OBAVEŠTENJE

ZBOG TEHNIČKIH RAZLOGA DRUGI BLOG AUTORA -ATORWITHME- PREMEŠTEN JE NA NOVU ADRESU https://livano2.blogspot.com/

23. 10. 2019.

Jane Austin, Uverenje ( 22, 23,24)



22


      Anne se vratila kući kako bi razmislila o svemu što je čula. U određenom su joj smislu spoznaje o gospodinu Elliotu donele olakšanje. Više mu nije dugovala nikakvu obzirnost. U usporedbi s kapetanom Wentworthom, doimao se nepoželjnim i nametljivim, a o zlu njegova sinoćnjeg udvaranja, nepopravljivoj šteti koju je mogao naneti, razmišljala je jasno i razumno. Više nije osećala nikakvo sažaljenje za njega. Ali to joj je bilo jedino olakšanje. U svakom drugom pogledu, osvrćući se oko sebe ili prodirući napred, videla je više onoga što izaziva nepoverenje i čega se treba bojati. Zabrinjavalo ju je razočaranje i bol što će ih lady Russell osećati, poniženje koje zasigurno visi nad glavama njezina oca i sestre, te je osećala teskobu usled predviđanja mnogih zala a da nije znala kako bi ih izbegla. Osećala je golemu zahvalnost zbog svega što je o njemu saznala. Nikad nije držala da ima pravo na nagradu zato što nije zanemarila ni omalovažavala staru prijateljicu kakva je gospođa Smith, ali iz toga je ipak proizišla nagrada! Gospođa Smith joj je mogla ispričati ono što niko drugi ne bi mogao. Može li te spoznaje podeliti sa svojom porodicom? Kakve li besmislene ideje! Mora razgovarati s lady Russell, savetovati se s njom, a nakon što učini najbolje što može, mora što pribranije čekati eventualni ishod. Na kraju krajeva, njezinu najveću pribranost iziskivaće ono što ne može poveriti lady Russell, ona teskoba i strahovi koje mora zadržati za sebe.

       Kad je stigla kući, otkrila je da je izbegla susret s gospodinom Ellitom, što joj je i bila namera; da je svratio u dugotrajnu jutarnjiu posetu, ali tek što  je čestitala i osetila se sigurnom do sutradan, čula je da će uveče opet doći.
       »Nisam imala baš nikakvu nameru pozvati ga«, rekla je Elizabeth glumeći nezainteresovanost, »ali davao je toliko aluzija, barem gospođa Clay tako kaže.«          »Zaista to kažem. Nikad u životu nisam videla da se neko toliko trudi da ga nekamo pozovu. Siroti čovek! Zaista mi ga je bilo žao jer se čini da je vaša nemilosrdna sestra, gospođice Anne, odlučila biti okrutna.«
        »Oh!«, uzviknula je Elizabeth. »Previše mi je poznata ta igra da bi me tako lako savladale aluzije jednog džentlmena. Međutim, kad sam videla kako mu je silno žao što jutros nije video mojeg oca odmah sam popustila jer nikad ne bih propustila priliku da spojim njega i sir Waltera. Čine tako lepu sliku kad su zajedno! Obojica se tako ugodno ponašaju! Gospodin Elliot mu ukazuje tako mnogo poštovanja!«
     »Zaista prekrasno!«, uzviknula je gospođa Clay, ali se nije usudila pogledati Anne. »Baš kao otac i sin! Draga gospođice Elliot, smem li reći otac i sin?«
      »O, nikomu ne mogu zabraniti izbor reči. Kad vam već padaju na pamet takve ideje! Ali, tako mi svega, jedva mogu opaziti da je njegova pažnja veća od pažnje drugih muškaraca.«
      »Draga moja gospođice Elliot!«, uzviknula je gospođa Clay, podigavši ruke i pogled, a ostatak njezine zapanjenosti utonuo je u prikladnu tišinu.
     »Pa, draga moja Penelope, ne morate se toliko zabrinjavati zbog njega. Ipak sam ga pozvala, znate. Otpratila sam ga sa smeškom. Kad sam saznala da sutra na celi dan ide svojim prijateljima u Thornberry-park, sažalila sam se nad njim.« 

      Anne se divila dobroj glumi njene prijateljice jer je uspela pokazati takvo zadovoljstvo u iščekivanju, kao i u samom dolasku upravo one osobe čija prisutnost zaista ometa njezin glavni cilj. Gospođa Clay sigurno mrzi i sam pogled na gospodina Elliota, a ipak je uspevala izgledati veoma susretljivo i spokojno, činiti se posve zadovoljnom osujećivanjem svojih namera da se posve posveti sir Walteru.
        Anne se osećala veoma teskobno kad je videla kako gospodin Elliot ulazi u sobu, a još se gore osećala kad joj je prišao i obratio joj se. Već je ranije navikla na osećaj da on nije uvek posve iskren, li sad je u svemu videla pretvornost. Njegovo izražavanje poštovanja spram njezina oca, posve suprotno od onoga što je ranije govorio, bilo je odbojno; a kad je pomislila na njegovo okrutno ponašanje prema gospođi Smith, jedva je mogla podneti pogled na njegove sadašnje osmehe i obzirnost, ili zvuk njegove glumljene dobrodušnosti. Odlučila je izbegavati svako ponašanje koje bi moglo izazvati prigovor s njegove strane. Bilo joj je veoma važno izbeći svako ispitivanje ili javno razotkrivanje, ali je imala nameru biti naglašeno hladna prema njemu i povući se, koliko god je mogla diskretnije, nekoliko koraka unatrag od nepotrebne prisnosti do koje je postupno dovedena. U skladu s tim, bila je nepristupačnija i hladnija nego prethodne večeri.
      Želeo je ponovno razbuditi njenu radoznalost po pitanju kako je i gde ranije čuo da je hvale, silno je želeo biti nagrađen novim znatiželjnim pitanjima, ali čarolija je završila; shvatio je da su potrebne toplina i živahnost javnog prostora kako bi se raspirila taština njegove skromne sestrične; na koncu je shvatio da mu to sad neće uspeti nikakvim nastojanjima u koje se sme upuštati usred zahtevnih potreba ostalih. Nije mogao ni slutiti da je to tema koja deluje tačno protiv njegovih interesa jer joj odmah doziva u sjećanje sve ono neoprostivo ponašanje s njegove strane.
          Osetila je malo zadovoljstva kad je saznala da idućeg jutra zaista odlazi iz Batha, kreće rano i neće ga biti gotovo cela dva dana. Opet je pozvan u Camden-place uveče na dan njegova povratka, ali sigurno ga neće biti od četvrtka do subote uveče. Dovoljno je loše što se pred njom uvek nalazi gospođa Clay, ali to što je još veći licemer pripojen njihovu društvu razlog je uništavanja svega što bi se moglo smatrati mirom i udobnošću. Bilo je tako ponižavajuće razmišljati o stalnom varanju njezina oca i Elizabeth, misliti na različite oblike poniženja koji ih očekuju! Sebičnost gospođe Clay nije bila tako složena ni tako odbojna kao njegova, a Anne bi odmah pristala na taj brak svojeg oca, bez obzira na sve što je govorilo protiv toga, samo da se reši aluzija gospodina Elliota u njegovom nastojanju da to spreči.
        U petak ujutro je veoma rano naumila poći  lady Russell i obaviti nužan razgovor; i pošla bi odmah nakon doručka, ali je gospođa Clay takođe odlučila izaći kako bi nečega poštedela njezinu sestru, te je odlučila pričekati kako ne bi morala biti u njenom društvu. Stoga je ispratila gospođu Clay pre nego je počela govoriti o tome da će jutro provesti u Rivers-streetu.
    » Vrlo dobro«, rekla je Elizabeth, »nemam joj šta poslati osim pozdrava. O, mogla bi joj odneti onu dosadnu knjigu koju mi je posudila, a ja sam se pretvarala da sam je pročitala. Zaista se ne mogu večito gnjaviti svim tim novim pesmama i sličnim stvarima koje se objavljuju. Lady Russell uistinu dosađuje čoveku s novim izdanjima. Ne moraš joj to reći, ali ona haljina što ju je neku veče nosila bila je grozna. Nekad sam mislila da ima ukusa u odevanju, ali na koncertu me bilo sram što sam u njezinu društvu. Držala se tako formalno i veštački, i sjedi tako uspravno! Moji srdačni pozdravi, naravno.«
       »I moji«, »dodao je sir Walter. »S poštovanjem. I možeš joj reći da je uskoro nameravam posetiti. Uljudnost to iziskuje. Ali samo ću ostaviti svoju posetnicu. Jutarnje posete  nisu poštene prema ženama u njezinoj dobi jer se tako malo doteruju. Kad bi barem nosila rumenilo, ne bi se tako bojala da će je neko videti; ali kad sam zadnji put svratio onamo, opazio sam da su zavese odmah spuštene.«
       Dok je njezin otac govorio, začulo se kucanje na vratima. Ko bi to mogao biti? Anne se setila ranijih poseta gospodina Elliota u bilo koje doba i očekivala bi da je to on, ali je znala da je udaljen više od deset kilometara. Nakon uobičajenog razdoblja iščekivanja, čuli su se uobičajeni zvukovi približavanja i u sobu su uvedeni »gospodin Charles Musgrove i njegova gospođa«.
        Iznenađenje je bilo najsnažnija emocija što ju je njihov dolazak izazvao, ali Anne je bilo istinski drago da ih vidi; ni ostalima nije bilo žao, ali im nisu uspeli iskazati pristojnu dobrodošlicu; no čim je postalo jasno da oni, njihova najbliža rodbina, nisu imali nameru boraviti u toj kući, sir Walter i Elizabeth su uspeli srdačno ustati i veoma ih lepo primiti. Stigli su u Bath na nekoliko dana s gospođom Musgrove i odseli u White Hartu. Uskoro su mnogo toga razumeli, ali sve dok sir Walter i Elizabeth nisu odveli Mary u drugi salon i uživali u njezinu divljenju, Anne nije mogla od Charlesa čuti suvislu priču o njihovu dolasku, niti objašnjenje nekih nasmešenih aluzija o posebnom razlogu, što ih je Mary razmetljivo izrekla, kao i o očitoj zbrci kad je reč o tome od koga se sastoji njihovo društvo.
      Tada je otkrila da se sastoji od gospođe Musgrove, Henriette i kapetana Harvillea, osim njih dvoje. Izneo joj je posve običnu, razumljivu priču o svemu tome; priču u kojoj je videla karakterističan postupak. Plan je potaknuo kapetan Harville koji je želeo poslovno otputovati u Bath. Počeo je o tome govoriti pre
nedelju dana, a kako nije imao što raditi, jer je završila sezona lova, Charles je predložio da pođe s njim; gospođi Harville se, izgleda, ta zamisao veoma svidela, kao prednost za njezina muža; ali Mary nije mogla podneti pomisao da će je ostaviti kod kuće, te je zbog toga postala tako nesretna da se dan ili dva činilo kako je sve došlo u pitanje, ili se čak od svega odustalo. No tada su se umešali njegovi majka i otac. Njegova je majka u Bathu imala neke stare prijateljice koje je želela videti; to se smatralo dobrom prilikom da Henrietta pođe i kupi venčanicu za sebe i svoju sestru; ukratko rečeno, na kraju je to postalo društvo njegove majke, a kapetanu Harvilleu je sve olakšano; on i Mary su uključeni kako bi svima bilo ugodno. Stigli su kasno sinoć. Gospođa Harville, njezina deca i kapetan Benwick ostali su s gospodinom Musgroveom i Louisom u Uppercrossu.
       Anne se jedino iznenadila tako brzom razvoju događaja da se već govorilo o Henriettinoj venčanici; tu je očekivala poteškoće koje neće dopustiti tako skoro venčanje, ali je od Charlesa saznala da se nedavno (nakon Maryna poslednjeg pisma) Charlesu Hayteru obratio jedan prijatelj s ponudom da preuzme župu mladca koji je još nekoliko godina neće moći voditi, te da je, uz svoje sadašnje prihode, gotovo siguran da će dobiti nešto trajnije pre isteka tog razdoblja; dve su se porodice složile sa željama mladih ljudi pa će do njihova venčanja verovatno doći za nekoliko meseci, jednako brzo kao i do Louisina.
        »Radi se o veoma dobroj župi«, dodao je Charles «samo četrdeset kilometara od Uppercrossa, u veoma lepom kraju, »krasan deo Dorsetshirea. U središtu nekih od najboljih lovišta u kraljevstvu, okruženo s tri velika zemljoposednika, svaki oprezniji i ljubomorniji od drugih, a kod dvojice od njih trojice Charles Hayter bi mogao dobiti posebno dopuštenje. Premda on to neće ceniti onako kako bi trebao«, »primietio je. »Charles nije posebno oduševljen lovom. To mu je najgora osobina.«
       »Veoma mi je drago, zaista!«, uzviknula je Anne. »Posebno mi je drago da se to dogodilo, te da kod dve sestre, koje obe zaslužuju jednako dobar život i koje su uvek bile tako dobre prijateljice, ugodna iščekivanja jedne neće umanjiti sreću druge – da će biti tako podjednake u svojem prosperitetu i udobnosti. Nadam se da su vaši otac i majka veoma sretni zbog njih dve.«
       » O, da. Moj bi otac bio možda malo više zadovoljan da su gospoda bogatija, ali nema nikakve druge zamerke. Novac, znate, to iziskuje mnogo novca – dve kćeri istodobno – to ne može biti ugodno i moraće se odreći mnogih stvari. Međutim, ne želim reći da one nemaju pravo na to. Veoma se priliči da one dobiju svoj miraz, a mogu reći da je uvek bio veoma dobar, liberalan otac meni. Mary nije ni upola zadovoljna Henriettinim izborom. Nikad nije bila, znate. Ali nije pravedna prema njemu, niti ima dobro mišljenje o Winthropu. Nikako joj ne mogu objasniti vrednost poseda. To je veoma poštena prilika u današnje vreme, a meni se Charles Hayter oduvijek sviđa i sad neću promeniti mišljenje.«
        »Tako divni roditelji kakvi su gospodin i gospođa Musgrove«, rekla je Anne, »trebaju biti sretni zbog svoje dece. Sigurna sam da sve čine kako bi pokazali da su zadovoljni. Kako je krasno za mlade ljude kad su u takvim rukama! Čini se da su vaši otac i majka posve oslobođeni svih onih ambicioznih osećaja koji su doveli do tako mnogo pogrešnih postupaka i čemera, kod mladih i starih! Nadam se da držite da se Louisa posve oporavila?«
     Odgovorio je uz neznatno oklevanje: »Da, verujem da je tako – zaista se oporavila, ali se promenila; više nema trčanja ili skakanja naokolo, nema smejanja ili plesanja; posve je drukčije. Ako neko slučajno samo malo glasnije zatvori vrata, ona se trgne i koprca poput ptičice u vodi, a Benwick po cele dane sedi uz nju, čita joj stihove nešto šapće.«
     Anne se morala nasmiejati. »Znam da to nije po vašem ukusu«, rekla je, »ali zaista verujem da je on krasan mladi čovek.«
      »To svakako jeste. Niko u to ne sumnja, a iskreno se nadam da ne mislite da sam ja tako uskogrudan pa želim da svaki muškarac ima iste ciljeve i užitke kao ja. Silno cenim Benwicka, a kad ga neko uspe navesti da govori, ima mnogo toga reći. Čitanje mu nije nimalo naudilo jer se borio jednako kao što je čitao. On je hrabar momak. Prošli ponedeljak sam ga upoznao bolje nego ikad ranije. Celo jutro smo lovili štakore u velikim sušama mojeg oca, a on je tako dobro odigrao svoju ulogu da mi se otad mnogo više sviđa.«
    Tu ih je prekinula Charlesova obaveza da pođe s ostalima kako bi se divio ogledalima i porculanu; no Anne je čula dovoljno da bi shvatila sadašnje stanje Uppercrossa i radovala se njihovoj sreći; premda je uzdahnula dok se radovala, njezin uzdah nije sadržavao nimalo zavisti. Sigurno bi želela doživeti njihovu sreću kad bi mogla, ali nije želela smanjiti njihovu.
    Poseta je prošla u dobrom raspoloženju. Mary je bila izvrsne volje, uživala je u vedrini i promeni; i bila je tako zadovoljna putovanjem u četveroprežnoj kočiji svoje svekrve, kao i vlastitom netzavisnošću u odnosu na Camden-place, da se svemu divila baš onako kako je trebala i spremno slušala o svim prednostima kuće. Nije ništa očekivala od oca sestre, a njezina je važnost dovoljno porasla zahvaljujući njihovim lepim salonima.
       Elizabeth je kratko vreme silno patila. Osećala je da bi trebali pozvati na večeru gospođu Musgrove i celo njezino društvo, ali nije mogla podneti pomisao da će oni koji su uvek bili tako inferiorni Elliotima od Kellyncha videti razliku u načinu života i smanjivanje broja služinčadi, što bi večera nesumnjivo pokazala. To je bila bitka između pristojnosti i taštine, ali je taština pobedila, a Elizabeth je opet bila zadovoljna. Evo kako je razmišljala: »Staromodne zamisli – seoska gostoljubivost – mi ne priređujemo večere – malo ljudi u Bathu to čini – lady Alicia to nikad ne čini; nije pozvala čak ni obitelj vlastite sestre, mada su ovdje boravili mjesec dana; usuđujem se reći da bi to bilo veoma neugodno za gospođu Musgrove – samo bi je obavezivalo. Sigurna sam da radije ne bi došla – kod nas se ne može ugodno osećati. Pozvaću ih samo u posetu; to će biti mnogo bolje – to će biti nešto novo. Ranije nisu videli dva takva salona. Rado će doći sutra uveče. To će biti obična zabava – malena, ali veoma otmena.« To je zadovoljilo Elizabeth; a kad je pozvala dvoje prisutnih, uz obećanje da će pozvati i odsutne, Mary je bila jednako zadovoljna. Posebno je želela upoznali gospodina Elliota i biti predstavljena lady Dalrymple i gospođici Carteret koje su, srećom, već pozvane; nije mogla zamisliti veću sreću. Gospođica Elliot je trebala imati čast tokom jutra posetiti gospođu Musgrove, a Anne je odmah pošla s Charlesom i Mary kako bi videla nju i Henriettu.
    Njezina  planirana poseta lady Russell morala se odgoditi. Sve troje je na nekoliko minuta svratilo u Rivers-street, ali Anne je samu sebe uverila da dan odgađanja planiranog razgovora ne može imati nikakve posledice, te je požurila prema White Hartu kako bi opet videla prijatelje i društvo iz prošle jeseni, osećajući nestrpljivost i radost kojima su pridonela mnoga zbivanja.
      Našli su gospođu Musgrove i njezinu kćer same u sobi, a obe su je veoma ljubazno dočekale. Henrietta je bila tačno u očekivanom stanju nedavno poboljšanih izgleda i nove sreće, a to ju je ispunilo poštovanjem i zanimanjem za svakoga ko joj se ranije makar malo sviđao, a gospođa Musgrove ju je istinski volela nakon što se pokazala onako korisnom kad su bili u nevoljama. To je bila srdačnost, i toplina, i iskrenost u kojima je Ann još više uživala zbog žalosnog izostanka takvih osećaja kod kuće. Molile su je da im pokloni što više svojeg vremena, pozvale su je za svaki dan i na celi dan, ili bolje rečeno, smatrale su je delom porodice; a zauzvrat, ona se prirodno vratila svojem uobičajenom ponašanju pružanja pažnje i pomoći; kad ih je Charles ostavio zajedno, slušala je priču gospođe Musgrove o Louisi i Henriettinu o sebi; davala je mišljenja o situaciji u Bathu i preporučivala im prodavaonice; uz intervale kako bi Mary pružila svaku pomoć što ju je tražila, od popravljanja njezinih vrpci do rešavanja njenih računa, od pronalaženja njezinih ključeva i drugih sitnica do nastojanja da je ueri kako je niko ne iskorištava; Mary je, zabavljajući se jer je kao i obično stajala kraj prozora s kojeg se pružao pogled na ulaz u dvoranu u kojoj se crpi i pije lekovita voda, i koja je mesto mnogih društvenih aktivnosti, povremeno dolazila do takvih zaključaka.
         Moglo se očekivati jutro posvemašnje zbrke. Veliko društvo' u hotelu garantovalo je promenjive, nemirne situacije. U prvih pet minuta stiglo je pisamce, u sledećim paket, a Anne nije onde bila ni pola sata kad se njihova trpezarija, bez obzira na to kako prostrana, doimala više nego napola puna; skupina starih prijateljica sedela je oko gospođe Musgrove, a Charles se vratio s kapetanima Harvilleom i Wentworthom. Pojavljivanje ovog drugog nije joj moglo prirediti posebno veliko iznenađenje. Nije mogla potisnuti osećaj da će ih dolazak njihovih zajedničkih prijatelja uskoro opet spojiti. Njihov je posljednji susret bio izrazito važan jer je oslobodio njegove osećaje; iz toga je došla do predivnog zaključka; ali se bojala da njime još uvek vlada isto nesretno uverenje koje ga je navelo da žurno iziđe iz koncertne dvorane. Činilo se da joj ne želi biti dovoljno blizu za razgovor.
      Nastojala je biti smirena, dopustiti da se situacija razvija svojim tokom, i pokušala razmišljati na sledeći način: »Zasigurno, ako postoji stalna privrženost na obe strane, naša će se srca uskoro razumeti. Nismo dečak i devojčica da bismo bili sitničavi i razdražljivi, zavedeni trenutnim nesmotrenostima, da se obesno poigravamo vlastitom srećom.« A ipak, nekoliko minuta kasnije, osetila je da bi ih boravak u istom društvu, u danim okolnostima, mogao izložiti     nesmotrenostima i pogrešnim tumačenjima najštetnije vrste.
       »Anne!«, uzviknula je Mary koja je još uvek stajala kraj prozora. »Onde je gospođa Clay, sigurna san, stoji ispod kolonade, a s njom je neki džentlmen. Maločas sam ih videla kako su se pojavili iza ugla iz Bath-streeta. Čini se da su zadubljeni u razgovor. Ko je to? Doći i reci mi. Nebesa! Sećam se. To je gospodin Elliot.«
       »Ne«, brzo je rekla Anne, »ne može biti gospodin Elliot, uveravam te. Jutros u devet je trebao otići iz Batha, a vratiće se tek sutra.«
     Dok je govorila, osećala je kako je kapetan Wentworth promatra; svest o tome ju je uzrujavala i izazvala njezinu nelagodu, pa je požalila da je tako mnogo rekla, bez obzira koliko bilo jednostavno. Mary nije bila nimalo zadovoljna time što joj je rečeno da ne poznaje vlastitog bratića, pa je počela toplo govoriti o porodičnim crtama lica i odlučno tvrditi da to ipak jest gospodin Elliot, ponovno pozvavši Anne da dođe i sama pogleda, ali Anne se nije kanila pomaknuti, te je nastojala ostati mirna i nezabrinuta. Međutim, njezina se teskoba vratila kad je videla kako dve ili tri dame razmenjuju značajne osmehe i poglede, kao da veruju da im je poznata njezina tajna. Bilo je očito da su se glasine o njoj proširile; usledila je kratka pauza koja kao da je obećavala da će se sad još više proširiti.
       »Molim te, dođi, Anne«, zvala je Mary, »dođi i sama pogledaj. Zakasnićeš ako ne požuriš. Razdvajaju se, rukuju se. On se okreće. Da ne poznajem gospodina Elliota, doista! Čini se da si zaboravila sve o Lymeu.«
       Kako bi smirila Mary, i možda prikrila vlastitu nelagodu, Anne je ipak prišla prozoru. Stigla je na vreme da bi potvrdila kako to zaista jest gospodin Elliot (što nikako ne bi poverovala) pre nego je nestao na jednoj strani, a gospođa Clay se brzim koracima udaljavala na drugu. Potisnula je iznenađenje koje je morala osećati jer se činilo da su dve osobe posve oprečnih interesa tako prijateljski razgovarale, te mirno rekla: »Da, to je svakako gospodin Elliot. Valjda je promenio vreme svog odlaska, to je sve – ili sam možda pogrešila; možda nisam pažljivo slušala.« Vratila se do svoje stolice, pribrana i s nadom da je to uspešno izvela.
      Tada su gosti otišli, a Charles je, nakon što ih je uljudno ispratio, napravio grimasu i šaljivo prigovorio njihovu dolasku, počeo rečima:
      »Dakle, majko, učinio sam za tebe nešto što će ti se sviđati. Bio sam u pozorištu i rezervisao ložu za sutra uveče. Nisam li ja dobar momak? Znam da voliš pogledati predstavu, a ima mesta za sve nas. Devet osoba može stati unutra. Pozvao sam kapetana Wentwortha. Anne će nam se sigurno rado pridružiti, siguran sam. Svi volimo dobru predstavu. Nisam li dobro učinio, majko?«       
      Gospođa Musgrove je vedro počela izražavati svoje zadovoljstvo time, ako se sviđa Henrietti i svima ostalima, kad ju je Mary prekinula uzvikom:
    »  Nebesa, Charles! Kako ti tako nešto može pasti na pamet? Rezervisati ložu za sutra uveče! Zar si zaboravio da smo sutra uveče pozvani u Camden-place? Te da smo posebno pozvani kako bismo upoznali lady Dalrymple i njezinu kćer, kao i gospodina Elliota – sve važne porodične  veze – upravo zato da im budemo predstavljeni? Kako možeš biti tako zaboravljiv?«
      »Uf! Uf!«, odgovorio je Charles. »Šta je večernja zabava? Nikad vredna pamćenja. Tvoj nas je otac mogao pozvati na večeru, mislim, da nas je želeo videti. Ti možeš postupiti kako god želiš, ali ja ću poći u pozorište.«
     »O, Charles, tvrdim da će biti veoma neugodno ako to učiniš! Obećao si da ćeš doći.«
       »Ne, nisam obećao. Samo sam se smijuljio i naklonio, i izgovorio reč 'sretan'. U tome nema nikakva obećanja.«
        »Ali moraš poći, Charles. Bilo bi neoprostivo da ne dođeš. Pozvani smo upravo sa svrhom upoznavanja. Uvek je postojala velika povezanost između obitelji Dalrymple i nas. Ni na jednoj se strani nikad ništa nije dogodilo a da nije bilo odmah objavljeno. Mi smo veoma blizak rod, znaš; i gospodin Elliot, s kojim bi se posebno trebao upoznati! Gospodinu Elliotu dugujemo svu pažnju. Samo pomisli, naslednik mojeg oca – budući predstavnik porodice.
       »Nemoj mi govoriti o naslednicima i predstavnicima!«, uzviknuo je Charles. »Ja nisam jedan od onih koji zanemaruju trenutnu moć kako bi se klanjali nekomu u usponu. Ako neću poći radi tvojeg oca, mislim da bi bilo sablažnjivo kad bih pošao radi njegova naslednika. Što je meni gospodin Elliot?«
      Nemarne reči mnogo su značile Anne koja je videla da je kapetan Wentworth pozorno slušao, gledajući i slušajući celom svojom dušom, te da je na njegove poslednje reči svoj upitni pogled skrenuo s Charlesa na nju.
         Charles i Mary nastavili su razgovor na isti način; on, napola ozbiljno i napola u šali, govoreći u prilog pozorišta, a ona, veoma ozbiljna, tomu se protivila i svima stavila do znanja da bi se osećala veoma neugodno kad bi oni bez nje otišli u pozorište, jer ona je čvrsto odlučila poći u Camden-place. Umešala se gospođa Musgrove.
        »Bolje da to odgodimo, Charles, najbolje da se vratiš onamo i promeniš rezervaciju za utorak. Bila bi šteta da se razdvojimo; izgubili bismo i gospođicu Anne ako je kod njezina oca zabava, a sigurna sam da ni Henrietta ni ja ne bismo uživale u pozorištu  ako gospođica Anne ne bi mogla biti s nama.«
       Anne je osetila veliku zahvalnost na takvoj ljubaznosti, a još više zato što joj je to pružilo priliku da odlučno kaže:
      »Kad bi to zavisilo samo o mojim sklonostima, gospođo, zabava kod kuće (osim zbog Mary) ne bi bila ni najmanja zapreka. Nimalo ne uživam u takvim druženjima i rado bih to zamenila za predstavu, posebno u vašem društvu. No možda je bolje da to ne pokušavam.«
       Izgovorila je to, ali je drhtala kad je završila, svesna da su se njezine reči slušale, ne usuđujući se ni pokušati pogledati kakav je njihov učinak. Uskoro su se svi složili da bi trebalo odgoditi pozorište za utorak. Charles je još neko vreme zadirkivao svoju ženu, tvrdeći da će on sutradan poći na predstavu, makar niko drugi ne ide.
      Kapetan Wentworth je ustao sa svog mesta i prišao kaminu; verovatno kako bi se uskoro potom udaljio od kamina i diskretno se približio Anne.
      »Niste tako dugo u Bathu«, rekao je, »da biste uživali u večernjim zabavama koje se ovde priređuju.«
        »O, ne. Na takvim zabavama nema ničega za mene. Nisam nikakva kartašica.«
       »Ranije niste bili, znam. Nije vam se sviđalo igranje karata, ali vreme donosi promene.«
       »Nisam se još toliko promenila!«, uzviknula je Anne i ućuteala, strahujući da ga je možda pogrešno shvatila. Nakon što je nekoliko trenutaka čekao, veoma je osećajno rekao: »To je zaista veliko razdoblje! Osam i po godina je veliko razdoblje!«
       Pitanje je li nameravao  nastaviti prepušteno je Anneinoj mašti i razmišljanju u mirnijim trenucima jer, dok je i dalje u glavi čula reči što ih je izgovorio, Henrietta je prešla na druge teme, želeći slobodno vreme iskoristiti za izlazak; molila ih je neka ne gube vreme jer bi još neko mogao doći u posetu.
      Morali su se pokrenuti. Anne je rekla da je posve spremna, a tako je nastojala i izgledati; ali je osećala da kad bi Henrietta mogla znati s koliko je žaljenja i nevoljkosti ustala sa svoje stolice, pripremajući se za izlazak, u svojem bi srcu našla sažaljenje za nju. Međutim, njihove su pripreme naglo prekinute. Čuli su se alarmantni zvukovi; približavali su se drugi posetioci i vrata su naglo otvorena za sir Waltera i gospođicu Elliot, a njihovo pojavljivanje kao da je izazvalo opštu potištenost. Anne je odmah osetila deprimiranost, a gde god je pogledala, videla je simptome istog. Ugodnost, ležernost, vedrina u prostoriji naglo su nestale, pretvorene u hladnu prisebnost, odlučnu tišinu ili suhoparne razgovore koji odgovaraju hladnoj otmenosti njezina oca i sestre. Kako je ponižavajuće osećati da je tako!
       Jedna joj je pojedinost ipak pružila malo zadovoljstva. Oboje su ponovno pozdravili kapetana Wentwortha, a Elizabeth je to učinila ljubaznije nego ranije. Čak mu se jednom obratila, a pogledala ga je više nego jednom. Zapravo, Elizabeth je prilično promenila svoje ponašanje. Ono što je usledilo objasnilo je tu činjenicu. Nakon nekoliko minuta potraćenih na prikladne besmislice počela je usmeno pozivati na zabavu koja će ispuniti sve njihove obaveze prema Musgroveima. »Sutra uveče, kako biste upoznali nekoliko prijatelja, ništa formalno.« Sve je to rečeno veoma uljudno i posetnice kojima se opskrbila, »Gospođica Elliot kod kuće«, stavljen su na stol uz ljubazan osmeh koji ih je sve obuhvatio; a jedan osmeh i jedna posetnica upućeni su  direktno kapetanu Wentworthu. Zapravo, Elizabeth je već dovoljno dugo boravila u Bathu da bi razumela važnost čoveka kakav je on postao. Prošlost više ništa nije značila. U sadašnjosti je važno to da će se kapetan Wentworth lepo uklopiti u njezinu salonu. Posetnice su podeljene, a sir Walter i Elizabeth su ustali i nestali.     
      Prekid je bio kratkotrajan, mada neugodan; ležernost i živahnost vratila se među većinu onih koji su ostali, čim su se za njima zatvorila vrata, ali ne i Anne. Mogla je misliti jedino na poziv kojemu je prisustvovala  s takvom zapanjenošću; kao i o načinu na koji je primljen, načinu nejasna značenja, iznenađenja pre nego zadovoljstva, uljudnog prihvaćanja, ali ne zadovoljstva. Poznavala ga je; videla je prezir u njegovim očima i nije mogla verovati da je odlučio takav poziv prihvati kao iskupljenje za sve bezobraštine iz prošlosti. Opet ju je obuzela potištenost. Nakon njihova odlaska držao je posetnicu u ruci kao da duboko razmišlja o pozivu.
       »Samo pomislite kako je Elizabeth sve uključila!«, veoma je glasno šapnula Mary. »Ne čudim se da je kapetan Wentworth tako ushićen! Vidite da ne može ispustiti poetnicu iz ruke.«
       Anne je uhvatila njegov pogled, videla kako su mu obrazi porumeneli, usta mu se na trenutak prezirno iskrivila, a potom se okrenuo kako ona više ne bi videla ni čula ništa što bi je uzrujalo.
       Društvo se razdvojilo. Gospoda su imala svoje ciljeve, a dame su pošle svojim poslom; više se nisu sreli dok je Anne bila s njima. Molile su je da se vrati s njima na večeru i ostane ceo dan uz njih; no njezin je duh tako dugo bio napet da se trenutno nije osećala sposobnom za dodatnim druženjem, već samo za povratak kući gde će moći da ćuti i onoliko koliko bude htela.
       Stoga im je obećala da će s njima provesti celo jutro sledećega dana i vratila se u Camden-place, a onde je provela veče uglavnom slušajući kako se Elizabeth i gospođa Clay dogovaraju oko priprema za sutrašnju zabavu, često spominju broj pozvanih osoba, neprestano uvode nove pojedinosti koje će zabavu učiniti najotmjenijom te vrste u Bathu, a potajno se mučila beskonačnim pitanjem hoće li kapetan Wentworth doći ili ne. One su bile sigurne da hoće, ali za nju je to bila mučna zabrinutost koja ju nije napuštala ni na pet minuta. Uglavnom je mislila da će doći, jer je  držala da bi trebao, ali taj slučaj nikako nije uspevala oblikovati u neki pozitivni čin dužnosti uviđavnosti, već upravo suprotnih osećaja.
     Iz tih se mračnih razmišljanja i nemirne uzrujanosti trgnula jedino kako bi gospođi Clay stavila do znanja da ju je videla u društvu gospodina Elliota tri sata nakon što je trebao otputovati iz Batha; nakon što je uzalud čekala da dama sama spomene taj razgovor, odlučila ga je ona spomenuti; činilo joj se da se na licu gospođe Clay pojavio izraz krivice dok ju je slušala. Bio je letimičan, nestao je u trenu, ali Anne je mogla zamisliti da je onde videla pokazatelje da je morala, usled neke komplikacije ili njegova nadmoćnog autoriteta, slušati (možda pola sata) njegove lekcije i restrikcije po pitanju svojih planova koji se odnose na sir Waltera. Međutim, veoma uspješno glumeći prirodnost, uskliknula je:
      »O, Bože! Sasvim tačno. Samo pomislite, gospođice Elliot, na svoje veliko iznenađenje srela sam gospodina Elliota u Bath-streetu! Nikad se nisam više zapanjila. Okrenuo se i otpratio me do dvorane s lekovitom vodom. Nešto ga je sprečilo od odlaska u Thornberry, ali sam zaboravila šta – jer mi se žurilo i nisam se mogla zadržavati, ali samo mogu reći kako je čvrsto odlučio da na povratku neće kasniti. Želeo je znati koliko će rano sutra biti primljen. Neprestano je govorio o 'sutradan', a očito je da sam i ja neprestano zaokupljena time otkako sam ušla u kuću i saznala za proširenje vašeg plana i sve što se dogodilo, inače ne bih tako potpuno zaboravila na susret s njim.«

