1. 11. 2021.

Malaparte: Kaputt

Kaput Malaparte

" Hrvatski narod, govori Ante Pavelić, želi da se njime vlada sa dobrotom i pravdom. Ovde sam kako bih jamčio dobrotu i pravdu.' Dočim on tako govori, promatram jednu pletenu košaru koja se nalazi na stolu, sa desne strane Poglavnika.
Casertano (Raffaele, talijanski poslanik u NDH, o.a.) namigne mi i kaže:
- 'A bili li ti htio malo lijepe juhe od kamenica?'
- 'Zar su to kamenice iz Dalmacija?', pitam. Ante Pavelić podiže poklopac sa košare i pokazuje mi te plodove mora, tu masu ljigavih, želatinastih kamenica, te mi uz osmijeh kaže, uz svoj težak osmijeh:
- 'Ovo je dar mojih vjernih ustaša, to je 20 kila ljudskih očiju. " 

Kaputt

 Roman „Kaputt”  je takoreći „pisan pred očima Gestapoa”- Pjer Asulen (objavljen 1944. godine).
Povodom stogodišnjice francuske izdavačke kuće „Galimar”, objavljeno je izdanje „Roman 20. veka” na 265 strana u kome su  savremeni pisci, njih 31,  birali roman koji je najbolje predstavio prošli vek.  Najviše glasova dobili su Fokner, Malaparte,....

„Nema velike literature koja ne opisuje košmar istorije, ali koja takođe tom košmaru ne suprotstavlja svoju radost”, kazao je francuski pisac Stefan Odegi koji je za roman 20. veka izabrao „Kožu” Kurcija Malapartea, delo u kome su opisane sve bolesti 20. veka, jednog nepravednog i raspusnog sveta, ali uz klicanje i majstorsku ironiju.

Za Odegija Malaparte je ne ličnost nego inkarnacija 20. veka, proevropejac, dendi, humanista, autor koji je još 1931. godine objavio prvo delo u Evropi protiv Adolfa Hitlera čije je ime tada praktično još bilo nepoznato (reč je o delu „Tehnika državnog udara”).                                                                  

„Uvek mi se činilo da je Malaparte od onih koji su videli i Hirošimu i Aušvic. Kod njega ne nalazimo ni hrabro svedočenje, ni dužnost sećanja, ni neizrecivu retoriku. Malaparte zna da realistički roman nije najpodesniji za slikanje takvog veka. On zna da mala trgovina dobrim ljudskim osećanjima nije dovoljna i zato on slika rvanje za život sa puno ironije u civilizaciji bez Boga, koja nastoji da sačuva sopstvenu kožu i gde ni kraj rata ne znači početak jedne nove ere već novu crnu rupu istorije, još crnju”, kaže Odegi, naglašavajući da je Malaparte za 20. vek ono što je Bokačo bio za srednji.



_________________________________



       Ko je bio Krucio Malaparte? Rođen kao Kurt Erih Suckert 1898. godine u Italiji, od oca Nemca i majke Italijanke, bio je italijanski diplomata, novinar, pisac i fašista, blizak Musoliniju. Imućan, kretao se u aristokratskim italijanskim krugovima, ali iako fašista, bio je čak jedno vreme i zatvoren od strane Musolinijevog rezima, na zahtev nacista (italijanski fašizam se razlikovao od nemačkog nacizma; Malaparte je bio konzervativni klasični fašista). Pre II svetskog rata, biva oslobođen i dalje ostaje blizak Duceu, koji ga je istina držao pod kontrolom. Radio je kao novinar za Korijere dela Sera, i u toku rata boravio je na području ratista Istočne Evrope, od Finske, preko Poljske, Rumunije pa sve do NDH. Na osnovu svojih iskustava i članaka koje je objavljivao u Korijera dela Sera, kao ratni novinar, doprineo je da se slika uzasa rata čuje u italijanskoj javnosti. Mogao se lako kretati u visokim krugovima zbog svog aristokratskog porekla i ličnog bogatstva, i bio je duboko razočaran užasima kojim je bio svedok. Bio je privilegovani ratni reporter, i često se nalazio u situacijama velike kompleksnosti - jednom ga je na večeri koju je priredio nacistički guverner Poljske SS oficir upitao zašto je Hitlera jednom opisao kao ženu, iz čega se Malparte vešto izvukao. Bio je čovek koji i samim svojim imenom, koje je izabrao, nije bežao od kontroverze - Malaparte je igra reči na temu Bonaparte - Bonaparta na italijanskom znači „ispravna” strana, a Malaparte - „pogrešna” strana.

