Приказивање постова са ознаком poema. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком poema. Прикажи све постове

12. 5. 2025.

Alen Ginsberg, Urlik

za Carla Slomona 

 I

Video sam najbolje umove moje generacije uništene ludilom, histerično izgladnjele gole
dok se vuku kroz crnačke ulice u zoru tražeći besni fiks,
Hipsteri anđeoskih glava žude za antičkom  rajskom vezom sa zvezdanim dinamom u
mašineriji moći
koji u siromaštvu i u dronjcima i praznim očima sede naduvani u natrpirodnoj
tami hladnovodnih stanova lebdeći vrhovima gradova zamišljenog džeza,
koji su ogolili svoje mozgove Raju pod Elom i videli Muhamedove anđele kako posrću
po osvetljenim krovovima oronulih zgrada,
koji prolaze kroz univerzitete sjajnih očiju halucinirajući o Arkanszasu i Blejkovskoj
tragediji među učenicima rata,
koji su izbačeni iz akademija zbog ludila i objavljivanja bestidnih oda na prozorima
lobanje,
koji šćućureni u neobrijanim sobama u donjem vešu, pale svoj novac u kantama za smeće
i slušaju Teror kroz zidove,
koji su uhapšeni u svojim stidnim bradama vraćajući se kroz Laredo zbog marihuanskog
kaiša na putu za Njujork,
koji su jeli vatru u ofarbanim hotelima ili pili terpentin u Rajskoj Aleji, mrtvi, ili čistili
torzoe iz noći u noć
sa snovima, drogama, hodajućim noćnim morama, alkoholom, kurcem i beskrajnim mudima,
neuporedivim slepim ulicama nemirnih oblaka i munja uma koji poskakuje ka
polovima Kanade i Patersona, osvetljavajući među njima nepokretni svet
Vremena,
čvrsti pejotski hodnici, zore u dvorištu groblja sa zelenim drvećem, pijanstva od
vina na krovovima, izlozi u predgrađima u naduvanoj vožnji ukradenim kolima,
saobraćaj pod neonskim svetlucanjima, vibracije sunca i meseca i drveća u
prašini režuće bruklinske zime, bezvredne kletve i nežna kraljevska svetlost
uma
koji su se vezivali za metroe za beskrajnu vožnju od Baterija do svetog Bronksa pod
benzendrinom [1]
sve dok ih buka točkova i dece ne spusti drhtave ispucalih
usana opuštenog i pretučenog i turobnog mozga koji je sav isušen brilijantnošću u
sumornom svetlu Zoološkog vrta,
koji su celu noć tonuli pod svetlom podmornice Bikforda koja je isplovljavala i sedeli
celo popodne u napuštenom Fugaciju uz ustajalo pivo slušajući prasak ukletog na hidrogenskom džuboksu,
koji su pričali bez prestanka sedamdeset sati od parka do otirača, do kafea, do Belevjua
do muzeja, do Bruklinskog mosta,
koji su izgubljen bataljon platonskih govornika što skaču sa praga pomoćnih požarnih
stepenica sa prozorskih simsova Empajer Stejt Bildinga,
koji su na mesecu brbljali vrištali povraćali šaputali činjenice i uspomene i anegdote i
primali udarce u oči i šokove iz bolnica i zatvora i ratova,
čiji je razum ispovraćan u potpunom opozivu sedam dana i noći sa sjajnim očima,
mesom za Sinagogu razbacanom po pločniku
koji su nestali u ništavilu Zena Nju Džersija ostavljajući trag u dvosmislenim
dopisnicama sa Atlantik Siti Hola,
pateći od Istočnog znoja i tangerinskog [2]
mljevenja kostiju i migrena Kine od
“skidanja” sa droge u sumorno sređenoj sobi u Njuvarku,
koji su lutali tuda i svuda u ponoć na željezničkoj stanici pitajući kuda ići i koji su
išli, ne ostavljajuci slomljena srca za sobom,
koji bi upalili cigarete u teretnim vagonima, teretnim vagonima, teretnim vagonima koji
bi stvarali buku kroz snijeg ka usamljenim farmama u ostarjeloj noći,
koji su proučavali Plotinus Poa na krstu Svetog Džona, telepatije i rokabili ‘ bipbopa” ,
kabale zato jer univerzum instinktivno vibrira za njihovim stopama u Kanzasu,
koji su lutali kroz ulice Ajdaha tražeći vizionarske indijanske anđele koji su bili
vizonarski indijanski anđeli,
koji su mislili da su jedini ludaci dok je Baltimor sijao u natprirodnoj ekstazi,
koji su uskakali u limuzine sa Kinezom iz Oklahome na impulsu ulične svetiljke na
provincijskoj kiši u ponoći zime,
koji su bili leni gladni i usamljeni kroz Hjuston tražeći džez, seks i supu i pratili sjajnog
Španca da bi razgovarali o Americi i Vječnosti, što je beznadežan zadatak i
tako su se ukrcali na brod za Afriku
koji su nestali u vulkanima Meksika ne ostavljajući ništa iza sebe sem senke farmerki i
lave i pepela poezije rasijane po kaminu Čikaga,
koji su se ponovo pojavljivali na Zapadnoj obali istražujući FBI sa bradama i u
šortsevima sa krupnim pacifističkim očima seksi tamne kože dok dele nerazumljive letke,
koji su palili rupe od cigareta na svojim rukama protestujući protiv narkotičke duvanske
izmaglice kapitalizma,
koji su distriburirali pamflete Superkomuniste na Junion skveru, plačući i skidajući se
dok sirene iz Los Alamosa jadikuju nad njima, jadikuju nad Volom i ferijem
Stejten Ajlenda koji isto jadikuje,
koji su slomljeni od plača u belim vežbaonicama goli i drhtavi ispred mašinerije drugih
kostura,
koji su ujeli detektive za vrat i stresli se od zadovoljstva u policijskim kolima zbog
ne počinjenog kriminala, već zbog svoje divlje uzavrele pederastije i intoksikacije,
koji su urlikali na svojim koljenima u metrou i bili odvučeni sa krova mašući genitalijama
i rukopisima,
koji su pustili svete motocikliste da ih jebu u dupe i da viču od zadovoljstva,
kojima su pušili i kojima su pušili ljudski anđeli, mornari, naučeni milovanju u atlantskim
i karipskim ljubavima,
koji su se kresali ujutru i uveče u ružičnjacima i na travi javnih parkova i na grobovima
dok su slobodno rasipali svoje sjeme svakome ko bi došao i ko može,
koji beskrajno štucaju pokušavajući da se nasmeju ali su završavali jecajem iza dela
hamama dok plavi i goli anđeo dolazi da ih probode svojim mačem,
koji su izgubili svoje ljubavnike zbog tri stare suđenice, a jednooka suđenica
heteroseksualnog dolara namiguje iz materice, jednooka suđenica ne radi ništa
već sedi na svom dupetu i kida razumne zlatne niti majstorovog razboja,
koji su se ekstatično nenasilno jebali sa bocom piva draganom pakle cigareta sveće i pali su sa kreveta, i nastavili na podu i nastavili duž hodnika i završili dahčući na zidu uz
viziju posljednje pičke i svršili izbegavši zadnju spermu svesti [3]
koji su se zasladili hvatanjem miliona devojaka koje drhte u zalasku sunca, i bili crvenih
očiju izjutra ali i bili spremni da se zaslade grabljenjem izlaska sunca, guzovima
koji sijaju pod ambarima goli u jezeru,
koji su izlazili kurvajući se kroz Kolorado u ukradenim kolima mučenika, N.C., tajni
heroj ovih pesama, kuronja i Adonis Denvera, radost sećanja njegovih
