1. 2. 2022.

Charles Dickens, Senovita kuća - DUH SOBE GOSPODARA B. 5



DUH SOBE GOSPODARA B. 

                        Bio je moj red, te, nakon kratkog ćutanja, započeh:
„Kad zauzeh trouglastu sobu na tavanu, koja je toliko na zlom glasu, pre svega, mučilo me pitanje ko beše taj gospodar B.? Moje pretpostavke bejahu bez broja? Beše li pri krštenju nazvan: Bortul, Brne, Blaž, Bonifacijus... Ili mu je prezime počinjalo tim slovom? Kako se prezivao? Kako se prezivao? Bakter, Blak, Braun, Beker, Bagins, Bord, Bunč? A ne beše li nahoče, te prosto nazvan B? Da ne beše kakav srodnik slavne gospođe tetke „Bjul“, koja je u doba moga detinjstva bila u sjaju?
        Pošto sva ta pitanja ostaše bez odgovora, ja se počeh mučiti drugima, tražeći neku tajanstvenu vezu između glasa B. i spoljašnjosti, zanimanja i drugih osobina koje počinju sa B. Na primer pitao sam se beše li blaženo počinuvši beo, bled, brkat, bradat, butrast, bistar, budalast? Beše li bakalin, bravar, bačvar, berberin? – bogat, bogalj, besan? – bezbožan, brbljiv, bljutav, itd.
        Elem, sve reči, koje se počinju sa b, ne davaše mi mira. Doduše u snu nisam viđao ni gospodara B. ni ostala b, ali čim bih se probudio noću, odmah bi naletali sa svih strana.
       Tako je trajalo deset prvih noći; ja sam nekako postupno osećao da se priviđenje približava. I prvo bi jednom u zoru, kad ustadoh da se obrijem. Na moje veliko čuđenje, (a možete zamisliti na koliki užas!) ja videh nekog drugog u ogledalu, nekog ko nije ni izdaleka na mene ličio. Meni je sad pedeset godina, a onaj koga ja počeh brijati beše mladić.
       Užasnut, ja se okretoh. Iza mene ne beše nikoga. Kad se ponova obrnuh ogledalu, sretoh se sa istim licem. Beše mladić, koji je uzeo brijač, ne da se oslobodi brade, nego da je drži da raste. Obuzet neiskazanim uzbuđenjem, ja ipak ne pobegoh iz trouglastog sobička, nego počeh hodati po njemu. U tome se reših da dovršim prekinuto brijanje. I ja se ponovo zaustavim pred ogledalom, ali zatvorenih, očiju, očekujući da mi se povrati hrabrost. Ali se opet sretoh sa mladićem od dvadeset i četiri do dvadeset i pet godina, koji me gledaše netremice. Ja opet zatvorih oči, skupivši svu snagu volje da se priberem. Kad nanovo digoh oči, videh svog pokojnog oca gde se brije. Malo posle privide mi se deda, koga, uzgred da kažem, nisam ni poznavao.
        Premda veoma uznemiren, ja se ipak odlučih da ne govorim o tome do danas, prema našem ugovoru. Istog dana uveče, ja pođoh u svoj sobičak, spreman da se opet sukobim sa kakvim priviđenjem. I ako to očekivanje beše uzaludno pre spavanja, ono me ne izneveri malo posle, oko dva časa posle ponoći, kad se trgoh iz veoma nemirnog sna, te ugledah do sebe na postelji kostur gospodara B.
       Ne znam kako, ali sam odmah razumeo da je to njegov kostur.
