Приказивање постова са ознаком Don Kihot. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Don Kihot. Прикажи све постове

9. 1. 2024.

Miguel de Unamuno, Ludilo doktora Montarca

 


Doktora Montarca upoznao sam netom nakon što je došao u grad; neka tajanstvena sila dovela me je do njega. Privukli su me, neupitno, njegov izgled i pristupačno i ljubazno lice. Bio je to visok čovek, svetle kose, jak, brzih pokreta. Kada bi nekoga lečio odmah bi se s njim sprijateljio, jer ako to ne bi bilo tako, ne bi mu ni ugovorio termin pregleda. Bilo je teško odgonetnuti šta je na njemu bilo urođeno, a što naučeno – do te mere bi znao pomešati prirodu i umetnost. Toliko, da su mu neki čak znali predbaciti da je neprirodan i da je njegova jednostavnost patvorena, dok smo mi neki smatrali da je kod njega sve bilo spontano. Ovo mi je znao govoriti i ponavljati mnogo puta: »Postoje stvari koje su u nama toliko prirodne i spontane da nas proslave pa ih počinjemo raditi naučeno i izveštačeno; a postoje i one koje počinjemo uspešno usvajati, a pritom su nam možda i neprirodne, ali nam na kraju postanu najprirodnije i nama vrlo svojstvene«.

Iz te rečenice može se videti da doktor Montarco nije bio, dok je bio zdrav u glavi, ekscentrik kakvim su ga mnogi smatrali, daleko od toga; bolje rečeno bio je čovek koji bi u razgovoru iznosio mudro i razborito mišljenje. Samo bi ponekad, i to samo s osobama od najdubljeg poverenja, što sam mu ja postao, otpustio kočnicu i raspojasao se žestokim uvredama prema ljudima koji su ga okruživali i od kojih je morao živeti. Time je otvorio ponor u koji će mu na kraju zapasti duh.

Bio je jedan od najnormalnijih i najjednostavnijih ljudi koje sam upoznao; nije ništa ni sakupljao – čak ni knjige – niti sam u njemu otkrio neku monomaniju. Njegovi pacijenti, njegov dom i njegova književna dela, to su bile njegove jedine preokupacije. Imao je ženu i dvoje dece koja su imala osam i deset godina kada je stigao u grad. Došao je kao vrlo priznat lekar; ali je i govorio da su ga njegove neobičnosti prisilile da napusti rodni grad i dođe u ovaj u kojem sam ga upoznao. Njegova najveća neobičnost, kako su navodili njegovi kolege lekari, bila je u tome što uprkos činjenici da je bio izvanredan profesionalac, vrlo verziran u medicinskoj nauci, i u biologiji, a i pisao je mnogo, nikada nije pisao o medicini. To mi je jednom prilikom rekao, u svom specifičnom naprasitom stilu:

»Zašto ti idioti žele da pišem o stručnim stvarima? Studirao sam medicinu kako bih lečio bolesne i na tome zarađivao za život. Lečim li ih? Lečim. Pa onda neka me ostave na miru sa svojim glupostima i ne petljaju se gde im nije mesto. Zarađujem za život uz najveću moguću odgovornost, a jednom kad zaradim, imam pravo raditi šta me volja, a ne ono što je po volji onim budalama. Ne možete ni zamisliti kolika se neizmerna moralna praznina krije u naporima koje ulaže nemali broj ljudi kako bi ukalupili pojedinca u njegovu profesiju. Ja, naprotiv, pronalazim velike prednosti u činjenici da se od jedne aktivnosti živi, a za drugu se živi. Sigurno se možete prisetiti Schopenhauerovog opravdano žestokog prokazivanja profesionalnih filozofa.«

Kratko nakon što je stigao u grad i kada je već zadobio i više nego pristojan broj pacijenata i počeo sticati renome ozbiljnog, brižnog, marljivog i imućnog lekara, u jednom je lokalnom nedeljnika u objavio svoju prvu priču, nešto između fantastične i humoristične priče, bez opisa i pouke. Dva dana kasnije zatekao sam ga vrlo uznemirenog i kada sam ga upitao što mu se dogodilo, planuo je i rekao:

– Zar vi mislite da ću moći još dugo da trpim neizdrživ pritisak gluposti koja me okružuje? Isto kao u mom mestu, posve isto! Ma isto kao i tamo, na kraju ću dospeti na glas čudaka i luđaka, ja, koji sam oličenje razboritosti, zatim će me napustiti moji pacijenti, pa ću izgubiti ordinaciju, pa će uslediti dani bede, očaja, gnušanja i besa, zatim ću morati otići odavde kao što sam morao napustiti svoje mesto.

– Ali šta se tačno dogodilo? – upitao sam ga.

– Šta mi se dogodilo? To da mi je prišlo već pet ljudi i pitalo što sam mislio time kad sam napisao tu priču i šta sam njome hteo poručiti i koji je njezin smisao. Glupani, glupani i još više od toga! Gori su od dece koja razbijaju lutke da vide šta se nalazi u njima. Za ovaj grad nema spasa, prijatelju; on je neoprostivo osuđen na ozbiljnost i glupost, a te dve stvari su gotovo iste. Ovde svi imaju učiteljsku dušu; ne razumeju ako neko napiše nešto bez potrebe za dokazivanjem ili obranom ili napadom na neku tezu ili iz nekih skrivenih motiva. Jednom od tih glupana koji me pitao o smislu moje priče postavio sam protupitanje: »Je li vas zabavila?«, a on mi je odgovorio: »Gledajte, što se zabave tiče, jest, zabavila me; nije nezabavna, ali...« Kada je došao do »ali« sprečio sam ga da nastavi, okrenuvši mu leđa. Toj budali nije dovoljno da je zabavno. Učiteljske duše! Učiteljske duše!

– Ali... – odvažio sam se započeti.

– Čoveče, nemojte mi i vi dolaziti s »ali« – upao mi je u reč – ostavite se toga. Bolna tačka ove naše španske književnosti jest upravo didaktičnost; na sve strane propovedi, i to loše propovedi; svaki beznačajnik ovde se nameće sa svojim savetima i to čini mrtvo hladno. Jednom prilikom uhvatio sam se Moralne poslanice za Fabija i nisam mogao pročitati više od tri prva stiha, nisam ih mogao probaviti. Toj vrsti ljudi nedostaje mašte i zbog toga sva njihova ludila završe glupavo. To je oklopljena vrsta, nema smisla poricati to, oklopljena, školjkaši, školjkaši i obični školjkaši. Ovde sve ima okus po zemlji. Živim okružen ljudskim gomoljem; ne izlaze iz zemlje.

Nije se opametio, šta više, objavio je novu priču još fantastičniju i još humorističniju od prve. Sećam se da mi je o njoj govorio Fernández Gómez, doktorov pacijent.

– Nego, gospodine – govorio mi je dobri Fernández Gómez – ne znam šta ću sada kada je moj doktor objavio te priče.
– Zašto?
– Zato što mi se čini opasnim dati se u ruke čoveku koji piše takve stvari.
– Ali leči li vas dobro?
– Oh, to da, ne mogu se ni najmanje požaliti! Otkako sam se predao u njegove ruke, posećujem ga i sledim njegove upute, osećam se mnogo bolje i iz dana u dan primećujem poboljšanje; ali... te priče... taj čovek mora imati neki poremećaj u glavi... glava puna zrikavaca...
– Nemojte se brinuti, gospodine Servando; ja puno poslujem s njim, kao što i sami znate, i nisam primetio ništa neobično. On je vrlo razborit čovek.
– Istina je da kada mu se neko obraća, on odgovara prikladno i sve što govori je vrlo razumno, ali...
– Gledajte, radije biram da me vešto operise, oštra oka i sigurne ruke, čovek koji govori ludosti (a on ih ne govori), nego razuman gospodin, koji se razbacuje razboritostima nalik na otkrivanje tople vode, a da mi pritom iščaši i raskomada telo.
– Moguće... moguće, ali opet...
Sledećeg dana pitao sam doktora Montarca za Fernándeza Gómeza, a on mi je odgovorio:
– Dokazana budala!
– A to je?
– Fiziološki dokazana budala, a nativitate, nepopravljiva.
– Ja bih ga nazvao apsolutnom budalom.
– Možda... jer u ovom slučaju dokazano i apsolutno se isprepleću; to nije kao u politici...
– Kaže da vaša glava mora biti puna zrikavaca...
– A njegova i pripadnika njegove vrste, mora biti puna žohara, a to su nemi zrikavci. Naposletku moji pevaju, ili zriču, ili šta već...

Nakon nekog vremena doktor je objavio svoju treću priču, sada već nešto agresivniju i punu ironije, ismevanja i loše prikrivenih uvreda.

– Ne znam priliči li vam objavljivanje ovakvih stvari – rekao sam mu.
– Oh, svakako, moram ih izbaciti van; kad ne bih pisao te grozote na kraju bih ih i sam počinio. Ja najbolje znam šta radim.
– Neki govore da to nije najbolje za čoveka vaših godina, na vašoj poziciji, vaše profesije... – rekao sam mu s namerom da ga iskušam.

A na to je poskočio i uzviknuo:

– Kao što sam vam rekao, kao što sam vam rekao, već sam vam hiljadu puta rekao: moraću otići odavde ili ću umreti od gladi ili će me izludeti ili sve zajedno. Da, sve zajedno: moraću otići, lud, umirući od gladi. To je moj položaj! Šta su ti glupani mislili pod onim »položaj«? Verujte mi, u Španiji se nikada nećemo rešiti kožnog uveza, i to lošeg uveza, jer nama više odgovara priprosto; nećemo se toga rešiti sve dok ne dopustimo da predsednik napiše i objavi svezak epigrama ili priču za decu ili bilo sta za vreme svog predsednikovanja. Kako smo glupi i teški!
>br /> I tako se, ponukan sudbonosnim instinktom, doktor Montarco upustio u borbu s mentalitetom grada u kojem je živeo i radio. Trudio se sve više biti pažljiv i precizan u izvršavanju svojih profesionalnih, građanskih i kućnih zadataka; ulagao je izvanredan napor brinući se za svoje pacijente i proučavajući njihove bolesti; ljubazno je primao svakoga; ni prema kome nije bio nepristojan; sa svakim je razgovarao o onome za što je pretpostavio da bi ga moglo zanimati, nastojeći mu udovoljiti, a u privatnom životu nastavljao je biti uzoran muž i otac. Ali njegove priče, pripovetke i nadahnuća postajala su sve ekstravagantnija, kako bi se reklo, i sve udaljenija od uobičajenog i banalnog. Pacijenti su se počeli povlačiti i udaljavati iz njegove okoline. Time je njegov animozitet postajao sve veći.

No to nije bilo najgore, jer već se bila stvorila i proširila i načinila štetu zlobna glasina o njegovoj oholosti. Bez nekog motiva koji bi to opravdao, počelo se pričati da je doktor Montarco ohol, da je umišljen, da sam sebe smatra genijalcem, a druge doživljava kao sirote zloduhe koji ga nisu u stanju razumeti. To sam mu preneo, a on umesto da se rasplamsa u jednoj od onih uobičajenih gorljivih rasprava, koju sam očekivao, mirno mi je odgovorio:

– Ja, ohol? Samo glupani su doista oholi, a iskreno, sebe ne smatram glupanom; moja glupost nije tolika. Ohol? Kada bismo samo mogli zaviriti preko ruba tuđe svesti i pogledati u dubinu! Da, znam da me drugi smatraju punim prezira, ali varaju se. To je zato što ih ja ne vidim onakvima kakvima oni vide sebe. Uostalom, i da vam otkrijem još veći deo sebe, čemu uopste sve to o oholosti, insistiranju na prepotenciji i slični klišeji? Ne, prijatelju moj, ne! Čovek koji se nastoji nametnuti drugima traži zaštitu za sebe; onaj koji pokušava potisnuti u zaborav tuđa imena, on želi da se sačuva njegovo ime u sećanjima ljudi, jer i sami znate da novi naraštaji propuštaju stvari na kapaljku. Jeste li ikada usredotočili pažnju na muholovku?
– Šta je to? – upitao sam ga.
– Jedna od onih posuda s vodom namenjenih hvatanju muha. Sirote se pokušavaju spasiti, a kako im nema drugoga spasa nego se popeti jedna na drugu i tako plutati na lešu u toj stajaćoj smrtonosnoj vodi, odvija se jedna žestoka borba nadmetanja za spas. Najmanje razmišljaju hoće li potopiti onu drugu, već samo kako isplivati preko nje. I zato je borba za dobrim glasom hiljadu puta teža od borbe za hlebom.
– Takva je – dodao sam – borba za život. Darwin...
– Darwin? – upao mi je u reč. – Je li vam poznata Rolphova knjiga Biološki problemi?
– Nije.
– Pa, onda je pročitajte. Pročitajte je i videćete da se ne radi o porastu i razmnožavanju vrsta što iziskuje više hrane i zato ih dovodi do borbe; nego o stremljenju ka što obilnijoj hrani, preterivanju, nadmašivanju nužnoga, zbog čega rastu i razmnožavaju se. To nije nagon za očuvanjem koji nas potiče na delovanje, već nagon za najezdom; ne žudimo za samoodržavanjem, nego da budemo još više, da budemo sve. Odnosno, poslužiću se moćnom izrekom oca Alfonsa Rodrígueza, velikog čoveka: »Pohlepa za božanskim«. Da, pohlepa za božanskim. »Bićete kao bogovi!«, tako je iskušavao, kažu, demon naše davne očeve. Onaj ko ne bude žudeo da postane više, postaće ništa. Sve ili ništa! Postoji duboko značenje u tome. Što god da nam rekao razum, ta velika laž izmišljena kao uteha nesretnicima, onaj koji pripada zlatnoj sredini, aurei mediocritas, onaj koji ne zavidi, niti mu se zavidi i slične gluparije; što god nam rekao razum (veliki doušnik), naša duhovna nutrina, ono što sada nazivaju Nesvesnim (s velikim N) govori nam ako ne želimo, pre ili kasnije, postati ništa, da sledimo najispravniji put, a to je nastojanje da budemo sve.
– Borba za životom, za, bolje rečeno, većim od života, jest napad, a ne obrana; na to cilja Rolph – nastavio je. – Ja se, prijatelju, ne branim, više se ne branim; napadam. Ne želim štit koji će me ometati i otežavati mi; ne želim ništa osim mača. Radije udelim pedeset udaraca i primim deset, nego da ne udelim više od deset i ne primim ni jedan. Napad, napad, a ne odbrana! Neka govore o meni šta žele; neću slušati, neću to doznati, isključim uši, a u slučaju da uprkos oprezu do mene dospe ono što govore, neću odgovoriti. Da imamo vekove pred sobom, pre bih ja njih uverio da su glupi, a znate koliko je to teško, nego što bi oni mene uverili da sam lud ili da sam ohol.
– Da, ali taj isključivo uvredljiv način, prijatelju Montarco... – započeo sam.
– Da – prekinuo me – ima svojih nedostataka, a pre svega je vrlo opasan jer onoga dana kada mi oslabi ruka, a mač otupi, toga dana će me pregaziti, razvući i smrviti. Ali pre toga doći će na svoje: izludeće me.

Tako je i bilo. Počeo sam u to sumnjati otkako sam ga čuo da često o tome govori i podiže glas protiv razuma.Na kraju su ga uspeli izludeti.