23


      Prošao je samo jedan dan od Anneina razgovora s gospođom Smith, ali je usledilo nešto zanimljivije, a sad joj je tako malo značilo ponašanje gospodina Elliota, osim po njegovim učincima u jednom području, te je idućeg jutra opet odgodila svoju posetu u Rivers-street. Obećala je da će vreme od doručka do večere provesti u društvu porodice Musgrove. Njezina je sudbina određena, a karakter gospodina Elliota, jednako kao Šeherezadina glava , mora preživeti još jedan dan. Međutim, nije mogla stići onamo kako je dogovoreno; vreme je bilo loše, a ona je žalila zbog kiše zbog svojih prijatelja, ali i zbog sebe jer nije mogla odmah krenuti. Kad je stigla u White Hart i zaputila se u pravi apartman, shvatila je da nije stigla na vreme, niti je bila prva. Onde je zatekla gospođu Musgrove u razgovoru s gospođom Croft i kapetana Harvillea u razgovoru s kapetanom Wentworthom; potom je odmah čula da su Mary i Henrietta, previše nestrpljive da bi čekale, izašle čim se razvedrilo, a gospođa Musgrove je dobila stroge upute da je onde zadrži dok se one ne vrate. Morala se jedino pokoriti, sesti, ponašati se se pribrano i odmah osetiti svu onu uzbuđenost koju je očekivala, ali ne tako rano ujutro. Nije bilo odgode, nikakva gubljenja vremena. Odmah je utonula duboko u reću takva čemera, ili čemer takve sreće. Dve minute nakon što je ušla u sobu, kapetan Wentworth je rekao:
      »Napisaćemo pismo o kojem smo razgovarali, Harville, sada, ako mi daš pribor.«
     Sav je pribor bio pri ruci, na zasebnom stolu; pošao je onamo, svima okrenuo leđa i počeo pisati.
     Gospođa Musgrove je gospođi Croft pričala o zarukama svoje najstarije kćeri, upravo onim neprikladnim tonom koji je bio savršeno čujan mada je trebao biti šapat. Anne je osećala da nije uključena u razgovor, a ipak, budući da se kapetan Harville doimao zamišljenim i neraspoloženim za razgovor, nije mogla izbeći slušanje mnogih nepoželjnih pojedinosti, kao što su: »Gospodin Musgrove i moj šurjak Hayter tako su se često sastajali da bi se o svemu dogovorili; što je moj brat rekao jednoga dana, a šta je gospodin Musgrove predložio narednoga, što se dogodilo mojoj sestri Hayter, štoa su želeli mladi ljudi, šta sam ja u početku rekla da mi je posve neprihvatljivo, ali su me kasnije uverili u suprotno«, te još mnogo slične otvorene komunikacije. Pojedinosti koje, čak i uz sve prednosti ukusa i profinjenosti što ih dobra gospođa Musgrove nije mogla dati, mogle bi biti zanimljive jedino onima kojih se to tiče. Gospođa Croft je dobronamerno slušala, a kad god je nešto rekla, to je bilo veoma razumno. Anne se nadala da su obojica džentlmena previše zaokupljena sobom da bi to čuli.
       »I tako, gospođo, kad se sve to uzme u obzir«, rekla je gospođa Musgrove svojim glasnim šaptom, »mada smo možda želeli da bude drukčije, ipak smo mislili da ne bi bilo pravedno dalje odugovlačiti; jer Charles Hayter je to silno želeo, a Henrietta je gotovo jednako nestrpljiva; tako smo zaključili kako je najbolje da se odmah venčaju i daju sve od sebe, kao što su mnogi drugi pre njih činili. U svakom slučaju, rekla sam, to će biti bolje nego duge zaruke.«
      »Upravo sam to i ja kanila primetiti«, uzviknula je gospođa Croft. »Više mi se sviđa da mladi ljudi počnu s malim prihodima i zajedno se bore protiv poteškoća nego da budu dugo zaručeni. Uvek mislim da nikakva zajednička ...« 
     »O, draga gospođo Croft!«, uzviknula je gospođa Musgrove, nesposobna dopustiti joj da završi rečenicu. »Nema ničega od čega zazirem tako kao od dugih zaruka mladih ljudi. Nikada to nisam želela za svoju decu. Sve je to krasno, običavala sam reći, da su mladi ljudi zaručeni, ako postoji sigurnost da će se moći venčati za šest meseci, ili čak za dvanaest, ali dugotrajne zaruke!«
    Da, draga gospođo«, rekla je gospođa Croft, »ili nesigurne zaruke; zaruke koje mogu dugo trajati; počinju a da se ne zna da će u zakazano vreme postojati uvjeti za sklapanje braka. Držim da je to veoma nesigurno i nimalo mudro, a mislim da bi svi roditelji to trebali sprečiti ako mogu.«
       Anne je tu otkrila nešto zanimljivo. Osetila je kako se to može primeniti na nju, osetila u nervoznom treperenju celog tela, a istovremeno kad su njezine oči instinktivno pogledale prema udaljenom stolu, pero kapetana Wentwortha prestalo se micati, podigao je glavu, zastao, slušao, a u idućem se trenutku okrenuo i hitro pogledao nju.
           Dve su dame nastavile razgovarati, ponavljati iste prihvaćene istine, naglašavati ih primerima suprotnog ponašanja koji su loše završili, koje su uspele zapaziti, ali Anne ništa nije jasno čula; to je bilo samo zujanje reči u njezinim ušima, njezin je um bio u haotičnom stanju.
       Kapetan Harville, koji zapravo nije čuo ništa od svega toga, sad je ustao i prišao prozoru; činilo se da ga Anne posmatra, mada je to činila posve odsutna duhom, i postupno je shvatila da je poziva neka mu se pridruži onde gde je stajao. Gledao ju je sa smiješkom i napravio neznatnu kretnju glavom koja kao da je govorila: »Dođite k meni, imam vam nešto reći«, a iskrena, smirena uljudnost držanja, koja je ukazivala na osećaje starijeg poznanika no što je zapravo bio, uvelike je naglasila poziv. Ustala je i pošla prema njemu. Prozor kraj kojeg je stajao nalazio se na drugom kraju prostorije u odnosu na mesto gde su sedele dve dame, a premda je bio bliže kapetanu Wentworthu, ne baš jako blizu. Kad mu se pridružila, na licu kapetana Harvillea opet se pojavio ozbiljan, zamišljen izraz koji mu je, čini se, bio svojstven.
       »Pogledajte ovo«, rekao je, odmotao paket u svojoj ruci i pokazao malenu minijaturu, »znate li ko je to?«
      »Svakako, kapetan Benwick.«
        »Da, i možete pogoditi za koga je. Ali (dubokim tonom) nije napravljena za nju. Gospođice Elliot, sećate li se naših zajedničkih šetnji u Lymeu i kako smo tugovali zbog njega? Tada nisam ni pomislio – nije važno. Ovo je nacrtano u Južnoj Africi. Onde je upoznao veštog mladog nemačkog slikara i, u skladu s obećanjem što ga je dao mojoj sirotoj sestri, pozirao mu i odneo sliku kući, za nju. Ja sad imam zadatak propisno je isporučiti drugoj! To mi je povereno! Ali koga je drugoga to mogao zamoliti? Nadam se da mu neću zameriti. Nije mi žao, doista, prepustiti zadatak drugomu. On je to preuzeo na sebe (pogledavši kapetana Wentwortha), sad piše o tome.« Usna mu je zadrhtala kad je dodao: »Jadna Fanny! Ona njega ne bi tako brzo zaboravila!«
       »Ne«, odgovorila je Anne tihim, osećajnim glasom. »To lako mogu verovati.«
       »Ona nije imala takvu narav. Ona je ludovala za njim.«
        »To ne bi bilo u naravi niti jedne žene koja istinski voli.«
        Kapetan Harville se nasmiešio i rekao: »Zar to tvrdite za svoj spol?«     
     Odgovorila je na pitanje, također se smešeći: »Da. Mi sigurno ne zaboravljamo vas onako brzo kako vi zaboravljate nas. To je, možda, naša sudbina pre nego zasluga. Ne možemo si pomoći. Živimo kod kuće, mirno, između četiri zida, i naši nas osećaji ispunjavaju. Vi ste primorani na drukčiji život. Uvek imate neko zanimanje, ciljeve, poslove ove ili one vrste, što vas odmah vraća u svet, a stalna zauzetost i promene uskoro oslabe utiske.«   
     »Prihvaćtajući vašu tvrdnju da svet sve to tako brzo čini za muškarce (no, mislim da to ipak neću prihvatiti), to ne vredi za Benwicka. Nije se morao ničim bavili. Sklapanje mira ga je nateralo da se iskrca upravo u kobnom trenutku, a otad je živeo s nama, u nasem malom porodičbnom krugu.«
        »Istina«, »rekla je Anne, »prava istina; nisam se toga setila, ali što ćemo sad reći, kapetane Harville? Ako do promene nije došlo pod uticajem vanjskih okolnosti, onda je ona proizišla iznutra; zasigurno je reč o naravi, muškoj naravi, koja je to učinila za kapetana Benwicka.«
      »Ne, ne, nije rieč o muškoj naravi. Ne mogu prihvatiti da je u čovekovoj naravi, više nego u ženinoj, da bude nepostojan i zaboravi onu koju voli, ili ju je voleo. Verujem u suprotno. Verujem u pravu analogiju između naših fizičkih i mentalnih osobina; a kako su naša tela fizički snažnija, naši su osećaji također snažniji; sposobni podneti svakojake nepravde i izdržati najgore nedaće.«
       »Vaši osećaji možda jesu snažniji«, »odgovorila je Anne, »ali u duhu iste analogije mogu ustvrditi da su naši nežniji. Muškarac je izdržljiviji od žene, ali ne živi duže; što točno objašnjava moj stav o naravi njihove privrženosti. Ne, za vas bi bilo previše teško kad bi bilo drukčije. Imate dovoljno poteškoća, oskudica i opasnosti s kojima se morate boriti. Uvek naporno radite i trudite se, izloženi ste svakoj opasnosti i nevolji. Vaš dom, zemlja, prijatelji, svi nešto čekuju od vas. Ne možete svojim zvati ni vreme, ni zdravlje i život. Bilo bi doista previše teško«, izustila je drhtavim glasom, »kad bi se svemu tome dodali ženski osećaji.«
     »Nikad se nećemo složiti po tom pitanju«, počeo je govoriti kapetan Harville kad je tihi zvuk odvukao njihovu pažnju na dotad posve tihi deo prostorije kapetana Wentwortha. Radilo se samo o tome da je njegovo pero palo, ali se Anne iznenadila kad je videla da im je bliže no što je očekivala, a također je bila napola sklona posumnjati da je pero palo zato što je bio zaokupljen njima, nastojao je čuti šta govore, mada nije verovala da mu je to uspelo.
           »Jesi li završio pismo?«, pitao je kapetan Harville.
             »Ne posve, još nekoliko rečenica. Trebao bih završiti za pet minuta.«     
            »Meni se nigde ne žuri. Bitću spreman kad i ti. Ovde sam u veoma dobrom društvu«, nasmešio se Anne, »dobro opskrbljen i ništa mi ne nedostaje. Nema baš nikakve žurbe. Dakle, gospođice Elliot«, sad je opet govorio tišim glasom, »kao što sam rekao, zasigurno se nikad nećemo složiti po tom pitanju. Verovatno se niti jedan muškarac i žena u tome ne bi složili. No dopustite da primetim kako vas pobijaju sva književna dela, sve priče, proza i poezija. Kad bih imao Benwickovo pamćenje, začas bih vam mogao navesti pedeset citata u prilog svojoj tvrdnji, a mislim da nikad u životu nisam otvorio knjigu u kojoj nije pisalo nešto o nepostojanosti žene. Pesme i poslovice, sve govori o ženskoj prevrtljivosti. No možda ćete reći da su sve to napisali muškarci.«
         »Možda hoću. Da, da, ako nemate ništa protiv, nemojte navoditi primere iz knjiga. Muškarci su imali golemu prednost u odnosu na nas kad je reč o pričanju njihove priče. Obrazovanje je oduvek stajalo njima na raspolaganju, u daleko višem stepenu; pero je bilo u njihovim rukama. Neću prihvatiti nikakav dokaz iz knjiga.«
     »Ali kako ćemo bilo što dokazati?«
         »Nikad nećemo. Ne možemo očekivati da ćemo ikada dokazati nešto u tom smislu. To je razlika u mišljenju koja ne prihvaćta nikakve dokaze. Verovatno oboje polazimo od malene pristranosti vlastitom polu, a toj pristranosti dodajemo okolnosti u korist iste do kojih je došlo unutar našega kruga; mnoge od tih okolnosti (možda upravo oni slučajevi koji imaju najviše upliva na nas) mogu biti upravo one o kojima se ne može otvoreno govoriti a da se ne izda nečije poverenje, ili na neki način kažemo ono što ne bi trebalo reći.
       Ah!«, uzviknuo je kapetan Harville veoma osećajnim tonom. »Kad bih vas barem mogao navesti da shvatite koliko muškarac pati kad poslednji put pogleda svoju ženu i decu, posmatra čamac kojim ih je poslao na obalu sve dok je na vidiku, a potom se okreće i kaže: »Bog zna hoćemo li se opet videti!« A kasnije, kad bih vam mogao opisati sreću njegove duše kad ih ipak ponovno vidi; kad, prilikom povratka nakon dvanaest meseci izbivanja, možda, mora skrenuti u drugu luku, računa koliko bi brzo mogli stići onamo, pretvarajući se da sam sebe zavarava i govori: »Ne mogu stići ovamo do tog dana«, ali se celo vreme nada da će ih videti dvanaest sati ranije, a kad ih napokon vidi kako dolaze, kao da im je nebo dalo krila, želi da je to bilo još mnogo sati ranije! Kad bih vam mogao sve to objasniti, kao i sve što muškarac može podneti i učiniti, i uživa činiti za dobrobit tih najvećih vrednosti svojega postojanja! Govorim, znate, samo o muškarcima koji imaju srca!«, emotivno je pritisnuo svoje srce.
       »Oh!«, impulzivno je uzviknula Anne. »Nadam se da sam pravedna prema svemu što vi osećate, kao i oni koji su vam slični. Ne daj Bože da podcenim tople i verne osećaje bilo kojeg stvorenja. Zavredila bih posvemašnji prezir kad bih se usudila reći da su istinska privrženost i postojanost poznate samo ženama. Ne, verujem da ste sposobni za sve veliko i lepo u vašim brakovima. Verujem da možete uložiti svaki važan napor i porodičnu strpljivost pod uslovom – ako smem to reći – pod uslovom da imate objekat. Želim reći, dok je žena koju volite živa, i živi za vas. Jedina privilegija koju prisvajam za vlastiti pol (nije osobito zavidna, ne morate žudeti za tim) jest ta da volimo duže i nakon što nestane svaka nada.«
       U tom trenutku više nije mogla izustiti niti jednu rečenicu; srce joj je bilo previše ispunjeno; jedva je disala.
       »Vi ste dobra duša«, rekao je kapetan Harville i dotaknuo joj ruku. »S vama se čovek ne može prepirati. A kad mislim na Benwicka, držaću jezik za zubima.«       
      Njihova je pozornost skrenuta na druge. Gospođa Croft se opraštala.
     »Ovde se, Frederick, ti i ja rastajemo, verujem«, rekla je. »Ja idem kući, a ti imaš dogovor sa svojim prijateljem. Možda ćemo večeras imati to zadovoljstvo da se svi opet nađemo na vašoj zabavi.« Okrenula se prema Anne. »Jučer smo primili posetnicu vaše sestre, i koliko sam shvatila, Frederick ju je takođe dobio, mada je ja nisam videla; slobodan si večeras, Frederick, nisi li, jednako kao i mi?«
       Kapetan Wentworth je veoma žurno savijao pismo, te ili nije mogao ili nije želeo jasno odgovoriti.
      »Da«, rekao je, »sasvim toačno, ovde se rastajemo, ali Harville i ja ćemo uskoro doći za tobom, to jest, Harville, ako si spreman, ja ću biti gotov za pola minute. Znam da ti neće biti žao da krenemo. Stojim ti na usluzi za pola minute.«       
      Gospođa Croft je tada otišla, a kapetan Wentworth, nakon što je veoma brzo zapečatio svoje pismo, doista je bio spreman; čak se činio veoma užurbano i uzbuđeno, što je pokazivalo njegovu nestrpljivost da što pre ode. Anne nije znala kako bi to shvatila. Dobila je najljubaznije »dobro jutro, Bog vas blagoslovio« od kapetana Harvillea, ali od njega niti jedne reči, niti pogleda.
        Međutim, imala je samo toliko vremena da se približi stolu za kojim je pisao kad je čula korake kako se vraćaju; vrata su se otvorila; to je bio on. Ispričao se, rekavši da je zaboravio rukavice i odmah pošao do stola za pisanje; leđima okrenut prema gospođi Musgrove, ispod raširenih papira izvukao je pismo, stavio ga pred Anne i pogledao je očima punim usrdne molbe, a potom je žurno pokupio svoje rukavice i opet izišao, gotovo pre nego je gospođa Musgrove uopšte shvatila da se vratio – sve je trajalo samo trenutak!
         Revolucija koju je jedan trenutak izazvao u Anne nije se mogla opisati. Pismo na kojem je jedva čitljivo pisalo »Za gospođicu A. E.« očito je bilo ono što ga je tako žurno presavio. Dok je navodno pisao samo kapetanu Benwicku, on je također pisao njoj! O sadržaju tog pisma zavisi sve što joj ovaj svet može pružiti! Sve je bilo moguće, svemu se moglo prkositi lakše nego neizvesnosti. Gospođa Musgrove je nešto radila za svojim stolom; morala se nadati da će joj to osigurati dovoljno vremena, pa je sela na stolicu koju je on maločas zauzimao, naslonila se onamo gde se on naslanjao i pisao, a njezine su oči gutale sledeće r
reči:

 Više ne mogu slušati u tišini. Moram vam se obratiti onim sredstvima koja su mi dostupna. Razdirete mi dušu. Ja sam napola agonija, napola nada. Nemojte mi reći da sam zakasnio, da su takvi dragoceni osećaji zauvek nestali. Nudim vam ponovno sebe sa srcem koje vam još više pripada nego pre osam i po godina kad ste ga umalo slomili. Nemojte se usuditi reći da muškarac zaboravlja brže nego žena, da njegova ljubav ranije umire. Nisam voleo nikoga osim vas. Možda sam bio nepravedan, bio sam slab i kivan, ali nikad prevrtljiv. Samo ste me vi doveli u Bath. Samo zbog vas ja razmišljam i planiram. Niste li to shvatili? Zar je moguće da niste razumeli moje želje? Ne bih čekao ni ovih deset dana da sam mogao proniknuti u vaše osećaje, kao što mislim da ste vi zasigurno proniknuli u moje. Jedva mogu pisati. Svakog trenutka čujem nešto što me svlada. Spuštate glas, ali ja mogu razaznati tonove toga glasa što drugima ne bi uspelo. Predobro, predivno stvorenje! Doista ste pravični prema nama. Verujete da postoji istinska privrženost i postojanost među muškarcima. Verujte da je najgorljivija, posve nepokolebljiva kod 
F. W. 
Moram poći, nesiguran u svoju sudbinu, ali vratiću se ovamo, ili ću slediti vaše društvo, što skorije. Jedna reč, jedan pogled odlučiće hoću li u kuću vašeg oca ući večeras, ili nikad.


       Od takvog se pisma nije mogla brzo oporaviti. Možda bi je smirilo pola sata samoće i razmišljanja, ali samo deset minuta, koliko je imala pre nego su je prekinuli, uza sve napetosti njezine situacije, nije joj nikako moglo biti dovoljno da se smiri. Svaki je trenutak donosio novo uzbuđenje. To je bila neopisiva sreća. Pre nego je prošla prva faza potpunog shvatanja, ušli su Charles, Mary i Henrietta.
      Apsolutna potreba da bude pribrana odmah ju je navela da uloži silan trud, ali nakon nekog vremena više nije mogla. Nije razumela niti jednu reč od onoga što su govorili. Te se morala izgovarati indisponiranošću i ispričati se. Tada su ostali videli da izgleda veoma bolesno – šokirali su se i zabrinuli – i nisu se želeli ni pomaknuti bez nje. To je bilo užasno! Da su barem otišli i ostavili je u miru i tišini te sobe, to bi je izlečilo, ali uzrujavalo ju je jer su svi stajali ili čekali oko nje, pa je, obuzeta očajem, rekla da će poći kući.
      »Svakako, draga moja«, uzviknula je gospođa Musgrove, »odmah pođite kući i odmah se pobrinite za sebe kako biste se do večeras opet dobro osećali. Volela bih da je Sarah ovde kako bi vas izlečila, ali ja nisam baš prikladna za to. Charles, pozvoni i naruči nosiljku. Ne sme hodati.«
          Ali nosiljka nikako nije dolazila u obzir. Najgore od svega! Nije mogla podneti pomisao na gubitak prilike da razmeni dve reči s kapetanom Wentworthom tokom svojeg samotnog puta kroz gradić (a bila je gotovo sigurna da će ga sresti). Svim se srcem bunila protiv nosiljke. Gospođa Musgrove, koja je razmišljala samo o jednoj vrsti bolesti, nakon što se uverila, uz ponešto teskobe, da u ovom slučaju nije bilo nikakva pada, da Anne u poslednje vreme nije liznula na pod i dobila udarac u glavu, da je posve sigurna da nije pala, vedro se rastala od nje i izrazila nadu da će je večeras naći u boljem stanju. Ali nosiljka nikako nije dolazila u obzir. Najgore od svega! Nije mogla podnijeti pomisao na gubitak prilike da razmijeni dve riječi s kapetanom Wentworthom tokom svojeg samotnog puta kroz gradić (a bila je gotovo sigurna da će ga sresti). Svim se srcem bunila protiv nosiljke. Gospođa Musgrove, koja je razmišljala samo o jednoj vrsti bolesti, nakon što se uvjerila, uz ponešto tjeskobe, da u ovom slučaju nije bilo nikakva pada, da Anne u poslednje vreme nije kliznula na pod i dobila udarac u glavu, da je posve sigurna da nije pala, vedro se rastala od nje i izrazila nadu da će je večeras naći u boljem stanju.
        Bojeći se da ne bi izostavila nikakvu moguću meru predostrožnosti, Anne se pomučila i rekla:
      »Bojim se, gospođo, da nije bilo posve dobro shvaćen. Molim vas, budite tako dobri i ostaloj gospodi spomenite kako se nadamo da ćemo večeras videti celo vaše društvo. Bojim se da je došlo do neke greške, a posebno bih želela da uverite kapetana Harvillea i kapetana Wentwortha kako se nadamo da ćemo ih obojicu videti.«
       »O, draga moja, sve je dobro shvaćeno, dajem vam reč. Kapetan Harville svakako namerava doći.«
       »Mislite li? Ali bojim se i bilo bi mi tako silno žao! Hoćete li mi obećati da ćete to spomenuti kad ih opet vidite? Usuđujem se reći da ćete ih obojicu jutros opet videti. Molim vas, obećajte mi.«
      »Svakako hoću, ako želite. Charles, ako negde vidiš kapetana Harvillea, svakako mu prenesi poruku gospođice Anne. Ali zaista, draga moja, nema potrebe za takvom zabrinutošću. Kapetan Harville se smatra obaveznim,  garantujem vam, a isto vredi i za kapetana Wentwortha, usuđujem se reći.«
            Anne više od toga nije mogla učiniti, ali njezino je srce proricalo neku nevolju koja će uništiti savršenstvo njezine sreće. Međutim, to ne može biti dugotrajno. Čak i ako on lično ne dođe u Camden-place, moći će mu po kapetanu Harvilleu poslati neku jasnu poruku. Došlo je do još jednog uzrujavanja. Charles će je, istinski zabrinut i dobronameran, otpratiti kući; nikako ga nije mogla sprečiti. To je bilo gotovo okrutno! Ali nije dugo mogla biti nezahvalna; žrtvovao je dogovor kod puškara kako bi njoj bio od koristi; stoga je krenula u njegovoj pratnji, pokazujući jedino osećaj za hvalnosti.
       Nalazili su se u Union-streetu kad joj je zvuk brzih koraka iza njih, pomalo poznat zvuk, osigurao dva trenutka pripremanja na susret s kapetanom Wentworthom. Pridružio im se; ali, kao da nije mogao odlučiti hoće li im se pridružiti ili poći napred, ništa nije rekao – samo je gledao. Anne je nad sobom uspela uspostaviti dovoljno kontrole da primi taj pogled, bez imalo negodovanja. Obrazi koji su bili bledi sad su blistali, a ranije nesigurni pokreti postali su odlučniji. Hodao je uz nju. Charlesu je uskoro nešto palo na pamet, pa je rekao: 
     »Kapetane Wentworth, kojim putem idete? Samo do Gay-streeta ili još dalje?«
        »Ne bih mogao reći«, iznenađeno je odgovorio kapetan Wentworth.
          »Idete li sve do Belmonta? Prolazite li kraj Camden-placea? Jer ako je tako, neću se libiti zamoliti vas da me zamenite i otpratite Anne do kuće njezina oca. Jutros se ne oseća osobito dobro i ne bi smela poći tako daleko bez pratnje. A ja bih morao poći do onog čoveka na tržnici. Obećao mi je pokazati vrhunsku pušku koju će uskoro poslati odavde, rekao je da je neće zapakovati sve do poslednjeg trenutka kako bih je ja mogao videti, a ukoliko se sad ne vratim, nemam nikakvih izgleda. Prema njegovu opisu, veoma je slična mojoj dvocevki iz koje ste jednog dana pucali, negde u okolici Winthropa.«
       Nije moglo biti nikakva prigovora. Mogla se iskazati jedino krajnje dolična spremnost, uljudni pristanak za oči javnosti, uz obuzdavanje osmeha i srce ispunjeno razigranom radošću. Charles je za pola minute opet bio na dnu Union-streeta, a njih dvoje su zajedno nastavili put. Uskoro su razmenili dovoljno reči da bi izabrali put komparativno mirnom i skrovitom šljunčanom stazom gde će mogućnost razgovora ove trenutke pretvoriti u pravi blagoslov i pripremiti ih na svu večnost koju im mogu podariti najsretnija razmišljanja o njihovu budućem životu. Onde su opet razmenili one osećaje i ona obećanja koja su jednom ranije, činilo se, sve osigurala, ali nakon kojih je usledilo tako mnogo, mnogo godina, rastanka i otuđenja. Onde su se ponovno vratili u prošlost, možda daleko sretniji u svojem ponovnom povezivanju nego kad su prvi put planirali zajedničku budućnost; osetljiviji, iskusniji, sigurniji u karakter, iskrenost i privrženost jedno drugoga; ravnopravniji u postupanju, pravedniji. I onde, dok su polako hodali blagim usponom, ne opažajući nikoga oko sebe, ne obraćajući pažnju  ni na razmetljive političare, užurbane domaćice, kokette devojke, ni na dadilje i decu, mogli su se prepustiti sećanjima i priznanjima, posebno onomu što je prethodilo sadašnjem trenutku, a tako je značajno i tako zanimljivo. Raspravili su o svim sitnicama koje su se zbivale tokom protekle nedelje , a o onome juče i danas, jedva se nazirao kraj.

