2. 2. 2022.

Ivan Sergejevič Turgenjev, Lovčevi zapisi ( Tvor i Kalinič)

                                                       



Tvor i Kalinič

      Kome se dogodilo te se vozio iz bolhovskoga okruga u žizdrinski, toga je zasigurno porazila oštra razlika među rodom ljudskim u orelovskoj guberniji i onim u kaluškoj. Orelovski je mužik nevelika rasta, zguren, neveseo, gleda ispod oka, živi u siromašnoj jasikovoj kolibici, ide na rabotu, ne bavi se trgovinom, slabo se hrani, nosi obuću od lika. Kaluški činženjak stanuje u prostranoj borovoj kući, visok je rastom, gleda smelo i veselo, lica je čista i bela, trguje uljem i katranom, a o praznicima ide u čizmama. Orelovsko je selo (govorimo o istočnom delu orelovske gubernije) obično naseljeno usred uzoranih polja, blizu jaruge, kojekako pretvorene u muljevit ribnjak. Osim nekoliko vrba, uvek gotovih na uslugu, i dve-tri mršave breze, nećeš drvceta uočiti na vrstu unaokolo; kućica se prilepila za kućicu, krovovi su pokriti gnjilom slamom... Kaluško je selo naprotiv većinom šumom opkoljeno; kućice stoje slobodnije i uspravnije, a pokrite su daščicama; vrata se dobro zatvaraju, plot na zadvorju nije razvaljen i nije se izvalio napolje, ne zove u goste svaku svinju koja onuda prolazi... I za lovca je u kaluškoj guberniji bolje. U orelovskoj će guberniji nestati poslednjih šuma i grmlja za pet godina, a blata niko se više onde ne spominje; u kaluškoj naprotiv pružaju se branjevine na sto, a blata na desetke vrsta i jošte nije nestalo plemenite ptice — maloga tetreba, ima i dobrodušne velike šljuke, a provrtna jarebica plahim svojim poletom veseli i plaši strijelca i psa.

      Loveći, zađem u žizdrinski okrug, sastanem se u polju i upoznam se s jednim kaluškim malim vlastelinom, s Polutikinom, strasnim lovcem, a po tome, naravno, izvrsnim čovekom. Bilo u njega istina i slaboća: on je na primer prosio sve bogate devojke u guberniji, pa kad su mu odbili i ruku i kuću, poveravao je žalost svoju sa skrušenim srcem svim drugovima i prijateljima, te nije prestao slati roditeljima devojačkim na dar kisele breskve i druge nedospele plodove vrta svoga. Rado je ponavljao jednu i istu dosetku, kojoj se nikad niko nije  nasmejao, ma koliko joj je vrednosti g. Polutikin davao; hvalio je dela Akima Nahimova i pripovet kuPinnu;1 mucao je; svoga je psa zvao Astronomom; mesto jednako govorio je jednače, i uveo u kuću svoju francusku kuhinju, tajna koje je bila, po shvatanju kuhara njegova, u tome da je potpunoma izmenio svakomu jelu pravi njegov tek. Meso imalo je u toga majstora riblji tek, riba — po gljivama, makaruni — po barutu: zato nije ni jedna mrkva došla u čorbu ne primivši oblik romba ili trapeza. No odbivši te  mnoge i neznatne nedostatke, bio je g. Polutikin, kako je već kazano, izvrstan čovek.

    Već prvi dan poznanstva moga s g. Polutikinom, pozove me da noćim kod njega.

— Do moje kuće ima otprilike pet vrsta, — doda on; — peške biće nam daleko, svratimo se najpre k Tvoru. (Čitaoce dopustiti da ne nasleđujem mucanja njegova.)
— A ko je taj Tvor?
— A moj kmet... Sasvim je blizu odavldee.