bezbrojnih tucanja devojaka na praznim parcelama i u dvorištima ekspres restorana, ofucanim redovima bioskopa, pećinama planinskih vrhova ili suvonjave kelnerice zadignutog kombinezona u porodičnim svratištima, i naročito na tajnim benziskim pumpama gde postoji solipsizama džonova i takođe na ulicama rodnog grada,
koji su isparili u praznim gadnim filmovima, koji su bili promenjeni u snovima, budili
se na neočekivanom Menhetnu, i pokupili se iz podruma mamurni od bezdušnog
Tokaja [4] i horora Treće Avenije, čeličnih snova i posrćući do kancelarija za
zapošljavanje,
koji su hodali celu noć u cipelama punim krvi po snežnim dokovima čekajući na
širom otvorena vrata sobe Ist Rivera, koja je ispunjena toplim isparenjima i
opijumom,
koji su stvorili velike samoubilačke drame u stanovima na liticama Hadsona tokom
rata na izmaglici reflektora mjeseca i njihove glave biće krunisane lovorom i
zaboravom,
koji jedu jagnjeći paprikaš mašte ili vare krabu na muljevitom dnu reke Boveri,
koji plaču za romansom na ulicama dok guraju svoja kolica puna luka i loše muzke,
koji sede na kutijama dišući pod mostom u mraku i izdižu se da sagrade čembala u
svojim potkrovljima,
koji kašlju na šestom spratu u Harlemu krunisani plamenom tuberkuloznog neba
okruženi narandžastim gajbama teologije,
koji su celu noć švrljali i rokali se kroz plemenita bajanja koja su žutim jutrima bile
strofe brbljanja,
koji su kuvali boršč i tortilje od pluća srca repova gnjilih životinja sanjajući o čistom
vegetarijanskom kraljevstvu,
koji su se zavlačili pod kamione koji prevoze meso tražeći jaje,
koji su bacali svoje satove sa krovova da bi licitirali za Večnost van Vremena, a
budilnici im padali na glavu svakog dana sledeće decenije,
koji su rezali svoje ručne zglobove tri puta uspešno bezuspešno, i odustali primorani da
otvore antikvarne radnje u kojima su mislili da ostare i plaču,
koji su živi spaljivani u svojim nevinim somotskim odelima na Medison Aveniji
pod vatrom olovnih stihova ispunjeni gomilom gvozdenih odreda mode i
nitroglicerinskim vriskom pederčića iz reklame i iperirom inteligentnih paklenih
urednika, ili su ih pregazili pijani taksiji Apsolutne Stvarnosti,
koji su skočili sa Bruklinskog mosta, to se zapravo i  desilo, i odšetali nepoznati i
zaboravljeni u ulice sablasnih isparenja od supa Kineskog grada i vatrogasnih
kola, čak i bez jednog besplatnog piva,
koji su pevali u očaju sa prozora, padali sa prozora metroa, skakali po prljavom Pasijuku,
bacali se na crnčuge, plakali po ulicama, bosonogi plesali na slomljenim vinskim čašama, gnječili fonografske ploče nostalgičnog evrposkog nemačkog džeza tridesetih, ispijali viski i bacali se režući u krvavom toaletu, sa jecajima u njihovim ušima od eksplozije džinovskih sirena,
koji su jezdili auto-putevima prošlosti putovali jedno ka drugom u oldtajmerima Golgote
zatvoreničke usamljenosti i gledali uskrsnuće birmigenskog džeza,
koji su se vozili duž zemlje sedamdesetdva sata da bi prokljuvili da li sam ja imao viziju
ili da li si ti imao viziju ili da li je on imao viziju do prolaska Večnosti,
koji su putovali do Denvera, koji su umrli u Denveru, koji su se vratili iz Denvera i
uzaludno čekali, koji su nadgledali Denver i sakupljali se i samovali u Denveru i
konačno pošli da pronađu Vreme i sada je Denver napušten od svojih heroja
koji su padali na kolena u beznadežnim katedralama moleći se za međusobni spas i
svetlo i grudi, sve dok duša ne osvetli njihovu kosu na trenutak,
koji su se sudarali kroz svoje umove u zatvoru čekajući nemoguće kriminalce sa zlatnim
glavama i bajalicom stvarnosti u svojim srcima koji su pevali sladak bluz do
Alkatraza,
koji su se penzionisali i u Meksiku njegovali naviku, ili u Roki Mauntu da njeguju Budu
ili u Tangeru do dečaka ili Južnom Pacifiku do crne lokomotive ili Harvardu do
Narcisa do Vudlavna cvetnog venca ili groba,
koji su tražili razumna suđenja optužujući radio za hipnotisanje i napušteno ludilo i svoje
ruke i obešenu porotu,
koji su bacali krompir salatu na predavače CCNY [5]
- a o dadaizmu, a kasnije se
predstavljali na granitnim stepenicama ludnice obrijanih glava i govorili poput
harlekina o samoubistvu, tražeći hitnu lobotomiju
i koji su umjesto toga dobijali opiljivo ništavan insulin Metrazol električnu hidroterapiju i
psihoterapiju radnu terapiju stonog tenisa i amnezije,
koji su u neduhovitom protestu simbolično prevrnuli sto za stoni tenis, nakratko se
odmorivši u katatoniji,
vratiće se nekoliko godina kasnije skoro sasvim ćelavi izuzimajući periku od krvi i suza i
prstiju ludaku prokletih bolničkih soba u ludim gradovima Istoka,
Pigrim Stejt Roklandovim i Grejstounovim smrdljivim hodnicima čiji svadljivi eho duše,
u ponoć roka na usamljenoj klupi u carstvu ljubavi kamene grobnice [6]
san o
životu noćne more, tela koja se okamene teška poput meseca,
S majkom koja konačno *****, i poslednjom fantastičnom knjigom koja leti sa prozora
stana, i poslednja vrata zatvorena u četiri izjutra, i poslednji telefon razbijen o
zid kao odgovor i poslednja nameštena soba ispražnjena do poslednjeg komada
metalnog nameštaja, žuti papir se diže presavijen preko žice u plakaru,
čak i to deluje izmišljeno, i to nije ništa drugo do nada za malo
halucinacije –
oh, Karl, dok god nisi bezbjedan nisam ni ja bezbjedan, sada si prepušten životinjskoj
supi vremena
i koji su stoga trčali kroz ledene ulice opsjednuti iznenadnim bljeskom alhemije zbog
korišćenja kataloga elipsi promjenljivih mjera i  vibrirajućih ravni,
koji su sanjali i stvarali ovaploćene šupljine u Vremenu i Prostoru kroz slike poređane
jedna uz drugu, i zarobljavali arhanđela duše između 2 optičke slike i udruživali
osnovne glagole i propisanu imenicu i povlaku svesti zajedno skačući sa senzacijom Pater Omnipotens Aeterna Deus [7]
da ponovo stvaraju sintaksu i meru za jadnu ljudsku prozu i stoje ispred tebe nemo i
inteligentno i tresu se od srama, odbijajući i uz to i priznavši duši odgovarajući
ritam misli  u njegovoj goloj i bezgraničnoj
ludak skitnica i anđeo daju ritam Vremenu, nepoznati, ipak ovdje ostavljaju što bi se
moglo kazati u vremenu koje dolazi nakon smrti,
i vaskrsli u sablasnoj odjeći džeza u sjenci orkestra zlatnih truba koji su oduvali patnju
američkog golog uma za ljubav eli eli lamma lamma
plač sabacthani saksofona naježio je gradove sve do posljednjeg radija
u apsolutnom srcu pesme života koja je iskasapljena iz njihovih tijela koja će biti
dobra za jelo hiljadu godina.