Uporno je ustrajao na daljnjem pisanju priča, priča koje su bile toliko drukčije od onoga što je uobičajeno ovde u Španiji, a istovremeno ne izlazeći iz okvira tako razumnog načina života koji je vodio. Pacijenti su ga počeli napuštati; neimaština mu je zakucala na vrata, a kao vrhunac svega, više nije mogao pronaći časopis ni novine koji bi prihvatili njegove radove, a ni njegovo ime više nije bilo dobrodošlo na području književne republike. Sve je završilo tako da je nekolicina nas, njegovih prijatelja, morala preuzeti brigu o njegovoj ženi i kćerima, a njega je trebalo odvesti u sanatorij na lečenje jer je njegov izraz postajao sve agresivniji.

Sećam se kao da je bilo juče kada sam ga prvi puta posetio u sanatoriju u kojem je bio izdvojen. Upravnik doktor Atienza bio je školski prijatelj doktora Montarca pa je prema njemu iskazivao veliku naklonost.

– Eno ga – rekao mi je – ovih dana je nešto tiši i mirniji nego na početku. Čita ponešto, ali vrlo malo jer sam procenio da bi potpuno uskraćivanje čitanja na njega imalo posve suprotan učinak. Ono što najviše čita jest Don Quijote, i ako uzmete knjigu i otvorite je nasumice, vrlo verovatno ćete otvoriti poglavlje XXXII, drugog dela, u kojem se navodi odgovor što ga je Don Quijote uzvratio svojemu kudiocu, onom dostojanstvenom duhovniku koji je za vojvodskim stolom oštro prekorio viteza skitnicu. Idemo ga videti, ako želite.

I otišli smo.

– Radujem se što ste me došli videti – uskliknuo je čim me je ugledao i podignuo pogled s Don Quijotea. – Radujem se. Razmišljao sam, usprkos onome što nam poručuje Hrist, u dvadeset i drugom stihu petog poglavlja po svetom Mateju, je li nam ili nije dopušteno upotrebiti zabranjeno oružje.
– Koje je to zabranjeno oružje? – upitao sam ga.
– »ko bratu rekne ‘glupane’, biće podvrgnut ognju paklenome«. Pogledajte, pogledajte, koliko je strašna ta rečenica! Ne kaže ko ga nazove ubicom, ili lopovom, ili banditom, ili varalicom, ili kukavicom, ili sinom zle majke, ili pasjim sinom, ili slobodoumnim, ne, nego ko ga nazove »glupanom«. Upravo to je zabranjeno oružje. U sve se može posumnjati osim u um, u oštroumnost ili u ispravnu procenu drugih. A kada se čoveku dadne da nešto promisli? Neki pape koji su se smatrali latinistima manje bi se uvredili kada bi ih se nazvalo hereticima, nego kada bi ih se optužilo za solecizam u latinskom pismu, a ima i ozbiljnih kardinala koji veću važnost pridaju pročišćenom jeziku nego da ih se smatra dobrim hrišćanima i za koje je ortodoksija puka posledica čistoće španskog jezika. Zabranjeno oružje! Zabranjeno oružje! Pogledajte komediju na političkoj sceni: protagonisti se međusobno optužuju za najprljavije stvari, dvolično se okrivljuju za ozbiljne propuste; ali vrlo su brižni kada se nazivaju rečitima, veštima, dobronamernima, darovitima... »ko bratu rekne ‘glupane’, biće podvrgnut ognju paklenome«. Uostalom, znate li zašto nema istinskog napretka?
– Zato što moramo nositi teret tradicije na leđima – odvažio sam se izgovoriti.
– Ne, ne, nego zato što je nemoguće uveriti glupane da su glupi. Onoga dana kada glupani, a to su svi ljudi, uistinu shvate da su glupi, napredak će dosegnuti svoj cilj. Čovek se rađa glup... Ali onaj ko bratu rekne »glupane«, biće podvrgnut ognju paklenome. A njemu se podvrgnuo onaj dostojanstveni duhovnik »jedan od onih, što gospoduju po velikaškim domovima; od onih, koji nisu od kneževskoga roda, te i ne znaju naučiti ljude kneževskoga roda, kako bi trebali knezovati; od onih, koji velikašku veličinu mere o svoje sitne duše; od onih, što uče one kojima upravljaju, da budu štedljivi, i stvaraju od njih tvrdice...«1
– Vidite sad? – rekao mi je potiho doktor Atienza; – Zna napamet poglavlja XXXI. i XXXII. drugog dela naše knjige.
– Podvrgnuo se paklu, tvrdim – nastavio je siroti luđak – taj dostojanstveni duhovnik koji se u pratnji vojvoda uputio dočekati Don Quijotea te je s njim zaseo za sto, nasuprot njemu, dok su blagovali; zatim je, prepun besa, zavisti, gluposti, svih niskih strasti prikrivenih velom zdravog razuma i dobre prosudbe, zapretio vojvodi da mora položiti račun Gospodinu našemu i navesti dela koja je počinio ovaj dobri čovek... Nazvao je dobrim čovekom Don Quijotea, taj tvrdoglavi i dostojanstveni duhovnik, a zatim ga je nazvao Don Glupanom. Don Glupanom! Don Glupanom! Don Glupanom! Don Glupanom i najvećim luđakom svih vremena! Podvrgnuo se ognju paklenome! I sada je u paklu.
– Možda je ipak u čistilištu, jer Božja je milost večna – usudio sam se reći.
– Ali pogreška dostojanstvenog duhovnika, koja se odnosi na Španiju i upravo samo na Španiju, golema je, doista golema. Taj dostojanstveni gospodin, čisto utelovljenje dela našeg naroda koji se smatra kulturnim; taj nepodnošljivi mudrijaš, nakon što je ožalošćen ustao od stola i naivno zazvao svojega gospodina, onoga koji ga hrani, iako sumnjam da je to ičime zaslužio, izgovorio je: »Kako i ne bi poludeli, kad im pametni ljudi odobravaju ludorije! Volja vas ostati s njima, ali dok su oni u vašoj kući, neću ja od svoje kuće, da ne moram kuditi ono, što ne mogu popraviti«2; nakon što je to izrekao, i »ne htede ni jesti više, nego ode bez ijedne reči«.3 Otišao je, ali ne u potpunosti, nego je naokolo izbacivao i poništavao dekrete o razboritosti i zdravom razumu... To je strašno! To je strašno! U javnosti Don Quijotea nazivaju »uzvišenim luđakom« i sličnim nizom imena koja su negde čuli; ali duboko u sebi, i nasamo, nazivaju ga Don Glupanom. Pogledajte, Don Quijote, koji je krenuo u trku za carstvom, carstvom slave, prepustio je Sanchu Panzi vlast nad Ostrvom. Don Quijote! I što je postao taj bedni Don Glupan? Čak ni ministar! I naposletku, zašto je Bog stvorio svet? Za vlastitu slavu, kažu; kako bi iskazao vlastitu slavu. Moramo li mi biti manje od toga?... Oholost! Oholost! Vražja oholost!, vape nemoćni. Neka dođu, neka dođu ovamo, neka dođu sva ta dostojanstvena gospoda zaražena zdravim razumom...
– Pođimo – rekao mi je potiho doktor Atienza – jer se zaneo.

Prekinuli smo razgovor uz razlog pa sam se oprostio od svog sirotog prijatelja.
– Izludeli su ga – rekao mi je doktor Atienza kada smo ostali sami. – Izludeli su jednog od najrazumnijih i najpoštenijih ljudi koje poznajem.
– Kako to? – upitao sam ga.
– Najveća razlika između ludih i razumnih – odgovorio je – jest u tome što ovi potonji iako umišljaju ludosti, osim ako nisu glupi, jer u protivnom ih ne bi umišljali; iako ih umišljaju, kažem, oni ih ne izgovaraju, a još manje čine; dok oni koje nazivamo ludima, nemaju sposobnost susprezanja, nisu u stanju obuzdati se. Kome, osim ako mu nedostatak mašte ne doseže tačku imbecilnosti, nije pala na pamet neka ludost? Ali znao se suzdržati. A ako to ne zna, pretvara se u luđaka ili u genijalca, većeg ili manjeg, zavisno o vrsti ludila. Vrlo je ugodno razgovarati o iluzijama; ali verujte mi da svaka iluzija koja postaje opipljiva, koja nas potiče na očuvanje, unapređenje i osnaživanje života jest toliko stvaran doživljaj, poput onog koji bi mogao najtačnije ustvrditi bilo koji postojeći naucni uređaj. Ta nužna zaliha ludila, nazovimo je tako, neophodna je za napredak; ta neravnoteža bez koje bi duhovni svet ubrzo potpuno zamro, tačnije, okončao, mora se utrošiti na ovaj ili onaj način. Ovaj siroti doktor Montarco utrošio ju je u svoje fantastične priče, u svoje pripovedanje i fantazije, i na taj se je način otarasio pa je stoga mogao voditi tako uredan i razborit život kakav je vodio. A uistinu te priče...
– Ah – upao sam mu u reč. – Vrlo su sugestivne; pune su iznenađujućih gledišta. Ja ih čitam i iščitavam jer ne mrzim ništa više od toga da mi govore upravo ono što mislim. Neprekidno čitam te priče bez opisa i pouke. Razmišljam da napišem kritički osvrt na njih i gajim nadu da će čitateljska publika odabrati pravi put i u njima videti ono što danas nije vidljivo. Publika nije ni toliko tupa ni toliko bahata koliko mi mislimo; događa se da im se servira već sve unapred prožvakano, zaslinjeno i spremno u kapsulama koje je potrebno samo progutati; svako je već zasićen zarađivanjem za život i ne može rasipati vreme na preživanje hrane koja ima opor okus kada se ubaci u usta. Ali kritičari su ti koji izvlače na videlo pisce poput doktora Montarca, čija su do sad bila percipirana samo slova, ali ne i duša.
– Dakle, vi ste upućeni – nastavio je doktor – da priče nisu padale na plodno tlo. Njihova začudnost, koja bi u drugim zemljama privukla čitatelje, ovde ih je preplašila. Na svakom koraku i pred svakom najjednostavnijom činjenicom, ti ljudi zatrpani didaktičkim smećem zapitivali bi se: »A što ovde želi reći taj čovek?« Već ste upućeni u ono što se dogodilo – pacijenti su ga počeli napuštati premda ih je dobro lečio; ljudi su ga počeli nazivati luđakom usprkos razboritom životu koji je vodio; optuživali su ga zbog preteranih strasti, koje uprkos vanjskom utisku, nisu njime ovladale; odbijali su mu dela; siromaštvo mu je pokucalo na vrata te su ga prisilili da govori i čini ludosti o k
ojima je razmišljao i koje je pretakao u dela.
– Ludosti? – prekinuo sam ga.
– Ne, ne, nisu to bile ludosti, u pravu ste, nisu bile; ali uspeli su u nameri da to i postanu. Ja, koji ga sada čitam, i to otkako je došao ovamo, uviđam da je pogreška bila u nastojanju da ga doživljavaju kao uzornog pisca, što taj nesretnik nije bio. Njegove misli poslužile su kao izgovor, kao temelj i imaju toliku važnost za njegova dela kao što za Velásqueza ima zemlja kojom se poslužio kako bi postigao nijansu za sliku ili tip kamena iz kojega je Michelangelo isklesao Mojsija. A što bismo tek rekli o čoveku koji je na procenu Miloske Venere došao s mikroskopom i reagensom u ruci kako bi napravio detaljnu analizu mramora iz kojega je isklesana? Upravo su ideje temelj za filozofska, umetnička i polemička dela.
– Oduvek sam tako mislio – rekao sam mu – ali primećujem da je to jedno od načela koje nailazi na najveći otpor u našem narodu. Jednom prilikom dok sam promatrao šahovsku igru, svedočio sam najdubljoj drami koju sam ikada video. To je bilo strašno. Igrači su samo pomicali figure poštujući pravila igre i igraće ploče, i uprkos tome, ne možete ni zamisliti koja je to bila intenzivna strast, koja napetost duha i koji izliv životne energije! Oni koji su pratili samo rasplet imali su utisak da i sami uvestvuju u svakidašnjoj partiji, no valja istaknuti da su igrala dva osrednja igrača; ja sam se pak usredotočio na podizanje i premeštanje figura, na otmenu tišinu, na mrštenje igrača. Bio je jedan od najgorih i zasigurno najobičnijih poteza, šah koji se nije pretvorio u mat, ali je bio poseban. Trebali ste videti kako je, čitavom rukom, igrač dograbio skakača i kako ga je spustio lupivši po ploči i uzviknuo: šah! I ta dva čoveka prošla su kao dva obična igrača! Obična? Uveren sam da Morphy4 i Philidor5 nisu bili ništa posebniji. Siroti Montarco!
– Da, siroti Montarco! A danas ste od njega mogli čuti samo razborite stvari... Retko, vrlo retko posve trabunja, a kada počne trabunjati pretvara se u groteskni lik kojeg naziva privatnim savetnikom Herrom Schmarotzenderom; namesti periku, popne se na stolicu i svečano deklamuje govore pune duha, govore u kojima pulsiraju večni strahovi čovečanstva, a nakon što ih zaključi siđe sa stolice i kaže mi: »Nije li tačno, prijatelju Atienza, da ima mnogo istine u srži tih ludosti sirotog privatnog savetnika Herra Schmarotzendera?« Istina je da sam mnogo puta razmišljao koliko je opravdan osećaj divljenja i poštivanja kojim su obgrljeni luđaci u nekim zemljama.
– Čoveče, čini mi se da biste trebali odustati od upravljanja ovom ustanovom...
– Ne brinite se, prijatelju. Ne radi se o tome da ja mislim da se tim nesretnicima razgrće veo uzvišenijeg sveta od onoga kojim smo mi obavijeni; samo smatram da iskazuju stvari koje svi mislimo, a koje se zbog srama i ustručavanja ne usudimo izreći. Razum, koji je sam po sebi konzervirana moć i koji smo stekli boreći se za život percipira samo ono što je potrebno sačuvati i ojačati za ovaj život. Mi ne poznajemo ništa osim onoga što moramo poznavati da bismo živeli. Ali ko vam može reći da ta neuništiva žudnja za preživljavanjem nije otkrivenje drugog sveta koji obavija i podupire naš svet, i kada se polome lanci razuma, da ta buncanja nisu očajnička iskakanja duha koji želi stići na drugi svet?
– Čini mi se, a vi zanemarite grubost kojom ću vam se obratiti, čini mi se da umesto da vi negujete doktora Montarca, doktor Montarco neguje vas. Govori gospodina privatnog savetnika nanose vam štetu.
– Šta ja znam! Jedino u što vas mogu uveriti jest da se svaki dan sve više ograničavam na ovu zdravstvenu ustanovu jer draže mi je lečiti luđake nego trpeti glupane. Iako, najgore je to što ima puno luđaka koji su ujedno i glupani. Trenutno sam posve posvećen doktoru Montarcu. Siroti Montarco!
– Sirota Španija! – uzvratio sam mu, zatim sam mu ispružio ruku pa smo se rastali.

Doktor Montarco nije izdržao dugo u zdravstvenoj ustanovi. Preplavila ga je golema tuga, silna potištenost te je na kraju potonuo u upornu nemost, koju nije napuštao osim kada bi uzdahnuo: »Sve ili ništa... sve ili ništa... sve ili ništa...« Stanje mu se pogoršalo i naposletku je umro. Nakon njegove smrti, u ladici njegova stola pronašli su opsežan rukopis koji je na prvoj stranici imao ispisane sledeće reči:

SVE ILI NIŠTA
(Molim da se u slučaju moje smrti ovaj rukopis spali bez čitanja.)