        Mi se opravimo k njemu. Usred šume, na iskrčenoj i obrađenoj poljani, uzdizalo se samotno selište Tvorovo sastavljeno od nekoliko borovih zgrada plotom spojenih; pred glavnom kućom pružilo se podstrešje poduprto tankim stubićima. Uđemo. Dočeka nas mlado momče od dvadeset po prilici godina, visoko i krasno.
— A Feđa! Je li Tvor kod kuće? — zapita ga g. Polutikin.
— Nije. Tvor je u grad otišao, — reče momče smešeći se i pokazujući niz kao sneg belih zuba. — Zapovedate li da upregnem kolica?
— Da, brate, kolica. I donesi nam kvasa.2

     Uđemo u kuću. Nijedna suzdaljska slika3 nije bila prilepljena na čistim brvenim zidovima; u uglu pred teškom ikonom u srebrnom okviru gorelo je kandilo; lipov stol bio je skoro ostrugan i opran; među gredama i po prozornim oplatama nisu se šetali žohari i švabe. Mladi se momak doskora pojavi s velikim belim vrčem, punim dobra kvasa, s velikim komadom pšeničnoga hleba i s nekoliko nasoljenih krastavaca u činiji. Postavivši svu tu zalihu na stol, nasloni se na vrata i stane nas, smešeći se, promatrati. Još mi nismo dospeli pojesti naš zakusak, kad već zadrndaju kolica pred pretkućnicom. Mi izađemo. Momče od petnaest otprilike godina, kudravo i crvenih obraza, sedelo je kao kočijaš i s trudom zaustezalo tovna lisasta ždrepca. Oko kolica stajalo neko šest ljudi, mladih divova, koji su vrlo bili nalik jedan na drugoga i na Feđu. — "Sama deca Tvorova!" — napomene Polutikin. — "Sami Tvorčići," prihvati Feđa pristajući odmah za njima na pretkućnicu; "ali to nisu jošte svi: Potap je u šumi, a Sidor se odvezao sa starim Tvorom u grad... Pazi, Vasja," nastavi on prema kočijašu, — "teraj živo, gospodina voziš. Samo na droncavu putu, pazi, polaganije; pokvarićeš i kolica, a gospodski ćeš drob uzdrmati!" — Ostali se Tvorčići nasmeju Feđinoj opomeni. — "Namesti Astronoma!" svečano krikne g. Polutikin. Feđa digne sa zadovoljstvom u zrak psa koji se na silu smešio te ga metne na dno kolica. Vasja pusti konju uzdu, mi se maknemo. — "A evo moje pisarne", reče najedanput g. Polutikin, pokazujuć na malenu nisku kućicu, — "hoćete li da uđemo?" — "Izvolite." — "Sad je prazna" — doda on silazeći, — "ali sasvim tim je vredno da je pogledate." — Pisarna se sastojala od dve prazne sobe. Stražar, ćorav starčić, dotrči sa zadvorja. — "Zdravo, Minjaiču," progovori g. Polutikin, — "a gde je voda?" — Ćoravoga starčića nestane i odmah se povrati s bocom vode i s dve čaše. "Kušajte," — reče mi Polutikin, — "ovo je izvrsna izvor-voda." Mi ispijemo po čašu, a pri tom klanjao nam se starčić do pojasa. — "No, sad možemo, čini se, napred," doda moj novi prijatelj. "U toj sam pisarni ja prodao trgovcu Alilujevu četiri desetine šume za dobru cenu." — Sednemo u kola i za po sata evo nas već u dvorištu gospodskoga dvorca.
     
— Kažite mi, molim Vas, — upitam ja Polutikina za večerom, — zašto živi u vas Tvor odeljeno od ostalih vaših mužika?

— Eto zašto: on je pametan mužik. Dvadeset i pet otprilike godina tome nazad izgorela mu kuća; i eto dođe k mojemu pokojnomu ćaći i reče: dopustite, reče, Nikolaju Kuzmiču, da se naselim u vas u šumi na blatu. Plaćaću vam dobru daću.

 — A zašto da se ti naseljuješ na blatu? — E tako; samo vas ćaćko Nikolaju Kuzmiču lepo molim da me ni na kakvu rabotu ne terate, a daću odredite kako sami znate. — Pedeset rubalja na godinu! — Izvolite. — Dobro, ali bez zaostatka, pamti. — Dakako, bez zaostatka... I evo on se naseli na blatu. Od toga vremena ga i zovu Tvorom.

— No i obogatio se? — zapitam ja.

— Obogatio. Sad mi plaća sto rubalja daće, a mogao bi mu jošte i povisiti. Već sam ne jedanput govorio: otkupi se, Tvore, ej, otkupi se!... A on me lopov uverava da nema čim; novaca, veli, nema... Ali to ne može nipošto biti!...

