OBAVEŠTENJE

ZBOG TEHNIČKIH RAZLOGA DRUGI BLOG AUTORA -ATORWITHME- PREMEŠTEN JE NA NOVU ADRESU https://livano2.blogspot.com/

31. 12. 2019.

Mihail Ljermontov, Demon ( deo drugi )


Moskva, 1920


Демон. Часть II | Demon. Čast' II

Demon. Deo drugi


I

Nemoj da grdiš, oče, mene,
Ne zbori reči koje peku.
Vidi te suze razlivene...
Odavno one, veruj, teku.
Uzalud svi ti momci kreću
K nama iz udaljenih mesta!...
Na zemlji mnogo je nevesta!
Ja žena nikom biti neću...
O, oče moj, ne kudi mene.
Ti znaš da gasim se i venem,
Ja, žrtva duha lukavoga
I sna mu neotklonjivoga:
Noć mi je opčinjena njime;
Ja stradam, oče, požali me!
Imam još samo jednu želju:
Daj da u svetom manastiru
Otkrijem svoj bol spasitelju
I nađem utehu u miru.
Radosti nema mi na svetu...
Ćelija, puna tihe sene,
Neka u svoju tminu svetu,
K'o u grob, rano primi mene...”

II

I u mir manastirske tmice
Tamaru tada otpratiše,
I haljinama pokajnice
Procvale njene grudi skriše.
No kao pod brokatom plamnim,
Pod haljinama ovim tamnim
I dalje beše srce njeno
Prestupnim snima opijeno.
U sjaju sveća, pred oltarom,
Glas pojanja kad počne teći,
Kada se mole svi sa žarom,
Ona bi čula znane reči.
A ponekad u mračnom hramu
Poznati lik bi ispod luka
Proš'o u tamjanovom pramu
Bez vidnog traga i bez zvuka;
K'o zvezda on je sjao tamo
I zvao, zvao... ali kamo?


III

Skrovište njenog svetog stana
Bilo je usred gustog hlada
Od jablanova i platana,
Kraj dva brežuljka. - Ponekada,
Iz klisure kad noćne tmice
Narastahu, plamičak sveće
Svetlucao je kroz drveće
S prozora mlade prestupnice.
Tamo, u seni bademova
Gde beše tužni red krstova,
Stražara nemih kraj grobnica -
Treptaše večni cvrkut ptica.
Niz blistavi su beli žal
Potoci tekli sa litica
I šumeo je studen val.
Struja, u klisuri slivena,
Tekla je dalje preko stena
I gubila se pod rastinjem
Što drhtaše pod cvetnim injem.


IV

Na severu su sjale gore
U snežnom blesku rane zore,
Kad plavskast pramen u dolini
Sa dna se podiže duboka,
I gledajući put istoka
K molitvi zovu mujezini;
Kada treperi zvona glas
Nad uspavanim manastirom
U času svečanom i mirnom;
S krčagom kad po vodu rano
Gruzinka mlada s gore krene
I silazi niz strme stene.
Vrhove snežnih obronaka
Bili su samo plave sene,
Nebeskim sjajem obrubljene;
A preko njih je čas sumraka
Stavljao veo svoj od zlata;
I dižući se iz oblaka,
S čalmom, u rizi od brokata,
Ćutaše iznad tamnog jaza
Ogromni Kazbek, car Kavkaza


V

Ali u vlasti grešne misli
Odbijalo je zanos čisti
Srce Tamarino. Pred njom
Vladaše mrak nad zemljom svom.
U sjaju zore, noćnoj tmini,
Dušu je samo patnja pekla.
Koliko puta je u noći,
Kad zemlja usne u svežini,
Pred ikonu Tamara klekla
I isplakala suzne oči;
U času ponoćne tišine
Putnik bi čuo devojčine
Jecaje, odjek plača njenog;
I, misleći: „To duh planine
U svojoj špilji sapet ječi”,
On bi tad brže i bez reči
Gonio konja izmorenog.


VI

Nemirna i ražalošćena,
Često kraj prozora Tamara
Sedi, duboko zamišljena,
I njene oči pune žara
Nekoga traže u daljini...
I k'o da neko u tišini
Šaptaše kraj nje: on će doći!
Toliko puta je u noći
Snevala ona divne sne:
On bi se javio kraj nje
I čudno nežnim glasom dugo
Zborio, gledajuć' je s tugom.
Već odavno nju duša boli,
Muči se, ne znajući - čemu;
Kad hoće nebu da se moli,
Srce se njeno moli - njemu;
I, dugom borbom izmučena,
Kad prepusti se krilu sna,
Jastuk je žeže, zraka nema,
I ona skoči, drhti sva,
Grudi je vrelim dahom tište,
U očima joj oblak zri.
Naručje njeno susret ište,
Na usni poljubac joj vri...


VII

Humove Gruzije već dira
Večernje magle prvi veo.
I opet je do manastira,
Pun želje, Demon doleteo.
No dugo, dugo nije smeo
Spokojstvo ovog svetog mesta
Da naruši. - I k'o da nesta,
Za časak, dok se kolebao,
Ta surova mi zamisao.
Dok zamišljen kraj zida leti,
Pod lakim korakom za tren
Bez vetra list na tlu zatrepti.
On dignu pogled: prozor njen
Još svetli u to veče tavno;
Ona tu čeka već odavno!
I tad kroz duboki se muk
Začu čingara* skladni zvuk.
Pesma je brujala u noći;
I kao kad se suza toči
Za suzom, zvuci su se lili,
I nežni su toliko bili,
Kao da nebo ih pokrenu
Na zemlju ovu izmučenu.
Da nije izgublenog druga
Anđeo opetsresti hteo,
I zato amo doleteo
Da pesmom tom vremena druga
Oživi, i da kroz te zvuke
Pruži mu melem za sve muke?
I ljubavna je prva tuga
Demona obuzela tada;
U njemu čudan strah zavlada
Što vraćaše ga s praga njenog...
No krilo mu se i ne ganu!
I čudo! teška suza kanu
Iz tamnog oka ugašenog...
I danas tamo kraj ćelije
Prožežen suzom leži kamen,
Suzom što prži kao plamen
I što iz ljudskog oka nije.


VIII

I uđe on, i za dobrotu
I ljubav otvoren je bio,
I načas tad je pomislio
Da kreće k željenom životu.
I kao da na prvi čeka
Sastanak - čudna strepnja neka
I neizvestnost koja guši
Ponosnoj otkriše se duši.
No lošet li nagoveštaja!
On uđe - pred njim dete sjaja,
Heruvim, izaslanik raja
I čuvar prestupnice krasne,
Dok blista mu se čelo, stoji
I smeše mu se oči jasne;
Zaštitio je krilom svojim,
I iskra tog božanskog sjaja
Zaslepila je pogled grešni,
I tu, umesto zagrljaja,
Čekaše samo prekor teški:


IX

„Nemirni duši i poročni,
Ko te je zvao u čas noćni?
Tu nema tvojih poklonika;
Ne vladaše zlo ovde nikad;
Ne idi, u svom grešnom žaru,
K ljubavi mojoj, mom oltaru!
Ko te je zvao?” A duh zao
Odvrati smeškom podmuklim,
I planuv opet mržnjom starom,
On s podmuklim i besnim žarom
Tad sevnu okom zavidnim.
„Ona je moja!” - huknu grozno.
„Odlazi, ovaj čas je moj!
Doš'o si, zaštitniče, pozno,
I sudija ti nisi njoj
Kao ni meni! Nad oholim
Njenim je srcem znak mog žara.
I tu sad nema tvog oltara,
Ja ovde vladam i ja volim!”
I anđeo još jednom skrenu
Ka jadnoj žrtvi tužne oči,
Te utonu u istom trenu,
Zamahom krila, u mrak noći.


X

TAMARA
Ko si ti? Reč ti je opasna!
Šta želiš? Da l' te k meni raj
Ili ad šalje?

DEMON
Ti si krasna!

TAMARA
Al' ko si? Odgovor mi daj...

DEMON
Onaj sam koga kroz noć gluhu
Već odavno ti slušaš tu,
Čije su misli u tvom duhu,
Čmju naslutila si muku,
Kom lik si videla u snu.
Onaj, kom pogled nadu gubi
I koga niko baš ne ljubi;
Bič robova zemaljskih mojih,
Saznanja car sam i slobode,
Nebesa dušman, zlo prirode,
I ja sam, gle, kraj nogu tvojih!
Donosim tebi, da te gane,
Reč što za prvu ljubav moli,
Zemaljske moje prvi boli
I prve suze isplakane.
O, zaslušaj me, požali me!
Zbog jedne samo tvoje reči
Ja mogu opet nebo steći.
Kad bi mi srce dala, s njime
Bio bih opet ja u raju
Nov anđeo u novom sjaju.
O, čuj me samo, ja te molim,
Ja sam tvoj rob, ja tebe volim!
Kad videh te, u istom trenu
Omrznuh zauvek u duši
Bezsmrtnost svoju neželjenu
I svoju moć koja mi guši.
Nesavršena sreća ljudi
Od tada zavist moju budi...
Ti bi, svoj život deleć' sa mnom.
Donela kraj tom bolu plamnom.
U hladnom srcu iskra sija
Svetlosti ove nenadane,
I tuga na dnu stare rane
Pokrenula se kao zmija.
Šta su mi moć i život večni
Ako bez tebe čamim, sam?
Bez smisla zvučna igra reči
I bez božanstva pusti hram.


TAMARA

Lukavi duše, ostavi me!
Ućuti, ne verujem vragu...
O, Bože, zalud tvoje ime
Zazivam... Daj mi sada snagu!
Misli su moje opčinjene!
Čuj me, ti propast nosiš za me:
Tvoje su reči - otrov, plamen...
Reci mi, zašto voliš mene!

DEMON
Zašto, lepotice? - o, jao,
Ja ne znam!... Pun života novog,
Sa prestupničkog čela ovog
Trnov sam venac podigao;
I ponosno od sebe tad
Odbacio sam prošlost celu,
I moje nebo i moj ad
U tvom su oku, na tvom čelu.
Volim te nezemaljskom strašću
Što smrtniku je nepoznata;
Večnim snom, zanosom, svom vlašću
Što bezsmrtnoj je misli data.
Očiju mojih večna meta,
Tvoj lik je u mom duhu poćen
U prvom času ovog sveta;
Njim sam kroz pusti eter vođen.
Imenom svojim duhu mome
Slatki si nemir darovala
I mom blaženstvu nebeskome
Samo si ti nedostajala.
O! Kad bi samo mogla znati
Svu neizmernu muku tu
Kada se celu večnost pati,
A za sve naslade u zlu,
Pa i za dobro što se čini
Sva nagrada je u gorčini;
Kad za sebe se samo živi;
Kad večne borbe udes sivi
Teče bez predaha i slavlja;
Kad sve se žali, ništa želi,
Kad zna se, vidi život celi,
I kada prezir neveseli
Sa mržnjom se u duši javlja!
Čim kao grom iz neba vedra
Bi kletva božja ispunjena
Prirode behu topla nedra
Za mene navek zatvorena;
Preda mnom, kroz prostranstvo plavo
Teklo je slavlje treperavo
Tvetlila što se iskitiše
Svadbenim vencima od zlata...
No, jao! nekadanjeg brata
Poznavala već nisu više...
Tad izgnaničke slične duše,
Očajan, pozvah ja u noći;
No, avaj! ko da pozna oči
I lica, ledna u hladnoći,
Reči, od mržnje što se guše?
Krilima mahnuv, u užasu,
Ja krenuh... Ali zašto? Kuda?
To ne znam... Bejah u tom času,
K'o mrska žrtva božjeg suda,
Od svojih bliskih odbačen;
Svet posla za me gluh i nem.
Tako i lađa oštećena
Morima luta bez jedara,
Bez cilja i bez kormilara,
Po ćudi struja, napuštena;
Tako u prvom praskozorju
Oblaka burnog delić jedan,
Bez pristaništa, sam i bedan,
Lebdi u plavome obzorju,
A bogzna otkud, kamo luta
Nasumce, ne znajući puta!
No ljudima ne morah dugo
Da vladam, s njima u greh srljam
I da sve uzvišeno prljam;
Ne, nisam mnogo ja se rug'o
Lepoti svakoj... Plamen vere
Ugasih ja u njima lako.
Zar vredi mučiti se tako
Za lude i za licemere?
Zato, iz klanaca, niz goru,
Kroz noćni mrak bih strelovito
Jurnuo nalik meteoru;
I samotni bi putnik hit'o,
Zaveden vatrom iz blizine,
I dok je pad'o u dubine
Zalud bi njegov krik kroz tmine
Vapio... samo bi na steni
Ostao trag okrvavljeni.
No, zasićen tom igrom zlom,
Ne zabavljah se dugo njom!
U borbi s moćnym vihorima,
Koliko puta s hukom naglom,
Odeven munjama i maglom,
Proleteh ja u oblacima,
Da u toj stihiji što grca
Prigušim roptanje svog srca,
Da zaborav mi sve odnese
Zaboravit' što ne može se!
Šta znači povest sveg trpljenja
I bede ljudske, ropskog rada
Kroz sva im duga pokolenja -
Pred jednim trenom moga jada
I mojih nepriznatih muka?
I šta je ova tiha luka
Života vašeg - šta su ljudi?
Došli su svi da opet odu,
I nadaju se: ljudskom rodu
Milostivo će On da sudi!
No moja bol za sva vremena
U meni živi: moć je njena
Kao i život moj bez dna
I nema joj u grobu sna!
To je čas zmija probuđena
Što mazi se; čas ljuti plamen;
Čas dušu mori kao kamen,
K'o mauzolej mojih strasti
Što nikad, nikad neće pasti!