     Njegovo remek delo, Kaputt, nastalo je na osnovu njegovih ličnih iskustava i izveštaja koje je pisao za Korijere dela Sera. Izdana tajno, u Napulju 1944. godine, ova knjiga ratnog novinarstva jedinstvena je po mnogo čemu, i danas se smatra jednim od vrhunaca ratne autobiografske novinarske proze, blistavi model koji u ovom žanru nije nikad prevaziđen. Često ovo delo upoređuju sa delima Marsela Prusta, ali ono je jedinstveno po svojom realističnom, gotovo ciničnom prikazu pada ljudske civilizacije u doba drugog svetskog rata. Jedinstven po svom položaju i iskustvima, ali i veoma izraženom književnom talentu, Malaparte je napisao Kaputt, autobiografsko delo visoke umetničke vrednost.

„Ništa ne može da dočara bolje, nego teška, misteriozna nemačka reč ”Kaputt„ - koja bukvalno znači slomnjen, dokrajčen, u parčićima, uništen - smisao onog što smo mi, što je Evropa - gomila ruševina.” pisao je Malaparte.

     U ovom delu, Malaparte je opisao stravične ratne prizore - od getoa u Poljskoj koje je sa nemačkim oficirima obišao, preko veoma slikovite i jezive slike konjskih glava koje se probijaju ispod zaleđenog leda jezera Ladoga u okolini opkoljenog Lenjingrada, do činije  sa srpskim očima koje je video na Pavelićevom stolu.

    Hrvatske neoustaše koje poriču genocid nad Srbima često diskvalifikuju ovu knjigu kao delo fikcije. Ništa ne može biti dalje od istine. Iako je nesumnjivo reč o delu velike umetničke vrednosti - radi kontrasta, i kako bi pocrtao pad koji je civilizacija Evrope doživela, on užasne scene prepliće sa sećanjima i lagodnim životom u diplomatskim i aristokratskim krugovima - i iako su italijanski novinari i uopšte Italijani poslovično skloni dramatizaciji, ovo delo nije delo fikcije, već je zasnovano na opisima onoga što je Malaparte stvarno doživeo.

    Napisano sa stanovišta nekog ko je bio na strani fašista i imao pristup visokim nacističkim krugovima, ovaj jedinstveni novinarski putopis kroz neka od najužasnijih stratišta ljudske istorije, napisan je iskreno i objektivno, izuzetno nepristrasno, kao da ga je napisao neko sasvim sa strane, što ovom novinarskom putopisu dodatno daje poseban i jeziv prizvuk.

    Možda se sa ovim delom može uporediti čuveni film „Idi i smotri” beloruskog sovjetskog režisera Elema Klimova. Ovaj film nastao je na osnovu stvarnih događaja u okupiranoj Belorusiji, ali je Klimov namerno najveće užase izostavio. Malaparte nije izostavio ništa, a njegovo svedočanstvo pokazuje svu dubinu bede nacističke ideologije. Verovatno najjezivija epizoda sa Pavelićem, kao što znamo, samo je vrh ledenog brega najcrnjih zločina ikad počinjenih u ljudskoj istoriji, zločina neprevaziđenih genocidnih monstruma, krvoloka i koljača, hrvatskih ustaša.