      Drugi se dan odmah posle čaja opet otpravimo u lov. Vozeći se kroz selo, zapovedi g. Polutikin kočijašu da stane pred niskom kućicom i zovne glasno: "Kaliniču!" — "Odmah, gospodaru, odmah" odazove se glas sa dvorišta, — "obuću podvezujem." — Mi se povezemo korakom; za selom stigne nas čovek od jedno četrdeset godina, visoka rasta, mršav, s malenom nazad nagnutom glavicom. To je bio Kalinič. Dobrodušno njegovo osmàglo4 lice, gdegde boginjavo, na prvi mi se pogled dopane. Kalinič je svaki dan, kako sam posle doznao, polazio s gospodarom u lov, nosio mu torbu, kadšto i pušku, pazio je gde ptica seda, donosio vodu, brao jagode, gradio šumnjače,5 išao po kola; bez njega nije mogao g. Polutikin ni koraka učiniti. Kalinič bio čovek osobito vesele, osobito krotke ćudi, neprestano je pevao u pô glasa, bezbrižno pogledavao na sve strane, govorio malo kroz nos, smešeći se žmirio svojima svetlomodrim očima, hvatao se često rukom za meku svoju, klinastu bradu. Nije išao brzo, ali velikim koracima, podupirući se lako na dug i tanak štapić. Svega toga dana nije ni jedanput sa mnom progovorio, posluživao mene ponizujući se, no na gospodara svoga gledao je kao na dete. Kad nas je nesnosna podnevna pripeka prinudila da potražimo zaklon, odvede nas u svoj pčelinjak, u samu šumsku guštaru. Kalinič nam otvori kolibicu po kojoj su visile ručice suhe mirišljive trave, pa namestivši nas na svežem senu, metne na glavu nekakvu vreću s mrežom, uzme nož, lonac i ugarak i ode košnici, da nam izreže sât. Mi stanemo piti providni, topli med s izvor-vodom i zaspimo pod jednolikim zujanjem pčela i brbljavim šapatom lišća. — Lak dašak povetarca razbudi me... Otvorivši oči, spazim Kaliniča gde sedi na pragu na pô otvorenih vrata i nožem rezucka žlicu. Dugo sam se naslađivao licem njegovim, krotkim, bistrim kao večernjim nebom. I gosp. se Polutikin probudi. Nismo odmah ustali. Prijatno se posle duga hoda i duboka sna leži nepomično na senu: telo se mazi i gine, lakim žarom plamti lice, slatka lenost zaklapa oči. Napokon se dignemo te i opet pođemo tumarati do večera. Za večerom progovorim i opet o Tvoru i o Kaliniču, "Kalinič — dobar je mužik," reče g. Polutikin, — "usrdan i uslužan mužik; ali gospodarstvo svoje ne može jednače6 urediti, pa ga sve odvlačim od toga. Svaki dan polazi sa mnom u lov... Kakvo je to gospodarstvo, — prosudite sami." U tom se ja s njim složim i mi legnemo spavati.