TAMARA
Što jade svoje nepoznate
Iznosiš duhu mom u tami?
Prestupnik ti si...

DEMON
Zar i za te?

TAMARA
Nas mogu čuti...

DEMON
Mi smo sami.

TAMARA
A Bog!

DEMON
Od nas je dig'o ruke;
Nebom je samo zauzet,
Ne zanima ga ovaj svet.

TAMARA
A pakao i večne muke?

DEMON
Šta onda? Bićeš i tu sa mnom!


TAMARA
Ma ko ti bio, prijatelju,
Što spokoj si u duhu plamnom
Izgubio za večnost celu,
Sa uživanjem što svesno nije
Ja slušam tebe, stradaoče...
No ako reč ti zamku krije,
Ako me prevariti hoće...
O! Smiluj se... Zar slavan bićeš
Time što moju dušu stičeš!
Zar nebu bivam dragocena
Jer od tebe sam primećena?
I druge sred tog zemnog puka
Lepotu imaju božansku
I postelju im devičansku
Još nije takla smrtna ruka...
Ne! Zauvek mi se zakuni...
Govori - vidiš muke ove,
Prozireš moje ženske snove!
Ublaži strepnju što se buni,
Jer tvom je duhu sve poznato,
I požalićeš mene zato.
Zakuni mi se... Od zlog cilja
Reci da odričeš se sada.
Zar nema zakletve što zbilja
Ne može dušu zlu da svlada?

DEMON
Kunem se danima stvorenja
I propasti sve vaseljene,
Kunem se sramom sagrešenja,
Pobedom pravde savršene;
Kunem se kratkim snom o slavi
I padom što ga u mrak zavi;
Susretom ja se kunem našim
I rastankom koga se plašim;
Kunem se skupom slugu mojih,
Duhova, čiju vlast osvojih;
Kunem se budnim mačevima
Dušmana mojih, heruvima;
Životom kunem se i grobom,
Zemaljskom svetinjom i tobom;
Kunem se tvojom suzom plahom
I časom kad ti pogled trne,
Nevinnih usta tvojih dahom,
Talasom tvoje kose crne;
Kunem se ljubavlju i strašću,
Kunem se srećom i propašću;
Odustajem od oholosti
I mržnje, osvetu što snuje;
Od sada otrov lukavosti
Nikome neće duh da truje;
Ja neću s nebom da se borim,
Ja hoću ljubavlju da gorim,
Ja hoću Dobrom da odišem!
Suzama pokajanja svoga
Sa čela moga ću da zbrišem
Tragove ognja nebeskoga,
Pa neka mirni vrt tog sveta
Bez mene odsad navek cveta!
Tvog bića tajne dragocene
Pojmiti jedino ja mogu,
I jer si svetinja za mene
Moja je vlast kraj tvojih nogu.
Na ljubav tvoju kao na dar
Ja čekam, veruj mi, Tamara;
Za tvoj sam jedan mig ja kadar
Da večnost žrtvujem, pun žara -
Jer veličinu ja ne gubim
Ni kada mrzim, ni kad ljubim.
Sa mnom ćeš, sinom vaseljene,
Poći u prostore kometa
I bićeš carica tog sveta
I verni drug što prati mene;
Bez saučešća, bez ganuća
Na zemlju ćeš da gledaš ti,
Gde brzo trne želja vruća,
Gde varljivi su lepi sni;
Gde ima samo lažne sreće
I grehova i teških kazni,
Gde nikad niko bez bojazni
Ni mrzeti ni volet' neće.
Zar ne znaš šta je ljubav ljudi
Što načas u njima se budi?
- Jedino krvi zanos mladi,
No dani teku, krv se hladi!
Zar prkosi ko rastajanju
I novoj draži iskušenja
I umoru i samovanju
I ćudlivosti sitnih htenja?
Ne, nije tebi, mome drugu,
Veruj mi, data takva kob
Da uveneš u tesnom krugu
Zavisti ljudske, kao rob,
Kraj dušmana i kraj slabića,
Kraj pritvornih i hladnih bića,
Pod udarcima praznih nada,
Strepnji i nepotrebnih jada!
Ne, nije za te udes hudi
Da ovde budeš ugašena
U molitvama, udaljena
I od božanstva i od ljudi.
O, ne! ti divno rajsko biće,
Tebi je dalo više htenje
Drukčijeg stradanja otkriće,
Drukčije, dublje ushićenje;
Prepusti zato samom sebi
Taj jadni svet i bivše sanje;
Ponosno, beskrajno saznanje
Ja ću da zato pružim tebi,
I pratiće te, neumorne,
Duhova mojih verne čete;
I robinjice čudotvorne
Hitro i ljupko služiće te;
A ja ću venac zlatni za te
Sa zvezde istočne da skinem,
Pa ću mu rosom trake zlatne
Zasuti, da ti lepše sine;
K'o pasom, sutonskim ću žarom
Da obvijem tvoj divni stas;
I svuda, kao pred oltarom,
Prosuću miris oko nas;
A tvoje snove će da ljulja
Muzike blage uzdah snen;
Od ćilibara i dragulja
Dvorce ću podići za tren;
Na morsko dno ću sići, smeo,
I uzdići se nad oblakom -
Taj svet ću da ti pružim ceo
Za tvoju ljubav!..


XI

- I on lako
Ustima svojim užarenim
Drhtave usne joj je tak'o;
Sablažnjivi mu odgovori
Molbama uzvraćahu njenim,
A pogled mu, gde plamen gori,
Kroz njene ronio je oči.
On palio je. - Usred noći
K'o mač se blistao nad njom,
Sjajući neizbežnim zlom.
To beše čas kad zloduh vlada!
Poljupcem njoj u nedra mlada
On smrtonosni otrov uli.
U noćnom muku su se tada
Užasni krik i jecaj čuli.
U njima behu bol, strahota,
Prekor i ljubav, preklinjanje
I beznadežno rastajanje
Od jedva početog života.

XII

Prelazeć' stazu određenu,
Stražar je noćni u tom trenu
Išao pored manastira
S gvozdenim bilom. - Pun nemira,
On spori korak zaustavi
Kraj okna monahinje mlade,
Ruka na bilu mu zastade,
A strah mu se u duši javi.
U gluhom muku okoline
Kao da glas je iz blizine
Začuo tada - glas iz tmine,
Kao kad neko nekog ljubi -
I krik i jecaj što se gubi.
I slutnja bezbožna i zla
U srcu mu je ponikla.
No prođe samo magnovenje
I sve se stiša... Izdaleka
Stizaše s vetrom kao jeka
Lisnatih krošnji žamorenje,
I sneno s priobalskim stenjem
Šaputala je gorska reka.
I kanon svetog ugodnika
Pročita starac, jeze pun,
Da od nečastivoga lika
Oslobodi svoj grešni um
Te uzdrhtalom krsteć' rukom
Prsa gde srce bije burno,
Pritisnut teškim noćnim mukom,
Produži znanim putem žurno.
...........................


XIII

K'o uspavana peri** mila
Na odru svom je ona snila;
Čistije nego pokrov, belo,
Umorno blistalo je čelo;
Spuštene navek trepavice...
No ko - o nebo! - ne bi rek'o
Da pod njima još zraci gore
Pogleda njenog, što je ček'o
Da dodirne joj belo lice
Poljubac, ili rumen zore!
No zalud, slična zlatnoj suzi,
Na njih je tekla svetlost blaga,
Uzalud su u nemoj tuzi
Celivala ih usta draga...
Ne! pečat smrti neće više
Nikakva sila da izbriše!

XIV

Nikada ni u svetkovanju
Haljina još ne beše njena
Tako bogata, ukrašena.
Mirise još nepoklonjene
Planinsko cveće lije na nju
(Obredi drevni tako traže),
Kao da zbogom zemlji kaže
U stisku mrtve ruke njene!
I ništa baš na licu tome
Ne govoraše o propasti
U času zanosa i strasti;
Lepota, u tom mramornome
Spokojstvu svom, bez izražaja,
Bez misli i bez osećaja,
Beše u svakoj njenoj crti,
Prepuna tajne poput smrti!
Na usnama joj osmeh čudni
Zaleđen beše tek što niče;
Za pažljive je oči ljudi
Otkrivao on tužne priče:
Lio je hladni prezir duše
Što zna da vene nalik cvetu,
Poslednje misli sjaj prigušen
I nemo zbogom ovom svetu.
Života prošlog odraz jadan,
Bio je leden i beznadan,
Mrtviji nego njene oči
Potonule u večnoj noći.
Tako i vrh kavkaza sine
Kroz suton tamni, iz daljine,
Dok sunce se u drugi kraj
Svečano skriva iza gora,
A snegom, poput znatnog mora,
Još blešti rumen odsjaj taj.
No odraz poluživog zraka
U pustinji se neće naći
I neće s lednih obronaka
Nad stazom nikome da zrači!...


XV

Žalosni sprovod skuplja njene
Rođake brojne i susede.
Bijući grudi izmučene
I čupajući kose sede,
Na svome konju grive bele
Poslednji put sad Gudal jaše.
I sprovod krenu. - Put trajaše
Tri dana i tri noće cele.
Između zemnih ostataka
Dedova njenih, sveža raka
Poslednji stan je tad joj dala.
Jedan od predaka Gudala,
Pljačkaš iz busija i sela,
Kad ga je bolest oprhvala,
U kajanju zbog svojih dela
Obeća da za iskupljenje
Grehova svojih crkvu digne
Tu gde na kršno ovo stenje
Samo se bura s pesmom penje,
Gde samo gorski jastreb stigne.
I tu, na snegu planinskome,
Samotna crkva potom niče,
I u njoj je zlo ljudsko biće
Pronašlo spokoj prahu svome;
Kao da samo blizu neba
Topliji biva smrtni stan,
Kao da izbegavat' treba
Ljude, što mute večni san...
Uzalud! pokojnik ne sanja
Ni prošlu radost, ni stradanja!


XVI

Kroz plavi eter, u beskraju,
Anđeo, vojnik rajskih četa,
Grešne je dušu iz tog sveta
Nosio u svom zagrljaju
Zamahom svojih zlatnih krila.
I reč mu, utešna i mila,
Sumnje je njene razgonila,
I suzom spiraše on njene
Bolne i teške uspomene
O gresima, o zlu i muci.
I evo, k njima rajski zvuci
Već dopirahu - kad odjednom,
Presecajući njihov put,
Iz ponora se neproglednog
Uzvinu pred njih paklen duh.
Bio je jak k'o vihor šumni,
Blistav k'o munja kad mrak seče,
I - drznik gordi i bezumni -
„Ona je moja!” - on im reče.

Tamarina se duša privi
Uz svete grudi svog čuvara,
I molitvama punim žara
Stišavala je užas živi.
Rešavala se sudba njena,
Jer pred nju opet on je stao,
No - Bože! - ko bi ovog trena
Ponovo njega prepoznao?
Kako te oči, mržnje pune,
Otrov iz duše prosipahu,
Neprijateljstva zloću plahu
Što večno preti, večno kune!
I led je s nepomičnog lica
Hladnoćom vej'o k'o grobnica.

„Odlazi, sumnje duše zli!”
- Odvrati izaslanik raja -
„Trenutak stiže presudni
Kad već je dosta tvoga slavlja
I kad se božja milost javlja!
Patnjama njenim evo kraja:
Spali su s nje u isti mah
I okov zla i zemni prah.
Znaj! čekali smo dugo nju!
Proživela je njena duša
Svoj život sličan kratkom snu
Kom beše suđeno da kuša
Neiskazane muke ljute
I radosti nedosegnute.
Od etera su najlepšega
Stvorene strune duša tih,
I svet ne postoji zbog njih
A niti one radi njega!
Surov je otkup ona dala
Za sumnje svoje... Jer je znala
Da ljubi i da teško strada -
Za ljubav raj se širi sada!”

I anđeo još jednom, strog,
Pogleda napasnika zlog,
I radosno uzletev, smesta
U nebeskome sjaju nesta.
I prokle Demon pobeđeni
Bezumne, smele svoje snove
I opet osta usamljeni
Oholi duh u vaseljeni,
Bez ljubavi, bez nade nove!

***

Na gorskoj kosi, na vrleti,
Nad Kojšaurskim dolom cvetnim,
Do današnjega stoje dana
Ostaci drevnog samostana.
Predanja davna sačuvaše
Priče o njemu, koje plaše
Još uvek dečji narod sneni.
K'o priviđenje, svedok nemi
Iz čarobnih i davnih dana,
Sred zelenih se crni grana.
Dole je rašireno selo;
Cvetaju krošnje u dalini,
I zbrkan žamor se veselo
Gubi u maglenoj daljini,
I karavana duge trake
Još idu, zvoneć' izdaleka,
I rušeć se kroz magle lake,
Treperi, blešti hitra reka.
I svud su življenje i sunce,
Prolećno cvetanje, zuj pčela,
Kao da priroda je cela
Igra za bezbrižne mladunce

No žalostan je zamak sivi
Koji svoj dug odužio je,
K'o bedni starac, što sam živi
Sahranivši sve drage svoje.
I sada mesečinu žele
Nevidljivi mu stanovnici:
U njoj se igraju, vesele
I praznuju u noćnoj tmici.
I nalik pustinjaku nekom,
Tu pauk plete svoje mreže,
I gušteri po krovu meko
U razigranoj trci beže;
I oprezno se javlja zmija
Iz neke tamne pukotine,
Na staroj ploči načas sine,
U tri se kruga zatim svija,
Puzi, na dugu nalik traku,
Blista se poput sablje britke
Što, bačena na polje bitke
Ne treba palome junaku!...
I sve je ovde plen divljine:
Nema ni traga iz davnine,
Jer marljivi je hod stoleća
Sve izbrisao već odavno,
I ništa više ne podseća
Na Gudalovo ime slavno,
Na Gudalovu kćerku milu!

