Приказивање постова са ознаком Jane Austen. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Jane Austen. Прикажи све постове

23. 10. 2019.

Jane Austin, Uverenje ( 22, 23,24)



22


      Anne se vratila kući kako bi razmislila o svemu što je čula. U određenom su joj smislu spoznaje o gospodinu Elliotu donele olakšanje. Više mu nije dugovala nikakvu obzirnost. U usporedbi s kapetanom Wentworthom, doimao se nepoželjnim i nametljivim, a o zlu njegova sinoćnjeg udvaranja, nepopravljivoj šteti koju je mogao naneti, razmišljala je jasno i razumno. Više nije osećala nikakvo sažaljenje za njega. Ali to joj je bilo jedino olakšanje. U svakom drugom pogledu, osvrćući se oko sebe ili prodirući napred, videla je više onoga što izaziva nepoverenje i čega se treba bojati. Zabrinjavalo ju je razočaranje i bol što će ih lady Russell osećati, poniženje koje zasigurno visi nad glavama njezina oca i sestre, te je osećala teskobu usled predviđanja mnogih zala a da nije znala kako bi ih izbegla. Osećala je golemu zahvalnost zbog svega što je o njemu saznala. Nikad nije držala da ima pravo na nagradu zato što nije zanemarila ni omalovažavala staru prijateljicu kakva je gospođa Smith, ali iz toga je ipak proizišla nagrada! Gospođa Smith joj je mogla ispričati ono što niko drugi ne bi mogao. Može li te spoznaje podeliti sa svojom porodicom? Kakve li besmislene ideje! Mora razgovarati s lady Russell, savetovati se s njom, a nakon što učini najbolje što može, mora što pribranije čekati eventualni ishod. Na kraju krajeva, njezinu najveću pribranost iziskivaće ono što ne može poveriti lady Russell, ona teskoba i strahovi koje mora zadržati za sebe.

       Kad je stigla kući, otkrila je da je izbegla susret s gospodinom Ellitom, što joj je i bila namera; da je svratio u dugotrajnu jutarnjiu posetu, ali tek što  je čestitala i osetila se sigurnom do sutradan, čula je da će uveče opet doći.
       »Nisam imala baš nikakvu nameru pozvati ga«, rekla je Elizabeth glumeći nezainteresovanost, »ali davao je toliko aluzija, barem gospođa Clay tako kaže.«          »Zaista to kažem. Nikad u životu nisam videla da se neko toliko trudi da ga nekamo pozovu. Siroti čovek! Zaista mi ga je bilo žao jer se čini da je vaša nemilosrdna sestra, gospođice Anne, odlučila biti okrutna.«
        »Oh!«, uzviknula je Elizabeth. »Previše mi je poznata ta igra da bi me tako lako savladale aluzije jednog džentlmena. Međutim, kad sam videla kako mu je silno žao što jutros nije video mojeg oca odmah sam popustila jer nikad ne bih propustila priliku da spojim njega i sir Waltera. Čine tako lepu sliku kad su zajedno! Obojica se tako ugodno ponašaju! Gospodin Elliot mu ukazuje tako mnogo poštovanja!«
     »Zaista prekrasno!«, uzviknula je gospođa Clay, ali se nije usudila pogledati Anne. »Baš kao otac i sin! Draga gospođice Elliot, smem li reći otac i sin?«
      »O, nikomu ne mogu zabraniti izbor reči. Kad vam već padaju na pamet takve ideje! Ali, tako mi svega, jedva mogu opaziti da je njegova pažnja veća od pažnje drugih muškaraca.«
      »Draga moja gospođice Elliot!«, uzviknula je gospođa Clay, podigavši ruke i pogled, a ostatak njezine zapanjenosti utonuo je u prikladnu tišinu.
     »Pa, draga moja Penelope, ne morate se toliko zabrinjavati zbog njega. Ipak sam ga pozvala, znate. Otpratila sam ga sa smeškom. Kad sam saznala da sutra na celi dan ide svojim prijateljima u Thornberry-park, sažalila sam se nad njim.« 

      Anne se divila dobroj glumi njene prijateljice jer je uspela pokazati takvo zadovoljstvo u iščekivanju, kao i u samom dolasku upravo one osobe čija prisutnost zaista ometa njezin glavni cilj. Gospođa Clay sigurno mrzi i sam pogled na gospodina Elliota, a ipak je uspevala izgledati veoma susretljivo i spokojno, činiti se posve zadovoljnom osujećivanjem svojih namera da se posve posveti sir Walteru.
        Anne se osećala veoma teskobno kad je videla kako gospodin Elliot ulazi u sobu, a još se gore osećala kad joj je prišao i obratio joj se. Već je ranije navikla na osećaj da on nije uvek posve iskren, li sad je u svemu videla pretvornost. Njegovo izražavanje poštovanja spram njezina oca, posve suprotno od onoga što je ranije govorio, bilo je odbojno; a kad je pomislila na njegovo okrutno ponašanje prema gospođi Smith, jedva je mogla podneti pogled na njegove sadašnje osmehe i obzirnost, ili zvuk njegove glumljene dobrodušnosti. Odlučila je izbegavati svako ponašanje koje bi moglo izazvati prigovor s njegove strane. Bilo joj je veoma važno izbeći svako ispitivanje ili javno razotkrivanje, ali je imala nameru biti naglašeno hladna prema njemu i povući se, koliko god je mogla diskretnije, nekoliko koraka unatrag od nepotrebne prisnosti do koje je postupno dovedena. U skladu s tim, bila je nepristupačnija i hladnija nego prethodne večeri.
      Želeo je ponovno razbuditi njenu radoznalost po pitanju kako je i gde ranije čuo da je hvale, silno je želeo biti nagrađen novim znatiželjnim pitanjima, ali čarolija je završila; shvatio je da su potrebne toplina i živahnost javnog prostora kako bi se raspirila taština njegove skromne sestrične; na koncu je shvatio da mu to sad neće uspeti nikakvim nastojanjima u koje se sme upuštati usred zahtevnih potreba ostalih. Nije mogao ni slutiti da je to tema koja deluje tačno protiv njegovih interesa jer joj odmah doziva u sjećanje sve ono neoprostivo ponašanje s njegove strane.
          Osetila je malo zadovoljstva kad je saznala da idućeg jutra zaista odlazi iz Batha, kreće rano i neće ga biti gotovo cela dva dana. Opet je pozvan u Camden-place uveče na dan njegova povratka, ali sigurno ga neće biti od četvrtka do subote uveče. Dovoljno je loše što se pred njom uvek nalazi gospođa Clay, ali to što je još veći licemer pripojen njihovu društvu razlog je uništavanja svega što bi se moglo smatrati mirom i udobnošću. Bilo je tako ponižavajuće razmišljati o stalnom varanju njezina oca i Elizabeth, misliti na različite oblike poniženja koji ih očekuju! Sebičnost gospođe Clay nije bila tako složena ni tako odbojna kao njegova, a Anne bi odmah pristala na taj brak svojeg oca, bez obzira na sve što je govorilo protiv toga, samo da se reši aluzija gospodina Elliota u njegovom nastojanju da to spreči.
        U petak ujutro je veoma rano naumila poći  lady Russell i obaviti nužan razgovor; i pošla bi odmah nakon doručka, ali je gospođa Clay takođe odlučila izaći kako bi nečega poštedela njezinu sestru, te je odlučila pričekati kako ne bi morala biti u njenom društvu. Stoga je ispratila gospođu Clay pre nego je počela govoriti o tome da će jutro provesti u Rivers-streetu.
    » Vrlo dobro«, rekla je Elizabeth, »nemam joj šta poslati osim pozdrava. O, mogla bi joj odneti onu dosadnu knjigu koju mi je posudila, a ja sam se pretvarala da sam je pročitala. Zaista se ne mogu večito gnjaviti svim tim novim pesmama i sličnim stvarima koje se objavljuju. Lady Russell uistinu dosađuje čoveku s novim izdanjima. Ne moraš joj to reći, ali ona haljina što ju je neku veče nosila bila je grozna. Nekad sam mislila da ima ukusa u odevanju, ali na koncertu me bilo sram što sam u njezinu društvu. Držala se tako formalno i veštački, i sjedi tako uspravno! Moji srdačni pozdravi, naravno.«
       »I moji«, »dodao je sir Walter. »S poštovanjem. I možeš joj reći da je uskoro nameravam posetiti. Uljudnost to iziskuje. Ali samo ću ostaviti svoju posetnicu. Jutarnje posete  nisu poštene prema ženama u njezinoj dobi jer se tako malo doteruju. Kad bi barem nosila rumenilo, ne bi se tako bojala da će je neko videti; ali kad sam zadnji put svratio onamo, opazio sam da su zavese odmah spuštene.«
       Dok je njezin otac govorio, začulo se kucanje na vratima. Ko bi to mogao biti? Anne se setila ranijih poseta gospodina Elliota u bilo koje doba i očekivala bi da je to on, ali je znala da je udaljen više od deset kilometara. Nakon uobičajenog razdoblja iščekivanja, čuli su se uobičajeni zvukovi približavanja i u sobu su uvedeni »gospodin Charles Musgrove i njegova gospođa«.
        Iznenađenje je bilo najsnažnija emocija što ju je njihov dolazak izazvao, ali Anne je bilo istinski drago da ih vidi; ni ostalima nije bilo žao, ali im nisu uspeli iskazati pristojnu dobrodošlicu; no čim je postalo jasno da oni, njihova najbliža rodbina, nisu imali nameru boraviti u toj kući, sir Walter i Elizabeth su uspeli srdačno ustati i veoma ih lepo primiti. Stigli su u Bath na nekoliko dana s gospođom Musgrove i odseli u White Hartu. Uskoro su mnogo toga razumeli, ali sve dok sir Walter i Elizabeth nisu odveli Mary u drugi salon i uživali u njezinu divljenju, Anne nije mogla od Charlesa čuti suvislu priču o njihovu dolasku, niti objašnjenje nekih nasmešenih aluzija o posebnom razlogu, što ih je Mary razmetljivo izrekla, kao i o očitoj zbrci kad je reč o tome od koga se sastoji njihovo društvo.
      Tada je otkrila da se sastoji od gospođe Musgrove, Henriette i kapetana Harvillea, osim njih dvoje. Izneo joj je posve običnu, razumljivu priču o svemu tome; priču u kojoj je videla karakterističan postupak. Plan je potaknuo kapetan Harville koji je želeo poslovno otputovati u Bath. Počeo je o tome govoriti pre
nedelju dana, a kako nije imao što raditi, jer je završila sezona lova, Charles je predložio da pođe s njim; gospođi Harville se, izgleda, ta zamisao veoma svidela, kao prednost za njezina muža; ali Mary nije mogla podneti pomisao da će je ostaviti kod kuće, te je zbog toga postala tako nesretna da se dan ili dva činilo kako je sve došlo u pitanje, ili se čak od svega odustalo. No tada su se umešali njegovi majka i otac. Njegova je majka u Bathu imala neke stare prijateljice koje je želela videti; to se smatralo dobrom prilikom da Henrietta pođe i kupi venčanicu za sebe i svoju sestru; ukratko rečeno, na kraju je to postalo društvo njegove majke, a kapetanu Harvilleu je sve olakšano; on i Mary su uključeni kako bi svima bilo ugodno. Stigli su kasno sinoć. Gospođa Harville, njezina deca i kapetan Benwick ostali su s gospodinom Musgroveom i Louisom u Uppercrossu.
       Anne se jedino iznenadila tako brzom razvoju događaja da se već govorilo o Henriettinoj venčanici; tu je očekivala poteškoće koje neće dopustiti tako skoro venčanje, ali je od Charlesa saznala da se nedavno (nakon Maryna poslednjeg pisma) Charlesu Hayteru obratio jedan prijatelj s ponudom da preuzme župu mladca koji je još nekoliko godina neće moći voditi, te da je, uz svoje sadašnje prihode, gotovo siguran da će dobiti nešto trajnije pre isteka tog razdoblja; dve su se porodice složile sa željama mladih ljudi pa će do njihova venčanja verovatno doći za nekoliko meseci, jednako brzo kao i do Louisina.
        »Radi se o veoma dobroj župi«, dodao je Charles «samo četrdeset kilometara od Uppercrossa, u veoma lepom kraju, »krasan deo Dorsetshirea. U središtu nekih od najboljih lovišta u kraljevstvu, okruženo s tri velika zemljoposednika, svaki oprezniji i ljubomorniji od drugih, a kod dvojice od njih trojice Charles Hayter bi mogao dobiti posebno dopuštenje. Premda on to neće ceniti onako kako bi trebao«, »primietio je. »Charles nije posebno oduševljen lovom. To mu je najgora osobina.«
       »Veoma mi je drago, zaista!«, uzviknula je Anne. »Posebno mi je drago da se to dogodilo, te da kod dve sestre, koje obe zaslužuju jednako dobar život i koje su uvek bile tako dobre prijateljice, ugodna iščekivanja jedne neće umanjiti sreću druge – da će biti tako podjednake u svojem prosperitetu i udobnosti. Nadam se da su vaši otac i majka veoma sretni zbog njih dve.«
       » O, da. Moj bi otac bio možda malo više zadovoljan da su gospoda bogatija, ali nema nikakve druge zamerke. Novac, znate, to iziskuje mnogo novca – dve kćeri istodobno – to ne može biti ugodno i moraće se odreći mnogih stvari. Međutim, ne želim reći da one nemaju pravo na to. Veoma se priliči da one dobiju svoj miraz, a mogu reći da je uvek bio veoma dobar, liberalan otac meni. Mary nije ni upola zadovoljna Henriettinim izborom. Nikad nije bila, znate. Ali nije pravedna prema njemu, niti ima dobro mišljenje o Winthropu. Nikako joj ne mogu objasniti vrednost poseda. To je veoma poštena prilika u današnje vreme, a meni se Charles Hayter oduvijek sviđa i sad neću promeniti mišljenje.«
        »Tako divni roditelji kakvi su gospodin i gospođa Musgrove«, rekla je Anne, »trebaju biti sretni zbog svoje dece. Sigurna sam da sve čine kako bi pokazali da su zadovoljni. Kako je krasno za mlade ljude kad su u takvim rukama! Čini se da su vaši otac i majka posve oslobođeni svih onih ambicioznih osećaja koji su doveli do tako mnogo pogrešnih postupaka i čemera, kod mladih i starih! Nadam se da držite da se Louisa posve oporavila?«
     Odgovorio je uz neznatno oklevanje: »Da, verujem da je tako – zaista se oporavila, ali se promenila; više nema trčanja ili skakanja naokolo, nema smejanja ili plesanja; posve je drukčije. Ako neko slučajno samo malo glasnije zatvori vrata, ona se trgne i koprca poput ptičice u vodi, a Benwick po cele dane sedi uz nju, čita joj stihove nešto šapće.«
     Anne se morala nasmiejati. »Znam da to nije po vašem ukusu«, rekla je, »ali zaista verujem da je on krasan mladi čovek.«
      »To svakako jeste. Niko u to ne sumnja, a iskreno se nadam da ne mislite da sam ja tako uskogrudan pa želim da svaki muškarac ima iste ciljeve i užitke kao ja. Silno cenim Benwicka, a kad ga neko uspe navesti da govori, ima mnogo toga reći. Čitanje mu nije nimalo naudilo jer se borio jednako kao što je čitao. On je hrabar momak. Prošli ponedeljak sam ga upoznao bolje nego ikad ranije. Celo jutro smo lovili štakore u velikim sušama mojeg oca, a on je tako dobro odigrao svoju ulogu da mi se otad mnogo više sviđa.«
    Tu ih je prekinula Charlesova obaveza da pođe s ostalima kako bi se divio ogledalima i porculanu; no Anne je čula dovoljno da bi shvatila sadašnje stanje Uppercrossa i radovala se njihovoj sreći; premda je uzdahnula dok se radovala, njezin uzdah nije sadržavao nimalo zavisti. Sigurno bi želela doživeti njihovu sreću kad bi mogla, ali nije želela smanjiti njihovu.
    Poseta je prošla u dobrom raspoloženju. Mary je bila izvrsne volje, uživala je u vedrini i promeni; i bila je tako zadovoljna putovanjem u četveroprežnoj kočiji svoje svekrve, kao i vlastitom netzavisnošću u odnosu na Camden-place, da se svemu divila baš onako kako je trebala i spremno slušala o svim prednostima kuće. Nije ništa očekivala od oca sestre, a njezina je važnost dovoljno porasla zahvaljujući njihovim lepim salonima.
       Elizabeth je kratko vreme silno patila. Osećala je da bi trebali pozvati na večeru gospođu Musgrove i celo njezino društvo, ali nije mogla podneti pomisao da će oni koji su uvek bili tako inferiorni Elliotima od Kellyncha videti razliku u načinu života i smanjivanje broja služinčadi, što bi večera nesumnjivo pokazala. To je bila bitka između pristojnosti i taštine, ali je taština pobedila, a Elizabeth je opet bila zadovoljna. Evo kako je razmišljala: »Staromodne zamisli – seoska gostoljubivost – mi ne priređujemo večere – malo ljudi u Bathu to čini – lady Alicia to nikad ne čini; nije pozvala čak ni obitelj vlastite sestre, mada su ovdje boravili mjesec dana; usuđujem se reći da bi to bilo veoma neugodno za gospođu Musgrove – samo bi je obavezivalo. Sigurna sam da radije ne bi došla – kod nas se ne može ugodno osećati. Pozvaću ih samo u posetu; to će biti mnogo bolje – to će biti nešto novo. Ranije nisu videli dva takva salona. Rado će doći sutra uveče. To će biti obična zabava – malena, ali veoma otmena.« To je zadovoljilo Elizabeth; a kad je pozvala dvoje prisutnih, uz obećanje da će pozvati i odsutne, Mary je bila jednako zadovoljna. Posebno je želela upoznali gospodina Elliota i biti predstavljena lady Dalrymple i gospođici Carteret koje su, srećom, već pozvane; nije mogla zamisliti veću sreću. Gospođica Elliot je trebala imati čast tokom jutra posetiti gospođu Musgrove, a Anne je odmah pošla s Charlesom i Mary kako bi videla nju i Henriettu.