       Drugi je dan g. Polutikin bio prinuđen otići u grad u poslu sa susedom Pičukovom. Susjed Pičukov zaorao je u njega zemlju i na zaoranoj zemlji izbio jednu ženu njegovu. Ja se odvezem u lov sam i svratim se predvečer k Tvoru. Na kućnom pragu dočeka me ćelav starac, niska rasta, plećat i jak — Tvor sam glavom. Ja sam radoznao gledao toga Tvora. Sklad lica njegova sećao nas Sokrata: isto tako visoko prištavo čelo, jednako malene očice, i isti tupi nos. Mi uniđemo zajedno u kuću. Onaj isti Feđa donese nam mlieka s crnim hlebom. Tvor sedne na klupu, te je veoma mirno gladio kudravu svoju bradu i zametnuo sa mnom razgovor. On je, čini se, osećao vrednost svoju, micao se lagano, kadšto se podsmevao ispod dugih svojih brkova. Raspravljali smo o setvi, o žetvi, o seljačkom gospodarstvu... On se kao da sve sa mnom slagao; samo mi bude potom teško, te sam osećao da ne govorim baš... Tako je to nekako čudnovato bilo. Tvor se kadšto mudro izražavao, jamačno iz opreznosti... Evo vam obrazac našega razgovora:
— Čujde, Tvore, — rečem ja njemu, — zašto se ne otkupiš od gospodara svoga?
— A zašto da se otkupim? Sad ja gospodara svoga poznajem i daću svoju znam... gospodar je naš dobar.
— Opet je bolje na slobodi, — opazim ja. Tvor me pogleda sa strane.
— Sigurno, reče on.
— No, zašto se daklem ne otkupljuješ? Tvor mahne glavom.
— Čime zapovedaš, gospodaru, da se otkupim?
— No, dosta, starče...
— Dospe li Tvor među slobodne ljude, — nastavi on poluglasno, kao da za sebe govori, — ko bez brade živi, taj je veći od Tvora.7
— Pa i ti sam obrij bradu.
— Što je brada? Brada je — trava, možeš je pokositi.
— No, što daklem?
— A da Tvor ravno međ trgovce zapane; trgovci žive dobro, pa i oni su bradati.
— Zar se ti gle i trgovinom baviš? — upitam ga ja.
— Trgujemo pomalo uljem i katrancem... Zapovedaš li, gospodaru, da se upregnu kolica?
"Jak si jezikom i čovek na oprezu," — pomislim ja. — Hvala, ne treba, — rečem na glas — kolica mi ne treba; sutra ću obaći oko tvoga majura i, ako dopustiš, noćiću u tebe na seniku.
— Dobro nam došao. Ali hoće li ti zgodno biti na seniku? Zapovediću ženama, da ti pošalju ponjavu i metnu jastuk. Ej, žene! — vikne on dižući se s mesta, — ovamo vas žene!... A ti, Feđa, pođi s njima. Ta žene su glup stvor.

     Posle četvrt sata sprovede me Feđa sa žiškom u senik. Ja se bacim na mirišljivo seno, pas se smota kod nogu mojih; Feđa mi zaželi dobru noć, vrata zaškripe i tresnu. Ja nisam dosta dugo mogao zaspati. Krava dođe k vratima, šumno dahne dva puta; pas zalaje s dostojanstvom na nju; svinja prođe mimo zamišljeno rokćući; konj stao negde u blizini žvatati seno i dahtati... napokon zadremam.

      U zoru me probudi Feđa. Ovaj mi se veseli, okretni momak vrlo dopane; pa je i, koliko sam mogao opaziti, bio i ljubimac staroga Tvora. Obojica se sasvim ljubazno među sobom peckala. Radi toga što sam proveo noć pod krovom njegovim ili poradi drugoga čega, postupao je Tvor mnogo prijaznije sa mnom od jučer.
— Samovar ti je spreman, — reče on meni smešeći se, — ajdemo čaj piti.

Mi posedamo za stol. Zdrava žena, jedna od nevesta njegovih, donese lonac s mlekom. Svi su sinovi njegovi redom ulazili u kuću.

— Koliko li je u tebe poroda! — opazim ja.

— Da, — progovori on, odgrizajući majušan komadić šećera, — na sebe i na svoju staru čini se da se ne mogu potužiti. — I svi s tobom žive?
— Svi. Sami to hoće, tako i žive. — A svi su oženjeni?
— Osim jednoga ugursuza, koji neće da se ženi, — odvrati on pokazujući na Feđu, koji se kao i pre naslonio na vrata. — Vaska, taj je jošte mlad, taj može počekati.
— A zašto da se ženim? — reče Feđa, — meni je i ovako dobro. Čemu mi žena? Da se svađam s njom, što li?
— No, ti već... već ja tebe poznajem, srebrno prstenje nosiš... Sve bi se ti njuškao s dvorskim devojkama... Man'te se ćorava posla, bestidnici, — nastavi starac psujući sobarice. — Već ja tebe poznajem, moj gospodski sine!
— A kakvo je dobro u ženi?
— Žena je — poslenica, — važno opazi Tvor.
— Žena je mužiku što i sluga.
— A šta će meni poslenica?
— Voliš ti tuđim rukama zmije hvatati. Poznajemo takve ptičice. — No, oženi me, kad je tome tako. A? Što? Zašto ćutiš?
— No, dosta, dosta, lakrdijašu! Gle, mi dosađujemo gospodinu s tobom. Oženiću te, ne boj se... A ti se, gospodaru, ne srdi; vidiš, dete je jošte maleno, jošte nije dospelo do razuma.
Feđa strese glavom...
— Je li kod kuće Tvor? — oglasi se za vratima poznat glas, — i Kalinič uđe u kuću s ručicom poljskih jagoda u rukama, što je ubrao za svoga prijatelja Tvora. Starac ga radosno dočeka. Ja pogledam čudeći se na Kaliniča; priznajem, nisam očekivao takve "nežnosti" od mužika.