        Nije pogrešno protumačila njegove osećaje. Ljubomora na spodina Elliota bila je golem teret, sumnja, muka. Počela se razvijati već prvog trenutka kad ju je ugledao u Bathu; vratila se, nakon kratkog potiskivanja, i uništila koncertnu veče; uticala je na njega u svemu što je rekao i učinio, ili propustio reći i učiniti, tokom poslednja dvadeset četiri sata. Postupno je ustupala mesto lepšim nadama koje su njezini pogledi ili reči povremeno ohrabrivali; konačno je rasterana onim stavovima i onim tonovima koji su dopirali do njega dok je razgovarala s kapetanom Harvilleom; tada je, teran neodoljivim porivom, zgrabio list papira i zapisao svoje osećaje.
       Ništa od onoga što je tada napisao nije povukao i promenio. Ustrajno je tvrdio da nije voleo nikoga osim nje. Nikad je niko nije istisnuo. Verovao je da nikad nije ni video nekoga ko joj je ravan. Jedno je morao priznati – da je postojan bio nesvesno, nenamerno; da ju je nameravao zaboraviti, a verovao je da mu je to uspelo. Smatrao se ravnodušnim, a zapravo je samo bio gnevan; i bio je nepravedan prema njezinim dobrim stranama, jer je zbog njih patio. Njezin karakter sad u svojem umu doživljava kao čisto savršenstvo, najlepši spoj snage i blagosti; no morao je priznati da je tek u Uppercrossu naučio biti pravedan prema njoj, a tek je u Lymeu počeo razumeti sebe.
       U Lymeu je naučio više različitih lekcija. Divljenje gospodina Elliota u prolazu napokon ga je trgnulo, a prizori na lukobranu i kod kapetana Harvillea potvrdili su njezinu superiornost.
      Kad je reč o njegovim ranijim pokušajima da se veže s Louisom Musgrove (nastojanja gnevnog ponosa), tvrdio je kako je oduvek osećao da je to nemoguće, da mu nije bilo stalo, nije mu moglo biti stalo do Louise; premda do toga dana, do razdoblja razmišljanja koje je usledilo, nije shvatao savršenu izvrsnost uma s kojim se Louisin nikako nije mogao uspoređivati; kao ni golema, neusporediva moć koju je imao nad njegovim. Ondje je naučio razlikovati postojanost načela od tvrdoglavosti samovolje, smionost nepromišljenosti od odlučnosti pribranog uma. Onde je vidieo sve što je veličalo njegovu procenu žene koju je izgubio, i onde je počeo osuđivati svoj ponos, glupost, ludilo kivnosti, a sve to nije mu dopuštalo da je ponovno pokuša osvojiti.
    Od tog je razdoblja njegova pokora postala neizdržljiva. Tek što se oslobodio užasa i kajanja koji su ga mučili prvih nekoliko dana nakon Louisine nesreće, tek što se opet počeo osećati živim, također se počeo osećati vezanim.     
      »Shvatio sam«, rekao je, »da me Harville smatra zaručenim čovekom! Da ni Harville ni njegova žena nimalo ne sumnjaju u našu uzajamnu privrženost. To me iznenadilo i šokiralo. Odmah sam to mogao osporiti do određenog stepena, ali kad sam počeo razmišljati da možda i ostali misle isto – njezina porodica, možda čak i ona, više nisam raspolagao vlastitim životom. Čast mi je nalagala da budem njezin ako ona to želi. Bio sam neoprezan. Ranije nisam ozbiljno razmišljao o toj temi. Nisam shvatao da bi moja prekomerna prisnost na mnoge načine mogla imati loše posledice; te da nisam imao nikakvo pravo pokušavati se vezati za bilo koju od devojaka, riskirajući makar samo neugodno ogovaranje, kad ne bi bilo drugih loših posledica. Počinio sam golemu grešku i morao sam snositi posledice.«
     Ukratko rečeno, prekasno je shvatio da se zapleo, te da je, upravo onda kad je postao svestan činjenice da mu uopšte nije stalo do Louise, spoznao da se mora smatrati vezanim za nju, ako su njezini osećaji za njega onakvi kakvima ih smatraju Harvilleovi. To ga je navelo da otputuje iz Lymea i njezin potpuni oporavak čeka negde drugde. Rado bi oslabio, na bilo koji pošteni način, sve osećaje i očekivanja u vezi s njim koji možda postoje; stoga je otišao k svojem bratu, s namerom da se nakon nekog vremena vrati u Kellynch i postupi onako kako okolnosti budu iziskivale.
       »Bio sam kod Edwarda šest nedelja«, rekao je, »i uvjerio se da je sretan. Nisam mogao imati nikakvo drugo zadovoljstvo, nisam ga zavredio. Posebno se raspitivao o vama, čak je pitao jeste li se promenili, a nije znao da se u mojim očima nikad ne možete promeniti.«
      Anne se nasmešila, ali ništa nije rekla. To je bila previše ugodna netaktičnost da bi mu je zamerila. Mnogo znači kad se ženi od dvadeset osam godina kaže da nije izgubila niti jednu draž iz svoje ranije mladosti, ali vrednost takvog poštovanja bila je neopisivo povećana za Anne u usporedbi s njegovim prijašnjim rečima, kao i osećaj da je to posledica, a ne uzrok obnove njegove tople privrženosti.
     Ostao je u Shropshireu, žaleći zbog slepoće vlastitog ponosa i pogrešaka u vlastitim procenama, a tada se odjednom oslobodio obaveze prema Louisi na temelju zapanjujućih i predivnih vesti o njezinim zarukama s Benwickom.   
     »Tada je«, rekao je, »završila moja najgora patnja; jer sad sam barem mogao pokušati uloviti sreću, mogao sam se potruditi, mogao sam nešto učiniti. No bilo je strašno tako dugo neaktivno čekati, i to čekati samo nešto loše. Već u prvih pet minuta nakon primanja viesti rekao sam: »U sredu ću biti Bathu«, i bio sam. Je li bilo neoprostivo misliti da imam pravo doći? I doći s određenom  nadom? Vi ste bili sami. Bilo je moguće da ste možda zadržali osećaje iz prošlosti, kao i ja; i slučajno sam imao jedan poticaj. Nikad nisam sumnjao da će vas drugi voleti i udvarati vam, ali sam sigurno znao da ste odbili barem jednog čoveka koji je živeo bolje od mene, te nisam uspevao potisnuti pitanje: »Je li to učinila zbog mene?«
     Moglo se mnogo toga reći o njihovu prvom susretu u Milsom-streetu, ali još više o koncertu. Činilo se da je ta veče bila sazdana od neverojatnih trenutaka. Trenutak kad je koraknula napred osmerokutnoj prostoriji kako bi s njim razgovarala, trenutak kad se pojavio gospodin Elliot i odvukao je, te jedan ili dva naredna trenutka obeležena povratkom nade ili sve veće malodušnosti; tim je trenucima gorljivo govorio.
     »Videti vas«, uzviknuo je, »okruženu onima koji meni nisu mogli želeti ništa dobro, videti vašeg bratića uz vas, kako razgovarate i smešite se, osećati sve užasne podobnosti i prikladnosti takve veze! Znati da to sigurno žele sva bića koja se mogu nadati da imaju upliva na vas! Čak i da su vaši osećaji nesigurni ili ravnodušni, razmišljati tome kakvu bi jaku potporu pružali njegovi! Nije li to bilo dovoljno da od mene napravi budalu kakvom sam se činio? Kako sam to mogao gledati bez silne patnje? Nije li sam pogled na prijateljicu koja je sedela iza vas, nije li sećanje na ono što je bilo, poznavanje njezina uticaja, neizbrisiv, nezaboravan utisak o onome što je uveravanje nekoć učinilo – nije li sve to bilo protiv mene?«
     »Trebali ste razabrati«, odgovorila je Anne. »Niste sad smeli sumnjati u mene; sve je toliko drukčije, moja je dob drukčija. Bilo je pogrešno jednom popustiti uveravanju, ali setite se da je to bilo uveravanje na strani sigurnosti, a ne riskiranja. Kad sam popustila, mislila sam da mi je to dužnost; ali ovde se niko ne bi mogao pozvati na osećaj dužnosti. Kad bih se udala za čoveka prema kojemu sam ravnodušna, izvrgnula bih se svim opasnostima i izneverila sve dužnosti.«
    »Možda sam trebao to shvatiti«, odgovorio je, »ali nisam mogao. Nisam se mogao osloniti na nedavne spoznaje o vašem karakteru do kojih sam došao. Nisam to mogao iskoristiti: bilo je nadjačano, zakopano, izgubljeno u onim ranijim osećajima koji su me mučili iz godine u godinu. O vama sam mogao misliti jedino kao o ženi koja je popustila, koja me se odrekla, na koju su više uticaja od mene imali svi drugi. Vidieo sam vas baš s onom osobom koja vas je vodila u onoj godini čemera. Nisam imao razloga verovati da ona sad ima manje upliva na vas. Tomu je trebalo dodati moć navike.«
 »Očekivala bih«, rekla je Anne, »da vas je moje ophođenje prema vama moglo poštedeti većine svega toga.«
   »Ne, ne! Vaše je ponašanje moglo biti samo ležernost kao posledica zaruka s drugim čovekom. Ostavio sam vas u tom uverenju, a ipak – čvrsto sam odlučio da ću vas opet videti. Ujutro se moje raspoloženje promenilo i osećao sam da još uvek imam motiv za ostanak ovde.«
 Na krajuje Anne opet bila kod kuće, sretnija nego što je iko u tom kućanstvu mogao zamisliti. Taj je razgovor raspršio svaku neizvesnost i napetost, kao i svaki drugi bolni deo jutra, pa je ponovno ušla u kuću tako sretna da je morala pronaći smirenje u malo trenutne zabrinutosti da to ne može potrajati. Razdoblje meditiranja, ozbiljnog i zahvalnog, najbolje je ispravilo sve što bi moglo biti opasno u tako ushićenoj radosti; pošla je u svoju sobu, a njezine su nepokolebljivost i neustrašivost rasle u zahvalnosti za njezinu sreću.
     Stigla je veče, saloni su rasvetljeni, društvo se okupilo. To je bilo igranje karata, bila je mešavina onih koji se nikad ranije nisu sreli i onih koji su se previše često viđali – banalna zabava, previše brojna za prisnost, previše malena za raznovrsnost, ali Anne niti jedna večer nikad nije brže prošla. Blistava i ljupka u svojoj osećajnosti i i sreći, a općenito su joj se divili više no što je želela ili o tome razmišljala, imala je vedre ili obzirne osećaje za svako stvorenje oko sebe. Gospodin Elliot je bio onde; izbegavala ga je, ali ga je mogla sažalevati. Bračni par Wallis; zabavljalo ju je jer ih je razumela. Lady Dalrymple i gospođica Carteret; uskoro će joj biti nevažne rođakinje. Nije joj se sviđala gospođa Clay, i nije imala razloga rumeneti se zbog ponašanja u javnosti svojeg oca i sestre. Uz porodicu Musgrove, bilo je radosnog čavrljanja savršene lakoće; s kapetanom Harvilleom, ljubazan razgovor kao između brata i sestre; s lady Russell, pokušaji razgovora koje je prekinula predivna spoznaja, s admiralom i gospođom Croft, sve neobično srdačno i veoma zanimljivo, a ista je spoznaja to nastojala prikriti; a s kapetanom Wentworthom, neprestano je dolazilo do trenutaka komunikacije, a tu je uvek postojala nada da će toga biti još, i uvek spoznaja da je on onde!
         Upravo je u jednom od tih kratkih susreta, dok su oboje navodno bili zaokupljeni divljenjem lepoj zbirci kućnih biljaka, ona rekla:
     »Razmišljala sam o prošlosti i pokušala nepristrano proceniti dobro i loše, mislim u odnosu na sebe; i moram verovati da sam bila u pravu, bez obzira na to koliko sam zbog toga patila, da sam bila posve u pravu kad sam dopustila da me vodi prijateljica koja će vam s vremenom prirasti srcu. Za mene je ona imala ulogu roditelja. Međutim, nemojte me pogrešno shvatiti. Ne kažem da nije pogrešila u svojim savetima. Možda je to jedan od onih slučajeva u kojima savet ispadne dobar log samo na temelju budućih zbivanja; što se mene tiče, sigurno nikad ne bih, u donekle sličnim okolnostima, dala takav savet. Ali želim reći da sam pravilno postupila kad sam je poslušala, a da sam drukčije postupila, više bih patila da sam ostala zaručena nego što sam patila njihovim razvrgnućem, jer bi patila moja savest. U smislu u kojem je taj osećaj dopustiv u ljudskoj naravi, sad sebi nemam štoa  prigovoriti; ukoliko ne grešim, snažan osećaj dužnosti nije loša osobina jedne žene.«
    Pogledao ju je, pogledao je lady Russell, a potom opet nju i odgovorio, kao da je mirno promislio:
  »Još ne. Ali ima nade da će joj s vremenom biti oprošteno.Verujem da ću uskoro biti u njezinoj milosti. No i ja sam razmišljao o prošlosti i pojavilo se jedno pitanje, nije li jedna osoba možda bila moj neprijatelj čak veći nego ta dama? Ja lično. Recite mi, kad sam se u osmoj godini vratio u Englesku, s nekoliko hiljada funti i kad sam dobio zapovedništvo na brodu Laconia, da sam vam tada pisao, biste li mi odgovoriti? Biste li, ukratko rečeno, tada obnovili zaruke?«
       »Bih li!«, glasio je njezin kratak odgovor, ali je ton bio posve jasan.
          »Dobri Bože!«, uzviknuo je. »Pristali biste! Nije da nisam razmišljao o tome, ili to želeo, jer što bi drugo moglo okruniti sve moje uspehe. Ali bio sam ponosan, previše ponosan da bih opet pitao. Nisam vas razumeo. Zatvorio sam oči i nisam se potrudio razumeti vas, ili biti pravedan prema vama. To bi me trebalo navesti da oprostim svima pre nego sebi. Mogli smo biti pošteđeni šest godina razdvojenosti i patnje. Ta je vrsta bola nova za mene. Navikao sam uživati u zadovoljstvu da sam zavredio svaki blagoslov što sam ga dobio. Cenio sam sebe na temelju časnih postupaka i pravednih nagrada. Poput drugih velikih muškaraca«, dodao je uz smešak, »moram nastojati svoj um naviknuti na toliku sreću. Moram naučiti prihvatiti da sam sretniji no što zaslužujem.«

24

    Ko može sumnjati u ono što je usledilo? Kad se bilo koje dve mlade osobe odluče venčati, ustrajnošću će sigurno ostvariti svoj cilj, bez obzira jesu li tako siromašni, ili čak tako nerazumni, ili je tako malo veroVatno da će biti potrebni jedno drugome. To je možda loša pouka za kraj, ali ja verujem da je to istina; ako takvi parovi uspeju, kako bi kapetan Wentworth i Anne Elliot, s prednošću zrelosti uma, svesti o pravičnosti i jednim nezavisnim imetkom, mogli doživeti poraz u sukobu sa svakim eventualnim protivljenjem? Zapravo su mogli podneti mnogo više od onoga s čim su se suočili, jer ih je malo što uzrujavalo ako se izuzme izostanak ljubaznosti i topline.
       Sir Walter nije imao nikakav prigovor, a Elizabeth nije učinila ništa gore od hladnog i nezainteresovanog držanja. Kapetan Wentworth, koji je imao dvadeset pet hiljada  funti i onako visok položaj u svojoj profesiji do kojeg su ga mogle dovesti njegove zasluge i aktivnosti, više nije bio nepoželjan. Sad se smatrao posve dostojnim za udvaranje kćeri budalastog, rastrošnog baruneta koji nije imao dovoljno razuma da se održi u situaciji u koju ga je providnost dovela, te koji je svojoj kćeri zasad mogao dati samo maleni deo od deset hiljada funti koje joj moraju pripasti nakon njegove smrti. Sir Walter je doista, mada nije imao gotovo nikakvih osećaja prema Anne, i niko nije laskao njegovoj taštini, što bi ga u toj prigodi zaista usrećilo, bio daleko od pomisli da je to loša prilika za nju. Upravo suprotno, kad je češće viđao kapetana Wentwortha, viđao ga po danu i dobro promotrio, zaključio je da će njegov superioran izgled biti u prilično dobroj ravnoteži s njezinim superiornim društvenim statusom; sve to, uz dodatnu pomoć njegova zvučnog imena, omogućilo je sir Walteru da napokon veoma zadovoljno pripremi svoje pero kako bi u knjigu časti uneo belešku o sklapanju braka. 
      Jedina među njima, čije bi protivljenje moglo izazvati malo ozbiljne tjeskobe, bila je lady Russell. Anne je znala da lady Russell zasigurno na neki način pati jer je shvatila da se mora odreći gospodina Elliota, te se potruditi kako bi istinski upoznala i bila pravedna prema kapetanu Wentworthu. Međutim, to je lady Russell sad morala učiniti. Morala se pomiriti s time da je pogrešila u odnosu na obojicu; da je vanjština obojice uticala na nju; zato što ponašanje kapetana Wentwortha nije odgovaralo njezinim vlastitim zamislima, previše je brzo zaključila da ukazuje na ličnost sklonu opasnoj žestini; ponašanje gospodina Elliota savršeno joj je odgovaralo po svojoj doličnosti i korektnosti,  uljudnosti i blagosti, pa je previše brzo to prihvatila kao dokaz o pravilnim mišljenjima i razboritom umu. Lady Russell nije mogla učiniti ništa drugo osim priznati da je bila posve u krivu, te prihvatiti nova mišljenja i nade.
     Neke osobe poseduju sposobnost brzog opažanja, veštinu procenjivanja karaktera, prirodnu pronicavost, a s time se ne može meriti nikakvo iskustvo u drugih osoba; lady Russell je u tom smislu bila manje nadarena od njezine mlade prijateljice. Ali ona je bila veoma dobra žena, a ako je njezin drugi cilj bio da bude razumna i pronicava, njezin je prvi cilj bio videti Anne sretnu. Volela je Anne više nego vlastite sposobnosti, a kad je prošla nelagoda na početku, nije joj bilo teško gajiti majčinske osećaje prema čoveku koji će osigurati sreću njenom detetu.
     Od cele porodice, Mary je verovatno bila najzadovoljnija tim događajem. Časno je imati udanu sestru, a mogla si je laskati da je uveliko zaslužna za tu vezu time što je jesenas zadržala Anne kod sebe, a kako je njezina vlastita sestra zasigurno bolja od sestara njezina muža, veoma je dobro da je kapetan Wentworth bogatiji od kapetana Benwicka ili Charlesa Haytera. Možda je donekle patila kad su se ponovno našli na okupu, shvativši da je Anne preuzela prioritet jer je udana starija sestra, kao i vlasnica veoma lepe kočije s preklopnim krovom, ali se mogla radovati budućnosti koja će joj doneti veliku utehu. Anne nije mogla očekivati nikakav ercross-hall, nikakvo imanje, neće doći načelo nikakve porodice, a ukoliko uspeju sprečiti da kapetan Wentworth dobije titulu baruneta, neće se promeniti njezin položaj u društvu u odnosu na Annein.
          Bilo bi dobro da i najstarija sestra bude jednako zadovoljna svojim društvenim položajem, jer onde verovatno neće doći do neke promene. Uskoro je doživela poniženje kad se gospodin Elliot povukao; niko prikladan se nakon toga nije pojavio, čak ni da bi razbudio neutemeljene nade koje su s njim potonule.
    Vest o zarukama njegove sestrične Anne zadala je neočekivan udarac gospodinu Elliotu. Uništila je njegov najbolji plan za porodičnu sreću, njegovu nadu da će se pobrinuti da sir Walter ostane neženja jer bi mu status zeta dao pravo da pazi na njega. Ali, mada osujećen i razočaran, ipak je mogao nešto učiniti za vlastite interese i vlastiti užitak. Uskoro je otišao iz Batha; kad je gospođa Clay također brzo nakon toga otišla, a potom se pročulo da je njegova ljubavnica u Londonu, postalo je očito kakvu je dvostruku igru igrao, te kako je čvrsto odlučio sprečiti da ga jedna prepredena žena ostavi bez nasledstva.
       Osjećaji gospođe Clay nadjačali su njezine interese, pa je radi mlađeg muškarca žrtvovala mogućnost osvajanja sir Waltera. Međutim, ona također poseduje sposobnosti, a ne samo osećaje; stoga se ne može sa sigurnošću reći hoće li njegova ili njezina prepredenost izvojevati pobedu; hoće li ga, nakon što ju je sprečio u nameri da postane supruga sir Waltera, ona svojom lukavošću i nastojanjima navesti da je učini suprugom sir Williama.
      Ne može se sumnjati da su sir Walter i Elizabeth bili šokirani i poniženi gubitkom svoje družice, kao i otkrićem njezine pretvornosti. Svakako, imali su svoje važne rođakinje kod kojih su potražili utehu, ali zasigurno osećaju da je laskanje i ulagivanje drugima, bez laskanja i ulagivanja njima, stanje u kojemu se može samo napola uživati.
    Anneinu sreću, nakon što se veoma rano uverila da ladyRussell kani voleti kapetana Wentwortha onako kako bi trebala, pomutila je jedino spoznaja da nema nikakve rodbine koju bi razuman čovek mogao ceniti. U tome je snažno osećala svoju inferiornost. Razlika u njihovu imetku nije bila važna; zbog toga ni u jednom trenutku nije žalila; ali činjenica da nema nikakveu porodicu koja bi ga prikladno primila i cenila, nikakva ugleda, nikakva sklada i nikakve dobre volje koju bi ponudila kako bi uzvratila spremnu dobrodošlicu od strane njegove braće i sestara, bila je izvor jedine boli u inače posvemašnjoj sreći. Na njegov je popis mogla dodati samo dve prijateljice, lady Russell i gospođu Smith. Međutim, bio je spreman obje ljubazno prihvatiti. Uprkos svim njezinim prestupima iz prošlosti, sad je mogao iskreno ceniti ladyRussell. Premda nije mogao reći kako veruje da je bila u pravu kad ih je ranije rastavila, bio je pripravan reći gotovo bilo što drugo njoj u prilog; što se tiče gospođe Smith, ona je posedovala različite vrline koje su je preporučivale brzo i trajno.
      Njezine nedavne usluge Anne bile su same po sebi dovoljne, a njihov joj brak nije oduzeo jednu prijateljicu, već joj je osigurao dvoje prijatelja. Ona je bila njihova prva gošća nakon što su se smestili u vlastiti dom, a kapetan Wentworth, pobrinuvši se da ponovno stekne imovinu svojeg muža na Karipskom otočju, pišući i delujući u njezino ime, pomogavši joj da se snađe u svim poteškoćama slučaja, uloživši trud i napor neustrašiva čoveka i odlučna prijatelja, u potpunosti je uzvratio usluge što ih je ona pružila, ili čak kanila pružiti, njegovoj ženi.
       Gospođu Smith nije pokvario tako povećan prihod, uz poboljšanje zdravlja, kao i stecanje takvih prijatelja s kojima je često provodila vreme, jer njezina je vedrina i mentalna bodrost nisu izneverile; dok su te osnovne zalihe dobra postojale, mogla je prkositi još većem prirastu svetovnog prosperiteta. Mogla je biti izrazito bogata i savršeno zdrava, a ipak sretna. Njezina je sreća proizlazila iz lepote njezina duha, jednako kao što je sreća njezine prijateljice Anne proizlazila iz topline njezina srca. Anne je bila oličenje blagosti i osetljivosti, što je u potpunosti dolazilo do izražaja u ljubavi kapetana Wentwortha. Njegova je profesija bila jedino što je njezine prijateljice moglo navesti da požele da bude manje osetljiva; strepnja izazvana pretnjom budućeg rata bila je jedino što je moglo potamniti njezinu svetlost. Volela je biti supruga moreplovca, ali morala je platiti danak strahu upravo zbog te profesije koja je, ako je to moguće, istaknutija po svojim domaćim vrlinama nego po svojoj nacionalnoj važnosti.

Ostali romani književnice :


Razum i osećaji (izdana 1811.)
Ponos i predrasude (1813.)
Mansfield Park (1814.)
Emma (1815.)
Opatija Northanger (1818.) nakon smrti
Uveravanje (Pod tuđim utjecajem) (1818.) nakon smrti



Miguel de Cervantes, Don Kihot, (glava 26,27,28)



Dvadeset i šesta glava 




    u kojoj se nastavlja kako je don Quijote bio nježan zaljubljenik u Sierra Moreni.


    Hronika dalje kazuje što je Vitez Tužnog Lika radio kad je ostao sam. Pošto je završio premetanje i prekobacivanje onako od pojasa go i odeven iznad pojasa, i pošto je video da Sancho nije hteo duže ostajati i gledati mu ludorije, popne se don Quijote navrh visoke hridi i tu opet svrne puste misli na ono o čemu je već često premišljao, ali se nikada nije mogao odlučiti; razmišljao je o tome šta bi mu bilo bolje i zgodnije: ili silovitim mahnitanjem oponašati Roldána, ili nujnim ludorijama Amadísa. Razgovara on sam sa sobom i veli:

    »Ako je Roldán bio tako valjan vitez i tako hrabar kako svi kazuju, nije ni čudo, jer je bio začaran, i niko ga nije mogao usmrtiti dok mu ne ubode u taban iglu pribadaču od pol maravedija, pa je zato i nosio postole sa sedam gvozdenih  potplata.Ali ga ni te domišljatosti nisu obranile od Bernarda od Carpija, koji ih je dokučio te ga u Roncesvallesu zagušio rukama. No, manimo se sada njegove hrabrosti, pa se vratimo na ono kako je šenuo pameću, jer je doista poludeo kad je kod vrela našao znakove i kad mu je pastir potvrdio da je Angélica barem dvaput u podnevno doba spavala ondje s Medorom, pažem Agramantovim, kuštravim maurskim mladićem.Ako se dakle uverio da je to istina i da ga je voljena osramotila, lako mu beše poludeti. No, kako da se ja povedem za njim u ludovanju dok se poveo nisam i u razlogu? Jer ja bih se usudio zakleti da moja Dulcinea od Tobosa, otkad živi, nije još ni videla Maura, kakav je i kako je odeven, i da je ona još i danas čista kao i mati koja ju je rodila. Belodanu bih joj krivicu nanio kad bih išta drugo pomislio o njoj, te počeo ludovati onako kao besni Roldán. U drugu ruku, vidim da Amadís od Galije niti je šenuo pameću niti je radio ludorije, pa je stekao veću slavu zaljubljeničku nego iko, jer, kako istorija kazuje, nije učinio drugo nego, kad je video da ga je prezrela odabranica njegova Oriana te mu zabranila da joj izlazi na oči dokle god nju ne bude volja, sklonio se s nekim pustinjakom na Sirotnu Stijenu, te se ondje sit naplakao i
Bogu se namolio, dok mu se Bog u najgorem jadu i nevolji ne smilova. Ako je to istina, kao što i jest, zašto bih se ja sada mučio i sve sa sebe zbacivao, zašto bih oštećivao ovo drveće koje mi nije ništa nažao učinilo, i zašto bih mutio bistru vodu ovim potocima, iz kojih ću se napiti dok ožednim? Slava uspomeni Amadísovoj! Za njim će se povesti don Quijote od Manche u čemu god bude mogao, te će se i o njemu reći što se i o drugom reklo: ako nije izvršio velika
dela, nije žalio glave da ih izvrši: pa ako mene nije odvrgla i prezrela Dulcinea od Tobosa, dovoljno mi je, kako već rekoh, što sam daleko od nje. Na posao dakle: javljajte mi se na pameti, dela Amadísova, i poučite me odakle bih vas počeo oponašati. Ali znam da se on najviše Bogu molio i preporučivao... A kako ću ja, kad nemam patrica?«

      Uto se seti kako će ih namaknuti: otrgne od pole na košulji, to jest od donjeg dela košulje što niza nj visi, dugačak trak i zaveže jedanaest uzlova, a jedan među njima krupniji od sviju drugih; to su mu za sve vreme što je onde proboravio bile patrice, i na njima je izmolio milion molitvi. Samo mu je na muku bilo što tu nema i pustinjaka koji bi ga ispovedao i s kojim bi se tešio.
Zabavljao se dakle tim da se šeta po livadici, te da rezucka u koru na drveću i piše po sitnom pesku silne stihove, sve redom o jadima svojim, a nekoje u slavu Dulcinejinu. Ali jedino su se ovi stihovi zatekli čitavi i mogli se pročitati kad njega nađoše onde:

Oj drveće, rašće, biljke,
Razasute po tom dolu,
I visoke, i zelene,
prislušajte mojem bolu,
Požalite tužna mene.
Ne bežite od mog jada,
Iako je pun grozote.
Ja se grešnik kajem sada,
Ovde kuka don Quijote
Za dalekom Dulcinejom
Od Tobosa.
To je mesto kamo se je
Zatravljeni dragi skrio
Gospođice Dulcineje,
I sad ne zna ni kako će,
Ni kuda bi udario.
Od Ljubavi, stare zloće,
Za nos vučen kroz strahote
Naplako je bačvu suza.
Ovde kuka don Quijote
Za dalekom Dulcinejom
Od Tobosa.
Pustolovnog on se puta
U zabiti prihvatio,
I kunući jad svoj luta
Kroz nevolje i bez traga,
Niz doline, uz visote.
Ne blaži ga ljubav blaga,
Volovskom ga žilom gruha.
Češući se iza uha
Kuka ovde don Quijote
Za dalekom Dulcinejom
Od Tobosa.