    Njezina  planirana poseta lady Russell morala se odgoditi. Sve troje je na nekoliko minuta svratilo u Rivers-street, ali Anne je samu sebe uverila da dan odgađanja planiranog razgovora ne može imati nikakve posledice, te je požurila prema White Hartu kako bi opet videla prijatelje i društvo iz prošle jeseni, osećajući nestrpljivost i radost kojima su pridonela mnoga zbivanja.
      Našli su gospođu Musgrove i njezinu kćer same u sobi, a obe su je veoma ljubazno dočekale. Henrietta je bila tačno u očekivanom stanju nedavno poboljšanih izgleda i nove sreće, a to ju je ispunilo poštovanjem i zanimanjem za svakoga ko joj se ranije makar malo sviđao, a gospođa Musgrove ju je istinski volela nakon što se pokazala onako korisnom kad su bili u nevoljama. To je bila srdačnost, i toplina, i iskrenost u kojima je Ann još više uživala zbog žalosnog izostanka takvih osećaja kod kuće. Molile su je da im pokloni što više svojeg vremena, pozvale su je za svaki dan i na celi dan, ili bolje rečeno, smatrale su je delom porodice; a zauzvrat, ona se prirodno vratila svojem uobičajenom ponašanju pružanja pažnje i pomoći; kad ih je Charles ostavio zajedno, slušala je priču gospođe Musgrove o Louisi i Henriettinu o sebi; davala je mišljenja o situaciji u Bathu i preporučivala im prodavaonice; uz intervale kako bi Mary pružila svaku pomoć što ju je tražila, od popravljanja njezinih vrpci do rešavanja njenih računa, od pronalaženja njezinih ključeva i drugih sitnica do nastojanja da je ueri kako je niko ne iskorištava; Mary je, zabavljajući se jer je kao i obično stajala kraj prozora s kojeg se pružao pogled na ulaz u dvoranu u kojoj se crpi i pije lekovita voda, i koja je mesto mnogih društvenih aktivnosti, povremeno dolazila do takvih zaključaka.
         Moglo se očekivati jutro posvemašnje zbrke. Veliko društvo' u hotelu garantovalo je promenjive, nemirne situacije. U prvih pet minuta stiglo je pisamce, u sledećim paket, a Anne nije onde bila ni pola sata kad se njihova trpezarija, bez obzira na to kako prostrana, doimala više nego napola puna; skupina starih prijateljica sedela je oko gospođe Musgrove, a Charles se vratio s kapetanima Harvilleom i Wentworthom. Pojavljivanje ovog drugog nije joj moglo prirediti posebno veliko iznenađenje. Nije mogla potisnuti osećaj da će ih dolazak njihovih zajedničkih prijatelja uskoro opet spojiti. Njihov je posljednji susret bio izrazito važan jer je oslobodio njegove osećaje; iz toga je došla do predivnog zaključka; ali se bojala da njime još uvek vlada isto nesretno uverenje koje ga je navelo da žurno iziđe iz koncertne dvorane. Činilo se da joj ne želi biti dovoljno blizu za razgovor.
      Nastojala je biti smirena, dopustiti da se situacija razvija svojim tokom, i pokušala razmišljati na sledeći način: »Zasigurno, ako postoji stalna privrženost na obe strane, naša će se srca uskoro razumeti. Nismo dečak i devojčica da bismo bili sitničavi i razdražljivi, zavedeni trenutnim nesmotrenostima, da se obesno poigravamo vlastitom srećom.« A ipak, nekoliko minuta kasnije, osetila je da bi ih boravak u istom društvu, u danim okolnostima, mogao izložiti     nesmotrenostima i pogrešnim tumačenjima najštetnije vrste.
       »Anne!«, uzviknula je Mary koja je još uvek stajala kraj prozora. »Onde je gospođa Clay, sigurna san, stoji ispod kolonade, a s njom je neki džentlmen. Maločas sam ih videla kako su se pojavili iza ugla iz Bath-streeta. Čini se da su zadubljeni u razgovor. Ko je to? Doći i reci mi. Nebesa! Sećam se. To je gospodin Elliot.«
       »Ne«, brzo je rekla Anne, »ne može biti gospodin Elliot, uveravam te. Jutros u devet je trebao otići iz Batha, a vratiće se tek sutra.«
     Dok je govorila, osećala je kako je kapetan Wentworth promatra; svest o tome ju je uzrujavala i izazvala njezinu nelagodu, pa je požalila da je tako mnogo rekla, bez obzira koliko bilo jednostavno. Mary nije bila nimalo zadovoljna time što joj je rečeno da ne poznaje vlastitog bratića, pa je počela toplo govoriti o porodičnim crtama lica i odlučno tvrditi da to ipak jest gospodin Elliot, ponovno pozvavši Anne da dođe i sama pogleda, ali Anne se nije kanila pomaknuti, te je nastojala ostati mirna i nezabrinuta. Međutim, njezina se teskoba vratila kad je videla kako dve ili tri dame razmenjuju značajne osmehe i poglede, kao da veruju da im je poznata njezina tajna. Bilo je očito da su se glasine o njoj proširile; usledila je kratka pauza koja kao da je obećavala da će se sad još više proširiti.
       »Molim te, dođi, Anne«, zvala je Mary, »dođi i sama pogledaj. Zakasnićeš ako ne požuriš. Razdvajaju se, rukuju se. On se okreće. Da ne poznajem gospodina Elliota, doista! Čini se da si zaboravila sve o Lymeu.«
       Kako bi smirila Mary, i možda prikrila vlastitu nelagodu, Anne je ipak prišla prozoru. Stigla je na vreme da bi potvrdila kako to zaista jest gospodin Elliot (što nikako ne bi poverovala) pre nego je nestao na jednoj strani, a gospođa Clay se brzim koracima udaljavala na drugu. Potisnula je iznenađenje koje je morala osećati jer se činilo da su dve osobe posve oprečnih interesa tako prijateljski razgovarale, te mirno rekla: »Da, to je svakako gospodin Elliot. Valjda je promenio vreme svog odlaska, to je sve – ili sam možda pogrešila; možda nisam pažljivo slušala.« Vratila se do svoje stolice, pribrana i s nadom da je to uspešno izvela.
      Tada su gosti otišli, a Charles je, nakon što ih je uljudno ispratio, napravio grimasu i šaljivo prigovorio njihovu dolasku, počeo rečima:
      »Dakle, majko, učinio sam za tebe nešto što će ti se sviđati. Bio sam u pozorištu i rezervisao ložu za sutra uveče. Nisam li ja dobar momak? Znam da voliš pogledati predstavu, a ima mesta za sve nas. Devet osoba može stati unutra. Pozvao sam kapetana Wentwortha. Anne će nam se sigurno rado pridružiti, siguran sam. Svi volimo dobru predstavu. Nisam li dobro učinio, majko?«       
      Gospođa Musgrove je vedro počela izražavati svoje zadovoljstvo time, ako se sviđa Henrietti i svima ostalima, kad ju je Mary prekinula uzvikom:
    »  Nebesa, Charles! Kako ti tako nešto može pasti na pamet? Rezervisati ložu za sutra uveče! Zar si zaboravio da smo sutra uveče pozvani u Camden-place? Te da smo posebno pozvani kako bismo upoznali lady Dalrymple i njezinu kćer, kao i gospodina Elliota – sve važne porodične  veze – upravo zato da im budemo predstavljeni? Kako možeš biti tako zaboravljiv?«
      »Uf! Uf!«, odgovorio je Charles. »Šta je večernja zabava? Nikad vredna pamćenja. Tvoj nas je otac mogao pozvati na večeru, mislim, da nas je želeo videti. Ti možeš postupiti kako god želiš, ali ja ću poći u pozorište.«
     »O, Charles, tvrdim da će biti veoma neugodno ako to učiniš! Obećao si da ćeš doći.«
       »Ne, nisam obećao. Samo sam se smijuljio i naklonio, i izgovorio reč 'sretan'. U tome nema nikakva obećanja.«
        »Ali moraš poći, Charles. Bilo bi neoprostivo da ne dođeš. Pozvani smo upravo sa svrhom upoznavanja. Uvek je postojala velika povezanost između obitelji Dalrymple i nas. Ni na jednoj se strani nikad ništa nije dogodilo a da nije bilo odmah objavljeno. Mi smo veoma blizak rod, znaš; i gospodin Elliot, s kojim bi se posebno trebao upoznati! Gospodinu Elliotu dugujemo svu pažnju. Samo pomisli, naslednik mojeg oca – budući predstavnik porodice.
       »Nemoj mi govoriti o naslednicima i predstavnicima!«, uzviknuo je Charles. »Ja nisam jedan od onih koji zanemaruju trenutnu moć kako bi se klanjali nekomu u usponu. Ako neću poći radi tvojeg oca, mislim da bi bilo sablažnjivo kad bih pošao radi njegova naslednika. Što je meni gospodin Elliot?«
      Nemarne reči mnogo su značile Anne koja je videla da je kapetan Wentworth pozorno slušao, gledajući i slušajući celom svojom dušom, te da je na njegove poslednje reči svoj upitni pogled skrenuo s Charlesa na nju.
         Charles i Mary nastavili su razgovor na isti način; on, napola ozbiljno i napola u šali, govoreći u prilog pozorišta, a ona, veoma ozbiljna, tomu se protivila i svima stavila do znanja da bi se osećala veoma neugodno kad bi oni bez nje otišli u pozorište, jer ona je čvrsto odlučila poći u Camden-place. Umešala se gospođa Musgrove.
        »Bolje da to odgodimo, Charles, najbolje da se vratiš onamo i promeniš rezervaciju za utorak. Bila bi šteta da se razdvojimo; izgubili bismo i gospođicu Anne ako je kod njezina oca zabava, a sigurna sam da ni Henrietta ni ja ne bismo uživale u pozorištu  ako gospođica Anne ne bi mogla biti s nama.«
       Anne je osetila veliku zahvalnost na takvoj ljubaznosti, a još više zato što joj je to pružilo priliku da odlučno kaže:
      »Kad bi to zavisilo samo o mojim sklonostima, gospođo, zabava kod kuće (osim zbog Mary) ne bi bila ni najmanja zapreka. Nimalo ne uživam u takvim druženjima i rado bih to zamenila za predstavu, posebno u vašem društvu. No možda je bolje da to ne pokušavam.«
       Izgovorila je to, ali je drhtala kad je završila, svesna da su se njezine reči slušale, ne usuđujući se ni pokušati pogledati kakav je njihov učinak. Uskoro su se svi složili da bi trebalo odgoditi pozorište za utorak. Charles je još neko vreme zadirkivao svoju ženu, tvrdeći da će on sutradan poći na predstavu, makar niko drugi ne ide.
      Kapetan Wentworth je ustao sa svog mesta i prišao kaminu; verovatno kako bi se uskoro potom udaljio od kamina i diskretno se približio Anne.
      »Niste tako dugo u Bathu«, rekao je, »da biste uživali u večernjim zabavama koje se ovde priređuju.«
        »O, ne. Na takvim zabavama nema ničega za mene. Nisam nikakva kartašica.«
       »Ranije niste bili, znam. Nije vam se sviđalo igranje karata, ali vreme donosi promene.«
       »Nisam se još toliko promenila!«, uzviknula je Anne i ućuteala, strahujući da ga je možda pogrešno shvatila. Nakon što je nekoliko trenutaka čekao, veoma je osećajno rekao: »To je zaista veliko razdoblje! Osam i po godina je veliko razdoblje!«
       Pitanje je li nameravao  nastaviti prepušteno je Anneinoj mašti i razmišljanju u mirnijim trenucima jer, dok je i dalje u glavi čula reči što ih je izgovorio, Henrietta je prešla na druge teme, želeći slobodno vreme iskoristiti za izlazak; molila ih je neka ne gube vreme jer bi još neko mogao doći u posetu.
      Morali su se pokrenuti. Anne je rekla da je posve spremna, a tako je nastojala i izgledati; ali je osećala da kad bi Henrietta mogla znati s koliko je žaljenja i nevoljkosti ustala sa svoje stolice, pripremajući se za izlazak, u svojem bi srcu našla sažaljenje za nju. Međutim, njihove su pripreme naglo prekinute. Čuli su se alarmantni zvukovi; približavali su se drugi posetioci i vrata su naglo otvorena za sir Waltera i gospođicu Elliot, a njihovo pojavljivanje kao da je izazvalo opštu potištenost. Anne je odmah osetila deprimiranost, a gde god je pogledala, videla je simptome istog. Ugodnost, ležernost, vedrina u prostoriji naglo su nestale, pretvorene u hladnu prisebnost, odlučnu tišinu ili suhoparne razgovore koji odgovaraju hladnoj otmenosti njezina oca i sestre. Kako je ponižavajuće osećati da je tako!
       Jedna joj je pojedinost ipak pružila malo zadovoljstva. Oboje su ponovno pozdravili kapetana Wentwortha, a Elizabeth je to učinila ljubaznije nego ranije. Čak mu se jednom obratila, a pogledala ga je više nego jednom. Zapravo, Elizabeth je prilično promenila svoje ponašanje. Ono što je usledilo objasnilo je tu činjenicu. Nakon nekoliko minuta potraćenih na prikladne besmislice počela je usmeno pozivati na zabavu koja će ispuniti sve njihove obaveze prema Musgroveima. »Sutra uveče, kako biste upoznali nekoliko prijatelja, ništa formalno.« Sve je to rečeno veoma uljudno i posetnice kojima se opskrbila, »Gospođica Elliot kod kuće«, stavljen su na stol uz ljubazan osmeh koji ih je sve obuhvatio; a jedan osmeh i jedna posetnica upućeni su  direktno kapetanu Wentworthu. Zapravo, Elizabeth je već dovoljno dugo boravila u Bathu da bi razumela važnost čoveka kakav je on postao. Prošlost više ništa nije značila. U sadašnjosti je važno to da će se kapetan Wentworth lepo uklopiti u njezinu salonu. Posetnice su podeljene, a sir Walter i Elizabeth su ustali i nestali.     
      Prekid je bio kratkotrajan, mada neugodan; ležernost i živahnost vratila se među većinu onih koji su ostali, čim su se za njima zatvorila vrata, ali ne i Anne. Mogla je misliti jedino na poziv kojemu je prisustvovala  s takvom zapanjenošću; kao i o načinu na koji je primljen, načinu nejasna značenja, iznenađenja pre nego zadovoljstva, uljudnog prihvaćanja, ali ne zadovoljstva. Poznavala ga je; videla je prezir u njegovim očima i nije mogla verovati da je odlučio takav poziv prihvati kao iskupljenje za sve bezobraštine iz prošlosti. Opet ju je obuzela potištenost. Nakon njihova odlaska držao je posetnicu u ruci kao da duboko razmišlja o pozivu.
       »Samo pomislite kako je Elizabeth sve uključila!«, veoma je glasno šapnula Mary. »Ne čudim se da je kapetan Wentworth tako ushićen! Vidite da ne može ispustiti poetnicu iz ruke.«
       Anne je uhvatila njegov pogled, videla kako su mu obrazi porumeneli, usta mu se na trenutak prezirno iskrivila, a potom se okrenuo kako ona više ne bi videla ni čula ništa što bi je uzrujalo.
       Društvo se razdvojilo. Gospoda su imala svoje ciljeve, a dame su pošle svojim poslom; više se nisu sreli dok je Anne bila s njima. Molile su je da se vrati s njima na večeru i ostane ceo dan uz njih; no njezin je duh tako dugo bio napet da se trenutno nije osećala sposobnom za dodatnim druženjem, već samo za povratak kući gde će moći da ćuti i onoliko koliko bude htela.
       Stoga im je obećala da će s njima provesti celo jutro sledećega dana i vratila se u Camden-place, a onde je provela veče uglavnom slušajući kako se Elizabeth i gospođa Clay dogovaraju oko priprema za sutrašnju zabavu, često spominju broj pozvanih osoba, neprestano uvode nove pojedinosti koje će zabavu učiniti najotmjenijom te vrste u Bathu, a potajno se mučila beskonačnim pitanjem hoće li kapetan Wentworth doći ili ne. One su bile sigurne da hoće, ali za nju je to bila mučna zabrinutost koja ju nije napuštala ni na pet minuta. Uglavnom je mislila da će doći, jer je  držala da bi trebao, ali taj slučaj nikako nije uspevala oblikovati u neki pozitivni čin dužnosti uviđavnosti, već upravo suprotnih osećaja.
     Iz tih se mračnih razmišljanja i nemirne uzrujanosti trgnula jedino kako bi gospođi Clay stavila do znanja da ju je videla u društvu gospodina Elliota tri sata nakon što je trebao otputovati iz Batha; nakon što je uzalud čekala da dama sama spomene taj razgovor, odlučila ga je ona spomenuti; činilo joj se da se na licu gospođe Clay pojavio izraz krivice dok ju je slušala. Bio je letimičan, nestao je u trenu, ali Anne je mogla zamisliti da je onde videla pokazatelje da je morala, usled neke komplikacije ili njegova nadmoćnog autoriteta, slušati (možda pola sata) njegove lekcije i restrikcije po pitanju svojih planova koji se odnose na sir Waltera. Međutim, veoma uspješno glumeći prirodnost, uskliknula je:
      »O, Bože! Sasvim tačno. Samo pomislite, gospođice Elliot, na svoje veliko iznenađenje srela sam gospodina Elliota u Bath-streetu! Nikad se nisam više zapanjila. Okrenuo se i otpratio me do dvorane s lekovitom vodom. Nešto ga je sprečilo od odlaska u Thornberry, ali sam zaboravila šta – jer mi se žurilo i nisam se mogla zadržavati, ali samo mogu reći kako je čvrsto odlučio da na povratku neće kasniti. Želeo je znati koliko će rano sutra biti primljen. Neprestano je govorio o 'sutradan', a očito je da sam i ja neprestano zaokupljena time otkako sam ušla u kuću i saznala za proširenje vašeg plana i sve što se dogodilo, inače ne bih tako potpuno zaboravila na susret s njim.«