       Ja iskočih iz kreveta, a kostur pojuri za mnom, pitajući žalostivo: „Gde sam ja ovo? Šta mi se desilo?“
        Na jedan mah, mesto kostura, videh senku. Mladi čovek, niskog rasta, beše odeven na starinski način. Osobito mi privuče pažnju njegov mrki gunj, s dva reda kovanih putaca, što se nizahu duž ramena. Oko vrata je imao pošu9 ružičaste boje. Desnom rukom, izmrljanom mastilom, beše pritisnuo stomak. I izraz njegovog lica, osutog bubuljicama, pokazivaše da boluje od stomaka. Odmah pomislih da je to senka nekog mladića, koji je za života, popio suviše lekova.
– Gde sam ja ovo? – ponovi mala senka patetičnim glasom. – Zašto sam se rodio u vreme kad se mnogo upotrebljavala živa kao lek? I zašto su mi je mnogo davali?
         Ja učtivo odgovorih da mu ne mogu pomoći odgovorima.
– A gde je moja sestrica? – nastavi duh. – Gde je moja anđeoska ženica? Gde je mladić, moj školski drug?
       Ja ga počeh preklinjati da se stiša i da se uteši za onima koje oplakuje, i nastavih da je vrlo moguće, da je njegov školski drug pošao zlim putem, kao što je pošlo mnoštvo i mojih školskih drugova! Pa onda se zanesoh i počeh pričati o njegovom prijatelju. „Verujte mi“, rekoh, „on beše prosta varalica. Baš poslednji put sastasmo se na velikom ručku ʼKod Dolijansaʼ. On imaše oko vrata veliku, belu pošu, a u glavi sve same nastrane misli. O sebi je mislio da bolje ne može biti. Na primer sam je cenio svoje klimanje ili odricanje glavom kao Bog zna kako mudar sud. Često smo se sastajali kod pomenutog starog Dolijansa, i vaš sadrug imaše sve više i više prilike da se pokaže u svojoj pravoj boji, dok, najzad, videsmo sa kim imamo posla. Beše obični nemirko, nezadovoljan svim i svačim na svetu. On je lutao po svetu, propovedajući Adamovom pokoljenju svakojake novotarije, između ostalih i to da engleska banka mora staviti u cirkulaciju ne znam koliko miliona novčića od deset penija; inače da će propasti.
        Duh me pažljivo sasluša, gledajući me oštro, a pošto završih, on mi samo podrugljivo reče:
– Berberine!
– Berberine? – ponovih začuđen. – Ja nisam tog zanata.
– Berberine – ponovi duh i nastavi – odsada brijaćeš uvek nove mušterije, ponekad mene, ponekad jednog drugog mladića, ponekad samog sebe, ponekad svoga oca i deda. Tako ćeš odsad uvek noćivati s jednim kosturom.
         Dršćući slušah strašnu presudu.
– Berberine, zamnom! – reče duh.
       Čim on to reče, ja odmah osetih da sam opčinjen i da moram za njim. I smesta poletesmo iz trouglastog sobička.
       Svakome su poznata putovanja veštica. Nema sumnje da su one pričale suštu istinu, osobito kad im se istina naterivala na usta, pomoću vešto smišljenih pitanja, a još više sredstvom torture.
      Za sve vreme otkad stanujem u sobi gospodara B. ja sam, svake noći morao leteti za utvarom. Ta su putovanja bila neobična, duga i nastrana ne manje nego veštičja u srednjem veku. Doduše nisu me prikazali strašnom starešini, nagom, rogatom i repatom starcu, koji predsedava vrzinom kolu; ali vas uveravam da sam ipak bivao u tim skupovima, i kažem vam da su isto tako smešni kao i oni u običnom životu, samo što su malo nepristojniji. Tu sam upoznao dosta stvari koje za mene imaju veliko značenje.
      Pošto sam svestan da govorim istinu i da ćete je i vi sami priznati, pričaću vam redom.