      Toga sam ja dana otišao u lov četiri sata kasnije nego obično i provedem tri sledeća dana u Tvora. Moji su me novi znanci zanimali. Ne znam čim sam stekao njihovo poverenje, no oni su se neprinuđeno sa mnom razgovarali. Ja sam ih sa zadovoljstvom slušao i pazio na njih. Oba prijatelja nisu nikoliko bili nalik jedan na drugoga. Tvor je bio čovek rasudljiv, praktičan, administrativna glava, racionalista; Kalinič je naprotiv pripadao k broju idealista, romantika, ljudi zanosnih i sanjara. Tvor je poimao zbilju, to jest: sagradio što mu treba, nakupio nešto novaca, slagao se s gospodarom i s drugim vlastima. Kalinič išao je u obući od lika, te je kojekako kuburio. Tvor je narodio veliku porodicu, pokornu i složnu; u Kaliniča bila jednom žena koje se on bojao, a dece nije uopšte imao. Tvor je u dušu poznavao g. Polutikina; Kalinič se klanjao svome gospodinu. Tvor je Kaliniča ljubio te ga zaštićivao; Kalinič ljubio je i cienio Tvora. Tvor govorio je malo, podsmevao se i bio pametan za sebe; Kalinič je govorio s vatrom, ako i nije pevao kao slavulj, kako okretni tvornički radnik... No Kalinič imao je prednosti, što je i sam Tvor priznavao, na primer: bajao je krv, strah, besnoću, terao gliste; pčele mu se davale, bio je sretne ruke. Tvor ga preda mnom zamoli da uvede u konjušnicu novokupljena konja, Kalinič ispuni molbu staroga skeptika sasvim savesno i važno. Kalinič se držao više prirode, a Tvor — ljudi i društva; Kalinič nije rado rasuđivao i u sve je slepo verovao; Tvor se pače podigao do ironičke tačke, s koje je poglêdao na život. Mnogo je video, mnogo i znao, i ja sam se mnogomu od njega naučio. Iz njegova sam ja pripovedanja na primer saznao da se svakoga leta, pred kosidbom, pojavljuju u selima malena kolica, osobita obrasca. U tim kolicima sedi čovek u kaftanu i prodaje kose. U kovanim novcima ište rubalj i dvadeset pet kopejaka — rubalj i pol u bankama; na dug tri rublja i rubalj u srebru. Svi mužici, razume se, uzimaju u njega na veru. Za dve-tri nedelje evo ga i opet, da traži novce. Mužik je istom ovas pokosio, daklem ima čime platiti; ide s trgovcem u krčmu i tamo se isplaćuje. Pojedini su vlastelini već namislili da sami nakupuju kosa za gotove novce, pa da ih razdaju na dug mužicima pod istu cenu; nu mužici bili su nezadovoljni, pače pokunjeni; lišavali ih tako zabave da kuckaju po kosi, prisluškuju, te je prevrću iz ruke u ruku, pa do dvadeset puta pitaju varavoga gradskoga trgovčića: "a znaš li, čoče, da ova kosa nije baš onoga...?" Tako su isto lukavi kupujući srpove, s tom jedinom razlikom što se tu i žene u posao mešaju i što dovedu kadšto samoga prodava-ča do potrebe da ih na korist njihovu izbije.