Nisam doznao je li doktor Atienza odolio porivu da ga pročita, a ne znam ni je li ispoštovao luđakovu poslednju želju i spalio ga.

Siroti doktor Montarco! Počivao u miru, jer on je itekako zaslužio mir i počivanje!

Sa španskog prevela:
Dora Jelačić Bužimski

___________________

1 Citat iz Života i dela Bistroga viteza Don Quijota od Manche Miguela de Cervantesa, III. svezak, Zagreb 1942. (prevod Ise Velikanovića).
2 Ibidem. 3 Ibidem. 4 Paul Charles Morphy, američki je šahist francuskog, španjolskog i kreolskog podrijetla. Smatra se jednim od najboljih šahista druge polovice 19. stoljeća. (Op. prev.) 5 François-André Danican Philidor francuski je skladatelj i šahist. Bio je jedan od najboljih šahista 18. stoljeća. (Op. prev.)

19. 2. 2020.

Miquel Cervantes de Saavedra, Don Kihot 47,48,49 glava






Četrdeset sedma glava


O čudnom načinu kako je začaran don Quijote od Manche, s drugim
slavnim zgodama.

Kad je don Quijote vidio da su ga tako strpali u kavez i natovarili na kola, reče:
— Mnoge sam slavne istorije o skitnicima vitezovima čitao, no nikada još nisam ni čitao, ni vidieo, ni čuo da ovako vode začarane vitezove, i još ovako polagano, kako već znaju ići ove trome i spore životinje. Svagda je običaj da začarani vitezovi budu u silnoj brzini nošeni po zraku, ovijeni kakvim mutnim i mračnim
oblakom ili na kakvim ognjenim kolima, ili na kakvu hipogrifu ili drugoj takvoj životinji. Ali kako me evo sada vode na volovskim kolima, to me bogme buni! No možda mora viteštvo i čaranje ovih naših današnjih vremena drugim putovima udarati nego što je udaralo nekoć. Moglo bi i to biti, kako sam ja nov vitez na svetu i prvi koji sam iskusio zaboravljeno već skitničko vitezovanje, da su se sada opet pronašla drugačija čaranja i drugi načini kako se vode začarani vitezovi. Što sudiš ti o tome, sinko Sancho?
— Ne znam ja šta bih sudio — odgovori Sancho — jer ja se nisam toliko viteških knjiga načitao koliko vi, ali bih ipak rekao i zakleo bih se da ove prikaze što se evo tuda vrzu nisu sasvim blagočastive.
— Blagočastive? Bože mili! — klikne don Quijote. — Kako bi i bile blagočastive kad su ovo sami besi, koji su se uobličili u ovakve neobične prikaze zato da me gurnu u ovakvo stanje. A želiš li se uveriti da je istina što ti velim, dirni ih i pipni, pa ćeš razabrati da su im tela samo od vazduha , te su jedino priviđenja.
— Tako mi Boga, gospodaru — odvrati Sancho — ja sam ih već dirnuo: ovaj bes što se oko nas uzmuhao, jedar je i zadrigao, a ima još jedno svojstvo, koje besovi nemaju, kako sam ja čuo. Veli se da svi oni zaudaraju na sumpor i na druge gadne smradove, a ovaj miriše do pol milje po ambri.
       To je Sancho rekao o don Fernandu, koji je kao velik gospodin valjda tako i mirisao.
— Nemoj se tome čuditi, prijatelju Sancho — objasni don Quijote — nego shvati da đavoli znaju mnogo, pa iako vonjaju, oni sami ne zaudaraju ni po čemu, jer su dusi, a ako na što mirišu, ne mogu mirisati ni na što ugodno, nego samo na gad i na smrad. To je zato što oni, gde bili da bili, uvek sa sobom nose pakao i nikakve
im olakšice ne može biti u mukama, a kako je ugodni miris na slast i na veselje, nemoguće je da bi oni mirisali na išta dobro. Ako se pak tebi čini da taj bes što si ga spomenuo miriše po ambri, onda se ti ili varaš, ili on želi tebe zavarati da ga ne smatraš za besa.
       Takve su razgovore razvodili gospodar i sluga. Poboje se zato don Fernando i Cardenio da im ne bi Sancho sasvim dokučio naum, kad ga je već prilično napipao, te odluče ubrzati odlazak. Zovnu krčmara ustranu i narede mu da osedla Rocinanta i osamari Sanchova magarca, i on to brže-bolje uradi. Dotle je  sveštenik uglavio već s  vojnicima da ga otprate do njegova sela, a on će im platiti za svaki dan. Cardenio obesi Rocinantu na sedleni obluk s jedne strane
štit, a s druge strane pliticu, mahne Sanchu i zapovedi mu da uzjaše magarca i prihvati Rocinantove vođice, a onda namesti ona dva vojnika  s puškama s obadviju strana uz kola. Ali pre nego krenuše, dođu još krčmarica, njena kći i Maritornes da se oproste s don Quijotom, te se uzmu pretvarati kao da plaču od boli zbog njegove nesreće, a don Quijote im reče:
— Ne plačite, dobre gospođe, jer sve ove nevolje zapadaju ljudima od viteškoga reda, od kojega sam ja; i da se meni ovakve nezgode ne događaju, ne bih ja sebe smatrao za slavna skitnika viteza; vitezovima od slaba imena i glasa nikada se ne događaju takve zgode, jer oni nisu nikomu ni na pameti. No junacima se
događaju, jer njihovoj su hrabrosti i junaštvu zavidni mnogi knezovi i mnogi drugi vitezovi, te nastoje da nevaljalštinama satru čestite junake. Ali vrlina je ipak tako moćna te sama po sebi, uza sva čaranja koliko god ih je znao prvi izumitelj njihov Zoroaster, pobeđuje u svakoj nevolji i sja na svetu onako sjajna kao što sja sunce na nebu. Oprostite mi, krasne dame, ako sam vam, po nepažnji svojoj, išta nažao učinio (s voljom i sa znanjem nisam to učinio nikada nikomu), i molite se Bogu da me izbavi iz ovoga zatvora u koji me strpao neki zlobni čarobnjak; a dok se ja oslobodim odavde, neću smetnuti s pameti dobrotu koju ste mi iskazale na ovome dvoru, nego ću vam zahvaliti, odslužiti i uzvratiti
vam je kako je vredna.
       Dok se to zbivalo među damama iz dvora i don Quijotom, oproste se  sveštenik i brijač s don Fernandom i njegovim drugovima, s kapetanom i njegovim bratom i sa svim onim veselim gospođicama, posebno s Dorotejom i Luscindom. Svi se izgrle i zareknu da će se javljati kako im je. Don Fernando rekne  svešteniku kamo da mu piše kad mu bude javljao o don Quijotu i zajamči kako mu je to najmiliji glas koji želi čuti, a on će mu sam javljati sve što god misli da bi mu bilo drago: i svoju ženidbu, i krštenje Zoraidino, i zgode don
Luisove, i Luscindin povratak kući. Ovaj obeća da će sve dokraja učiniti što mu naređuje. I opet se izgrle i opet se stanu nadmetati prijateljskim ponudama.
        Uto pristupi  svešteniku krčmar, dade mu neke papire i reče da ih je našao u podstavi one torbe u kojoj je našao i Pripovest o nerazboritom znatiželjniku, pa kad se gospodar tih stvari nije više vratio, neka uzme on sve, jer njemu, krčmaru, ne treba kad ne zna čitati. Sveštenik mu zahvali, rasklopi odmah i vidi da na prvome od tih listova piše: Novela o Rinconetu i Cortadillu. Po tome razabere da je to pripovest, a kako je ona o Nerazboritom znatiželjniku bila dobra, pomisli da će valjati i ova, jer možda su obadve od istoga pisca. Spremi je dakle i odluči pročitati dok bude zgode.
         Uzjaše on, a tako i prijatelj njegov brijač, s krinkama na licu, da ih odmah ne prepozna don Quijote, i krenu za kolima. A poredali se ovako: prvo kola, koja vodi njihov vlasnik; s obadve su strana, kako rekosmo, vojnici s puškama; onda jaše Sancho na magarcu i vodi Rocinanta za vođice; a iza sviju jašu na naočitim mulama sveštenik i brijač, zakrinkana lica, kako je već spomenuto, ozbiljna i
dostojanstvena vladanja, pa putuju polagano, kakav je već spori korak volovski.            Don Quijote sedi među rešetkama, svezanih ruku, ispruženih nogu, naslonjen na letve, tako tih i strpljiv kao da i nije čovek od mesa, nego kameni kip. I tako oni polagano i tiho prevale do dvije milje, te stignu u neku dolinu, koja se volaru učini zgodnim mjestom za odmor i volovima za pašu. Rekne on to svešteniku , ali brijač rasudi da je bolje još malo dalje otići, jer on zna da za ovim
pristrankom što se vidi u blizini ima dolina s bujnom travom i mnogo boljom nego što je ova. Brijačevo mišljenje bude prihvaćeno i oni tako nastave put.
       Uto se sveštenik obazre i opazi da im iza leđa dolazi nekih šest sedam ljudi na konjima, u dobroj odeći i opremi. Ti ih ljudi brzo stignu, jer nisu putovali sporo i tromo poput volova, nego onako kako jašu na kanoničkim mulama kad žele stići u podne u krčmu, koja je odatle bila udaljena manje od milje. Brzi stignu polagane i pozdrave se uljudno, a jedan od tih pridošlica, ukratko kanonik iz Toleda i gospodar onima drugim što ga prate, kad ugleda ovu povorku u kojoj se nižu kola, vojnici , Sancho, Rocinante, sveštenik  i brijač, i još don Quijote zatvoren u kavez, morade zapitati zašto tako vode toga čoveka, premda je već po  znakovima razabrao da je to sigurno  neki zlikovac, ili razbojnik, ili kakav drugi zločinac koga će Sveto bratstvo kazniti. Jedan od vojnika , koga je zapitao, odgovori mu:
— Zašto ovaj vitez ovako putuje, neka vam, gospodine, odgovori on sam, jer mi ne znamo.
          Začuje don Quijote taj razgovor, te progovori:
— Jeste li vi možda, gospodo vitezovi, vešti i upućeni u poslovima skitničkoga viteštva? Ako jeste, pripovediću vam svoje jade, a ako niste, čemu i da se mučim pričati ih.