II

Koja sfinga od cementa i aluminijuma je jakim udarcem otvorila lobanje i pojela im
mozgove i maštu?
Moloh! [8]
Samoća! Prljavština! Ružnoća! Pepeljare i pribavljeni dolari! Deca vrište ispod
stepenica! Dečaci jecaju u vojskama! Starci ridaju u parkovima!
Moloh! Moloh! Košmaru Moloha! Moloh bez ljubavi! Mentalni Moloh! Moloh težak
porotnik ljudima!
Moloh neshvatljiv zatvor! Moloh izukrštan kostima bezdušan zatvor i Kongres tuge! Moloh čije su zgrade osuda! Moloh ogroman kamen rata! Moloh preneražene vlade!
Moloh čiji je um čista mašinerija! Moloh čija je krv novac! Moloh čiji su prsti deset
vojski! Moloh čije grudi su ljudožderski dinamo! Moloh čije su uši zadimljeni
grob!
Moloh čije su oči hiljade slepih prozora! Moloh čiji neboderi stoje u dugačkim ulicama
poput beskonačnih Jehova! Moloh koji proizvodi snove i grakti u magli! Moloh
čiji dimnjaci i antene krunišu gradove!
Moloh čija je ljubav bezgranično ulje i kamen! Moloh čije su duše električna energija i
banke! Moloh čije je siromaštvo avet genija! Moloh čija je sudbina oblak
bespolnog hidrogena! Moloh čije je ime Um!
Moloh u kome sam sedim! Moloh u kome sanjam Anđele! Ludilo u Molohu! Pušači
kurca u Molohu! Nedostatak ljubavi i muževnosti u Molohu!
Moloh koji je rano ušao u moju dušu! Moloh u kome sam svjestan bez tela! Moloh koji
me plaši rođenom ekstazom! Moloh koji sam napustio! Probudi se u Molohu!
Protok svetlosti na nebu!
Moloh! Moloh! Robotski stanovi! nevidljiva predgrađa! Blaga kostura! slepi kapital!
demonske industrije!sablasne nacije! nepobedive ludnice! granitni kurčevi!
monstruozne bombe!
Slomili su kičmu dižući Moloh do Raja! Pločnici, drveće,radio-aparati, tone! podižu grad
do Raja koji postoji i svuda je u nama!
Vizije! kob! priviđenja!čuda! ekstaze! odnešene američkom rekom!
Snovi! obožavanja! prosvijetljenja! religije! cijela hrpa prefinjenog sranja!
Proboji! preko rijeke! izlaki udarci i raspijeća! odneseni bujicom! Ushićenja!
Epifanije!Očaji! Deset godina životinjskih krikova
i samoubistava! Umovi! Nove ljubavi! Luda generacija! Bačeno na stene
Vremena!
Pravi sveti smeh u reci! Sve su to videli! divlje oči! sveti povici! Licitirali su
oproštaje! Skočili sa krova! u samoću! mašući! noseći cveće! Do reke! Na
ulicu!

III

Karl Solomon! S tobom sam u Roklandu
Gde si luđi od mene
S tobom sam u Roklandu
Gde se osećaš čudno
S tobom sam u Roklandu
Gde imitiraš senku moje majke
S tobom sam u Roklandu
Gde si ubio dvanaest svojih sekretarica
S tobom sam u Roklandu
Gde se smeješ nevidljivom humoru
S tobom sam u Roklandu
Gde smo veliki pisci na istoj užasnoj pisaćoj mašini
S tobom sam u Roklandu
Gde je tvoje stanje jako loše i javljeno je na radiju
S tobom sam u Roklandu
Gde moć lobanje nije više priznata od crva razuma
S tobom sam u Roklandu
Gde piješ čaj sa grudi usedelica Utike
S tobom sam u Roklandu
Gde se praviš dosetke na telima medicinskih sestara harpija Bronksa
S tobom sam u Roklandu
Gde vristiš u ludačkoj košulji u kojoj gubiš trenutni meč stonog tenisa u ambisu
S tobom sam u Roklandu
Gde udaraš po katoničnom klaviru a duša je nevina i besmrtna i ne sme da umre bez boga u naoružanoj ludari
S tobom sam u Roklandu
Gde još pedeset elektro-šokova neće više nikada ponovo vratiti tvoju dušu svome telu sa njenog hodočašća krstu praznine
S tobom sam u Roklandu
Gde si optužio doktore za ludilo i zaveru Jevrejske socijalističke revolucije protiv fašističko – nacionalističke Golgote
S tobom sam u Roklandu
Gde si pljuvao raj Long Ajlanda i uskrsao tvog ljudskog živog Isusa iz superljudske grobnice
S tobom sam u Roklandu
Gde je dvadesetpet hiljada ludih zapovednika zajedno pevalo poslednje stihove Internacionale
S tobom sam u Roklandu
Gde grlimo i ljubimo Sjedinjene američke države pod našim čaršavima, Sjedinjene američke države kašlju celu noć i neće da nas puste da spavamo
S tobom sam u Roklandu
Gde su nas elektricifirane probudili iz kome avioni naših duša koji grme iznad krova jer su došli da bace anđeoske bombe bolnice koja će osvetliti samu sebe;
imaginarni zidovi se ruše
O, mršave legije što trčite vani
O, zvezdama posuti šoku milosti večni rat je ovde
O, slobodo koja si zaboravila veš slobodni smo.
S tobom sam u Roklandu
U mojim snovima šetaš sav mokar od plovidbe morem američkih auto – puteva u suzama na vratima moje kolibe u Zapadnoj noći

