu izbacio upravo minuli podvodni poremećaj.

Onda videše da nije samo. Oko njega su plivale i škljocale na udove što su se još slabašno kretali, dve male životinje, slične preraslim jastozima. Efikasno su seckale čudovište, a ono se ničim nije odupiralo, mada su njegove kandže izgledale sasvim kadre da izađu na kraj sa napadačima.

Džimi se opet setio raka koji je uništio Vilinog konjica. Netremice je posmatrao razvoj jednostranog sukoba i brzo je potvrdio svoj utisak.

"Pogledajte, kapetane", šapnuo je. "Vidite li - oni je ne jedu. Čak uopšte nemaju usta. Oni je prosto seckaju na komade. Eto, upravo to se dogodilo sa Vilinim konjicom." "U pravu si. Oni je rastavljaju kao... kao pokvarenu mašinu." Norton je sprčio nos. "Ali nijedna mrtva mašina nije ovako smrdela."

Onda mu pade na um druga misao. "Gospode - zamislite da isto počnu s nama! Rabi, vrati nas na obalu što brže možeš!"

Odlučnost je pojurila napred, bezobzirno ne vodeći računa o životu svojih energetskih ćelija. Iza njih, devet paoka goleme morske zvezde - nisu mogli da smisle bolje ime - neprestano su skraćivani i uskoro je čudan prizor potonuo natrag u morske dubine.

Niko ih nije gonio, ali nisu mirno disali dok Odlučnost nije prišla pristanu i dok nisu zahvalno kročili na obalu.

Osvrnuvši se put tajanstvenog i sada zlokobnog vodenog pojasa, Norton je turobno rešio da više niko neće njime ploviti. Ima suviše nepoznanica, suviše opasnosti. Osvrnuo se put kula i bedema Njujorka i mračne litice kontinenta iza njega. Sad su bezbedni od čovekovog ljubopitstva.

On neće ponovo da kuša bogove Rame.

33. PAUK

Ubuduće, objavio je Norton, u logoru Alfa će se uvek nalaziti najmanje tri čoveka, a jedan od njih uvek budan. Uz to, sve istraživačke grupe pridržavaće se istog postupka. Potencijalno opasni stvorovi kreću se po Rami i mada nijedan nije pokazao aktivno neprijateljstvo, obazriv zapovednik ništa ne rizikuje.

Kao dodatna mera predostrožnosti, gore na glavčini, stalno će se nalaziti jedan osmatač koji bdi i gleda kroz moćan teleskop. Sa te istaknute tačke mogla se nadzirati cela unutrašnjost Rame, a čak je i Južni pol izgledao udaljen svega nekoliko stotina metara. Teritorija oko svake grupe istraživača biće pod redovnim nadzorom; na taj način, nadali su se, izbeći će se svaka mogućnost iznenađenja. Bio je to dobar plan - i potpuno je omašio.

Nakon poslednjeg obeda, a baš pre početka perioda za spavanje u 22.00, Norton, Rodrigo, Kalvert i Lora Ernst gledali su redovne televizijske večernje vesti koje su emitovane specijalno za njih sa predajnika u Infernu, na Merkuru. Naročito ih je zanimalo da vide Džimijev film o Južnoj hemisferi i povratak preko Cilindričnog mora - epizodu koja je uzbudila sve gledaoce. Naučnici, komentatori i članovi Odbora za Ramu izneli su svoja mišljenja, uglavnom protivurečna. Nisu se mogli složiti da li je raku podoban stvor s kojim se sreo Džimi - životinja, mašina, autentični Ramanac ili nešto što se ne uklapa ni u jednu od tih kategorija.

Upravo su posmatrali, sa jakim osećajem gadljivosti, kako džinovsku morsku zvezdu uništavaju grabljivice, kad otkriše da više nisu sami. U logoru je bio uljez. Prva ga je primetila Lora Ernst. Sledila se, a onda reče: "Bile, ne mrdaj. Sad, polako, pogledaj desno".

Norton je okrenuo glavu. Na deset metara od njih nalazio se tankonogi tronožac na koji je nasađeno loptasto telo, ne veće od fudbalske lopte. U telo su bila uglavljena tri velika, bezizrazna oka, po svoj prilici obezbeđujući vidno polje od trista šezdeset stepeni, a ispod njega su se vukle tri bičaste hvatalice. Stvor nije baš dosezao visinu čoveka i izgledao je suviše krhko da bude opasan, ali to nije opravdavalo njihov nemar što su dopustili da im se neopazice prikrade. Nortona je najviše podsećao na tronogog pauka, ili kosca, a pitao se kako je rešio problem - koji nijedan stvor na Zemlji nije ni pokušao da reši - kretanja ne tri noge.

"Šta veliš, doktore?" šapnu, isključivši glas televizijskog komentatora.

"Uobičajena ramanska trojna simetrija. Ne vidim kako bi nas mogao povrediti, mada bi oni bičevi mogli biti neprijatni - i otrovni, kao dupljarevi. Sedite mirno i gledajte šta radi."

Pošto ih je ravnodušno motrio nekoliko minuta, stvor se naglo pokrenu i sad su shvatili zašto nisu primetili njegov dolazak. Bio je brz, a kretao se tako neobičnim obrtnim kretanjem da je čovekovom oku i umu odista bilo teško da ga prate.

Koliko je Norton mogao proceniti - a jedino bi kamera koja snima veliki broj sličica u sekundi rešila to pitanje - svaka noga je naizmence služila kao stožer oko kojeg taj stvor obrće svoje telo. Nije bio siguran, ali mu je takođe izgledalo da svakih nekoliko 'koraka' menja smer obrtanja, dok su pri tom pomicanju ona tri biča munjevito prelazila po tlu. Činilo se da je njegova najveća brzina - mada je i to bilo teško proceniti - bar trideset kilometara na sat.