       Dotle su već bili prišli sveštenik  i brijač. Vide oni da su putnici u razgovoru s don Quijotom od Manche, pa bi im hteli odgovoriti tako da putnici ne otkriju njihove smicalice.
         Kanonik, komu je don Quijote ono rekao, odgovori:
— Zaista, brate, bolje ja znam viteške knjige nego dijalektiku Villalpandovu. Ako je dakle samo to, možete mi pripovediti šta želite.
— U ime Božje dakle! — prihvati don Quijote. — Kad je tako, gospodine viteže, znajte da sam ja začaran u ovoj krletki od zavisti i prevare zlobnih čarobnjaka, jer vrlinu više proganjaju zli, nego što je ljube valjani. Ja sam skitnik vitez, ali nisam od onih kojima božica slave nije zapamtila ni ovekovečila ime, nego od onih koji će usprkos i uprkos zavisti, te svima, koliko god ih ima, magovima u
Perziji, brahmanima u Indiji i gimnosofistima u Etiopiji, prodičiti svoje ime u hramu besmrtnosti, da bude za ugled i primer budućim vekovima, te da skitnici vitezovi vide stope po kojima treba da stupaju ako žele dopreti do vrška i visa junačke slave.
— Istinu veli gospodin don Quijote od Manche — progovori sada sveštenik — jer on se na tim kolima začaran ne vozi po svojoj krivici i zbog svojih greha, nego od zlobe onih kojima je vrlina nemila i hrabrost mrska. Ovo je, gospodine, Vitez Tužnog Lika, ako ste mu već čuli ime; njegovo će junaštvo i velika dela biti zapisana u krutu rudu i večni mramor, koliko god se mučila zavist da ih
pomrači i zloba da ih skrije.
           Kad je kanonik čuo i onoga zatvorenoga i ovoga na slobodi kakav su razgovor raspleli, gotovo se prekrstio od čuda i nije znao šta je po sredi, a isto se tako začude i svi koji su s njim. Dotle se približio Sancho Panza, koji im je čuo razgovor, pa će i on istresti što zna:
— Sada, gospodo, ili vi meni zamerili ili ne zamerili što se utičem u reč; evo što je: gospodar moj don Quijote začaran je isto onako kao što je začarana i moja mati; sasvim je on pri pameti, jede, pije i obavlja nuždu kao i svi drugi, pa ju je i jučer obavio, pre nego što je strpan u kavez. Kad je eto ovako, ko će meni osoliti
pamet da je on začaran? Ja sam slušao kako sav svet govori da začarani ljudi niti jedu, niti spavaju, niti govore, a moj će vam gospodar, ako ga ne sprečite, govoriti više nego trideset advokata.
        Okrene se on, pogleda  sveštenika  i nastavi:
— Ah, gospodine , gospodine ! Zar ste vi mislili da vas ja ne poznajem i zar ćete vi misliti da ja ne dokučujem i ne pogađam kamo te nove čarolije šibaju? Znajte da ja vas poznajem, koliko god vi sakrivali lice, i znajte da ja vas razumem, kako god vi tajili svoje smicalice. Napokon, gde zavist vlada, ne može živeti vrlina, a gde je škrtost, nema darežljivosti.  Da vas nije bilo, časni gospodine, sada bi moj gospodar već bio venčan s princezom Micomiconom, a ja bih bio u najmanju ruku grof, jer ničemu se drugomu ne bih mogao nadati ni od dobrote mojega gospodara Tužnog Lika ni od velikih mojih zasluga! Ali vidim da je istina što kazuju da se kolo sreće okreće brže od vodeničkoga kola, te ko je bio jučer na visini, danas je na zemlji. Žao mi je dece moje i žene moje; mesto da oni ugledaju oca, kako bi mogli i kako bi trebali, gde im ulazi na vrata kao namesnik ili potkralj kakva otoka ili kraljevine, ugledaće oni njega gde im ulazi kao konjušar. Sve ovo što sam rekao, gospodine  svešteniče, ne velim ni rad čega nego da vi, časni gospodine, po duši i po savesti promislite kako to postupate s mojim gospodarom, pa da pazite neće li vas Bog na drugom svetu potegnuti zbog toga što ste zatvorili mojega gospodara i neće li vam u greh upisati što je moj gospodar don Quijote za ovo vreme dok je zatvoren promašio tolike prilike
gde bi bio pomogao i dobra dela učinio.
— A gle toga besa! — klikne brijač. — Zar si i ti, Sancho, od istoga kova od kojega je tvoj gospodar? Tako mi Boga, i tebe ću ja još videti u društvu s njim u kavezu, pa ćeš biti začaran kao i on, kad se i tebe prima njegova ludost i njegovo viteštvo. U zao te mah obremenio svojim obećanjima, u zao ti je čas ubio u tikvu to ostrvo, kojega si se toliko zaželio.
— Nisam ja ni od koga bremenit — odgovori Sancho — i neće mene niko obremeniti, sve da je sam kralj; ako sam siromah, ja sam hrišćanin od starine i nikomu ne dugujem ništa; ako ja želim ostrva, drugi žele drugo i više; što ko čini, na obraz mu pada; čim sam čovek, mogu postati i papa, a kamoli ne bih mogao postati namesnik kojega ostrva, pogotovu gde moj gospodar može osvojiti
toliko  njih da neće ni znati komu bi ih porazdavao. Pripazite, gospodine brijaču, što vi govorite, jer to vam nije onakav posao kao kad brijete komu bradu i nije zjati isto što i znati. Ja to velim, jer mi se svi poznajemo, pa vi meni nećete prodati rog za sveću. A što se tiče začaranosti mojega gospodara, Bog bi znao što je istina; neka dakle bude kako jesta, jer je još gore dirati u to.
        Brijač ne htede Sanchu odgovarati, da on ne bi svoji budalaštinama otkrio što brijač i  sveštenik svom silom nastoje sakriti.
         Od toga istoga straha reče sveštenik  kanoniku da bi malko odmakli
napred, pa će mu pripoediti tajnu o čoveku u kavezu i još mnogo toga što će mu biti na zabavu. Kanonik učini tako, krene napred sa svojim slugama i s njime te pozorno sasluša sve što mu je ovaj  pričao o don Quijotovu stanju, živovanju, ludosti i navadama.
       Ispripovedio mu ukratko početak i uzrok njegova ludovanja i sve redom zgode njegove, dokle god nije strpan u taj kavez da bude odveden u zavičaj, pa da mu onde izleče ludost, ako se može izlečiti kakogod. Začude se opet sluge i kanonik, slušajući neobičan život don Quijotov, a kad su ga dokraja čuli, reći će
kanonik:
— Zaista, gospodine  svešteniče , ja sudim da su štetne u državi te takozvane viteške knjige. Ja sam doduše od dosade i od nevaljala ukusa gotovo svim tim knjigama, koliko god ih je štampano , pročitao početak, ali nikada se nisam mogao nakaniti da ikoju pročitam od početka do svršetka, jer mi se čini da je u svima manje-više jedno te isto, pa što je tu, to je i tamo, a što je ovde, to je i onde. Takve su knjige i sastavci po mojem sudu još lošiji od Miletskih priča,
a to su nesklapne pripovesti, kojima je jedini naum zabavljati, a nije i poučavati; drugačije su pak poučne priče, koje zabavljaju i poučavaju u isti mah. No sve ako je takvim knjigama prva svrha zabavljati, ne znam kako će one to postići kad su pune i prepune ludorija; jer slast koju u duši osećaš treba da ti nastaje od krasote i sklada što ih vidiš i motriš u onom što ti se javlja pred očima ili u mašti; ali ono u čemu ima rugobe i nesklada ne može nam biti ni na kakvu radost. Kakve lepote ili kakva sklada delova s celinom i celine s delovima može biti u knjizi ili u priči u kojoj mladić od šesnaest godina navaljuje na gorostasa golema kao gora, te ga mačem prepolovljuje kao kakav kolačić? A kad hoće da nam opišu bitku, onda kazuju da na neprijateljskoj strani ima milion boraca, no čim udari na njih junak te knjige, moramo verovati, hteli ili ne hteli, da taj vitez zadobiva pobedu samom snagom junačke svoje ruke. A što da reknemo o onoj lakoći s kojom kraljevska ili carska naslednica srće u zagrljaj skitniku vitezu koga nije ni znala? Čijoj bi pameti, ako nije sasvim barbarska i neuljuđena, moglo goditi kad čita kako kula puna vitezova plovi po moru kao brod na povoljnom vetru, pa je danas omrkla u Lombardiji, a sutradan osvanula u zemlji popa Ivana od Indije ili u drugoj zemlji, koju nije otkrio ni Ptolomej ni video Marco Polo? A ako mi se na to odgovori
da pisci tih knjiga pišu njih kao izmišljotine, te ne moraju dakle paziti da budu savesni i istiniti, onda ja velim da je izmišljotina to bolja što se istinitijom čini i to zanimljivija što je podobnija da bi se mogla dogoditi. Izmišljene priče treba da ugode čitateljevu razboru time što su napisane tako da mu olakšavaju ono što ne može biti, uravnjuju ono što je golemo, uznose duh, zadivljuju ga, zapanjuju,
uzbunjuju i zabavljaju, tako da naporedo ide čuđenje i veselje. A svega toga ne može imati ko se uklanja verovatnosti i oponašanju, u kojima i jest savršenost onoga što se piše. Nisam još nikada vidieo vitešku knjigu koja bi prikazivala potpunu celinu priče sa svim udovima, tako da se sredina slaže s početkom, a svršetak s početkom i sa sredinom; nego oni sastavljaju takvu knjigu od tolikih česti te bih rekao da im je nakana stvoriti sablast i neman, a ne skladnu sliku. Osim toga, stil im je opor, dogodovštine neuverljive, ljubavne zgode razuzdane, uljuđenost nikakva, bitke preopširne, razgovori tupi, putovi glupi, sve u sve bez ikakve razumne veštine, te su zato takvi pisci zavredili da budu kao beskorisna čeljad isterani iz hrišćanske države.