San Francisco, 1955—1956


FUSNOTA URLIKU

Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto!
Sveto! Sveto! Sveto!
Svet je svet! Duša je sveta! Koža je sveta! Nos je svet! Jezik i kurac i ruka i šupak su
sveti!
Sve je sveto! svako je svet! svuda je sveto! svaki dan je svet!
Svaki čovek je anđeo!
Svaka skitnica je sveta poput serafima! ludak je svet kao što si ti moja dušo sveta!
Pisaća mašina je sveta pesma je sveta glas je svet slušaoci su sveti ekstaza je sveta!
Sveti Petar sveti Alen sveti Solomon sveti Lusijen sveti Keruak sveti Hakl sveti Borou sveti Kesedi sveti neznani peder i sveti patnik prosjak gnusni ljudski anđeli!
Sveta moja majka u ludom skloništu! Sveti kurčevi otaca Kanzasa!
Sveti jecaji saksofona! Sveti bop apokalipse! Sveti džez bendovi mariuhanskih hipstera mirovnog pejota i bubnjeva!
Sveta samoća nebodera i pločnika! Svete kafiterije pune milionima! Sveta misteriozna rijeka suza ispod ulica!
Sveti usamljeni idol! Sveto ogromno jagnje srednje klase! Sveto ludilo pastira pobune! Koji kopa Los Anđeles JE Los Anđeles!
Sveti Njujork sveti San Francisko Sveta Piorija
i Sijetl Sveti Pariz Sveti Tangerin sveta Moskva sveti Istambul!
Sveto vreme večnosti! sveta večnost u vremenu sveti sati u prostoru četvrte dimenzije sveta peta Internacionala sveti Anđel u Molohu!
Sveto more sveta pustinja sveta železnička pruga sveta lokomotiva svete vizije svete halucinacije sveta čuda svete očne jabučice sveti ambis!
Sveto opraštanje! milost! milosrđe! vera! Sveto! Naše! tela! patnja! plemenitost!
Sveta natrpirodna izuzetno brilijantna blagost duše!
Berkeley 1955

______________________

[1]vrsta amfetamina
[2] Tangerija – grad u Maroku u kome je jedan od „bitnika“ Vilijem Barou proveo neko vreme [3] gyzym, spelovanje ove reči potiče i jedino postoji u ovoj pesmi
[4] Tokay – vrsta vina
[5] Gradski koledž Njujorka (The City College of New York)
[6]dolmen – vrsta primitivne grobnice oblika poput kamenog stola
[7] Svemoćni Otac Večni Bog
[8] Moloh – feničanski bog sunca, uništenja, suše, bolesti i gladi kojem su žrtvovana deca verujući da će se umilostiti. U prenesenom značenju označava proždirujuću neman
[9] deo Ilinoisa

Prevod : Mirjana Velimirović Lekić


31. 12. 2019.

Mihail Ljermontov, Demon ( deo drugi )


Moskva, 1920


Демон. Часть II | Demon. Čast' II

Demon. Deo drugi


I

Nemoj da grdiš, oče, mene,
Ne zbori reči koje peku.
Vidi te suze razlivene...
Odavno one, veruj, teku.
Uzalud svi ti momci kreću
K nama iz udaljenih mesta!...
Na zemlji mnogo je nevesta!
Ja žena nikom biti neću...
O, oče moj, ne kudi mene.
Ti znaš da gasim se i venem,
Ja, žrtva duha lukavoga
I sna mu neotklonjivoga:
Noć mi je opčinjena njime;
Ja stradam, oče, požali me!
Imam još samo jednu želju:
Daj da u svetom manastiru
Otkrijem svoj bol spasitelju
I nađem utehu u miru.
Radosti nema mi na svetu...
Ćelija, puna tihe sene,
Neka u svoju tminu svetu,
K'o u grob, rano primi mene...”

II

I u mir manastirske tmice
Tamaru tada otpratiše,
I haljinama pokajnice
Procvale njene grudi skriše.
No kao pod brokatom plamnim,
Pod haljinama ovim tamnim
I dalje beše srce njeno
Prestupnim snima opijeno.
U sjaju sveća, pred oltarom,
Glas pojanja kad počne teći,
Kada se mole svi sa žarom,
Ona bi čula znane reči.
A ponekad u mračnom hramu
Poznati lik bi ispod luka
Proš'o u tamjanovom pramu
Bez vidnog traga i bez zvuka;
K'o zvezda on je sjao tamo
I zvao, zvao... ali kamo?


III

Skrovište njenog svetog stana
Bilo je usred gustog hlada
Od jablanova i platana,
Kraj dva brežuljka. - Ponekada,
Iz klisure kad noćne tmice
Narastahu, plamičak sveće
Svetlucao je kroz drveće
S prozora mlade prestupnice.
Tamo, u seni bademova
Gde beše tužni red krstova,
Stražara nemih kraj grobnica -
Treptaše večni cvrkut ptica.
Niz blistavi su beli žal
Potoci tekli sa litica
I šumeo je studen val.
Struja, u klisuri slivena,
Tekla je dalje preko stena
I gubila se pod rastinjem
Što drhtaše pod cvetnim injem.