Stvor je brzo obletao logor, ispitujući svaki komad opreme, blago dodirujući improvizovane ležaje, stolice i stolove, opremu za vezu, posude s hranom, elektrosane, rezervoare vode, alatke - činilo se da ništa nije zanemario sem četvoro posmatrača. Očito, bio je dovoljno inteligentan da razlikuje ljudska bića od njihove nežive imovine; njegovi postupci ostavljali su nesumnjiv utisak krajnje metodične radoznalosti ili ljubopitstva.

"Kad bih mogla da ga pregledam!" uzviknula je Lora s prizvukom osujećenosti,dok je stvor nastavljao svoju munjevitu piruetu. "Da pokušamo da ga uhvatimo?"

"Kako?" sasvim razložno upita Kalvert.

"Znaš kako primitivni lovci obaraju brze životinje pomoću nekoliko tegova koje vitlaju na kraju konopca? To ih čak i ne povredi."

"U to sumnjam", reče Norton. "Ali, čak i kad bi uspelo, ne smemo rizikovati. Ne znamo u kojoj je meri ovaj stvor razuman - a takva smicalica bi mu lako mogla slomiti noge. Onda bismo izgutali propisnu vatru od Rame, Zemlje i svih ostalih."

"Ali ja moram nabaviti jedan uzorak!"

"Možda ćeš morati da se zadovoljiš Džimijevim cvetom - sem ako ti jedan od ovih stvorova ne izađe u susret. Sila ne dolazi u obzir. Kako bi se tebi svidelo da se nešto spusti na Zemlju i dokona da bi ti bila zgodan uzorak za seciranje?"

"Neću da ga seciram", reče Lora, nimalo ubedljivo. "Samo hoću da ga pregledam."

"Pa, gosti iz svemira bi mogli imati isti stav prema tebi, ali bi se možda vrlo loše provela dok bi im poverovala. Ne smemo učiniti nikakav potez koji bi se mogao protumačiti kao pretnja."

Naravno, citirao je brodsku zapovest i Lora je to znala. Zahtevi nauke su dolazili iza zahteva svemirske diplomatije.

U stvari, nije bilo potrebe da se potežu tako uzvišeni obziri; u pitanju su bili samodobri maniri. Svi su oni ovde posetioci i čak nisu tražili dozvolu da uđu.

Činilo se da je stvor okončao inspekciju. Još jednom je velikom brzinom obišao logor, zatim je po tangenti odjurio ka stepeništu.

"Pitam se kako će savladati stepenike?" premišljala je Lora. Brzo je dobila odgovor na svoje pitanje: pauk se uopšte nije obazirao na stepenike i upravio se uz blagu ulaznu krivinu rampe, ne smanjujući brzinu.

"Kontrola na glavčini", reče Norton, "možda ćete uskoro dobiti gosta. Pogledajte stepenište Alfa, šestu deonicu. I, uzgred, velika hvala što tako dobro motrite na nas."

Trebalo je minut da zajedljiva bodlja prodre. Onda je osmatrač sa glavčine počeo da pušta izvinjavajuće glasove. "Ovaj... ja samo nazirem nešto, kapetane, sad kad ste mi rekli da je tamo. Ali šta je to?"

"Tvoje nagađanje vredi koliko i moje", odgovori Norton, pritiskujući dugme zaopštu uzbunu. "Logor Alfa poziva sve stanice. Upravo nas je posetio stvor sličan tronogom pauku, visok oko dva metra; ima malo, loptasto telo, putuje vrlo brzo, obrtnim kretanjem. Izgleda nezlobiv, ali radoznao. Može vam se prikrasti pre no što ga primetite.

Molim, potvrdite prijem."

Prvi odgovor je stigao iz Londona, petnaest kilometara na istok.

"Kapetane, kod nas po svemu sudeći nema ničeg neuobičajenog."

Sa iste udaljenosti na zapad odgovorio je Rim, zvučeći sumnjivo pospano.

"Ovde isto, kapetane. Uh... samo trenutak..."

"Šta je?"

"Pre jedan minut ostavio sam pero - i sad je nestalo! Šta... oh!

"Govori suvislo!"

"Nećete mi verovati, kapetane. Pravio sam neke zabeleške - vi znate da volim da pišem, a to nikome ne smeta - i koristio sam svoje omiljeno nalivpero; staro je skoro dvesta godina. E pa, sad leži na tlu, oko pet metara odavde! Uzeo sam ga. Hvala bogu, nije oštećeno."

"A šta misliš: kako je tamo dospelo?"

"Ovaj... možda sam za trenutak zadremao. Dan je bio naporan."

Norton je uzdahnuo, ali se uzdržao od komentara; tako su malobrojni, a imaju tako malo vremena za istraživanje celog jednog sveta. Oduševljenje ne može uvek da savlada iznurenost i on se upita ne preuzimaju li nepotrebne rizike. Možda ne bi trebalo da svoje ljudstvo razbija na tako male grupe i pokušava da pokrije toliku teritoriju? Ali neprestano je bio svestan dana koji tako brzo prolaze i nerešenih tajni što ih okružuju. Osećao je sve jaču izvesnost da će se nešto desiti i da će morati da napuste Ramu čak i pre no što stigne do perihela - tog trenutka istine, kada se mora obaviti ma kakva promena orbite.

"Sad slušajte, Glavčina, Rim, London - svi", reče Norton. "Želim da me tokom noći izveštavate svakih pola sata. Odsad se moramo rukovoditi pretpostavkom da svakog časa možemo dobiti goste. Neki od njih mogu biti opasni, ali po svaku cenu moramo izbeći... incidente. Svi znate direktive u tom pogledu."

Ovo je bilo sasvim tačno; to je činilo deo njihove obuke. Ipak, možda niko od njih nije stvarno verovao da će se onaj, toliko vremena teorijski postavljen, "fizički dodir sa inteligentnim nezemaljskim bićima" ostvariti za njihovog života - a još manje da će ga sami doživeti.