    Čudno je jedino što po ovom jedinstvenom dokumentarnom delu izuzetno visoke vrednosti nikad nije snimljen film - slike užasa dočarane su jezikom velikog literarnog majstora, što je Malparte, diplomata, novinar i književnik, nesumnjivo bio, i dušu su dale za dramatizaciju u odnosu na koju bi filmovi poput „Sindlerove liste” bile obične holivudske limunade. Film bi imao utoliko veću vrednost, što je zasnovan na dokumentu ratnog novinara, koji je bio na protivničkoj strani, i koji je bio jedinstven spoj nepristrasnosti, oštroumlja, iskrenosti i talenta.

.............

Malaparte je bio izašao iz fašističke partije još pre II svetskog rata, tačnije izbačen je zbog svog slobodoumlja, ali ga je iz zatvora izvukao krug oko Musolinija, s kojim je ostao blizak. Malaparte (pseudonim je uzeo 1925. godine) je učestvovao u oktobarskom maršu na Rim 1922. godine kojim je Musolini dosao na vlast, i spadao je u staru gardu fašista.

Međutim, nakon rata postaje italijanski komunista.


izvor
___________________________


poglavlje XII „Stakleno oko”.

Nemci napadaju jedno selo u Ukrajini, Ukrajinci se brane do poslednjeg čoveka, selo je zapaljeno, ali jedna puška i dalje puca. Najzad, Nemci hvataju usamljenog strelca - to je dvanaestogodišnji dečak niži od puške koju drži u rukama.
Dovode ga pred nemačkog oficira koji mu kaže kako su Nemci najbolji na svetu i da im nema premca na celom svetu.
„Evo, ja imam stakleno oko, koje je savršeno napravljeno”, kaže oficir dečaku. „Ako pogodiš koje mi je oko stakleno, poštedeću ti život!”
Dečak gleda jedan trenutak, a onda kaže da je oficiru levo oko stakleno.
„Kako si pogodio?”, pita ga zapanjeni oficir.
„U njemu ima nešto topline”, kaže dečak. 


_______________________


O činiji  sa očima

Francesco Bassotti (in „Il Borghese magazine, Rome, 1960) said:

I wish to declare, having held during the war a high positionin Rijeka (Croatia) where I was in constant touch with the Army Commandand prefecture... What Malaparte wrote is THE LIVING TRUTH, because our soldiers and officers and I SAW HEAPS OF GOURGED OUT HUMAN EYES. Copies of all photographs of Croatian crimes were received by me, the Second Army, and the Prefecture... I never heard of the Serbs having engaged in such bestiality, toward our soldiers or toward anyone else...

 Dr. Jakob Altmeier, nemački ratni reporter,

(quote:)

World history has registered many tyrants and mass killers. Not a single one of them, however, was SO GRUESOME AS TO DEMAND THAT THE EYES OF HIS VICTIMS BE SERVED TO HIM IN A BASKET. THAT WAS THE SPECIALITY OF PAVELIC AND OF HIS UstašI.
(End quote).
Dalje, Ruth Mitchell, sestra poznatog avijatičarskog asa, zatekla se u Dubrovniku aprila 1941, pa je deo rata provela u NDH. Ona je bila novinarka i u svojoj čuvenoj knjizi ”Srbi biraju rat„ napisala je na stranici 148, potpuno nezavisno od Malapartea

(Quote:)

For now I began to get news from Croatia (proper) that told of slowly rising tide of murders, of UNREPEATABLE ATROCITIES, OF MASSACRES OF DEFENSLESS SERBS BY BESERK-MAD CROATIANS AND BY MOSLEMS IN BOSNIAN CROATIA. In the little back parlors of trusty men, the tales were wispered. I could not believe a quarter of them. Unfortunately, I was soon to know that they were a weak understatement of the truth. Men were to arrive in Dubrovnik itself, HUNG WITH STRINGS OF SERBIAN TONGUES AND WITH BOWLS OF SERBIAN EYES FOR SALE!
(End quote)


Нема коментара:

Постави коментар