      Slušao ga  sveštenik  s velikom pozornošću; učini mu se da je to čovek bistre pameti, koji o svemu pravo sudi što god veli. Odgovori mu dakle da i sam misli tako i mrzi viteške knjige, pa je spalio sve viteške knjige don Quijotove, kojih je bila sva sila. Pripovedi mu kako im je sudio, te koje osudio da budu spaljene, a koje ostavio na životu.
       Nasmeja se kanonik od srca i reče da je doduše pokudio te knjige, ali se ipak nađe u njima nešto dobro, jer u njima je bistroj pameti zgodna prilika da se prodiči: tu je široko i daleko polje po kojem može pero leteti bez smetnje, crtati brodolome, svim svojstvima što ih mora imati, to jest biti oprezan i znati presretati neprijateljske lukavštine, biti rečit govornik, koji zna i potaknuti i
zauzdati svoje vojnike, zreo u odluci, brz na delu, hrabar u obrani i navali; tu pero može opisivati čas koju tužnu i tragičnu zgodu, čas koji veseli i nenadani događaj; sad prekrasnu damu, čestitu, razboritu i valjanu; sad kojega hrišćanina viteza, uljudna i hrabra; čas kojega silovitoga prostaka razmetljivca; čas dobra, junačna i mudra vladara; može prikazivati dobrotu i vernost podaničku, uzvišenost i milost njihovih gospodara. Može se pisac pokazati čas kao astrolog,
čas kao slavan kozmograf, sad kao muzičar, sad kao veštak u državnim poslovima; ako ga je volja, biće mu možda prilike da se pokaže i kao čarobnjak. Može on prikazivati lukavost Uliksovu, pobožnost Enejinu, hrabrost Ahilovu, nesreću Hektorovu, izdaju Sinonovu, prijateljstvo Eurijalovo, darežljivost Aleksandrovu, veličinu Cezarovu, blagost i istinitost Trajanovu, vernost
Zopirovu, mudrost Katonovu, uopšte sva ona svojstva koja usavršavaju i diče čoveka, pa može čas jednoga kititi svima njima, čas ih deliti mnogima. A ako to čini tečnim stilom i s duhovitom invencijom, koja je nalik na istinu koliko god može biti, satkaće tkivo od svakojakih krasnih žica, pa kad ga bude otkao, tako će biti savršeno i krasno te će doseći vrhunac lepote koja se traži od knjiga, to jest, koja u isti mah i poučava i zabavlja, kao što sam već rekao. A ako se te knjige slobodno pišu, ima autor prilike pokazati se i kao epski i kao lirski pisac, kao traged i kao komik, sa svim onim čega god ima u prelepoj i umiljatoj veštini pesništva i rečitosti, jer epsko se delo može napisati i u prozi i u stihovima.


Četrdeset osma glava

u kojoj kanonik nastavlja razglabati o viteškim knjigama, s drugim pojedinostima dostojnim njegova uma.

       -Tako je kako vi velite, prečasni gospodine kanoniče — reče  sveštenik— i zato zaslužuju to veću pokudu oni koji još i danas pišu takve knjige, a ne paze ni najmanje na zdravu pamet, ni na umetnost i pravila za kojima bi se morali povoditi, pa da se proslave u prozi onako kao što su se u stihovima proslavila ona dva prvaka grčkoga i latinskoga pesništva.
— I mene je — odvrati kanonik — bila preuzela neka napast da napišem vitešku knjigu, pa sam se hteo u njoj držati svih pravila što sam ih spomenuo; a da istinu priznam, napisao sam više od sto listova. Da se onda uverim slaže li se ono što sam napisao s mojim načelima, priopštio sam to ljudima koji poznaju i vole takvo štivo, učenim i razumnim ljudima, pa i neznalicama, kojima je jedina želja
slušati gluposti, i svi su mi oni prijazno odobravali. Ali nastavio ipak nisam, jer sam sudio da to ne dolikuje mojemu staležu, a i video sam da više ima glupana nego razumnih ljudi, te premda je bolje biti hvaljen od retkih razumnika nego ismievan od mnogih tupana, ipak nisam htieo izvrgavati se smušenom sudu tašte svetine, koja najviše i čita takve knjige. No jedan me argument naveo da sam se
okanio toga posla, pa i same misli da ga dovršim, a taj sam argumenat iscrpeo iz komedija koje se i danas prikazuju, i predočio ga sebi: »Glume koje se danas prikazuju, i izmišljene i pistorijske , sve su redom ili gotovo sve puka glupost bez glave i repa, a ipak ih svetina zadovoljno sluša, smatra ih valjanima i odobrava im, mada nisu ni izdaleka vredne. Ali pisci koji te glume pišu, i glumci koji
ih glume, vele da onakve moraju biti, jer baš onakve traži svetina i nikakve drugačije. Oni pak koji osnivaju i grade fabulu po zakonima umetnosti, pišu samo za nekoliko umnih ljudi, koji ih razumeju, a svi drugi neće ni da znaju za njihovo umeće. Zato je piscima bolje sticati  hleba od mnoštva, nego slavu od ovih retkih. Ja ću dakle razbijati glavu i mučiti se da napišem knjigu, a kad je budem napisao, sva će mi muka biti u tutanj. Nekoliko sam puta nastojao
uveriti glumce da im ne valja što tako sude, jer bi više sveta privukli i veću slavu stekli kad bi prikazivali i davali pravu umetnost, nego one nesklapnosti, ali su oni tako jogunasti i tvrdokorni u svojem mišljenju da ih ne možeš odvratiti nikakvim
rečima ni jasnim dokazima.« Sećam se da sam jedanput rekao jednom od tih tvrdoglavaca: »Zar se vi ne sećate da su se pre nekoliko godina prikazivale u Španiji tri tragedije, koje je napisao slavan pesnik iz kraljevine,a te su tragedije bile takve da su im se čudili, veselili i divili svi koji su ih čuli, i neuki i umni, i
svetina i odabrani ljudi, pa su glumci s te tri tragedije zaradili više novaca nego s trideset najboljih tragedija koje su otad napisane?« — »Nema sumnje — odgovori onaj umetnik — vi, gospodine, mislite na tragedije: La Isabela, La Filis i La Alejandra.« — »Te ja i mislim— odgovorim; — pa eto, zar u njima nisu pazili na zakone umetnosti, zar nisu te tragedije cenjene po vrednosti i zar nisu
ugodile svima? Nije dakle kriva svetina, koja traži gluposti, nego su krivi oni koji nemaju ništa drugo prikazati. Nije zaista nesklapnost bila Osvećena nezahvalnost niti ima nesklapnosti u Numanciji, a nema je ni u Trgovcu ljubavniku, pa ni u Prijaznoj neprijateljici, ni u drugim dramama što su ih napisali pametni pisci, pa stekli slavu i čast, a glumcima privredili novac.« I još koješta sam mu rekao, te
sam ga, mislim, malko smeo, ali ga nisam zadovoljio, ni uverio, ni odvratio od pogrešnih zaključaka.
— Vi ste sada, prečasni gospodine — reći će sveštenik— dirnuli u pitanje koje u meni razbuđuje stari bes na te glume što se danas prikazuju. Taj je bes jednak onomu besu na viteške knjige. Pozorište  treba biti, po Ciceronovim rečima, ogledalo života, ugled ćudorednosti i slika istine, ali ove predstave što se danas daju ogledalo su gluposti, ugled neznanja i slika razuzdanosti. Može li u ovom o čemu raspravljamo biti veće ludosti nego kad se u prvom prizoru prvog čina pojavljuje dete u povojima, a u drugom već je bradat čovek? I ima li veće ludosti nego kad nam prikazuju starca junaka, mladića kukavicu, lakaja govornika, paža savetnika, kralja prostaka i princezu sudoperu? A što da tek reknem o tome kako ne paze na vreme u kojem se mogu ili bi se mogle dogoditi zgode što se prikazuju, kad se prvi čin započinje u Evropi, drugi u Aziji, treći se završava u Africi, a da su četiri čina, četvrti bi se završio u Americi, te bi se gluma događala tako na sve četiri strane sveta! A ako je oponašanje glavno načelo kojega treba da se gluma drži, kako može i srednjoj pameti biti po volji kad se prikazuje radnja koja se zbiva u vreme kralja Pipina i Karla Velikoga, a glavno je lice u drami car Heraklije, koji s krstom ulazi u Jeruzalem i osvaja grob Spasiteljev,
kao Godefroy od Bouillona, premda su oni i vremenski razdaleko. Ili kad se gluma osniva na izmišljotini, ali joj se pridodaju istorijske  činjenice s primesom drugih zgoda, koje su se događale raznim osobama i u razno vreme, a to se ne ocrtava tako da bude nalik na istinu, nego s očitim pogreškama, koje se nikako ne mogu opravdati. Zlo je pak što ima takvih neznalica koje govore da je to savršeno  da ne treba nad hlebom  tražiti pogače.
    Ako sada pređemo na duhovna prikazivanja, kolika lažna čudesa izmišljaju u njima, kolike apokrifne, izvrnute zgode, pa se i svecima prišivaju čudesa drugih svetaca. Ne zaziru ni od toga da i u svetskim dramama prikazuju čudesa, bez ikakva poštovanja i obzira, samo zato što im se čini da bi tu bilo zgodno takvo čudo ili pojava, kako oni to krste, da se neuki svet divi i dolazi u glumište. Sve je
to na štetu istini i na škodu istoriji, a i na sramotu španskom duhu, jer stranci, koji u tančine paze na dramske zakone, smatraju nas barbarima i neznalicama kad vide kakve besmislice i nesklapnosti pišemo. Nije dovoljna isprika reći da valjano uređene države zato dopuštaju javna prikazivanja jer im je glavna namera da se opštinstvo zabavi čestitom zabavom i gdekada odvrati od loših navada što ih rađa dokolica; a kako se to postiže svakom glumom, bila ona dobra ili loša, čemu da se postavljaju zakoni i čemu da oni koji pišu drame ili ih prikazuju budu siljeni da to čine kako valja činiti, kad se, kako rekoh, svakom dramom, kakva god bila, postiže ono za čim se teži.
        Na to bih ja odgovorio da se ta svrha mnogo bolje, i bez ikakve prispodobe, postiže dobrim dramama negoli onima koje ne valjaju, jer slušalac koji čuje umetnički sastavljenu i vešto građenu dramu razveseljuje se šalama, poučava se istinom, divi se zgodama, umudruje se razboritim rečima, upozorava se lukavštinama, urazumljuje se primerima, rasrđuje se na opačinu i zaljubljuje se u
vrlinu. Sve te osećaje dobra drama treba da budi u slušaocevom duhu, kako god priprost i trom bio. I ne može biti da drama koja sva ta svojstva ima ne bi veselila i zabavljala, udovoljavala kudikamo više nego drama koja tih svojstava nema, kao što ih ponajviše i nemaju drame što se danas obično prikazuju. A nisu tomu krivi pisci koji ih pišu, jer ima među njima takvih koji jako dobro razabiru u
čemu greše, te znaju u tančine što bi trebali učiniti; ali drame su postale kupovna roba, pa pisci vele, a istinu vele, da im glumci ne bi ni kupovali drame kad ne bi bile od toga kova.
       Pisac se dakle nastoji prilagoditi onomu što od njega želi glumac koji mu plaća delo. Da je to istina, vidi se po mnogim i premnogim dramama koje je napisao jedan presretan duh u našoj kraljevini,s tolikim sjajem, s tolikom milinom, u takvim kitnjastim stihovima, s takvim lepim rečima i ozbiljnim mislima, i na kraju  u takvu bujnu i uzvišenu stilu da mu se po celom svetu zaorila slava; ali se prilagodio glumačkoj volji, te mu nisu sve drame dosegle, kao što nekoje jesu, ono savršenstvo za kojim one teže. Drugi opet pišu drame i ne pazeći što pišu, pa kad budu prikazane, moraju glumci bežati i uklanjati se od straha da ne budu kažnjeni, kao što je često bivalo, jer su prikazivali ovo ili ono što vređa kojega vladara ili je pak na sramotu kojoj porodici. Sve bi te neprilike prestale, i još mnoge druge, kojih i ne spominjem, kad bi u prestolnici bila koja inteligentna i razborita osoba koja bi pregledala sve drame pre nego što bi se prikazivale, ne samo one koje se daju u prestolnici nego uopšte sve koje će se
prikazivati u Španiji. Bez toga odobrenja, pečata i potpisa ne bi smela ni jedna oblast dopustiti prikazivanje ikoje drame. Tako bi se glumci brinuli da šalju drame u prestolnicu, te bi ih mogli bez straha prikazivati, a pisci bi brižnije i pomnije pazili što pišu, jer će im djela podvrgnuti strogom ispitu čovek koji taj posao razumije. Tako bi se pisale dobre drame i sretno bi se postizalo ono za čime se u njima teži: narodu zabave, umnim glavama u Španiji zadovoljstvo, glumcima interes i sigurnost, te bi im se skinula s vrata briga neće li biti kažnjeni.
     A kad bi se komu drugom, ili tomuistom, poverio posao da ispituje nove viteške knjige koje se pišu, mogle bi jamačno izići nekoje onako savršene kao što vi rekoste, te bi obogatile naš jezik dragocenim blagom rečitosti i prouzrokovale
bi da stare knjige potamne od svetlosti novih, koje bi se izdavale za pristojnu zabavu ne samo dokonim ljudima nego i najzaposlenijima, jer kao što lík ne može svagda biti napet, tako ni slaba priroda ljudska ne može biti bez koje dopuštene zabavne okrepe. —
        Kad su kanonik i sveštenik dotle dospeli u razgovoru, približi se brijač, priđe im i reče svešteniku:
— Evo to je, gospodine licencijate, ono mesto gde bismo ugodno proboravili podne, a volovima ima bujne zelene paše.
— I meni se tako čini — odgovori ovaj.
         Reče on kanoniku šta je namerio, pa se i kanonik odluči ostati s njima. Namamila ga krasna dolina koja im je sada pukla pred očima, pa da se nauživa nje i razgovara sa sveštenikom , koji mu je već omilio, a da dozna u tančine junačka dela don Quijotova, zapovedi on nekima od svojih slugu neka odu u krčmu, koja nije daleko odatle, i neka odande donesu što ima jela, da bude svima, jer tu je nakan proboraviti podne i posle podne. Na to mu odgovori jedan
sluga da je tovarni magarac sigurno eć stigao u krčmu, a na njemu ima dosta živeža, te ne moraju iz krčme uzimati ništa osim ječma.
— Kad je tako — reče kanonik — odvedite onamo sve konje, a vratite ovamo tovarnoga magarca s jelom.
        Dok se to zbivalo, razabere Sancho da bi se sada, gde nisu neprestano uz njega  sveštenik  i brijač, koji su mu sumnjivi, mogao razgovoriti s gospodarom, te priđe kavezu u kojem mu se vozio gospodar i reče:
— Gospodaru, da mi odlane na savesti, hoću da vam reknem što je i kako je s vašom začaranošću. Ova dvojica što su s vama, a zakrili su lice, to su  sveštenik iz našega sela i brijač. A meni se čini da su oni i smislili kako će vas ovako odvesti, od puke zavisti što ste njih, gospodaru, pretekli u slavnim delima. Ovo je dakle istina, jer vi niste začarani, nego vas oni zaluđuju i titraju se vama. Da vam to dokažem, hteo bih vas nešto zapitati, pa ako vi meni odgovorite onako kako ja mislim da ćete odgovoriti, dokučićete i sami tu varku i videćete da niste začarani, nego vam se pomutila pamet.
— Pitaj što želiš, sinko Sancho — dočeka don Quijote — a ja ću ti udovoljiti i odgovoriti po svoj volji tvojoj. A što ti veliš da su ovo s nama sveštenik  i brijač, naši meštani i znanci, možda se tebi zaista čini da su oni; ali da su to zbilja oni, nemoj nipošto verovati. Ako se pak oni tebi čine onima što veliš, znaj i pamti da su se prometnuli u taj lik i u tu sličnost uobličili oni koji su mene začarali, jer čarobnjacima je lako preobličiti se u svaku spodobu u koju žele, pa su se valjda uobličili u obličje tih naših prijatelja da tebi bude prilika misliti tako kako sada misliš, te da zabludiš u ovome nedohodu tlapnja i ne možeš pogoditi iz njega sve da ti je konac Tezejev. Možda su i zato učinili da se ja uskolebam u svojem
mišljenju i ne mognem dokučiti otkud me bije ta nevolja; ti meni evo veliš da me prati brijač i sveštenik  iz našega sela, a ja opet vidim da sam zatvoren i znam da me ljudska sila ne bi bila podobna zatvoriti, nego jedino vrhunaravna, pa što bi ti onda da ja velim ili mislim, nego jedino da ovaj način kako sam ja začaran nadilazi sve druge načine što sam ih čitao u svim kronikama koje pričaju o
začaranim skitnicima vitezovima? Okani se dakle misli da su to oni koje veliš, jer ako su to oni, onda sam ja Turčin. Što se pak tiče onoga što me želiš pitati, govori, a ja ću ti odgovarati, sve ako me budeš ispitivao do sutra.
— Sveta Bogorodice! — zavikne Sancho na sav glas. — Ta valjda vi niste, gospodaru, tako tvrde glave i plitke pameti te ne vidite da je cela istina što ja velim i da je ovomu vašemu zatvoru i nevolji krivlja zloba nego čarolija? Ali kad je tako, ja ću vama jasno dokazati da vi niste začarani. Recite mi dakle, tako vas Bog izbavio iz te nevolje i tako vas u zagrljaj primila gospodarica Dulcinea kad
se ne budete ni nadali...
— Nemoj me zaklinjati — odvrati don Quijote — nego pitaj što želiš, a ja sam ti rekao da ću ti potanko odgovoriti:
— To ja i tražim — odvrati Sancho; — hteo bih znati, i da mi reknete, ali ništa da ne domećete i ne krnjite, nego da pravu istinu govorite, kao što je moraju govoriti i govore svi oni koji se bave oružjem, kao što se bavite vi, gospodaru, pod imenom skitnika viteza...
— Velim ti da neću ništa lagati — odgovori don Quijote. — Izreci napokon pitanje, jer si mi zaista već dodijao tim ispričavanjem, moljakanjem i okolišanjem, Sancho.
— Ja se dakle uzdam u dobrotu i istinitost mojega gospodara, pa neću da ševrdam, nego pitam, ali samo u časti, nije li vas, gospodaru, otkad ste strpani u kavez, ili začarani, kako vi mislite, snašla možda želja ili volja da obavite veći ili manji posao, kako se običava govoriti.
— Ne razumem, kakav posao, Sancho; izreci jasnije, ako hoćeš da ti iskreno odgovorim.
— Kako vi, gospodaru, ne biste znali što je mali ili veliki posao? Pa to tuve u glavu deci u školi. Dakle, ja bih hteo znati nije li vas snašla želja da krenete onamo kamo i car pešači.
— Razumem te, Sancho, sada te već razumem! I koliko puta snašla! I sada opet! Izbavi me iz te nevolje dok sam još suh!