Obuka je jedno, stvarnost - drugo, a niko nije mogao biti siguran da u slučaju opasnosti neće prevladati drevni ljudski nagoni samoodržanja. Ipak, od suštinskog je značaja da svakom biću koje sretnu u Rami pruže prednost sumnje, sve do poslednjeg mogućeg trenutka - pa čak i posle.

Zapovednik Norton nije želeo da ga istorija zapamti kao čoveka koji je započeo prvi interplanetarni rat.

Kroz nekoliko sati bilo je na stotine pauka, vrvili su celom ravnicom. Kroz teleskop se moglo videti da je i Južna hemisfera njima zagađena, ali, bar kako se činilo, ne i ostrvo Njujork.

Pauci više nisu obraćali pažnju na istraživače, a nakon izvesnog vremena i ovi njih nisu naročito zapažali - mada je Norton povremeno otkrivao grabljiv sjaj u očima svoje brodske lekarke. Njoj ništa ne bi pričinilo veće zadovoljstvo, bio je siguran, no da nekog pauka zadesi nesrećan slučaj, a nije verovao da bi ona zazirala da, u interesu nauke, udesi takvu stvar.

Izgledalo je praktično izvesno da pauci ne mogu biti inteligentni; tela su im premalena da sadrže bogzna koliki mozak, a bilo je, zapravo, teško shvatiti gde smeštaju svu tu energiju za kretanje. Ipak, njihovo ponašanje je čudno svrsishodno i koordinisano. Činilo se da se svuda nalaze, ali nikad nisu dva puta posetili isto mesto. Norton je često imao utisak da nešto traže. Što god to bilo, čini se da ga nisu otkrili.

Otišli su gore, sve do središnje glavčine, prezrevši tri velika stepeništa. Nije bilo jasno kako su uspeli da se popnu uz vertikalne delove, čak i u uslovima gotovo nulte teže. Lora je postavila teoriju da na nogama imaju gumene hvataljke.

A onda je, na svoje primetno zadovljstvo, dobila žudno željeni uzorak. Kontrola sa glavčine je javila da je jedan pauk pao niz vertikalnu stranu i da leži, mrtav ili onesposobljen, na prvoj platformi. Vreme za koje je Lora iz ravnice stigla gore predstavljalo je rekord koji neće biti oboren.

Kad je dospela na platformu, ustanovila je da je, i pored male brzine pri udaru, stvor slomio sve tri noge. Oči su mu bile otvorene, ali nije ispoljavao reakcije ni na kakve spoljašnje probe. Čak bi i svež ljudski leš bio življi, pomislila je Lora. Čim je svoj plen dopremila natrag na Nastojanje, počela je da radi, služeći se svojim priborom za seciranje.

Pauk je bio tako krhak da se gotovo raspadao i bez njene pomoći. Odvojila je noge, zatim je počela da radi na tananom oklopu koji se raspukao duž tri velika kruga i rastvorio poput oguljene pomorandže.

Nakon nekoliko trenutaka tupe neverice - jer nije bilo ničeg što bi mogla da prepozna ili identifikuje - brižljivo je snimila niz fotografija. Onda je uzela skalpel. Odakle da počne da seče? Došlo joj je da zažmuri i bode nasumice, ali to ne bi bilo vrlo naučno.

Sečivo je ušlo gotovo bez otpora. Sekundu kasnije, Nastojanjem se uzduž i popreko zaorio krajnje neženstven urlik brodske lekarke Ernst.

Rasrđenom naredniku Mek Endrusu trebalo je dobrih dvadeset minuta da umiri preplašene šimpove.

34. NJEGOVA EKSELENCIJA ŽALI...

"Kao što ste svi svesni, gospodo", reče marsovski ambasador, "puno stvari se dogodilo od našeg poslednjeg sastanka. Moramo mnogo stvari da razmotrimo - i odlučimo. Zato mi je naročito žao što naš uvaženi kolega sa Merkura nije ovde." Poslednja tvrdnja nije bila sasvim tačna. Dr Bozeu nije bilo naročito žao što je njegova ekselencija hermijanski ambasador odsutan. Bilo bi mnogo bliže istini reći da je zabrinut. Svi njegovi diplomatski instinkti govorili su mu da se nešto događa i mada su njegovi izvori informacija bili izvrsni, nije uspeo da dođe čak ni do nagoveštaja šta bi to moglo biti.

Pismo kojim se ambasador izvinio bilo je učtivo i sasvim neinformativno. Njegova ekselencija je izrazila žaljenje što je prešni i neodložni poslovi sprečavaju da prisustvuje sastanku, bilo lično, bilo posredstvom videa. Dr Bozeu je bilo teško da zamisli nešto prešnije ili važnije od Rame.

"Dva člana Odbora imaju pripremljene izjave. Prvo bih zamolio profesora Davidsona."

Među ostalim naučnicima u Odboru proneo se žamor uzbuđenja. Većina je smatrala da astronom, sa svojim poznatim kosmičkim pogledom na stvari, nije pogodna ličnost za predsednika Savetodavnog veća za kosmos. Ponekad je ostavljao utisak da su delatnosti inteligentnog života nesrećna sporednost u veličanstvenom svemiru zvezda i sazvežđa i da je znak loših manira obraćati na njih preveliku pažnju. To ga nije omililo eksobiolozima, kakav je dr Perera, koji su zastupali upravo suprotno stanovište. Za njih je jedina svrha svemira da proizvede inteligenciju, a bili su skloni da s podsmehom govore o čisto astronomskim pojavama. "Puka mrtva materija", beše jedna od njihovih omiljenih fraza.

"Gospodine ambasadore", poče naučnik, "analizirao sam čudno ponašanje Rame u poslednjih nekoliko dana i želeo bih da iznesem svoje zaključke. Neki od njih su prilično zapanjujući."