Ali još uvek, u sivilu,
Oblaka tmurnih, crkva stoji.
Tu prah se ljudski upokoji
U planinskome hladnom krilu.
Kraj njenih vrata hridi sure,
Kao stražari usred bure,
Bdiju pod snežnim plaštevima,
I sloj je ledenih gromada
Umesto oklopa na njima.
Lavine snežne, iznenada
Ledenim mrazom zahvaćene,
K'o besne struje vodopada
S litica vise, namrštene.
I mećava na straži huji;
Čas briše prah sa crkve stare,
Čas pesmu peva u oluji
I svoje doziva stražare.
Čuvši o dalekome hramu
Čudesnih priča pronošenje,
Oblaci hrle k tomu kamu
Sa istoka na poklonjenje.
No niko ne plače odavno
Nad porodicom grobnih stena;
Kazbeka samo krilo tavno
Na straži vreba, željno plena,
I neće večni jauk ljudi
Iz večnog mira da ih budi.


Preveo Nikola Bertolino.
na ruskom jeziku i  ćirilici
izvor 

                          

30. 12. 2019.

Leila Slimani, Uspavanka ( 4 deo )



Rose Grinberg


     Barem sto puta opisaće gospođa Grinberg tu vožnju liftom. Pet spratova nakon kraćeg čekanja u prizemlju. Vožnja koja je trajala manje od dve minute postala je najpotresniji trenutak u njenom životu. Presudni trenutak. Mogla je, ponavljaće bez prestanka, promeniti razvoj događaja. Samo da je bolje obratila pažnju na Louisein zadah iz usta. Da nije zatvorila prozore i spustila roletne kako bi odspavala. Plakaće o tome kćerima preko telefona i one je neće uspeti umiriti. Policajce će nervirati što  pridaje toliko važnosti, i samo će je još više rasplakati kad joj hladno odvrate: „U svakom slučaju, ništa ne biste mogli napraviti.“ Sve će ispričati novinarima koji će pratiti suđenje. Reći će to, prema njenom mišljenju, uobraženoj i nemarnoj advokatkinji i optužene, i ponoviće to u sudnici kad je pozovu kao svedoka.
     Louise, ponavljaće svaki put iznova, nije bila kao inače. Uvek tako prijazna i nasmejana, stajala je nepomično pred staklenim vratima lifta. Adam je sedeo na stepenici i vrištao, a Mila je skakala i gurkala ga. Louise se nije micala. Samo joj je donja usna lagano podrhtavala. Skupila je ruke i oborila pogled. Izgledalo je kao da je se dečija galama ne tiče. Uvek je bila tako obzirna prema komšijama i držala do pristojnog ponašanja, a deci tada nije rekla ni reč. Činilo se da ih ne čuje.
   Gospođa Grinberg jako je cenila Louise. Čak se i divila toj elegantnoj ženi koja se ljubomorno brinula o deci. Malena Mila bila je uvek počešljana u dve čvrste pletenice ili je imala punđicu s mašnom. Adam je, čini se, obožavao Louise. „A sad kad je to napravila, možda ne bih smela reći. Ali onda sam mislila da baš imaju sreće.“
   Lift se spustio u prizemlje i Louise je Adama zgrabila za okovratnik. Uvukla ga je u kabinu, a Mila je pevušeći pošla za njom. Gospođa Grinberg je oklevala hoće li ući s njima. Na nekoliko sekundi pomislila je da bi se mogla vratiti u
predvorje do sandučića i pretvarati se kao da proverava poštu. Zbog Louiseinog bledila osećala se nelagodno. Pribojavala se da bi se vožnja od pet spratova mogla otegnuti. Ali Louise je komšinici pridržala vrata, pa je gospođa Grinberg ušla i stisnula se uz zid lifta , s torbom namirnica između nogu.

„Je li se činila pijanom?“

     Gospođa Grinberg je posve sigurna. Louise je izgledala normalno. Ne bi joj dopustila da se popne s decom da je i na tren pomislila... Advokatkinja masne kose se podsmehnula. Podsetila je sud da Rose pati od vrtoglavice i da ima problema s vidom. Nekadašnja profesorica muzike koja će uskoro navršiti šezdeset pet godina, ne vidi više dobro. Uostalom, živi u mraku, kao krtica. Od jakog svetla ima migrene. Zato je Rose spustila roletne. I zato nije ništa čula.
     Advokatkinja samo što je nije izvređala usred sudnice. Gospođa Grinberg gorela je od želje da je ućutka, da joj slomi čeljust. Kako je nije stid? Pa zar nema nimalo pristojnosti? Od prvog dana suđenja o Myriam je govorila kao o „odsutnoj majci“, „nekorektnoj poslodavki“. Opisala ju je kao bolesno ambicioznu ženu, egoističnu i hladnu do te mere da je jadnu Louise gurnula preko ruba. Jedan novinar koji je pratio suđenje objasnio je gospođi Grinberg da se bez veze nervira jer da je to samo „taktika obrane“. Ali Rose je to smatrala gnusnim i tačka.
     U zgradi niko o tome ne razgovara, ali gospođa Grinberg zna da svi na to misle. I da se noću, na svakom spratu, poneke oči ne mogu sklopiti i zure u mrak. Srca snažno lupaju i poteku suze. Zna da se tela vrte i prevrću i ne pronalaze sna. Par s trećeg sprata se odselio. Masséovi se, naravno, više nisu vratili. Rose je ostala uprkos utvarama i sećanju na krik, koje ne prolazi.
       Tog je dana, nakon odmora, podigla roletne. I tada ga je čula. Većina ljudi u svom životu nikad ne čuje takav krik. Tako se vrišti u ratovima, u rovovima, na nekim drugim mestima, na drugim kontinentima. Tako se ovde ne vrišti. Trajao je barem deset minuta, gotovo u jednom dahu, bez pauze i bez reči. 
        Postao je hrapav, napunio se krvlju, slinom, gnjevom. „Doktora“, to je bilo sve što je izgovorila. Nije zapomagala, nije dozivala upomoć, samo je ponavljala, u retkim trenucima kad je dolazila svesti, „Doktora“.

       Mesec dana pre drame gospođa Grinberg srela je Louise na ulici. Dadilja je delovala zabrinuto i na kraju joj je rekla da ima novčanih problema. Govorila je o svom stanodavcu koji joj dodijava, o dugovima koji su se nakupili, o bankovnom računu koji je stalno u crvenom. Pričala je kao balon koji se prazni, sve brže i brže.
    Gospođa Grinberg se pravila da ne razume. Poniknula je glavom, kazala „za sve su ovo teška vremena“. A onda ju je Louise zgrabila za ruku. „Ne tražim novac. Mogu raditi, navečer ili rano ujutro. Dok deca spavaju. Mogu čistiti, peglati, štoa god vam treba.“ Da joj nije tako čvrsto stisnula zglob, da nije u nju onako uprla crne oči, kao da je izgovorila uvredu ili joj zapetila, Rose Grinberg bi možda pristala. I ma što god rekli u policiji, time bi sve promenila.

                                        ...............

       Avion je jako kasnio i u Pariz su sleteli tek predvečer. Louise se svečano oprašta od dece. Dugo ih ljubi i steže u zagrljaju. „Da, do ponedeljka, vidimo se u ponedeljak. Nazovite me ako bilo što trebate“, kaže Myriam i Paulu koji su pojurili u lift koje vodi do parkinga na aerodromu .
     Louise ide prema stanici. U vozu nema nikoga. Sela je do prozora i proklinje pejsaž i perone po kojima se klatari mladež u grupama, zgrade oljuštenih fasada, balkone, preteća lica policajaca. Sklapa oči i priseća se grčkih plaža, zalazaka sunca, večera s pogledom na more. Priziva sećanja kao što mistik zaziva čuda. Dok otvara vrata svoje garsonjere, ruke joj počinju drhtati. Dođe joj da rastrga navlaku na kauču, da šakom razbije prozor. Poput bezoblične magme, bol joj pali utrobu i jedva se suzdržava da ne zaurla.
   U subotu ostaje u krevetu do 10 sati. Leži na kauču, ruku prekrštenih na prsima, promatra prašinu koja se nakupila na zelenom lusteru. Ona nikad ne bi odabrala nešto tako ružno. Unajmila je namešten stan i ništa nije menjala. Nakon što je umro Jacques, njen muž, i nakon što su je izbacili iz kuće, trebalo je pronaći stan. I trebalo joj je nekakvo gnezdo, nakon nedelja lutanja. Ovu garsonjeru u Créteilu pronašla je zahvaljujući medicinskoj sestri u bolnici Henri- Mondor, kojoj je bila draga. Mlada ju je žena uverila da vlasnik ne traži visok polog i da bi pristao na plaćanje u gotovini.
   
      Louise ustaje. Dovlači stolac, stavlja ga tačno ispod lustera i uzima krpu. Tako je čvrsto zgrabila senilo da je luster gotovo iščupala sa stropa. Stoji na vrhovima prstiju i stresa prašinu koja joj pada po kosi u krupnim sivim pahuljama. U 11 sati sve je očišćeno. Oprala je prozore, iznutra i izvana, čak je spužvom umočenom u sapunicu prebrisala roletne. Cipele su poredane uza zid, blistave i smešne.
     Možda će je nazvati. Zna da subotom ponekad ručaju u restoranu. Mila joj je to ispričala. Idu u pivnicu, ona sme naručiti sve što poželi, a Adamu roditelji daju da na vršku kašike proba malo senfa ili limuna pa ga razneženo promatraju. Louise bi volela biti onde. U prepunoj pivnici, okružena zveketom tanjira koji se sudaraju i dovikivanjem konobara manje bi se bojala tišine. Sela bi između Adama i Mile kojoj bi na kolenima namestila veliku belu salvetu . Adama bi hranila, kašiku po kašiku. Slušala bi razgovor Paula i Myriam, vreme bi prebrzo prolazilo, a ona bi se dobro osećala.
        Obukla je plavu haljinu, onu koja joj seže skoro do gležnjeva i kopča se s preda nizom sitnih plavih perli. Želi biti spremna za slučaj da je trebaju. Za slučaj da im se mora što pre negde pridružiti, a oni su sigurno smetnuli s uma kako daleko stanuje i koliko joj je vremena svakoga dana potrebno da stigne do njih. Sedi u kuhinji i vrhovima noktiju lupka po plastičnom stolu. Prolazi vrieme ručka. Oblaci su promaknuli preko čistih prozora, nebo se smračilo. Kroz platane je zapuhao vetar i počela je kiša. Louise se uznemirila. Neće je nazvati.
        Sad je prekasno da izađe. A mogla je otići po hleb ili udahnuti malo zraka. Mogla je samo prošetati. Ali šta da radi na tim praznim ulicama. Jedini kafić u kvartu je okupljalište pijanaca i već se u 3 sata popodne znaju potući kraj ograde opustelog parka. Trebala se pre odlučiti, uskočiti u metro, lutati Parizom, među ljudima koji su u nabavci nakon godišnjih odmora. Izgubila bi se u gomili, a kod robnih kuća krenula bi za lepim ženama koje se negde žure. Motala bi se oko Trga Madeleine, prolazila uz stolove za kojima ljudi piju kavfu. Rekla bi „Oprostite“ onima koji bi je u prolazu gurnuli.
      U njenim očima Pariz je golem izlog. Najviše voli šetati po četvrti oko Opere, niz Ulicu Royale, pa skrenuti u Ulicu Saint-Honoré. Korača polako, zagleda prolaznike i izloge. Sve bi htela. Čizme od antilopa, kožnate jakne, torbe od zmijske kože, haljine na preklop, čipkaste potkošulje. Želi svilene košulje, ružičaste kašmirske veste, svakakve najlonke, kratke kaputiće s dvostrukim kopčanjem. Zamišlja život u kojem bi si sve to mogla priuštiti. U kojem bi preterano uslužnoj prodavačici prstom pokazivala ono što joj se sviđa.