IV

Na severu su sjale gore
U snežnom blesku rane zore,
Kad plavskast pramen u dolini
Sa dna se podiže duboka,
I gledajući put istoka
K molitvi zovu mujezini;
Kada treperi zvona glas
Nad uspavanim manastirom
U času svečanom i mirnom;
S krčagom kad po vodu rano
Gruzinka mlada s gore krene
I silazi niz strme stene.
Vrhove snežnih obronaka
Bili su samo plave sene,
Nebeskim sjajem obrubljene;
A preko njih je čas sumraka
Stavljao veo svoj od zlata;
I dižući se iz oblaka,
S čalmom, u rizi od brokata,
Ćutaše iznad tamnog jaza
Ogromni Kazbek, car Kavkaza


V

Ali u vlasti grešne misli
Odbijalo je zanos čisti
Srce Tamarino. Pred njom
Vladaše mrak nad zemljom svom.
U sjaju zore, noćnoj tmini,
Dušu je samo patnja pekla.
Koliko puta je u noći,
Kad zemlja usne u svežini,
Pred ikonu Tamara klekla
I isplakala suzne oči;
U času ponoćne tišine
Putnik bi čuo devojčine
Jecaje, odjek plača njenog;
I, misleći: „To duh planine
U svojoj špilji sapet ječi”,
On bi tad brže i bez reči
Gonio konja izmorenog.


VI

Nemirna i ražalošćena,
Često kraj prozora Tamara
Sedi, duboko zamišljena,
I njene oči pune žara
Nekoga traže u daljini...
I k'o da neko u tišini
Šaptaše kraj nje: on će doći!
Toliko puta je u noći
Snevala ona divne sne:
On bi se javio kraj nje
I čudno nežnim glasom dugo
Zborio, gledajuć' je s tugom.
Već odavno nju duša boli,
Muči se, ne znajući - čemu;
Kad hoće nebu da se moli,
Srce se njeno moli - njemu;
I, dugom borbom izmučena,
Kad prepusti se krilu sna,
Jastuk je žeže, zraka nema,
I ona skoči, drhti sva,
Grudi je vrelim dahom tište,
U očima joj oblak zri.
Naručje njeno susret ište,
Na usni poljubac joj vri...


VII

Humove Gruzije već dira
Večernje magle prvi veo.
I opet je do manastira,
Pun želje, Demon doleteo.
No dugo, dugo nije smeo
Spokojstvo ovog svetog mesta
Da naruši. - I k'o da nesta,
Za časak, dok se kolebao,
Ta surova mi zamisao.
Dok zamišljen kraj zida leti,
Pod lakim korakom za tren
Bez vetra list na tlu zatrepti.
On dignu pogled: prozor njen
Još svetli u to veče tavno;
Ona tu čeka već odavno!
I tad kroz duboki se muk
Začu čingara* skladni zvuk.
Pesma je brujala u noći;
I kao kad se suza toči
Za suzom, zvuci su se lili,
I nežni su toliko bili,
Kao da nebo ih pokrenu
Na zemlju ovu izmučenu.
Da nije izgublenog druga
Anđeo opetsresti hteo,
I zato amo doleteo
Da pesmom tom vremena druga
Oživi, i da kroz te zvuke
Pruži mu melem za sve muke?
I ljubavna je prva tuga
Demona obuzela tada;
U njemu čudan strah zavlada
Što vraćaše ga s praga njenog...
No krilo mu se i ne ganu!
I čudo! teška suza kanu
Iz tamnog oka ugašenog...
I danas tamo kraj ćelije
Prožežen suzom leži kamen,
Suzom što prži kao plamen
I što iz ljudskog oka nije.


VIII

I uđe on, i za dobrotu
I ljubav otvoren je bio,
I načas tad je pomislio
Da kreće k željenom životu.
I kao da na prvi čeka
Sastanak - čudna strepnja neka
I neizvestnost koja guši
Ponosnoj otkriše se duši.
No lošet li nagoveštaja!
On uđe - pred njim dete sjaja,
Heruvim, izaslanik raja
I čuvar prestupnice krasne,
Dok blista mu se čelo, stoji
I smeše mu se oči jasne;
Zaštitio je krilom svojim,
I iskra tog božanskog sjaja
Zaslepila je pogled grešni,
I tu, umesto zagrljaja,
Čekaše samo prekor teški:


IX

„Nemirni duši i poročni,
Ko te je zvao u čas noćni?
Tu nema tvojih poklonika;
Ne vladaše zlo ovde nikad;
Ne idi, u svom grešnom žaru,
K ljubavi mojoj, mom oltaru!
Ko te je zvao?” A duh zao
Odvrati smeškom podmuklim,
I planuv opet mržnjom starom,
On s podmuklim i besnim žarom
Tad sevnu okom zavidnim.
„Ona je moja!” - huknu grozno.
„Odlazi, ovaj čas je moj!
Doš'o si, zaštitniče, pozno,
I sudija ti nisi njoj
Kao ni meni! Nad oholim
Njenim je srcem znak mog žara.
I tu sad nema tvog oltara,
Ja ovde vladam i ja volim!”
I anđeo još jednom skrenu
Ka jadnoj žrtvi tužne oči,
Te utonu u istom trenu,
Zamahom krila, u mrak noći.


X

TAMARA
Ko si ti? Reč ti je opasna!
Šta želiš? Da l' te k meni raj
Ili ad šalje?

DEMON
Ti si krasna!

TAMARA
Al' ko si? Odgovor mi daj...

DEMON
Onaj sam koga kroz noć gluhu
Već odavno ti slušaš tu,
Čije su misli u tvom duhu,
Čmju naslutila si muku,
Kom lik si videla u snu.
Onaj, kom pogled nadu gubi
I koga niko baš ne ljubi;
Bič robova zemaljskih mojih,
Saznanja car sam i slobode,
Nebesa dušman, zlo prirode,
I ja sam, gle, kraj nogu tvojih!
Donosim tebi, da te gane,
Reč što za prvu ljubav moli,
Zemaljske moje prvi boli
I prve suze isplakane.
O, zaslušaj me, požali me!
Zbog jedne samo tvoje reči
Ja mogu opet nebo steći.
Kad bi mi srce dala, s njime
Bio bih opet ja u raju
Nov anđeo u novom sjaju.
O, čuj me samo, ja te molim,
Ja sam tvoj rob, ja tebe volim!
Kad videh te, u istom trenu
Omrznuh zauvek u duši
Bezsmrtnost svoju neželjenu
I svoju moć koja mi guši.
Nesavršena sreća ljudi
Od tada zavist moju budi...
Ti bi, svoj život deleć' sa mnom.
Donela kraj tom bolu plamnom.
U hladnom srcu iskra sija
Svetlosti ove nenadane,
I tuga na dnu stare rane
Pokrenula se kao zmija.
Šta su mi moć i život večni
Ako bez tebe čamim, sam?
Bez smisla zvučna igra reči
I bez božanstva pusti hram.