     Ali najviše stradaju žene, evo u kakvom slučaju. Nabavljači građe za papirnice poveravaju kupovanje dronjaka ljudima osobite vrsti, koje zovu u nekim okruzima "orlovi." Takav orao, primivši od trgovca oko dvesta rubalja, ide na plen. No on ne napada kao plemenita ptica od koje mu ime, otvoreno i smelo: naprotiv, poslužuje se kovarstvom i lukavstvom. Kolica svoja ostavlja negde u grmlju oko sela, a sam ide po zadvorju i odstraga kao kakav prolaznik ili naprosto besposlica. Žene naslućuju dolazak njegov, te mu kradom idu u susret. U hitnji se svršuje trgovački posao. Za nekoliko medenih grošića predaje žena "orlu" svaki nepotrebit dronjak, no često puta pače i muževlju košulju i svoj haljinac. U poslednje vreme drže žene probitačnim same sebe krasti i takvim se načinom rešiti konopalja, osobito "svlaka," — znamenito rasprostranjivanje i usavršivanje prometnosti "orlova!" No zato su se i mužici izoštrili sa svoje strane, pa kako i najmanje naslute ili samo načuju da se pojavio "orao," odmah se živo laćaju mera oštrih da se očuvaju. I zaista, nije li to uvredljivo? Konoplju prodavati njihov je posao, — i oni je zaista i prodaju — ne u gradu, — u grad valjalo bi im se samim vući, — već nadošlim trgovčićima, koji nemajući kantara računaju na pud četrdeset pregršti, — a vi znate kolika je pregršt, kolik dlan u ruskoga čoveka osobito, kad je "usrdan!"

     Takvih sam se pripovesti ja, čovek neiskusan i u selu, štono se veli, "nedomaći", dosta naslušao. No Tvor nije sveudilj pripovedao, nego je i sam mene raspitivao o koječemu. Saznavši da sam bio u inostranstvu, raspali se u njem radoznalost... Kalinič nije za njim zaostajao; no na Kaliniča više je delovao opis prirode, gora, vodopada, neobičnih zgrada, velikih gradova. Tvora su zanimala pitanja o upravi i vladi. On je sve redom raspitivao: — "Je li u njih onamo tako isto kao što u nas, ili inače?... Nu govori, gospodaru, — kako je?..." — "A! Ah, Gospodi, budi volja tvoja!" klikne Kalinič, dok sam ja pripovedao. Tvor je mučao, mrštio guste svoje obrve i samo kadšto opazio "da ovo ili ono u nas ne bi moglo biti, a evo ovo je dobro, ovo je u redu." Svih njegovih pitanja ne mogu vam pono-viti, pa i nema tome razloga; no iz našega razgovora stekao sam uverenje, čemu se zuasigurno čitaoci nikako ne nadaju, — uverenje da je Petar Veliki bio pravi ruski čovek, ruski osobito u svojim reformama. Ruski je čovek tako uveren o sili i snazi svojoj, da mu nije stalo, makar se i polomio: malo se bavi prošlošću svojom i slobodno gleda napred. Što je dobro — to mu se dopada, što razborito — to mu i podaj, a otkuda to dolazi — to mu je deveta briga. Zdrav njegov smisao rado se podruguje suhoparnomu nemačkomu mudrovanju; no Niemci su po njegovim rečima radoznao "narodić" i on je gotov poučiti se u njih. Hvala iznimnom položaju njegovonm, i istinskoj nezavisnosti njegovoj, govorio je Tvor sa mnom o mnogo koječemu, čega ne bi iz drugoga vilama izvadio, kako kažu mužici, — žrvnjem ne bi izmljeo. On je zbilja poimao svoj položaj. Razgovarajući se s Tvorom, prvi sam put čuo prost, pametan govor ruskoga mužika. Znanje njegovo bilo je za nj dosta opsežno, no čitati nije znao; Kalinič je — znao. "Ovomu je šaljivdžiji uspelo na- učit knjigu," — nastavi Tvor, — "nikad mu nisu, što se pamti, pčele mrle." — "A jesi li decu svoju dao na knjigu?" — Tvor zaćuta malo. "Feđa zna." — "A drugi?" — "Drugi ne znaju." — "A zašto?" — Starac ne odgovori i zapodene drugi razgovor. Uostalom, ma i kako pametan bio, opet se i u njega našlo dosta predsuda i praznoverja. Žene je, na primer, iz dna duše prezirao, a u veselu trenutku bila mu slast podrugivati im se. Žena njegova, stara i svadljiva, nije slazila celi dan s peći8 i neprestano je mrmljala i psovala. Sinovi se nisu obazirali na nju, no neveste držala je ona u strahu božjem. Ne peva badava u ruskoj pesmici svekrva:

Какой ты мне сын, какой семьянин!
Не бьешь ты жены, не бьешь молодой...9

Jedanput se već nakanim zauzeti se za neveste, kušajući uzbuditi samilost Tvorovu; no on mi mirno odvrati: "veseli li vas zanimati se takvim... tricama, — puštaj žene, neka se kolju... Što ih više razvađaš — to su gore, pa nije vredno ni ruke mrčiti."

