KATEGORIJE

10. 8. 2024.

Stevo Grabovac: Poslije zabave (odlomak)

 

Jednog dana, kada sam se vratio iz firme, zatekao sam ga kako leži na podu pored kreveta, zabrinuta i usplahirena majka odmah me obasula bujicom riječi iz kojih skoro ništa nisam uspio da razaznam. Nekako sam je uspio umiriti tako da sam konačno razumio šta se zapravo desilo – otac je valjda nešto tražio ili je nešto htio, a ona nikako nije uspjela da razumije šta je to, onda se valjda odlučio sam uspraviti i uzeti to, naravno, kako nije imao snage, samo je skliznuo niz krevet, majka nije imala snage da ga podigne i tako sam ih zatekao. Odjednom me savladao neopisivi bijes. Uzalud bi bilo govoriti kako je to brinuti se oko jednog ovakvog bolesnika, uzalud je pominjati i to što sam tada mislio samo na svoju majku, koja mu je posvetila skoro cijeli svoj život, a on je opet nalazio načina i takav, nepokretan, da joj zadaje brige, ne, to nije razlog. Zgrabio sam ga, bio je lagan kao perce, podigao ga i skoro bacio na krevet, toliko da je bolno jauknuo, a onda sam počeo da psujem, psovke su navirale iz mojih usta, najprljavije i najpokvarenije kojih sam mogao da se sjetim, a on me gledao ne trepćući, tako smežuran i sitan, čini mi se jednim udarcem sam mogao da ga zgromim i pretvorim u hrpu kostiju. Kada sam najzad ućutao, zadihan i ugrijan nekom paklenskom vatrom koja mi je parala utrobu, on je sasvim mirno rekao slabašnim glasom: „I ti si baš neki junak, galamiš na nepokretnog čovjeka.“ Tada se nešto desilo, ne znam šta, teško to mogu tek tako objasniti, ali najlakše bi bilo reći ovako – kao da sam prestao da postojim za njega. Vidio sam to u njegovom pogledu, u svemu zapravo – bio sam stranac, nekad je bio iznenađen mojim prisustvom u sobi, sve manje mi se obraćao, a ponekad sam mislio da će mi početi persirati, bar je tako izgledalo, kao da sam odjednom ispario iz svih njegovih sjećanja. Spram mene, stalno je tražio majčino prisustvo, kad bi se desilo da se probudi iz nekog od svojih teških snova, a ona ne bi bila tu, pitao je za nju i ja sam je morao zvati da dođe, bio je kao dijete koje ne može umiriti niko osim one žene koja ga je donijela na svijet.

U kratkom periodu mogao je jesti još samo voćne sirupe u koje bi majka umrvila malo hljeba, i hranila ga je pridržavajući jednom rukom njegovu glavu, u drugoj držeći kašiku. I ovo je bilo čudno jer otac nikada nije volio slatko, a ovi sirupi sami od sebe naprosto su bili preslatki, ja sam se odmah bacio u nabavku što većih količina različitih ukusa, baš kao da će ih istog trena nestati u svim prodavnicama, iako je ono što je otac mogao da pojede ili popije, kako se već uzme, moglo da se mjeri kapima. A onda više nije mogao ništa, raspadao se polako i tiho, ležeći tamo, pogleda izgubljenog u mrljama na plafonu ili spavajući teškim snom.

Tog dana kada će umrijeti, ja sam se probudio sa sasvim jasnim osjećajem da će se upravo to desiti. To je još jedna od stvari koje ne mogu objasniti, kao da me neko prodrmusao, probudio i rekao da je ovo taj dan, i to na tako uvjerljiv način da nije bilo mjesta nikakvoj sumnji. Osjetio sam samo jezu kad sam otvorio oči, jer nije bilo nikog, otišao sam u spavaću sobu, otac me gledao onim svojim zbunjenim pogledom koji je već tada izgleda dopirao do druge strane. I dalje je bio živ. Toliko sam bio uvjeren u misao koja me probudila da sam smjesta javio svom poslovođi da neću taj dan doći na posao. I ne samo to, nazvao sam neke ljude, prijatelje i rodbinu, za koje sam pomislio da bi možda željeli da se pozdrave s mojim ocem. Nikom nisam rekao pravi razlog, u zavisnosti od toga kome sam se obraćao govorio sam o tome kako je ocu sve lošije ili sam ih prosto pozivao na kafu. I stvarno, njih nekoliko je zaista i svratilo, posjedili bi malo, obišli oca, on već tada nije imao snage da puno priča ili da priča uopšte, samo se čudio otkud svi ti ljudi. Čudio se jedino očima.

Te večeri odlučio sam da pozovem sveštenika; naime, kako je noć počinjala da se spušta, otac je skoro sasvim postao nesvjestan svega što ga okružuje, jedino je dozivao moju majku, ona je sjedila kraj njega na krevetu, on joj je stezao ruku i nekako jedva čujno govorio: „Udahni mi zrak, udahni mi zrak“, vjerovatno više nije mogao disati. Trajalo je to prilično dugo i ja sam otrčao do sveštenikove kuće, koja se, srećom, nije nalazila daleko. Sveštenika sam zatekao u dvorištu kako, vukući dugačko crijevo, zalijeva cvijeće kraj ograde. Rekao sam mu šta je posrijedi, potom sam ga zamolio da dođe i pročita ocu molitve za lakšu smrt. U pravoslavnom molitvenom pravilu postoji takva vrsta molitvi koje se čitaju nad bolesničkom posteljom čovjeka na izdisaju, to smo obojica, i sveštenik i ja, znali. On je rekao da to ne može uraditi, da takvo nešto može i mora biti izrazita želja samog bolesnika. Rekao sam da je to najobičnija glupost, otac više ničeg nije svjestan, samo se uzalud muči, svakom je jasno da ta agonija može trajati još satima, iako je on faktički već mrtav. Drugi pak razlog za ovaj moj potez bio je taj glas koji me probudio ujutru; ispostavilo se da je bio u pravu i tu više nije bilo ni najmanje dileme. Ipak, nisam se mogao ubjeđivati sa sveštenikom, odjurio sam nazad, sjetio sam se da i sam imam nekoliko molitvenika iz perioda u kome je moj život išao nekim sasvim drugim putevima, izvukao sam jedan kupljen tokom hodočašća u manastir Ostrog, prelistao i pronašao taj skup molitvi, potom sam tako ušao sa njim u spavaću sobu. Zakratko sam stao – sve je i dalje bilo isto; majka steže očevu slabu ruku, on vapi za zrakom, riječi gotovo da ne izlaze iz njegovih otvorenih usta, oči gledaju negdje u visinu, daljinu, ne znam gdje, nakratko me pogleda, nikad neću razumjeti taj pogled, da li je konačno svjestan da sam to ja, da li me moli da uradim to što planiram ili me do kraja prezire – ne znam. Osjećao sam se kao da u ruci držim napunjenu pušku i upravo se spremam da ispalim metak u očevo lice. Počeo sam glasno da čitam molitve, majci nije bilo jasno šta se dešava, čitao sam polako, od uvoda, kako pravila nalažu, on kao da je utihnuo sa svojim vapajima, čuo sam samo riječi koje izlaze iz mojih usta, odjednom su mi zvučale nepoznate i daleke, moj glas, moje riječi. Čim sam počeo da čitam, otac je izdahnuo.

Нема коментара:

Постави коментар