Četrdeset deveta glava

      u kojoj se pripoveda umni razgovor što ga je Sancho Panza raspreo sa svojim gospodarom don Quijotom.

- Hej! — zavikne Sancho. — Jesam li vas uvrebao: to sam i želeo znati; tako mi duše i života. Zar nije istina, gospodaru, da se obično veli kad se ko pokunji: »Ne znam što mu je: niti jede, niti pije, niti spava, nit odgovara ako ga zapitaš; po svoj je prilici začaran!« Odatle se razabire da su začarani oni koji ne jedu, ne piju, ne spavaju i ne obavljaju prirodnu potrebu o kojoj govorim, a nisu začarani oni koje snalazi onakva potreba kao što sada vas, gospodaru, pa koji pije, kad mu dadu, i jede, kad ima, i odgovara na sve što ga pitaju.
— Istinu veliš, Sancho — odgovori don Quijote — ali sam ti već rekao da ima mnogo načina začaranosti. Možda se s vremenom preobratio taj način u drukčiji, pa je danas začaranima običaj činiti sve ono što ja činim, premda nekada nisu toga činili. Prema tomu, ne sme se prigovarati navadama današnjega vremena i ne sme se ništa dokazivati time. Ja znam i sudim da sam začaran, i to je meni
dovoljno da mi savest bude mirna, a pekla bi me jako kad bih mislio da nisam začaran, nego da lenčarim kao kukavica u ovom kavezu, te tako ne dajem onu pomoć što bih je mogao davati mnogim potrebnicima i jadnicima kojima je moja pomoć i zaštita u ovaj čas možda baš prijeko potrebna i nužna.
— No ipak ja velim — odvrati Sancho — da bi nam bilo na veću korist i zadovoljstvo kad biste vi, gospodaru, nastojali izmaknuti iz toga zatvora. Ja vam obećavam da ću se iza sve sile upeti da vam to olakšam i da vas izbavim, a onda vi opet zajašite čestitoga Rocinanta, koji se također čini kao začaran, tako je turoban i žalostan. A kad zajašete, pokušaćemo opet sreću i krenuti za pustolovinama. Ako nam se pak ne posreći, imamo uvek vremena vratiti se u kavez, a ja vas, kao dobar i veran perjanik, uveravam, gospodaru, da ću i ja s vama u taj zatvor ako vi možda budete tako nesretni, ili ja tako budalast, da nam ne pođe za rukom što velim.
- Ja sam voljan učiniti što ti kažeš, brate Sancho — odvrati don Quijote.
— Ako ulučiš priliku da me oslobodiš, ja ću te poslušati u svemu i svačemu. Ali ti ćeš, Sancho, videti kako se varaš i kako n poznaješ moju nevolju.
           Takvim su se razgovorom zabavljali vitez skitnik i perjanik jadobitnik dok ne stigoše onamo gde su sveštenik , kanonik i brijač već sjahali, te ih očekuju. Volar izjarmi volove i pusti ih širom po zelenom, lepom, bujnom pašnjaku, koji mami na uživanje svakoga ko nije začaran kao don Quijote, nego je pametan i razuman kao njegov perjanik. Zamoli dakle Sancho sveštenika neka dopusti da mu gospodar iziađe časom iz kaveza, jer ako ga ne puste, nastradaće čistoća u zatvoru, kako ne dolikuje vitezu kao što je njegov gospodar.  Sveštenik ga je razumieo i rekao da bi drage volje učinio što mu ište, ali se boji neće li njegov gospodar, dok oseti da je na slobodi, udariti u svoje ludorije i odmagliti bez traga i glasa.
— Ja garantujem  da neće pobeći — odgovori Sancho.
— Garantujem i ja — priklopi kanonik — pogotovu ako mi založi vitešku reč da neće nikud od nas dokle god se mi ne privolimo.
— Evo moja reč — uzvrati don Quijote, koji je sve to slušao— kad ionako onaj koji je začaran, kao što sam ja, nije slobodan činiti od sebe što sam voli, jer onaj koji ga je začarao može njega ukočiti da se tri stotine godina ne miče s mesta, a ako pobegne, dognaće ga letimice.
         Kad je dakle tako, mogli bi ga pustiti, pogotovo gde je to svima na korist; ne budu li ga pak pustili, neka znaju da će im se nosovi nemilo namirisati ako se ne uklone odande.
        Kanonik se porukuje s njim, premda su vitezu ruke bile svezane, te ga na veru i na časnu reč puste. Obradova se don Quijote silno i neiskazano kad se oslobodio, pa najpre proteže celo telo, a onda se odmah uputi k Rocinantu, pljesnu ga dvaput dlanom po sapima i reče.
— Još se ja uzdam u Boga i u blagoslovljenu majku njegovu, oj ti cvete i uglede među konjima, da ćemo nas dvojica naskoro stići onamo kamo želimo: ti s gospodarom na leđima, a ja jašući na tebi i vršeći dužnost za koju me Bog na svet stvorio.
       Tako reče don Quijote i skloni se sa Sanchom u stranu. Odande se vrati olakšan i još željniji da izvrši što mu perjanik savetuje.
        Gleda ga kanonik i divi se tolikomu čudu velike budalaštine njegove, kako mu se po svemu što god govori i odgovara vidi najbistrija pamet, ali čim progovori o viteškim poslovima, odmah se rastaje s pameću, kako je već rečeno. Ražali se kanoniku, te kad su svi posedali i uzeli čekati jelo, reče on:
— Zar vas je zbilja, plemeniti gospodine, pusto i besposleno čitanje viteških knjiga toliko zaokupilo i tako vam pomutilo pamet te vi sada mislite da ste začarani i sve tako koješta što nije ni izdaleka istinito, kao što ne može laž biti istina? Kako i može biti ljudske pameti koja bi sebi utvorila da su zbilja na svetu bili oni bezbrojni Amadisi i sva ta rulja slavnih vitezova, toliki carevi od
Trebizonde, toliki Felixmarti od Hirkanije, toliki atovi, tolike device-skitnice, tolike zmije, zmajevi, gorostasi, tolike nečuvene pustolovine, tolike svakojake čarolije, tolike bitke i ljuti okršaji, tolike sjajne haljine, tolike zaljubljene princeze, toliki perjanici grofovi, toliki umiljati patuljci, tolika pisma i laske, tolike junačke žene i na kraju  tolike i tolike budalaste zgode kako se pričaju u
viteškim knjigama? Kad ih uzmem čitati, te smetnem s pameti da je sve to laž i puka izmišljotina, nekako uživam. Ali čim shvatim što su te knjige, lupiću i najboljom od njih o zid, a bacio bih je i u vatru ako bi mi se našla u blizini, jer zaista i zaslužuju takvu kaznu, zato što su lažljivice i varalice, što su bez trunka prirodne istine, što izmišljaju nove sekte i nov način života, te što neuki puk misli i sudi da su istinite sve one budalaštine u njima. I još su toliko drzovite da
se usuđuju buniti pamet razumnim i odličnim plemićima, kao što se vidi po ovom što su počinile od vas. Dotle su doterale da smo vas morali zatvoriti u kavez i odvesti vas na volovskim kolima, kao što voze ili vode kakva lava ili tigra od sela do sela, te ga za novce pokazuju svetu. Dete, gospodine don Quijote, ražalite se na samoga sebe i opametite se. Bog je bio milostiv i dao vam dobru pamet, pa se okoristite njome i skrenite bogodani dar svojega uma
na štivo koje će biti vašoj savesti na probitak a vašoj časti za veću korist. Ako pak po naravi svojoj ginete za tim da čitate knjige o junaštvima i viteštvima, onda čitajte u Svetom pismu Knjigu o sucima: onde ćete naći veličanstvenih istina i istinitih junačkih dela. Luzitanija je imala svojega Virijata, Rim Cezara, Kartaga Hanibala, Grčka Aleksandra, Kastilja grofa Fernána Gonzálesa,
Valencija Cida, Andaluzija Gonzala Fernándeza, Extremadura Diega Garciju od Paredesa, Jérez Garci Péreza od Vargasa, Toledo Garcilasa, Sevilja don Manuela od Leóna, pa će se i najviši duhovi zabaviti, poučiti, nasladiti i nadiviti čitajući njihova junačka dela.
      Takvo je štivo zaista dostojno vaše bistre pameti, gospodine don Quijote, jer ćete se njime uputiti u istoriju , zavoleti vrlinu, naučiti se dobroti, uznapredovati u čestitosti, pa ćete biti junačni bez nasrtljivosti, smioni bez kukavštine, a sve to za slavu Božju a svoju korist i na diku Manchi, odakle je, kako čujem, vaša loza i koleno.
       Don Quijote je najpozornije saslušao kanonikove reči, a kad je video da je završio, zagleda se u njega neko vreme, te onda reče:
— Čini mi se, plemeniti gospodine, vašim je rečima nakana obavestiti me da na svetu nije bivalo skitnika vitezova i da su sve viteške knjige lažne, varave, štetne i beskorisne državi, a ja sam zlo činio što sam ih čitao, još gore što sam im poverovao, najgore pak što sam se poveo za njima i smislio da se latim preteškoga posla skitnika viteza, kako ga one knjige uče, pa vi sada meni poričete da je ikada na svetu bilo Amadisâ, i od Galije i od Grčke, i svih onih
drugih vitezova kojima te knjige obiluju.
— Sve je to baš doslovce tako kako vi, gospodine, velite — reći će kanonik.
        Na to mu odgovori don Quijote:
— Dometnuli ste još i rekli da su meni jako naudile te knjige, jer su mi pomutile pamet i skrivile da sam strpan među rešetke, pa bi, kažete, bilo bolje da se ja popravim i promenim štivo, te da čitam istinitije knjige, od kojih je bolja pouka i zadovoljstvo.
— Tako je — potvrdi kanonik.
— Onda ja od sebe sudim — odvrati don Quijote — da ste bez pameti i začarani vi kad ste se usudili tolike hule izreći na ono što svet priznaje i smatra istinom, tako da onaj koji to negira, kao što negirate vi, zaslužuje onakvu istu kaznu kakvu vi velite da dosuđujete knjigama kad ih čitate i one vam dodijavaju. Ako vi ikoga želite uveriti da Amadis nije živeo na svetu, a ni svi oni drugi vitezovi pustolovi kojima obiluju te priče, to vam je isto tako kao kad biste dokazivali da sunce ne sija, zima nije hladna, a mi ne obitavamo na zemlji. Zar ima na svijetu takve mudre glave koja bi ikoga mogla uveriti da nije istina ono što se pripoveda o princezi Floripesi i Guyu od Burgundije, i o Fierabrásu kod mosta od Mantible, kako se dogodilo za vreme Karla Velikoga, a ja se kunem da je sveta istina, baš kao što je sada dan. A ako je to laž, onda je laž valjda i ono da je bio Hektor, i Ahil, i rat trojanski, i Dvanaest banova od Francije, i kralj Artus od Anglije, koji je do dana današnjega preobražen u gavrana i neprestano ga očekuju u njegovoj kraljevini. I još bi se valjda ko usudio reći da je lažna istorija  o Guarinu
Kukavcu i potraga za svetim Gralom, i da je apokrifna ljubavna zgoda don Tristana i kraljice Isolde, i ljubavna zgoda Ginebre i Lanzarota, a onamo ima sveta koji gotovo pamti da je video službenicu Quintañonu, a ta je najbolja vinotočica što je od pamtiveka bila u Velikoj Britaniji. Tako je to, pa se i ja sam sećam kako mi je znala govoriti baka po ocu, kad vidi koju službenicu s časnom koprenom: »Ova mi je, unuče, nalik na službenicu Quintañonu.« Po tome sudim da ju je sigurno  poznavala ili barem videla gdegod njenu sliku.
      A onda, ko sme ustvrditi da nije istinita istorija o Pierresu i lepoj Magaloni, kad još i danas možeš u kraljevskoj oružnici videti klin kojim je junački Pierres upravljao svojega drvenoga konja kad je na njem jahao po zraku, a taj je klin nešto veći od rude na kolima? A do klina je sedlo Babiekino, a u Roncesvallesu rog Roldánov, tolikaran kolika je greda: iz toga sledi da je bilo Dvanaest banova, da su bili Pierresi, Cidi i drugi takvi vitezovi o kojima svet pripoveda da su kretali na pustolovine. Ako nije tako, recite mi još nije li istina da je skitnik vitez bi junački Luzitanac Juan od Merla, koji se zaputio u Burgundiju te se u gradu Arrasu pobio sa slavnim vitezom Charnijem, prozvanim gospodin. Pierres, onda u gradu Baselu s gospodinom Henrijem od Romestana, te u oba dvoboja pobedio, proslavio se i prodičio; i nisu li istinite pustolovine, bitke i pobede što su ih u Burgundiji izvojevali junački Španci Pedro Barba i Gutierre Quijada, od
čijega koljena potičem ja ravno po muškoj lozi, a on je nadvladao sinove grofa od Saint- Paula.
       Neka mi se porekne još i to da je za pustolovinama krenuo u Nemačku don Fernando od Guevare i tamo se pobio s gospodinom Georgom, vitezom iz doma vojvode austrijskoga; neka reknu i to da su bile šale bitke Suera od Quinonesa, onog od Megdana, napadi gospodina Luisa od Falcesa na don Gonzala od Guzmana, viteza kastiljskoga, i još mnoga druga junačka dela koja su izvršili
 vitezovi iz ove kraljevine i tuđine, a tako su pouzdana i istinita te opet velim da u onoga ko to poriče nema ni trunka mozga ni zdrave pameti.
       Zadivi se kanonik kad je čuo don Quijota kako mućka istinu i laž i kad je video kako on u tančine zna sve što god se tiče i što god pripada skitničkom viteštvu. Odgovori mu dakle:
— Ne mogu ja poreći, gospodine don Quijote, da u tome što ste vi rekli ima nešto istine, pogotovo što se tiče španskih skitnika vitezova; priznajem također da je bilo Dvanaest banova od Francije, ali nikako ne verujem da su učinili sve ono što nadbiskup Turpin piše o njima; nego je istina da su to bili vitezovi koje su odabrali francuski kraljevi, a prozvani su tako zbog toga što su svi jednaki
bili po hrabrosti, plemenitu rodu i čestitosti, ili ako nisu bili, trebali su barem biti. Bio je to neki red, kao što su danas redovi od Svetog Jakova ili Calatrave, pa se od onih koji tomu redu pripadaju traži d su hrabri, čestiti vitezovi plemenita roda. I kao što danas vele: Vitez od San Juana ili od Alcántare, tako su u ono doba govorili: Vitez od Dvanaest banova, jer su bila jednaka ta dvanaestorica što su
odabrana u taj ratnički red. Da je živio Cid, pa i Bernardo od Carpija, o tom nema sumnje, ali mislim da je pod velikom sumnjom jesu li počinili ona junačka dela što se pripovedaju.Što se pak tiče onoga klina grofa Pierresa, što ste ga vi spomenuli, a leži u kraljevskoj oružnici do Babiekina sedla, priznajem greh da sam tolika neznalica, ili tako kratkovid, te sam video doduše sedlo, ali nisam zapazio klin, premda je onako golem, kako rekoste.
— Onde je on, o tom nema nikakve sumnje — odvrati don Quijote — a da znate još, spremljen je, vele, u kožnu kesu, da ne istrune.
— Sve to može biti — odgovori kanonik — ali tako mi reda koji sam primio, ja se ne sećam da sam ga video. No sve ako i jest tamo klin, ipak ja ne moram verovati u životopise tolikih Amadisa, ni onolike rulje vitezova kojima nam nabijaju uši, a ni vama, gospodine, takvu čestitu i valjanu čovjeku, u koga je bistra pamet, ne dolikuje verovati da su istinite one nebrojene i neobične
budalaštine što su ispisane u nesklapnim viteškim knjigama.








  • Cervantes,Miquel de,  Don Kihot, ( predgovor, prva glava ) 


  • Cervantes, de Miquel, Don Kihot, 2,3,4 glava


  • Cervantes, de Miquel, Don Kihot, 5,6,7 glava 


  • Cervantes, de Miquel, Don Kihot, 8,9,10 glava 


  • Cervantes, de Miquel, Don Kihot, 11,12,13 glava 


  • Cervantes, de Miquel, Don Kihot, 14,15,16 glava 


  • Cervantes, de Miquel,Don Kihot, 17,18,19 glava


  • Cervantes, de Miquel,Don Kihot, 20,21,22 glava 


  • Cervantes ,de Miquel,Don Kihot,23,24,25 glava 


  • Cervantes,de Miquel, Don Kihot, 26,27,28 glava 


  • Cervantes de Miquel, Don Kihot, 29, 30,31 glava


  • Cervantes de Miquel, Don Kihot, 32,33,34 glava 


  • Cervantes de Miquel,Don Kihot,  35,36,37 glava  


  • Cervantes, de Miquel,Don Kihot 38,39,40 glava 


  • Cervantes, de Miquel,Don Kihot 41,42,43 glava 


  • Cervantes, de Miquel, Don Kihot 44,45,46 glava 
  • 17. 2. 2020.

    Miquel Cervantes de Saavedra, Don Kihot 44,45,46 glava





    Četrdeset četvrta glava

    u kojoj se nastavljaju nečuveni događaji u krčmi.


         Uzvikao se don Quijote toliko da je krčmar sav zaplašen brže otvorio na krčmi vrata te izišao da vidi ko no onako jauče; a i oni vani prionu isto tako.Maritornes, koja se već bila probudila i ni od koga opažena odreši povodac kojim je don Quijote privezan, te se on odmah svali na zemlju, pred krčmarom i putnicima, koji su mu prišli, te ga sada zapitaju što mu je da tako viče.
          Don Quijote im ne odgovori ni reči, nego skinu uže s ruke, ustade, uzjaha na Rocinanta, prihvati štit, upre ražanj i odjaha komad u polje, vrati se srednjim kasom i reče:
    — Ko god veli da sam ja s pravom bio začaran, ja njemu, ako mi vladarica moja princeza Micomicona dopušta, odgovaram da je laž, te ga izazivam na dvoboj.