Osvanula je nedelja, tmurna i teška, čama i teskoba i dalje su tu, a Louise ostaje ležati u krevetu na razvlačenje. Zaspala je u plavoj haljini koja se, zbog sintetičke tkanine, strašno izgužvala i u kojoj se sva oznojila. Tokom noći više je puta otvarala oči, a da nije znala je li prošlo sat vremena ili mesec dana. Spava li
kod Myriam i Paula ili pored Jacquesa, u kući u Bobignyju. Sklapala je oči i tonula u nemilosrdan san, kao u deliriju.
        Louise, bez daljnjega, mrzi vikende. Kad su još živele zajedno, Stéphanie se žalila da nedeljom ništa ne rade, da za nju nikad ne organizuje onakve aktivnosti kao za drugu decu. Pobegla je od kuće čim je mogla. Petkom bi po čitave noći bila vani s društvom iz kvarta. Vraćala bi se ujutro, bleda, crvenih očiju s podočnjacima. Gladna kao vuk. Pognute glave prošla bi kroz dnevnu sobu i bacila se  u frižider. Jela bi naslonjena na njegova vrata, stojeći, kopajući prstima po posudama koje je Louise pripremila Jacquesu za ručak. Jednom je kosu obojila u žarko crveno. Probušila  je nos. Ponekad je nestajala preko vikenda. A onda se jednog dana nije vratila. Više je ništa nije zadržavalo u kući u Bobignyju. Ni gimnazija, u koju već duće nije odlazila. Ni Louise.
          Louise je, naravno, prijavila njezin nestanak. „Beg od kuće, u toj dobi to se često događa. Pričekajte malo i sigurno će se vratiti.“ Ništa joj više nisu rekli. A ona je nije tražila. Posle je od komšija doznala da je na jugu Francuske, da se zaljubila. Da se često seli. Komšije nisu mogli verovati da Louise ne zanimaju detalji, da ne postavlja pitanja, da ih ne traži da ponavljaju tih nekoliko informacija koje su imali.
        Stéphanie je nestala. Celog je života imala utisak da je na smetnji. Njena prisutnost smetala je Jacquesu, njen smeh budio je decu koju je Louise čuvala. Svoja debela stegna, svoje krupno telo stiskala je uza zid u tesnom hodniku, da propusti druge. Bojala se da ne zakrči prolaz, da je ne gurnu, da ne zauzme mesto koje bi neko drugi hteo. Kad bi progovorila, loše se izražavala. Nisu voleli kad se smejala, jer premda bezazlen, njen smeh ih je vređao. Na kraju je razvila dar da bude nevidljiva i onda je, logično, nestala, bez neke drame, bez najave, kao da je za to bila predodređena.
         U ponedjeljak ujutro Louise izlazi iz stana pre svitanja. Hoda do voza, preseda na stanicoi Auber, čeka na peronu, prolazi Ulicom Lafayette pa skreće u Ulicu Hauteville. Louise je vojnik. Ide napred, po svaku cenu, kao životinja, kao pas kome su zločesta deca polomila noge.


        Septembar je topao i sunčan. Sredom posle škole, Louise ne da deci da se povlače po stanu, nego ih vodi na igranje u park ili u akvarij gledati ribe. Vozili su se čamcem po jezeru u Bulonjskoj šumi, a Louise je Mili ispričala da su alge koje plutaju po površini zapravo kose svrgnute veštice koja žudi za osvetom. Vreme je tako lepo čak i pred kraj meseca da ih Louise sva sretna odluči povesti u botanički vrt i zabavni park.
        Na ulasku u metro, stari Arapin joj nudi pomoć po stepenicama. Zahvaljuje mu se i sama podiže kolica u kojima Adam i dalje sedi. Starac je pošao za njom. Pita je koliko deca imaju godina. Sprema mu se reći da nisu njezini, ali on se već nagnuo prema njima. „Jako su lepi.“
         Deca najviše od svega vole vožnju metroom. Da ih Louise ne sprečava, otrčali bi na peron, uleteli u vagon gazeći po nogama putnika, samo da sednu do prozora, otvorenih usta i razrogačenih očiju. Za vreme vožnje stoje, a Adam oponaša sestru koja se drži za držač i pravi se da upravlja kompozicijom. U parku svi zajedno trče. Smeju se, dadilja im sve dopušta, kupuje im sladolede i balone. Slika ih kako leže na sagu od jarko žutog i krvavocrvenog otpalog lišća. Mila pita zašto su neka stabla u zlatnim, svietlim tonovima, dok tik do njih ili preko puta rastu ista takva čije lišće izgleda kao da je trulo, od zelenog je odmah postalo tamnosmeđe. Louise ne zna objasniti. „Pitaćemo mamu“, kaže joj.
Na vrtuljcima vrište od straha i veselja. Louise se vrti u glavi, pa Adama čvrsto drži u krilu kad vlakić zađe u mračne tunele i sjuri se strmom prugom u punoj brzini. Jedan balon je poleteo prema nebu, Mickey Mouse je postao svemirski brod.

   Imaće piknik na travi, a Mila se smeje jer se Louise boji velikih paunova koji šeću pored njih. Dadilja je ponela staru vunenu deku koju je Myriam smotala i nagurala pod krevet, a Louise ju je oprala i pokrpala. Sve troje zaspalo je na travi. Louise se probudila, Adam leži stisnut uz nju. Hladno joj je, deca su povukla deku. Okreće se i ne vidi Milu. Doziva je. Počinje vikati. Ljudi se okreću. Pitaju: „Šta se dogodilo, gospođo? Trebate pomoć?“ Ona ne odgovara. „Mila, Mila“, doziva je trčeći s Adamom na rukama. Obišla je vrtuljke, protrčala pored streljane. Oči su joj pune suza, dođe joj da zgrabi i protrese prolaznike, da gurne sve te nepoznate ljude koji se tuda motaju vodeći za ruku svoju decu. Vraća se prema kućicama. Čeljust joj tako drhti da više ne može dozivati. Glava joj puca i oseća kako joj kolena popuštaju. Još samo tren i srušiće se, ostaće tako, zanemela i posve bespomoćna.
         A onda je opazi, na kraju jedne staze. Mila na klupi jede sladoled, neka žena se naginje nad nju. Louise se baca na diete. “Mila! Pa ti stvarno nisi normalna! Zašto si samo tako otišla?“ Nepoznata žena od šezdesetak godina privukla je devojčicu k sebi. „Sramota. A šta ste vi radili? Kako je mogla ostati sama? Baš bih trebala nazvati njene roditelje. Nisam sigurna da bi im bilo drago.“
         No Mila se istrgla iz ženinog zagrljaja. Odgurnula ju je i mrko pogledala pa skočila i zagrlila Louise oko nogu. Dadilja se saginje i uzima je u naručje. Ljubi je u hladni vrat, gladi po kosi. Gleda bledo detetovo lice i ispričava se što nije pazila. “Mala moja, anđele, macice.“ Mazi je, zasipa poljupcima i privija na prsa.
Kad vidi kako se dete stišče uz dadilju, stara gospođa se umiri. Ne zna više šta da kaže. Trese glavom i posmatra ih prekorno. Nadala se kakvoj sceni. To bi joj bilo zabavno. Imala bi što ispričati da se dadilja razljutila, da je morala nazvati roditelje, pripretiti, a onda nešto i preduzeti. Na kraju samo ustaje s klupe i pri odlasku kaže: „Dobro, ali sledeći put bolje pripazite.“
          Louise je prati pogledom i vidi kako se još dva-tri puta okreće. Zahvalno joj se smeši. Dok se ženina pognuta silueta udaljava, Louise sve jače stišće Milu. Devojčica je moli da prestane jer joj steže prsa: „Prestani, Louise, gušiš me.“ Pokušava se osloboditi iz zagrljaja, koprca se, udara nogama, ali dadilja je čvrsto drži. Približila je usne Milinom uhu pa joj kaže mirnim i ledenim glasom: „Da se nikada više nisi udaljila, čuješ me? Hoćeš da te neko ukrade? Neki zločesti čovek? Sledeći put će ti se to i dogoditi. Znaš što će ti napraviti? Je li? Ne znaš? Odvesće te, zatvoriće te, držaće te samu i nikad više nećeš videti ni mamu ni
tatu.“ Louise se sprema spustiti je kad oseti užasan bol u ramenu. Zajauče i pokuša odgurnuti devojčicu koja ju je ugrizla do krvi. Milini zubi zarili su se u meso i ne puštaju, visi joj na ruci kao pomahnitala životinja.
         Te večeri Louise nije Myriam ispričala ništa ni o biegu ni o ugrizu. I Mila je sve prećutala, dadilja je nije morala na to ni upozoriti niti joj zapretiti. Sada njih dve imaju nešto jedna protiv druge. Nikad ih ništa nije tako zbližilo kao ova tajna.

                                                        ...........

Jacques


     Jacques joj je volio govoriti da zaćuti. Nije podnosio njezin glas, grozno mu je išao na živce. „Daj više začepi!“ U automobilu nije mogla prestati pričati. Bojala se vožnje, a brbljanje ju je smirivalo. Vodila je dosadne monologe, jedva da je stizala udahnuti između dve rečenice. Mlela je, izgovarala imena ulica, prepričavala što joj se u kojoj dogodilo.
      Oećala je da joj se muž peni. Znala je da radio pojačava zato da je ućutka. Da otvara prozor i pevušeći pali cigaretu ne bi li je ponizio. Bojala se muževe ljutnje, ali morala  je priznati i da ju je to ponekad uzbuđivalo. Uživala je kad bi ga dovela do ludila, u takvo stanje gneva da je znao parkirati se uz rub ceste, zgrabiti je za vrat i šaptom joj zapretiti da će je zauvek ućutkati.
       Jacques je bio galamdžija i težak čovek. S godinama je postao ogorčen i tašt. Kad bi se naveče vratio s posla, barem je sat vremena razlagao šta sve i kome zamera. Ispadalo je da ga celi svet želi potkrasti, izmanipulisati, izvući neku korist iz prilika u kojima se našao. Kad je prvi put dobio otkaz, poslodavca je tužio radnom sudu. Spor ga je koštao vremena i jako mnogo novca, ali konačna pobeda donela mu je takav osećaj moći da mu se dopalo parničiti i provoditi vreme po sudnicama. Nakon toga umislio  je da će se obogatiti tužbom protiv auto-osiguranja zbog najobičnije saobraćajne nesreće. Onda su na red došle komšije s prvoga sprata, pa opština, pa upravitelj zgrade. Cele se dane posvećivao sastavljanju nečitkih pretećih pisama. Pročešljavao je internetske stranice s pravnom pomoći u potrazi za kakvim god člankom koji bi mogao upotrebiti u svoju korist. Jacques je bio naprasit i uz to beskrajan licemer. Zavidio je drugima na uspehu i poricao im bilo kakve zasluge. Događalo mu se da posepodne provede na trgovačkom sudu naslađujući se tuđom nesrećom. Uživao je u naglim propastima i udarcima sudbine.
       Ja nisam kao ti“, govorio bi sav ponosan Louise. „Nisam ja ničiji otirač, pa da skupljam dečurlijina govna i bljuvotine. Još samo crnkinje rade taj posao.“ Ženu  je smatrao preterano pokornom. A ako ga je noću, u bračnom krevetu to i uzbuđivalo, ostatak vremena ga je izluđivalo. Neprestano joj je delio savete, a ona se pravila da ih sluša. „Trebala bi ih za to tražiti novac, i gotovo“, „Ne bi trebala raditi ni minute preko vremena ako ti ne plate“, „Ma, uzmi bolovanje, pa šta ti oni mogu?“
       Jacques je bio prezauzet da bi potražio posao. Beznačajna zanovetanja oduzimala su mu sve vreme. Retko je izlazio iz stana, po stoliću bi raširio svoje spise uz uvek uključen televizor. Onda mu je i prisutnost dece postala nepodnošljiva pa je naredio Louise da radi samo po stanovima poslodavaca. Iritirao ga je dečiji kašalj, kmečanje, čak i smeh. A najviše mu se gadila Louise. Njene tričave brige koje su se uvek ticale dece dovodile su ga u stanje krajnjeg ludila. „I tvoje bablje priče“, ponavljao bi. Smatrao je da se o takvim stvarima ne govori. Sve što se tiče beba ili staraca trebalo bi ostati skriveno od sveta, o tome ništa ne bismo trebali znati. To su loša životna razdoblja kroz koja se mora proći, doba zavisnosti i ponavljanja istih radnji. Trenuci kada gadno i besramno telo, taj hladni i smrdljivi mehanizam, nadvladava sve ostalo. Tela zahtevaju da budu voljena i napojena. „Da se čoveku zgadi to što je ljudsko biće.“
       U to je vreme na kredit kupio kompjuter, novi televizor i masažni naslonjač čiji je naslon mogao spustiti i odremati. Sate je provodio zureći u plavi zaslon dok je astmatično brujanje kompjutera ispunjavalo sobu. U novom naslonjaču, ispred novog novcatog televizora, mahnito je pritiskao daljinski, poput deteta koje je poblesavilo od obilja igračaka.
        Sigurno je bila subota jer su zajedno ručali. Jacques je zbog nečeg gunđao, kao uvek, ali s nekako manje živosti. Louise je pod sto stavila lavor ledene vode u kojoj je Jacques močio noge. Kad ružno sanja, Louise još uvek vidi njegove ljubičaste noge, natečenih i bolesnih dijabetičarskih zglobova, stalno je tražio da mu ih masira. Louise je već nekoliko dana ranije opazila da mu je lice kao od voska, a oči bez sjaja. Primietila je da usred rečenice mora uzeti dah. Za ručak je pripremila osso buco. Pri trećem zalogaju, baš kad se spremao progovoriti, Jacques je sve ispovraćao u tanjur. Povratio je u mlazu, onako kao novorođenčad, i Louise je znala da je gadno. Da to neće proći. Ustala je i videvši Jacquesov zbunjen izraz, rekla: “Nije to ništa. To tako dođe.“ Pričala je bez prestanka, predbacila da je u umak stavila previše vina pa je ispao prekiseo, raspredala besmislene teorije o žgaravici. Govorila je i govorila, davala savete, krivila sebe a onda se ispričavala. Njena uplašena i nesuvisla logoreja samo je pojačavala Jacquesov strah, osećao se kao da s vrha stubišta posrmatra svoje telo koje je promašilo stepenicu pa se stropoštava, s glavom prema napred, slomljene kičme, sve u krvi. Da je Louise zaćuteala, možda bi zaplakao, zatražio pomoć ili čak i malo nežnosti. Ali dok je sklanjala tanjire, micala stolnjak i brisala pod, ona je bez prestanka pričala.
        Jacques je umro tri meseca kasnije. Osušio se kao voćka koju su zaboravili na suncu. Na dan sprovoda padao je sneg, a svetlost je bila gotovo plava. Louise je ostala sama.
          Kimnula je glavom kad joj je notar sa žaljenjem objasnio da su iza Jacquesa ostali samo dugovi. Zagledala mu se u gušu stisnutu ovratnikom košulje i pretvarala se da prihvata situaciju. Od Jacquesa je nasledila samo prekinute parnice, odgođene rasprave, račune koje je trebalo podmiriti. Banka joj je dala mesec dana da napusti kućicu u Bobignyju, koja će biti na aukciji. Louise je sama spakovala kutije. Pažljivo je spremila onih nekoliko stvari koje je Stéphanie ostavila za sobom. Nije znala šta da učini s gomilama dokumenata koje je Jacques prikupio. Palo joj je na pamet da bi od njih trebala naložiti vatru, u malenom vrtu, a da bi s malo sreće vatra mogla zahvatiti zidove kuće, pa ostale kuće u ulici, onda i čitavu četvrt. I tako bi celi taj deo njezina života nestao u dimu. Ne bi imala baš ništa protiv. Stajala bi onde, diskretna i nepomična, i posmatrala kako plamen proždire sećanja, duga pešačenja pustim i tmurnim ulicama, nedelje provedene u dosadi uz Jacquesa i Stéphanie.
        Louise je međutim podigla kofer, dva puta okrenula ključ u bravi i otišla, ostavivši u predsoblju kućice kutije s uspomenama, odeću svoje kćeri i muževe spletke.
       Tu je noć provela u hotelskoj sobi plaćenoj nedelju dana unapred. Spremala  je sendviče koje je jela pred televizorom. Kolačiće od smokve puštala je da joj se rastope na jeziku. Louise je videla da tone u samoću kao u golemu rupu. Samoća joj se lepila za telo, za odeću, menjala joj je crte lica i podala joj kretnje starice. Preplavila bi je u sumrak, dok se spuštala noć i dopirala graja iz kuća u kojima ljudi ne žive sami. Pada mrak, a zvukovi su glasniji; smeh, dahtanje, čak i uzdasi od dosade.
        U toj je hotelskoj sobi u kineskoj četvrti izgubila pojam o vremenu. Bila je smućena i prestrašena. Svet ju je zaboravio. Spavala je satima, uprkos hladnoći koja je vladala u sobi, i budila se natečenih očiju s glavoboljom. Izlazila je samo u krajnjoj nuždi, kad bi glad postala nepodnošljiva. Hodala je ulicom kao da se nevidljiva kreće kroz filmsku scenografiju i samo promatra kretanje drugih ljudi. Činilo se da svi imaju negde otići. Samoća je bila poput droge i Louise nije bila sigurna želi li se osloboditi. Lutala je ulicama, otupela, očiju tako razrogačenih da bi je zabolele. U svojoj samoći počela je videti ljude. Stvarno ih videti. Ljudsko postojanje bilo je opipljivo, pulsiralo je, stvarnije nego ikada pre. Do najsitnijeg detalja proučavala je geste parova na terasama. Skrivene poglede napuštenih staraca. Prenemaganja studentica koje se pretvaraju da uče, sedeći na naslonima klupa. Po trgovima, na izlazu iz metroa prepoznavala je neobično držanje ljudi koji nekoga čekaju. I ona bi čekala zajedno s njima. Svakoga dana nailazila bi na nove sudrugove u ludilu, na one koji razgovaraju sami sa sobom, na maloumnike, klošare.
Grad je tada bio napučen luđacima.