Kadšto je opaka baka slazila s peći i dozivala iz predkućja kućnoga psa govoreći: "ovamo, ovamo, ćuko!", a onda udri žaračem po mršavim leđima njegovim; ili je stala pod nadstrešje, te se, kako je Tvor govorio, sa svima prolaznicima "grizla." Muža svoga bojala se sasvim tim i na njegovu se zapoved pobrala na peć. No osobito je bilo zanimljivo slušati raspru Kaliničevu s Tvorom kad je stvar došla do g. Polutikina. — "Više mi u njega, Tvore, ne diraj preda mnom," — reče Kalinič. "A zašto ti ne sašije čizme?" — odvrati ovaj. — "Kakve čizme!... Šta će meni čizme? Ja sam mužik..." — "Evo i ja sam mužik, pa gle..." Kod te rieči digne Tvor nogu svoju i pokaže Kaliniču čizmu skrojenu zasigurno iz mamutove kože. — "Ta ti valja da nisi brat naš!" odgovori Kalinič. — "No da ti barem dade za likovu obuću: gle, ti ideš s njim u lov: valjda koliko dana, toliko trebaš i obuće." — "On mi daje na likovu obuću." — "Da, prošle godine dao ti desetak." — Kalinič se srdito odvrati, a Tvor da se udavi od smeha; pri tom su majušne očice njegove posve iščezavale.

    Kalinič dosta je ugodno pevao i svirao na balalajci.10 Tvor ga slušao te slušao, najednom spusti glavu na stranu i stane slagati žalosnim glasom. posebno  mu je draga bila pesma:

Доля ты моя, доля!11

Feđa nije propustio zgodu da ne pecne oca. — "Zašto si se, starče, tako ražalostio?" — No Tvor, poduprvši obraz rukom, zatvarao oči i nastavio tužiti se na svoj udes... Zato nije u drugo vreme bilo marljivijega čoveka od njega. Uvek je znao sebi naći bilo kakav god posao — kolica popravljati, ogradu podupirati, ormu pregledati. Do osobite čistoće nije mu ipak stalo bilo i odgovori mi jedanput na napomenu moju: "u kući treba da stanom miriše."
— Pogledajte, — rečem mu ja na to, — kako je u Kaliničevoj košnici čisto.
— Pčele bi prestale živeti, gospodaru, — reče on uzdahnuvši.
— A imaš li ti, — upita me drugi put, — očevinu svoju? "Imam." — "Je li kako daleko odavle?" — "Neko sto vrsta." — "A živiš li ti, gospodaru, na očevini svojoj?" — "Živim." — "Ali se najviše valjda baviš puškom?" — "Da ti pravo kažem, da." — "I pravo činiš, gospodaru, streljaj sebi u zdravlje male tetrebe, a starešinu menjaj češće."

    Četvrti dan uvečer pošalje g. Polutikin po mene. Žao mi je bilo rastajati se sa starcem. Ja sjednem s Kaliničem zajedno u kola. — "Nu, zbogom, Tvore, ostaj zdravo," — rečem ja... "Zbogom, Feđa." — "Zbogom, gospodaru, zbogom, ne zaboravi nas." Mi se povezemo; večernje se nebo tek zažari. — "Sutra biće prekrasno vreme," nastavim ja gledajući na vedro nebo. — "Neće, biće kiše," odvrati Kalinič; — "patke eno pljeskaju, a i trava vrlo silno miriše." — Mi zađemo u grmlje. Kalinič zapeva u pô glasa poskakujući na sedalu, pa je sve gledao i gledao na sumračje...
       Sutradan ostavim gostoljubivi krov g. Polutikina.

Lovčevi zapisi
s ruskog preveo Mirko Divković
prevod redigovao Zvonimir Bulaja







Нема коментара:

Постави коментар