Dr Perera je izgledao iznenađen, a potom pomalo samozadovoljan. Svesrdno je odobravao sve što zapanjuje Davidsona

"Pre svega, imamo neobičan niz događaja prilikom leta onog mladog poručnika do Južne hemisfere. Sama električna pražnjenja, mada spektakularna, nisu važna; lako je pokazati da su sadržala srazmerno malo energije. Međutim, ona su se podudarila sa promenom brzine okretanja Rame i njegovog položaja - odnosno, orijentacije u svemiru. To je moralo iziskivati ogromnu količinu energije; pražnjenja koja su gospodina... hm... Paka gotovo stajala života predstavljala su samo nevažan nusproizvod - možda smetnju koja se morala umanjiti onim džinovskim gromobranima na Južnom polu.

Iz ovoga izvlačim dva zaključka. Kad svemirski brod - a Ramu, i pored njegove fantastične veličine, moramo nazvati svemirskim brodom - izvodi promenu položaja, to obično znači da se sprema da obavi promenu orbite. Stoga moramo ozbiljno uzeti stanovišta onih koji veruju da se Rama možda sprema da postane još jedna planeta našeg Sunca, umesto da se vrati zvezdama.

Ukoliko je ovo tačno, Nastojanje očito mora biti spremno da otplovi - da li to čine svemirski brodovi? - svakog trenutka. Može se naći u veoma ozbiljnoj opasnosti, dok je još fizički vezano za Ramu. Pretpostavljam da je zapovednik Norton već i te kako svestan te mogućnosti, ali mislim da bi trebalo da mu pošaljemo dodatno upozorenje."

"Velika hvala, profesore Davidson. Da - profesore Solomons?"

"Želeo bih da ovo prokomentarišem", reče istoričar nauke. "Izgleda da je Rama promenio brzinu obrtanja ne posluživši se bilo kakvim mlaznim motorima ili reaktivnim uređajima. To, znači, ostavlja samo dve mogućnosti.

Prva je da Rama poseduje unutrašnje žiroskope, ili njihovu protivuvrednost. Oni moraju biti ogromni. Gde su?

Druga mogućnost - koja bi okrenula naglavce celokupnu našu fiziku - jeste da Rama poseduje nereaktivni propulsivni sistem. Takozvani kosmički pogon u koji profesor Davidson ne veruje. Ako je tako, Rama može biti kadar da učini gotovo sve. Mi uopšte nećemo moći da predvidimo njegovo ponašanje, čak ni na grubo fizičkom nivou." Diplomate su očito bile unekoliko zbunjene ovom razmenom mišljenja, a astronom je odbijao da se upusti u raspravu. Dovoljno se izložio za jedan dan. "Ako nemate ništa protiv, ja ću se držati zakona fizike, dok ne budem primoran da ih se odreknem. Ako nismo našli žiroskope u Rami, možda nismo dovoljno uporno tražili ili nismo tražili na pravom mestu."

Boze je primetio da Perera postaje nestrpljiv. Eksobiolog je obično, kao i svako drugi, uživao da se upušta u spekulacije, međutim, sada prvi put raspolaže nekim čvrstim činjenicama. Njegova odavno osiromašena nauka obogatila se preko noći.

"Vrlo dobro. Ukoliko više nema komentara, znam da doktor Perera ima važne informacije."

"Hvala, gospodine ambasadore. Kao što ste svi videli, najzad smo pribavili uzorak ramanskog oblika života, a nekoliko drugih smo izbliza posmatrali. Brodska lekarka Ernst, sanitetski oficir Nastojanja, poslala je iscrpan izveštaj o pauku podobnom stvoru koga je secirala. Moram odmah reći da su neki od njenih nalaza zbunjujući i pod drugim okolnostima ja bih odbio da u njih poverujem.

Pauk je nepobitno organske prirode, mada se njegova hemija u mnogome razlikuje od naše. Sadrži znatne količine lakih metala. Ipak, oklevao bih da ga nazovem životinjom iz nekoliko suštinskih razloga

Pre svega, izgleda da nema usta, ni stomak, ni creva - niti raspolaže nekim metodom uzimanja hrane. Takođe nema organe za uzimanje vazduha, nema pluća, ni krv, ni rasplodni sistem...

Možete se zapitati: pa šta ima? Dakle, postoji jednostavna muskulatura koja kontroliše njegove tri noge i tri bičaste hvatalice ili pipaljke. Postoji mozak - prilično složen, najvećim delom u vezi sa izvanredno razvijenim triokularnim vidom tog stvora. Međutim, osamdeset odsto tela sastoji se od saća velikih ćelija, i to je ono što je dr Ernstovoj priredilo onako neprijatno iznenađenje kad je počela seciranje. Da je imala više sreće, mogla je to prepoznati na vreme, jer to je jedina ramanska struktura koja postoji na Zemlji - istina, samo kod šačice morskih životinja.

Najveći deo pauka naprosto je akumulator, veoma sličan onome koji se nalazi u električnim jeguljama i rajama. Međutim, u ovom slučaju izgleda ne služi za odbranu. To je izvor energije ovog stvora. I zato nema pribor za hranjenje i disanje; nisu mu potrebni takvi primitivni uređaji. A, uzgred rečeno, to znači da bi se u bezvazdušnom prostoru osećao sasvim kao kod kuće.

Tu, dakle, imamo stvora koji po nameni i svrsi nije ništa više do pokretno oko. Nema organe za manipulisanje; one hvataljke su preslabe. Da su mi saopštene njegove specifikacije, kazao bih da je to samo uređaj za izviđanje.

Njegovo ponašanje svakako odgovara tom opisu. Sve što pauci čine jeste da jure unaokolo i posmatraju stvari. To je sve što mogu.

Međutim, ostale životinje su drukčije. Rak, morska zvezda, ajkule - da ih tako nazovemo u nedostatku prikladnijih imena - očito mogu da manipulišu svojom sredinom i izgleda da su specijalizovani za različite funkcije. Pretpostavljam da takođe imaju električni pogon, pošto, poput pauka, izgleda da nemaju usta.