23


      Prošao je samo jedan dan od Anneina razgovora s gospođom Smith, ali je usledilo nešto zanimljivije, a sad joj je tako malo značilo ponašanje gospodina Elliota, osim po njegovim učincima u jednom području, te je idućeg jutra opet odgodila svoju posetu u Rivers-street. Obećala je da će vreme od doručka do večere provesti u društvu porodice Musgrove. Njezina je sudbina određena, a karakter gospodina Elliota, jednako kao Šeherezadina glava , mora preživeti još jedan dan. Međutim, nije mogla stići onamo kako je dogovoreno; vreme je bilo loše, a ona je žalila zbog kiše zbog svojih prijatelja, ali i zbog sebe jer nije mogla odmah krenuti. Kad je stigla u White Hart i zaputila se u pravi apartman, shvatila je da nije stigla na vreme, niti je bila prva. Onde je zatekla gospođu Musgrove u razgovoru s gospođom Croft i kapetana Harvillea u razgovoru s kapetanom Wentworthom; potom je odmah čula da su Mary i Henrietta, previše nestrpljive da bi čekale, izašle čim se razvedrilo, a gospođa Musgrove je dobila stroge upute da je onde zadrži dok se one ne vrate. Morala se jedino pokoriti, sesti, ponašati se se pribrano i odmah osetiti svu onu uzbuđenost koju je očekivala, ali ne tako rano ujutro. Nije bilo odgode, nikakva gubljenja vremena. Odmah je utonula duboko u reću takva čemera, ili čemer takve sreće. Dve minute nakon što je ušla u sobu, kapetan Wentworth je rekao:
      »Napisaćemo pismo o kojem smo razgovarali, Harville, sada, ako mi daš pribor.«
     Sav je pribor bio pri ruci, na zasebnom stolu; pošao je onamo, svima okrenuo leđa i počeo pisati.
     Gospođa Musgrove je gospođi Croft pričala o zarukama svoje najstarije kćeri, upravo onim neprikladnim tonom koji je bio savršeno čujan mada je trebao biti šapat. Anne je osećala da nije uključena u razgovor, a ipak, budući da se kapetan Harville doimao zamišljenim i neraspoloženim za razgovor, nije mogla izbeći slušanje mnogih nepoželjnih pojedinosti, kao što su: »Gospodin Musgrove i moj šurjak Hayter tako su se često sastajali da bi se o svemu dogovorili; što je moj brat rekao jednoga dana, a šta je gospodin Musgrove predložio narednoga, što se dogodilo mojoj sestri Hayter, štoa su želeli mladi ljudi, šta sam ja u početku rekla da mi je posve neprihvatljivo, ali su me kasnije uverili u suprotno«, te još mnogo slične otvorene komunikacije. Pojedinosti koje, čak i uz sve prednosti ukusa i profinjenosti što ih dobra gospođa Musgrove nije mogla dati, mogle bi biti zanimljive jedino onima kojih se to tiče. Gospođa Croft je dobronamerno slušala, a kad god je nešto rekla, to je bilo veoma razumno. Anne se nadala da su obojica džentlmena previše zaokupljena sobom da bi to čuli.
       »I tako, gospođo, kad se sve to uzme u obzir«, rekla je gospođa Musgrove svojim glasnim šaptom, »mada smo možda želeli da bude drukčije, ipak smo mislili da ne bi bilo pravedno dalje odugovlačiti; jer Charles Hayter je to silno želeo, a Henrietta je gotovo jednako nestrpljiva; tako smo zaključili kako je najbolje da se odmah venčaju i daju sve od sebe, kao što su mnogi drugi pre njih činili. U svakom slučaju, rekla sam, to će biti bolje nego duge zaruke.«
      »Upravo sam to i ja kanila primetiti«, uzviknula je gospođa Croft. »Više mi se sviđa da mladi ljudi počnu s malim prihodima i zajedno se bore protiv poteškoća nego da budu dugo zaručeni. Uvek mislim da nikakva zajednička ...« 
     »O, draga gospođo Croft!«, uzviknula je gospođa Musgrove, nesposobna dopustiti joj da završi rečenicu. »Nema ničega od čega zazirem tako kao od dugih zaruka mladih ljudi. Nikada to nisam želela za svoju decu. Sve je to krasno, običavala sam reći, da su mladi ljudi zaručeni, ako postoji sigurnost da će se moći venčati za šest meseci, ili čak za dvanaest, ali dugotrajne zaruke!«
    Da, draga gospođo«, rekla je gospođa Croft, »ili nesigurne zaruke; zaruke koje mogu dugo trajati; počinju a da se ne zna da će u zakazano vreme postojati uvjeti za sklapanje braka. Držim da je to veoma nesigurno i nimalo mudro, a mislim da bi svi roditelji to trebali sprečiti ako mogu.«
       Anne je tu otkrila nešto zanimljivo. Osetila je kako se to može primeniti na nju, osetila u nervoznom treperenju celog tela, a istovremeno kad su njezine oči instinktivno pogledale prema udaljenom stolu, pero kapetana Wentwortha prestalo se micati, podigao je glavu, zastao, slušao, a u idućem se trenutku okrenuo i hitro pogledao nju.
           Dve su dame nastavile razgovarati, ponavljati iste prihvaćene istine, naglašavati ih primerima suprotnog ponašanja koji su loše završili, koje su uspele zapaziti, ali Anne ništa nije jasno čula; to je bilo samo zujanje reči u njezinim ušima, njezin je um bio u haotičnom stanju.
       Kapetan Harville, koji zapravo nije čuo ništa od svega toga, sad je ustao i prišao prozoru; činilo se da ga Anne posmatra, mada je to činila posve odsutna duhom, i postupno je shvatila da je poziva neka mu se pridruži onde gde je stajao. Gledao ju je sa smiješkom i napravio neznatnu kretnju glavom koja kao da je govorila: »Dođite k meni, imam vam nešto reći«, a iskrena, smirena uljudnost držanja, koja je ukazivala na osećaje starijeg poznanika no što je zapravo bio, uvelike je naglasila poziv. Ustala je i pošla prema njemu. Prozor kraj kojeg je stajao nalazio se na drugom kraju prostorije u odnosu na mesto gde su sedele dve dame, a premda je bio bliže kapetanu Wentworthu, ne baš jako blizu. Kad mu se pridružila, na licu kapetana Harvillea opet se pojavio ozbiljan, zamišljen izraz koji mu je, čini se, bio svojstven.
       »Pogledajte ovo«, rekao je, odmotao paket u svojoj ruci i pokazao malenu minijaturu, »znate li ko je to?«
      »Svakako, kapetan Benwick.«
        »Da, i možete pogoditi za koga je. Ali (dubokim tonom) nije napravljena za nju. Gospođice Elliot, sećate li se naših zajedničkih šetnji u Lymeu i kako smo tugovali zbog njega? Tada nisam ni pomislio – nije važno. Ovo je nacrtano u Južnoj Africi. Onde je upoznao veštog mladog nemačkog slikara i, u skladu s obećanjem što ga je dao mojoj sirotoj sestri, pozirao mu i odneo sliku kući, za nju. Ja sad imam zadatak propisno je isporučiti drugoj! To mi je povereno! Ali koga je drugoga to mogao zamoliti? Nadam se da mu neću zameriti. Nije mi žao, doista, prepustiti zadatak drugomu. On je to preuzeo na sebe (pogledavši kapetana Wentwortha), sad piše o tome.« Usna mu je zadrhtala kad je dodao: »Jadna Fanny! Ona njega ne bi tako brzo zaboravila!«
       »Ne«, odgovorila je Anne tihim, osećajnim glasom. »To lako mogu verovati.«
       »Ona nije imala takvu narav. Ona je ludovala za njim.«
        »To ne bi bilo u naravi niti jedne žene koja istinski voli.«
        Kapetan Harville se nasmiešio i rekao: »Zar to tvrdite za svoj spol?«     
     Odgovorila je na pitanje, također se smešeći: »Da. Mi sigurno ne zaboravljamo vas onako brzo kako vi zaboravljate nas. To je, možda, naša sudbina pre nego zasluga. Ne možemo si pomoći. Živimo kod kuće, mirno, između četiri zida, i naši nas osećaji ispunjavaju. Vi ste primorani na drukčiji život. Uvek imate neko zanimanje, ciljeve, poslove ove ili one vrste, što vas odmah vraća u svet, a stalna zauzetost i promene uskoro oslabe utiske.«   
     »Prihvaćtajući vašu tvrdnju da svet sve to tako brzo čini za muškarce (no, mislim da to ipak neću prihvatiti), to ne vredi za Benwicka. Nije se morao ničim bavili. Sklapanje mira ga je nateralo da se iskrca upravo u kobnom trenutku, a otad je živeo s nama, u nasem malom porodičbnom krugu.«
        »Istina«, »rekla je Anne, »prava istina; nisam se toga setila, ali što ćemo sad reći, kapetane Harville? Ako do promene nije došlo pod uticajem vanjskih okolnosti, onda je ona proizišla iznutra; zasigurno je reč o naravi, muškoj naravi, koja je to učinila za kapetana Benwicka.«
      »Ne, ne, nije rieč o muškoj naravi. Ne mogu prihvatiti da je u čovekovoj naravi, više nego u ženinoj, da bude nepostojan i zaboravi onu koju voli, ili ju je voleo. Verujem u suprotno. Verujem u pravu analogiju između naših fizičkih i mentalnih osobina; a kako su naša tela fizički snažnija, naši su osećaji također snažniji; sposobni podneti svakojake nepravde i izdržati najgore nedaće.«
       »Vaši osećaji možda jesu snažniji«, »odgovorila je Anne, »ali u duhu iste analogije mogu ustvrditi da su naši nežniji. Muškarac je izdržljiviji od žene, ali ne živi duže; što točno objašnjava moj stav o naravi njihove privrženosti. Ne, za vas bi bilo previše teško kad bi bilo drukčije. Imate dovoljno poteškoća, oskudica i opasnosti s kojima se morate boriti. Uvek naporno radite i trudite se, izloženi ste svakoj opasnosti i nevolji. Vaš dom, zemlja, prijatelji, svi nešto čekuju od vas. Ne možete svojim zvati ni vreme, ni zdravlje i život. Bilo bi doista previše teško«, izustila je drhtavim glasom, »kad bi se svemu tome dodali ženski osećaji.«
     »Nikad se nećemo složiti po tom pitanju«, počeo je govoriti kapetan Harville kad je tihi zvuk odvukao njihovu pažnju na dotad posve tihi deo prostorije kapetana Wentwortha. Radilo se samo o tome da je njegovo pero palo, ali se Anne iznenadila kad je videla da im je bliže no što je očekivala, a također je bila napola sklona posumnjati da je pero palo zato što je bio zaokupljen njima, nastojao je čuti šta govore, mada nije verovala da mu je to uspelo.
           »Jesi li završio pismo?«, pitao je kapetan Harville.
             »Ne posve, još nekoliko rečenica. Trebao bih završiti za pet minuta.«     
            »Meni se nigde ne žuri. Bitću spreman kad i ti. Ovde sam u veoma dobrom društvu«, nasmešio se Anne, »dobro opskrbljen i ništa mi ne nedostaje. Nema baš nikakve žurbe. Dakle, gospođice Elliot«, sad je opet govorio tišim glasom, »kao što sam rekao, zasigurno se nikad nećemo složiti po tom pitanju. Verovatno se niti jedan muškarac i žena u tome ne bi složili. No dopustite da primetim kako vas pobijaju sva književna dela, sve priče, proza i poezija. Kad bih imao Benwickovo pamćenje, začas bih vam mogao navesti pedeset citata u prilog svojoj tvrdnji, a mislim da nikad u životu nisam otvorio knjigu u kojoj nije pisalo nešto o nepostojanosti žene. Pesme i poslovice, sve govori o ženskoj prevrtljivosti. No možda ćete reći da su sve to napisali muškarci.«
         »Možda hoću. Da, da, ako nemate ništa protiv, nemojte navoditi primere iz knjiga. Muškarci su imali golemu prednost u odnosu na nas kad je reč o pričanju njihove priče. Obrazovanje je oduvek stajalo njima na raspolaganju, u daleko višem stepenu; pero je bilo u njihovim rukama. Neću prihvatiti nikakav dokaz iz knjiga.«
     »Ali kako ćemo bilo što dokazati?«
         »Nikad nećemo. Ne možemo očekivati da ćemo ikada dokazati nešto u tom smislu. To je razlika u mišljenju koja ne prihvaćta nikakve dokaze. Verovatno oboje polazimo od malene pristranosti vlastitom polu, a toj pristranosti dodajemo okolnosti u korist iste do kojih je došlo unutar našega kruga; mnoge od tih okolnosti (možda upravo oni slučajevi koji imaju najviše upliva na nas) mogu biti upravo one o kojima se ne može otvoreno govoriti a da se ne izda nečije poverenje, ili na neki način kažemo ono što ne bi trebalo reći.
       Ah!«, uzviknuo je kapetan Harville veoma osećajnim tonom. »Kad bih vas barem mogao navesti da shvatite koliko muškarac pati kad poslednji put pogleda svoju ženu i decu, posmatra čamac kojim ih je poslao na obalu sve dok je na vidiku, a potom se okreće i kaže: »Bog zna hoćemo li se opet videti!« A kasnije, kad bih vam mogao opisati sreću njegove duše kad ih ipak ponovno vidi; kad, prilikom povratka nakon dvanaest meseci izbivanja, možda, mora skrenuti u drugu luku, računa koliko bi brzo mogli stići onamo, pretvarajući se da sam sebe zavarava i govori: »Ne mogu stići ovamo do tog dana«, ali se celo vreme nada da će ih videti dvanaest sati ranije, a kad ih napokon vidi kako dolaze, kao da im je nebo dalo krila, želi da je to bilo još mnogo sati ranije! Kad bih vam mogao sve to objasniti, kao i sve što muškarac može podneti i učiniti, i uživa činiti za dobrobit tih najvećih vrednosti svojega postojanja! Govorim, znate, samo o muškarcima koji imaju srca!«, emotivno je pritisnuo svoje srce.
       »Oh!«, impulzivno je uzviknula Anne. »Nadam se da sam pravedna prema svemu što vi osećate, kao i oni koji su vam slični. Ne daj Bože da podcenim tople i verne osećaje bilo kojeg stvorenja. Zavredila bih posvemašnji prezir kad bih se usudila reći da su istinska privrženost i postojanost poznate samo ženama. Ne, verujem da ste sposobni za sve veliko i lepo u vašim brakovima. Verujem da možete uložiti svaki važan napor i porodičnu strpljivost pod uslovom – ako smem to reći – pod uslovom da imate objekat. Želim reći, dok je žena koju volite živa, i živi za vas. Jedina privilegija koju prisvajam za vlastiti pol (nije osobito zavidna, ne morate žudeti za tim) jest ta da volimo duže i nakon što nestane svaka nada.«
       U tom trenutku više nije mogla izustiti niti jednu rečenicu; srce joj je bilo previše ispunjeno; jedva je disala.
       »Vi ste dobra duša«, rekao je kapetan Harville i dotaknuo joj ruku. »S vama se čovek ne može prepirati. A kad mislim na Benwicka, držaću jezik za zubima.«       
      Njihova je pozornost skrenuta na druge. Gospođa Croft se opraštala.
     »Ovde se, Frederick, ti i ja rastajemo, verujem«, rekla je. »Ja idem kući, a ti imaš dogovor sa svojim prijateljem. Možda ćemo večeras imati to zadovoljstvo da se svi opet nađemo na vašoj zabavi.« Okrenula se prema Anne. »Jučer smo primili posetnicu vaše sestre, i koliko sam shvatila, Frederick ju je takođe dobio, mada je ja nisam videla; slobodan si večeras, Frederick, nisi li, jednako kao i mi?«
       Kapetan Wentworth je veoma žurno savijao pismo, te ili nije mogao ili nije želeo jasno odgovoriti.
      »Da«, rekao je, »sasvim toačno, ovde se rastajemo, ali Harville i ja ćemo uskoro doći za tobom, to jest, Harville, ako si spreman, ja ću biti gotov za pola minute. Znam da ti neće biti žao da krenemo. Stojim ti na usluzi za pola minute.«       
      Gospođa Croft je tada otišla, a kapetan Wentworth, nakon što je veoma brzo zapečatio svoje pismo, doista je bio spreman; čak se činio veoma užurbano i uzbuđeno, što je pokazivalo njegovu nestrpljivost da što pre ode. Anne nije znala kako bi to shvatila. Dobila je najljubaznije »dobro jutro, Bog vas blagoslovio« od kapetana Harvillea, ali od njega niti jedne reči, niti pogleda.
        Međutim, imala je samo toliko vremena da se približi stolu za kojim je pisao kad je čula korake kako se vraćaju; vrata su se otvorila; to je bio on. Ispričao se, rekavši da je zaboravio rukavice i odmah pošao do stola za pisanje; leđima okrenut prema gospođi Musgrove, ispod raširenih papira izvukao je pismo, stavio ga pred Anne i pogledao je očima punim usrdne molbe, a potom je žurno pokupio svoje rukavice i opet izišao, gotovo pre nego je gospođa Musgrove uopšte shvatila da se vratio – sve je trajalo samo trenutak!
         Revolucija koju je jedan trenutak izazvao u Anne nije se mogla opisati. Pismo na kojem je jedva čitljivo pisalo »Za gospođicu A. E.« očito je bilo ono što ga je tako žurno presavio. Dok je navodno pisao samo kapetanu Benwicku, on je također pisao njoj! O sadržaju tog pisma zavisi sve što joj ovaj svet može pružiti! Sve je bilo moguće, svemu se moglo prkositi lakše nego neizvesnosti. Gospođa Musgrove je nešto radila za svojim stolom; morala se nadati da će joj to osigurati dovoljno vremena, pa je sela na stolicu koju je on maločas zauzimao, naslonila se onamo gde se on naslanjao i pisao, a njezine su oči gutale sledeće r
reči:

 Više ne mogu slušati u tišini. Moram vam se obratiti onim sredstvima koja su mi dostupna. Razdirete mi dušu. Ja sam napola agonija, napola nada. Nemojte mi reći da sam zakasnio, da su takvi dragoceni osećaji zauvek nestali. Nudim vam ponovno sebe sa srcem koje vam još više pripada nego pre osam i po godina kad ste ga umalo slomili. Nemojte se usuditi reći da muškarac zaboravlja brže nego žena, da njegova ljubav ranije umire. Nisam voleo nikoga osim vas. Možda sam bio nepravedan, bio sam slab i kivan, ali nikad prevrtljiv. Samo ste me vi doveli u Bath. Samo zbog vas ja razmišljam i planiram. Niste li to shvatili? Zar je moguće da niste razumeli moje želje? Ne bih čekao ni ovih deset dana da sam mogao proniknuti u vaše osećaje, kao što mislim da ste vi zasigurno proniknuli u moje. Jedva mogu pisati. Svakog trenutka čujem nešto što me svlada. Spuštate glas, ali ja mogu razaznati tonove toga glasa što drugima ne bi uspelo. Predobro, predivno stvorenje! Doista ste pravični prema nama. Verujete da postoji istinska privrženost i postojanost među muškarcima. Verujte da je najgorljivija, posve nepokolebljiva kod 
F. W. 
Moram poći, nesiguran u svoju sudbinu, ali vratiću se ovamo, ili ću slediti vaše društvo, što skorije. Jedna reč, jedan pogled odlučiće hoću li u kuću vašeg oca ući večeras, ili nikad.


       Od takvog se pisma nije mogla brzo oporaviti. Možda bi je smirilo pola sata samoće i razmišljanja, ali samo deset minuta, koliko je imala pre nego su je prekinuli, uza sve napetosti njezine situacije, nije joj nikako moglo biti dovoljno da se smiri. Svaki je trenutak donosio novo uzbuđenje. To je bila neopisiva sreća. Pre nego je prošla prva faza potpunog shvatanja, ušli su Charles, Mary i Henrietta.
      Apsolutna potreba da bude pribrana odmah ju je navela da uloži silan trud, ali nakon nekog vremena više nije mogla. Nije razumela niti jednu reč od onoga što su govorili. Te se morala izgovarati indisponiranošću i ispričati se. Tada su ostali videli da izgleda veoma bolesno – šokirali su se i zabrinuli – i nisu se želeli ni pomaknuti bez nje. To je bilo užasno! Da su barem otišli i ostavili je u miru i tišini te sobe, to bi je izlečilo, ali uzrujavalo ju je jer su svi stajali ili čekali oko nje, pa je, obuzeta očajem, rekla da će poći kući.
      »Svakako, draga moja«, uzviknula je gospođa Musgrove, »odmah pođite kući i odmah se pobrinite za sebe kako biste se do večeras opet dobro osećali. Volela bih da je Sarah ovde kako bi vas izlečila, ali ja nisam baš prikladna za to. Charles, pozvoni i naruči nosiljku. Ne sme hodati.«
          Ali nosiljka nikako nije dolazila u obzir. Najgore od svega! Nije mogla podneti pomisao na gubitak prilike da razmeni dve reči s kapetanom Wentworthom tokom svojeg samotnog puta kroz gradić (a bila je gotovo sigurna da će ga sresti). Svim se srcem bunila protiv nosiljke. Gospođa Musgrove, koja je razmišljala samo o jednoj vrsti bolesti, nakon što se uverila, uz ponešto teskobe, da u ovom slučaju nije bilo nikakva pada, da Anne u poslednje vreme nije liznula na pod i dobila udarac u glavu, da je posve sigurna da nije pala, vedro se rastala od nje i izrazila nadu da će je večeras naći u boljem stanju. Ali nosiljka nikako nije dolazila u obzir. Najgore od svega! Nije mogla podnijeti pomisao na gubitak prilike da razmijeni dve riječi s kapetanom Wentworthom tokom svojeg samotnog puta kroz gradić (a bila je gotovo sigurna da će ga sresti). Svim se srcem bunila protiv nosiljke. Gospođa Musgrove, koja je razmišljala samo o jednoj vrsti bolesti, nakon što se uvjerila, uz ponešto tjeskobe, da u ovom slučaju nije bilo nikakva pada, da Anne u poslednje vreme nije kliznula na pod i dobila udarac u glavu, da je posve sigurna da nije pala, vedro se rastala od nje i izrazila nadu da će je večeras naći u boljem stanju.
        Bojeći se da ne bi izostavila nikakvu moguću meru predostrožnosti, Anne se pomučila i rekla:
      »Bojim se, gospođo, da nije bilo posve dobro shvaćen. Molim vas, budite tako dobri i ostaloj gospodi spomenite kako se nadamo da ćemo večeras videti celo vaše društvo. Bojim se da je došlo do neke greške, a posebno bih želela da uverite kapetana Harvillea i kapetana Wentwortha kako se nadamo da ćemo ih obojicu videti.«
       »O, draga moja, sve je dobro shvaćeno, dajem vam reč. Kapetan Harville svakako namerava doći.«
       »Mislite li? Ali bojim se i bilo bi mi tako silno žao! Hoćete li mi obećati da ćete to spomenuti kad ih opet vidite? Usuđujem se reći da ćete ih obojicu jutros opet videti. Molim vas, obećajte mi.«
      »Svakako hoću, ako želite. Charles, ako negde vidiš kapetana Harvillea, svakako mu prenesi poruku gospođice Anne. Ali zaista, draga moja, nema potrebe za takvom zabrinutošću. Kapetan Harville se smatra obaveznim,  garantujem vam, a isto vredi i za kapetana Wentwortha, usuđujem se reći.«
            Anne više od toga nije mogla učiniti, ali njezino je srce proricalo neku nevolju koja će uništiti savršenstvo njezine sreće. Međutim, to ne može biti dugotrajno. Čak i ako on lično ne dođe u Camden-place, moći će mu po kapetanu Harvilleu poslati neku jasnu poruku. Došlo je do još jednog uzrujavanja. Charles će je, istinski zabrinut i dobronameran, otpratiti kući; nikako ga nije mogla sprečiti. To je bilo gotovo okrutno! Ali nije dugo mogla biti nezahvalna; žrtvovao je dogovor kod puškara kako bi njoj bio od koristi; stoga je krenula u njegovoj pratnji, pokazujući jedino osećaj za hvalnosti.
       Nalazili su se u Union-streetu kad joj je zvuk brzih koraka iza njih, pomalo poznat zvuk, osigurao dva trenutka pripremanja na susret s kapetanom Wentworthom. Pridružio im se; ali, kao da nije mogao odlučiti hoće li im se pridružiti ili poći napred, ništa nije rekao – samo je gledao. Anne je nad sobom uspela uspostaviti dovoljno kontrole da primi taj pogled, bez imalo negodovanja. Obrazi koji su bili bledi sad su blistali, a ranije nesigurni pokreti postali su odlučniji. Hodao je uz nju. Charlesu je uskoro nešto palo na pamet, pa je rekao: 
     »Kapetane Wentworth, kojim putem idete? Samo do Gay-streeta ili još dalje?«
        »Ne bih mogao reći«, iznenađeno je odgovorio kapetan Wentworth.
          »Idete li sve do Belmonta? Prolazite li kraj Camden-placea? Jer ako je tako, neću se libiti zamoliti vas da me zamenite i otpratite Anne do kuće njezina oca. Jutros se ne oseća osobito dobro i ne bi smela poći tako daleko bez pratnje. A ja bih morao poći do onog čoveka na tržnici. Obećao mi je pokazati vrhunsku pušku koju će uskoro poslati odavde, rekao je da je neće zapakovati sve do poslednjeg trenutka kako bih je ja mogao videti, a ukoliko se sad ne vratim, nemam nikakvih izgleda. Prema njegovu opisu, veoma je slična mojoj dvocevki iz koje ste jednog dana pucali, negde u okolici Winthropa.«
       Nije moglo biti nikakva prigovora. Mogla se iskazati jedino krajnje dolična spremnost, uljudni pristanak za oči javnosti, uz obuzdavanje osmeha i srce ispunjeno razigranom radošću. Charles je za pola minute opet bio na dnu Union-streeta, a njih dvoje su zajedno nastavili put. Uskoro su razmenili dovoljno reči da bi izabrali put komparativno mirnom i skrovitom šljunčanom stazom gde će mogućnost razgovora ove trenutke pretvoriti u pravi blagoslov i pripremiti ih na svu večnost koju im mogu podariti najsretnija razmišljanja o njihovu budućem životu. Onde su opet razmenili one osećaje i ona obećanja koja su jednom ranije, činilo se, sve osigurala, ali nakon kojih je usledilo tako mnogo, mnogo godina, rastanka i otuđenja. Onde su se ponovno vratili u prošlost, možda daleko sretniji u svojem ponovnom povezivanju nego kad su prvi put planirali zajedničku budućnost; osetljiviji, iskusniji, sigurniji u karakter, iskrenost i privrženost jedno drugoga; ravnopravniji u postupanju, pravedniji. I onde, dok su polako hodali blagim usponom, ne opažajući nikoga oko sebe, ne obraćajući pažnju  ni na razmetljive političare, užurbane domaćice, kokette devojke, ni na dadilje i decu, mogli su se prepustiti sećanjima i priznanjima, posebno onomu što je prethodilo sadašnjem trenutku, a tako je značajno i tako zanimljivo. Raspravili su o svim sitnicama koje su se zbivale tokom protekle nedelje , a o onome juče i danas, jedva se nazirao kraj.