    Dobrano su se nasmejali oni koji te stihove nađoše, što je Dulcinejinu imenu dodano: od Tobosa. Učini im se da je don Quijote valjda mislio, ako ne dometne: od Tobosa, neće se pesma razumeti; a tako je i bilo, priznao je on kasnije. Napisao je on još i mnogo drugih pesama, ali se nisu mogle razabrati jasno, kako
rekoh, niti su bile cele, nego su se uščuvale samo te tri kitice. Tako je on provodio vreme, uzdisao, zazivao faune i silvane onoga grmlja, potočne nimfe, tužnu, plačnu Ehu, da mu ova odgovori, one da ga uteše, a oni da ga poslušaju, i tražio biljke, da se prehrani dok se ne vrati Sancho. A da je Sancho umesto tri dana izostao tri  nedelje, Vitez Tužnog Lika sav bi se izobličio da ga ne bi poznala ni rođena mati.
    Valja sada da ga ostavimo onako zaokupljena uzdisajima i stihovima, pa da ispričamo što se dogodilo Sanchu Panzi u njegovu poslanju. Kad je ispao na cestu, potraži on put u Toboso, te stigne sutradan pred onu krčmu gde mu se dogodila nezgoda s loptanjem. Čim ju je opazio, odmah mu bijaše kao da i opet leti u zrak. Ne htede zato ući, premda je bilo vreme jelu, a on željan okusiti
štogod toplo, nakon mnogih dana gdje se samim hladnim jelom hranio.
      Glad ga priterala krčmi, ali se još skanjuje bi li ušao ili ne bi. Dok se on skanjivao, iziđu iz krčme dva čoveka, koji ga odmah prepoznaju. I zapita jedan drugoga:
     — Gospodine pastore, nije li ono na konju Sancho Panza, o kome reče gazdarica našega pustolova da je otišao kao konjušar s njenim gospodarom?
    — On je — odvrati pastor — a konj je don Quijotov.
     Poznavali su ga dobro, jer su to bili pastor i brijač iz njegova sela, koji su vitezu onomad razglédali knjige i sudili im. Čim oni prepoznaše Sancha Panzu, poželeše da dočuju što je sa don Quijotom; priđoše mu, a pastor  ga zovnu imenom i zapita:
    — Prijane Sancho Panza, gde ti je gospodar?
     Poznade ih odmah Sancho Panza, ali odluči zatajiti gde mu je gospodar i što radi. Odgovori im dakle da je gospodar zaposlen negde nečim što je jako važno, ali on ne sme ni za živu glavu odati što je.
    — Nećemo tako, Sancho Panza — odvrati mu brijač — jer ako ne kažeš  gde ti je gospodar, pomislićemo, kao što već i mislimo, da si ga ti ubio i orobio, kad ionako jašeš njegova konja. Ili nam kazuj gde je gospodar toga konja, ili će se tebi zlo pisati.
    — Čemu mi prijetite, kad ja ne robim i ne ubijam nikoga. Neka svako pogine kako mu dosudi sudbina, ili Bog, koji ga je stvorio. Moj je gospodar onde u planini, pa čini pokoru po svojoj miloj volji.
     I odmah im brzoreko, ne zastajući, pripovedi kako je gospodar onde ostao, i kakve su im se pustolovine dogodile, i da nosi pismo gospođici Dulcineji od Tobosa, kćeri Lorenza Corchuela, u koju je don Quijote zaljubljen do ludila. Začude se njih dvojica što im Sancho Panza priča. Znaju doduše ludost don Quijotovu, i kakva je, ali što dalje slušaju sve se više čude. Zamole Sancha Panzu da im pokaže pismo što nosi gospođici Dulcineji od Tobosa. On im reče da je pismo napisano u beležnici, a gospodar mu je naredio neka ga dade prepisati na papir čim u prvo selo stigne. Zaište pastor  neka mu pokaže pismo, a on će ga prepisati što god lepše može. Maši se Sancho Panza u njedra i potraži beležnicu, ali je ne nađe, a ne bi je našao ni da je traži do današnjega dana, jer mu je don Quijote nije ni dao, nego je ostala kod njega, a perjanik se nije setio da je zaište.
          Kad Sancho opazi da beležnice nema, probledi kao smrt. Uzme se opet brže pipati po celom telu, ali je nema te nema. Onda se on, dok bi trenuo, zgrabi obadvema rukama za bradu i iščupa pol brade, pa naglo i uzastopce odvali pet-šest puta pesnicama sebi po licu i po nosu da je odmah briznula krv.
     Kad to vide župnik i brijač, zapitaju ga što mu je da se tako zlostavlja.
   — Štoa mi je! — odvrati Sancho. — Ništa nego da sam, dok sam se maknuo, za tren izgubio tri magarca, od kojih svaki vredi careva grada.
— Kako to? — upita brijač.
— Izgubio sam beležnicu — odgovori Sancho — u kojoj je bilo pismo Dulcineji i menica potpisana od mojega gospodara, kojom naređuje da mi njegova sinovica dade tri magarca od onih četiri-pet što su mu u kući. I sada im pripóvedi kako mu je nestao sivac. Uzme ga tešiti pastor i kaće mu da će mu gospodara, čim ga
nađe, navesti neka obnovi taj zapis i neka napiše menicu na papir, kako mora i treba da bude, jer se ne primaju i ne isplaćuju menice zapisane u beležnicu. Time se utješi Sancho i odvrati: ako je tako, ne žali baš jako što je izgubio pismo Dulcineji, jer ga zna gotovo i napamet, pa ga može kazivati u pero gde god i kad god budu hteli.
   — Kazuj dakle, Sancho — reče brijač — pa ćemo ga onda napisati.
        Sancho Panza stane i počeše glavu, da se doseti pismu. Postajkuje on čas na jednu, čas na drugu nogu. Sad gleda u zemlju, sad u nebo, a na kraju , pošto je izgriskao vrh na noktu, progovori, kad su se oni već načekali, radoznali što će reći:
    — Tako mi Boga, gospodine pastore, đavo ga odneo. Ono čega se još sećam iz pisma samo je početak: »Visoka i uzvikana gospođice.«
    — Neće biti: uzvikana — primeti brijač nego: uzvišena.
      — Jest, tako je — potvrdi Sancho. — Onda, ako se valjano sećam, piše dalje... ako se sećam valjano: »Ranjeni, besani i izubijani ljubi vam ruke, neharna i jako nepoznata krasotice«, i ne znam kakvo joj zdravlje i bolest šalje, onda tako redom, i na kraju: »Vaš sve do smrti, Vitez Tužnog Lika.«
      Nauživali se njih dvojica kad su videli kako je u Sancha dobro pamćenje. Pohvale ga i zamole neka im još dvaput kazuje pismo, da ga i oni zapamte, pa ga posle mogu napisati na papir. Sancho im ponovi još triput, pa im ispripoveda još i tri hiljade drugih ludorija.
     Onda uzme i sâm pričati o svojem gospodaru; ali ni reči ne reče kako je on, perjanik, bio loptan u krčmi kamo se sada skanjuje ući. Pripòvedi im i to kako će njegov gospodar, čim mu on donese dobar glas od gospođice Dulcineje od Tobosa, krenuti na put, da se zacari, ili u najmanju ruku da bude vladar. Tako su njih dvojica uglavili među sobom, a nije gospodaru ni teško da to postane, koliki
je on junak i snažne ruke. Kad se to zbude, gospodar će njega, vernog konjušara, oženiti, pošto će Sancho dotad već obudoveti, jer manje ne može ni biti, i daće mu za ženu caričinu devojku, baštinicu bogate i velike zemlje na kopnu, i još ostrvâ i otokâ za koje on ne mari.
      Briše Sancho nos i govori tako mirno i tako smušeno da se njih dvojica opet zadiviše, premišljajući kolika je silna ludost spopala don Quijota, kad je eto pomutio pamet čak i tomu siromahu. No ne htedoše se mučiti da ga trgnu iz bludnje, nego misle: sve dok nije na štetu njegovoj savesti, bolje ga je pustiti neka govori, pa će im biti veće uživanje da mu slušaju budalaštine. Kažu mu dakle neka se Bogu moli za zdravlje gospodarovo, jer s vremenom se može
dogoditi i sva je prilika da će mu gospodar postati car, kako reče, ili barem nadbiskup, ili drugi takav dostojanstvenik. A Sancho odgovori na to:
     — Gospodo, ako sudbina okrene tako te se mojemu gospodaru prohtedne da ne bude car, nego da bude nadbiskup, ja bih želeo sada znati: što običavaju skitnici nadbiskupi davati svojim konjušarima?
   — Običaju davati — odgovori pastor — kakvu nadarbinu, samu ili sa župom, ili crkvenjačku službu, koja nosi lep godišnji dohotak, i uz to uzgredne prihode koji vrede još toliko.
   — Za to će biti potrebno — napomenu Sancho — da konjušar ne bude oženjen i da zna barem ministrirati. Ako je tako, zlo i naopako po mene, jer ja sam oženjen i ne znam ni beknuti iz abecede! Što će biti od mene ako mojega gospodara snađe volja da bude nadbiskup, a ne car, kao što je stara navada skitnicima vitezovima?
    — Ne brini se ti, prijane Sancho — reče brijač. — Mi ćemo zamoliti tvojega gospodara i posavetovaćemo mu neka pravo razmisli te neka bude car, a ne nadbiskup, a to će i njemu lakše biti jer je on hrabriji nego učeniji.
   — I meni se tako čini — odgovori Sancho — ali velim da je on svačemu vešt.
Zato sam ja nakan zamoliti Boga neka ga navrati onamo gde će njemu najbolje biti, a gde će i meni najveće dobro učiniti.
    — Pametno govoriš — kaza pastor— postupaš kao valjan hrišćanin. No sada treba da smislimo kako bismo tvojega gospodara odvratili od one suvišne pokore što veliš da je čini. Neće biti zgorega da se vratimo u krčmu, da razmislimo što ćemo i da se okrepimo jer je već vreme.
       Sancho im odgovori neka oni uđu, on će ih pričekati vani te im kazati zašto nije voljan ući u krčmu; ali ih moli da mu donesu štogod topla jela, a Rocinantu ječma. Uđu oni i ostave ga, a začas mu brijač iznese jelo, pa se vrati pastoru. Razmisle onda njih dvojica kako bi postigli što su naumili, te pastoru padne na pamet misao koja sasvim pristaje don Quijotovu ukusu, a zgodna je i za
ono što oni kane. Ispriča on brijaču što je smislio: da se preruši u putnicu, gospođicu, a on neka se što može prikladnije kao njezin konjušar, pa će tako otići don Quijotu. Gospođica će se pretvarati da je u pogibli i nevolji, te će zamoliti don Quijota za uslugu, a on joj kao junački skitnik vitez neće moći odbiti. A ta usluga bit će da on pođe s njom kamo ga vodi, te da osveti nepravicu što joj je nanio neki zlikovac vitez. Ona će ga još moliti neka ne iziskuje da skine koprenu s lica, i neka je ništa ne ispituje dokle god joj ne izvojšti pravdu. Pastor misli da će se don Quijote privoleti svemu što ga budu molili pod tom izlikom, pa će ga tako izvući odande i dovesti u svoje selo, gde će razmotriti ima li kakav lek njegovoj neobičnoj ludosti.

Dvadeset sedma glava


    Kako su pastor i brijač prodrli sa svojim naumom, i još druge zgode
koje su vredne da budu zabeležene.

      Pastorova se zamisao ne učini brijaču lošom, nego naprotiv tako dobrom da je odmah prihvati. Zamole u krčmarice žensku haljinu i kapu, a kao zalog mogu joj ostaviti novu reverendu pastorovu. Brijač načini bradurinu od sivkastoriđega volovskog repa u koji je krčmar zaticao češalj. Zapita ih krčmarica šta će im sve to. Pastor joj ukratko pripovedi ludovanje don Quijotovo, i kako im je to preoblaćenje potrebnao da ga izmame iz planine gde je sada. Odmah se dosete krmar i krčmarica da je taj mahnitac onaj njihov gost s melemom, gospodar onoga konjušara koga su loptali, te oni ispričaju pastoru  sve što im se dogodilo s njim, i ne prećute ono što je Sancho toliko prećutivao. Onda krčmarica uredi pastora da ga bijaše divota pogledati: dade mu suknju po kojoj su sami traci crna
baršuna od šake širine, s izupčanim rubovima, i prsnik od zelena baršuna, optračen belim atlasom, i ovo i suknja još iz vremena kralja Wambe. Da mu išta na glavu metnu, ne dopusti  pastor, nego sam natakne kapicu od prošivena platna, koju obnoć navlači, poveže čelo podvezom od crna tafta, a od druge podveze načini koprenu, koja mu je dobrano pokrila bradu i lice; natuče na glavu šešir, tolik da bi mu mogao služiti i za suncobran, ogrne se kabanicom i sedne na mazgu popreko kao žena, a na svoju mazgu brijač, s bradom do pojasa, koja se i rumeni i beli, jer je, kako rekosmo, bila od repa vola rumenka.
        Oproste se sa svima, i s dobrom Maritornom, a ona im obeća da će, premda je grešnica, izmoliti krunicu da im bude od Boga sreće u tome teškom ali hrišćanskom poslu. Ali tek što iziđoše iz krčme, zaokupi pastora misao da mu ne valja što se tako preodenuo, jer mu to kao svešteniku ne dolikuje, sve ako je dobrom delu za volju. Kaže on brijaču i zamoli ga da zamene odeću, jer je zgodnije da brijač bude ucviljena gospođica, a on konjušar, pa će mu tako manje
biti povređena  pastorska čast. A ako brijač ne pristaje, odlučio je on, župnik, da neće dalje, pa ma don Quijota odnieo đavo. Uto stigne k njima Sancho, te kad ih spazi u onakvoj odeći, prasne u smeh. Brijač pristane na sve što je  pastor poželeo, te oni zamene svoju odeću, i  pastor ga pouči kako će se vladati i šta će govoriti don Quijotu, kako bi ga nanukao i naterao da s njime krene sa svojega plandišta što ga je odabrao za svoju bezrazložnu pokoru. Brijač odgovori da će on i bez pouke svojski obaviti posao. No preodenuti se ne htede, nego će istom onda kada stignu onamo gde je don Quijote. Složi dakle brijač odeću, pastor namesti sebi bradu, te oni krenu putem kamo ih vodi Sancho Panza. A on im uzme pripovedati šta im se dogodilo s luđakom s kojim su se sukobili u planini, ali im prećuta kako je našao torbu i koliko je u njoj bilo, jer iako je glup, ipak je čovo malko lakom.
        Sutradan stignu na put što ga je Sancho grančicama označio da pogodi natrag, na mesto gde je ostavio gospodara. Prepozna on mesto i reče im da se tuda ulazi, neka se sada preodenu, ako je to potrebno da bude izbavljen njegov gospodar. Oni mu naime bijahu već rekli da je vrlo važno tako postupati: moraju se prerušiti ako žele da mu izbave gospodara iz onoga nemilog života što ga je odabrao. Njemu svojski utuve u glavu neka ne kazuje gospodaru ko su oni, ni da ih poznaje. A ako ga zapita, kao što ga i hoće zapitati, je li predao Dulcineji pismo, neka odgovori da jest, ali ona ne zna čitati, te je odgovorila rečima i poručuje, pod pretnjom svoje nemilosti, neka odmah ovoga časa krene k njoj, jer je vrlo važno. Tim i još onim što mu kane reći smatraju pouzdano da će ga
navratiti na bolji život, te ga naputiti neka krene odmah na put, da postane car ili vladar, a nikako nadbiskup. Sve to slušao Sancho, vrlo dobro popamtio i zdušno im zahvalio na nakani što će gospodaru savetovati neka bude car, a ne bude nadbiskup, jer on sudi da carevi mogu veće dobro iskazivati svojim konjušarima nego nadbiskupi. Kaže im i to kako bi dobro bilo da on pođe napred i potraži gospodara, te mu javi odgovor od njegove gospođice; možda će biti dovoljno da ga izvuče odande, pa se oni i ne moraju mučiti. Svidi im se što Sancho Panza veli, te oni odluče pričekati ga dok se ne vrati i ne javi da je našao gospodara.
      Sancho uđe u planinsku guduru, a njih ostavi u prodolici kojom teče malen, tih potočić, zasenjen ugodnom, hladovitom senom hridi i drveća. Bilo je u mesecu avgustu, teška omara kao već obično u tim krajevima, a tri sata posle podne, pa im stoga još ugodnije bijaše to mjesto koje kao da ih poziva neka tu pričekaju dok se Sancho ne vrati.
      Tako i učine. Dok su njih dvojica boravila u miru i hladu, začuju nečiji glas koji se povija umilno i slatko, bez pratnje ikakva
instrumenta . Začude se jako, jer im se ne učini da je to prikladno mesto
gde bi bilo tako dobrih pevača. Govori se doduše da po šumama i poljima ima pastira s izvrsnim glasovima, ali to je zasigurno  više pesnička hvala nego istina.
        Još se više začude kad razabraše da to što čuju nisu pesme priprostih pastira, nego otmene gospode. To im potvrdi i pesma koju začuše:

Što su muke svakidanje?
preziranje.
Čim se gorša bol još gorom?
Ljubomorom.
Kad strpljivost tužna gine?
Iz daljine.
Nema leka mome jadu
Širom sveta i pučina.
Uništiše moju nadu
Ljubomornost, prezir i daljina.
Od čega mi bol što davi?
Od ljubavi.
Od čega mi sreća gine?
Od sudbine.
Ko je sudac jada mog?
Bog.
Sluti mi se da je meni
Poginuti od zla tog,
Kad me more udruženi
Ljubav, sudba, Bog.
Ko će moje jade strt?
Smrt.
Kod kog ljubav rado gosti?
Nestalnosti.
Šta leči jadovanje?
Ludovanje.
Nikoje te dakle znanje
Od ljubavi ne leči
Leci su njoj ponajpreči
Smrt, nestalnost, ludovanje.

    Zadive se i razblaže njih dvojica slušajući u taj sat, u to vreme, u toj zabiti, glas i veštinu pevača. Smire se, očekujući neće li još koju pesmu čuti. No kako podugo potraja tišina, odluče krenuti i potražiti pevača što tako lepim glasom peva. Ali kad baš htedoše krenuti, zastadoše opet, jer onaj isti glas zapeva ovaj sonet:

Oj prijateljstvo sveto, što se krećeš
Sa zemlje ove lakokrilo gore
I u radosti u nebeske dvore
Međ blaženičke duše doliećeš,
Odande nama javljaš sa visine
Mir istinski, zakriven koprenama,
Al kroz taj veo znaj u rado nama
Probit se zloće što se dobrom čine.
S nebesa siđi, prijateljstvo sveto,
I ne daj varci da se tobom kiti,
Da tvoje težnje iskrene razara.
S nje ruho tvoje ne bude l' oteto,
I opet će svet se zaratiti,
Obnovit zbrku nesloga će stara.

     Pesma se završi dubokim uzdahom, i njih dvojica uzmu opet pažljivo slušati hoće li još pevati. No, razabravši da se pesma pretvorila u jecanje i žalostivo jadikovanje, odluče videti ko je taj žalosnik slatka glasa i bolna uzdisanja. A tek što krenuše i zađoše za jednu hrid, ugledaju čoveka onakva rasta i lika kako im je Sancho Panza opisao Cardenija kad im je jadnik pripovedao svoju istoriju. Kad ih taj čovek opazi, ne uplaši se i ne umaknu, nego ostade kao zamišljen; spustio je glavu na prsa i samo jedanput digao oči i pogledao ih kad su iznenada banuli. Pastor, koji je već znao njegovu nesreću i sada ga prepoznao, a bio je jako rečit, pristupi njemu, te ga u nekoliko pametnih reči zamoli i posavetuje neka se okani toga jadnoga živovanja, da ne propadne u njem, a to bi u nesreći bila još najgora nesreća. Bio je sada Cardenio sasvim pri pameti, slobodan od onoga nastupa besnila što ga je počesto rastavljao sa svešću. Kad on dakle opazi njih dvojicu u toj odeći, neobičnoj u toj zabiti, začudi se prilično, a još više gde je čuo da mu govore o njegovim prilikama kao da ih znaju (to je po pastorovim
 rečima razabrao), te on odgovori ovako:
— Gospodo, bili vi ko mu drago, vidim da Bog, koji pomaže dobrima, a često i zlima, šalje meni, iako nisam zavredio, ovamo u zabit, sklonitu od ljudskih putova, ljude koji meni predočuju živim i svakojakim razlozima kako ja bezrazložno živujem ovde ovako, te me nastoje odavle izvući i na bolji život navratiti. No ne znaju oni štoa ja znam: ako iziđem iz ove nevolje, zapasću još u goru, te će me smatrati za plitku glavu, ili još gore, za luda čoveka. A ne bi ni
čudo bilo da jesam, jer mene je misao o mojoj nevolji s tolikom snagom obuzela i toliko mi je na propast, da se ne mogu obraniti, nego zamirem, te mi nestaje svesti i razuma. Ja uviđam da je istina kad mi pripovedaju i pokazuju šta sam učinio dok sam bio svladan onim strahovitim nastupom gneva. I šta ću nego da uludo jadikujem i hulim ututanj zlohudu sreću svoju, te da ludovanje svoje opravdavam, pričajući njegove uzroke svakome ko hoće da sluša. Jer kad razboriti ljudi razaberu razloge, neće se čuditi posedicama, pa ako me ne znaju izlečiti, neće me barem kriviti, nego će im se mrzovolja zbog moje neobuzdanosti preobratiti u žaljenje moje nesreće. Ako dakle i vi, gospodo, dolazite s onom istom namerom s kojom su i drugi dolazili, molim vas, pre nego što nastavite svoje rečito nagovaranje, da saslušate pripovest o mojim nevoljama, jer kad je čujete, možda ćete se okaniti muke da tešite jad komu nema utehe.
      Njih su dvojica jedino i želeli da iz njegovih usta doznaju uzrok nevolje mu, te ga zamole neka im priča, a oni ga neće nagovarati ni savetovati, nego će sve biti kako je njemu samomu po volji. Započne dakle tužni vitez svoju žalostivu priču gotovo istim onim rečima i rečenicama kojima ju je pre nekoliko dana
pripovedao don Quijotu i kozaru, kad se zbog majstora Elisabata i zbog don Quijotova revnovanja za čast viteštva prekinulo pripovedanje, kako je već rečeno. Ali sada ga srećom mine i ne spopadne ludilo, te on dokonča priču. Kad je dakle stigao donde kako je don Fernando u knjizi o Amadisu od Galije našao
pismo, reći će Cardenio da on to pismo zna napamet, a glasi ovako:

LUSCINDA CARDENIJU

»Svaki dan otkrivam u vama vrline koje me primoravaju i sile da vas sve više poštujem; ako dakle želite da izvršim dug, ali da ne budem povređena u časti, od volje vam je da to učinite. Moj vas otac poznaje, a mene jako voli, i on će se, ali nikako preko moje volje, privoleti onomu što je pravo da postignete, ako me cenite onako kako velite i kako ja mislim.«