                                                        ............

      Stigla je zima i svi su dani isti.  Novembar je kišan i jako hladan. Pločnici su zaleđeni. Ne može se izaći. Louise se trudi zabaviti decu. Izmišlja igre, peva pesmice. Grade kuću od kartona. Ali danu nikad kraja. Adam ima temperaturu i neprestano cmolji. Louise ga drži u naručju, ljulja ga skoro sat vremena, sve dok ne zaspi. I Mila se nervozno vrti po dnevnoj sobi.
       „Dođi tu“, kaže joj Louise. Mila joj priđe, a dadilja iz svoje torbe vadi belu kozmetičku torbicu o kojoj je devojčica često maštala. Za Milu je Louise najlepša žena na svetu. Slična je plavokosoj stjuardesi, vrlo doteranoj, koja joj je na letu za Nicu dala bombone. Louise je celi dan u pokretu, pere posuđe, juri između vrtića i kuće, ali uvek je savršena. Kosa joj je uredno stegnuta u punđu. Zbog crne maskare koju nanosi u najmanje tri sloja ima pogled začuđene lutke. A onda njezine ruke, nježne su i mirišu na cveće. A lak s noktiju nikad joj se ne ljušti.
        Louise ponekad lakira nokte pred Milom koja sklopljenih očiju udiše miris sredstva za skidanje i jeftinog laka koji dadilja nanosi žustrim pokretima, nikad preko ruba. Dok maše rukama i puše u vrhove prstiju dete je fascinirano posmatra.
        Mila se Louise daje ljubiti zato da bi osetila miris pudera na njenim obrazima i izbliza videla sitne iskrice na kapcima. Voli gledati kako stavlja ruž. Jednom rukom ispred sebe drži ogledalo, uvek savršeno čisto, i razvlači usta u čudnu grimasu koju Mila onda u kupatilu oponaša.
         Louise kopa po torbici. Uzima Miline ruke i maže ih kremom od ruže iz malene posudice. „Fino miriše, je l’ da?“ Dete zapanjeno posmatra dok joj Louise lakira noktiće. Lak je ružičast i vulgaran, jako miriše na aceton. Za Milu, to je miris ženstvenosti.
       Izuj čarape, može?“ Pa joj lakom premazuje i nokte na punačkim nožicama, još uvek sasvim dečijim. Louise je sadržaj torbice istresla na stol. Rasuo se narančasti prah i širi se miris pudera. Mila kliče od veselja. Louise joj stavlja ruž, plavo senilo za oči, a na obraze kremasto rumenilo u narančastoj nijansi. Sagne joj glavu i natapira joj prekratku i pretanku kosu u grivu. Obe se toliko smeju da ne čuju kako Paul zatvara vrata i ulazi u dnevnu sobu. Mila se smieši otvorenih usta i raširenih ruku.
      „Vidi, tata. Vidi šta je Louise napravila!“
         Paul bulji u nju. Toliko se silno radovao što će se ranije vratiti s posla i videti djecu, a sad mu se smučilo. Ima osećaj da je nabasao na nekakvu izopačenu i prljavu predstavu. Njegova devojčica, takva malena, izgleda kao transvestit, kao istrošena i propala kabaretska pevaljka iz nekih prošlih vremena. Ne može doći sebi. Užasno je ljut, sasvim izvan sebe. Mrzi Louise jer mu je priredila sav taj prizor. Mila, njegov anđeo, njegova plava ptičica, ružna je kao cirkuska nakaza, smešna kao pseto koje je stara histerična gospođa obukla za šetnju.
         „Pa što je ovo? Štoa vam pada na pamet?“ prodere se Paul. Grabi Milu za ruku i podigne je na stolčić u kupatilo. Briše joj šminku s lica. Malena dreči: „To me boli.“ Jeca, a ruž se, onako mastan i lepljiv, sve više razmazuje po svetloj koži deteta. Čini mu se da ju je još više unakazio, da ju je uprljao, pa je sve ljući.
„Louise, upozoravam vas da ovo više ne želim videti. Grozim se toga. Nemam nameru učiti kćer vulgarnostima. Premalena je da bi je prerušavali u... Znate što hoću reći.“
         Louise je s Adamom u naručju ostala stajati na vratima kupatila. Iako vlada strka i otac viče, maleni ne plače. Posmatra ga strogo i s nepoverenjem, kao da mu daje do znanja da je on odabrao stranu, Louiseinu. Dadilja sluša Paula. Ne obara pogled, ne ispričava se.
                                                       ............

       Stéphanie se mogla ne roditi. Louise to ponekad pomisli. Ona je mogla odlučiti da joj ne dopusti da živi. Mogla ju je ugušiti u zametku. Niko ne bi ništa znao. Niti bi joj ko zamerio. Da je se rešila, društvo bi joj danas možda čak bilo zahvalno. Time bi pokazala da je odgovorna i pametna.
        Louise je imala dvadeset četiri godine kad se jednog jutra probudila teških i bolnih prsiju. Neka nova, nepoznata tuga uvukla joj se u život. Osećala je da nešto nije u redu. U to je vreme radila kod gospodina Francka, slikara koji je živeo s majkom, u vili u četrnaestom arondismanu. Louise nije baš shvaćala radove gospodina Francka. U salonu, po zidovima u hodniku i u sobama, znala bi zastati ispred golemih portreta nakaznih žena, zgrčenih od bolova ili paraliziranih ekstazom, po kojima je slikar bio poznat. Louise ne bi znala reći jesu li joj te slike bile lepe, ali volela ih je.
        Geneviève, majka gospodina Francka, slomila je kuk silazeći iz voza. Više nije mogla hodati i još je onde, na peronu, izgubila razum. Dane je provodila ležeći, većinu vremena gola, u svetloj sobi u prizemlju. Bilo ju je jako teško obući, jer se divlje otimala, pa su je uglavnom ostavljali da leži na raširenoj peleni, otkrivenih grudi i nepokrivenog spolovila. Strašan je bio pogled na to samo tako ostavljeno telo.
          Gospodin Franck je u prvo vreme angažovao medicinske sestre, stručne i vrlo skupe. Ali one su se žalile na staričine hirove. Nakljukale bi je lekovima. Sin ih je smatrao hladnimai okrutnima. Sanjao je da majci pronađe prijateljicu, dadilju, nežnu žensku osobu koja će njena bulažnjenja saslušati ne prevrćući očima i ne uzdišući. Louise je, istina, bila mlada, ali dojmila ga se njezina fizička snaga. Prvoga dana, čim je ušla u sobu, pošlo joj je za rukom da podigne Geneviève koja je bila teška kao kamen. Obrisala ju je, neprekidno pričajući, a Geneviève se za promenu nije derala.
              Louise je spavala sa staricom. Prala ju je. Noću slušala kako bunca. Geneviève se bojala sumraka, kao malo dete. Urlala bi od straha kad je svetlost gasnula, javljale se senke i zavladala tišina. Obuzimali su je večernji strahovi. Dozivala je majku, mrtvu već četrdeset godina, i molila da dođe po nju. Louise, koja je spavala pored njenog bolničkog kreveta, pokušavala ju je urazumiti. Starica bi je grdila, nazivala je kurvom, kučkom, kopiletom. Ponekad bi je pokušala udariti.
          A onda je Louise počela spavati čvrsto kao nikad pre. Genevièveino deranje nije joj smetalo. Ubrzo više nije bila u stanju staricu ni okrenuti ni posesti u kolica. Ruke kao da su joj atrofirale, leđa su je užasno bolela. Jednog popodneva, kad se već smračilo i dok je Geneviève mumljala svoje žalosne molitve, Louise se popela u atelje gospodina Francka da mu objasni situaciju. Nije očekivala da će se tako razbesneti. Zalupio je vrata iz sve snage i približio joj se, upirući u nju sive oči. Na trenutak je pomislila da će joj nauditi. A onda je prasnuo u seh.
       „Louise, kad je neko poput vas, neudan, i kad jedva zarađuje za život, onda ne pravi decu. Da budem potpuno iskren, mislim da ste skroz neodgovorni. I došli ste mi to objaviti začuđeno trepćući okicama i s blesavim smeškom. Šta biste sad hteli? Da otvorimo šampanjac?“ Ushodao se po velikoj sobi, među nedovršenim platnima, s rukama na leđima. „Vi mislite da je to dobra vest? Pa jeste li vi pri sebi? Jednu stvar ću vam reći: imate sreće da radite za nekog poput mene, nekoga ko vam pokušava pomoći u životu. Znam neke koji bi vas izbacili na licu mesta. Ja sam vama poverio svoju majku, za mene najvažniju osobu na svetu, a sad vidim da ste sasvim bez pameti, posve nerazboriti. Ne zanima me što radite naveče kad ste slobodni. Ne tiče me se što ste lakog morala. Ali život nije zabava. Šta ćete napraviti s detetom?“
             Gospodina Francka je zapravo jako zanimalo što Louise radi subotom naveče. Počeo joj je postavljati pitanja i sve je više navaljivao. Došlo mu je da je zgrabi za ramena i prodrma, da iz nje pljuskama istrgne priznanje. Pa da mu ispriča šta radi kad nije tu, njemu pred očima i uz Genevièveinu postelju. Hteo je doznati uz kakva je milovanja začeto to ete, u čijem se krevetu Louise prepustila nasladi, bludu, smehu. Stalno ju je iznova pitao ko je otac, kako izgleda, gde ga je upoznala i kakve su mu namere. No Louise je na sva pitanja davala isti odgovor: „Nije niko.“
           Gospodin Franck je stvar uzeo u svoje ruke. Rekao je da će je odvesti lekaru i čekati je dok zahvat ne bude gotov. Čak joj je obećao da će, kad sve bude gotovo sklopiti pravi ugovor, da će joj novac isplaćivati na račun u banci i da će imati pravo na plaćeni godišnji odmor.
         Na dan operacije Louise se nije probudila na vreme i propustila je zakazan termin. Stéphanie se nametnula, ukopala, šireći joj utrobu i razdirući joj mladost. Rasla je kao gljivau vlažnoj šumi. Louise se više nije vratila kod gospodina Francka. Nikad više nije videla staru.