        Nije pogrešno protumačila njegove osećaje. Ljubomora na spodina Elliota bila je golem teret, sumnja, muka. Počela se razvijati već prvog trenutka kad ju je ugledao u Bathu; vratila se, nakon kratkog potiskivanja, i uništila koncertnu veče; uticala je na njega u svemu što je rekao i učinio, ili propustio reći i učiniti, tokom poslednja dvadeset četiri sata. Postupno je ustupala mesto lepšim nadama koje su njezini pogledi ili reči povremeno ohrabrivali; konačno je rasterana onim stavovima i onim tonovima koji su dopirali do njega dok je razgovarala s kapetanom Harvilleom; tada je, teran neodoljivim porivom, zgrabio list papira i zapisao svoje osećaje.
       Ništa od onoga što je tada napisao nije povukao i promenio. Ustrajno je tvrdio da nije voleo nikoga osim nje. Nikad je niko nije istisnuo. Verovao je da nikad nije ni video nekoga ko joj je ravan. Jedno je morao priznati – da je postojan bio nesvesno, nenamerno; da ju je nameravao zaboraviti, a verovao je da mu je to uspelo. Smatrao se ravnodušnim, a zapravo je samo bio gnevan; i bio je nepravedan prema njezinim dobrim stranama, jer je zbog njih patio. Njezin karakter sad u svojem umu doživljava kao čisto savršenstvo, najlepši spoj snage i blagosti; no morao je priznati da je tek u Uppercrossu naučio biti pravedan prema njoj, a tek je u Lymeu počeo razumeti sebe.
       U Lymeu je naučio više različitih lekcija. Divljenje gospodina Elliota u prolazu napokon ga je trgnulo, a prizori na lukobranu i kod kapetana Harvillea potvrdili su njezinu superiornost.
      Kad je reč o njegovim ranijim pokušajima da se veže s Louisom Musgrove (nastojanja gnevnog ponosa), tvrdio je kako je oduvek osećao da je to nemoguće, da mu nije bilo stalo, nije mu moglo biti stalo do Louise; premda do toga dana, do razdoblja razmišljanja koje je usledilo, nije shvatao savršenu izvrsnost uma s kojim se Louisin nikako nije mogao uspoređivati; kao ni golema, neusporediva moć koju je imao nad njegovim. Ondje je naučio razlikovati postojanost načela od tvrdoglavosti samovolje, smionost nepromišljenosti od odlučnosti pribranog uma. Onde je vidieo sve što je veličalo njegovu procenu žene koju je izgubio, i onde je počeo osuđivati svoj ponos, glupost, ludilo kivnosti, a sve to nije mu dopuštalo da je ponovno pokuša osvojiti.
    Od tog je razdoblja njegova pokora postala neizdržljiva. Tek što se oslobodio užasa i kajanja koji su ga mučili prvih nekoliko dana nakon Louisine nesreće, tek što se opet počeo osećati živim, također se počeo osećati vezanim.     
      »Shvatio sam«, rekao je, »da me Harville smatra zaručenim čovekom! Da ni Harville ni njegova žena nimalo ne sumnjaju u našu uzajamnu privrženost. To me iznenadilo i šokiralo. Odmah sam to mogao osporiti do određenog stepena, ali kad sam počeo razmišljati da možda i ostali misle isto – njezina porodica, možda čak i ona, više nisam raspolagao vlastitim životom. Čast mi je nalagala da budem njezin ako ona to želi. Bio sam neoprezan. Ranije nisam ozbiljno razmišljao o toj temi. Nisam shvatao da bi moja prekomerna prisnost na mnoge načine mogla imati loše posledice; te da nisam imao nikakvo pravo pokušavati se vezati za bilo koju od devojaka, riskirajući makar samo neugodno ogovaranje, kad ne bi bilo drugih loših posledica. Počinio sam golemu grešku i morao sam snositi posledice.«
     Ukratko rečeno, prekasno je shvatio da se zapleo, te da je, upravo onda kad je postao svestan činjenice da mu uopšte nije stalo do Louise, spoznao da se mora smatrati vezanim za nju, ako su njezini osećaji za njega onakvi kakvima ih smatraju Harvilleovi. To ga je navelo da otputuje iz Lymea i njezin potpuni oporavak čeka negde drugde. Rado bi oslabio, na bilo koji pošteni način, sve osećaje i očekivanja u vezi s njim koji možda postoje; stoga je otišao k svojem bratu, s namerom da se nakon nekog vremena vrati u Kellynch i postupi onako kako okolnosti budu iziskivale.
       »Bio sam kod Edwarda šest nedelja«, rekao je, »i uvjerio se da je sretan. Nisam mogao imati nikakvo drugo zadovoljstvo, nisam ga zavredio. Posebno se raspitivao o vama, čak je pitao jeste li se promenili, a nije znao da se u mojim očima nikad ne možete promeniti.«
      Anne se nasmešila, ali ništa nije rekla. To je bila previše ugodna netaktičnost da bi mu je zamerila. Mnogo znači kad se ženi od dvadeset osam godina kaže da nije izgubila niti jednu draž iz svoje ranije mladosti, ali vrednost takvog poštovanja bila je neopisivo povećana za Anne u usporedbi s njegovim prijašnjim rečima, kao i osećaj da je to posledica, a ne uzrok obnove njegove tople privrženosti.
     Ostao je u Shropshireu, žaleći zbog slepoće vlastitog ponosa i pogrešaka u vlastitim procenama, a tada se odjednom oslobodio obaveze prema Louisi na temelju zapanjujućih i predivnih vesti o njezinim zarukama s Benwickom.   
     »Tada je«, rekao je, »završila moja najgora patnja; jer sad sam barem mogao pokušati uloviti sreću, mogao sam se potruditi, mogao sam nešto učiniti. No bilo je strašno tako dugo neaktivno čekati, i to čekati samo nešto loše. Već u prvih pet minuta nakon primanja viesti rekao sam: »U sredu ću biti Bathu«, i bio sam. Je li bilo neoprostivo misliti da imam pravo doći? I doći s određenom  nadom? Vi ste bili sami. Bilo je moguće da ste možda zadržali osećaje iz prošlosti, kao i ja; i slučajno sam imao jedan poticaj. Nikad nisam sumnjao da će vas drugi voleti i udvarati vam, ali sam sigurno znao da ste odbili barem jednog čoveka koji je živeo bolje od mene, te nisam uspevao potisnuti pitanje: »Je li to učinila zbog mene?«
     Moglo se mnogo toga reći o njihovu prvom susretu u Milsom-streetu, ali još više o koncertu. Činilo se da je ta veče bila sazdana od neverojatnih trenutaka. Trenutak kad je koraknula napred osmerokutnoj prostoriji kako bi s njim razgovarala, trenutak kad se pojavio gospodin Elliot i odvukao je, te jedan ili dva naredna trenutka obeležena povratkom nade ili sve veće malodušnosti; tim je trenucima gorljivo govorio.
     »Videti vas«, uzviknuo je, »okruženu onima koji meni nisu mogli želeti ništa dobro, videti vašeg bratića uz vas, kako razgovarate i smešite se, osećati sve užasne podobnosti i prikladnosti takve veze! Znati da to sigurno žele sva bića koja se mogu nadati da imaju upliva na vas! Čak i da su vaši osećaji nesigurni ili ravnodušni, razmišljati tome kakvu bi jaku potporu pružali njegovi! Nije li to bilo dovoljno da od mene napravi budalu kakvom sam se činio? Kako sam to mogao gledati bez silne patnje? Nije li sam pogled na prijateljicu koja je sedela iza vas, nije li sećanje na ono što je bilo, poznavanje njezina uticaja, neizbrisiv, nezaboravan utisak o onome što je uveravanje nekoć učinilo – nije li sve to bilo protiv mene?«
     »Trebali ste razabrati«, odgovorila je Anne. »Niste sad smeli sumnjati u mene; sve je toliko drukčije, moja je dob drukčija. Bilo je pogrešno jednom popustiti uveravanju, ali setite se da je to bilo uveravanje na strani sigurnosti, a ne riskiranja. Kad sam popustila, mislila sam da mi je to dužnost; ali ovde se niko ne bi mogao pozvati na osećaj dužnosti. Kad bih se udala za čoveka prema kojemu sam ravnodušna, izvrgnula bih se svim opasnostima i izneverila sve dužnosti.«
    »Možda sam trebao to shvatiti«, odgovorio je, »ali nisam mogao. Nisam se mogao osloniti na nedavne spoznaje o vašem karakteru do kojih sam došao. Nisam to mogao iskoristiti: bilo je nadjačano, zakopano, izgubljeno u onim ranijim osećajima koji su me mučili iz godine u godinu. O vama sam mogao misliti jedino kao o ženi koja je popustila, koja me se odrekla, na koju su više uticaja od mene imali svi drugi. Vidieo sam vas baš s onom osobom koja vas je vodila u onoj godini čemera. Nisam imao razloga verovati da ona sad ima manje upliva na vas. Tomu je trebalo dodati moć navike.«
 »Očekivala bih«, rekla je Anne, »da vas je moje ophođenje prema vama moglo poštedeti većine svega toga.«
   »Ne, ne! Vaše je ponašanje moglo biti samo ležernost kao posledica zaruka s drugim čovekom. Ostavio sam vas u tom uverenju, a ipak – čvrsto sam odlučio da ću vas opet videti. Ujutro se moje raspoloženje promenilo i osećao sam da još uvek imam motiv za ostanak ovde.«
 Na krajuje Anne opet bila kod kuće, sretnija nego što je iko u tom kućanstvu mogao zamisliti. Taj je razgovor raspršio svaku neizvesnost i napetost, kao i svaki drugi bolni deo jutra, pa je ponovno ušla u kuću tako sretna da je morala pronaći smirenje u malo trenutne zabrinutosti da to ne može potrajati. Razdoblje meditiranja, ozbiljnog i zahvalnog, najbolje je ispravilo sve što bi moglo biti opasno u tako ushićenoj radosti; pošla je u svoju sobu, a njezine su nepokolebljivost i neustrašivost rasle u zahvalnosti za njezinu sreću.
     Stigla je veče, saloni su rasvetljeni, društvo se okupilo. To je bilo igranje karata, bila je mešavina onih koji se nikad ranije nisu sreli i onih koji su se previše često viđali – banalna zabava, previše brojna za prisnost, previše malena za raznovrsnost, ali Anne niti jedna večer nikad nije brže prošla. Blistava i ljupka u svojoj osećajnosti i i sreći, a općenito su joj se divili više no što je želela ili o tome razmišljala, imala je vedre ili obzirne osećaje za svako stvorenje oko sebe. Gospodin Elliot je bio onde; izbegavala ga je, ali ga je mogla sažalevati. Bračni par Wallis; zabavljalo ju je jer ih je razumela. Lady Dalrymple i gospođica Carteret; uskoro će joj biti nevažne rođakinje. Nije joj se sviđala gospođa Clay, i nije imala razloga rumeneti se zbog ponašanja u javnosti svojeg oca i sestre. Uz porodicu Musgrove, bilo je radosnog čavrljanja savršene lakoće; s kapetanom Harvilleom, ljubazan razgovor kao između brata i sestre; s lady Russell, pokušaji razgovora koje je prekinula predivna spoznaja, s admiralom i gospođom Croft, sve neobično srdačno i veoma zanimljivo, a ista je spoznaja to nastojala prikriti; a s kapetanom Wentworthom, neprestano je dolazilo do trenutaka komunikacije, a tu je uvek postojala nada da će toga biti još, i uvek spoznaja da je on onde!
         Upravo je u jednom od tih kratkih susreta, dok su oboje navodno bili zaokupljeni divljenjem lepoj zbirci kućnih biljaka, ona rekla:
     »Razmišljala sam o prošlosti i pokušala nepristrano proceniti dobro i loše, mislim u odnosu na sebe; i moram verovati da sam bila u pravu, bez obzira na to koliko sam zbog toga patila, da sam bila posve u pravu kad sam dopustila da me vodi prijateljica koja će vam s vremenom prirasti srcu. Za mene je ona imala ulogu roditelja. Međutim, nemojte me pogrešno shvatiti. Ne kažem da nije pogrešila u svojim savetima. Možda je to jedan od onih slučajeva u kojima savet ispadne dobar log samo na temelju budućih zbivanja; što se mene tiče, sigurno nikad ne bih, u donekle sličnim okolnostima, dala takav savet. Ali želim reći da sam pravilno postupila kad sam je poslušala, a da sam drukčije postupila, više bih patila da sam ostala zaručena nego što sam patila njihovim razvrgnućem, jer bi patila moja savest. U smislu u kojem je taj osećaj dopustiv u ljudskoj naravi, sad sebi nemam štoa  prigovoriti; ukoliko ne grešim, snažan osećaj dužnosti nije loša osobina jedne žene.«
    Pogledao ju je, pogledao je lady Russell, a potom opet nju i odgovorio, kao da je mirno promislio:
  »Još ne. Ali ima nade da će joj s vremenom biti oprošteno.Verujem da ću uskoro biti u njezinoj milosti. No i ja sam razmišljao o prošlosti i pojavilo se jedno pitanje, nije li jedna osoba možda bila moj neprijatelj čak veći nego ta dama? Ja lično. Recite mi, kad sam se u osmoj godini vratio u Englesku, s nekoliko hiljada funti i kad sam dobio zapovedništvo na brodu Laconia, da sam vam tada pisao, biste li mi odgovoriti? Biste li, ukratko rečeno, tada obnovili zaruke?«
       »Bih li!«, glasio je njezin kratak odgovor, ali je ton bio posve jasan.
          »Dobri Bože!«, uzviknuo je. »Pristali biste! Nije da nisam razmišljao o tome, ili to želeo, jer što bi drugo moglo okruniti sve moje uspehe. Ali bio sam ponosan, previše ponosan da bih opet pitao. Nisam vas razumeo. Zatvorio sam oči i nisam se potrudio razumeti vas, ili biti pravedan prema vama. To bi me trebalo navesti da oprostim svima pre nego sebi. Mogli smo biti pošteđeni šest godina razdvojenosti i patnje. Ta je vrsta bola nova za mene. Navikao sam uživati u zadovoljstvu da sam zavredio svaki blagoslov što sam ga dobio. Cenio sam sebe na temelju časnih postupaka i pravednih nagrada. Poput drugih velikih muškaraca«, dodao je uz smešak, »moram nastojati svoj um naviknuti na toliku sreću. Moram naučiti prihvatiti da sam sretniji no što zaslužujem.«

24

    Ko može sumnjati u ono što je usledilo? Kad se bilo koje dve mlade osobe odluče venčati, ustrajnošću će sigurno ostvariti svoj cilj, bez obzira jesu li tako siromašni, ili čak tako nerazumni, ili je tako malo veroVatno da će biti potrebni jedno drugome. To je možda loša pouka za kraj, ali ja verujem da je to istina; ako takvi parovi uspeju, kako bi kapetan Wentworth i Anne Elliot, s prednošću zrelosti uma, svesti o pravičnosti i jednim nezavisnim imetkom, mogli doživeti poraz u sukobu sa svakim eventualnim protivljenjem? Zapravo su mogli podneti mnogo više od onoga s čim su se suočili, jer ih je malo što uzrujavalo ako se izuzme izostanak ljubaznosti i topline.
       Sir Walter nije imao nikakav prigovor, a Elizabeth nije učinila ništa gore od hladnog i nezainteresovanog držanja. Kapetan Wentworth, koji je imao dvadeset pet hiljada  funti i onako visok položaj u svojoj profesiji do kojeg su ga mogle dovesti njegove zasluge i aktivnosti, više nije bio nepoželjan. Sad se smatrao posve dostojnim za udvaranje kćeri budalastog, rastrošnog baruneta koji nije imao dovoljno razuma da se održi u situaciji u koju ga je providnost dovela, te koji je svojoj kćeri zasad mogao dati samo maleni deo od deset hiljada funti koje joj moraju pripasti nakon njegove smrti. Sir Walter je doista, mada nije imao gotovo nikakvih osećaja prema Anne, i niko nije laskao njegovoj taštini, što bi ga u toj prigodi zaista usrećilo, bio daleko od pomisli da je to loša prilika za nju. Upravo suprotno, kad je češće viđao kapetana Wentwortha, viđao ga po danu i dobro promotrio, zaključio je da će njegov superioran izgled biti u prilično dobroj ravnoteži s njezinim superiornim društvenim statusom; sve to, uz dodatnu pomoć njegova zvučnog imena, omogućilo je sir Walteru da napokon veoma zadovoljno pripremi svoje pero kako bi u knjigu časti uneo belešku o sklapanju braka. 
      Jedina među njima, čije bi protivljenje moglo izazvati malo ozbiljne tjeskobe, bila je lady Russell. Anne je znala da lady Russell zasigurno na neki način pati jer je shvatila da se mora odreći gospodina Elliota, te se potruditi kako bi istinski upoznala i bila pravedna prema kapetanu Wentworthu. Međutim, to je lady Russell sad morala učiniti. Morala se pomiriti s time da je pogrešila u odnosu na obojicu; da je vanjština obojice uticala na nju; zato što ponašanje kapetana Wentwortha nije odgovaralo njezinim vlastitim zamislima, previše je brzo zaključila da ukazuje na ličnost sklonu opasnoj žestini; ponašanje gospodina Elliota savršeno joj je odgovaralo po svojoj doličnosti i korektnosti,  uljudnosti i blagosti, pa je previše brzo to prihvatila kao dokaz o pravilnim mišljenjima i razboritom umu. Lady Russell nije mogla učiniti ništa drugo osim priznati da je bila posve u krivu, te prihvatiti nova mišljenja i nade.
     Neke osobe poseduju sposobnost brzog opažanja, veštinu procenjivanja karaktera, prirodnu pronicavost, a s time se ne može meriti nikakvo iskustvo u drugih osoba; lady Russell je u tom smislu bila manje nadarena od njezine mlade prijateljice. Ali ona je bila veoma dobra žena, a ako je njezin drugi cilj bio da bude razumna i pronicava, njezin je prvi cilj bio videti Anne sretnu. Volela je Anne više nego vlastite sposobnosti, a kad je prošla nelagoda na početku, nije joj bilo teško gajiti majčinske osećaje prema čoveku koji će osigurati sreću njenom detetu.
     Od cele porodice, Mary je verovatno bila najzadovoljnija tim događajem. Časno je imati udanu sestru, a mogla si je laskati da je uveliko zaslužna za tu vezu time što je jesenas zadržala Anne kod sebe, a kako je njezina vlastita sestra zasigurno bolja od sestara njezina muža, veoma je dobro da je kapetan Wentworth bogatiji od kapetana Benwicka ili Charlesa Haytera. Možda je donekle patila kad su se ponovno našli na okupu, shvativši da je Anne preuzela prioritet jer je udana starija sestra, kao i vlasnica veoma lepe kočije s preklopnim krovom, ali se mogla radovati budućnosti koja će joj doneti veliku utehu. Anne nije mogla očekivati nikakav ercross-hall, nikakvo imanje, neće doći načelo nikakve porodice, a ukoliko uspeju sprečiti da kapetan Wentworth dobije titulu baruneta, neće se promeniti njezin položaj u društvu u odnosu na Annein.
          Bilo bi dobro da i najstarija sestra bude jednako zadovoljna svojim društvenim položajem, jer onde verovatno neće doći do neke promene. Uskoro je doživela poniženje kad se gospodin Elliot povukao; niko prikladan se nakon toga nije pojavio, čak ni da bi razbudio neutemeljene nade koje su s njim potonule.
    Vest o zarukama njegove sestrične Anne zadala je neočekivan udarac gospodinu Elliotu. Uništila je njegov najbolji plan za porodičnu sreću, njegovu nadu da će se pobrinuti da sir Walter ostane neženja jer bi mu status zeta dao pravo da pazi na njega. Ali, mada osujećen i razočaran, ipak je mogao nešto učiniti za vlastite interese i vlastiti užitak. Uskoro je otišao iz Batha; kad je gospođa Clay također brzo nakon toga otišla, a potom se pročulo da je njegova ljubavnica u Londonu, postalo je očito kakvu je dvostruku igru igrao, te kako je čvrsto odlučio sprečiti da ga jedna prepredena žena ostavi bez nasledstva.
       Osjećaji gospođe Clay nadjačali su njezine interese, pa je radi mlađeg muškarca žrtvovala mogućnost osvajanja sir Waltera. Međutim, ona također poseduje sposobnosti, a ne samo osećaje; stoga se ne može sa sigurnošću reći hoće li njegova ili njezina prepredenost izvojevati pobedu; hoće li ga, nakon što ju je sprečio u nameri da postane supruga sir Waltera, ona svojom lukavošću i nastojanjima navesti da je učini suprugom sir Williama.
      Ne može se sumnjati da su sir Walter i Elizabeth bili šokirani i poniženi gubitkom svoje družice, kao i otkrićem njezine pretvornosti. Svakako, imali su svoje važne rođakinje kod kojih su potražili utehu, ali zasigurno osećaju da je laskanje i ulagivanje drugima, bez laskanja i ulagivanja njima, stanje u kojemu se može samo napola uživati.
    Anneinu sreću, nakon što se veoma rano uverila da ladyRussell kani voleti kapetana Wentwortha onako kako bi trebala, pomutila je jedino spoznaja da nema nikakve rodbine koju bi razuman čovek mogao ceniti. U tome je snažno osećala svoju inferiornost. Razlika u njihovu imetku nije bila važna; zbog toga ni u jednom trenutku nije žalila; ali činjenica da nema nikakveu porodicu koja bi ga prikladno primila i cenila, nikakva ugleda, nikakva sklada i nikakve dobre volje koju bi ponudila kako bi uzvratila spremnu dobrodošlicu od strane njegove braće i sestara, bila je izvor jedine boli u inače posvemašnjoj sreći. Na njegov je popis mogla dodati samo dve prijateljice, lady Russell i gospođu Smith. Međutim, bio je spreman obje ljubazno prihvatiti. Uprkos svim njezinim prestupima iz prošlosti, sad je mogao iskreno ceniti ladyRussell. Premda nije mogao reći kako veruje da je bila u pravu kad ih je ranije rastavila, bio je pripravan reći gotovo bilo što drugo njoj u prilog; što se tiče gospođe Smith, ona je posedovala različite vrline koje su je preporučivale brzo i trajno.
      Njezine nedavne usluge Anne bile su same po sebi dovoljne, a njihov joj brak nije oduzeo jednu prijateljicu, već joj je osigurao dvoje prijatelja. Ona je bila njihova prva gošća nakon što su se smestili u vlastiti dom, a kapetan Wentworth, pobrinuvši se da ponovno stekne imovinu svojeg muža na Karipskom otočju, pišući i delujući u njezino ime, pomogavši joj da se snađe u svim poteškoćama slučaja, uloživši trud i napor neustrašiva čoveka i odlučna prijatelja, u potpunosti je uzvratio usluge što ih je ona pružila, ili čak kanila pružiti, njegovoj ženi.
       Gospođu Smith nije pokvario tako povećan prihod, uz poboljšanje zdravlja, kao i stecanje takvih prijatelja s kojima je često provodila vreme, jer njezina je vedrina i mentalna bodrost nisu izneverile; dok su te osnovne zalihe dobra postojale, mogla je prkositi još većem prirastu svetovnog prosperiteta. Mogla je biti izrazito bogata i savršeno zdrava, a ipak sretna. Njezina je sreća proizlazila iz lepote njezina duha, jednako kao što je sreća njezine prijateljice Anne proizlazila iz topline njezina srca. Anne je bila oličenje blagosti i osetljivosti, što je u potpunosti dolazilo do izražaja u ljubavi kapetana Wentwortha. Njegova je profesija bila jedino što je njezine prijateljice moglo navesti da požele da bude manje osetljiva; strepnja izazvana pretnjom budućeg rata bila je jedino što je moglo potamniti njezinu svetlost. Volela je biti supruga moreplovca, ali morala je platiti danak strahu upravo zbog te profesije koja je, ako je to moguće, istaknutija po svojim domaćim vrlinama nego po svojoj nacionalnoj važnosti.