       U početku sam polazio na put na drški od metle. Posle na drvenom konju. Da vas bolje uverim, kunem vam se, da je konj bio obojen, te sam osećao njegov miris, osobito kad bi se zagrejao; posle, vremenom, išao sam za utvarom na kolicima, gde se osobito osećao pomešani miris pasa sa mirisom šamara (pozivam se na moje vršnjake da to odreknu ili potvrde). Posle, vremenom, išao sam za utvarom na magaretu bez glave, tačnije da kažem, ono je imalo glavu, ali pošto ga je neprestano mučila glad, ono je uvek kaskalo oborene glave, tražeći hranu. Posle, vremenom, jahao sam za utvarom na konjiću, koji se mnogo propinjao i udarao nogama. Da, zaboravih napomenuti, da sam se dao i na „ringišpile“ po pazarima.        Najposle sam se vozio za utvarom na kolima.
      Da vam ne bih suviše dosađivao pričanjem, iako su moja putovanja čudnovatija nego ona Sinbada Mornara, izneću vam samo jedan događaj, po kome ćete moći suditi sve ostalo.
      Ali, pre toga, dopustite mi, da vam napomenem jednu čudnu pojavu, koja se zbila u meni.
      Behu nastale neverovatne promene u meni.
      Kako da vam kažem? Bio sam isti, a opet, nekako, ne bejah isti. Nešto osta u meni neizmenjeno, upravo osta nepokolebljivo, iako inače ja bejah sasvim drukčiji od onoga što se dizao iz kreveta gospodara B. Lice mi posta sasvim glatko, a noge mi se skratiše.
     Jednom, pri polasku u noćni izlet, sukobih se pred vratima s nekim stvorenjem, koje takođe imaše glatko lice i kratke noge. Ja se nimalo ne začudih videći svoju sliku i priliku. Baš naprotiv, ja mu se obratih kao starom znancu i to, s najčudnovatijim predlogom, što se može zamisliti.
– Hajdemo – rekoh – da sastavimo jedan harem. – To sam rekao, što kažu, s neba pa u rebra.
- Hoću, drage volje? – odgovori odmah moja prilika, ne čudeći se nimalo nastranosti tog predloga, nego još poskočivši od radosti. – Hajde da sastavimo harem!
       Videlo se da moja prilika nema pojma ni poštovanja prema sebi, kao što nemah ni ja. Videlo se da smo se oba u svemu ugledali na čuvenog kalifa Haruna al-Rašida, mirišljave uspomene.
      Pošavši zajedno u noćni svet, mi nastavismo pregovore. Prvi nam je uslov bio da držimo u tajnosti naš plan od gospođice Grefinove – ne stoga što nam se činjaše zazoran taj istočni običaj, nego zato što smo znali da Grefinova nije kadra oceniti lepotu tog običaja, kao ni veličinu čuvenoga Haruna al-Rašida. Ali se složismo da poverimo našu tajnu gospođici Bjul.
      Nas je bilo desetoro u pansionu gospođice Grefinove, u Hamstidu – osam devojaka i dva mladića. G-đica Bjul u zrelom dobu od devet godina, predsedavaše našim skupovima.
      Istog dana, ja porazgovarah s njom i predložih joj da bude moja prva sultanija u mom haremu. G-đica Bjul, razume se, pošto se dugo borila sa prirodnom devojačkom stidljivošću, priznade da joj laska ta ponuda, ali, pre svega, želela je da dozna kakvo mesto u haremu namenjujem gospođici Pipson. Veliko je prijateljstvo vezivalo te dve gospođice, jer je Grefinova Pipsonovoj bila obećala, da će s njom deliti sve svoje tajne i sve svoje stvari do smrti; na to joj se beše najsvečanije zaklela na svom molitveniku, koji beše išaranih, pozlaćenih korica.
Elem, gđica Bjul uveravaše me da ona mora saopštiti predlog svojoj vernoj prijateljici, a, u isto vreme, poče me uveravati da Pipsonova nije obično čeljade.
Zaista, g-đica Pipson imaše plavu, kovrdžastu kosu i plave oči – a to je bio moj ideal, te joj odmah odgovorih da ja smatram g-đicu Pipson kao predstavnicu čerkeske rase.