                                                         ...........

        Zatvorenoj u stanu Masséovih, ponekad joj se čini da će poludeti. Crvene mrlje pojavile su joj se pre nekoliko dana na obrazima i na zglobovima. Ruke i lice mora uroniti u ledenu vodu da ublaži nepodnošljivo žarenje. Za dugih zimskih dana Louise guši osećaj neizmjerne samoće. Obuzima je panika pa izlazi iz stana, za sobom zatvara vrata, prkosi hladnoći i decu odvodi u park.
      Parkovi u zimska poslepodneva. Po otpalom lišću sipi kiša. Zaleđeni šljunak lepi se za dečija kolena. Na klupama, po tihim stazama, nailazimo na one koje svet više ne želi. Beže iz tesnih stanova, žalosnih dnevnih soba, naslonjača koje su udubili svojom besposlenošću i dosadom. Radije drhte vani, stisnuti i prekrštenih ruku. Oko 16 sati dani bez obaveza čine se beskonačnima. Sredinom poslepodneva postanemo svesni da smo protratili vreme, počinjemo se brinuti zbog približavanja večeri. U to doba dana čoveka je sram što ne služi ničemu.
U zimska poslepodneva parkove opsedaju skitnice, klošari, nezaposleni i starci, bolesnici, beskućnici, siromasi. Oni koji ne rade, oni koji ništa ne stvaraju. Oni koji ne zarađuju. U proleće se vraćaju zaljubljeni, tajni parovi pronalaze svoje mesto ispod lipa, u cvetnim senicama, turisti fotografiraju kipove. Zima je nešto posve drugo.
       Dadilje i njihova četa dece motaju se oko zaleđenog tobogana. Umotani u zimske jakne koje im smetaju, klinci trče kao debeljuškaste japanske lutkice, šmrkavih nosova i pomodrelih prstiju. Očarani su oblacima pare koju izdišu. Deca u kolicima promatraju one starije. Neka su snuždena i nestrpljiva i sigurno jedva čekaju trenutak kad će se moći ugrejati veranjem po drvenoj penjalici. Vrpolje se pri samoj pomisli da bi mogli umaći budnom oku žena. Ali njihove će ih ruke uhvatiti, nije važno hoće li im stisak biti siguran ili grub, nežan ili srdit.

     U parku ima i mama, neke gledaju u prazno. Jedna je nedavno rodila i kao da je još na marginama ovog sveta, sedi na klupi i oseća težinu opuštenog trbuha. Kreće se u telu koje kao da je sačinjeno samo od boli i izlučevina, vonja po nakislom mleku i krvi. Ne vodi brigu o njemu i ne daje mu odmora. Ima i nasmiejanih majki, onih koje blistaju, tako su retke da se za njih lepe dečiji pogledi. One tog jutra nisu otišle na posao i decu nisu ostavile u naručju neke druge žene. Njih je tu doveo jedan dan neplaniranog odmora i sada s retkim zanosom uživaju u najobičnijem zimskom danu u parku.
          I muškarci su tu, ali oko klupa, uz peščanik i blizu dece žene čine čvrst zid, nesavladivu branu. Nepoverljive su prema muškarcima koji se približe, onima koji pokazuju zanimanje za taj svet ženskinja. Teraju one koji se osmehuju deci, koji gledaju njihove okrugle obraščiće i nožice. Bake sa žaljenjem konstatuju: „Svi ti pedofili danas... U moje vreme toga nije bilo.“
          Louise ne skida pogled s Mile. Devojčica trči, sad je na toboganu sad na ljuljački. Ne staje ni na tren da joj ne bude hladno. Rukavice su joj mokre pa ih trlja o svoj ružičasti kaput. Adam spava u kolicima. Louise ga je umotala u deku i miluje ga po koži na vratu, između pulovera i vunene kape. Škilji na hladnom svetlu zubatog sunca.
„Hoćeš?“
Mlada žena sela je pored nje, razmaknutih nogu. Pruža joj posudicu sa slepljenim medenjacima. Louise je posmatra. Nema više od dvadeset pet godina i osmeh joj je pomalo vulgaran. Duga crna kosa joj je prljava i nepočešljana, ali vidi se da bi mogla biti zgodna. Privlačna u svakom slučaju. Sa senzualnim oblinama, trbuščićem i debelim stegnima. Otvorenih usta žvače kolač i glasno sisa prste prekrivene medom.
„Hvala“, Louise odmahne rukom.
„Kod nas neznancima uvek nudimo jelo. Tek sam ovde videla da ljudi jedu sami.“ Dečak od koje četiri godine joj prilazi, a žena mu natrpa kolač u usta. Dečačić se nasmeje.
„To ti je zdravo“, kaže mu. „I to je tajna, dobro? Tvojoj mami nećemo ništa reći.“
        Dečak se zove Alphonse i Mila se voli s njim igrati. Louise je u parku svaki dan i svaki dan odbija masne slastice koje joj Wafa nudi. Zabranila je Mili da ih jede, ali Wafa se nije uvredila. Jako je brbljava i dok se tako na klupi stišće uz Louise, pripoveda joj svoj život. Najviše priča o muškarcima.
      Wafa podseća na neku vrstu velike mačke, ne baš prepredene, ali vrlo snalažljive. Još nema francuske dokumente, ali čini se da je to ne brine. U Francusku je stigla zahvaljujući starijem muškarcu kojeg je masirala u sumnjivom hotelu u Casablanci. Njemu su se dopale njene ruke, tako nežne, pa onda usta i stražnjica, i konačno čitavo telo koje mu je ponudila, sledeći instinkt i slušajući majčine savete. Starac ju je doveo u Pariz, živeo je u derutnom stančiću od državne mirovine. „Bojao se da ne ostanem u drugom stanju, a njegova su ga deca naterala da me izbaci. Ali stari bi voleo da sam ostala.“
       Wafa šutljivoj Louise sve pripoveda, kao da se poverava svešteniku ili policiji. Priča joj detalje života o kojem ništa neće ostati zapisano. Nakon što je otišla od starog, primila ju je devojka koja ju je stavila na web-stranice za upoznavanje za mlade muslimanke bez papira. Jedne večeri našla se s nekim muškarcem u McDonald’su na periferiji. Jako mu se dopala. Udvarao joj se. Čak ju je pokušao napastovati, ali ga je uspela primiriti. Pa su prešli na razgovor o novcu. Youssef je pristao oženiti je za dvadeset hiljada eura. „To i nije tako skupo za francuske dokumente“, objasnio joj je.
          Pronašla je posao, pravi zgoditak, kod jednog francusko-američkog para. Dobri su prema njoj, premda su vrlo zahtevni. Unajmili su joj sobicu u potkrovlju stotinjak metara od svog stana. „Plaćaju mi stanarinu, ali zato im ne mogu ništa odbiti.“
        „Obožavam tog malog“, kaže proždirući Alphonsea očima. Louise i Wafa ućute. Ledeni vetar duvao je kroz park i znaju da će uskoro morati krenuti. „Jadan mali. Vidi ga, toliko sam odeće navukla na njega da se jedva miče. Ako se prehladi, njegova mama će me ubiti.“
    Wafu je ponekad strah da će ostariti u jednom ovakvom parku. Da će na nekoj zaleđenoj klupi osetiti kako joj kolena škljocaju, da više neće imati snage ni da podigne dete. Alphonse će narasti. Neće više dolaziti u park u zimska poslepodneva. Ići će tamo gde ima sunca. Odlaziće na praznike. Možda će jednog dana čak odsesti u sobi Grand Hôtela, u kojem je Wafa masirala muškarce.
     Alphonsea, koga je ona odgojila, posluživaće neka njena sestra ili rođak na terasi popločenoj žuto-plavim pločicama.
„Vidiš, sve se vraća i sve je povezano. Njegovo detinjstvo i moja starost. Moja mladost i njegova zrelost. Sudbina je prevrtljiva i opaka kao zmija, uvek nas nasamari.“
Počela je kiša. Treba poći kući.




29. 12. 2019.

Ingeborg Bachmann, Malina- dva pogleda na roman





Voleo sam Bachmann mnogo“- izjavio je jednom prilikom njezin prijatelj, austrijski pisac Thomas Bernhard. „Bila je vrlo inteligentna žena. Čudna kombinacija, zar ne? Većina žena su glupe, ali podnošljive; inteligentne također, ali retko.“

Wil Rouleaux

Jedini roman Ingeborg Bachmanna Malina iz 1971. godine je poticajna ali i teška knjiga. S jedne strane fascinira sadržaj i slike ostaju s vama, s druge strane to iritira i poziva na kontradikciju. Takva, ambivalentna proocena česta je sa kvalitetnim knjigama. U ovom romanu, pripovedajući o ženi koja je pala u depresiju: "bolest" je opisana s "nečuvenom preciznošću".

Kad se pojavila Malina, Bachmann je već bila poznata po dve fenomenalne zbirke poezije i zbirci priča Trideseta godina. Od šezdesetih godina prošloga veka posvetila se ciklusu romana s radnim naslovom Uzroci smrti, u kom je književnica želela pokazati kako se žene sistematski ponižavaju i teraju na smrt. Malina je uvod u ovaj ciklus, koji uključuje i fragmentarne romane Slučaj Franza i Requiem za Fanny Goldmann.

Malina nema radnju u tradicionalnom smislu, već se sastoji od fragmenata, monologa, protokola i utisaka. Moglo bi se govoriti o poluautobiografskom romanu, jer je pripovedač je poznata bečka književnica poreklom iz Klagenfurta; ona piše knjigu pod nazivom Uzrok smrti. Na prvi pogled reč je o trouglu: ženi između dva muškarca. Njen cimer Malina, istoričar, ostaje u pozadini. Pripovedač je zaljubljen u Ivana, Mađara koji živi u blizini, razveden i otac dvoje dece. Dugo prvo poglavlje "Sretno s Ivanom", koje čini gotovo polovinu knjige, opisuje njenu zbrku sa Ivanom. Narator je jako ovisan o sebičnom Mađaru, koji joj ubrzo govori kako ne može voleti nikoga osim svoje dece.

Ivanu ne zanimaju previše problemi nestabilne književniceć pripovedača. On ne misli da je potrebno "svu tu bedu izneti na tržište" On joj savetuje: "Smejte se više, manje čitajte, više spavajte, manje razmišljajte."Upravo zbog tih razlika, ona žudi za Ivanom, od kojeg prima "inekcije stvarnosti".

Prvo poglavlje je poprilično puno ženskih detalja o maskarama i "finim četkicama za senilo". Saznajemo da književnica ima sekretaricu, voli biti u najekskluzivnijim restoranima u Beču u kojima daje velikodušne naponice. Tu su i delovi druženja sa bogatom porodicom Altenwyl, vlasnicima predivne vile koji se naokolo voze u Jaguaru i nose odeću Yves Saint Laurent. To je ujedno i deo lika Bachmannova: njezina čežnja za sjajem i glamurom.

Drugo poglavlje, snažno odstupa od prvog, kao da je napisano u transu. U njemu se opisuju strahovi u kojima se javlja izrazito nasilna figura oca i u kojima postoji sramota ili incest u krvi. Ali Drugi svetski rat također igra važnu ulogu, čitamo o deportacijama, bodljikavoj žici i plinskim komorama. To je jedinstven asocijativni i gotovo halucinirajući fragment koji se čita bez daha i koji vas ne ostavlja nedotaknutog. sa ovim poglavljem psotaje jasno da je Ingeborg Bachmann, uz Paula Celana, bila najveći lirski talent u Nemačkoj nakon 1945. godine.

U trećem i poslednjem poglavlju izrazitije se pojavljuje Malina, dok Ivan ima sve manje vremena za književnicu. S razumevajućim i empatičnoim Malinom - koji poseduje "besprekornu samokontrolu" i "neometano samopouzdanje" - književnica vodi razgovore koji su vrlo slični seansama terapije. Malina pokušava izbalansirati drhtavu psihu književnice. Prisiljava je da se odluči protiv Ivana, "ubij ga", kaže on. Na kraju književnica nestaje u rupi u zidu. Mnogo citirane, vrlo nejasne zaključne reči glase: "Bila je smrt."

Ko izgovara te reči i ko je ovde ubijen, ili je to samoubistvo? Kritika je očajna već četrdeset godina. Manje je sumnje u lik Maline, postaje sve jasnije da se on poklapa s književnicom, da je ustvari njen racionalni alter-ego. I možda je zato Bachmann dala naslov koji zvuči kao žensko i. Moglo bi se reći da Malina predstavlja Apolonovu stranu književnice, a Ivana Dionizijevu. Naratoru su potrebne obe strane, iako ih ona ne uspeva ih uravnotežiti. U poslednjem poglavlju ona kaže: "Treba mi dvostruki život, moj Ivanin život i moje Malino polje, ne mogu biti onde gde Ivan nije, ali ne mogu doći kući ako nema Malina."


Ako ovaj roman - koji nigde u potpunosti ne otkriva svoje zagonetke- ima jednu središnju temu, onda je to pitanje ženskog identiteta i raspada na pozadini teške i nasilne prošlosti. Središnji deo magistrale ovde je bogat i šokantan Fundgrube. Ipak je prerano videti Bachmannova fizičkog oca u "očevoj figuri", kao što su to učinili neki istraživači. (Bachmannov otac bio je nacistički simpatizer koji je nakon rata imao profesionalnu zabranu učiteljevanja.) Očevu figuru je bolje shvatiti kao arhetipskog predstavnika vlasti i ugnjetavanja, kao predstavnika određenih društvenih i u ovom slučaju agresivno-autoritarnih kodeksa. Potonje je uistinu interpretacija koju je sama Bachmann predložila.