TAMARA

Lukavi duše, ostavi me!
Ućuti, ne verujem vragu...
O, Bože, zalud tvoje ime
Zazivam... Daj mi sada snagu!
Misli su moje opčinjene!
Čuj me, ti propast nosiš za me:
Tvoje su reči - otrov, plamen...
Reci mi, zašto voliš mene!

DEMON
Zašto, lepotice? - o, jao,
Ja ne znam!... Pun života novog,
Sa prestupničkog čela ovog
Trnov sam venac podigao;
I ponosno od sebe tad
Odbacio sam prošlost celu,
I moje nebo i moj ad
U tvom su oku, na tvom čelu.
Volim te nezemaljskom strašću
Što smrtniku je nepoznata;
Večnim snom, zanosom, svom vlašću
Što bezsmrtnoj je misli data.
Očiju mojih večna meta,
Tvoj lik je u mom duhu poćen
U prvom času ovog sveta;
Njim sam kroz pusti eter vođen.
Imenom svojim duhu mome
Slatki si nemir darovala
I mom blaženstvu nebeskome
Samo si ti nedostajala.
O! Kad bi samo mogla znati
Svu neizmernu muku tu
Kada se celu večnost pati,
A za sve naslade u zlu,
Pa i za dobro što se čini
Sva nagrada je u gorčini;
Kad za sebe se samo živi;
Kad večne borbe udes sivi
Teče bez predaha i slavlja;
Kad sve se žali, ništa želi,
Kad zna se, vidi život celi,
I kada prezir neveseli
Sa mržnjom se u duši javlja!
Čim kao grom iz neba vedra
Bi kletva božja ispunjena
Prirode behu topla nedra
Za mene navek zatvorena;
Preda mnom, kroz prostranstvo plavo
Teklo je slavlje treperavo
Tvetlila što se iskitiše
Svadbenim vencima od zlata...
No, jao! nekadanjeg brata
Poznavala već nisu više...
Tad izgnaničke slične duše,
Očajan, pozvah ja u noći;
No, avaj! ko da pozna oči
I lica, ledna u hladnoći,
Reči, od mržnje što se guše?
Krilima mahnuv, u užasu,
Ja krenuh... Ali zašto? Kuda?
To ne znam... Bejah u tom času,
K'o mrska žrtva božjeg suda,
Od svojih bliskih odbačen;
Svet posla za me gluh i nem.
Tako i lađa oštećena
Morima luta bez jedara,
Bez cilja i bez kormilara,
Po ćudi struja, napuštena;
Tako u prvom praskozorju
Oblaka burnog delić jedan,
Bez pristaništa, sam i bedan,
Lebdi u plavome obzorju,
A bogzna otkud, kamo luta
Nasumce, ne znajući puta!
No ljudima ne morah dugo
Da vladam, s njima u greh srljam
I da sve uzvišeno prljam;
Ne, nisam mnogo ja se rug'o
Lepoti svakoj... Plamen vere
Ugasih ja u njima lako.
Zar vredi mučiti se tako
Za lude i za licemere?
Zato, iz klanaca, niz goru,
Kroz noćni mrak bih strelovito
Jurnuo nalik meteoru;
I samotni bi putnik hit'o,
Zaveden vatrom iz blizine,
I dok je pad'o u dubine
Zalud bi njegov krik kroz tmine
Vapio... samo bi na steni
Ostao trag okrvavljeni.
No, zasićen tom igrom zlom,
Ne zabavljah se dugo njom!
U borbi s moćnym vihorima,
Koliko puta s hukom naglom,
Odeven munjama i maglom,
Proleteh ja u oblacima,
Da u toj stihiji što grca
Prigušim roptanje svog srca,
Da zaborav mi sve odnese
Zaboravit' što ne može se!
Šta znači povest sveg trpljenja
I bede ljudske, ropskog rada
Kroz sva im duga pokolenja -
Pred jednim trenom moga jada
I mojih nepriznatih muka?
I šta je ova tiha luka
Života vašeg - šta su ljudi?
Došli su svi da opet odu,
I nadaju se: ljudskom rodu
Milostivo će On da sudi!
No moja bol za sva vremena
U meni živi: moć je njena
Kao i život moj bez dna
I nema joj u grobu sna!
To je čas zmija probuđena
Što mazi se; čas ljuti plamen;
Čas dušu mori kao kamen,
K'o mauzolej mojih strasti
Što nikad, nikad neće pasti!


TAMARA
Što jade svoje nepoznate
Iznosiš duhu mom u tami?
Prestupnik ti si...

DEMON
Zar i za te?

TAMARA
Nas mogu čuti...

DEMON
Mi smo sami.

TAMARA
A Bog!

DEMON
Od nas je dig'o ruke;
Nebom je samo zauzet,
Ne zanima ga ovaj svet.

TAMARA
A pakao i večne muke?

DEMON
Šta onda? Bićeš i tu sa mnom!


TAMARA
Ma ko ti bio, prijatelju,
Što spokoj si u duhu plamnom
Izgubio za večnost celu,
Sa uživanjem što svesno nije
Ja slušam tebe, stradaoče...
No ako reč ti zamku krije,
Ako me prevariti hoće...
O! Smiluj se... Zar slavan bićeš
Time što moju dušu stičeš!
Zar nebu bivam dragocena
Jer od tebe sam primećena?
I druge sred tog zemnog puka
Lepotu imaju božansku
I postelju im devičansku
Još nije takla smrtna ruka...
Ne! Zauvek mi se zakuni...
Govori - vidiš muke ove,
Prozireš moje ženske snove!
Ublaži strepnju što se buni,
Jer tvom je duhu sve poznato,
I požalićeš mene zato.
Zakuni mi se... Od zlog cilja
Reci da odričeš se sada.
Zar nema zakletve što zbilja
Ne može dušu zlu da svlada?