Ostali romani književnice :


Razum i osećaji (izdana 1811.)
Ponos i predrasude (1813.)
Mansfield Park (1814.)
Emma (1815.)
Opatija Northanger (1818.) nakon smrti
Uveravanje (Pod tuđim utjecajem) (1818.) nakon smrti



22. 4. 2019.

Jane Austin, Uverenje ( 19 - 22)


19


    Dok je admiral Croft tako šetao s Anne i izražavao svoju želju da kapetana Wentwortha dovede u Bath, kapetan Wentworth je već bio na putu onamo. Stigao je pre nego mu je gospođa Croft pisala; kad je Anne sledeći put izišla u šetnju, videla ga je.
     Gospodin Elliot je pratio svoje dve sestrične i gospođu Clay. Nalazili su se u Milsom-streetu. Počela je padati kiša, ne jako, ali dovoljno da zaklon za dame postane poželjan, a još više da postane veoma poželjno da gospođicu Elliot kući odveze kočija ladyDalrymple, opažena kako čeka malo dalje; stoga su ona, Anne i gospođa Clay ušle u Molland's dok je gospodin Elliot prišao ladyDalrymple i zamolio je za pomoć. Uskoro im se ponovno pridružio nakon što je uspešno obavio zadatak, naravno: lady Dalrymple će ih rado odvesti kući, a pozvaće ih za nekoliko minuta.
      Njezino gospodstvo ima kočiju na četiri kotača i dovoljno mesta za dva para okrenuta jedan prema drugome, pa se u njoj nisu mogle udobno voziti više od četiri osobe. Gospođica Carteret je bila sa svojom majkom; sledom toga, nije bilo razumno očekivati smeštaj za sve tri dame iz Camden-placea. Što se tiče gospođice Elliot, nije mogla postojati nikakva sumnja. Bez obzira na to ko se nađe u neprilici, ona ne sme patiti, ali malo je potrajalo dok se druge dve dame nisu uspele uljudno dogovoriti. Kiša je zapravo samo sipila, a Anne je posve iskreno tvrdila da će radije prošetati s gospodinom Elliotom. Ali ni gospođa Clay nije smatrala da je tako lagana kišica nekakav problem; jedva da je tu i tamo pala neka kapljica, a njezine su čizmice tako čvrste! Mnogo čvršće nego čizmice gospođice Anne; ukratko rečeno, njezina ju je pristojnost navela da jednako uljudno kao i Anne zahteva da ona ostane s gospodinom Elliotom, a o tome su raspravljale s tako prijaznom i odlučnom velikodušnošću da su problem morali rešiti ostali; gospođica Elliot je tvrdila da je gospođa Clay već ionako prehlađena, a gospodin Elliot je zaključio da su čizmice njegove sestrične Anne ipak čvršće.
      U skladu s tim, određeno je da će se gospođa Clay vratiti kočijom, a baš kad su doneli tu odluku Anne je, budući da je sedela kraj prozora, ugledala, jasno i nepogrešivo, kapetana Wentwortha koji je hodao ulicom.
    Samo je ona opazila kako se trgnula, ali je odmah zaključila da je ona najveća budala na svetu, posve neuračunljiva i apsurdna! Nekoliko minuta ništa nije videla pred sobom. Sve joj se pomešalo. Bila je izgubljena; kad je uspela srediti svoja oseánja, otkrila je da ostali još čekaju kočiju, a gospodin Elliot (uvek spreman udovoljiti) upravo je krenuo do Union-streeta kako bi nešto obavio za gospođu Clay.
      Sad je silno želela poći do vrata i pogledati pada li kiša. Zašto bi sumnjala u sebe da ima neki drugi motiv? Kapetan Wentworth je već zasigurno  nestao s vidika. Ustala je, poći će, jedna njezina polovica ne bi uvek trebala biti toliko mudrija od druge polovine, ili uvek sumnjati da je druga polovina gora no što jest. Pogledat će pada li kiša. Međutim, uskoro ju je poslao natrag ulazak kapetana Wentwortha; ušao je u društvu džentlmena i dama, očito svojih poznanika, kojima se zasigurno pridružio malo dalje niz ulicu. Nikad ranije nije opazila da je tako očito iznenađen i zbunjen pri pogledu na nju; lice mu je porumenelo. Prvi put otkako su obnovili svoje poznanstvo osećala je da ona otkriva manje emocija nego on. Bila je u prednosti jer se u poslednjih nekoliko trenutaka pripremila na susret. Svi snažni, zaslepljujući, smućujući prvi učinci golema iznenađenja kod nje su prošli. Međutim, ipak su njome i dalje harali osećaji! Uzbuđenost, bol, zadovoljstvo, nešto između ushićenja i čemera.                 Obratio joj se, a potom se okrenuo na drugu stranu. U njegovom se držanju osećala nelagoda. Nije ga mogla opisati ni kao hladno ni kao srdačno, ili bilo što drugo, osim nelagodno.
     No nakon kratkog intervala, prišao joj je i ponovno progovorio. Razmenili su pitanja o zajedničkim ternama; verovatno niti jedno od njih dvoje nije bilo mnogo pametnije zbog odgovora što su ih čuli, a Anne je i dalje osećala da on nije onako opušten kao ranije. Ranije su, zato što su tako mnogo vremena provodili u društvu, morali razgovarati jedno s drugim uz obilje navodne ravnodušnosti i smirenosti, ali sada mu to nije uspevalo. Vreme ga je promenilo, ili ga je Louisa promenila. Osećala je da u njemu postoji svesnost nečega. Veoma je dobro izgledao, ne kao da je imao zdravstvenih ili emocionalnih problema, a govorio je o Uppercrossu, o Musgroveima, čak i o Louisi; ali kapetan Wentworth se ipak nije ugodno osećao, nije bio ležeran, nije mogao glumiti da jeste.
      Nije se iznenadila, ali se ražalostila kad je primetila da ga Elizabeth ne želi pozdraviti. Videla je da je on opazio Elizabeth, da je Elizabeth opazila njega, da su se prepoznali; bila je uverena u njegovu spremnost da ga prihvate kao poznanika, očekivao je to, ali ju je zabolelo kad je videla kako se njezina sestra hladno okreće na drugu stranu.
      Sad se onde zaustavila kočija lady Dalrymple koju je gospođica Elliot već veoma nestrpljivo iščekivala; ušao je sluga i objavio dolazak kočije. Opet je počela padati kiša i došlo je do odugovlačenja, komešanja i brbljanja, a sve je to ljudima u slastičarnici trebalo jasno staviti do znanja da lady Dalrymple dolazi po gospođicu Elliot. Na kraju  su gospođica Elliot i njezina prijateljica, samo u pratnji sluge (jer se rođak još nije vratio), krenule prema kočiji; kapetan Wentworth je gledao za njima, a potom se opet okrenuo k Anne, te joj više držanjem nego rečima ponudio svoje usluge.
    »Veoma sam vam zahvalna«, glasio je njezin odgovor, »ali ja ne idem s njima. Kočija ne može primiti toliko ljudi. Ja ću prošetati. Više volim šetati.«
      »Ali pada kiša.«
       »O, samo sipi. Ništa što bi mi smetalo.«
     Nakon trenutka ćutanja, on je rekao: »Premda sam tek jučer stigao, već sam se propisno opremio za Bath, vidite«, pokazao je novi kišobran. »Voleo bih da ga uzmete ako ste odlučili šetati, mada mislim da bi bilo pametnije kad biste mi dopustili da vam osiguram maleni jednopreg.«
     Bila mu je veoma zahvalna, ali je sve to odbila i ponovila kako je uverena da će kiša uskoro prestati, te dodala: »Samo čekam ospodina Elliota. Sigurna sam da će brzo doći.
      Tek što je izgovorila te reči, gospodin Elliot je ušao. Kapetan Wentworth ga se sasyim dobro sjećao. Između njega i čoveka koji je stajao na stepenicama u Lymeu, diveći se Anne dok je prolazila, nije bilo nikakve razlike, osim što se sad ponašao, držao i izgledao kao privilegovani rođak i prijatelj. Žustro je ušao, činilo se da vidi i misli jedino na nju, ispričao se zbog zadržavanja, žalio je što je morala čekati i želeo ju je bez daljnjih odugovlačenja odvesti kući; u sledećem su trenutku zajedno otišli, rukom pod ruku, a dok je prolazila kraj njega, samo je imala vremena za blagi, smeteni pogled i reči »želim vam ugodno jutro.«
      Čim su se izgubili iz vida, dame iz društva kapetana Wentwortha počele su razgovarati o njima.
     »Čini mi se da se gospodinu Elliotu sviđa njegova sestrična?«
     »O, da, to je posve jasno. Čovek može pogoditi šta će se tu dogoditi. Uvek je s njima; napola živi u toj porodici, mislim. Kako veoma naočit muškarac!«
      »Da, a gospođica Atkinson, koja je jednom s njim večerala kod Wallisovih, kaže da je najugodniji čovek od svih s kojima se ikad našla u društvu.«
      »Ona je dražesna, mislim; Anne Elliot; veoma dražesna, kad je čovek bolje pogleda. Nije baš lepo to reći, ali priznajem da mi se sviđa više nego njezina sestra.«
      »O, i meni.«
       »I meni. Neuporedivo. Ali svi su muškarci ludi za gospođicom Elliot. Anne je previše profinjena za njih.«
      Anne bi bila posebno zahvalna svojem bratiću da je mogao hodati uz nju sve do Camden-placea ne izustivši niti jedne jedine reči. Nikad joj nije bilo tako teško slušati ga, mada ništa nije moglo nadmašiti njegovu pažnju i brigu, i premda su njegove teme uglavnom bile takve da su uvek zanimljive – pohvale, tople, pravedne i senzibilne, na račun lady Russell, i veoma razumne insinuacije protiv gospođe Clay. No u tim je trenucima mogla misliti jedino na kapetana Wentwortha. Nije razumela njegove sadašnje osećaje, pati li doista od velikog razočaranja ili ne; a dok ne dobije odgovor na to pitanje neće se moći smiriti.               Nadala se da će s vremenom postati mudra i razumna; ali nažalost, morala je priznati da zasad još nije mudra.
      Još je jedno pitanje sad bilo veoma važno za nju, a to je koliko se dugo namerava zadržati u Bathu; nije to spomenuo, ili se ona na nije mogla setiti. Možda je samo u prolazu. No verovatnije je da je došao kako bi tu proveo neko vreme. U tom slučaju, budući da je tako uobičajeno da svako vidi svakoga u Bathu, lady Russell će ga zasigurno negde videti. Hoće li ga se setiti? Kako će sve to biti?
     Već je morala reći lady Russell da će se Louisa Musgrove udati za kapetana Benwicka. Nije joj bilo posebno  ugodno pri pogledu na iznenađenje lady Russell, a sada, ako se kojim slučajem nađe u društvu kapetana Wentwortha, njezino nepotpuno poznavanje situacije moglo bi povećati predrasude protiv njega.
     Idućeg je jutra Anne izišla sa svojom prijateljicom i tokom prvog sata neprestano je, i nekako prestrašeno, pazila hoće li ga negde ugledati, ali uzalud; no na kraju ga je, dok su se vraćale niz Pulteney-street, opazila na desnoj strani ulice i to iz takve udaljenosti da ga je mogla gledati duž većeg dela ulice. Oko njega je bilo mnogo drugih muškaraca, mnoge su skupine hodale u istom pravcu, ali odmah ga je prepoznala. Instinktivno je pogledala ladyRussell, ali nije ni pomislila da ga je i ona tako brzo prepoznala. Ne, nije se moglo očekivati da će ga lady Russell opaziti sve dok ne stignu u neposrednu blizinu. Međutim, s vremena na vreme ju je teskobno pogledavala, a kad se približio trenutak u kojem ga je morala ugledati, mada se nije usudila opet je pogledati (jer je znala da njezino vlastito lice nije prikladno za gledanje), ipak je bila posve svesna da su oči lady Russell okrenute tačno prema njemu, da ga napeto promatra. Mogla je posve razumeti kako on zasigurno fascinira um lady Russell, koliko joj mora biti teško skrenuti pogled, razumela je njezinu zapanjenost kad je shvatila da je prošlo osam ili devet godina, ali ni strane klime ni aktivna služba nisu mu oduzele ni trunku ličnog dostojanstva!
    Lady Russell je na kraju povukla glavu unatrag. Dakle, što li će reći o njemu?      »Pitaćeš se«, rekla je, »što mi je tako dugo privlačilo pogled; tražila sam neke zavese za prozore o kojima su mi sinoć pričale lady Alicia i gospođa Frankland. Opisale su zavese na prozorima salona jedne kuće na toj strani ulice, tvrdeći da su najlepše i najbolje postavljene u celom Bathu, ali se nisu mogle setiti broja kuće, a ja sam pokušavala otkriti koja bi mogla biti; no priznajem da ovde ne vidim nikakve zavese koje odgovaraju tom opisu.«
     Anne je uzdahnula, porumenela i nasmešila se, od sažaljenja ili prezira, spram svoje prijateljice sebe same. Ono zbog čega je najviše žalila bilo je to što joj je zbog takvog traćenja zabrinutosti i preza promaknuo pravi trenutak da vidi je li on opazio njih.
      Prošao je dan ili dva bez značajnijih zbivanja. Pozorište ili društvene prostorije, kamo on najverovatnije zalazi, nisu dovoljno otmeni za Elliote čije se večernje razbibrige sastoje isključivo od otmene gluposti privatnih zabava, kojima su se sve više bavili; a Anne je, umorna od takvog stanja stagnacije, bolesna od neznanja, smatrajući se jačom jer njezina snaga nije stavljena na iskušenje, jedva čekala koncertnu veče. Radilo se o dobrotvornom koncertu za osobu koja je bila pod pokroviteljstvom lady Dalrymple. Jasno da moraju poći. Zapravo se očekivalo da će koncert biti veoma dobar, a kapetan Wentworth veoma voli muziku. Kad bi barem opet nekoliko minuta uspela razgovarati s njim, verovala je da bi bila zadovoljna; a što se tiče snage da mu se obrati, osećala je da će imali svu potrebnu smelost ako joj se ukaže prilika. Elizabeth mu je okrenula leđa, lady Russell se pretvarala da ga ne vidi; te su okolnosti ojačale njezine živce; osećala je da mu duguje pažnju.
     Jednom je na neki način obećala gospođi Smith da će tu veče provesti s njom, ali se tokom kratke i žurne posete ispričala i odgodila to, obećavši joj dugotrajniju  posetu za sutradan. Gospođa Smith se dobrodušno pomirila s tim.
       »Svakako«, rekla je, »samo ćete mi morati sve o tome ispričati kada dođete. Ko je vaše društvo?« Anne ih je sve imenovala. Gospođa Smith ništa nije odgovorila, ali kad je Anne odlazila, rekla je, i to s izrazom lica koji je bio napola ozbiljan, napola vragolanski: »Pa, svim srcem vam želim da uživate u koncertu; i nemojte me sutra izneveriti ako budete mogli doći; jer počinjem slutiti da me više nećete često posećivati.«
     Anne je to iznenadilo i smutilo, ali nakon što je trenutak zbunjeno stajala, morala je žurno otići, što joj nije bilo žao.