Nedavno je austrijska književna analitičarka Regina Schaunig pokušala pružiti više jasnoće oko književnice studijom "... tko auf wunden Füssen": Ingeborg Bachmanns iz Jahre - kojoj je prethodilo istraživanje neobjavljenih materijala. Schaunig dolazi do zaključka da je mlada Bachmann moraola imati "neizrecivu ozledu" koja upućuje u smeru seksualnog zlostavljanja. Hipoteza? Do 2025. postoji embargo na dopisivanje s porodičnim i drugim osobama naslednicima.

Malina pokazuje upečatljivu mrežu citata i referenci na druge pisce, mislioce ili muzičare - Arnolda Schoenberga, Ludwig Wittgensteina, Nietzschea, Freuda, Hugo von Hofmannsthala i Karl Krausa. Još upečatljivije su reference na njene intimne prijatelje Paul Celan, Max Frisch ili kompozitora Hansa Wernera Henzea. O židovskom emigrantu Paulu Celanu, koji je skočio u Seinu u Parizu, piše: "... utopio se u reci tekom transporta, bio je moj život. Volela sam ga više od svog života.

Ne deluje Bachmann svugde pronicljivo, npr sa svojim mislima o ženi / muškarcu. Da li je istina da bi "normalna žena htela biti silovana vrlo normalno", a da muškarci "imaju fenomenalan nedostatak instinkta"? Srećom postoje i fini fragmenti u Malini, na primer, grandiozna pesma hvale za čitanje i za maštanje. Ili o mnogo raspravljenoj bajci o "princezi od Kagrana" u kojoj se pojavljuje pozitivna i utopijska strana Bachmannove i koja pokazuje da još uvek ima nade za ljude koji veruju u ljubavni ideal.

De groene Amasterdammer



________________________________


Rachel Kushner

Može li muškarac razumeti „Malinu“? U potpunosti. Ništa manje neko što žena može razumeti Thomasa Bernharda. Muškarac može ceniti „Malinu.“ Ne mora da pati čitajući je, kao što je slučaj kada žena čita ovaj roman i ponekad može osetiti bol. No, „Malina“, koja je prvi put objavljena 1971. godine, nije roman koji će svako lako razumeti. Neću se pretvarati. To je teška knjiga u kojoj možete pronaći i sami sebe. Ima mnogo napomena, posebno o istorijskim događajima, od kojih čitalac neće sve shvatiti. Ali jednom kad krenete čitati, potpuno ste u toj priči. Prema kraju romana, vaš dah se ubrzava, dišete u ritmu mislim pripovedača, koje su brutalno iskrene i neverovatno inteligentne.
Bio bi veliki teret biti toliko mentalno precizan, za jednu osobu nije dobro znati toliko, to može dovesti do teške bolesti, alkoholizma i očaja. Nakon svega toga, roman dolazi do vrhunca. Pripovedač nestaje na neizbežan ali i uznemirujuć način.

Ko je ona? Potpuno nepoznata žena, kako se predstavlja, nema imena i pisac je. Kakva je situacija? Nije jasno, osim da živi u stanu u Beču sa muškarcem (Malinom), a zaljubljena je u drugog (Ivana), koji živi niz ulicu. U prvom poglavlju, pod nazivom „Sretna s Ivanom“, ona zapravo nije sretna. Mnogo vremena provoti čekajući Ivana i pušeći cigare. Naveče piše pisma koja podere umesto slanja. Priča sjajnu priču o princezi koja živi u utopiji. U drugom poglavlju, sanja paklene scene rata, patnje i smrti, fašizma i carstava loših vođa. U trećem i poslednjem poglavlju, razgovara za Malinom o poštaru, koji je umesto isporučivanja, gomilao poštu, po osnovu egzistencijalne krize koju ona naziva „privatnost pošte“, smatrajući da niti jedno pismo na kraju ne bi trebalo biti poslano. Malini je ispričala o bivšem radnom mestu, gde je radila noćne smene na informativnom servisu, koji je izložio besmislenostima dana, aktuelnim vestima… Niko ne bi trebao biti napravljen čist, govorila je, jer novi život ne postoji. Većinu muškaraca je osuđivala. Intelektualcima je nazivala muškarce bez stvarnih tajni. Tvrdila je da žene koje odgovaraju na mušku požudu, moraju odglumiti lažne osećaje, a sakriti one stvarne ispod onih koje je izmislila. No, kaže, nikada nije prošlo više vremena kako nije osetila apsolutno ništa, još od onih godina kada je ulazila u godine razuma.“

Ingeborg Bachmann rođena je u austrijskom Kagenfurtu, 1926.godine. Bila je odličan student. Pisala je radio drame i poeziju te 1953. Godine osvojila prestižnu nagradu Gruppe 47, jedna od samo dve žene poznate u ovoj grupi. Čak i nakon što je poeziju zamenila prozom, i dalje je bila poznata kao pesnikinja. U intervjuima, stalno su je pitali da odbrani svoju odluku o odustajanju od poezije.

Odustajanje je snaga, ne slabost“- odgovarala bi.

Imala je i ljubavnu aferu sa Paul Celanom, a nakon toga i sa Max Frischom. Bila je nešto poput mentora Thomasu Bernhardu, koji ju je ovekovječio u svom poslednjem romanu „Extinction“ u ulozi pjesnikinje Marije.
Navodno je savjetovala Bernharda da se spasi odlaskom iz Austrije. 1953. Godine, preselila se u Rim, gde je ostala do kraja života, koji je naglo završio, 1973.godine, nakon nesreće koju je doživela.

Družila se sa švajcarskom književnicom Fleur Jaeggy, koja je opisala u portretu letnog putovanja, na kojem su bile 1971. Godine, poput mirisne ruže i lakom poput tišine. Bachmann, Jaeggy priča, znala je precizno sve nijanse koje mogu povrediti ili raniti. Ona je upravo i napravila mape njihovih putovanja. Čini se da je bila i ostala nešto poput „časnog muškarca.“

Izdanje Understanding Modern European and Latin American Literature, serije knjiga posvećene njezinim poduhvatima, bilo je jedino izdanje o ženi- barem u vreme kada je moj tekst izašao, 1995. Možda su do sada dodali još nekoliko. Bilo kako bilo, Bauchman je izdala hiljade disertacija o ženskim mislima, pa čak i knjige koje preispituju feminističku misao inspirisanu njezinim radom.

U „Malini“ delovi govora pripovedača su ukrašeni muzičkim obeležjima- rubato, con fuoco, forte, fortissimo itd. Zašto je pripovedač toliko uzrujan? Pa virusom, što nije zapravo ljubav, sada kada razmislim o tome, nego nešto loše što graniči sa kriminalom, jer je nedovoljna. Bavi se poljem znakova, jednom celom realnosti čula, koja je muška. Muški karakteri u knjizi su, kako se špekuliše, samo alter egom, a ne pravi muškarci. Oni su deo njene psihe. Njezine nevolje su veće nego obična patrijarhija, a izviru i iz nacizma i načina na koje se fašizam iz javnih područja uvukao u privatna mesta, te postratnog spektra okrutnosti i uništenja. Zakoračila je u širok leksikon egzistencijalnih putanja koja se je spalila poput cigarete. Ona je također veoma smešna, posebno u trećem poglavlju knjige, kada uđe u fazu ludila.
Nakom što je Malina upitao da će ići prijatelji na sahranu, rekla je da ne želi stalno slušati vesti o smrti prijatelja ili bilo koga drugog. „Oni mi ne govore stalno da je neko živ“ rekla je. A i, „retko se dešava da neko živi, osim pozorišta u mojim mislima.“ Ideja da su muškarci dobri ljubavnici, rekla je, je „legenda koja mora biti uništena.“ Muškarac može ogoliti dušu pred njom, u koju će druge žene zariti zube i ostaviti tragove. „Šta ćeš onda uraditi s dušom?“ Ovo podseća na pitanje iz prvog poglavlja, u pismu naslovljenom na „Gospodina Predsednika,“ u kojem izjavljuje da je rođena u polu-sretnoj posteljici.
„Šta biste vi, Gospodine Predsedniče, uradili sa polu predsedništvom, polu priznanjem, pola šešira, pola časti, šta biste čak uradili i sa pola ovog pisma?“

Malina“ je jedini roman koji je Bachmann zvala „smrtnim stilom“ ili „načinima smrti.“ Nakon što je umrla, roman je adaptiran u film, koji je režirao Werner Schroter, a u kojem glumi Isabelle Huppert, po scenariju Elfriede Jelinek. Kritičari su iskritikovali film, tvrdeći da mu nedostaje nijansi. Ja ga još nisam gledala, ali je bolji nego što oni misle.

Ono što je inspirisalo Bachmann da piše, rekla je u jednom intervjuu neposredno pre nego je umrla, bilo je čvrsto verovanje u utopiju, za koju je znala da je nikada neće pronaći. „Neće doći, ali ja ipak verujem u nju,“ rekla je. Opisi princeze u „Malini“ koja jaše crnog konja i sledi Danube kao da da je reka koja je slobodna od zemalja i carstava, možda je njezina literarna vezija nada. Princeza je došča do ivice sveta. A njezina priča uklopljenja je u još jednu koja je sardonična i pusta. Pripovedač je Ivanu obećala da će napisati krasnu knjigu, no pisala je knjigu o Paklu. Ta knjiga- o paklu- nije „Malina“, barem ne u celosti. „Malina“ je pismo koje je napisala Bachmann ili njezin pripovedač, što nije ni važno, i odlučila da ga ne podere, već da napiše i pošalje, alarmirajući „danas.“

New Yorker
kao osvrt na roman «Malina»

Prevela: Nina Pašić
izvor

26. 12. 2019.

Kompromisi lenjog boema: ekavica Tina Ujevića




Radio-televizija Srbije 2017 je svoj dokumentarno-igrani program obogatila serijalom o životu, radu i, naravno, boemiji pesnika Augustina Tina Ujevića. Četvorodelni serijal, rađen u koprodukciji Hrvatske radio-televizije i Radio-televizije Srbije, a naslovljen kao Tin – trideset godina putovanja, možda ne donosi velika otkrovenja, ali ipak baca svetlo na izvesne momente iz Ujevićeva života i stvaralaštva koji nisu mnogo poznati širem auditorijumu.

Sve i da su scenaristi Lada Martinac, Jasen Boko i Davor Žmegač hteli da se više bave Ujevićevim pesništvom nego li politikom, ipak ni ta strana pesnikove delatnosti nije mogla biti zaobiđena, tim pre što se radi o čoveku koji je zbog projugoslovenskog političkog angažovanja robijao u Austrougarskoj, da bi u novoj domovini Кraljevini Jugoslaviji bio od lokalnih vlasti označavan kao persona non grata, iz Beograda čak i proteran kao poslednja skitnica, a činovničku karijeru ostvario za vreme Nezavisne države Hrvatske, zbog čega je bukvalno gladovao tokom prvih godina komunističke vlasti.

Ovaj serijal dobra je prilika da se Ujevićev život iznova sagleda, da se neke stvari možda i drugačije shvate, te da se vidi je li Tin Ujević zaista bio veliki boem i beskompromisni umetnik – kako je ostao u sećanju svojih obožavalaca i duhovnih sledbenika – ili možda i nije bio toliko principijelan i dosledan u svojim stavovima.

Igor Kovač


Ekavš–Tina

Posebno je bilo interesantno videti kako je u serijalu protumačena činjenica da su dve verovatno najznačajnije zbirke pesama Tina Ujevića bile u svojim prvim izdanjima štampane u Beogradu, na ekavici, ćirilicom.

Ova trivijalnost, koja bi u svakom drugom slučaju bila pikanterija, ipak dobija na značaju i prerasta u kontroverzu kad se zna da je sâm pesnik docnije izvršio ijekavizaciju svojih evavskih radova, što bi se moglo shvatiti i kao svojevrsno „putovanje“ iz srpske u hrvatsku književnost, kao „prevođenje“ sa srpskog na hrvatski, pa i kao pesnikov politički preokret od jugoslovenskog do hrvatskog nacionaliste.

Narator serijala izričito naglašava da su Ujevićeve zbirke Lelek sebra iz 1920. i Kolajna iz 1926. bile štampane bez autorovog odobrenja, dakle samovoljom beogradskog izdavača Svetislava B. Cvijanovića, iz čega bi sledio logičan zaključak da se ova dva izdanja, sa sve ćirilicom i ekavicom, mogu bezmalo smatrati plagijatima.

Ako je to istina, ostaje pitanje zbog čega se Ujević nije odmah, nakon štampanja prve zbirke, javno pobunio i prekinuo svaki kontakt sa beogradskim izdavačem. Istini za volju, scenaristi su to opravdali činjenicom da je pesniku tada bio preko potreban novac, pa kad je zbirka već bila odštampana, njemu nije prostalo ništa drugo nego da traži svoj deo zarade.


Ipak je Ujević zauzeo jasniji stav šest godina docnije, nakon štampanja Kolajne, pa je iz Zagreba uputio pismo izdavaču naglasivši kako „knjigu nikako, a pogotovo u tom obliku“ ne bi objavio, jer ne samo što je neke strofe „htio izmijeniti“, nego bi i naslov trebalo da glasi drugačije (Na vratima Španije).


