10. 1. 2011.

Odnos Pravoslavlja prema ženi

U svojoj fashion-preporuci, pokojni patrijarh je poručivao: „Žena, kojoj je dika duga kosa, treba da se pokriva. Neće li da se pokriva – neka se šiša. Kako žene baš tako postupaju, tj. seku kosu, znači ne moraju ni da se pokrivaju. Isto bi izlazilo iz postavke: „Ako je ružno ženi da se šiša, neka se pokriva“

M noge majke, koje nisu želele da imaju više od jednog deteta,danas čupaju kose i gorko ridaju nad izgubljenim sinovima, u ovim ratnim sukobima, proklinjući često Boga i ljude, ali pri tom zaboravljajući da optuže sebe što nisu rodile jos dece da im ostanu kao uteha. (u Božićnoj poslanici, 1995.).

„N alažući ženama kao obavezu, bez obzira na sve loše osobine muža, da bude poslušna i da mu čini ustupke, hrišćanstvo vidi u tome sredstvo za ukorenjivanje mira u bračnim odnosima i ponovno uspostavljanje bračne sreće, to je stav Srpske pravoslavne crkve. („Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere“ Beograd , 1998.)

M ajke začinju jer je to skopčano sa uživanjem i zadovoljstvom ali neće da rađaju i podižu decu jer je to naporno i tobož ugrožava njihov komoditet. (Božićna poslanica 2002.)

"B laženi Avgustin ovakve odnose (korišćenje kontracepcije, op. red.) karakteriše još težim rečima veleći: ‘Ova razbludna okrutnost i okrutna razbluda ide katkad tako daleko te pribavlja i otrove za besplodnost’ (...) uzdržanje je jedino moralno dozvoljeno sredstvo da se ne rađa, kako van braka, u monaštvu i celibatu, tako i u braku..."(„Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere“ Beograd , 1998.)

"O d početka ženi je kosa bila ukras, i sama od sebe težila je da ima što dužu kosu: ‘Ženi je slava ako gaji dugačku kosu’. To je u stvari izraz same prirode, po kojoj žena ne treba da otkriva glavu, te joj je kosu dala kao pokrivač.(...) Priroda je unapred ustrojila da bi ti bila pokrivena. A ti dodaj nešto od sebe, da ne bi izgledalo da narušavaš zakone prirode." („Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere“ Beograd , 1998.)

ena, kojoj je dika duga kosa, treba da se pokriva. Neće li da se pokriva – neka se šiša. Kako žene baš tako postupaju, tj. seku kosu, znači ne moraju ni da se pokrivaju. Isto bi izlazilo iz postavke: 'Ako je ružno ženi da se šiša (...) neka se pokriva' “(„Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere“ Beograd , 1998.)

"Z ato, ako se pogled na šišanje kose kod žena izmenio, nije se izmenilo biblijsko učenje o postanku muža i žene, te nema osnova da se menja simbol tog učenja – pokrivanje glave." („Da nam budu jasnija neka pitanja nase vere“ Beograd , 1998.)

"U sadašnje vreme, Pravoslavna crkva nije protiv toga da žene nose pantalone zbog prirode posla koji vrše, na primer, u fabrikama, ili putovanju zimi na konjima, motociklu, skijanju i tako dalje... Crkva je protiv takvog oblačenja kad je ono zbog mode i pogrešnog shvatanja jednakosti polova (...) Žene nisu poželjne u crkvi tokom menstruacije, ali savremena higijenska sredstva mogu efikasno sprečiti da se slučajnim istečenjem krvi hram ne učini nečistim, kao i ublažiti zadah koji isticanjem krvi nastaje. Smatram da sa te strane nema smetnji da žena za vreme mesečnog pranja, uz potrebnu obazrivost i preduzete higijenske mere može dolaziti u crkvu, celivati ikone, primiti naforu i osvećenu vodicu, kao i učestvovati u pojanju. Ali, pričestiti se u tom stanju, ili nekrštena krstiti se, ne bi mogla. No, u smrtnoj bolesti može se i pričestiti i krstiti. "(„Da nam budu jasnija neka pitanja nase vere“ Beograd , 1998.)

"Z a pokret žena koje na razliku polova gledaju tako, rečeno je s pravom da u suštini znači ‘samo težnju za prelaženjem iz materinstva u prostituciju. On je kao celina više emancipacija bludnice nego žene’ (dr Oto Vajninger, Pol i karakter, Beograd 1938). Od žena zahvaćenih ovakvim bezbožnim idejama Velikog Inkvizitora, da u grehu ljudsko biće može dostići sreću, bilo bi iluzorno očekivati da se potrude samo da shvate, a kamoli prihvate smirenost i poslušnost, i pokrivanje glave kao simbol usvajanja tih evanđeoskih vrlina." („Da nam budu jasnija neka pitanja nase vere“ Beograd , 1998.)

preuueto iz e-novine


«O to Vajninger kaže da je strah muškarca od žene do ambisa, do propasti do koje čovek može da dodje zbog žene. U Hristu nema ni muško ni žensko, jedno smo. Ali muškarci su bili zakonodavci, pa su sebi i davali prava koja su ženama uskraćivali. Mi takav zakon ne priznajemo. U ženi, kao i u čoveku, postoje ogromne snage dobra. Čuli ste za Helenu Keler: gluva, slepa i nema, a uspela da nauči da govori i to preko prstiju, da završi fakultet, doktorira i da posle svega drži predavanja. Ta ogromna energija je u svima nama, samo je mi normalni rasipamo čulima. Žene neće da prihvati tu prirodu kako nas je Bog stvorio. Ona hoće jednakost, ali ne u Hristu, već: tebi pantalone - meni pantalone, tebi šišanje - meni šišanje. Vajninger kaže, a mislim da tu ima istine mnogo, da je to 'emancipacija bludnice u ženi, ne ličnosti'. Prošle godine je upućena reč protiv abortusa i ženski lobi je demonstrirao i pisao u novinama; ‘Žena je slobodno biće i ona odlučuje da li će radjati ili neće'. Mi nismo ni rekli da ona nije slobodno biće, ali se ne slažemo sa principom da je začetak deo ženskog tela. Jajašce je deo ženskog tela i seme deo muškog, a začetak je nešto treće, posebna ličnost, i to cela, ne deo, i ne pripada ni muškom ni ženskom».

Photo: FoNet/Petar Pavlović





Нема коментара:

Постави коментар