        Pridošlice se začude don Quijotovim rečima, ali im krčmar razbije čuđenje, rekav im ko je don Quijote i da ne trebaju mariti za njega, jer nije pri zdravoj pameti.
        Zapitaju oni krčmara nije li možda u ovu krčmu stigao momčić od petnaestak godina, odeven kao mazgar, takav i takav, pa ga opišu baš onako kakav je bio zaljubljenik done Clare. Krčmar im odgovori da u krčmi ima mnogo sveta, a on nije primetio momčića za koga pitaju. No kad jedan od njih opazi kočiju u kojoj
    se dovezao sudac, reći će:
    — Tu je on , jer je tu kočija za kojom je, vele, otišao. Neka jedan od nas ostane na vratima, a drugi će ući i potražiti momčića. Dobro bi bilo kad bi koji od nas pripazio oko cele krčme, da nam on ne pobegne preko zida.
    — Tako ćemo i uraditi — odgovori jedan od njih.
        Uđu dakle dvojica u krčmu, jedan ostane na vratima, a jedan pođe oko krčme. Sve je to gledao krčmar i nije mogao dokučiti što su se toliko užurbali, premda je već razabrao da traže onoga mladića koga su mu opisali.
           Dotle se i razdanilo, pa se i zato, i zbog vike don Quijotove, svi porazbudili i poustajali, pogotovo doña Clara i Dorotea, koje su loše prospavale tu noć, jedna od uzrujanosti što joj je obožavatelj u blizini, a druga od želje da ga vidi. Don Quijote je malne svisnuo i pobesneo od ljutine i jada što niko od te četvorice putnika i ne mari za njega, a na pitanja mu i ne odgovaraju, pa da je pronašao u
    viteškim zakonima da je skitniku vitezu slobodno latiti se i prihvatiti se drugog posla, kad se već rečju i verom zaverio da se ničega neće laćati dok ne dovrši što je obećao, udario bi on sada na sve njih, te bi ih prisilio da odgovaraju, hteli ili ne hteli. Ali kako je sudio da mu ne priliči i ne valja započinjati ikakvo novo delo dok nije Micomiconu uspostavio u kraljevstvo, morade da čuti i miruje, pa sačeka da vidi što su ti putnici toliko upeli.
           Jedan od njih nađe mladića, koga je tražio: spava on kraj momka mazgara, te i ne sanja da ga iko traži, a kamoli da bi ga ko našao.
    Uhvati ga taj čovek za ruku i reče:
    — Zaista, gospodine don Luise, jako vam dolikuje ova odeća u kojoj ste, a postelja baš i pristaje uz njegu u kojoj vas je odnegovala mati vaša.
           Mladić protare sanjive oči i zagleda se u toga što ga je uhvatio. Onda prepozna očeva slugu i tako se uplaši da nije neko vreme mogao ni reč izustiti. A sluga nastavi:
    — Nema sada druge, don Luis, nego vi otrpite i vratite se kući, ako ne želite da vaš otac, a moj gospodar, promeni svetom, jer nikako drugačije neće ni biti, u kolik je jad zapao kad ste vi nestali.
    — A otkud mi je doznao otac — zapita don Luis — da sam ja udario ovim putem i u ovoj odeći?
    — Odao mu je — odgovori sluga — neki đak komu ste vi rekli što kanite, jer ga je ganuo jad u koji je vaš otac zapao pošto ste vi nestali. Poslao je dakle četiri sluge da vas traže, i evo smo vam svi na službu, sretni i presretni što smo izvršili nalog, i vraćamo se s vama pred oči onomu koji vas je željan videti.
    — Biće onako kako ja budem hteo ili kako nebo odredi — odgovori don Luis.
    — A šta biste vi hteli, i što bi nebo određivalo, nego da se vratite? I ne možete drugačije.
           Sve što su njih dvojica razgovarali slušao je momak mazgar, koji je bio blizu don Luisa. Ustane on, ode k don Fernandu i Cardeniju, i svima drugima, koji su se već odenuli, te im kaže što se zbiva. Ispriča im kako onaj čovek govori tomu mladiću: don, i šta oni razgovaraju, i kako ga sluga nagovara da se vrati u očinsku kuću, a mladić neće. I zbog toga i zbog onoga što su već znali, zbog
    lepoga glasa što mu je nebo dalo, požele svi da čuju pobliže ko je on, i da mu pomognu, ako mu se bude kakvo nasilje činilo. Odu dakle onamo gde don Luis još bijaše u razgovoru i prepirci sa svojim slugom.
           Uto iziđe iz svoje sobe Dorotea, a za njom sva zbunjena doña Clara. Dorotea zovne Cardenija ustranu i prenese mu ukratko vezu pevačevu i doñe Clare. A Cardenio izvesti Doroteju kako su došle očeve sluge i traže mladića, ali joj ne reče baš tiho, pa ga je Clara čula, te se ona sva zaprepasti, i zacelo bi se srušila da je nije Dorotea brže pridržala. Cardenio reče Doroteji neka se vrate u sobu, a on će nastojati svemu doskočiti, pa tako one i učine.
        Ona četvorica što su u potrazi za don Luisom bijahu već u krčmi: okružili oni mladića i nagovaraju ga neka se ne skanjuje, nego neka se odmah vrati ocu. On im odgovori da nipošto ne može dokle god ne obavi nešto gde mu se radi o životu, časti i duši. Zaokupe ga onda sluge i reknu mu da se nikako ne vraćaju bez njega, te će ga povesti, hteo on ili ne hteo.
          — Nećete — odvrati im don Luis — osim da me mrtva odvezete; kako god vi mene odavde vodili, odvesćete me mrtva.
            Na tu se prepirku već sleteli gotovo svi koji su u krčmi: Cardenio, don Fernando, drugovi njegovi, sudac, sveštenik, brijač i don Quijote, jer on ne smatra više potrebnim stražiti pred dvorom. Cardenio je već znao za mladićevu ljubav, pa zapita sluge zašto hoće da odvedu toga mladića protiv njegove volje.
    — Zato — odgovori jedan od njih četvorice — da spasimo život njegovu ocu, jer otkad je mladić nestao, jedva mu je otac i živ.
            Na to mu odgovori don Luis:
    — Neka se niko ne brine što ja radim. Ja sam slobodan, pa ako me bude volja, vratiću se, a ne budem li hteo, niko me od vas ne sme siliti.
    — Prisiliće vas, gospodine, vaša pamet — odgovori onaj čovek — a ako ne bude pameti, biće nas, da učinimo ono zašto smo došli i što nam je dužnost.
    -  Da čujemo kakav je povod vašem zahtevu — reći će sada sudac.
           Ali onaj ga je čovek kao suseda prepoznao, te odvrati:
    - Zar ne poznajete, gospodine suče, ovoga viteza? To je sin vašega suseda, a izmaknuo je iz očinske kuće evo u toj odeći, koja ne dolikuje njegovu staležu, kako i sami vidite.
            Pogleda ga onda sudac pozornije i prepozna ga, pa ga zagrli i reče:
    — Kakve su vas djetinjarije, don Luis, ili kakvi jaki razlozi naveli da se pojavljujete u ovakvoj odeći, koja loše pristaje vašemu staležu.
           Mladiću udare suze na oči, te nije mogao ni reč sucu odgovoriti. A sudac rekne onoj četvorici neka budu s mirom, jer će sve dobro biti, pa uhvati don Luisa za ruku, odvede ga ustranu i zapita ga kako je dospeo ovamo.
          Dok je sudac ispitivao to i još drugo, začuje se krčmi na vratima silna vika. Bila to dva gosta koji su prenoćili u krčmi, pa kad videše kako su svi zabavljeni time da doznaju što ona četvorica traže, namerili oni izmaknuti i ne platiti što duguju. No krčmar se više brinuo za svoj probitak nego za tuđe poslove, te kad oni htedoše iz krčme, zaustavi ih i zaište neka plate, i pokudi im nevaljalu nakanu takvim rečima da su mu oni odgovorili pesnicama. Uzmu ga dakle gruhati, te se jadnik krčmar uzvikao i zapomaže. Krčmarica i njena kći smotre da jedini don Quijote nije zaposlen, pa bi mogao priskočiti upomoć; zovne ga dakle
    krčmaričina kći:
    — Pomozite mojemu ocu, gospodine viteže, tako vam junaštva kojim vas je Bog obdario, jer ga oni nitkovi mlate kao žito.
          Don Quijote joj odgovori mirno i vrlo ravnodušno:
    — Krasna gospođice, vaša molba nije pogodna, jer se ja ne smem laćati nikakva drugoga posla dokle god ne završim onaj na koji sam se zaverio. Ali ja vam evo velim što sada mogu učiniti i čime vam mogu poslužiti: otrčite i recite ocu neka se drži u tome boju što god bolje može, i neka se nipošto ne da pobediti dok ja od
    princeze Micomicone ne zamolim dopuštenje da mu smem priskočiti u nevolji, pa ako mi ona dopusti, znajte pouzdano da ću ga izbaviti iz nevolje.
    — Bože mili! — klikne Maritornes, koja je tu bila — dok vi dobijete to dopuštenje o kojem govorite, ode moj gospodar na drugi svet!
    — Pustite me, gospođice, da ja zamolim za to dopuštenje — odgovori don Quijote — jer kad ga dobijem, svejedno je: bio on i na drugom svetu, i odande ću ja njega izbaviti, sve ako se sav svet usprotivi, ili ću vas barem tako osvetiti na onima koji su ga strovalili u to zlo da ćete još kako biti zadovoljeni.
           Ne reče ništa više, nego klekne pred Doroteju, te zamoli viteškim i skitničkim rečima njenu visost neka bude milostiva i dopusti njemu da priskoči i pomogne kaštelanu toga grada, koji je zapao u veliku nezgodu. Princeza mu drage volje dopusti, te on odmah natakne na levicu štit, prihvati mač i potrči krčmi na vrata, gde su ona dva gosta sveudilj zlostavljala krčmara. No kad je stigao onamo, zastade i smiri se, iako su mu Maritornes i krčmarica dovikivale neka se ne skanjuje, nego neka pomogne njihovu gospodaru i mužu.
    — Zastao sam — odgovori don Quijote — jer meni nije slobodno laćati se mača protiv perjaničkog soja; nego mi dozovite mojega perjanika Sancha, njegov je posao i dužnost ova obrana i osveta.
           To se zbivalo na vratima krčme, gde su još pljuštali bubotci i pljuske, sve na štetu krčmarovu i na jad Maritorni, krčmarici i njenoj kćeri, koje su očajavale gledajući oklevanje don Quijotovo i nevolju u koju im je zapao muž, gospodar i otac.
           Ali ostavimo sada krčmara, jer valjda će se kogod naći da mu priskoči, a ako se ne nađe, neka trpi i ćuti onaj koji se usuđuje na više nego što mu je spram sila — i vratimo se pedeset koračaja, da vidimo što je don Luis odgovorio sucu.           Ostavili smo ih kad je sudac zapitao don Luisa zašto je došao pešice i još u takvoj priprostoj odeći. Mladić ga na te reči uhvati krepko za ruke, kao da mu želi iskazati kolika mu bol tišti srce, te proli reku suza i reče:
       — Gospodine, ne znam ništa drugo reći, nego otkad je nebo dosudilo i susedstvo naše upriličilo da sam ugledao doñu Claru, kćerku vašu i vladaricu moju, od toga je časa ona zagospodarila mojom voljom, a ako vaša volja nije protivna, istinski gospodaru i oče moj, još danas će mi biti venčana druga. Zbog nje sam pobegao iz očinske kuće, zbog nje sam u ovoj odeći, da pođem za njom kud god ona krene, kao strela za nišanom, kao brodar za zvezdom. Ona i ne zna za moje želje, to jest ne zna ništa više nego što je razabrala nekoliko puta kad je odande gledala kako mi suze udaraju na oči. Vi, gospodine, znate i sami da su mi roditelji bogati i plemeniti, a ja sam im jedinac baštinik. Ako su vam te prilike
    pogodne da biste me hteli dokraja usrećiti, primite me odmah za sina. A ako u mojega oca budu drukčije nakane, te njemu ne bude po volji blago koje sam ja našao, od ljudske je volje jače vreme, koje razara i menja sve.
           Tako reče zaljubljeni mladić i zaćuta. Slušao ga sudac začuđen, zbunjen i zadivljen od toga načina i razboritosti kako mu je don Luis otkrio svoje misli, te nije znao ni što bi ni kako u toj nenadanoj i neočekivanoj zgodi. Odgovori mu dakle jedino to neka se sada smiri i neka zadrži svoje sluge, da ga danas još ne vraćaju kući, pa će biti vremena smisliti što će svima najbolje biti. Don Luis
    pristane, poljubi mu ruke, okvasi ih suzama, te bi bio ganuo i kameno srce, a kamoli ne bi ganuo srce sucu, koji je kao razuman čovek već bio razabrao kako je ovo njegovoj kćeri zgodna prilika za udaju; ali ako se može, želeo bi da to bude s privolom don Luisova oca, za koga zna kako teži da mu se sin uzvisi.
            Dotle su se gosti izmirili s krčmarom, te mu po savetu i po dobrim rečima don Quijotovim, više nego zbog pretnji, isplatili sve što je iskao. Don Luisove su sluge čekale da se sudac izjasni i da se njihovu gospodaru vrati odmetnuti sin. No sada se uplete đavo, koji nikada ne spava: baš u taj tren uđe u krčmu onaj brijač komu je don Quijote oteo Mambrinov šlem a Sancho Panza magarčev samar, te ga zamenio samarom svoga sivca. Odveo brijač svojega magarca u staju i tu opazio Sancha Panzu gde nešto petlja na samaru, a čim ga je opazio, prepozna ga, te se razjunači, navali na Sancha i zavikne:
    — Ha, gospodine kradljivče, jesam li te uhvatio! Vraćaj mi pliticu i samar i svu opremu što si mi oteo!
           Kad je Sancho video kako taj odjedanput napada na njega i čuo kako ga grdi, zgrabi jednom rukom samar, a drugom pesnicom bubne brijača u lice, tako da su mu se zubi okrvarili. No brijač se uhvati za samar i ne pušta ga, nego udari u toliku viku te se svi u krčmi strčali na tu halabuku i kavgu:
    — U pomoć, u ime kraljevo i u ime pravde! Ja hoću što je moje, i eto me ubi ovaj nitkov i razbojnik!
      — Lažeš — odgovori Sancho Panza — nisam ja razbojnik, nego je moj gospodar don Quijote zadobio ovaj plen u poštenu boju.
            Prikučio se već i don Quijote, obradovao se kako se njegov perjanik valjano brani i napada. Uze ga sada smatrati za časna čoveka te odluči u srcu da će ga prvom prilikom ovitežiti, jer je udovoljio viteškim zakonima.
           A brijač reče u kavgi među inim i ovo:
    — Gospodo, ovaj je samar moj isto onako kao i duša koju Bogu dugujem, i poznajem ja njega kao da sam ga rodio, a tu je u staji moj magarac, koji me neće uterati u laž. Stavite mu samar: ako mu ne pristaje kao saliven, ne bio ja čovek. Štaviše: onoga istoga dana kad su mi oteli samar, oteli su mi i novu novcatu medenu pliticu, koju nisam još ni upotrebljavao. Don Quijote se nije mogao duže suspregnuti: pođe među njih, razvadi ih, položi samar na zemlju, da se vidi dok se ne bude istina objasnila, i reče:
    — Evo vidite, gospodo, jasno i očito, u kakvoj je bludnji ovaj jadnik kad veli da je plitica ovo što je bilo, jest i biće Mambrinov šlem, koji sam ja zadobio u poštenu boju, te zagospodario njime kao zakonitim i pravim vlasništvom. Što se tiče samara, u to se ja ne mešam; znam jedino reći da me moj perjanik Sancho zamolio za dopuštenje da sme skinuti opremu s konja ove pobeđene kukavice
    i njome okititi svojega. Ja sam mu to dopustio, on je opremu uzeo, a kako se ona preobrazila u samar, tomu ne znam drugi razlog nego onaj obični, da se ovakve preobrazbe znaju događati u viteštvu.
            Da ovo potvrdim, otrči, sinko Sancho, i donesi taj šlem što ga ovaj
    čovo krsti pliticom.
    — Bogme, gospodaru — odvrati Sancho — ako mi nemamo boljega dokaza da se opravdamo, nego to što velite, onda je plitica isto onakav Mambrinov šlem kao što je i ona njegova oprema magareći samar.
    — Učini što ti naređujem — odvrati don Quijote; — ta valjda nije sve u tome dvoru začarano.
           Sancho ode po pliticu te je donese, a kad je don Quijote ugleda, uze je u ruke i reče:
    — Evo, gledajte, gospodo, s kojim obrazom taj jadnik veli da je ovo plitica, a nije šlem, kako sam ja rekao. Tako mi viteškoga reda, kojemu pripadam, šlem je onakav isti kakav sam i uzeo, a ja mu nisam ništa dodao niti otkinuo.
    — O tome nema sumnje — priklopi sada Sancho — jer otkad ga je moj gospodar stekao, sve do dana današnjega bio je on s njime samo jednu bitku, kad je oslobađao one nesretnike u lancima; a da mu onda ne beše toga šlema od plitice, zlo bi mu se pisalo, jer u onoj je bitki pljuštalo kamenje.


    Četrdeset peta glava


    u kojoj se konačno objašnjava sumnja o Mambrinovu šlemu i o
    plitici, i još druge zgode koje su se dogodile po zgoljnoj istini.