— Tim me pismom Luscinda potaknula da sam je zaprosio, kako vam već rekoh. Ali zbog toga pisma uze i don Fernando smatrati Luscindu za jednu od najrazboritijih i najpametnijih žena svojega vremena. A to mu je pismo i razbudilo želju da mene uništi dok se još moje želje nisu ispunile. Pripovedih don Fernandu čemu Luscindin otac zamera: on bi da moj otac zaprosi nju, a ja se bojim ocu to reći. Strah me da neće pristati. Dobro on doduše poznaje Luscindinu otmenost, dobrotu, čestitost i krasotu, sva njena svojstva po kojima bi bila na diku svakoj porodici u Španiji, ali sam mu znao želju da se ne oženim tako brzo, dok ne vidim šta je vojvoda namerio sa mnom. Kažem dakle Fernandu da se ne usuđujem govoriti s ocem o tom, i zbog one zapreke, i još zbog koječega drugoga, što mi ni samome nije jasno, ali me plaši, i sve mi se čini da se nikada neće ispuniti što ja želim. Na sve mi to odgovori don Fernando da će on govoriti s mojim ocem i skloniti ga neka govori s Luscindinim ocem.
       Oj vlastoljubivi Marije, okrutni Katilina, zlikovče Sula, lažljivče Galalone, izdajico Vellido, osvetljivi Julijane, lakomi Juda! Izdajniče, okrutniče, osvetljivče, lažljivče: što ti je nažao učinio jadnik koji ti je tako iskreno otkrio tajne i želje svojega srca? Čime te uvredio? Je li ti išta rekao, ili išta savetovao što nije jedino za što veću tvoju čast i tvoj probitak? Ali na što se ja jadnik tužim!
Kad zvezde poteku tako te potegne zla sreća s visine dolje i strovali se besno, žestoko, nema sile na zemlji koja bi je zadržala, ni veštine ljudske koja bi joj se oduprla. Ko bi i mislio da će don Fernando, otmen, razborit kavalir, komu sam ja uslužljiv bio, podoban da postigne sve za čime mu se god ljubavna želja pomami
bilo gde — da će on prionuti, te meni oteti, kako se veli, jedinu ovčicu, koja i nije još moja! No čemu ta razmatranja, nekorisna i suvišna! Da nastavim gde sam prekinuo svoju tužnu priču!
      Don Fernandu se dakle učini da mu ja smetam: neće moći, dok sam ja onde, izvršiti svoj podmukli i ružni naum. Odluči zato da me pošlje svojemu starijemu bratu pod izgovorom da zatražim novce koje treba da plati za šest konja. Te je konje navlaš kupio onoga dana kad mi se ponudio da će mi govoriti s ocem, a kupio ih samo zato da mene ukloni i da se mogne bolje prihvatiti svojega podmuklog nauma. Poradi toga me i poslao po novce. Zar sam mu mogao predusresti neveru? Zar sam je mogao i slutiti? Nipošto; nego se ja još najsrdačnije ponudih da odmah otputujem, sav zadovoljan dobrom kupnjom. Te se večeri još razgovorim s Luscindom i kažem joj što sam ugovorio sa don Fernandom, i kako se čvrsto nadam da će nam se ispuniti dobre i pravedne želje. Ona me zamoli, ne sluteći don Fernandovu neveru kao ni ja, neka nastojim brzo se vratiti, jer misli da će nam se naskoro ispuniti želja, čim moj otac bude govorio s njenim.
      Ne znam zašto su joj, kad je to izgovorila, navrle suze na oči i grlo joj se steglo, te mi nije mogla ni reč više izreći, premda mi se činilo da mi još mnogo kani reći. Začudio sam se, jer to još nikada u nje nisam video. Kad god smo po dobroj sreći ili po mojoj snalažljivosti razgovarali, svagda smo bili veseli i zadovoljni, nismo u razgovor mešali suze, uzdisaje, ljubomoru, sumnje i strah. Ja sam slavio sreću svoju što mi je Bog dao takvu izabranicu, hvalio sam njenu krasotu, divio joj se dobroti i razumu. Ona mi je isto tako uzvraćala, te mi kao zaljubljeno čeljade hvalila što je smatrala vrednim hvale. Uza to, pripovedali smo nebrojene sitnice i zgode o susedima i znancima, a kad bih se razjunačio, uhvatio bih joj gotovo silom krasnu, belu ruku i pritisnuo je k ustima, koliko sam mogao kroz tesnu, nisku rešetku što nas rastavlja. No te večeri uoči žalosnoga mojega odlaska plakala je ona, jecala i uzdisala, te odjurila, a ja ostadoh zbunjen i zapanjen, uplašen što se tako neobično i žalosno pokazala Luscindina bol i jad. Ali ja nisam razarao svojih nada, nego sam sve odbijao na ljubav i na bol, koju
prouzročuje rastanak zaljubljenih. Otputujem na kraju, žalostan, uznemiren mislima i sumnjama u duši, ne znajući ni sam u što sumnjam: sve sami jasni znakovi koji mi kazuju kakva me tužna sudbina i nesreća očekuje.
      Stignem onamo kamo sam bio poslan; predam pisma don Fernandovu bratu; budem lepo dočekan, ali me on ne pusti brzo, nego mi, na nevolju moju, naredi da počekam osam dana, no da se krijem, da me ne opazi otac njegov, vojvoda, jer mu brat piše da mu bez očeva znanja pošalje neke novce. Sve je to skovao podmukli don Fernando, jer bratu je njegovu lako bilo za novce, te me moga odmah otpraviti. Zapovest i naredba bila je takva te malne naumih da je ne poslušam, jer kako da istrajem toliko dana daleko od Luscinde, pogotovo gde sam je ostavio u onolikoj tuzi, kako sam vam pripovedio. Ali ja, kao valjan službenik, poslušam ipak, premda sam osećao da mi je na propast. No dva-tri dana nakon moga dolaska stigne neki čovek, potraži me i dade mi pismo, te je po rukopisu prepoznam da je od Luscinde. Otvorim ga u strahu, zaprepašten, jer sam pomislio da je sigurno važno čim mi sada piše gde sam odsutan, a retko mi je pisala dok sam bio onde.
      Pre nego što sam uzeo čitati, zapitam čoveka ko mu je dao pismo i koliko je proboravio na putu, a on mi odgovori da je slučajno u podne prošao jednom gradskom ulicom, a neka ga vrlo lepa devojka zovnula s prozora, sa suzama u očima, te mu jako žurno rekla: — »Brate, ako si krštena duša, kako se činiš, molim te, Boga radi, odnesi odmah ovo pismo onamo i onomu komu piše na pismu; jako ćeš ugoditi samomu Bogu; a da ti bude za put, evo ti ovo u rupcu.« ,Tako reče, te mi kroz prozor dobaci rubac, u koji je bilo zavezano sto reala, onda ovaj zlatni prsten, i pismo što sam vam dao. Nije mi ni pričekala odgovor, nego se odmah uklonila s prozora. No ipak je još videla kako sam uzeo pismo i rubac, te joj domahnuo da ću učiniti kako me zamolila. Video sam, dakle, kako sam sjajno plaćen za posao da vam pismo odnesem, a po napisu sam doznao da ga šalje vama, gospodine, koga ja vrlo dobro znam, te odlučih, pogotovo gde me ganuše suze one krasne gospođe, da se ne pouzdam ni u koga, nego da odem sam i vama predam pismo. Za šesnaest sati, otkad mi je dano pismo, prevalio sam taj put, a vi znate da ima osamnaest milja. Dok mi je uslužni, nenadani glasnik to govorio, pazio sam mu na svaku reč, a noge mi klecale da sam jedva stajao. Onda otvorim pismo i pročitam evo ovo:

     »Reč koju vam je don Fernando zadao da će vašemu ocu govoriti neka govori s mojim ocem, iskupio je on više sebi po volji nego vama na korist. Znajte gospodine, da me on zaprosio za ženu, a moj se otac sav zanio, koliko po njegovu sudu don Fernando natkriljuje vas, te se s tolikim žarom privolio njegovoj želji te za dva dana treba da bude svadba, ali tako tajnom i bez ikoga da će jedini svedoci biti Bog i nekoliko ukućana. Kako mi je, znate i sami; ako ste voljni doći, dođite; a konac će vam ove zgode dokazati da li ja vas ljubim ili ne ljubim. Dao Bog da vam pismo stigne u ruke pre nego što moja ruka bude združena s rukom onoga koji tako krši zadanu reč.«

       Tako je ukratko pisalo u pismu. Odmah ja krenem na put, ne čekajući ni na odgavor ni na novce, jer sam sada jasno razumeo da me don Fernando nije poslao bratu radi kupnje konjâ, nego radi svojega nauma. Bes moj na don Fernanda, i zebnja da ne izgubim blago svoje, koje sam toliko godina pazio, priželjkivao i milovao, požuriše me, te ja, kao da me vile nose, stignem već sutradan u moj grad, baš u doba kad mogu otići Luscindi na razgovor. Uđem
kradom u grad i ostavim mazgu na kojoj sam dojahao kod onoga čestitoga čoveka što mi je doneo pismo. Posreći mi se te Luscindu zateknem kod rešetke kraj koje smo mi tolike ljubavne razgovore vodili. Paznade me Luscinda odmah, kao što i ja nju, ali ništa ne bijaše kao pre. A ko se na svetu može pohvaliti da je prodro i razumeo zbrkane misli i prevrtljivost žensku? zasigurno niko. Kad me dakle Luscinda ugleda, reče: »Cardenio, ja sam u venčanici; čekaju me već u dvorani nevernik don Fernando i moj lakomi otac, i još drugi svedoci, ali će oni pre biti svedoci mojoj smrti nego momu venčanju. Ne zaprepašćuj se, prijatelju, nego nastoj da budeš na venčanju, te ako ga ja ne mognem sprečiti rečima, imam sakriven bodež, koji će sprečiti i jaču silu, te dokončati moj život i tebi pokazati kako sam te volela i volim.« Ja njoj odgovorim zbunjeno i žurno, od straha hoću li dospeti da joj odgovorim: »Obistini delima reči svoje; jer ako imaš bodež, da održiš svoju volju, ja imam mač, da tebe obranim: ili da sebe smaknem, ako nam sudbina krene ukrivo.« Nije valjda ni čula sve te reči, naglo je pozovu, jer je čekaše mladoženja.
     Prekrila me noć moje tuge, pomrčalo sunce moje radosti, oči mi se zamaglile, um mi se pomutio, ali onda shvatim koliko je potrebno, da budem onde, zbog onoga što se u toj prilici moglo dogoditi, te se ohrabrim što god sam mogao, i uđem u kuću. Znao sam dobro sve ulaze i sve izlaze, te uđem ni od koga opažen,
pogotovo u tome metežu kad se sve tajom pripremalo. Uspe mi da se prokradem u dvoranu, pa u jedan prozorski udubak, gde sam se sakrio za kitnjastim, resastim zastorom i mogao odande neopazice motriti sve što se u dvorani zbiva.
       Ko bi znao iskazati kako mi je zakucalo srce kad sam onde stajao, kakve su me misli zaokupile te o čemu sam počeo premišljati, jer je bilo toliko i tako da ne mogu izreći, a i ne valja da se izrekne! Znajte samo da je zaručnik ušao u dvoranu, ali nije bio kićen, nego u svakidanjoj odeći. Doveo je sa sobom kuma,bratučeda Luscindina, a u svoj dvorani nije bilo strana čoveka, samo kućni službenici. Za kratko vreme dođe iz rušnice Luscinda, a s njome mati i dve njene devojke. Bila je odevena i iskićena, kako dolikuje njenu staležu i krasoti, u savršeno otmenoj odeći i sjaju. U divljenju i zanosu nisam pravo opazio i zapamtio svu odeću njenu, samo sam primetio boje, rumenu i belu, i kako se sjajuca drago kamenje i nakit na glavi i po svoj odjeći. No sve je natkriljivala lepota njene krasne, zlatne kose, koja se pred očima sjajnije blistala nego sve skupocena drago kamenje i nego svetlost od četiri debele voštanice u dvorani.
        Oj spomene, smrtni neprijatelju mira mojega! Čemu da se još ećam neprispodobive krasote obožavane neprijateljice svoje? Zašto me, nemili spomene, ne sećaš i ne spominješ mi kako sam onda, uvređen i ponižen, smišljao da barem ne požalim života ako se ne osvetim? Nemojte se zlovoljiti, gospodo, što sam ovoliko zastranio; moji se jadi ne mogu i ne smeju pripovedati ukratko i površno, jer mi se svaka zgoda u njima čini vrednom da bude potanko ispripovedana. —
      Pastor mu odgovori da im nije dodijalo slušati, nego su im naprotiv mile i sitnice što ih on priča, jer su takve da bi bila šteta prećutati ih, kad su vredne da budu saslušane kao i sva priča.
— Kad su se dakle svi okupili u dvorani — nastavi Cardenio — uđe sveštenik te uzme njih dvoje za ruke, da izvrši štoa je za takva čina potrebno, i zapita: »Uzimate li, gospođice Luscinda, gospodina don Fernanda za svojega zakonitoga muža, kao što zapoveda Sveta Mati Crkva?« Ja ispružim između zastora svu glavu i vrat, sa svom upornošću i uzbuđene duše slušajući što će Luscinda odgovoriti, očekujući od njena odgovora smrtnu osudu svoju, ili spas svojega života. Da beše onda u mene srčanosti izići i zaviknuti: »Ah Luscinda, Luscinda! Pazi šta činiš! Smisli šta mi duguješ! Pamti da si moja i da ne možeš biti ničija više! Znaj, u onaj mah kada ti izrekneš: da, okončaće se moj život. Ah, neverniče don Fernando, otimaču mojega blaženstva, smrti mojega života! Šta želiš? Šta išteš. Promisli da ti, ako si hrišćanin, ne možeš postići svaoju želju, jer Luscinda je moja žena a ja sam njen muž.« Ah, luda li mene! Sada, gde sam daleko i nema mi opasnosti, velim da sam morao učiniti što nisam učinio! Sada, gde sam otrpio da mi otmu sve blago moje, hulim ja otimača komu sam se mogao osvetiti da mi je bilo srca za osvetu kao što ga sada imam za jadikovanje! Bio sam eto u onaj mah kukavica i glupan, pa što ću nego da sada ginem u besu, kajanju i ludilu.
        Pastor počeka Luscindin odgovor. Prilično je dugo oklevala, a kad ja pomislih da će trgnuti bodež i obraniti se, ili će progovoriti i reći im kakvu istinu ili objašnjenje za moje dobro, začujem nju kako iznemoglim, mlitavim glasom odgovara: »Uzimam«, a isto reče i don Fernando; dade joj prsten, i oni budu
svezani nerazdruživom vezom. Pristupi mladoženja da zagrli mladu, ali ona pritisne ruku na srce i onesveštena se sruši majci u zagrljaj. Još treba da kažem kako mi je bilo kad sam čuo njen pristanak, te video da su mi potonule sve nade, da su lažne reči i obećanja Luscindina, i da nikada više ne mogu steći ono dobro koje sam toga časa izgubio. Bio sam dotučen, kao da me odbacio Bog, a zemlja neće da me nosi nego mi uskraćuje zrak koji dišem, i vlagu kojom mi se kvase oči; ali je oganj buknuo u meni, i ja se raspalih od besa i ljubomore. Svi se zbunili Luscindinom nesvesticom, a mati joj raskopčala haljinu na prsima, da lakše diše. U njedrima joj se nađe smotan papir, a don Fernando ga odmah zgrabi i uzme čitati ukraj svetiljke. Kad je pročitao, svali se na stolicu, podnimi rukom lice i zanese u misli, ne dolazeći među one koji se trude da mu osveste mlâdu.
        Kad sam video kako su se svi ukućani uzbunili, ojunačim se iziaći, videli me ili ne videli. Ako me opaze, voljan sam bio počiniti toliko čudo i pokor da bi sav svet saznao pravedno zgražanje mojega srca i kaznu za opačin podmukloga don Fernanda, a i nestalnost onesveštene nevernice. No sudbina mi dosudila gore jade, ako ih može biti, te odredila da mi je onaj čas prevladala zdrava pamet, koje odonda nemam. Nisam se dakle osvetio najljućim svojim neprijateljima, premda sam lako mogao u čas, kada mi se nisu nadali, nego odlučih dići ruku na se i sebe kazniti onim što oni zaslužuju, a možda još i ljuće nego što bih postupio prema njima da sam ih onog časa usmrtio, jer nenadana smrt brzo dokonča muku ali život u mukama ubija neprestance. Izađem  iz kuće te odem onome čoveku komu sam ostavio mazgu. Naredim da mi je osedla, te se i ne oprostim s njim, nego uzjašem i krenem iz grada , ne usuđujući se, kao drugi Lot, ni obazreti se i pogledati grad. A kad nađoh sâm u polju, te me crna noć prekrila i noćna mi tišina izmamila jadikovke, a ne moram paziti ni bojati se da će me iko čuti i prepoznati, zaviknem ja i progovorim, i uzmem toliko huliti Luscindu i don Fernanda kao da će mi otud odlanuti jad što su mi ga oni zadali.
        Nazvah Luscindu okrutnom, tvrdom, lažljivom i neharnom, ali ponajpre lakomom, jer ju je zaslepilo bogatstvo mojega neprijatelja, te je mene ostavila i predala se onomu koga je sreća obdarila većim blagom. A usred toga neprekidnog proklinjanja i ruženja ja sam je opet i branio od krivice, te sam govorio da nije čudo ako je devojka koja živi skrovito u roditeljskoj kući, stvorena i naučena da sluša roditelje, popustila njihovoj želji da joj daju za
muža onako odlična plemića, onako bogata i otmena čoveka. Da ga nije htela, pomislili bi ili da nije pri zdravoj pameti, ili da voli drugoga, a to bi joj bilo na štetu dobrom glasu i ugledu. Onda uzmem opet govoriti ovako: kad bi ona rekla da sam joj ja zaručnik, videli bi roditelji da i nije loše odabrala, te bi je opravdali, jer dok je nije zaprosio don Fernando, ne bi oni, ako pametno razmislite, ni sami zna poželeti svojoj kćeri boljega muža. No ona je mogla, pre nego što je nastupio odlučni trenutak udaje, reći da se već obećala meni, a ja bih onda izišao i priznao sve što god bi ona u toj zgodi izrekla. Uverio sam se na kraju da je ona imala premalo ljubavi i premalo razbora, a suviše lakomosti i težnje za sjajem, te je smetnula s uma reč kojom me zavaravala, prelašćivala i podržavala u čvrstim nadama i časnim željama.
        Tako jadajući se u sav glas, u tome nemiru proputujem tu noć, a o svanuću uđem u ovu planinu. Prolazio sam njome tri dana, ne pazeći ni na stazu ni na put, dok ne stigoh na neku livadu, ne znam na kojoj strani planine. Ondje zapitam neke pastire koji j najstrmenitiji kraj u planini. Odgovore mi da je evo ovaj. Odmah se uputim amo, jer sam nakanio tu završiti život. Kad sam prispio u ovu divljinu, sruši mi se mazga od umora i gladi, te ugine, ili, možda tačnije, pade zato da zbaci sa sebe ovakav suvišan teret, mene. Opješačio ja, iznemogao, ogladneo, niti imam koga da mi pomogne, niti sam ga nakan tražiti. Tako proboravih izvaljen na zemlji, ne znam ni sam koliko vremena, a onda ustanem, a bila me prošla glad. Ugledam do sebe neke kozare, jamačno one koji su mi priskočili u nevolji. Oni mi pripovede u kakvu su me stanju zatekli i kolike sam besmislice i ludorije govorio, tako te je bilo jasno da sam šenuo pameću. I ja sam otad i sam osetio da nisam uvek pri razboru, nego se znam tako smutiti i klonuti da svakojake ludorije činim, kidam sa sebe odeću, vičem po ovoj zabiti na sav glas, proklinjem svoju sudbinu, uludo ponavljam ljubljeno ime svoje neprijateljice, te mi je onda jedina misao i nakana da tom vikom skratim svoj život i muke. A kad se osvestim, tako sam izmoren i izlomljen da se jedva i mičem.
      Obično prebivam u duplji plutova drveta, koja je dosta prostrana da u nju može stati ovo jadno telo. Kravari i kozari, koji obilaze po ovoj planini, sažalili se te me izdržavaju, ostavljaju mi hrane po putoevima i po hridima, kuda misle da ću možda proći i naći je. Sve ako i nisam pri pameti, prirodna me potreba upućuje na jelo, budi u meni želju da ga tražim, i volju da ga uzimam. Gdekad mi oni pripovedaju, kad me zateknu pri svesti, da ja na putevima dočekujem pastire koji nose jelo iz sela u torove, te im ga silom otimam, premda mi ga oni daju drage volje.
         Ovako ja provodim svoj jadni, očajni život, dok se Bog ne smiluje i ne dokonča ga, ili mi ne zbriše s pameti krasotu i neveru Luscindinu i don Fernandovu izdaju. Ako Bog učini tako i ne makne me sa života, moje će se misli opet navratiti na bolji put; ako pak ne bude tako, jedino mi je moliti Boga da se smiluje mojoj duši, jer u mene nema ni odrešitosti ni snage da trgnem svoje telo iz ove nevolje u koju sam ga strovalio svojom voljom.
        To je, gospodo, žalostiva istorija moje nesreće: recite mi je li takva da bi se mogla iskazati sa manje čuvstva nego što ste ga videli u mene, i nemojte se truditi da me nagovarate i da mi savetujete ono što vam pamet veli da bi meni moglo koristiti, jer bi mi isto onoliko koristilo koliko i bolesniku lek što mu ga propisuje koji slavni lekar ali bolesnik neće da ga uzima. Ja ne želim spasa bez Luscinde, te kad je ona voljna da bude tuđa, a moja je, ili treba da bude moja, voljan sam da budem nesretan, iako sam mogao sretan biti. Ona mi je svojom neverom htela dokončati propast, ja nastojim da sebe upropastim, te ću udovolji njenoj želji, i biću onima u budućnosti primer, jer ja jedini nisam imao ono čega nesretnici imaju i suviše, kojima je obična uteha baš to što nemaju utehe; meni je pak uteha samo uzrok većim bolima i jadima, jer ja i ne mislim da će se oni završiti sa smrću. —
        Time završi Cardenio svoj dugi govor o svojoj nesretnoj ljubavi. Pastor mu htede za utehu reći nekoliko reči, ali u taj mah začuju iznenada neki glas koji žalostivo govori ono što će se pripovediti u četvrtom delu ove istorije, jer ovde završava ovaj treći deo mudri i smišljni pripovedač Cide Hamete Benengeli.

Dvadeset osma glava

koja priča novu i zabavnu pustolovinu što se dogodila pastoru i
brijaču u onoj istoj planini.