Siguran sam da ćete shvatiti biološke probleme što ih sve ovo postavlja. Da li su se takva bića mogla razviti prirodnim putem? Ja zaista ne mislim tako. Čini se da su konstruisana, kao mašine, za određene poslove. Kad bih morao da ih opišem, rekao bih da su to roboti - biološki roboti - nešto čemu nema analogije na Zemlji.

Ako je Rama svemirski brod, možda su oni deo posade. Što se tiče pitanja kako su rođeni - ili stvoreni - o tome ne mogu ništa da vam kažem. Ali mogu da nagađam da se odgovor nalazi tamo, preko mora, u Njujorku. Ukoliko zapovednik Norton i njegovo ljudstvo mogu da sačekaju dovoljno dugo, možda će sretati sve složenije stvorove nepredvidljivog ponašanja. Negde mogu sresti i same Ramance - stvarne tvorce ovog sveta.

A kad se to dogodi, gospodo, neće biti nikakve nedoumice."

35. HITNA POŠILJKA

Zapovednik Norton je čvrsto spavao kad ga njegov lični uređaj za vezu odvoji od srećnih snova. Letovao je sa porodicom na Marsu, leteo pored gorostasnog snegom pokrivenog vrha Niks Olimpike, najmoćnijeg vulkana u Sunčevom sistemu. Mali Bili je zaustio da mu nešto kaže; sad nikad neće saznati šta.

San je nestao; stvarnost je bio njegov zamenik, gore na brodu.

"Oprostite što vas budim, kapetane", reče Kirhof. "Poruka iz Štaba sa trostrukim A prioritetom."

"Pročitaj mi", dremovno odgovori Norton.

"Ne mogu. Šifrovana je. Ima oznaku 'Zapovedniku lično'."

Norton se smesta razbudio. Takvu poruku je primio svega tri puta u svojoj karijeri i svaki put je podrazumevala neprilike.

"Do đavola!" reče. "Šta sad da radimo?"

Zamenik se nije potrudio da odgovori. Obojica su savršeno shvatala problem; bio je to problem koji brodska uputstva nisu predvidela. Normalno, zapovednik nikad nije bio duže od nekoliko minuta van svoje kabine, a knjiga šifri nalazila se u njegovom ličnom sefu. Ako sad krene, Norton bi mogao da se - iznuren - vrati na brod za četiri-pet sati. Tako se ne postupa sa porukama sa trostrukim A prioritetom.

"Džeri", reče najzad, "ko radi u centrali?"

"Niko. Sam sam uspostavio vezu."

"Magnetofon isključen?"

"Jeste. Nekim čudnim prekršajem pravila."

Norton se osmehnuo. Džeri je najbolji zamenik s kojim je ikad radio; on na sve misli.

"U redu. Ti znaš gde je moj ključ. Pozovi me kasnije."

Narednih deset minuta čekao je što je strpljivije mogao, bez mnogo uspeha pokušavajući da misli o drugim problemima. Mrzeo je da traći mentalne napore; neverovatno je da bi mogao da pogodi u čemu se sastoji poruka koja stiže, a njenu sadržinu će saznati dovoljno brzo. Onda će početi da efikasno brine.

Kad ga je ponovo pozvao, Kirhof je očito govorio pod dejstvom prilične napetosti.

"Nije stvarno hitno, kapetane. Sat vremena ne čini nikakvu razliku. Ali bih više voleo da izbegnem radio. Poslaću vam dole poruku po kuriru."

"Ali zašto... oh, dobro. Uzdam se u tvoj sud. Ko će preneti poruku kroz vazdušne komore?"

"Idem ja. Pozvaću vas kad stignem na glavčinu."

"To znači da brod ostaje na Lori?"

"Najduže jedan sat. Odmah ću se vratiti na brod."

Sanitetski oficir ne poseduje specijalizovanu obuku nužnu za obavljanje dužnosti kapetana ništa više no što bi se od kapetana moglo očekivati da izvrši neku operaciju. U hitnim slučajevima, te dve dužnosti su ponekad uspešno razmenjivane, ali se to nije preporučivalo. Pa, večeras je već prekršeno jedno pravilo.

"Zvanično - ti uopšte ne napuštaš brod. Jesi li probudio Loru?"

"Jesam. Očarana je što joj se pružila prilika."

"Sreća što su lekari navikli da čuvaju tajne. Ah, da - jesi li poslao potvrdu prijema?"

"Naravno. U vaše ime."

"Onda čekam."

Sad je bilo sasvim nemoguće izbeći zabrinuto predviđanje. "Nije stvarno hitno - ali bih više voleo da izbegnem radio..."

Jedna stvar je sigurna: ove noći zapovednik više neće mnogo spavati.

36. OSMATRAČ BIOTA

Narednik Pjeter Ruso je znao zašto se dobrovoljno javio za ovaj posao; u mnogo kom pogledu bilo je to ostvarenje jednog sna iz detinjstva. Teleskopi su ga očarali kad je imao samo šest ili sedam godina, a veliki deo mladosti proveo je skupljajući sočiva svih oblika i veličina. Postavljao ih je u kartonske cevi, praveći sve jače instrumente, dok nije upoznao Mesec i planete, bliže svemirske stanice i ceo predeo na trideset kilometara oko svoje kuće.

Imao je sreće sa rodnim mestom - usred planina Kolorada. Gotovo u svim pravcima vidik je bio spektakularan i neiscrpan. Provodio je sate istražujući, sasvim bezbedan, vrhunce koji su svake godine uzimali danak života neopreznih planinara. Mada je mnogo video, još više je zamišljao; voleo je da zamišlja kako se iza svakog stenovitog hrbata, van dometa njegovog teleskopa, nalaze čarobna kraljevstva, puna čudesnih stvorova. I tako je godinama izbegavao da poseti mesta koja su mu njegova sočiva donosila nadohvat ruke, jer je znao da stvarnost ne može da domaši san.