Ipak, „bez obzira na to“, pesnik moli Cvijanovića da mu u Zagreb pošalje „dotičan broj primjeraka kao i honorar odmah po primitku ovoga pisma“, a na kraju kompromisno zaključuje: „pošto se sve događa! Šta imam da kažem?“

U pismima upućenim Gustavu Krklecu još je više izražen Ujevićev stav da je „uopće protiv izdavanja bilo kakve svoje originalne knjige ili i knjižice“ jer je prekinuo „na žestok način sa Srbijom i Beogradom, poslije svakovrsnih njihovih provokacija i podvala“.¹

Autori članka o Tinu Ujeviću na hrvatskoj Vikipediji naglašavaju da su Lelek sebra i Kolajna napisani tokom Prvog svetskog rata u Parizu kao jedinstvena zbirka, međutim „samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to ćirilicom i ekavski“.

Ovi su podaci navedeni tako da bi svaki čitalac mogao pomisliti kako su pesme bile napisane ijekavicom, a da su tek pred samo štampanje prebačene na ekavicu, što nije tačno, jer njih je pesnik i napisao ekavicom, kako je sâm tvrdio: „iz političkih i idealističkih razloga“ (tome u prilog govori i štampanje Svakidašnje jadikovke, naravno na ekavici, u krfskom Zabavniku 1917), što opet ne mora da znači, jer „Tin Ujević se nije bavio tek refleksima jata“, ističe Miljenko Jergović, „nego se dubinski i suštinski bavio jezikom i onome što jezik može“.

Jergović donekle brani i Cvijanovića objašnjavajući da je Ujevićeva zbirka „podijeljena u dva dijela“ iz čisto praktičnih razloga, jer izdavač „nije imao dovoljno novca za jedinstveno izdanje“, tako da se ni u tom pogledu ne radi o nekom namernom plagijatu.


Hrvatska Vikipedija navodi još jedno Ujevićevo pismo Krklecu gde pesnik eksplicitno negoduje povodom Kolajne, pošto nije želeo ništa da objavljuje „na tzv. srpskoj ćirilici“.

Ujevićev prekid „sa Srbijom i Beogradom“ očigledno je značio i prekid sa ekavicom kao prepoznatljivom karakteristikom srpskog književnog jezika, a dokaz za to je i naredna zbirka Anto na korzu (Nikšić 1932), gde se nalaze pesme koje su ranije, u časopisima, bile objavljene na ekavici, ali su u samoj knjizi – na ijekavici (Uzvišenje, Nostalgija svjetlosti, Protiv milosti vijeka). Ipak je i ova zbirka štampana ćirilicom, pa će tako Ojađeno zvono (Zagreb 1933) biti prva Ujevićeva knjiga poezije na latinici.

Ni to, međutim, nije bio konačan Ujevićev prekid sa Beogradom, ćirilicom i ekavicom, jer će Srpska književna zadruga u svom redovnom kolu 1937. objaviti Ujevićeve Pesme, zadržavši pritom ekavicu u stihovima iz Leleka sebra i Kolajne.

Da paradoks bude veći, Tin Ujević ne samo što je odobrio štampanje ovog izdanja nego je verovatno aktivno učestvovao i u priređivanju – to se desilo nakon što su Ujeviću propali svi pokušaji da u Zagrebu štampa antologiju svoje poezije, pa je onda, kao što se vidi, pristao da mu pesme opet budu objavljene „na tzv. srpskoj ćirilici“.

Кonačno, kada u Zagrebu 1950. godine Ujević bude objavio, u saradnji sa Jurom Кaštelanom, svoju antologiju Rukovet, u njoj će i stihovi iz Leleka sebra i Кolajne biti štampani ijekavicom, čime je pesnik eksplicitno iskazao i svoju pripadnost hrvatskoj književnosti.


Ujevićeva ekavica kao sredstvo nacionalizma

Problem Ujevićeve ekavice ipak nije tako jednostavan, a očigledno nije ni do danas razjašnjen.

Čim se u serijalu Tin – trideset godina putovanja prenaglašava da je čak i Lelek sebra štampan mimo autorove volje, jasno je koliko ovaj momenat iz Ujevićevog stvaralaštva bode oči i pruža mogućnosti za nove zaključke, najčešće opterećene nacionalnim pitanjima i obaveznim isticanjem razlika – kako pravih, tako i veštačkih – između srpskog i hrvatskog jezika.

Dugo se na hrvatskoj Vikipediji moglo pročitati i to da Ujevićeve prve zbirke jesu štampane „ćirilicom i ekavski“, ali da su „napisane izvorno hrvatskim jezikom“, no verovatno su autori shvatili da se takvom konstatacijom srpski i hrvatski jezik maltene izjednačavaju – čim se kao jedina razlika navodi refleks starog glasa jat i čim je jedan štampar mogao tako lako da celu zbirku „prevede“ sa jednog jezika na drugi – pa je ova tvrdnja uklonjena.

Sa druge strane, Ujevićeve pesme na ekavici poslužile su srpskom lingvisti Petru Milosavljeviću za dokazivanje da Tinovo stvaralaštvo pripada isključivo srpskoj književnosti i srpskom jeziku. Navodeći paralelno dve verzije Svakidašnje jadikovke, ekavsku i docniju ijekavsku, Milosavljević zaključuje kako se promenom izgovora zapravo nije ništa promenilo, te da je „neozbiljno i misliti i govoriti da su prva i druga varijanta“ bile „napisane na dva različita jezika“, a da bi još besmislenije bilo reći da je pesma „ijekavizacijom prevedena na hrvatski“.

Milosavljević ide dalje, pa Ujevića posmatra ne samo kao pesnika srpskog jezika (to i bi ni bilo ništa neobično da hrvatski pesnik objavljuje na srpskom jeziku) nego ga smatra i pripadnikom srpske nacije, strogo se držeći stavova Vuka Stefanovića Karadžića o svim govornicima štokavskog narečja kao etničkim Srbima.


Ekavica kao estetsko, a ne nacionalističko rešenje


Da bi se izbeglo bilo kakvo svrstavanje na ovu ili onu stranu, a pogotovu da bi se izbegli zaključci koji nose nacionalistički naboj, najbolje bi bilo da se ekavica Ujevićevih stihova posmatra kroz čisto estetsku prizmu, uz neizbežna pravila versifikacije, ali bez uplitanja lingvističkih kriterijuma, koji su se ionako menjali iz decenije u deceniju, kako za pesnikova života, tako i docnije, najčešće pod uticajem politike i državne ideologije.

Nakon Ujevićeve smrti, priređivači novih izdanja držali su se poslednje pesnikove volje da svi tekstovi budu na ijekavici, pa je tako postupano i sa onim radovima koji su za Tinova života bili objavljeni svega jedanput na ekavici. Nije isključeno da su se priređivači klonili prvobitne pesnikove ekavice plašeći se optužbe za jezički unitarizam, pa i za srpski nacionalizam, jer svako prenošenje sa ijekavice na ekavicu bilo bi protumačeno kao srbizacija i forsiranje istočne, ekavske, takoreći beogradske varijante u zajedničkom srpskohrvatskom književnom jeziku.

Desilo se, međutim, da ekavicu u Ujevićevim stihovima vaspostavi priređivač kome se nikako ne bi mogao pripisati bilo kakav nacionalizam: učinio je to Radomir Konstantinović pripremajući antologiju Ujevićeve poezije za Prosvetino izdanje 1968.

Svoj postupak Konstantinović obrazlaže valjanim argumentima, bez ustručavanja tvrdeći da su svi pokušaji naknadne ijekavizacije, „i kad su poticali od Ujevićevih redaktora i kad su delo samoga Ujevića“, zapravo bili „stvar čistog formalizma i, ne retko, nasilja nad strogom zakonitošću versifikacije i metrike Ujevićevog stiha“. Кonstantinović navodi i neke drastične primere, poput stiha: „grle se besno do dve hemisfere“ (Кolajna, trinaesta pesma), „gde je ovo do preuzeto iz narodne pesme očito radi dostizanja jedanaesterca“, ali je stih nakon ijekavizacije (bijesno, dvije) postao trinaesterac, „u čemu nije samo čistota muzičke fraze izgubljena nego i svaki dalji smisao ovoga spasavajućeg Ujevićevog do“.

Ipak, Кonstantinović je na ekavici priredio samo pesme iz Leleka sebra i Кolajne, dok je sve ostale doneo na ijekavici, čak i one koje su u periodici bile objavljene ekavski a docnije ijekavizovane za zbirku Auto na korzu, tako da tekst Кonstantinovićevog izdanja „odgovara tekstu originalnih Ujevićevih knjiga“, mada priređivač ukazuje na to koliko je i sâm Ujević gubio „jedinstvo svoje muzičke fraze“ praveći ijekavizacijom od dvanaesteraca trinaesterce, pa i četrnaesterce.²

Služeći se isključivo estetsko-metričkim argumentima, Konstantinović je celom problemu dao naučno-umetnički legitimitet, a donekle je svojim autoritetom unapred skinuo etiketu nacionalizma i jezičkog unitarizma sa svakog budućeg priređivača koji bi hteo da zadrži izvornu ekavicu u svim Ujevićevim pesmama.


Boem i lenjivac, bundžija i konformista


Da bi se najpravilnije shvatio pesnikov kontroverzan postupak ijekavizacije sopstvenih stihova, treba se redom setiti svih Ujevićevih političkih stavova, jer nije bez značaja kad jedan starčevićanac postane jugoslovenski orijentisan, a docnije se i sâm razočara u ostvarenje jugoslovenske ideje, pa novinarsku karijeru ostvari u državi gde vlada Ante Pavelić.

Najzad, nije naodmet zapitati se kakav je to karakter kad najpre bez problema objavljuje članke u srpskom nacionalističkom listu Pijemont, da bi se docnije maltene odricao ćirilice i ekavice samo zato što simbolišu Beograd i Srbiju.

Predstavljajući se čitaocima nedeljnika Pravica 1940, Ujević će prosto zaobići svoje pariske i beogradske godine, kao da je i na taj način hteo da iz sećanja (i svog i kolektivnog) zauvek zatre svaki pomen jugoslovenske orijentacije.

Tin Ujević je očigledno bio boem koji se nigde nije uklapao, ali je ipak pristajao na kompromise, makar i privremene, kad bi mu bila ugrožena egzistencija.

Pišući o boemiji i praveći od nje čitavu nauku (esej Boema i moderna umjetnost), Ujević je time pravdao svoju lenjost i nesposobnost za zreli život.

Bez obzira na okolinu koja ga nije razumela i često osuđivala, bez obzira na svu malograđanštinu, na represivni „šestojanuarski“ režim, na autoritativnu ustašku vlast, na komunističku diktaturu, Ujević je kao čovek bio nestalan, nedosledan i neprincipijelan, lako je menjao političke i sve druge stavove, znao je da napadne izdavača ali i da uzme honorar, znao je da iskaže bunt ali i da prihvati kakav-takav posao u bilo kom režimu.

Naravno da u tome nema nikakvog greha, jer svako bi zarad golog opstanka pristao na svakojake uslove, ali ipak se ovde radi o pesniku čije se ime već decenijama bezrezervno uzima kao sinonim bunta, boemije, principijelnog i beskompromisnog života – a vidi se da nije uvek bilo tako.

A književni izgovor pesnikov neretko je zavisio od trenutne političke orijentacije, ali i od izvora egzistencije: na ekavici piše kad dobija honorar iz Beograda, na ijekavici štampa čak i nekadašnje ekavske tekstove kad ga zagrebačke institucije rehabilituju kao pesnika.

Tin Ujević jeste bio hrvatski pesnik i to će uvek ostati, bez obzira na to što mu je dobar deo radova objavljen ekavicom na srpskoj ćirilici (ili ćirilicom na srpskoj ekavici), a sve i da Ujevićeve pesme na ekavici budu uvrštene u književnost srpskog jezika, to opet ništa ne menja, baš kao što je Ivo Andrić srpski pisac, premda je svoje pesme štampao u zborniku Hrvatska mlada lirika (gde su se takođe našle i rane pesme Tina Ujevića), a doktorsku disertaciju napisao i odbranio na nemačkom jeziku.

Neka zaključna reč bude data Miljenku Jergoviću, da bi se bar malo ublažila slika o Tinu kao lenjom boemu koji pristaje na kompromise: „A čiji je na kraju bio, kojoj je književnosti pripadao, u koga se i u što sve razočarao Tin Ujević, dopustit ćete da ne možemo sasvim pouzdano ni znati. Grobni je kamen pao preko usta koja su na takva pitanja bila nadležna odgovarati. Iz Beograda su Ujevića protjerali prema policijskome nalogu […], iz Sarajeva je bježao pred nailaskom zime, jer nije imao novca za ogrjev, a u Zagrebu je umro kao zadnji siromah, izložen vječnom preziru i poruzi, koji traju i danas… Кoje li veličanstvene jugoslavenske sudbine!“
_________________________________

1. Augustin Ujević, Izabrana dela (Priručni Ujević). Za štampu priredio Predrag Palavestra. Narodna knjiga, Beograd 1963.
2. Tin Ujević, Lelek sebra, pesme. Izbor i predgovor Radomir Кonstantinović. Prosveta, Beograd 1968

Dušan Milijić



2 epizoda



3 epizoda



Bertold Breht , Pet teškoća u pisanju istine

   Ovaj antifašistički programski spis Breht je napisao u francuskom egzilu, a sa ciljem rasturanja u Hitlerovoj Nemačkoj. Prvi put je obj...