     Presretna su i blažena bila vremena kad se na svet rodio junački don Quijote od Manche, jer njegova dična odluka da će uskrisiti i obnoviti na svetu stalež skitnika vitezova, koji je već bio propao i zamro, pribavila nam je u ovo naše doba, koje nema vesele zabave, ne samo da se sladimo njegovom istinitom istorijom nego i pričama i epizodama u njoj što su od česti isto tako zanimljive, razborite i istinite kao i sama istorija. Ta dakle istorija  nastavlja svoj izgrebani, ispredeni, namotani konac, te priča kako je pastor baš nakanio tešiti Cardenija, ali ga sprečio nečiji glas, koji se začuo kako žalostivo govori:

   »Jao, Bože! Zar sam već stigla na ono mesto koje će biti skroviti grob teškom teretu ovoga tela što ga preko volje nosim? Tako će i biti, ako me ne vara ova samoća što je obećava planina. Jao, nesretne li mene, koliko su mi ove hridi i grmovi, među kojima ću jadikovati da me nebesa čuju, ugodnije društvo mojemu naumu nego ikoje lice ljudsko, jer nema na svetu nikoga od koga bi mi bilo saveta u dvoumici, olakšice u jadu, pomoći u nevolji!«

     Te reči začuju i razaberu pastor i oni što su s njime. Učini im se da su izrečene u blizini, te oni ustanu da potraže ko ih je izrekao. Ne prođu ni dvadeset koračaja, kad opaze iza hridine pod hrastom nekoga mladića u seljačkoj odeći kako se nagnuo licem k potoku što onuda teče, te pere u njemu noge. Lica mu ne vide. Priđu mu tako tiho da ih nije čuo. A on i ne pazi ni na što, nego pere noge, a te su nalik na dva kristala što su u potoku izrasla između kamenja. Zadive se oni kako su mu bele i krasne te im se učini da i nisu stvorene da gaze po njivama ni da hodaju za plugom i za volovima, a onamo se po odeći vidi da je seljak. Kad oni dakle razaberu da ih nije opazio, onda pastor, koji ide prvi, mahne drugima neka miruju, ili neka se sakriju za stene. Tako svi učine i počnu gledati što
mladić radi. Na njemu je siv kaput od dve pole, čvrsto stegnut oko pasa belim rupcem. Hlače mu i dokoljenice također od siva sukna, a na glavi siva kapa; dokoljenice zavrnuo na nogama što mu se bele kao ubel. Oprao lepe noge, izvadio ispod kape ručnik i uzeo ih otirati. Kad je skidao kapu, dignuo on lice, te oni ugledaju takvu neiskazanu krasotu da je Cardenio tiho rekao pastoru:
— Ako to nije Luscinda, nije ni ljudsko biće, nego božansko.
         Mladić skine kapu, zatrese glavom levo i desno, te mu se prospe i razaspe kosa, kojoj bi i sunce moglo pozavideti. Po tome oni razaberu da je taj tobožnji seljanin zapravo žena, nežna i najkrasnija krasotica koju njih dvojica ikada videše, pa i Cardenio, da nije znao Luscindu; priznao je kasnije da se s tom epotom može takmičiti jedino lepota Luscindina. Duga joj zlatna kosa nije
prekrila samo ramena, nego ju obavija svu, te joj se od celoga tela vide samo noge: takva joj je i tolika kosa. Češlja se ona samim rukama, pa ako se noge njene u vodi čine da su od prozirca, ruke su joj u kosi nalik na zgusnut sneg. Ne mogoše njih trojica da se nadive svemu, te još jače zaželješe čuti ko je ona. Odluče dakle da joj se jave, a čim pođoše, krasota devojka digne glavu, razdeli
obadvema rukama kosu ispred očiju i pogleda otkuda je štropot. A čim ih opazi, skoči na noge, te niti se obuje, niti s upi, kosu, nego zgrabi brže platnen svežnjić što je do nje, te zbunjena i zaprepaštena udari u bijeg. Ali nije potrčala ni pet-šest koračaja, nežne joj nožice ne mogoše dalje po tvrdom kamenju, i ona se sruši na zemlju. Kad to vide njih trojica, pritrče joj, a pastor joj progovori prvi:
— Stanite, gospođice, ko ste da ste. Mi, koje ovde vidite, želimo jedino biti vam na usluzi. Čemu ste udarili bežati, kad eto niti vaše noge mogu, niti vas mi puštamo.
       Na sve to ne odgovori ona, zaprepaštena i uplašena, ni reči. Priđu oni k njoj, pastor je uhvati za ruku i nastavi:
— Ono, gospođice, što vi svojom odećom tajite, vaša vam kosa odaje, a to jasno kazuje da su sigurno važni razlozi prerušili vašu krasotu u ovako neprikladno ruho i doveli u ovu zabit, gde smo vas po sreći našli, ili da priskočimo upomoć vašim jadima, ili da vas barem posavetujemo, jer dokle god nam se nije završio
život, nijedan nas jad toliko ne mori niti nam toliko doteža da bismo bežali i ne bismo hteli barem poslušati savet koji se patniku daje u dobroj nameri. Zato, gospođice, ili gospodine, što vas je već volja da budete, nemojte se stideti što ste nas ugledali, nego nam pripòvedite svoju dobru ili hudu sreću, jer mi smo i svi skupa, i svaki posebno, spremni priskočiti upomoć vašoj nevolji.
      Dok joj je pastor tako govorio, stajala je prerušena devojka sva zapanjena. Gleda ih sve, a ne miče usana i ne govori nijedne reči, baš kao seljanin kad iznenada ugleda štogod neobično čega nije nikada video. No kako je pastor sve dalje govorio i sve jue zdušnije nagovarao, ona duboko uzdahnu, prekide ćutnju i reče:
— Kad me ni ova zabita planina nije mogla skriti, a rasuta mi je kosa branila da lažem, zaludu bih se još prenavljala, jer da mi verujete, bilo bi više od uljudnosti nego zbog ičega drugoga. Kad je već tako, hvala vam, gospodo, na ponudi, koja me obavezuje da vam po volji učinim što ste me zamolili. Ali me strah da vam priča o mojoj nesreći neće samo pobuditi smilovanje nego vas i razjaditi, jer
ne možete naći puta da pomognete, ni saveta da je ublažite. A da ne bude moja čast osumnjičena u vašim mislima, kad ste u meni već prepoznali ženu i vidite da sam mlada devojka, sama i u ovoj odeći, a to sve zajedno i svako zasebno može okrnjiti svačiji dobar glas, pripovjediću vam ono što bih volela prećučtati, kad bih mogla.
      To izreče lepotica ne zastajući, tako rečito i takvim umiljatim glasom da se zadiviše njezinoj razboritosti koliko i krasoti. Uzmu joj opet nuditi svoje usluge i opet je moliti neka ispuni obećanje. A ona, već namoljena, u svoj se pristojnosti učas obuje i skupi kosu, te sedne na kamen, a njih trojica uokolo. Susprežući suze, koje joj naviru na oči, započne ona mirnim i jasnim glasom pripovedati
svoj život:
— Ovde u Andaluziji ima selo od kojega nosi titulu neki vojvoda, te je po tome jedan od onih koje zovu velikašima od Španijee. Ima on dva sina: stariji je baštinik njegova imanja, a čini se i njegove čestitosti, a mlađi, ne znam čemu je baštinik, osim neverstvu Vellidovu i lažljivosti Galalonovoj. Tome su velikašu
moji roditelji područnici, niska roda, ali tako bogati, te samo da im je rod bio jednak s bogatstvom, ničega oni ne bi poželeli više, niti bih ja zapala u ovu nevolju u kojoj me vidite. Možda mi je sva nesrečća što mi roditelji nisu od plemenita roda. Nisu doduše tako niska roda da bi se stideli svoga staleža, a ni tako visoka da bi mi se izbila iz glave misao kako mi je narodno poreklo skrivilo nesreću. Roditelji su mi dakle seljani, priprost svet, koji nije pomešan ni s
kakvim zloglasnim plemenom; oni su, kako se veli, stari prastari hrišćani, a tako bogati da su po bogatstvu i po dobru življenju malo po malo bili već smatrani plemićima, pa i vitezovima.
       No najvećim su bogatstvom i plemenštinom cenili što sam im ja kći. A kako nisu imali druge baštinice ni baštinika i bili dobri roditelji, mazili su me kako još nikad nisu roditelji mazili dete. Kći im je bila ogledalo u kojem se oglédaju, potpora njihove starosti, jedina im, uz Boga, želja.
           S njihovim željama, koje su tako dobre bile, slagale se svagda i moje želje. Pa isto onako kako sam bila gospodarica njihovu srcu, bila sam gospodarica i njihovu imanju. Ja sam naimala i otpuštala sluge; u mojim je rukama bio račun o usevima i prihodu, uljeni i vinski tesak, krupno i sitno blago, pčelinjak... Ukratko, ja sam vodila brigu o svemu što može imati i ima onakav imućan seljanin kao što je moj otac, bila sam kućanica i gospodarica, a tako marna i toliko po volji ocu da se i ne znam nahvaliti. Što god mi je po danu
preostajalo vremena, kad ponaređujem poslove slugama, pastirima i
nadničarima, provodila sam u radu koji devojkama dolikuje i potreban je, bavila se šivanjem i čipkanjem, pa počesto i preslicom. A kad sam htjela odahnuti i ostavljala taj rad, laćala sam se pobožne knjige, ili sam prebirala na harfi, jer sam se uverila da  muzika smiruje nemirnu dušu i duševne muke olakšava. Eto takav mi je bio život u roditeljskoj kući, a ja ga nisam zato ispripovedila ovako potanko da se pohvalim i da vam pokažem kako sam bogata, nego da vidite kako ja nisam kriva što sam iz onoga dobra zapala u nesreću u kojoj sam sada.
         Provodila sam dakle život tako zaposlena i tako sklonita kao da sam u samostanu. Niko me, mislila sam, i ne vidi, nego samo službenici u kući, jer i kad sam u crkvu odlazila, bivalo je rano izjutra, te bi me pratila mati i sluškinje, a ja bih tako prekrila lice i zamotala se da sam jedva videla pred sobom onoliko zemlje koliko koračam. Pa ipak me svojim očima otkrila ljubav, ili bolje da
kažem: dokolica, jer od nje nema oštrijih očiju ni ris.Bile su to oči don Fernandove, jer tako se zove mladi sin onoga vojvode o kojem sam vam pričala.
      Čim je pripovedačica spomenula don Fernandovo ime, promeni se Cardenio u licu i od silne ga uzbuđenosti probije znoj.
Pastor ga i brijač pogledaju, te se uplaše da ga ne bi spopalo ludilo, o kojem su čuli da ga gdekad obuzme. No Cardenio se samo znojio, te miruje i ne skida očiju s devojke, jer već sluti ko je ona. A ona i ne opazi kako se Cardenio uzbudio, nego nastavi svoje kazivanje
    — Čim me ugledao (pripovedao mi je kasnije), zaokupila ga silna ljubav, kako sam mu razabrala po vladanju. Ali da brzo dokončam nabrajanje nebrojenih svojih jada, neću spominjati sve njegovo nastojanje da mi izjavi ljubav: podmićivao je sve sluge u kući; davao i obećavao darove i usluge mojoj svojti; obdan je na mojoj ulici bila sama slava i veselje; obnoć nije niko mogao zaspati
od muzike; pisma su mi dolazila u ruke, ni sama ne znam kako, a bila su puna zaljubljenih reči i uveravanja, sa više obećanja i zakletava nego što ima slova u njima. No od svega toga ne samo što se nisam ganula nego sam još i otvrdnula, kao da mi je on smrtni neprijatelj, i kao da sve što radi kako bi me predobio čini baš s protivnom nakanom. Nije meni mrsko bilo udvaranje don Fernandovo, niti mi je dodijavala njegova revnost: godilo mi je da me onakav odličan vitez ljubi i ceni, i nisu mi mrske bile ni hvale u pismima, jer ako smo mi žene i ružne, mislim da nam ipak godi slušati hvalu kako smo lepe a i svemu se tomu protivila moja pristojnost i neprestani saveti mojih roditelja, koji su jasno razabrali namere don Fernandove, pogotovu što on nije ni mario, sve ako ih sav svet sazna.
       Govorili su mi roditelji da je u mojoj čestitosti i dobroti sva njihova čast i dobar glas, neka promislim kolika je razlika između mene i don Fernanda, i neka već po tome razaberem da on misli (iako drugačije govori) više na svoju nasladu nego na moju sreću; a ako ja želim sprečiti to njegovo nedolično obletanje, oni će me udati za koga god hoću, za kojega od najboljih mladića u selu, ili za kojega iz okolice, jer po velikom imetku roditeljskom i po mojem dobrom glasu možemo između sviju birati. Tim pouzdanim uveravanjem i istinitim rečima još su mi učvrstili devojačku čestitost, te ja nikada ne htjedoh don Fernandu reći ni reči koja bi mu, ma izdaleka, davala ikakvu nadu da će postići što želi.
         Sve to moje sustezanje, što ga je on smatrao valjda pukim suzdržavanjem sramežljive devojke, još mu je jače razbudilo požudnu želju, jer tako moram nazvati njegovu ljubav. Da je njegova ljubav bila kakva dolikuje, ne biste je vi sada doznavali, jer ne bi ni bilo prilike da vam o tome kazujem. Ukratko, don Fernando dozna da me roditelji kane udati, pa će mu tako izmaknuti nada da
će me predobiti, ili ću barem steći još više čuvara da me čuvaju. Taj mu glas i slutnja bijaše uzrokom da je učinio što ćete sada čuti. Jedne sam noći bila u svojoj sobi sama s devojkom koja me služi, sva vrata bila pozaključavana, da ne bi zbog neopreznosti čast moja zapala u opasnost, kad li se odjednom, i ne znam kako i otkuda, uprkos mojoj opreznosti i pažnji, stvori on preda mnom, u toj
samoći i tišini...
        Kad sam ga ugledala, zbunim se toliko da me izdadoše oči i jezik mi zaneme. Nisam bila kadra ni zaviknuti, a on bi me valjda i sprečio, jer je odmah poletio k meni, zagrlio me (ja sam se, kako rekoh, zbunila i nisam imala snage da se branim) i uzeo mi govoriti takve reči te ne znam otkuda u lažljivosti tolika veština u slaganju reči da se čine istinitima. Nevernik je uzdasima i suzama
potvrđivao što je govorio i naumio... Ja sirotica, sama, nenaučena među svojima na takve zgode počnem, ni sama ne znam kako, vjerovati tim lažima, ali me ipak njegove suze i uzdisaji nisu naveli na predaju. Kad me dakle minula prva prepast, saberem se te mu odgovorim, odlučnije nego što sam i mislila da mogu:
    »Da sam ja, gospodaru, kao što sam u tvojem zagrljaju, dopala u šape ljutom lavu i mogla se osloboditi samo tako da učinim ili kažem  išta na štetu mojoj časti, ne bih to učinila ni izgovorila jer to nije moguće, isto onako kao što nije moguće da ne bude ono što je već bilo. Ako si ti meni obujmio rukama telo, moja je duša čvrsta u poštenim nakanama, koje su sasvim drugačije od tvojih, i ti ćeš se o tome uveriti budeš li hteo silom dalje. Ja jesam tvoja područnica, ali ti nisam ropkinja; tvoja plemenita krv nije i ne treba da bude moćna obeščastiti i obružiti moju priprostu krv. Ja, seljanka, cenim sebe onoliko koliko i ti sebe, gospodaru i viteže. Meni ne može ništa tvoja sila, niti mi vredi tvoje bogatstvo, niti me mogu
zaluditi tvoje reči, niti me ganuti tvoje suze i uzdisaji. Da išta od toga što rekoh vidim u onoga koga mi roditelji određuju za muža, pokorila bih njegovoj volji svoju volju, i moje bi volje kraj njegove nestalo; onda bih ti, ma i bez ljubavi, ali u poštenju, voljna bil predati čega bi se ti sada silom htio domoći. Rekoh ti sve ovo, i ne sanjaj da će od mene išta postići ko nije moj venčani muž.«
      — »Ako ti je to jedini prigovor, prekrasna Dorotea (jer to je ime meni nesretnici) — reče neverni vitez — evo ti ruka da ću te uzeti, a da istinu govorim, neka mi svedoči Bog, komu ništa nije skriveno, i evo ova slika svete Bogorodice.« —
       Kad je Cardenio čuo da se devojka zove Dorotea, opet se zaprepasti i sasvim se uveri da je istina štoa je maločas pomislio, ali joj ne htede prekidati kazivanje: hteo je čuti kako se završilo ono što već napola zna. Zapita je samo:
   — Dorotea vam je ime, gospođice? Čuo sam za jednu Doroteju, koja je
također u takvoj nesreći. Nastavite, a biće prilike da vam pripovedim , nešto što će vas iznenaditi koliko i pogoditi.
       Dorotea se začudi Cardenijevim rečima i njegovoj neobičnoj rastrganoj odeći, te ga zamoli, ako zna štogod o njenoj nevolji, neka joj odmah kaže, jer sudbina ju je barem nečim dobrim obdarila: srčanošću da zna podnositi svaku nesreću što ju snađe, premda je uverena da nikakvi jadi ne mogu ni za trunak povećati današnju joj nesreću.
    — Ne bih se, gospođice, ni časak skanjivao — odgovori Cardenio — da vam kažem što mislim, kad bih pouzdano znao da je istina, ali nije još prilika i ne bi vam koristilo da doznate.
      — Neka bude tako — odvrati Dorotea. — Da nastavim: don Fernando uze sliku Bogorodičinu što je u toj sobi bila, te je zazva za svedoka našemu venčanju. Najodlučnijim mi se svečanim rečima zakune da će me uzeti, premda sam mu ja, dok još nije završio, rekla neka dobro pazi što čini, i neka promisli kako će mu se otac ozlovoljiti kada dočuje da je uzeo seljanku, područnicu svoju. Neka se ne zaslepljuje sada mojom lepotom, kakva god bila, jer lepota nije dovoljna da opravda zabludu. A ako želi meni po volji učiniti, i za ljubav kojom me ljubi, neka me pusti da mi sudbina bude spram mojega staleža, jer ovako nejednaki brakovi ne valjaju nikada i ne traju dugo u ljubavi u kojoj su se započeli.
         Sve ovo što vam rekoh, rekla sam njemu, i još mnogo čega s ne sećam. Ali ga ni to nije moglo odvratiti od nakane, baš kao što onaj koji ne kani platiti ni na što ne pazi, kad je ionako namerio u kupovanju prevariti. U taj se čas razgovorim ukratko sama sa sobom te kažem sebi: »Ta neću ja biti prva koja se udajom popela iz niskoga u visoki stalež, niti će don Fernando biti prvi koji je uzeo
družicu nejednaku po rodu. Ne obnavljam ja ni svet ni običaj, pa zašto ne bih prihvatila ovu čast koju mi sudbina nudi, premda trajala ljubav samo dok se želja ne zadovolji, ali pred Bogom ću ipak biti njegova žena. Ako ga pak grubo odbijem, neće ni na što gledati, nego će upotrebiti silu. Onda sam obeščašćena i ni pred kime se ne mogu opravdati, jer niko ne zna kako sam ni kriva ni dužna
nastradala: ta čime bih mogla uveriti roditelje svoje i drugi svet da mi je taj vitez ušao u sobu bez mojega pristanka?«
         Sva sam ta pitanja i odgovore obredala začas u pameti, a osim toga počeše me prevladavati i na propast moju navraćati neočekivane zakletve don Fernandove, svedoci koje on zaziva, suze koje roni, i na kraju i njegova stasita, naočita pojava, pogotovu gde toliko iskazuje istinsku ljubav da bi predobio svako srce, slobodno i čestito kao moje. Dozovem sluškinju, neka se na zemlji pridruži nebeskim svedocima. Don Fernando ponovi opet i potvrdi svoje zakletve i dodade onim prvima još i nove svece za svedoke i istrese hiljadu prokletstava ako ne bude izvršio što obećava; uzme opet roniti suze i sve jače uzdisati; stisne me čvršće u zagrljaju, iz kojega me nije nikada ni puštao; i tako, kad je devojka izišla iz sobe, ode i moje devojaštvo, a on bude nevera i varalica.
        Nakon te nesretne noći nije se razjutrilo onako brzo kako mislim da je don Fernando želeo, jer kad si zadovoljio požudu najpreča ti je želja izmaknuti odande gde si je zadovoljio. Velim ovako zato što se don Fernando požurio da ode od mene, te on uz pomoć one moje devojke, koja ga je uvela u sobu, iziđe na ulicu. A kad se rastajao sa mnom (s manjim žarom i žestinom nego onda kad
je došao), reče mi neka se uzdam u njegovu reč i veru, jer su mu zakletve tvrde, iskrene; da mi pak potvrdi što veli, skine s prsta skupocen prsten i natakne meni na prst. Ode on dakle, a ja ostadoh, ne znam ni sama, žalosna ili radosna. Znam samo da sam bila zbunjena i zamišljena i kao izvan sebe od iznenađenja, te nisam ni kanila, ili se nisam setila, prekoriti devojku što je pustila don Fernanda u sobu, jer nisam još bila načistu je li dobro ili zlo što mi se dogodilo. Don Fernandu rekoh na rastanku da mi može, kad sam već njegova, i dalje dolaziti obnoć ovim istim putem, kad god hteo, dok se zaruke ne objave. Ali mi više nije dolazio, nego samo još iduće noći, a ja ga više od mesec dana ne videh nigde, ni na ulici,
ni u crkvi. Uzalud sam se trudila da se sastanem s njim, a znala sam da je kod kuće i da ponajviše odlazi u lov, u kojem uživa.
      Zlokobni su mi i zlosretni bili oni dani i sati; počeh onda sumnjati o don Fernandovoj ljubavi te izgubih veru u nju. Sada prekorim i svoju evojku, koju pre nisam prekorila zbog one njene drzovitosti. S teškom sam mukom susprezala suze i nastojala ne menjati se u licu samo da me roditelji ne zapitaju što sam
zlovoljna, te da im ne moram laži izmišljati i govoriti. Ali sve se to u jedan mah završi, i nastade čas i kada mi je iščezla plahost, kada mi je nestalo čednoga rasuđivanja, te ja, nestrpljiva, odam svoje tajne misli. Zbilo se tako te se nakon nekoliko dana razglasi u selu kako se u nekom gradu u blizini don Fernando oženio prekrasnom gospođicom, od odličnih roditelja, premda nije tako bogata da bi po mirazu mogla očekivati onakvu sjajnu udaju. Rekoše da se zove Luscinda, i da su se za venčanja dogodile još nekoje neobične zgode.
       Kad je Cardenio začuo Luscindino ime, samo trgne ramenima, zagrize usne i namršti obrve, i odmah mu iz očiju poteku dva potoka suza. No Dorotea ipak nastavi priču i reče:
     — Stigao mi taj tužni glas, i umesto da mi srce zamre kad sam ga čula, bukne u njem tolika srdžba i bes te umalo što nisam istrčala i po ulicama se uzvikala, razglašujući izdaju i neveru Fernandovu. Ali onda primirim bes mišlju da ću nanoć izvršiti što sam nakanila: odenuti se ovom odećom, koju sam dobila od
nekoga očeva pastira. Njemu sam otkrila svu svoju nesreću i zamolila ga da me otprati u grad gde se, kako sam čula, nalazi moj neprijatelj. Pastir mi prekori smionost i pokudi moju odluku, no kad je vidieo da ne odustajem, pristane se da me prati, kako reče, i na kraj sveta. Odmah ja strpam u platnen svežnjić žensku haljinu, nešto nakita i novaca, da bude za potrebu, te ne odajući ništa nevernoj
devojci, iziđem one tihe noći iz kuće sa slugom i s mojim mislima. Krenem pešice u grad, sva usplahirena željom da samo stignem onamo, pa kad već ne mogu sprečiti što se dogodilo, barem mogu zapitati don Fernanda gde mu je duša što se tako ponio. Za dva i po dana stignem kamo sam namerila, uđem u grad i upitam za kuću Luscindinih roditelja, a prvi koga sam zapitala odgovori mi i više
nego što sam želela čuti. Reče mi za kuću i sve što se dogodilo pri svadbi Luscindinoj. Sav je grad brujao i preklapao o tome. Pripovedi mi da je onu veče kad se don Fernando venčao s njom i ona pristala da mu bude žena, pala ona u tešku nesvesticu, a mladoženja pristupio i raskopčao joj haljinu na prsima da mogne lakše disati, te joj našao u njedrima pismo, napisano njezinom rukom. U tom pismu ona izjavljuje da ne može biti don Fernandova žena, jer je već Cardenijeva, a taj je Cardenio, reče mi onaj čovek, jako otmjen vitez iz istoga grada; ona je pak na venčanju jedino zato rekla da uzima don Fernanda, jer nije htela da bude roditeljima nepokorna. U pismu je, veli, pisalo dalje da se nakanila ubiti posle venčanja, a kazuje i zašto bi si oduzela život. Sve se to potvrdilo,
jer su joj i bodež našli u odeći. Kad je don Fernando sve to video, učini mu se da ga je Luscinda prevarila, osramotila i prezrela, te on zgrabi onaj bodež što je nađen u nje, i naleti na nju dok se još nije ni osvestila, da je probode, pa bi naum i proveo da ga nisu sprečili njeni roditelji i drugi koji bijahu onde. Veli još da je don Fernando odmah otišao, a Luscinda se istom sutradan osvestila, te onda
pripovedala roditeljima da je ona prava žena onomu Cardeniju koga sam spomenula. Dočula sam i to da je Cardenio pribivao venčanju, a kad je video da se ona venčala, čemu se on nikako nije nadao, otišao je očajan iz grada, ostavivši pismo u kojem kazuje kakav mu je jad zadala Luscinda, i da ide onamo gde ga ni živa duša neće pronaći.
      Sve se to javno znalo u gradu i svi su o tome govorili, a još više uzeše govoriti kad se pročulo da je Luscinde nestalo iz očinske kuće i iz grada, te je nigde u gradu ne nalaze, a roditelji da joj polude i ne znaju šta će, i kako će je naći. To što sam dočula, oživi mi opet nadu, i ja se poradujem što nisam našla don Fernanda, jer kad nije oženjen, nisu ni meni još potonule lađe, nego je valjda sam Bog sprečio ovo drugo venčanje njegovo, da naputi don Fernanda neka
spozna šta je prvomu venčanju dužan, i neka promisli da je hrišćanin, te mora više paziti na svoju dušu nego na ljudske obzire.Sve sam to premetala u glavi i tešila se, ali se nisam utešila, zavaravajući se kojekakvim pustim, nemoćnim nadama, da se održim na životu, koji mi je već omrznuo.
       Dok sam još bila u gradu, ne znajući šta bih, kad ne nalazim don Fernanda, začujem javni proglas kojim se obećava velika nagrada onome ko me nađe: javlja se moja dob, čak i odeća koju nosim; čula sam i glasine da sam iz roditeljske kuće odbegla s onim momkom što me pratio. To me dirnulo, jer sam razabrala kako je nastradao moj dobar glas, jer ga ne nište samo time što javljaju da sam pobegla, nego i s kime, a taj je čovek bio priprost i ne bi bio vredan da ga zavolim. Čim sam čula proglas otputim se iz grada sa slugom, koji se već, čini mi se, uskolebao u vernosti što mi je obećao. One se noći sklonimo mi ovamo, u šumsku guštaru, od straha da nas ne nađu.
        No kako se govori da za zlom dolazi još gore, a kad se dokonča jedna nesreća, započinje se još ljuća, tako bude i meni. Moj vam se sluga, sve donde veran i pouzdan, uzbudi, ali više od nevaljalštine nego od moje lepote, te se htede okoristiti prilikom koja mu se ovdje u zabiti učinila zgodnom, i stane me bez stida, bez straha od Boga, bezobzirno napastovati; a kad je vidieo da mu oštrim rečima, kako dolikuje, odbijam sramotnu ponudu, okani se on moljenja, kojim se isprva nameravao koristiti, te se lati nasilja. No pravedni Bog, koji retko ili nikada ne promaši videti i čuvati čestitost, očuvao je i mene, te ja slabim svojim silama i bez velike muke strovalim onoga u provaliju i tamo ga ostavim ne znam da li mrtva ili živa. Onda se brzo, koliko sam mogla od straha i umora, sklonim
ovamo u planinu, ni na što ne misleći i ne kaneći ništa drugo nego da se u planini sakrijem i izmaknem ocu i onima što ih je on razaslao da me traže.
        S tim sam naumom stigla ovamo. Pre nekoliko mjeseci, ne znam tačno, susrela sam nekoga stočara, koji me poveo za slugu u svoje selo usred planine. Njemu sam služila sve to vreme kao pastir i uviek nastojala da budem vani i mognem kriti kosu što mi se sada iznenada rasula. Ali mi nije koristilo sve lukavstvo i nastojanje, jer moj gospodar dokuči da ja nisam momak, te i on
naumi isto onakav gadan naum kao i moj sluga. No sudbina ne šalje u svakoj nevolji i pomoć, te mi se nije našla opet gudura i provalija kamo bih strmoglavila i gospodara, kao što sam slugu. Bilo mi je dakle zgodnije pobeći od njega i skloniti se opet u tu divljinu nego se braniti silom i rečima.
     Skrila sam se ovamo i tražim gde ću bez smetnje moći uzdasima i suzama moliti Boga da mi se smiluje u nesreći i pomogne da se izbavim iz nje, ili pak da mi nestane života u ovoj zabiti, te da ne ostane ni spomen o žalosnici, o kojoj će se, bez njene krivice, govoriti i šaputati po domaji i po tuđini.