20


Sir Walter, njegove dve kćeri i gospođa Clay bili su prvi od celog njihovog društva te večeri, a kako se mora čekati nalady Dalrymple, zauzeli su mesta kraj jednog od kamina u osmerougaonoj prostoriji. No tek što su se tako smestili vrata su se opet otvorila i ušao je kapetan Wentworth, sam. Anne mu je bila najbliže, koraknula je napred i odmah mu se obratila. Pripremao se samo nakloniti i poći dalje, ali njezino blago »Kako ste?« navelo ga je da se zaustavi kraj nje i zauzvrat se raspita o njoj, bez obzira na impresivnog oca i sestru iza nje. To što su se nalazili iza nje koristilo je Anne; nije znala ništa o njihovim pogledima i izrazima lica, te je postupila onako kako je držala ispravnim.
     Dok su oni razgovarali, začula je šapat svog oca i Elizabeth. Nije razabrala reči, ali je pogodila temu; a kad se kapetan Wentworth naklonio, shvatila je da je njezin otac dobro procenio i uputio mu to jednostavno priznavanje poznanstva, a ovlaš se okrenula baš na vreme da opazi kako se i Elizabeth lagano naklonila pregibanjem kolena. To je, mada zakašnelo, nevoljko i neljubazno, ipak bilo bolje od ničega, i njezino se raspoloženje popravilo. Međutim, nakon što su pričali o vremenu, Bathu i koncertu, njihov je razgovor počeo zapinjati, pa su na kraju tako malo govorili da je očekivala kako će svakog trenutka otići; ali nije to učinio; činilo se da mu se nimalo ne žuri ostaviti je, te je uskoro uz malen osmeh i bljesak u očima rekao:
     "Gotovo vas uopšte nisam vidieo nakon onoga dana u Lymeu. Bojim se da ste doživeli šok, a zasigurno ste još više patili jer vas tada nije shrvao.«
       Uveravala ga je da nije.
     »To je bio zastrašujući sat«, rekao je, »zastrašujući dan!« Prešao je rukom preko očiju, kao da su uspomene još uvek previše bolne; no začas se opet smešio i dodao: »No taj je dan imao svoje efekte, imao je neke posledice koje se moraju smatrati upravo suprotnima zastrašujućem. Kad ste bili onako prisebni i predložili da Benwick pođe po lekara, niste mogli znati da će na kraju  njemu njezin oporavak postati najvažniji.«
      »Sigurno nisam mogla ni slutiti. Ali čini se, nadam se da će biti veoma sretni. Na obe strane postoje dobra načela i dobri temperamenti.«
     »Da«, rekao je, ali nije gledao ravno napred, »ali mislim da tu završava svaka sličnost. Svim srcem im želim sreću i radujem se svemu što ide u korist tomu. Kod kuće nemaju nikakvih poteškoća s kojima se moraju nositi, nikakva protivljenja, nikakvih hirova, nikakvih odugovlačenja. Musgrovei se se ponašaju kao i obično, veoma časno i ljubazno, i kao pravi brižni roditelji misle jedino na dobrobit svoje kćeri. Sve to ide u prilog njihovoj sreći, možda više nego ...«     
     Prekinuo se. Činilo se da se odjednom nečega setio, te ga je obuzela ona emocija koja je zarumenjela Anneine obraze i njezin pogled prikovala za tlo. Međutim, nakon što je pročistio grlo, nastavio je: »Priznajem da mislim kako ipak postoji različitost, prevelika različitost, i to po pitanju nečega što nije manje važno od uma. Louisu Musgrove držim veoma prijaznom, dražesnom devojkom kojoj ne manjka razboritosti, ali Benwick je nešto više. On je pametan čovek, načitan čovek – i priznajem da me njegova veza s njom donekle iznenadila. Da je reč o posledici zahvalnosti, da ju je naučio voleti jer je verovao da ona preferira njega, to bi bila druga stvar. Ali nemam razloga verovati da je tako. Upravo suprotno, čini se da je reč o posve spontanom osećaju s njegove strane, a to me iznenađuje. Čovek poput njega, u njegovoj situaciji! S bolom u srcu, ranjen, gotovo slomljen! Fanny Harville je bila zaista posebno stvorenje, a njegova privrženost njoj doista je bila privrženost. Čovek se ne oporavlja od takve ljubavi prema takvoj ženi! Ne bi trebao – to se ne događa.«
      Međutim, ili zbog spoznaje da se njegov prijatelj oporavio, ili zbog neke druge spoznaje, nije nastavio. Anne, koja je, usprkos uzrujanom tonu glasa dok je izgovarao poslednji deo, i uprkos svim raznoraznim zvukovima u prostoriji, gotovo neprestanom lupanju vrata i žamoru koji je onde vladao, jasno čula svaku reč, osećala se začuđeno, zadovoljno, smušeno, i počela je ubrzano disati, a istovremeno su je preplavile različite emocije. Držala je nemogućim govoriti o takvoj temi, a ipak je, nakon kratke pauze, osećajući potrebu za govorenjem i nimalo ne želeći potpunu promenu, samo delomično  skrenula s teme i rekla:     
     »Dosta ste vremena proveli u Lymeu, mislim?«
     »Oko dve nedelje . Nisam mogao otići pre nego sam se uverio da se Louisa doista dobro oporavlja. Imao sam previše udela u događaju da bih mogao mirno spavati. Za sve sam ja bio kriv, isključivo ja. Ne bi bila onako tvrdoglava da ja nisam bio previše popustljiv. Seoske ceste oko Lymea su veoma dobre. Mnogo sam hodao i jahao, a što sam više video, to mi se onaj kraj više sviđao.«
      »Silno bih želela opet videti Lyme«, rekla je Anne.
      »Doista! Ne bih očekivao da ćete u Lymeu naći nešto što bi u vama izazvalo taj osećaj. Strah i uzrujanost što ste ih onde doživeli, napetost uma, naprezanje duha – očekivao bih da će vaš poslednji utisak  o Lymeu biti gnušanje.«     
       »Poslednji su sati doista bili veoma mučni«, odgovorila je Anne, »ali nakon što su takvi osećaji prošli, često se sa zadovoljstvom sećam Lymea. Ne može se neko mesto manje voleti zato što se u njemu patilo, ukoliko se nije radilo isključivo o patnji i ničemu drugome – što u Lymeu nikako nije bio slučaj. Bili smo zabrinuti i uzrujani samo tokom poslednja dva sata, a ranije je bilo veoma mnogo zabave. Tako mnogo neobičnosti i lepote! Tako sam malo putovala da je meni svako novo mesto zanimljivo, ali Lyme poseduje pravu lepotu i, ukratko rečeno«, lagano porumenivši na neka sećanja, »moji su utisci o tom gradiću veoma ugodni.«
     Kad je ućutala, ulazna vrata su se opet otvorila i pojavilo se društvo koje su čekali. »Lady Dalrymple, lady Dalrymple« čuli su se radosni uzvici, a uza svu nestrpljivost kompatibilnu s teskobnom elegancijom, sir Walter i njegove dve dame koraknuli su napred kako bi je pozdravili. Lady Dalrymple i gospođica Carteret u pratnji gospodina Elliota i pukovnika Wallisa, koji su slučajno stigli gotovo u istom trenutku, ušli su u prostoriju. Ostali su im se pridružili, a Anne se neizbežno našla u tom društvu. Odvojili su je od kapetana Wentwortha. Njihov se zanimljiv, možda previše zanimljiv razgovor morao na neko vreme prekinuti, no ta je pokora bila neznatna u poređenju s radošću koju je osećala! U poslednjih je deset minuta o njegovim osećajima prema Louisi saznala više no što se usudila nadati! Stoga se prepustila zahtevima društva, neophodnim uljudnostima trenutka, obuzeta ushićenim, premda uznemirenim osećajima. Bila je dobro raspoložena prema svima. Čula je ono što ju je činilo ljubaznom i obzirnom prema svima, a istodobno je prema svima osećala sažaljenje jer su bili manje sretni od nje.

     Ugodne su emocije malo splasnule kad se malo kasnije odmaknula od skupine, kako bi joj se opet pridružio kapetan Wentworth, i shvatila da je otišao. U poslednjem je trenutku vijela kako je skrenuo u koncertnu dvoranu. Otišao je, nestao je; na trenutak je osetila žaljenje. Ali opet će se sresti. On će je potražiti, naći će je mnogo pre nego veče završi, a zasad je možda bolje da su razdvojeni. Trebao joj je maleni interval kako bi se pribrala.
      Nakon što se uskoro potom pojavila lady Russell i celo se ruštvo naglo na okupu, preostalo je jedino da podu u koncertnu dvoranu; budući da su se nalazili u važnom društvu, želeli su privući što više pogleda, izazvati jednako mnogo šapata i uznemiriti što više ljudi.
       Elizabeth i Anne Elliot bile su veoma, veoma sretne dok su ulazile. Elizabeth, rukom pod ruku s gospođicom Carteret, gledajući široka leđa vikontese Dalrymple pred sobom, nije mogla poželeti ništa što joj se nije činilo nadohvat ruke; a Anne – no bila bi uvreda za prirodu Anneine sreće kad bi se uspoređivala sa srećom njezine sestre; jedna je proizlazila isključivo iz sebične taštine, a druga iz nesebične privrženosti.
      Anne nije videla ništa od divote u prostoriji, niti je o tome razmišljala. Njezina je sreća poticala iznutra. Oči su joj blistale, obrazi se rumeneli, ali ona o tome ništa nije znala. Razmišljala je jedino o poslednjih pola sata, a dok su se približavali svojim mestima, njezin je um na brzinu raščlanio sve to. Njegov izbor tema, njegovi izrazi, a još više njegovo držanje i izgled, bili su takvi da ih je mogla protumačiti samo na jedan način. Njegovo mišljenje o inferiornosti Louise Musgrove, mišljenje koje je nastojao izneti, njegovo čuđenje kapetanu Benwicku, njegovi osećaji po pitanju prve, snažne privrženosti, rečenice koje je započeo, ali ih nije mogao dovršiti, njegove napola okrenute oči i izražajni pogledi – sve, sve je to pokazivalo da se njegovo srce vraća k njoj; da više nema ljutnja, zamerki, izbegavanja; te da ih nije nasledilo samo prijateljstvo i poštovanje, već i nežni osećaji iz prošlosti; da, barem deo nežnih osećaja iz prošlosti. Nije mogla zamisliti da ta promena ukazuje na nešto manje. Sigurno je voli.
      To su bile misli, uz prateće vizije, koje su tako zaokupljale i uzbuđivale da je ostala bez ikakva dara zapažanja; prolazila je prostorijom a da ga nije ni načas vidjela, nije ga čak ni pokušala potražiti pogledom. Kad su izabrali svoja sedišta  i svi se prikladno smestili, osvrnula se naokolo kako bi videla je li on slučajno u istom delu prostorije, ali nije bio, njezin ga pogled nije otkrio; budući da je koncert upravo počinjao, morala se na neko vreme zadovoljiti da bude sretna na ponizniji način.
      Društvo se podelilo i smestilo na dve susedne klupe; Anne se nalazila među onima na prednjoj klupi, a gospodin Elliot je tako dobro manevrisao, uz pomoć svog prijatelja pukovnika Wallisa, da se uspeo smestiti kraj nje. Gospođica Elliot, okružena svojom rodbinom, bila je primarni objekt galantnosti pukovnika Wallisa, i stoga posve zadovoljna.
      Annein je um bio u najprikladnijem stanju za zabavu predviđenu za tu veče, tačno onakvu kakva joj je odgovarala; osećala je nežnost, radovala se veselju, pažljivo  je pratila  i strpljivo trpila zamor; i nikad joj se niti jedan koncert nije više sviđao, barem tokom prvoga dela. Pri kraju toga dela, u intervalu nakon jedne italijanske kompozicije, objasnila je reči pesme gospodinu Elliotu. Delili su program koncerta.
      »Ovo je«, rekla je, »gotovo smisao ili, bolje rečeno, značenje reči, jer je sigurno da se ne sme razgovarati o smislu italijanske ljubavne pesme – no jedino takvo značenje mogu ponuditi; ne mogu se pretvarati da razumem jezik. Veoma mi loše ide italijanski.«
      »Da, da, vidim. Vidim da ništa ne znate o tome. Imate samo toliko znanja iz jezika da doslovce prevedete sve te izvrnute, premetnute, sažete  italijanske stihove na jasan, razumljiv, otmen engleski. Više ništa ne morate reći o svom neznanju. Tu je dokaz.«
     »Neću se protiviti tako obzirnoj uljudnosti, ali ne bih želela da me ocenjuje pravi stručnjak.«
     »Već tako dugo nisam imao zadovoljstvo posetiti vas u Camden-placeu«, odgovorio je, »bez ikakva znanja o gospođici Anne Elliot; i doista je smatram previše skromnom osobom da bi svet znao za pola njezinih postignuća, i tako svestrano obrazovanom za takvu skromnost.«
     »Sram vas bilo! To je previše laskanja. Zaboravila sam što ćemo dalje slušati «, okrenuvši se programu.
       »Možda«, tihim je glasom rekao gospodin Elliot, »vaš karakter poznajem duže no što vi mislite.«
    »Zaista? Kako to? Mogli ste ga upoznati samo otkako sam stigla u Bath, osim što ste ranije mogli čuti kako moja porodica govori o meni.«
      »Poznavao sam vas po pričanju mnogo pre no što ste stigli u Bath. Čuo sam kako vas opisuju oni koji su vas intimno poznavali. Već vas dugi niz godina poznajem po pričanju. Vašu ličnost, vašu narav, postignuća, ponašanje – sve mi je to opisano, sve mi je predstavljeno.«
      Gospodin Elliot se nije razočarao jer je pobudio zanimanje kakvom se nadao. Niko ne može odoleti privlačnosti takve zagonetke. Pomisao da su te davno neki bezimeni ljudi opisali poznaniku iz novijeg doba doista je neodoljiva, Anne je postala veoma znatiželjna. Pitala se i usrdno ga ispitivala, ali uzalud. Uživao u ispitivanju, ali nije htieo reći.
      »Ne, ne, možda jednom drugom prigodom, ali ne sada.« Sad neće spominjati nikakva imena, ali uveravao ju je da je to činjenica. Pre mnogo je godina dobio takav opis gospođice Anne Elliot, a to je u njemu stvorilo veoma visoko mišljenje o njoj i izazvalo toplu želju da je upozna.
     Anne se nije mogla setiti nikoga ko je pre mnogo godina tako lepo govorio o njoj, osim gospodina Wentwortha iz Monkforda, brata kapetana Wentwortha. On se mogao naći u društvu gospodina Elliota, ali nije imala hrabrosti postaviti tako izravno pitanje.
      »Ime Anne Elliot«, nastavio je, »odavno je u meni izazivalo zanimanje. Dugo je zaokupljalo moju maštu i, kad bih se usudio, dahnuo bih svoje želje da se to ime nikad ne promeni.«
      Verovala je da su tako glasile njegove reči, ali tek što ih je čula pažnju su joj zaokupili drugi zvukovi neposredno iza nje, koji su sve drugo učinili nevažnim. Razgovaratli su njezin otac i ladyDalrymple.
      »Naočit muškarac«, rekao je sir Walter, »veoma naočit muškarac.«
      »Veoma otmen mlad čovek, zaista!«, rekla je lady Dalrymple. »Otmenije držanje od onoga što se obično vidi u Bathu. Irac, rekla bih.«
      »Ne, slučajno znam kako se zove. Površno poznanstvo. Wentworth, kapetan Wentworth iz mornarice. Njegova je sestra udanta za mog najmoprimca u Somersetshireu, admirala Crofta koji je unajmio Kellynch.«
       Pre nego je sir Walter sve to izgovorio, Anneine su oči pogledale u pravom smeru i ugledale kapetana Wentwortha; stajao je malo dalje, u malenoj skupini muškaraca. Kad je njezin pogled pao na njega, činilo se da je on skrenuo svoj. Tako je izgledalo.
     Kao da je trenutak zakasnila, a više je nije pogledao sve dok se usudila posmatrati ga. No koncert je opet počinjao pa je bila primorana vratiti svoju pažnju na orkestar i gledati ravno napred. Kad je opet uspela pogledati onamo, više ga nije bilo. Nije joj se mogao približiti čak i da je to želeo; bila je okružena sa svih strana, ali bi rado susrela njegov pogled. Reči gospodina Elliota također su je uznemirile. Više nije želela razgovarati s njim. Želela je da ne bude tako blizu nje.
      Prvi je deo završio. Nadala se da će sada doći do neke korisne promene, a nakon kratkog razdoblja tišine u društvu neki od njih dlučili su poći u potragu za čajem. Anne je bila jedna od nekolicine koji su odlučili ostati na svojim mestima. Ostala je sedeti, a to je učinila i lady Russell, ali je imala zadovoljstvo rešiti se gospodina Elliota, i nije kanila izbegavati razgovor s kapetanom Wentworthom, bez obzira na svoje osećaje spram lady Russell, bude li joj se pružila prilika za to. Po izrazu lica lady Russell znala je da ga je videla. 
      Međutim, on nije došao. Anne se koji put učinilo da ga vidi u daljini, ali nije joj prišao. Teskobna je pauza sporo prolazila. Ostali su se vratili, dvorana se opet ispunila, svi su ponovno zauzeli svoja mesta i očekivao se još jedan sat uživanja ili dosade, još jedan sat muzike izazivaće ushićenje ili zevanje, zavisno o tome prevladava li stvarni ili glumljeni ukus. Anne je uglavnom očekivala sat vremena uzrujavanja. Ne može odande otići a da još jednom ne vidi kapetana Wentwortha, bez razmene barem jednog prijateljskog pogleda. Nakon što su se ponovno smestili, došlo je do mnogih promena, a rezultat je bio povoljan za Anne. 
Pukovnik Wallis je odbio sesti, a Elizabeth i gospođica Carteret su pozvale gospodina Elliota, tako da on to nije mogao odbiti, da sedne između njih; usled još nekih promena, kao i malo njezina vlastitog nastojanja, Anne je uspela sesti mnogo bliže kraju klupe nego ranije, mnogo bliže prolazu. Dok je to činila, morala se uporediti s gospođicom Larolles, neponovljivom gospođicom Larolles, ali ipak je to učinila, ali bez posebnog  uspeha; premda se činilo povoljnim kad su njezini prvi susedi rano otišli jer se našla na samom kraju klupe pre nego je koncert završio.
  U takvoj se situaciji nalazila, sa slobodnim mestom kraj sebe, kad se kapetan Wentworth opet pojavio na vidiku. Videla ga je u blizini. I on je nju video, a ipak je izgledao mrko i doimao se neodlučnim, te se napokon veoma sporo približio dovoljno da može razgovarati s njom. Osećala je da nešto nije u redu. Promena je bila očita. Razlika između njegova sadašnjeg držanja i onoga u  prostoriji bila je upadljivo velika. Zašto je tako? Pomislila je na svog oca, na lady Russell. Je li moglo biti nekih neugodnih pogleda? Počeo je razgovorom o koncertu, ozbiljno, više kao kapetan Wentworth iz Uppercrossa; rekao je da je razočaran, očekivao je bolje pevanje i, ukratko rečeno, neće mu biti žao kad oncert završi.  Anne je odgovorila, a tako je lepo branila izvedbu, poštujući njegove stavove, tako ljubazno da se njegov izraz lica smekšao, te je opet progovorio gotovo se smešeći. Razgovarali su još nekoliko minuta; poboljšanje se zadržalo; čak je spustio pogled na klupu, kao da onde vidi mesto koje se isplati zauzeti, ali se Anne u tom trenutku morala okrenuti jer ju je neko dotaknuo po ramenu. To je učinio gospodin Ellioali Ispričao se, ali morao ju je zamoliti da mu opet objasni italijanski. Gospođica Carteret silno želi znati o čemu će se sad pevati. Anne to nije mogla odbiti, ali se nikad nije tako nevoljko pokorila uljudnosti.
    To joj je neizbežno oduzelo nekoliko minuta, mada se trudila da traje što kraće; kad je opet bila slobodna, kad se mogla okrenuti i sesti kao i ranije, našla se pred kapetanom Wentworthom koji se opraštao na neki rezervisan, a ipak užurbani način. Morao joj je zaželeti laku noć. Odlazi – trebao bi što pe stići kući.
      »Zar se ne isplati ostati radi ove kompozicije?«, rekla je Anne kojoj je odjednom palo na pamet nešto što ju je teralo da govori još srdačnije i poticajnije.
      »Ne!« odlučno je odgovorio. »Ovde nema ničega zbog čega bi se meni isplatilo ostati.« Tada je odmah otišao.
       Ljubomora na gospodina Elliota! To je bio jedini shvatljiv razlog. Kapetan Wentworth je ljubomoran! Je li to mogla pomisliti pre nedelju  dana – pre tri sata! Na trenutak je osetila predivno zadovoljstvo. Ali nažalost, usledile su posve drukčije misli. Kako se takva ljubomora mogla smiriti? Kako bi istina mogla dopreti do njega? Kako će, uza sve neobične probleme u njihovim situacijama, on ikad saznati kakvi su njezini pravi osećaji? Nesretno je pomislila na udvaranje gospodina Elliota. Šteta toga može biti neprocenjiva.