Sada, na centralnoj osi Rame, može da razgleda čudesa koja prevazilaze najneobuzdanije maštarije njegove mladosti. Pred njim se prostire ceo jedan svet - istina, mali, no čovek bi mogao da provede život istražujući četiri hiljade kvadratnih kilometara, čak i kad je svet mrtav i ne menja se.

Međutim, sada je život, sa svim svojim beskonačnim mogućnostima, došao na Ramu. Ako biološki roboti nisu živa stvorenja, nepobitno su vrlo dobra imitacija. Niko nije znao ko je izmislio reč 'biot'; činilo se da je namah ušla u upotrebu, nekom vrstom spontanog nastanka. Sa svog istaknutog mesta na glavčini, Ruso je bio glavni osmatrač biota i verovao je da počinje da shvata neke od obrazaca njihovog ponašanja.

Pauci su bili pokretni senzori, koji su koristili vid, i verovatno pipanje, za istraživanje cele unutrašnjosti Rame. U jednom trenutku stotine su velikom brzinom jurile unaokolo, no nakon manje od dva dana većina je iščezla. Sad je vrlo neobično videti makar jednog pauka.

Zamenila ih je čitava menažerija mnogo upečatljivijih stvorova i nije bio mali posao smisliti im pogodna imena. Postojali su 'perači prozora', sa velikim, pojastučenim stopalima, koji su očito polirali celu dužinu šest veštačkih sunaca Rame. Njihove ogromne senke, bačene pravo preko prečnika sveta, ponekad su dovodile do privremenih pomračenja na suprotnoj strani.

Činilo se da je rak što je uništio Vilinog konjica spadao u 'čistače'. Lanac istovetnih stvorova približio se logoru Alfa, pa su odneli sve otpatke, uredno naslagane na ivici logorišta; odneli bi i sve drugo da Norton i Merser nisu bili čvrsti, te su se suprotstavili. Konfrontacija je bila zabrinjavajuća, ali kratka. Nakon toga, čistači su, izgleda, razumeli šta smeju da diraju i dolazili su u pravilnim vremenskim razmacima da vide jesu li potrebne njihove usluge. Bio je to krajnje pogodan aranžman i ukazivao je na visok stepen inteligencije - ili samih čistača ili nekog bića koje ih kontroliše sa drugog mesta.

Na Rami je uklanjanje đubreta bilo jednostavno; sve se bacalo u more gde je, po svoj prilici, razlagano na oblike koji se mogu opet upotrebiti. Proces je bio brz. Odlučnost je nestala preko noći, na veliki jed Rabi Barns. Norton je utešio ukazavši da je splav sjajno obavio posao, a da on i onako ne bi nikome dozvolio da ga ponovo upotrebi. Ajkule možda ne bi pokazale sposobnost razlikovanja koju poseduju čistači.

Nijedan astronom koji otkriva nepoznatu planetu nije mogao biti srećniji od Rusoa kad bi spazio novi tip biota i svojim teleskopom obezbedio dobru fotografiju. Na žalost, činilo se da se sve zanimljivije vrste nalaze na suprotnoj strani, na Južnom polu, gde obavljaju zagonetne poslove oko rogova. Nešto nalik stonogi sa gumenim hvataljkama moglo se povremeno videti kako istražuje sam Veliki rog, dok je Ruso oko nižih vrhova nazreo jedno krupno stvorenje koje je moglo biti spoj nilskog konja i buldožera. A postojala je čak i žirafa sa dva vrata koja je, reklo bi se, služila kao pokretna dizalica.

Poput svakog broda, Rama verovatno iziskuje isprobavanje, proveravanje i popravke posle svog ogromnog putovanja. Posada već radi iz petnih žila. Kada će se pojaviti putnici?

Klasifikacija biota nije bila Rusoov glavni zadatak. Naređeno mu je da motri na dve-tri istraživačke grupe koje su stalno bile na terenu, da pazi da ne zapadnu u neprilike i da ih upozori ukoliko se ma šta približava. Svakih šest sati se smenjivao s bilo kim ko je mogao biti odvojen za tu dužnost, mada je ne jednom proveo na dežurstvu dvanaest sati bez prekida. Rezultat je da sad poznaje geografiju Rame bolje od ma kog čoveka koji će ikad živeti. Poznata mu je kao planine Kolorada iz njegove mladosti.

Kad je poručnik bojnog broda Kirhof izašao iz vazdušne komore Alfa, Ruso je odmah znao da se događa nešto neobično. Premeštaji osoblja se nikad nisu vršili tokom perioda za spavanje, a po brodskom vremenu sad je prošla ponoć. Ruso se onda priseti koliko oskudevaju u ljudstvu, te ga porazi jedna neuporedivo većma zapanjujuća nepravilnost.

"Džeri - ko komanduje brodom?"

"Ja", hladno reče zamenik, otvarajući svoj šlem. "Valjda ne misliš da bih napustio komandni most dok sam na dužnosti?"

Zavukao je ruku u džep-torbu na svome odelu i izvukao malu konzervu sa etiketom KONCENTRISANI SOK OD POMORANDŽI. DOVOLJNO ZA PET LITARA.

"Pjeter, ti si majstor. Kapetan čeka na ovo."

Ruso je rukom odmerio težinu konzerve, pa reče: "Nadam se da si unutra stavio dovoljnu masu. Ponekad se zaustave na prvoj terasi."

"Pa, ti si stručnjak."

To je bilo sasvim tačno. Osmatrači sa glavčine su imali veliku praksu u bacanju sitnih stvari, koje su zaboravljene ili su hitno potrebne. Majstorija je u tome da se bezbedno sprovedu kroz područje slabe teže i da se čovek onda postara da ih Koriolisov efekt ne zanese suviše daleko od logora, tokom osam kilometara kotrljanja nizbrdo. Ruso je čvrsto stao, uhvatio konzervu i zavitlao je niz stranu litice. Nije ciljao pravo na logor Alfa, već gotovo trideset stepeni u stranu.