DEMON
Kunem se danima stvorenja
I propasti sve vaseljene,
Kunem se sramom sagrešenja,
Pobedom pravde savršene;
Kunem se kratkim snom o slavi
I padom što ga u mrak zavi;
Susretom ja se kunem našim
I rastankom koga se plašim;
Kunem se skupom slugu mojih,
Duhova, čiju vlast osvojih;
Kunem se budnim mačevima
Dušmana mojih, heruvima;
Životom kunem se i grobom,
Zemaljskom svetinjom i tobom;
Kunem se tvojom suzom plahom
I časom kad ti pogled trne,
Nevinnih usta tvojih dahom,
Talasom tvoje kose crne;
Kunem se ljubavlju i strašću,
Kunem se srećom i propašću;
Odustajem od oholosti
I mržnje, osvetu što snuje;
Od sada otrov lukavosti
Nikome neće duh da truje;
Ja neću s nebom da se borim,
Ja hoću ljubavlju da gorim,
Ja hoću Dobrom da odišem!
Suzama pokajanja svoga
Sa čela moga ću da zbrišem
Tragove ognja nebeskoga,
Pa neka mirni vrt tog sveta
Bez mene odsad navek cveta!
Tvog bića tajne dragocene
Pojmiti jedino ja mogu,
I jer si svetinja za mene
Moja je vlast kraj tvojih nogu.
Na ljubav tvoju kao na dar
Ja čekam, veruj mi, Tamara;
Za tvoj sam jedan mig ja kadar
Da večnost žrtvujem, pun žara -
Jer veličinu ja ne gubim
Ni kada mrzim, ni kad ljubim.
Sa mnom ćeš, sinom vaseljene,
Poći u prostore kometa
I bićeš carica tog sveta
I verni drug što prati mene;
Bez saučešća, bez ganuća
Na zemlju ćeš da gledaš ti,
Gde brzo trne želja vruća,
Gde varljivi su lepi sni;
Gde ima samo lažne sreće
I grehova i teških kazni,
Gde nikad niko bez bojazni
Ni mrzeti ni volet' neće.
Zar ne znaš šta je ljubav ljudi
Što načas u njima se budi?
- Jedino krvi zanos mladi,
No dani teku, krv se hladi!
Zar prkosi ko rastajanju
I novoj draži iskušenja
I umoru i samovanju
I ćudlivosti sitnih htenja?
Ne, nije tebi, mome drugu,
Veruj mi, data takva kob
Da uveneš u tesnom krugu
Zavisti ljudske, kao rob,
Kraj dušmana i kraj slabića,
Kraj pritvornih i hladnih bića,
Pod udarcima praznih nada,
Strepnji i nepotrebnih jada!
Ne, nije za te udes hudi
Da ovde budeš ugašena
U molitvama, udaljena
I od božanstva i od ljudi.
O, ne! ti divno rajsko biće,
Tebi je dalo više htenje
Drukčijeg stradanja otkriće,
Drukčije, dublje ushićenje;
Prepusti zato samom sebi
Taj jadni svet i bivše sanje;
Ponosno, beskrajno saznanje
Ja ću da zato pružim tebi,
I pratiće te, neumorne,
Duhova mojih verne čete;
I robinjice čudotvorne
Hitro i ljupko služiće te;
A ja ću venac zlatni za te
Sa zvezde istočne da skinem,
Pa ću mu rosom trake zlatne
Zasuti, da ti lepše sine;
K'o pasom, sutonskim ću žarom
Da obvijem tvoj divni stas;
I svuda, kao pred oltarom,
Prosuću miris oko nas;
A tvoje snove će da ljulja
Muzike blage uzdah snen;
Od ćilibara i dragulja
Dvorce ću podići za tren;
Na morsko dno ću sići, smeo,
I uzdići se nad oblakom -
Taj svet ću da ti pružim ceo
Za tvoju ljubav!..


XI

- I on lako
Ustima svojim užarenim
Drhtave usne joj je tak'o;
Sablažnjivi mu odgovori
Molbama uzvraćahu njenim,
A pogled mu, gde plamen gori,
Kroz njene ronio je oči.
On palio je. - Usred noći
K'o mač se blistao nad njom,
Sjajući neizbežnim zlom.
To beše čas kad zloduh vlada!
Poljupcem njoj u nedra mlada
On smrtonosni otrov uli.
U noćnom muku su se tada
Užasni krik i jecaj čuli.
U njima behu bol, strahota,
Prekor i ljubav, preklinjanje
I beznadežno rastajanje
Od jedva početog života.

XII

Prelazeć' stazu određenu,
Stražar je noćni u tom trenu
Išao pored manastira
S gvozdenim bilom. - Pun nemira,
On spori korak zaustavi
Kraj okna monahinje mlade,
Ruka na bilu mu zastade,
A strah mu se u duši javi.
U gluhom muku okoline
Kao da glas je iz blizine
Začuo tada - glas iz tmine,
Kao kad neko nekog ljubi -
I krik i jecaj što se gubi.
I slutnja bezbožna i zla
U srcu mu je ponikla.
No prođe samo magnovenje
I sve se stiša... Izdaleka
Stizaše s vetrom kao jeka
Lisnatih krošnji žamorenje,
I sneno s priobalskim stenjem
Šaputala je gorska reka.
I kanon svetog ugodnika
Pročita starac, jeze pun,
Da od nečastivoga lika
Oslobodi svoj grešni um
Te uzdrhtalom krsteć' rukom
Prsa gde srce bije burno,
Pritisnut teškim noćnim mukom,
Produži znanim putem žurno.
...........................


XIII

K'o uspavana peri** mila
Na odru svom je ona snila;
Čistije nego pokrov, belo,
Umorno blistalo je čelo;
Spuštene navek trepavice...
No ko - o nebo! - ne bi rek'o
Da pod njima još zraci gore
Pogleda njenog, što je ček'o
Da dodirne joj belo lice
Poljubac, ili rumen zore!
No zalud, slična zlatnoj suzi,
Na njih je tekla svetlost blaga,
Uzalud su u nemoj tuzi
Celivala ih usta draga...
Ne! pečat smrti neće više
Nikakva sila da izbriše!

XIV

Nikada ni u svetkovanju
Haljina još ne beše njena
Tako bogata, ukrašena.
Mirise još nepoklonjene
Planinsko cveće lije na nju
(Obredi drevni tako traže),
Kao da zbogom zemlji kaže
U stisku mrtve ruke njene!
I ništa baš na licu tome
Ne govoraše o propasti
U času zanosa i strasti;
Lepota, u tom mramornome
Spokojstvu svom, bez izražaja,
Bez misli i bez osećaja,
Beše u svakoj njenoj crti,
Prepuna tajne poput smrti!
Na usnama joj osmeh čudni
Zaleđen beše tek što niče;
Za pažljive je oči ljudi
Otkrivao on tužne priče:
Lio je hladni prezir duše
Što zna da vene nalik cvetu,
Poslednje misli sjaj prigušen
I nemo zbogom ovom svetu.
Života prošlog odraz jadan,
Bio je leden i beznadan,
Mrtviji nego njene oči
Potonule u večnoj noći.
Tako i vrh kavkaza sine
Kroz suton tamni, iz daljine,
Dok sunce se u drugi kraj
Svečano skriva iza gora,
A snegom, poput znatnog mora,
Još blešti rumen odsjaj taj.
No odraz poluživog zraka
U pustinji se neće naći
I neće s lednih obronaka
Nad stazom nikome da zrači!...