21 


      Anne se idućeg jutra sa zadovoljstvom setila obećanja da će posetiti gospođu Smith, što je značilo da će otići iz kuće u vreme kad će gospodin Elliot najverovatnije doći u posetu; jer sad joj je gotovo najvažnije postalo izbegavati gospodina Elliota.
     Prema njemu nije gajila nikakve loše osećaje. Uprkos problemu njegova udvaranja, dugovala mu je zahvalnost i poštovanje, možda saosećanje. Nije mogla potisnuti razmišljanje o neobičnim okolnostima njihovog poznanstva; o pravu na njezinu pažnju , za koje, čini se, smatra da ga ima na osnovu  cele situacije, svojih vlastitih osećaja, svojih stavova prema njoj. Sve je to bilo veoma neobično. Laskavo, ali bolno. Imala je mnogo razloga za žaljenje. Nema nikakve potrebe istraživati kako bi se možda osećala da nema kapetana Wentwortha, jer kapetan Wentworth postoji; bez obzira na to hoće li sadašnja situacija završiti dobro ili loše, njezina će privrženost uvek ostati uz njega. Verovala je da je njihovo sjedinjavanje ne bi moglo više odbiti od drugih muškaraca nego njihov konačni rastanak.
     Zasigurno nikad niko na ulicama Batha nije imao lepša razmišljanja o uzvišenoj ljubavi i večnoj vernosti od Anne dok je hodala od Camden-placea do Westgate-buildingsa. To je bilo gotovo dovoljno za rasprostiranje čistoće i mirisa celim putem.
      Bila je sigurna da će biti lepo primljena, a činilo se da joj je njezina prijateljica jutros posebno zahvalna što je došla, kao da je uopđte nije očekivala, mada je to bilo dogovoreno.
     Odmah je zatražila izveštaj o koncertu, a Anne se koncerta sećala s dovoljno radosti da bi joj se lice ozarilo i rado je pričala o tome. Spremno je prepričala sve što je mogla, ali sve je to bilo malo za nekoga ko nije bio onde, nedovoljno za gospođu Smith koja je već čula, preko pralje i konobara, više o opštem uspehu i zbivanjima prethodne večeri od onoga što joj je Anne mogla ispričati, te je sad uzalud ispitivala o nekim pojedinostima o prisutnima. Gospođa Smith je po pričanju poznavala sve važne ili ozloglašene osobe u Bathu.
      »Mali Durandi su bili onde, kako čujem«, rekla je, »otvorenih usta kako bi hvatali muziku ; poput golišavih vrapčića koji čekaju da ih se nahrani. Oni nikad ne propuštaju koncert.«
     »Da. Ja ih nisam videla, ali sam čula kako gospodin Elliot kaže da su u prostoriji.«
     »Ibbotsoni, jesu li oni bili? I dve nove lepotice s visokim irskim oficirom koji bi se trebao oženiti jednom od njih.«
      »Ne znam. Mislim da nisu bili onde.«
       »Stara lady Mary Maclean? Za nju ne moram ni pitati. Ona to nikad ne propušta, znam, i sigurno ste je videli. Zasigurno je bila u vašem krugu jer, budući da ste bili u društvu lady Dalrymple, imali ste najbolja mesta, oko orkestra, naravno.«
        »Ne, toga sam se bojala. Bilo bi veoma neugodno za mene u svakom pogledu. No srećom, lady Dalrymple uvek želi da sedi malo dalje; imali smo veoma dobra mesta, to jest, za slušanje; ništa ne mogu reći za gledanje, jer se čini da sam veoma malo videla.«
     »O, videli ste dovoljno od onoga što vas je zanimalo. Mogu razumeti. Čak se i u mnoštvu može uživati u nekoj vrsti porodičnog kruga, a to ste imali. Vi ste sami po sebi bili veliko društvo i niste želeli ništa izvan toga.«
      »Ali trebala sam malo više gledati oko sebe«, rekla je Anne, svesna da je zapravo sasvim dovoljno gledala naokolo, ali nije videla onoga koga je želela videti.
      »Ne, ne, bili ste na bolji način zaokupljeni. Ne morate mi govoriti da ste proveli ugodnu veče. Vidim to u vašim očima. Mogu tačno zamisliti kako su sati prolazili, da ste uvek imali nešto lepo slušati. A tokom  pauza bilo je razgovora.«   
     Anne se osmehnula i rekla: »Zar to vidite u mojim očima?«
      »Da, vidim. Vaš me izraz lica jasno obaveštava da ste sinoć bili u društvu osobe koju držite najugodnijom na svetu, osobe koja vas trenutno zanima više od celog sveta zajedno.«
     Rumenilo se raširilo Anneinim obrazima. Ništa nije mogla reći. »Budući da je tako«, nastavila je gospođa Smith nakon kratke pautze , »nadam se da verujete kako znam ceniti ljubaznost koju ste mi jutros iskazali dolaskom ovamo. Odista je veoma lepo od vas što ste došli da sedite uz mene, a zasigurno biste mogli mnogo ugodnije provesti svoje vrieme.«
      Anne nije ništa od toga čula. Još uvek se zbunjeno čudila pronicavosti svoje prijateljice, nesposobna shvatiti kako je do nje mogao stići bilo kakav izveštaj o kapetanu Wentworthu. Nakon još jedne kratke tišine ...
       »Molim vas«, rekla je gospođa Smith, »zna li gospodin Elliot za vaše poznanstvo sa mnom? Zna li da sam ja u Bathu?«
      »Gospodin Elliot!«, ponovila je Anne i iznenađeno podigla pogled. Nakon trenutka razmišljanja shvatila je da je došla do pogrešnog zaključka. Kad je došla do te spoznaje, pribrala se, skupila hrabrost i dodala:
       »Zar poznajete gospodina Elliota?«
        »Veoma smo se dobro poznavali«, mračno je odgovorila gospođa Smith, »ali čini se da je to prošlo. Odavno se nismo sreli.«
      »Uopšte nisam bila svesna toga. Nikad ranije to niste spomenuli. Da sam znala, mogla sam imati zadovoljstvo s njim razgovarati o vama.«
       »Moram priznati«, rekla je gospođa Smith, ponovno vedrim tonom, »kako bih želela da imate upravo to zadovoljstvo. Želim da gospodinu Elliotu govorite o meni. Želim da se založite za mene. On mi može biti od velike pomoći, a kad biste vi bili tako dobri, draga gospođice Elliot, i to preuzeli na sebe, jasno da bi bilo rešeno.«
      »Bila bih veoma sretna; nadam se da ne možete sumnjati u moju spremnost da vam na bilo koji način pomognem«, odgovorila je Ann, »no čini mi se kako mislite da imam više uticaja na gospodina Elliota, više prava da vršim upliv na njega, no što je slučaj. Sigurna sam da ste, na ovaj ili onaj način, došli do tog zaključka. Morate na mene gledati samo kao na rođakinju gospodina Elliota. Ako u tom svetlu, ako držite da postoji nešto što bi njegova sestrična mogla zatražiti od njega, molim vas da mi to bez oklevanja kažete.«
     Gospođa Smith joj je dobacila pronicav pogled, nasmešila se i rekla:
     »Čini mi se da sam se malo zaletela. Ispričavam se. Trebala sam čekati službenu informaciju. Ali molim vas, draga gospođice Elliot, kao staru prijateljicu, da mi na neki način pokažete kad mogu govoriti. Sledeću nedelju  Do sledeće ću nedelje zasigurno smatrati da je sve dogovoreno i tada ću se gospodinu Elliotu moći obratiti sa svojim sebičnim planom.«
     »Ne«, odgovorila je Ann, »ni sledeću nedelju , ni onu nakon toga. Uveravam vas da ništa od onoga o čemu vi razmišljate neće biti dogovoreno niti u jednu nedelju . Neću se udati za gospodina Elliota. Volela bih znati odakle vam pomisao da hoću.«
      Gospođa Smith ju je opet pogledala, ozbiljno ju je promatrala, nasmešila se, odmahnula glavom i uzviknula:
      »No, kako bih želela da vas razumem! Kako bih želela znati što mislite! Čvrsto verujem da ne želite biti okrutni kada dođe pravi trenutak. Dok ne dođe, znate, mi žene nikad ne kanimo nekoga imati. To se među nama samo po sebi razume da će svaki muškarac biti odbijen – dok se ne izjasni. Ali zašto biste vi bili okrutni? Dopustite da se založim za mojeg – ne mogu ga nazvati sadašnjim prijateljem – ali za mojeg nekadašnjeg prijatelja. Gde biste mogli potražiti bolju priliku? Gde biste mogli naći ugodnijeg čoveka, boljeg džentlmena? Dopustite da preporučim gospodina Elliota. Sigurna sam da od pukovnika Wallisa o njemu čujete samo dobro, a ko ga može poznavati bolje od pukovnika Wallisa?«
      »Draga moja gospođo Smith, supruga gospodina Elliota umrla je pre malo više od pola godine. On ne bi smeo nikomu udvarati.«
      »O, ako su to vaše jedine zamerke«, nestašno je uzviknula gospođa Smith, »onda je gospodin Elliot siguran, i više se neću njime opterećivati. Nemojte me zaboraviti kad se udate, to je sve. Stavite mu do znanja da sam ja vaša prijateljica, pa tada neće smatrati da se od njega previše traži, što je sad posve prirodno za njega jer ima tako mnogo vlastitih poslova i obaveza, te izbegava i nastoji se rešiti onoga čega se može rešiti – veoma prirodno, možda. Devedeset devet od sto ljudi učinilo bi isto. Naravno, on ne može biti svestan koliko je to za mene važno. Pa, gospođice Elliot, nadam se i verujem da ćete biti veoma sretni. Gospodin Elliot ima dovoljno razuma da shvati vrednost takve žene. Vaš spokoj neće biti uništen kao moj. Sigurni ste po pitanju svih zemaljskih dobara, kao i po pitanju njegova karaktera. Niko ga neće navesti da pođe pogrešnim putem, niko ga neće odvesti u propast.«
      »Ne«, rekla je Ann, »sve to mogu spremno verovati kad je reč o mojem rođaku. Čini se da poseduje miran, odlučan temperament, nimalo podložan opasnim uplivima. Silno ga poštujem. Nemam nikakva razloga, prema svemu što sam videla, za drukčije mišljenje. Ali ne poznajem ga dugo, a mislim da on nije čovek kojeg se brzo dobro upoznati. Zar vas način na koji govorim o njemu, gospođo Smith, ne može uvjeriti da mi on ništa ne znači? Zasigurno sam dovoljno smirena. I dajem vam reč da mi on nije ništa. Ako me ikad zaprosi, a imam veoma malo razloga verovati da to kani učiniti, odbiću ga. Uveravam vas da se neću udati za njega. Uveravam vas da gospodin Elliot nije nimalo zaslužan za zadovoljstvo koje mi je sinoćnji koncert pružio, ne gospodin Elliot; nije gospodin Elliot taj koji ...«
   Prekinula se, porumenela i požalila da je tako mnogo rekla, ali manje ne bi bilo dovoljno. Gospođa Smith bi teško tako brzo poverovala u neuspeh gospodina Elliota kad ne bi čula da postoji neko drugi. Ovako se odmah povukla, doimajući se kao da ništa dalje nije shvatala, a Ann je, želeći izbeći daljnja pitanja, nestrpljivo želela saznati zašto je gospođa Smith zaključila da će se ona udati za gospodina Eliota, odakle joj ta ideja, od koga je to mogla čuti.
     »Molim vas, recite mi kako vam je to palo na pamet.«
      »Prvi put mi je to palo na pamet«, odgovorila je gospođa Smith, »kad sam saznala koliko vremena provodite zajedno, a također sam osećala da se svi iz vaših porodica najverovatnije tome nadaju. Možete biti sigurni da su svi vaši poznanici došli do istog zaključka. No čula sam da se o tome govori tek pre dva dana.«
       »Zar se doista govorilo o tome?«
      »Jeste li opazili ženu koja vam je otvorila vrata kad ste me juče posetili?«              »Ne. Nije li to bila gospođa Speed, kao i obično, ili sluškinja? Nisam opazila nikog posebnog.«
         »To je bila moja prijateljica, gospođa Rooke – sestra Rooke koja vas je, usput rečeno, silno želela videti i bila je ushićena kad joj se pružila prilika da vam otvori vrata. Tek je u nedelju stigla iz Marlborough-buildingsa, i ona mi je rekla da biste se vi trebali udati za gospodina Elliota. Čula je to od same gospođe Wallis, što se činilo pouzdanim izvorom. U ponedeljak uveče je sat vremena provela kod mene i ispričala mi celu istoriju .«
     »Celu istoriju?«, ponovila je Anne i nasmejala se. »Mislim da nije mogla stvoriti baš opširnu istoriju  na jednoj tako neutemeljenoj vesti.«
       Gospođa Smith ništa nije rekla.
        »Ali«, uskoro je nastavila Anne, »mada nema nikakve istine u tome da ja polažem nekakva prava na gospodina Elliota, ipak bih vam veoma rado bila na usluzi, na koji god način mogu. Hoću li mu menuti da ste u Bathu? Hoću li mu prenijeti neku poruku?«
      »Ne, zahvaljujem vam; ne, ni slučajno. U zanosu trenutka, i pod pogrešnim utiskom, možda bih vas pokušala zainteresovati  za neke okolnosti. Ali ne sada, ne, hvala vam, nemam vas čime opterećivati.«
        »Mislim da ste rekli kako gospodina Elliota poznajete dugo godina?«
       »Tako je.«
        »I pre nego se oženio?«
          »Da; nije bio oženjen kad sam ga upoznala.«
          »I – jeste li se dobro poznavali?«
          »Izvrsno.«
            »Doista! Onda mi, molim vas, ispričajte kakav je bio u to doba života. Silno bih želela znati kakav je bio gospodin Elliot kad je bio veoma mlad. Je li bio ovakav kakav se danas čini?«
        »Gospodina Elliota nisam videla već tri godine«, glasio je odgovor gospođe Smith, a govorila je tako ozbiljno da je bilo nemoguće dalje insistirati na toj temi; Anne je osećala da nije postigla ništa, osim što je njezina znatiželja porasla. Obe su ćutale , a gospođa Smith je bila veoma zamišljena. Na kraju je rekla: 
      »Molim vas da mi oprostite, gospođice Elliot«, uzviknula je svojim uobičajeno srdačnim tonom, »molim vas da mi oprostite zbog mojih tako šturih odgovora, ali nisam bila sigurna što bih trebala učiniti. Pitala sam se i razmišljala što bih vam trebala ispričati. Trebalo je uzeti u obzir mnoge stvari. Čovek ne želi biti nametljiv, stvarati loše utiske, izazivati nevolje. Katkad se isplati sačuvati čak i glatku površinu porodične sloge, mada ispod toga možda nema ničega trajnog. Međutim, odlučila sam; mislim da imam pravo, mislim da biste trebali upoznati pravi karakter gospodina Elliota. Premda sad u potpunosti verujem da nemate nameru prihvatiti njegovu ponudu, nikad se ne zna šta bi se moglo dogoditi. Možda biste kasnije mogli imati drukčiji stav prema njemu. Stoga sad poslušajte istinu, dok možete biti objektivni. Gospodin Elliot je čovek bez srca ili savesti; prepredeno, oprezno, hladnokrvno stvorenje koje misli samo na sebe; čovek koji bi, radi svojeg vlastitog interesa ili koristi, počinio svaku okrutnost ili svako izdajstvo koje bi se moglo počiniti bez opasnosti po njega. Nema nikakvih osećaja za druge. One za čiju je propast glavni krivac, zanemariće i napustiti bez imalo grižnje savesti. Do njega uopšte ne mogu dopreti nikakvi osećaji za pravdu ili saosećanje. O, njegovo je srce crno, prazno i crno!«
       Zastala je kad je videla kako je Anne zapanjena i kad je uzviknula od čuđenja, a potom je mirnijim tonom dodala:
      »Moje vas reči šokiraju. Morate imati razumevanja za povređenu, gnevnu ženu. Ali nastojaću se kontrolisati. Neću ga vređati. Samo ću vam ispričati što se dogodilo. Činjenice će govoriti. Bio je prisan prijatelj mog pokojnog muža koji mu je verovao i voleo ga, smatrao ga dobrim kakav je i on bio. To je prijateljstvo stvoreno pre našeg venčanja. Smatrala, sam ih veoma prisnim prijateljima; i ja sam, takođe, imala izrazito lepo mišljenje o gospodinu Elliotu i bila sam njime veoma zadovoljna. Kad neko ima devetnaest godina, znate, onda ne razmišlja previše ozbiljno, ali gospodin Elliot mi se činio jednako dobrim kao i ostali, te daleko ugodnijim od većine drugih, te smo gotovo uvek bili zajedno. Uglavnom smo boravili u gradu i živeli u stilu. On je tada živeo u lošijim okolnostima, bio je siromašan; imao je sobu u Templeu i morao se silno truditi kako bi zadržao vanjska obeležja džentlmena. Kod nas je uvek imao dom, kad god je to želeo; uvek je bio dobrodošao, bio poput brata. Moj siroti Charles, koji je imao najbolju, najvelikodušniju narav na svetu, zadnji bi novčić podelio s njim; znam da su mu njegova sredstva uvek bila dostupna; znam da mu je često pomagao.«
       »To je zasigurno upravo ono razdoblje života gospodina Elliota«, rekla je Anne, »koje me uvek posebno zanimalo. Moj otac i sestra zasigurno  su ga upoznali otprilike u to vreme. Lično ga nisam poznavala, samo sam čula o njemu, ali nešto u njegovom tadašnjem ponašanju, u odnosu na mojeg oca i sestru, kao i kasnije u okolnostima njegova braka, bilo mi je nekako nespojivo s njegovim današnjim držanjem. Kao da se radilo o posve drukčijem čoveku.«   
     »Znam sve o tome, znam sve«, uzviknula je gospođa Smith. »Upoznao je sir Waltera i vašu sestru pre nego sam ja upoznala njega, ali sam ga često čula kako govori o njima. Znam da je bio pozvan i ohrabrivan, i znam da to nije prihvatio. Možda vas mogu upoznati s nekim stvarima koje biste teško mogli očekivati, a što se tiče njegova braka, tada sam znala sve o tome. Bili su mi poznati svi razlozi za i protiv, ja sam bila prijateljica kojoj je poveravao svoje nade i planove, a mada ranije nisam poznavala njegovu ženu ( njezin inferiorni položaj u društvu onemogućavao je to), kasnije sam znala sve o njezinu životu, ili barem sve do poslednje dve godine njezina života, pa mogu odgovoriti na svako pitanje što ga želite postaviti.«
      »Ne«, rekla je Anne, »nemam nikakvih posebnih pitanja o njoj. Uvek sam razumela da nisu bili sretan par. No volela bih znati zašto je, u tom razdoblju svog života, onako omalovažavao poznanstvo s mojim ocem. Moj je otac svakako bio sklon ukazati mu ljubaznu i prikladnu pažnju. Zašto se gospodin Elliot povukao?«
      »Gospodin Elliot«, odgovorila je gospođa Smith, »u tom je razdoblju života imao jedan cilj na umu obogatiti se, i to mnogo brže od onoga što bi mu omogućilo bavljenje pravom. Čvrsto je odlučio brakom steći bogatstvo. U svakom slučaju, odlučio je da mu planove neće osujetiti nepromišljeno sklapanje braka; znam da je verovao (opravdano ili ne, to ne mogu znati, naravno) da vaš otac i sestra, svojim uljudnostima i pozivima, nastoje postići sklapanje braka između naslednika i mlade dame; takav brak nikako ne bi ispunio njegova očekivanja po pitanju sticanja bogatstva i nezavisnosti. To je bio njegov motiv za povlačenje, uveravam vas. Ispričao mi je celu priču. Ništa nije skrivao preda mnom. Bilo je neobično što je, nakon što sam vas ostavila u Bathu i udala se, moj prvi i najvažniji poznanik postao vaš bratić; te da sam od njega neprestano slušala o vašem ocu i sestri. On je opisivao jednu gospođicu Elliot, a ja sam se s velikom privrženošću sećala druge.«
      »Možda ste«, uzviknula je Anne kad joj je nešto palo na pamet, »vi gospodinu Elliotu katkad pričali o meni?«
       »Doista jesam, veoma često. Običavala sam se hvaliti svojom Anne Elliot, jamčiti da ste vi posve drukčije stvorenje od ...«
       Na vrijeme se zaustavila.
        »To objašnjava nešto što je gospodin Elliot sinoć rekao!«, uzviknula je Anne. »Sad mi je jasno. Saznala sam da je davno slušao o meni. Nisam mogla shvatiti kako. Kakve šašave zamisli čoveku padaju na pamet kad misli o sebi! Kako lako može pogrešiti! Ali, ispričavam se; prekinula sam vas. Znači, gospodin Elliot se oženio isključivo radi novca? Ta vam je činjenica, verovatno, prvi put otvorila oči po pitanju njegova karaktera.«
       Gospođa Smith je tu malo oklevala.
    »O, te su stvari previše česta pojava. Kad se čovek kreće u takvim krugovima, činjenica da muškarac ili žena ulaze u brak radi novca ne čini  se onako neobičnom kako bi trebala. Bila sam veoma mlada i družila sam se amo s mladima; bili smo lakomisleni, veseli, bez ikakvih strogih pravila ponašanja. Živeli smo za užitak. Sad mislim drukčije; promenili su me vreme, bolest i čemer; no moram priznati da u onom razdoblju nisam videla ništa loše u onome što je gospodin Elliot radio. Činiti ono što je najbolje za sebe smatralo se dužnošću.«
        »Ali zar ona nije bila žena iz daleko nižih društvenih slojeva?«
       »Da, i tomu sam prigovorila, ali on se nije obazirao. Novac, novac, samo je to želeo. Njezin je otac uzgajao goveda za prodaju, njezin je deda bio mesar, ali sve to nije bilo važno. Bila je dobra žena, imala je pristojno obrazovanje, u društvo su je uveli neki rođaci, slučajno je upoznala gospodina Elliota i zaljubila se u njega; s njegove strane nije bilo nikakvih poteškoća ni ustručavanja, s obzirom na njegovo porieklo. Sva je njegova pažnja  bila usredotočena na procenjivanje njezina stvarnog imetka pre nego se obavezao. Možete biti sigurni, bez obzira na to koliko gospodin Elliot sad ceni svoj položaj u životu, kao mlad čovek nije ga ni najmanje cenio. Nešto mu je značila činjenica da će naslediti imanje Kellynch, ali nije nimalo držao do porodične časti. Često sam ga čula kako govori da bi, kad bi postojala mogućnost prodaje titule baruneta, za pedeset funti svoju prodao bilo kome, a uključio bi grb i geslo, ime i livreju; ali neću ni pokušati ponoviti pola od onoga što je običavao govoriti o toj temi. Ne bih bila pravedna. Ipak, vi biste trebali dobiti dokaz, jer ovo su samo priče, i dokaz ćete dobiti.«
       »Doista, draga gospođo Smith, ne želim ga!«, uzviknula je Anne. »Niste rekli ništa suprotno onomu kakav se gospodin Elliot činio pre nekoliko godina. Ovo je sve zapravo potvrda onoga što smo običavali čuti i verovati. Više me zanima zašto je sad toliko drugačiji?«
      »Ali da biste meni udovoljili, kad biste bili tako dobri i pozvonili Mary – čekajte, mislim da bi bilo bolje kad biste vi sami otišli u moju spavaću sobu i doneli mi malenu kutiju s intarzijama koju ćete naći na gornjoj polici u ormaru.«           Anne je vidjela da bi njezina prijateljica to silno želela, pa joj je ispunila želju. Donela je kutiju i stavila je ispred nje, a gospođa Smith je uzdisala nad njom dok ju je otključavala, te rekla:
      »Ovo je puno dokumenata koji su pripadali njemu, mojemu mužu, maleni deo ovoga što sam morala pregledati kad sam ga izgubila. Pismo koje tražim napisao mu je gospodin Elliot pre našega braka, a slučajno je sačuvano; zašto, teško mogu zamisliti. Ali on je bio nemaran i nimalo metodičan, kao i drugi muškarci, u im stvarima; kad sam počela pregledavati njegove papire, našla sam ovo pismo uz neke još manje važne od raznih ljudi, razbacane tu i tamo, a istovremeno  su mnoga daleko važnija pisma i memorandumi uništeni. Evo ga. Nisam ga želela spaliti jer već ni tada nisam bila zadovoljna gospodinom Elliotom pa sam odlučila čuvati svaki dokument nekadašnje prisnosti. Sad imam drugi razlog za zadovoljstvo što vam ga mogu pokazati.«
      Pismo je bilo adresirano na Charlesa Smitha, Esq., Tunbridge Wells, a poslano je iz Londona u septembru 1803.