Otpor vazduha je gotovo odmah oduzeo konzervi početnu brzinu, no onda je preuzela pseudoteža Rame i konzerva je ustaljenom brzinom krenula naniže. Jednom je udarila blizu osnove lestvi, pa je usporeno odskočila preko ivice prve terase.

"Sad je u redu", reče Ruso. "Hoćeš da se kladimo?"

"Ne", glasio je brz odgovor. "Ti znaš kakvi su izgledi."

"Nisi sportista. Ali sad ću ti reći - zaustaviće se najdalje trista metara od logora."

"To baš ne zvuči mnogo tačno."

"Mogao bi jednom sam da pokušaš. Jednom sam video Džoa kako je promašio za nekoliko kilometara."

Konzerva više nije odskakala; teža je dovoljno ojačala da je prilepi za zakrivljenu površinu severne kupole. Dok je stigla do druge terase, kotrljala se brzinom od dvadeset ili trideset kilometara na sat, te je gotovo postigla najveću brzinu koju trenje dopušta.

"Sad ćemo morati da čekamo", reče Ruso, sedajući za teleskop kako bi mogao da prati kurira. "Biće tamo za deset minuta. Ah, evo kapetana. Naučio sam da prepoznajem ljude iz ovog ugla. Sad gleda prema nama."

"Verujem da ti taj teleskop daje osećaj moći."

"Oh, da. Ja sam jedina osoba koja zna sve što se zbiva na Rami, ili, bar sam tako mislio", dodao je žalostivo, prekorno pogledavši Kirhofa.

"Ukoliko će te to usrećiti, kapetan je otkrio da mu je ponestalo paste za zube."

Posle ovoga, razgovor je zamro, ali, na kraju, Ruso reče: "Šteta što se nismo kladili. Ima da prepešači svega pedeset metara. Sad je primetio konzervu. Zadatak izvršen."

"Hvala, Pjeter - odlično si obavio posao. Sad možeš opet da spavaš."

"Da spavam! Na dužnosti sam do 04.00."

"Izvini - mora da si spavao. Kako bi inače mogao sve ovo da sanjaš?"

ŠTAB SLUŽBE OSMATRANJA SVEMIRA ZAPOVEDNIKU SB NASTOJANJE. PRIORITET AAA. KLASIFIKACIJA. SAMO ZA VAS. NE ČUVATI. PREMA IZVEŠTAJU SVEMIRSKE ZAŠTITE PRE DESET DO DVANAEST DANA PO SVEMU SUDEĆI SA MERKURA LANSIRANA ULTRABRZA LETELICA DA PRESRETNE RAMU. UKOLIKO NE DOĐE DO PROMENE ORBITE PRISPEĆE PREVIĐENO ZA DATUM 322. DAN 15 ČASOVA. MOŽE SE POKAZATI NUŽNIM DA SE PRE TOGA EVAKUIŠETE. OBAVEŠTAVAĆU VAS. GLAVNOKOMANDUJUĆI.

Norton je šest puta pročitao poruku da bi upamtio datum. U Rami je bilo teško voditi računa o vremenu: morao je da pogleda na svoj sat sa kalendarom da vidi da je sada 315. dan To im je najverovatnije ostavljalo samo još jednu nedelju. Poruka je bila jeziva, ne samo po onome što kazuje, već i po onom što podrazumeva. Hermijanci su izvršili ilegalno lansiranje, što je, samo po sebi, prekršaj svemirskog zakona. Zaključak je očigledan: njihova "letelica" je mogla biti jedino projektil.

Ali zašto? Nepojamno je - pa, gotovo nepojamno - da bi rizikovali da ugroze Nastojanje. Te će, verovatno, primiti izobilna upozorenja od samih Hermijanaca. Za slučaj opasnosti može da krene u roku od svega nekoliko sati, mada bi to učinio jedino uz najoštrije upozorenje po neposrednom naređenju glavnokomandujućeg.

Polako i zamišljeno otišao je do improvizovanog kompleksa za održavanje života i bacio poruku u elektrosan. Blistav sev laserske svetlosti koji se probio kroz pukotinu ispod poklopca sedišta reče mu da su zahtevi tajnosti zadovoljeni. Šteta, reče sebi, što se svi problemi ne mogu tako brzo i higijenski skidati s dnevnog reda.

37. PROJEKTIL

Projektil je još bio udaljen pet miliona kilometara kad je blesak njegovih plazmamlaznih kočnica postao jasno vidljiv u polju glavnog teleskopa Nastojanja. Dotle se tajna raščula i Norton je, preko volje, izdao naređenje za drugu i, možda, konačnu evakuaciju Rame. Ali nije nameravao da ode pre no što mu događaji ne oduzmu svaku drugu mogućnost.

Kad je završio manevar kočenja, neželjeni gost sa Merkura našao se na svega pedeset kilometara od Rame i očito je obavljao osmatranje pomoću svojih televizijskih kamera. Ove su bile sasvim primetne - jedna spreda i jedna pozadi, kao i nekoliko malih omni-antena i veliki reflektor za usmeravanje, stalno upravljen ka udaljenoj zvezdi Merkur. Norton se pitao kakva uputstva stižu tim radio-zrakom i kakve informacije odlaze natrag.

Hermijanci, međutim, nisu mogli doznati ništa što već nisu znali; sve što je Nastojanje otkrilo emitovano je širom Sunčevog sistema. Ova svemirska letelica, koja je oborila sve rekorde brzine da bi ovamo stigla, mogla je biti samo produžetak volje svojih tvoraca, oruđe njihovog cilja. Taj cilj će se uskoro znati, jer će se kroz tri sata hermijanski ambasador pri Ujedinjenim planetama obratiti Generalnoj skupštini.