XV

Žalosni sprovod skuplja njene
Rođake brojne i susede.
Bijući grudi izmučene
I čupajući kose sede,
Na svome konju grive bele
Poslednji put sad Gudal jaše.
I sprovod krenu. - Put trajaše
Tri dana i tri noće cele.
Između zemnih ostataka
Dedova njenih, sveža raka
Poslednji stan je tad joj dala.
Jedan od predaka Gudala,
Pljačkaš iz busija i sela,
Kad ga je bolest oprhvala,
U kajanju zbog svojih dela
Obeća da za iskupljenje
Grehova svojih crkvu digne
Tu gde na kršno ovo stenje
Samo se bura s pesmom penje,
Gde samo gorski jastreb stigne.
I tu, na snegu planinskome,
Samotna crkva potom niče,
I u njoj je zlo ljudsko biće
Pronašlo spokoj prahu svome;
Kao da samo blizu neba
Topliji biva smrtni stan,
Kao da izbegavat' treba
Ljude, što mute večni san...
Uzalud! pokojnik ne sanja
Ni prošlu radost, ni stradanja!


XVI

Kroz plavi eter, u beskraju,
Anđeo, vojnik rajskih četa,
Grešne je dušu iz tog sveta
Nosio u svom zagrljaju
Zamahom svojih zlatnih krila.
I reč mu, utešna i mila,
Sumnje je njene razgonila,
I suzom spiraše on njene
Bolne i teške uspomene
O gresima, o zlu i muci.
I evo, k njima rajski zvuci
Već dopirahu - kad odjednom,
Presecajući njihov put,
Iz ponora se neproglednog
Uzvinu pred njih paklen duh.
Bio je jak k'o vihor šumni,
Blistav k'o munja kad mrak seče,
I - drznik gordi i bezumni -
„Ona je moja!” - on im reče.

Tamarina se duša privi
Uz svete grudi svog čuvara,
I molitvama punim žara
Stišavala je užas živi.
Rešavala se sudba njena,
Jer pred nju opet on je stao,
No - Bože! - ko bi ovog trena
Ponovo njega prepoznao?
Kako te oči, mržnje pune,
Otrov iz duše prosipahu,
Neprijateljstva zloću plahu
Što večno preti, večno kune!
I led je s nepomičnog lica
Hladnoćom vej'o k'o grobnica.

„Odlazi, sumnje duše zli!”
- Odvrati izaslanik raja -
„Trenutak stiže presudni
Kad već je dosta tvoga slavlja
I kad se božja milost javlja!
Patnjama njenim evo kraja:
Spali su s nje u isti mah
I okov zla i zemni prah.
Znaj! čekali smo dugo nju!
Proživela je njena duša
Svoj život sličan kratkom snu
Kom beše suđeno da kuša
Neiskazane muke ljute
I radosti nedosegnute.
Od etera su najlepšega
Stvorene strune duša tih,
I svet ne postoji zbog njih
A niti one radi njega!
Surov je otkup ona dala
Za sumnje svoje... Jer je znala
Da ljubi i da teško strada -
Za ljubav raj se širi sada!”

I anđeo još jednom, strog,
Pogleda napasnika zlog,
I radosno uzletev, smesta
U nebeskome sjaju nesta.
I prokle Demon pobeđeni
Bezumne, smele svoje snove
I opet osta usamljeni
Oholi duh u vaseljeni,
Bez ljubavi, bez nade nove!

***

Na gorskoj kosi, na vrleti,
Nad Kojšaurskim dolom cvetnim,
Do današnjega stoje dana
Ostaci drevnog samostana.
Predanja davna sačuvaše
Priče o njemu, koje plaše
Još uvek dečji narod sneni.
K'o priviđenje, svedok nemi
Iz čarobnih i davnih dana,
Sred zelenih se crni grana.
Dole je rašireno selo;
Cvetaju krošnje u dalini,
I zbrkan žamor se veselo
Gubi u maglenoj daljini,
I karavana duge trake
Još idu, zvoneć' izdaleka,
I rušeć se kroz magle lake,
Treperi, blešti hitra reka.
I svud su življenje i sunce,
Prolećno cvetanje, zuj pčela,
Kao da priroda je cela
Igra za bezbrižne mladunce

No žalostan je zamak sivi
Koji svoj dug odužio je,
K'o bedni starac, što sam živi
Sahranivši sve drage svoje.
I sada mesečinu žele
Nevidljivi mu stanovnici:
U njoj se igraju, vesele
I praznuju u noćnoj tmici.
I nalik pustinjaku nekom,
Tu pauk plete svoje mreže,
I gušteri po krovu meko
U razigranoj trci beže;
I oprezno se javlja zmija
Iz neke tamne pukotine,
Na staroj ploči načas sine,
U tri se kruga zatim svija,
Puzi, na dugu nalik traku,
Blista se poput sablje britke
Što, bačena na polje bitke
Ne treba palome junaku!...
I sve je ovde plen divljine:
Nema ni traga iz davnine,
Jer marljivi je hod stoleća
Sve izbrisao već odavno,
I ništa više ne podseća
Na Gudalovo ime slavno,
Na Gudalovu kćerku milu!

Ali još uvek, u sivilu,
Oblaka tmurnih, crkva stoji.
Tu prah se ljudski upokoji
U planinskome hladnom krilu.
Kraj njenih vrata hridi sure,
Kao stražari usred bure,
Bdiju pod snežnim plaštevima,
I sloj je ledenih gromada
Umesto oklopa na njima.
Lavine snežne, iznenada
Ledenim mrazom zahvaćene,
K'o besne struje vodopada
S litica vise, namrštene.
I mećava na straži huji;
Čas briše prah sa crkve stare,
Čas pesmu peva u oluji
I svoje doziva stražare.
Čuvši o dalekome hramu
Čudesnih priča pronošenje,
Oblaci hrle k tomu kamu
Sa istoka na poklonjenje.
No niko ne plače odavno
Nad porodicom grobnih stena;
Kazbeka samo krilo tavno
Na straži vreba, željno plena,
I neće večni jauk ljudi
Iz večnog mira da ih budi.


Preveo Nikola Bertolino.
na ruskom jeziku i  ćirilici
izvor 

                          

Jama i klatno, Edgar Allan Poea

Impia tortorum longos hic turba furores Sanguinis innocui, non satiata, aluit. Sospite nunc patria, fracto nunc funeris antro, Mors ubi...