– Pa onda, kako ćemo? – zapita g-đica Bjul zabrinuto.
– Pa onda, samo se po sebi razume! – rekoh ja. – Neka je dovede trgovac, neka mi je ponudi i kaže cenu!
– A neću li ja biti sumnjičava? – zapita Bjul, oborivši oči.
– A, nećeš, nećeš, moja Zobajido – velim ja. – Ti ćeš doveka ostati prva sultanija, uvek ćeš imati prvo mesto u mome srcu i na mom prestolu.
       Tada Bjul pristade da razgovara o stvari sa svojim sedam drugarica.
        Tog istoga dana, ja se setih da bismo se mogli poveriti našoj staroj veseloj dvorkinji Tobi. Ona beše za sve sposobna. Tobi ličiše na staru kudelju, i na njenom licu beše sloj rumenila. Za vreme večere ja gurnuh u ruku g-đici Bjul jedno pisamce, kojim je nastojah privoleti da i ona poradi, da nam Tobi zameni Mesrura, poglavicu haremskih stražara.
     Kao što obično biva u velikim snovima, bilo je dosta smetnji i toj našoj ustanovi.Moja prilika, (već u prvoj prilici), pokaza se kao čovek podlac – jer, kad pored sve svoje hitrine i nastojanja da se nezakonito popne na presto, ne uspe u tome, onda se poče izgovarati kako mu savest ne dopušta da pada na kolena preda mnom, svojim kalifom, i da mi daje titulu, koja mi pripada, naime: „poglavaru svih pravovernih!“
      Čak, veliki vezir u nekim prilikama govoraše o meni kao o kakvom dečku i govoraše da neće da se igra sa mnom!... Igra!... Uz to beše vrlo često grub.
      Ali, u takvim zgodama, njega bi satro opšti gnev harema, a mene bi usrećilo osam osmejaka, osam najdivnijih hurija.
      Doduše, ti me osmejci usrećavaše samo onda kad bi g-đica Grefinova svratila oči na stranu, pa i onda su ostale to činile uz najveću opreznost – jer, po nekoj istočnoj legendi, gnevna sultanija mogaše videti i kroz pleća upravo kroz neko izvezeno kolo svog skupocenog ogrtača.
      Svakoga dana, posle večere, ja bih ostao u haremu po jedan čas, a tada se sultanije nadmetaše koja će lepše osladiti dokolicu svoga Haruna al-Rašida, koji se tu odmaraše od državnih poslova. Uzgred da kažem, ti njegovi poslovi behu, (kao što su u svim državama), aritmetičke vrste, pošto „poglavica svih pravovernih“ trošiše nemilice.
      Mesrur, starešina haremskih stražara, beše pošten i odan čovek, ali neumešan u svom poslu, tako kad bi ga prva sultanija zvala on se ne bi žurio da dođe.
Jednom položi metlu na kalifov divan! Drugi put ogrćući i kalifa crvenom kabanicom (bundicom g-đice Pipsonove), jedva mu pokri pleća. Pa onda često uzvikivše, obraćajući se kalifu: „O, Bože, ala ste lepi!“ – Kao što vidite to ne beše nimalo istočnjački. Pa onda mesto da kaže „Bismilah“, Tobi... hoću reći Mesrur, rekao bi „Aliluja!“ Sem toga, beše suviše veseo, držaše usta suviše otvorena, izražavaše svoje divljenje prvim rečima koje bi mu došle na usta. Zamislite koliko se zaboravi kad kupi lepu čerkeskinju za 500 hiljada kesa zlatnika, (što ne beše skupo), da poljubi i kupljenu robinju, i prvu sultaniju i kalifa i sve redom. Alah neka mu oprosti.