Zvanično, ovaj projektil ne postoji. Ne nosi nikakve oznake i ne zrači ni na jednoj standardnoj signalnoj fekvenciji. To je ozbiljno narušavanje zakona, a čak ni svemirska zaštita još nije uložila zvaničan protest. Svi su sa nervoznim nestrpljenjem čekali da vide šta je sledeći potez Merkura.

Prošlo je tri dana otkako su objavljeni postojanje - i poreklo - projektila. Za sve to vreme Hermijanci su i dalje tvrdoglavo ćutali. Bili su majstori ćutanja kad im to odgovara.

Izvesni psiholozi su tvrdili da je gotovo nemoguće do kraja shvatiti mentalitet čoveka rođenog i vaspitanog na Merkuru. Zauvek izgnani sa Zemlje njenom tri puta jačom težom, Hermijanci su mogli da stoje na Mesecu i preko uskog ambisa gledaju planetu svojih predaka, čak roditelja, ali nisu mogli da je posete. Te su, neminovno, tvrdili da to i ne žele.

Pretvarali su se da preziru blage kiše, valovita polja, jezera i mora, plava nebesa - sve one stvari koje su mogli upoznati samo sa snimaka. Pošto je njihovu planetu natapalo toliko Sunčeve energije da je dnevna temperatura često dosezala šest stepeni, oni su glumili prilično hvalisavu tvrdokornost koja ne bi podnela ni najkraće ozbiljno ispitivanje. U stvari, bili su skloni fizičkoj slabosti, jer su mogli opstati jedino ako su potpuno izolovani od svoje sredine. Čak i kad bi mogao podneti težu, Hermijanca bi brzo onesposobio jedan vreo dan u ma kojoj ekvatorijalnoj oblasti na Zemlji.

Ipak, u odista važnim stvarima, oni jesu tvrdi. Psihološki pritisak tako bliskog prisustva te grabežljive zvezde, tehnološki problemi prodiranja u tle otporne planete i otimanje svih životnih poteba od nje - proizveli su jednu spartansku i u mnogo kom pogledu poštovanja dostojnu kulturu. Mogli ste se pouzdati u Hermijance; ako nešto obećaju, to će i učiniti, mada račun može da ispadne pozamašan. Po njihovoj vlastitoj šali, ako Sunce ikad pokaže znake da se pretvara u novu, oni će sklopiti ugovor da ga obuzdaju - čim se utvrdi honorar. Nehermijanska šala je glasila da se svako dete koje ispolji znake zanimanja za umetnost, filosofiju ili apstraktnu matematiku ponovo zakopava u hidroponične farme. Što se tiče zločinaca i psihopata, to uopšte nije šala. Zločin je predstavljao jednu od raskoši koje Merkur sebi nije mogao dozvoliti.

Zapovednik Norton je jednom bio na Merkuru, koji je na njega, kao i na većinu posetilaca, ostavio silan utisak; stekao je i mnoge hermijanske prijatelje. Zaljubio se u jednu devojku iz Port Lucifera i čak je razmišljao o potpisivanju trogodišnjeg ugovora, ali je roditeljsko protivljenje svakom proscu izvan orbite Venere bilo prejako. I bolje što je tako ispalo.

"Kapetane, trostruka A poruka sa Zemlje", javio se komandni most. "Od glavnokomandujućeg. Glasovna varijanta i tekst za svaki slučaj. Jeste li spremni za prijem?"

"Tekst u arhivu; meni daj glas."

"Evo."

Admiral Hendriks je zvučao smireno i konkretno, kao da izdaje rutinsku zapovest floti umesto što se bavi jedinstvenom situacijom u istoriji svemira. No, s druge strane, nije on bio taj koji se nalazio na deset kilometara od bombe.

"Glavnokomandujući - zapovedniku Nastojanja. Ovo je sažet pregled situacije, kako je sad sagledavamo. Vi znate da se Generalna skupština sastaje u 14.00 i slušaćete njen rad. Moguće je da ćete morati da smesta preduzmete akciju, bez konsultovanja, otud ova prethodna uputstva.

Analizirali smo fotografije koje ste nam poslali. Projektil je standardna svemirska sonda, modifikovana za visoke impulse i verovatno opremljena laserskim početnim potiskivanjem. Veličina i masa odgovaraju fizionoj bombi kategorije od petsto do hiljadu megatona. Hermijanci u svojim rudarskim radovima svakodnevno koriste bombe jačine do sto megatona, te im ne bi bilo teško da sastave takvu bojevu glavu.

Naši stručnjaci takođe procenjuju da je to minimalna veličina da se obezbedi uništenje Rame. Ako bomba detonira o najmanji deo oklopa, ispod Cilindričnog mora, omotač će biti probijen, a obrtanje tela dovršiće raskomadavanje.

Pretpostavljamo da će vam Hermjanci, ako planiraju takav čin, dati dovoljno vremena da se sklonite. Za vašu informaciju: blesak gama-zraka od takve bombe mogao bi biti po vas opasan do razdaljine od hiljadu kilometara.

No, to nije najveća opasnost. Komadi Rame, teški na tone, sa brzinom obrtanja od gotovo hiljadu kilometara na sat, mogli bi vas uništiti na neograničenoj udaljenosti. Stoga vam preporučujemo da se krećete duž ose obrtanja, jer u tom smeru neće biti odbačenih komada. Deset hiljada kilometara bi trebalo da vam pruži odgovarajuću zonu bezbednosti.

Ovu poruku ne mogu uhvatiti nepozvani; ona ide višestrukim pseudonasumičnim kanalom, te mogu govoriti otvoreno. Vaš odgovor možda neće biti siguran, te govorite oprezno i koristite šifru kad se ukaže potreba. Pozvaću vas odmah po završetku debate u Generalnoj skupštini. Kraj poruke. Glavnokomandujući. Gotovo."
                                                       


 

Jama i klatno, Edgar Allan Poea

Impia tortorum longos hic turba furores Sanguinis innocui, non satiata, aluit. Sospite nunc patria, fracto nunc funeris antro, Mors ubi...