Iso Velikanović i Josip Tabak
izvor 





20. 10. 2019.

J.R.R.Tolkien, Gospodar prstenova ( Prolog-2.,3.,4.,)





2. O travi za lulu 

       Ima još nešto o hobitima iz davnine što valja spomenuti, jedan začudan običaj: na glinene ili drvene lule uvlačili su ili udisali dim gorućih listova stanovite trave koju su zvali trava za lulu ili list, verovatno neku vrstu Nicotianae. Poreklo ovog čudnovatog običaja ili "umeća", kako su to hobiti radije zvali, obavijeno je velom tajne. Sve što se o tome moglo otkriti u starini izneo je Meriadoc Brandybuck (potonji poglavar Bucklanda), a budući da on i duhan iz Južne četvrti igraju određenu ulogu u pripovetke  koja sledi, navešćemo njegove reči iz uvoda njegova Shireskog travarstva. On kaže ovako:

      “Ovo je jedino umeće koje možemo slobodno nazvati našim izumom. Ne zna se tačno kad su hobiti počeli pušiti, sve legende i porodične istorije i uzimaju pušenje zdravo za gotovo; narod je u Shireu odvajkada pušio razne trave, od kojih su neke smrdele, a neke ugodno mirisale. Ali svi se izveštaji slažu u tome da je Tobold Hornblower iz Longbottoma u Južnoj četvrti prvi počeo uzgajati u svojim vrtovima pravu travu za lulu u doba Isengrima Drugog, oko godine 1070. po računu u Shireu. Najbolja domaća vrsta potiče i dan-danas iz toga kraja, posebno sorte poznate pod nazivima ‘Longbottomski list’, ‘Stari Toby’ i ‘Južna zvezda’.

    Nije zabeleženo kako je stari Toby došao do te biljke, jer sve do smrti nije hteo nikome odati tu tajnu. Dobro je poznavao bilje, iako nije mnogo putovao. Kažu da je u mladim danima često odlazio u Bree, ali je sigurno da nije nikad otišao dalje od Shirea. Stoga je lako moguće da je za tu biljku saznao u Breeju, gde ona svakako sada dobro uspeva na južnim obroncima brda. Hobiti u Breeju tvrde da su oni zapravo prvi počeli pušiti travu za lulu. Dakako da isto tako tvrde da su i sve drugo radili pre ostalih naroda u Shireu, o kojem govore kao o ‘kolonistima’; ipak, u ovom slučaju čini mi se da imaju pravo. Sigurno je da se umeće pušenja prave trave proširilo u poslednjih nekoliko vekova među patuljcima i drugim stvorenjima kao što su graničari, čarobnjaci ili skitnice koji su još prolazili amo-tamo preko tog drevnog raskršća. Stoga zavičaj i središte tog umeća treba tražiti u staroj krčmi u Breeju, Razigrani poni, koju od pamtivijeka drži porodica Maslovar.

     Pa ipak, moja zapažanja s mnogobrojnih putovanja na jug uverila su me da sama ta trava ne potiče iz našeg podneblja, nego sa severa, iz donjeg toka reke Anduin, kamo su je, predmnevam, nekad davno bili doneli preko mora ljudi sa Zapadnih strana. Ona raste na svakom koraku u Gondoru, tu je i bujnija i krupnija nego na severu, gde se nikad ne nalazi u divljem stanju i dobro uspeva samo na toplim zaklonjenim mestima kao što je Longbottom. Ljudi je u Gondoru zovu slatki galenas i cene je samo zbog mirisa njenih cvetova. Zasigurno je iz tog kraja prenesena Zelenputem tokom dugih vekova od dolaska Elendila do naših dana. Ali čak i Dúnedaini iz Gondora priznaju nam tu čast da su hobiti prvi napunili njome lule. Štoaviše, ni čarobnjaci se nisu tome dosetili pre nas. Doduše, jedan je čarobnjak koga sam poznavao prihvatio to umeće pre mnogo vremena i izveštio se u tome kao i u svemu drugome čega se latio.”


3. O ustrojstvu Shirea

        Shire je bio podeljen na četiri spomenute četvrti, Severnu, Južnu, Istočnu i Zapadnu, a ove opet svaka na određeni broj plemenskih okruga koji su još nosili imena nekoliko najstarijih uglednih porodica, iako se u doba kad se ova pripovetka zbiva ta imena nisu nalazila samo u njihovim okruzima. Gotovo su svi Tookovi živeli još u Tooklandu, ali to se ne bi moglo reći za mnoge druge porodice kao što su Bagginsovi ili Boffinovi. Izvan četvrti nalazili su se istočni i zapadni krajevi: Buckland, te Zapadna pokrajina, priključena godine 1462. po računu u Shireu.

     Shire u to vreme gotovo da nije ni imao neku svoju "vladu". Porodice su uglavnom same vodile svoje poslove. Najveći im je deo vremena oduzimala proizvodnja i potrošnja hrane. U svemu ostalom bili su pretežito darežljivi, nisu bili gramzljivi nego zadovoljni i umereni, tako da im se posedi, gospodarstva, radionice i trgovina na malo nisu gotovo uopšte mijenjali iz generacije u generaciju.

    Dakako da su se držali drevne tradicije u svom odnosu spram velikog kralja u Fornostu, ili Severgradu, kako su oni zvali to mesto, daleko na severu Shirea. Ali onde nije bilo kralja već gotovo hiljadu godina, pa su čak i ruševine kraljevskog Severgrada bile zarasle u korov. Ipak su hobiti i dalje govorili o divljacima i zlim stvorovima (poput trolova) kao o onima koji nikad nisu ni čuli za kralja. Jer svi su njihovi temeljni zakoni poticali od drevnih kraljeva, a oni su ih se pridržavali od svoje volje zato što su takvi bili Propisi (kako su sami govorili), prastari i pravedni.

      Istina je da je porodica Took odavno zauzimala najistaknutije mesto zato što je zvanje namesnika preneseno na nju (od Oldbuckovih) pre više vekova, pa je glava njihove porodice odonda nosila tu titulu. Namesnik je bio poglavar sabora, zapovednik narodnog zbora i hobitskih oružanih snaga, ali kako su se sabor i narodni zbor sastajali samo u kritičnim prigodama, do kojih više nije uopšte dolazilo, namesništvo je bilo tek počasno zvanje. Porodici Took iskazivalo se još posebno poštovanje, jer je i dalje bila mnogobrojna i neobično bogata, i u svakom bi naraštaju iznedrila snažne ličnosti neobičnih navika, pa čak i pustolovne naravi. Ove poslednje osobine bile su, međutim, nešto što se (u bogataša) više trpelo nego  odobravalo. Ipak se zadržao običaj da se glava te porodice naziva Stari Took i da se njegovu imenu dodaje, prema potrebi, broj: recimo, Isengrim Drugi.

    Jedini pravi dužnosnik u Shireu bijaše u to vreme gradonačelnik Michel Delvinga (ili Shirea), koji se birao svake sedme godine na slobodnom sajmu (bez dažbina) na Belom humlju na Ivanje, što će reći usred leta. Gradonačelniku je gotovo jedina dužnost bila da predsedava na proslavama o praznicima  u Shireu, što je često bivalo. Ali gradonačelnik je ujedno bio i direktor pošte i prvi oružnik tako da je upravljao i glasničkom službom i stražom. To su bile jedine dve javne službe u Shireu; glasnici su bili brojniji od stražara i imali su mnogo više posla. Dakako da nisu svi hobiti bili pismeni, ali oni koji su bili neprestance su pisali svim svojim prijateljima (pa i nekim rođacima) koji su prebivali dalje od mesta do kojeg se moglo doći popodnevnom šetnjom.

   Hobiti su svoje policajce, ili ono što je bilo najbliže tom pojmu kod njih, zvali oružnicima. Dakako da nisu imali odore (takvo je što bilo posve nepoznato), nego samo perjanicu zataknutu za kapu; i u praksi su bili više poljari nego policajci baveći se više stokom u kvaru nego ljudima. U celom Shireu bilo ih je svega dvanaestorica, po trojica u svakoj četvrti, nadležnih za unutarnje poslove. Znatno ih je veći broj koji se po potrebi menjao, "gazio granice" i brinuo da stranci bilo koje vrste, veliki ili mali, ne prave nikome nikakve smetnje.
   
    U vreme kad ova priča počinje, znatno se bio povećao broj tih pograničara, kako su ih oni zvali. Bilo je mnogo prijava i pritužbi da se nepoznate osobe i stvorenja smucaju oko granica i da ih prelaze: bijaše to prvi znak da nije sve baš kako treba i kako je oduvek bilo, osim u pričama i legendama o davnoj prošlosti. Malo se ko obazirao na taj znak, čak ni Bilbo još nije imao pojma što on znači. Šezdeset je godina bilo prošlo otkako se on bio zaputio na svoje slavno putovanje, i sad je bio već star čak i za hobite, od kojih su mnogi doživeli stotu; ipak je očito još mnogo ostalo od pozamašnog blaga što ga je bio doneo sa sobom. Koliko je mnogo ili malo toga bilo, on nije nikom poveravao, pa čak ni svom najdražem "sinovcu" Frodu. I još je čuvao u tajnosti onaj prsten koji je bio pronašao.

4 O tome kako je pronađen Prsten

        Jednog je dana, kao što je ispripovedano u Hobitu, došao na Bilbova vrata veliki čarobnjak Gandalf Sivi, a s njime trinaest patuljaka: niko drugi zapravo do Thorin Hrastoštit, kraljevski potomak, i njegovih dvanaest pratilaca u progonstvu. Na svoje veliko i trajno čudo, on je jednog jutra krenuo, a bila je tada godina 1341. po Shireu, u potragu za golemim blagom patuljaka, riznicom Kraljeva podno gore, ispod Erebora u Dôlju, daleko tamo na istoku. Potraga je bila uspešna i ubijen je zmaj koji je čuvao blago. Ipak, premda se vodila Bitka pet vojski i Thorin poginuo, i premda su počinjena mnoga junačka dela pre izvojevane pobede, sve to skupa teško da bi imalo kakvo značenje za ovu našu pripovetku , ili teško da bi zaslužilo više od beleške u dugim analima Trećeg doba, da nije bilo jedne usputne "slučajnosti". Družinu su bili napali orci na visoku prevoju u Maglenom gorju dok su putovali u Pustošiju, pa se slučilo da je Bilbo zalutao u crnim rudnicima orka duboko u nutrini gore, i tu je, dok je uzalud pipao oko sebe, dotaknuo rukom prsten što je ležao na tlu u rovu. Strpao ga je u džep i tada mu se učinilo da je posredi bila puka sreća.

     Tražeći izlaz, Bilbo je pešačio do dna planine, odakle nije mogao dalje. Na kraju rova ležalo je studeno jezero daleko od danjeg svetla, a na kamenom otočiću u vodi živeo je Golum. Bijaše to odvratno malo stvorenje: veslao je u svom malom čamcu velikim plosnatim stopalima, vrebao bledim sjajnim očima i lovio dugačkim prstima slepe ribe i žive ih žderao. Žderao je sve živo, čak i orka kad bi ga uspeo uloviti i zadaviti bez borbe. Posedovao je tajno blago kojeg se domogao pre mnogo godina, dok je još živeo na danjem svetlu: zlatni prsten koji je svoga nosioca činio nevidljivim. Bijaše to jedina stvar koju je voleo, njegovo "zlato", i razgovarao je s njim čak i onda kad ga nije imao uza se. Jer, držao ga je dobro skrivenog u rupi na svom otočiću, a nosio ga je samo kad je lovio ili uhodio orke u rudnicima.

     Možda bi on bio odmah napao Bilba da je imao prsten uza se kad su se sreli; ali nije ga imao, a hobit je držao u ruci vilenjački bodež koji mu je služio kao mač. Zato je Golum, da bi dobio na vremenu, ponudio Bilbu da se igraju zagonetki predloživši da će on njega, u slučaju da Bilbo ne zna odgonetku, ubiti i požderati, a ako Bilbo pobedi u toj igri, onda će on učiniti šta Bilbo želi: odvešće ga do izlaza iz podzemnih rovova.

       Kako je bio beznadno izgubljen u tami te nije mogao ni napred ni natrag, Bilbo je prihvatio izazov, pa su zadali mnogo zagonetaka jedan drugome. Na kraju  je u toj igri pobedio Bilbo, zahvaljujući više sreći (reklo bi se) nego pameti, jer na kraju se nije mogao setiti nijedne zagonetke, pa kad je u džepu napipao prsten koji je bio našao i onda zaboravio na njega, uzviknuo je: Šta imam u džepu? Na ovo pitanje Golum nije znao odgovoriti, iako je pogađao tri puta.

    Stručnjaci se, istina , spore oko toga da li je ova posjednja pitalica bila obično "pitanje" ili "zagonetka" prema strogim pravilima te igre, ali se svi slažu u tome da je Golum, kad je već pristao i pokušao odgovoriti na to pitanje, bio dužan održati obećanje. Bilbo je zahtevao od njega da održi reč, jer se bojao da bi ga to sluzavo stvorenje moglo prevariti, premda se takva obećanja poštuju kao svetinja, svi su se odvajkada, osim najpodlijih stvorova, libili da ih prekrše. Ali, pošto je Golum toliko vremena proveo u tami, srce mu je bilo crno i ispunjeno podlošću. Iskrao se i vratio na svoj otočić, o kojem Bilbo nije imao pojma, a koji se nalazio u blizini, usred tamne vode. Mislio je da mu je onde prsten. Već je bio gladan i srdit ali je držao da se neće bojati nikakva oružja kad bude imao svoje "zlato" uza se.

    Ali prstena nije bilo na otočiću; izgubio ga je, nestao je. Bilba su od Golumova vriska podišli žmarci, iako mu još nije bilo jasno što se dogodilo. Golum se napokon dosetio odgonetke, ali prekasno. Šta ima u svojim džempovima? uzviknuo je. U očima mu je gorio sjaj poput zelena plamena dok je jurio natrag da ubije hobita i dočepa se svoga "zlata". Bilbo je u poslednji tren uvideo u kakvoj je opasnosti, pa je naslepo pobegao od vode uz hodnik, i još mu je jednom sreća spasila život. Jer u trku je turio ruku u džep i prsten mu je sam kliznuo na prst. Stoga ga je Golum prestigao a da ga nije primetio, i otišao dalje da pazi na izlazu kako mu "lopov" ne bi umaknuo. Bilbo je oprezno pošao za njim. Golum je usput psovao i razgovarao sam sa sobom o svom "zlatu". Iz njegovih je reči napokon i Bilbo pojmio istinu pa mu se u tami vratila nada: upravo je on jamačno našao taj čarobni prsten i tako mu se ukazala prilika da pobegne od orka i Goluma.

    Na kraju  su zastali pred nevidljivim otvorom koji je vodio do donjeg ulaza u rudnik, na istočnoj strani gorja. Tu se Golum skutrio u zasedi njuškajući i osluškujući oko sebe, a Bilbo je došao u napast da ga ubije mačem, ali ga je u tome sprečila samilost. Premda je zadržao na prstu prsten koji mu je sad bio jedina nada, nije hteo da s njegovom pomoću ubije toga gnusnog skota koji se našao u nepovoljnijem položaju od njega. Na kraju je skupio svu svoju hrabrost, preskočio Goluma u tami i pobegao hodnikom praćen kricima mržnje i očaja svoga neprijatelja: Lopov! Lopov! Baggins! Mrzimo ga do groba!

    E, sad, zanimljiva je činjenica da Bilbo nije ovako ispričao priču svojim suputnicima. Njima je on kazao da je Golum obećao da će mu nešto pokloniti ako pobedi u igri: ali kad je Golum otišao po poklon na svoj otočić, otkrio je da mu je nestalo blago – čarobni prsten koji je nekad davno dobio na dar za rođendan. Bilbo je naslutio da je to onaj isti prsten koji je on našao, a kako je pobedio u igri, prsten mu je po pravu pripao. Međutim, kako je bio u škripcu, ništa nije rekao o tome, nego je naterao Goluma da mu pokaže put do izlaza, da to bude Bilbu nagrada umesto poklona. Tako je taj događaj Bilbo opisao u svojim uspomenama i čini se da nikad nije promenio svoj opis, čak ni nakon savetovanja s Elrondom. Očito je tako bilo i u originalnoj Crvenoj knjizi, kao i u nekoliko kopija i izvadaka. Međutim, mnoge kopije sadrže istiniti prikaz (kao alternativu), koji zasigurno  potiče iz beležaka Frodovih ili Samwiseovih, jer su obojica znala istinu, iako se čini da nisu bili skloni izostaviti ništa od onoga što je napisao sam stari hobit.

    Gandalf je, međutim, posumnjao u Bilbovu prvu priču čim ju je čuo od njega, i neprestano ga je zanimao taj njegov prsten. Napokon je, nakon dugih ispitivanja, zbog kojih su njihovi odnosi bili neko veme nategnuti, doznao od Bilba pravu istinu zato što je, po svemu sudeći, držao da je ta istina neobično važna. Premda to nije rekao Bilbu, smatrao je isto tako važnim i nezgodnim što dobri hobit nije otprve kazao istinu, sasvim suprotno svojim običajima. Pa ipak, zamisao o "poklonu" nije bila puka hobitska izmišljotina. Bilba su na tu zamisao navele, kako je i sam priznao, Golumove reči koje je slučajno bio čuo; jer Golum je odista više puta nazvao taj prsten svojim "rođendanskim darom". To je također Gandalfu bilo čudno i sumnjivo, ali je istinu o toj pojedinosti saznao tek nakon mnogo godina, što će se videti u ovoj knjizi.

    O Bilbovim kasnijim pustolovinama nema se ovde bogzna što kazati. Uz pomoć prstena umaknuo je stražarima orcima na izlazu i ponovo se pridružio svojim suputnicima. Na putovanju se više puta poslužio prstenom, uglavnom da pomogne prijateljima, ali ga je držao u tajnosti pred njima dokle je god mogao. Nakon povratka kući nije više nikad nikom govorio o njemu, osim Gandalfu i Frodu; i niko drugi u Shireu nije znao za prsten, ili je bar on tako verovao. Samo je Frodu pokazao izveštaj o svom putovanju koji je pisao.

    Svoj mač, Žalac, obesio je iznad ognjišta, a oklop od čudesne žičane mreže, koji su mu darovali patuljci kao deo zmajeva blaga, posudio je muzeju, zapravo drangulijarnici u Michel Delvingu. Ipak je zadržao u ladici svoje rupe u Vrećastom vencu staru pelerinu s kukuljicom koju je nosio na svojim putovanjima, a prsten na tankom lančiću držao je u džepu.

    Vratio se kući u Vrećasti venac 22.  (1342. godine po Shireu) u svojoj pedeset drugoj godini. Ništa se posebno nije dogodilo u Shireu sve dok gospodin Baggins nije počeo pripremati proslavu svoga sto jedanaestog rođendana (1401. godine po računu u Shireu). Na ovom mestu počinje naša pripovetka.



Bertold Breht , Pet teškoća u pisanju istine

   Ovaj antifašistički programski spis Breht je napisao u francuskom egzilu, a sa ciljem rasturanja u Hitlerovoj Nemačkoj. Prvi put je obj...