       Kad smo išli u šetnju, dvoje i dvoje, hamstigonskom cestom, obično gospođica Grefinova (mati glavne sultanije) beše u prvom redu s desna i dostojanstveno koračaše. Ona beše uzor skromnosti i pristojnosti. Ja bih mnogo platio da doznam šta bi ona činila kad bi doznala svu istinu, kad bi se uverila da predvodi četicu muhamedanaca! Meni beše veoma prijatno tajanstveno uživanje da posmatram kako se u svom neznanju meša s nama. Ona to ne znaše, a znala je sve što se u knjigama nalazi. Jednom, bogme, zamalo se ne odasmo. To je bilo u crkvi, gde nas desetoro, kao obično, besmo uvrstani na vidnom mestu, sa dražesnom ćerkom upraviteljke na čelu – a to je bio jedan način reklame.
        Sveštenik baš čitaše opis domaće sreće cara Solomona, gde se pominje njegovih osam stotina carica. U tom trenutku sveštenik, baš kao naročito, zaškilji na mene, a ja se sav zacrveneh i krupni znoj probi mi lice. Veliki vezir ublede kao samrtnik. Ceo haremčić zamrmolji kao da ga opali žarko bagdadsko sunce. Stroga gospođa Grefin usta u svojoj klupi i strašnim pogledom pogleda – islamsku decu. Mene obuze sumnja da su se crkva i država sporazumele da nas, zbog velikog prestupa, izlože javnom kajanju u crkvi, nego u tom kritičnom trenutku, spase nas jedino nehotični, naviknuti pokret prve sultanije, g-đice Grefinove, koja se, u zgodan čas, pokloni ka zapadu.
        Rekao sam pre, da haremčić živeše u slozi i ljubavi, ali ipak beše nekih zađevica u njemu. Sultanije se prepiraše: da li kalif ima pravo da ih grli kad su na okupu. Zobejida beše protiv toga i još tvrdiše, da ona ima pravo da ih sve izgrebe. Lepa Čerkeskinja govoraše da bi ona, ako do toga dođe, pokrila lice zelenom torbicom, u kojoj držaše knjige. Druga neka istočanka, neobično lepa, (nju dovedoše u konak neki trgovci, što su svakih šest meseci putovali pustinjom), imala je uopšte suviše slobodoumna načela. Kako su joj prebacivali da vrlo nežno gleda mog velikog vezira, ona se naljuti i otvoreno izjavi: E baš ona njemu čini čast što mu katkad dozvoljava da je poljubi – iako on na to nikakvog prava nema!
Ukratko da kažem, harem je vrio takvim paljbama, dokle Mesrur ne nađe jedan pametan način, da to utiša. On predloži neku prostodušnu ali lepuškastu robinju, između čestitog kalife i sultanije, a s dužnošću, da prima njegove poljupce na svoje rumene obraščiće, pa da ih ona raznosi među sultanije. I taj se običaj usvoji.
Baš kad se nalazih na vrhu sreće, onda me odjednom zadesi nenadana žalost. Da idemo redom. Ja počeh da pomišljam na svoju majku i na ono šta bi ona rekla, kad bih joj o Petrovu danu nenadano doveo osam lepih devojaka. Pomišljao sam takođe na broj kreveta u kući, na ostali nameštaj, na dohodak moga oca, na mesara, pekara, itd.
        Veliki vezir i harem, pogađajući uzrok brige njihovog kalifa i gospodara, pomagahu takođe da mu se briga poveća, jer mu sve sultanije, najpre, izjaviše večnu vernost, pa onda želju da ga dvore do veka. Doveden do očajanja, zbog tih izjava, ja izgubih san i provedoh čitave časove premišljajući o svojoj žalosnoj sudbini. Ja ozbiljno pomišljah da kleknem pred g-đicu Grefinovu i da joj ispovedim kako ja u svemu ličim na cara Solomona – ne bih li se tako kurtalisao.