Dragi Smith!

      Primio sam tvoje pismo. Tvoja me dobrota dirnula. Volieo bih da je priroda stvorila više srca kakvo je tvoje, ali već dvadeset tri godine živim na ovome svetu i nisam video ništa tomu slično. Zasad, veruj mi, ne trebam tvoje usluge jer opet imam novca. Raduj se sa mnom: rešio sam se sir Waltera i gospođice. Vratili su se u Kellynch i gotovo me naterali da se zakunem  kako ću ih ovog leta posetiti, ali ja ću Kellynch posetiti samo u društvu mernika koji će mi reći kako ću imanje najbolje prodati na licitaciji. Međutim, barunet bi se mogao opet oženiti; dovoljno je glup za tako nešto. No ako se oženi, ostaviće me na miru, što bi mogao biti pristojan ekvivalent za nasleđivanje imanja. Gori je nego prošle godine. Voleo bih da mi je prezime bilo koje, samo ne Elliot. Dosta mi ga je. Mogu odustati od imena Walter, hvala Bogu! Nadam se da me više nikad nećeš uvrediti mojim drugim W.
Srdačan pozdrav,
WM. Elliot
      Anne nije mogla pročitati takvo pismo a da joj se obrazi ne zažare; gospođa Smith, opazivši rumenilo u njezinim obrazima, reče:
      »Način izražavanja je, znam, krajnje lišen svakog poštovanja. Mada sam zaboravila tačne izraze, savršeno se dobro sećam značenja. Ali to pokazuje kakav je on čovek. Obratite pažnju na priznanja mojem jadnom mužu. Mogu li biti jasnija?«
     Anne nije mogla odmah prebroditi šok i poniženje kad je pročitala kakvim rečima govori o njezinu ocu. Morala se prisetiti kako je činjenica da je videla pismo kršenje propisa časti, da nikomu ne bi trebalo suditi ili ga procenjivati na temelju takvih svedočanstava, da nikakvu privatnu korespondenciju ne bi smele videti oči drugih, pre nego se uspela dovoljno smiriti da vrati pismo nad kojim se zamislila. Tada je rekla:
  »Hvala vam. Ovo je svakako neoborivi dokaz; potvrđuje sve što rekli. Ali zašto se sad sprijateljio s nama?«
      »I to mogu objasniti«, rekla je gospođa Smith, smešeći se.
      »Možete li doista?«
        »Da. Pokazala sam vam kakav je gospodin Elliot bio pre dvanaest godina, a pokazaću vam i kakav je sada. Ne mogu vam opet pružiti pisane dokaze, ali mogu dati autentično usmeno svedočanstvo kakvo samo možete poželeti o onome što sad želi i što sad radi. Sad nije licemer. Doista vas želi oženiti. Njegov je sadašnji trud oko vaše obitelji iskren, posve iz srca. Reći ću vam odakle to znam; od njegova prijatelja pukovnika Walisa.«
       »Pukovnik Wallis! Zar ga poznajete?«
        »Ne. Vesti ne dolaze do mene na baš tako direktan način; potrebno je skrenuti jednom ili dvaput, ali ništa posebno  važno. Potok je jednako dobar kao i na izvoru; ono malo smeća što ga pokupi na zavojima lako se ukloni. Gospodin Elliot otvoreno razgovara s pukovnikom Wallisom o svojim gledištima i stavovima kad je reč o vama – verujem da je spomenuti pukovnik Wallis razuman, oprezan, razborit čovek – ali pukovnik Wallis ima veoma zgodnu, budalastu ženu kojoj priča ono što bi trebao prećutati, i sve joj ponavlja. Ona pak, obuzeta ushićenjem svojeg oporavka, sve prepričava svojoj njegovateljici; njegovateljica, svesna mog poznanstva s vama, sve to poverava meni, prirodno. U ponedeljak uveče moja me dobra prijateljica gospođa Rooke upoznala s tajnama iz Marlborough-buildingsa. Kad sam govorila o celoj istoriji, vidite, nisam preterivala onako kako ste vi mislili.«
       »Draga gospođo Smith, vaši su izvori manjkavi. To nije nikakvo objašnjenje. Stavovi gospodina Elliota kad je reč o meni ni na koji način ne razjašnjavaju njegova nastojanja u cilju pomirenja s mojim ocem. Sve je to bilo pre mojeg dolaska u Bath. Kad sam stigla ovamo, našla sam ih u veoma prijateljskim odnosima.«
       »Znam da jeste; sve to savršeno dobro znam, ali ...«
      »Zapravo, gospođo Smith, ne smemo očekivati da ćemo na taj način dobiti prave informacije. Činjenice ili mišljenja koja se prenose preko tako mnogo ljudi, kako bi bila pogrešno shvaćena zbog šašavosti jedne osobe i neznanja druge, jedva mogu sadržavati nešto malo istine.«
        »Samo me saslušajte. Uskoro ćete moći sami proceniti koliko je cela priča verodostojna kad čujete neke pojedinosti koje sami možete odmah opovrgnuti ili potvrditi. Niko ne pretpostavlja da ste vi bili njegov prvi poticaj. Uistinu vas je video, pre nego je došao uB ath, i divio vam se, ali nije znao ko ste. Tako barem kaže moja istoričarka. Je li to tačno? Je li vas video letos ili jesenas, 'negde na zapadu', kako ona kaže, a nije znao da ste to vi?«
      »Zaista jesta. Zasad je sve posve tačno. U Lymeu; slučajno sam bila u Lymeu.«
       »Dakle«, pobednički je nastavila gospođa Smith, »morate priznati da je moja prijateljica tačno prenela prvu činjenicu. Znači, video vas je u Lymeu i svideli ste mu se toliko da je bio veoma zadovoljan kad vas je ponovno sreo u Camden-placeu, kao gospođicu Anne Elliot, i od tog je trenutka, nimalo ne sumnjam, imao dvostruki motiv za svoje posete. Ali postojao je još jedan, raniji motiv, koji ću sad objasniti. Ako u mojoj priči bude nečega za što znate da je netačno ili malo verovatno, prekinite me. Moja priča kaže da je prijateljica vaše sestre, dama koja sad boravi kod vas, koju ste spominjali, došla u Bath s gospođicom Elliot i sir Walterom još u (kad su i oni sami doputovali ovamo) i otad boravi onde; da je ona pametna, lukava, privlačna žena, siromašna i slatkorečiva, te  takvog držanja i ponašanja da su poznanici sir Waltera stekli utisak kako ona kani postati lady Elliot, a  svi se čude kako je gospođica Elliot očito slepa na tu opasnost.«
       Tu je gospoda Smith malo zastala, ali Anne nije imala šta reći, a ona je nastavila:
      »Tako je to izgledalo onima koji poznaju porodicu, mnogo pre vašeg povratka u njezino okrilje; pukovnik Wallis je dovoljno znao o vašem ocu da bi to razumeo, mada u to vreme nije posećivao Camden-place, ali njegovo poštovanje spram gospodina Elliota navelo ga je da promatra sve što se onde događa, a kad je gospodin Elliot doputovao u Bath na dan ili dva, što se dogodilo malo pre Božića, pukovnik Wallis ga je upoznao sa zbivanjima i vestima koje prevladavaju. Sad morate shvatiti da je vreme unelo veoma veliku promenu u stavove gospodina Elliota po pitanju vrednosti titule baruneta. Po pitanju svega što se tiče porekla i krvnih veza, on je posve promenjen čovek. Budući da je imao onoliko novca koliko je mogao potrošiti, ništa nije nedostajalo njegovoj lakomosti ili užicima, postupno je svoju sreću počeo povezivati s titulom koju će nasediti. Činilo mi se da se to događa još dok smo bili u prijateljskim odnosima, ali sad je to potvrđeno. Ne može podeti pomisao da neće biti sir William. Stoga možete pogoditi da mu viest što ju je čuo od svojeg prijatelja nije bila  posebno ugodna, a zasigurno nagađate što je bila posledica toga; odlučio se što pre vratiti u Bath i neko vreme ovde boraviti, s namerom da obnovi bivše poznanstvo i uvuče se u porodicu do te mere da uspe proceniti stepen opasnosti, te da izigra damu ako zaključi da je opasnost velika. Dva su se prijatelja složila da je to jedino što se može učiniti; pukovnik Wallis mu je trebao pomoći na svaki mogući način. On je trebao biti predstavljen i gospođa Wallis je trebala biti predstavljena, i svi su se trebali međusobno upoznalti. Gospodin Elliot se u skladu s tim vratio; njegova su nastojanja urodila plodom i sve mu je oprošteno, kao što znate, i opet je primljen u porodicu; onde je njegov stalni cilj, i jedini cilj (dok mu vaš dolazak nije pružio još jedan motiv) bio posmatrati sir Waltera i gospođu Clay. Nije propuštao niti jednu priliku da bude s njima, neprestano se motao oko njih, posećivao ih u svako doba – ali ne moram zalaziti u pojedinosti. Možete zamisliti što bi domišljat čovek učinio, a sad biste se možda mogli setiti što ste vi videli da čini.«
 »Da«, rekla je Anne, »niste mi ispričali ništa u suprotnosti s onim što znam ili mogu zamisliti. Uvek ima nečeg uvredljivog u pojedinostima prepredenosti. Postupci sebičnosti i dvoličnosti zasigurno su uvek odvratni, ali nisam čula ništa što me doista iznenađuje. Znam da bi se neki ljudi šokirali takvim prikazom gospođina Elliota, bilo bi im teško poverovati u to, ali mene nikad nije posve uverio. Uvek sam tražila neki drugi motiv za njegovo ponašanje, povrh onoga što je bilo vidljivo. Volela bih znati kakvo je njegovo sadašnje mišljenje po pitanju događaja od kojeg je strepio, smatra li da se opasnost smanjila ili ne.«
      »Misli da se smanjuje, koliko sam shvatila«, odgovorila je gospođa Smith. »Misli da ga se gospođa Clay boji, svesna da ju je prozreo, pa se ne usuđuje nastaviti onako kako bi činila da njega nema. Ali budući da povremeno ipak mora biti odsutan, ne razumem kako bi ikad mogao biti siguran dok ona ima svoj sadašnji uticaj. Gospođa Rooke mi kaže da gospođa Wallis ima zanimljivu ideju, odnosno da se u novine stavi obavest, kad se vi i gospodin Elliot venčate, da vaš otac neće oženiti gospođu Clay. Plan dostojan rezoniranja gospođe Wallis, prema svemu sudeći, ali moja razumna negovateljica vidi apsurdnost toga. 'Zaboga, gospojo,' rekla je, 'to ga ne bi sprečilo da nekoga oženi.' I zaista, iskreno rečeno, ne verujem da gospođa Rooke u svojem srcu istinski smatra da bi bilo loše kad bi se sir Walter opet oženio. Treba znati da je ona uvek sklona sklapanju brakova, znate, a budući da su ljudi uvek malo sebični, možda razmišlja o tome kako bi mogla negovati buduću lady Elliot, i to na temelju preporuke gospođe Wallis.«
     »Veoma mi je drago da sam sve to čula«, rekla je Anne nakon kratkog razmišljanja. »U određenom će mi smislu biti teže trpiti njegovo društvo, ali bolje ću znati kako trebam postupati. Moje će ponašanje biti direktnije. Gospodin Elliot je očito podmukao, prietvoran materijalista  kojeg nikad nije vodilo ništa drugo osim sebičnosti.
      Ali gospođa Smith još nije završila s gospodinom Elliotom. Skrenula je s početne teme, a Anne je zaboravila, zbog onoga što se tiče njezine vlastite porodice, koliko je u početku implicirano protiv njega; no njezina je pažnja  sad vraćena na objašnjavanje onih prvih nagoveštaja te je slušala priču koja je, ako nije u potpunosti opravdala neograničenu gorčinu gospođe Smith, ipak pokazala da je bio veoma bezosećajan u svojem ponašanju prema njoj, veoma manjkav kad je reč o pravdi i saosećanju.
     Saznala je da se njihovo prijateljstvo nastavilo i nakon što je gospodin Elliot stupio u brak, pa su kao i ranije uvek bili zajedno, a gospodin Elliot je naveo svojeg prijatelja da troši mnogo više od onoga što je imao. Gospođa Smith nije želela preuzeti krivicu na sebe i veoma je pazila da je ne svali na svojeg muža, ali Anne je mogla zaključiti da njihovi prihodi nikad nisu bili u skladu s njihovim načinom života, te da je u početku bilo mnogo sveopćšte i zajedničke rastrošnosti. Prema priči njegove žene, gospodina Smitha je doživela kao čoveka toplih osećaja, ležerna temperamenta, nemarnih navika, ne preterano razboritog, daleko ugodnijeg od svoga prijatelja i veoma različitog u odnosu na njega – bio je pod njegovim uticajem, a on ga je verovatno prezirao. Gospodin Elliot; koji je brakom stekao veliko bogatstvo, priuštio si svaki užitak i udovoljavanje vlastitoj taštini bez upadanja u dugove (jer je bez obzira na udovoljavanje vlastitim hirovima postao mudar), počeo se bogatiti dok je njegov prijatelj istovremeno  osiromašio; nije se ni najmanje opterećivao financijskom situacijom svojeg prijatelja, već upravo suprotno, poticao ga je i nagovarao na trošenje koje je moglo završiti jedino propašću, Bračni par Smith je bio uništen.
       Muž je umro baš na vreme da bude pošteđen pune spoznaje toga. Već su ranije upoznali nelagodu iskušavanja prijateljstva svojih poznanika i shvatili da je bolje ne iskušavati gospodina Elliota, ali tek nakon njegove smrti došlo se do potpune spoznaje bednog stanja njegovih poslova. Gospodin Smith je imao poverenja u poštenje gospodina Elliota, što se više temeljilo na njegovim osećajima nego na prosudbi, pa je njega imenovao izvršiteljem svoje oporuke; no gospodin Elliot to nije prihvatio, a poteškoće i nevolje koje je to odbijanje svalilo na nju, povrh bola i patnje u nastaloj situaciji, bile su takve da se o njima nije moglo govoriti bez ogorčenja, ili slušati bez odgovarajućeg zgražanja.
      Anne je tom prigodom videla neka njegova pisma, odgovore na molbe gospođe Smith, a sva su jasno pokazivala odlučnost da se neće beskorisno truditi i, napisano hladnom uljudnošću, tvrdokornu ravnodušnost prema svim nedaćama koje bi je mogle snaći. To je bila strašna slika nezahvalnosti i neljudskosti, a Anne je u nekim trenucima osećala da nikakav otvoreni zločin ne bi mogao biti gori. Mnogo je toga čula; sve pojedinosti žalosnih događaja iz prošlosti, sve detalje nevolje za nevoljom koje su se u ranijim razgovorima samo mogle naslutiti, a sad su otvoreno objašnjene. Anne je mogla razumeti olakšanje što ga je pričanje donelo njezinoj prijateljici, te se samo još više divila njezinoj uobičajenoj pribranosti i vedrini. U istoriji  njezinih nedaća bio je jedan slučaj koji je izazivao poseban gnjev. Imala je razloga verovati da bi se jedan posed njezina muža na Karipskom otočju, koji je mnogo godina bio pod nekom vrstom zaplene, radi plaćanja vlasnikovih dugova, pravilnim merama mogao spasiti, a taj posed, mada nije velik, bi bio dovoljan za osiguravanje prihoda za udoban život. Ali nije bilo nikoga ko bi nešto preduzeo po tom pitanju. Gospodin Elliot nije hteo ništa učiniti, a ona sama nije mogla, podjednako onemogućena svojom telesnom slabošću i iscrpljena traženjem novčane pomoći od drugih. Nije imala nikoga ko bi joj mogao pomoći barem savetom, a nije si mogla priuštiti plaćanje stručne pravne pomoći. To je bila okrutna otežavajuća okolnost cele njezine situacije. Osećati da bi trebala živeti bolje, da bi malo truda na pravome mestu to omogućilo, i bojati se da bi odugovlačenje čak moglo oslabiti njezina prava, sve je to bilo veoma teško podneti!
 Upravo se u tome nadala da će joj Anne pomoći uticati na gospodina Elliota. Ranije se, u očekivanju njihova braka, veoma bojala da će zbog toga izgubiti prijateljicu; no kad se uverila da on ne može pokušati ništa takvoga jer nije ni znao da je ona u Bathu, odmah joj je palo na pamet da bi žena koju on voli svojim uticajem na njega mogla nešto učiniti za nju, te se žurno pripremala da teresira Anne, u onoj meri u kojoj su to dopuštala njezina zapažanja o karakteru gospodina Elliota, kad je Anneino opovrgavanje navodnih zaruka sve promenilo, a premda joj je to oduzelo novu nadu da će ostvariti svoj prvi cilj, barem joj je ostavilo mogućnost da na svoj način ispriča celu priču.
      Nakon što je čula taj potpuni opis gospodina Elliota, Anne je bila primorana izraziti svoje čuđenje zbog povoljnog načina na koji je gospođa Smith na početku razgovora pričala o njemu. Činilo se da ga preporučuje i hvali!
      »Draga moja«, glasio je odgovor gospođe Smith, »nisam mogla ništa drugo učiniti. Vašu udaju za njega držala sam sigurnom, premda još možda nije zatražio vašu ruku, pa nisam mogla reći istinu o njemu kao što je ne bih mogla otkriti ni da je vaš muž. Moje je srce strepelo za vas dok sam tako govorila. A ipak, on je razuman i ugodan, a uz ženu kakva ste vi, situacija nije bila posve beznadna. Bio je veoma loš prema svojoj prvoj ženi. Bili su nesretni zajedno. Ali ona je bila previše neuka i željna poštovanja, a on je nikad nije volieo. Želela sam se nadati da ćete vi bolje proći.« 

      Anne je u sebi priznala kako je postojala mogućnost da je nagovore da se uda za njega, zadrhtavši pri pomisli na nesretan život koji bi zasigurno usledio. Bilo je moguće da je na to nagovori lady Russell! Pod takvom pretpostavkom, ko bi bio najnesretniji nakon što bi vreme sve razotkrilo, prekasno? Bilo je veoma poželjno da se lady Russell više ne zavarava; jedan od završnih dogovora ovog važnog sastanka, koji je potrajao veći deo jutra, bio je da Anne ima punu slobodu svojoj prijateljici preneti sve što se odnosi na gospođu Smith, a govori o njegovu ponašanju.



Jama i klatno, Edgar Allan Poea

Impia tortorum longos hic turba furores Sanguinis innocui, non satiata, aluit. Sospite nunc patria, fracto nunc funeris antro, Mors ubi...