Jednom mi pođosmo u šetnju, kao obično, dvoje i dvoje, ali ja u toj prilici ne dadoh običnu naredbu velikom veziru, da oštro pazi na najmlađeg carinskog pozornika kod varoške granice, koji imaše običaj da svojim prostačkim očima gleda haremsku lepotu. (Ja i vezir već se dogovarasmo da mu po jednom crncu pošaljemo gajtan). Toliko sam bio zauzet svojim mislima, zbog velikih nezgoda, koje me čekaju kad se bude prenosio harem. Ja sam bio pogružen, pomišljajući na neprijatnu stranu muslimanskih običaja. Uto se neki stranac primače gospođi, pa pošto je išao neko vreme pored nje, poče me zagledati. Pretpostavljajući da je to dželat, da je kucnuo moj poslednji čas, ja dadoh maha nogama, a u glavi, kao kroz neku maglu, zače mi se pomisao da bežim u Misir.
       Stade cika celog harema, upraviteljka iz sveg grla vikaše za mnom, a moj neverni vezir progna me. Onaj isti carinski pozornik, kome ja mišljah da pošaljem gajtan, pođe mi u susret i utera u jedan ćošak, ščepa me, kao da bejah ovan.
Na moje veliko iznenađenje, gospođa ne samo što me ne izgrdi, nego još blago reče da je to „zaista čudnovato“, pa onda me zapita zašto sam pobegao videvši džentlmena.
       On, međutim, beše otišao.
      I da mi se povratio dah, ja ne bih odgovorio.
         Kad uđosmo u zavod, gospođa se sa mnom odvoji u drugu sobu i zovnu Mesrura, poglavicu haremskih stražara, te mu prošapta nešto, zbog čega se odmah Mesrur povrati u prvobitnu Tobi, te briznu u plač, govoreći:
– Neka ti Bog bude u pomoći, jadno, dobro dete. Tvoj otac je bolestan?
Srce mi se poče trzati i ja zapitah isprekidano:
– Je li veoma bolestan?
– Neka ti Bog da snage da izdržiš – nastavi ona, kleknuvši preda me, kako bih zgodno mogao nasloniti glavu na njeno rame.
– Tvoj otac je... umro!
      Posle te kobne reči, nestade Harun al-Rašida, niti on ikada više vide ijedne od svojih osam sultanija...
       Kod kuće me, sem žalosti, dočeka i siromaštvo. Zbog silnih dugova, sve nam se prodade.
       Mene otpraviše u jedan drugi zavod, gde mi je bilo da ne može gore, gde behu samo odrasli dečaci. U tom zavodu sve beše rđavo i prostačko, i hrana, i odelo, i nauka, sve, sve. Malo i veliko u njemu beše puno zlobe. Ti novi sadrugovi znali su šta se desilo u mojoj kući te često, podražavajući glas činovnika pri licitaciji, hvataše me vičući, „ko da više?“
      Ja sam se dobro čuvao da ne odam tim gadovima da sam ja bio Harun al-Rašid i da sam imao svoj harem, jer da su još to doznali, toliko bi me kinjili, da bih se ja, iz očajanja, odista udavio u baruštini, koja beše blizu dvorišta naše škole.
Nažalost, prijatelji moji, u sobičku gospodara B. ne beše druge utvare, do utvare moje mladosti, moje nevinosti i nekadašnjeg maštanja.
      Koliko puta trčah za tom utvarom, ali, otkad sam zreo čovek, nikad je ne mogah stići, nikad je ni srcem ne mogah posmatrati u svoj njenoj čistoti.
      A što se tiče one presude gospodara B, vi znate da se ona vrši nadamnom, jer ja brijem sve nove i nove osobe u ogledalu.
       Takođe ja stalno ležem i ustajem sa kosturom, koji je sa mnom dokle sam na ovom svetu.
________


preveo Sima Matavulj 
Bookland , Beograd , 2008 godina 
 
                             NASTAVAK : Romani u nastavcima  

Нема коментара:

Постави коментар