    - Što velite, gospodo! — reći će brijač. — Ovi ljudi sve jednako kazuju i tvrde da ovo nije plitica nego šlem.
    — A ko drugačije rekne — umeša se don Quijote — ja ću mu pokazati da laže, ako je vitez, a ako je perjanik, da laže hiljadu puta.
             Naš brijač, koji bijaše prisutan, a dobro je znao don Quijotov hir, nakani još povećati zbrku i produžiti šalu, da se svi nasmeju, te progovori onomu drugomu brijaču:
       — Gospodine brijaču, ili što ste, znajte da sam i ja od vašega zanata. Imam ja duže od dvadeset godina svedodžbu, osposobljen sam majstor i znam jako dobro sve brijačke sprave i poslove. Osim toga, ja sam za mladosti bio i vojnik, te znam i to šta je šlem, šta je kaciga, šta je šlem bez vizira, i što su sve druge naprave koje pripadaju vojništvu, to jest sve vrste ratničke opreme. Ne protiveći se dakle valjanijemu mišljenju i pokoravajući se svagda pametnijemu sudu, tvrdim da ova stvar ovde, koju taj čestiti gospodin drži u rukama, ne samo da nije brijačka plitica nego ni izdaleka ne može biti plitica, kao što belo ne može biti crno, a
    istina ne može biti laž. I još velim da je ovo doduše šljem, ali nije čitav šlem.
    — Zaista nije — prihvati don Quijote — jer nema sredine što pokriva bradu.
    — Tako je! — reče i sveštenik, koji je već razumeo nakanu prijatelja brijača.
          Potvrde mu isto tako Cardenio, don Fernando i njegovi drugovi, a bio bi pripomogao šali i sudac, samo da nije toliko razmišljao o don Luisu: ono o čemu je sudac mozgao bijaše tako ozbiljno i toliko ga je zaokupilo, da za one šale nije mario, gotovo i nije na njih pazio.
    — Bože mili — kliknu sada zaluđeni brijač. — Kako može ovoliki pošteni svet govoriti da ovo nije plitica, nego šlem? To bi valjda moglo u čudo staviti čitav jedan univerzitet, kako god pametan bio. No ako je ova plitica šljem, onda je jamačno i ovaj samar konjska oprema, kako ovaj gospodin reče.
    — Meni se čini da je samar — dočeka don Quijote — ali ja sam već rekao da se u to ne mešam.
    — Je li to samar ili konjska oprema — priklopi sveštenik  — to će presuditi jedini gospodin don Quijote. Njemu se u tim viteškim poslovima pokoravaju sva ova gospoda i ja.
       — Tako mi Boga, gospodo — reče don Quijote — na ovom sam dvoru dva puta boravio, i tolike su mi se neobične zgode dogodile na njemu, da se ne usuđujem pouzdano suditi ni o čemu što na ovome dvoru biva, jer mislim da se sve ovde događa po nekim čarobnjačkim i đavoljim spletkama. Prvi sam put jako nastradao od nekoga začaranog Maura, a od drugih njegovih pomagača ni Sanchu nije bilo bolje. Noćas sam pak gotovo dva sata visio o ruci, i ne sanjajući kako sam zapao u tu nevolju. Drska bi dakle bila presuda, kad bih ja sada hteo suditi o zbrci ovoj. Na to što vele da je ovo plitica, a nije šljem, već sam odgovorio, ali se ne usuđujem konačno presuditi je li ovo magareća ili konjska oprema, nego prepuštam vama samima, gospodo, da rasudite. Vi niste oviteženi vitezovi, kao što sam ja, pa možda niste opčinjeni, nego vam je pamet bistra, te
    možete sve na ovome dvoru razabrati kako je zaista, a ne kako se meni čini.
    — Tako i jest — povladi mu don Fernando — vrlo je dobro rekao gospodin don Quijote, da je naš posao sada presuditi. A da naša presuda bude što temeljitija, ja ću vaša mišljenja, gospodo, pokupiti od svakoga nasamo, te ću jasno i potpuno objaviti zaključak.
          Onima koji su znali kako je don Quijote sulud bilo je sve na silan smeh; ali onima koji nisu znali učini se predlog najvećom glupošću na svetu, posebno onoj četvorici don Luisovih sluga, a i don Luisu, pa i onoj trojici putnika što su slučajno stigli u krčmu, a čini se da su oružnici Svetoga bratstva, kao što su i bili. No najočajniji beše brijač, čija se plitica tu pred njegovim očima pretvorila u Mambrinov šljem, pa on vidi da će mu se  i samar preobratiti u bogatu konjsku opremu. Svi se redom smeju gledajući don Fernanda kako obilazi od jednoga do drugoga i svakoga pita za mišljenje, te mu svaki na uho šapuće  je li ono dragoceno blago o kojem se prepiru magareća ili konjska oprema. A kad je pokupio glasove od onih koji znaju don Quijota, progovori naglas:
        — Da prvo kažem , prijane, umorio sam se već skupljajući tolike glasove, jer koga god zapitam ono što želim doznati, svaki mi veli kako je ludost reći da je ovo magareća oprema, kad je konjska, i još s konja plemenite pasmine. Otrpite dakle, jer uprkos vama i vašemu magarcu ovo je konjsko sedlo, a nije magareći samar, te ste vi svoje reči i mišljenje loše ustvrdili i nikako dokazali.
    — Ne bilo mi u raju naselja — progovori jadnik brijač — ako nije istina da se svi vi, gospodo, varate; i duša mi ne došla pred Božje lice ako ovo nije samar, nego sedlo. Ali sila je jača... ne velim ništa više. Ta nisam ja pijan, kad se nisam još ni omrsio, osim po grehu.
           Brijačevoj se nevolji nasmeju isto toliko koliko i don Quijotovim ludorijama. A onda će reći don Quijote:
    — Sad ni kud ni kamo, nego da svako uzme što je njegovo, pa komu Bog dao, sveti mu Petar blagoslovio!
             Jedan se od one četvorice slugu oglasi:
    — Ako ovo nije smišljena šala, ne razumem kako mogu ovako razboriti ljudi, kakvi svi ovde jesu, ili se čine, govoriti i tvrditi da ovo nije plitica, a ono da nije magareći samar. Ali kad vidim da oni to tvrde i vele, zacelo je posredi neka tajna, dok svi tako tvrdoglavo udaraju protiv onoga što nam kazuje sama istina i
    samo iskustvo. Jer tako mi... — i on izvali čime se kune — koliko god živi na svetu ljudi, neće oni meni izbiti iz glave da je ovo brijačka plitica, a ono magareći samar.
    — Možda je i magaričin — nadoveza sveštenik.
    — Svejedno je — reći će sluga — jer to se ne pita, nego se pita je li magareći samar ili nije, kao što vi, gospodo, velite.
            Jedan od one četvorice oružnika što su ušli, plane od srdžbe i zlovolje kad je čuo tu prepirku, te zavikne:
    — Magareći je samar isto onako kao što je meni otac otac, a ko je drugačije rekao ili rekne, taj se valjda nacvrkao.
    — Lažeš kao prosta hulja! — odvrati mu don Quijote.
              Razmahne se on ražnjem, koji nije puštao iz ruku, te da nije oružnik izmaknuo, bio bi ga odvalio po glavi i sa zemljom ga sastavio. Ražanj se na zemlji slomi, a kad oni drugi oružnici vide kako je nemilo napao na njihova druga, uzviču se i zazovu upomoć Sveto bratstvo
           Krčmar koji je i sâm pripadao oružnicima,otrči brže po svoju kratku palicu i mač, te se pridruži drugovima; don Luisovi sluge okruže don Luisa, da im u metežu ne umakne; onaj brijač, kad vide da se sve uskomešalo, zgrabi opet svoj samar, a zgrabi ga i Sancho; don Quijote se lati mača i navali na oružnike; don Luis se uzviče na svoje sluge neka se okane njega i neka priskoče upomoć
    don Quijotu, a tako i Cardeniju i don Fernandu, koji su pritekli don Quijotu; sveštenik  se uzvikao; krčmarica zacičala; kći zajadala; Maritornes zaplakala; Dorotea se zbunila; Luscinda se prenerazila; a doña Clara pala u nesvest. Brijač gruha Sancha; Sancho mlati brijača; don Luis, koga se jedan sluga usudio uhvatiti za ruku da mu ne umakne, odvalio mu pesnicom da su mu zubi zakrvarili; sudac ga uzeo braniti; don Fernandu je pod nogama jedan oružnik i on ga gazi po miloj volji; krčmar se još jače uzvikao, te zove upomoć Sveto bratstvo, tako te je u svoj krčmi sama cika, vika, jauk, zbrka, preneraženje, užas, nevolja, bubotci, pljuske, batine, krvoproliće. A usred toga meteža, rulje i gungule, mune don Quijotu odjedanput u glavu da se nalazi u kavgi na bojnom polju Agramantovu, te podiže toliku viku da je nadvikao svu krčmu:
    — Stanite svi! Utaknite mačeve! Smirite se! Slušajte me svi, ako ne želite izgubiti glave!
            Na tu silnu viku svi zastanu, a on nastavi i reče:
    — Zar ja vama ne velim, gospodo, da je ovaj zamak začaran i da u njemu prebiva neka đavolja četa. Da se uverite o tome, pogledajte eto rođenim očima kako je ovamo prešla i preselila se među nas kavga s bojnog polja Agramantova.Gledajte kako se tu bore za mač, tamo za konja, ovde za orla, onde za šljem, i svi se borimo, i niko nikoga ne razume. Dete dakle, gospodine suče, i vi, gospodine svešteniče, neka jedan bude kralj Agramante, a drugi kralj
    Sobrino, pa da sklopimo mir, jer tako mi Boga svemogućega, ljuta je sramota da se zbog ovakvih trica i kučina koljemo mi, ovoliki odlični ljudi što smo se ovde okupili.
           Oružnici, koji nisu razumeli don Quijotova govora, a nemilo su bili izubijani od don Fernanda, Cardenija i drugova, ne htedoše da se smire; brijač se smiri, jer mu je u tučnjavi raščupana brada i stradao samar; Sancho, kao dobar sluga, posluša odmah čim je gospodar progovorio; a smire se i četiri sluge don Luisove, jer videše da im je od slabe koristi kavga; jedini je krčmar svom silom
    iziskivao da budu kažnjene bezobraštine toga luđaka koji mu svaki čas uzbunjuje krčmu. Na kraju se buka stiša, a u don Quijotovoj pameti ostade sve do Sudnjega dana da je magareći samar konjsko sedlo, da je plitica šlem, a krčma dvor.
           Kad su se dakle po nagovoru sučevu i sveštenikova  svi već smirili
    i sprijateljili, navale opet sluge da don Luis odmah krene s njima kući. Dok se on s njima natezao, pripovedi sudac don Fernandu, Cardeniju i svešteniku što mu je don Luis saopštio, i posavetuje se s njima šta da tu učini. Uglave na kraju da će on, don Fernando, slugama don Luisovira reći ko je i kako, kao velikaš, želi da don Luis pođe s njim u Andaluziju, gde će ga njegov brat, markiz, ceniti po zasluzi; znali su da don Luis nije nikako voljan vraćati se sada ocu, sve da ga živa saseku. Kad su ona četvorica čula ko je don Fernando i što kani don Luis, odluče među sobom da se trojica vrate i pripovede njegovom ocu šta se dogodilo, a četvrti će ostati da služi don Luisa, te neće odlaziti dokle god se oni ne vrate po njega, ili dok ne dočuje šta im njegov otac određuje. Tako se razmrsi ta zbrka od prepiraka, po ugledu Agramantovu i po mudrosti kralja Sobrina.Ali kada đavo, neprijatelj sloge i zavidnik miru i tišini, vide da su ga tako prezreli i tako mu se narugali, i kako je slab rod rodio od te zbrke i meteža u koji ih je sunovratio, nameri on i opet pokušati sreću te obnoviti kavgu i bunu.
             Kad su oružnici načuli kakva su staleža ljudi s kojima su se pokavžili, smire se i ostave tučnjavu, jer su promislili: kako god se završilo, oni će izvući kraći kraj. No jednome od njih, i to onomu koga je mlatio i gazio don Fernando, padne na pamet da među  nalozima što ih nosi protiv zločinaca ima i nalog za don Quijota, koji se po odredbi Svetoga bratstva ima uhapsiti zato što je
    oslobodio galijaše, kako se sasvim pravo pobojao Sancho Panza. Seti se oružnik toga, te da se uveri slažu li se podaci zapisani o don Quijotu, izvadi iz njedara pergament, nađe u njem što je tražio, i počne čitati, polagano, jer nije bio jako pismen, pa je nakon svake reči koju pročita šibao očima za don Quijotom, ispoređujući opis u nalogu s don Quijotovim licem. Razabra dakle da je to bez sumnje onaj za kojim je raspisana poternica, a čim se o tom uverio, složi svoj pergament, uhvati levicom nalog, zgrabi desnicom don Quijota čvrsto za vrat da nije mogao ni dahnuti, pa zavika u sav glas:
    — U ime Svetoga bratstva! A da se vidi da ja ovo s pravom činim, pročitajte ovaj nalog u kojem piše da se taj drumski razbojnik mora uhapsiti.

        Uze sveštenik  nalog i vide da je sve istina što oružnik kazuje i da se opis podudara sa svime na don Quijotu. Ali kad je don Quijote video kako ga napade taj prostak i nitkov, ražesti se strahovito, upre se koliko god je mogao, zgrabi oružnika obadvema rukama za grkljan, te da mu drugovi ne pritekoše upomoć, pre bi on ispustio dušu nego don Quijote plen. Krčmar, koji je po službi morao biti uz njih, priskoči odmah da im pomogne. No kad krčmarica vide da će joj muž iznova u tučnjavu, uzvika se opet, a njoj se odmah pridružiše Maritornes i kći. Sancho pak, gledajući što se zbiva, reče:
    — Tako mi Boga, istina je sve što moj gospodar veli o čarolijama i đavoljim prstima u tome dvoru, jer ne možeš od njih ni sat proživeti s mirom!
            Don Fernando razdvoji oružnika i don Quijota, te im obadvojici ugodi rastavljajući im ruke kojima je jedan bio zgrabio drugoga za jaku od kaputa, a onaj njega za grkljan. No oružnici su ipak i dalje iskali svojega uhićenika, te zvali upomoć da ga svežu i prevladaju, jer takva je volja kralja i Svetoga bratstva, pa u njihovo ime ištu oni da im se pritekne i priskoči upomoć da uhapse tog otimača i razbojnika što hara po putovima i cestama. Nasmeja se don Quijote
    slušajući te reči, i reče:
        — Slušajte vi mene, prostaci i ljudi neuljuđeni: zar vi razbojstvom krstite kada ja oslobađam one koji su u lancima, puštam uhapšene, priskakujem nesretnicima, dižem one koji su pali, pomažem potrebnicima? Vi nitkovi, koji po svojoj niskoj i jadnoj pameti niste zavredili da vam Bog objavi vrednoću skitničkog viteštva, ni da vas uputi u kakvu ste grehu i neznanju, kad ne znate poštovati i samu senu skitnika viteza, a kako li tek zbiljskoga! Slušajte mene, ništarije oružnici, koji i niste oružnici nego drumski razbojnici po dopuštenju Svetoga bratstva,recite mi: ko je ta neznalica što potpisuje nalog za ovakva viteza kakav sam ja? Ko je taj koji ne zna da su skitnici vitezovi izuzeti ispod svakoga suda, te da je njihov zakon mač, njihovo sudište snaga, a volja njihova vodič? Ko je taj luđak, velim opet, koji ne zna da nijedan plemić nema toliku vlast s onolikim pravima i pogodnostima koliku stiče skitnik vitez onoga dana kad bude ovitežen, te se lati
    krutoga posla viteškoga? Koji je skitnik vitez plaćao porez, namet, prinos o kraljevskoj svadbi,prirez, maltarinu ili vozarinu? Koji mu krojač ište naplatu za odeću što mu šije? Koji mu vlastelin naplaćuje što ga je pogostio u svojem zamku? Koji ga kralj nije posadio za svoj stol? Koja ga devica nije zavolela i nije mu se predala na milu volju njegovu? I na kraju, je li ikada na svetu bilo, ima li i hoće li biti skitnika viteza u koga ne bi bilo snage da i četiri stotine oružnika, ako mu se usprotive, četiri stotine puta umlati?


    Četrdeset šesta glava



    O znamenitoj pustolovini s oružnicima i o ljutom besu našega čestitoga viteza don Quijota.

         Dok je don Quijote govorio, obaveštavao je  sveštenik oružnike da don Quijote nije pri pameti, kao što mu vide po delima i po rečima. Ne vredi terati mak na konac, jer sve da ga uhapse  i odvedu, morali bi ga odmah pustiti, jer je lud. Na to mu odgovori onaj što drži  nalog za hapšenje da nije njegov posao suditi o ludosti don Quijotovoj, nego on mora izvršiti što mu je poglavar naredio, a kad ga bude uhapsio, neka ga puštaju ma i tri stotine puta.
    — Bilo kako bilo — reče sveštenik  — nećete vi njega sada odvesti, jer on se neće dati, koliko ja njega znam.
          Toliko je sveštenik znao pripovedati i toliko je don Quijote znao izluđivati da bi oružnici bili još luđi od njega kad ne bi razabrali da je don Quijote zaista lud. Zaključe dakle da im je najbolje mirovati, pa još uzmu i sami miriti brijača i Sancha Panzu, koji još behu u žestokoj prepirci. Kao službenici pravde utišaju oni napokon kavgu i presude je kao suci, tako da nisu doduše sasvim udovoljili, ali ipak donekle ugodili obadvema stranama: zamenjeni su samari, ali ne
    kolani i oglavci. A što se tiče Mambrinova šlema, to sveštenik  kradom, da ne opazi don Quijote, isplati za pliticu osam reala, a brijač mu dade potvrdu da je primio i neće nikada više govoriti da je prevaren, i amen. Pošto su dakle smirene te dve prepirke, koje su bile najglavnije i najvažnije, trebalo je još jedino da don Luisove sluge pristanu,te da trojica odu, a jedan ostane i otprati don Luisa gde ga bude don Fernando odveo. A kako je dobra sudbina i još bolja sreća počela već uklanjati smetnje i olakšavati poteškoće i zaljubljenicima i junacima u krčmi, htede još sve dokončati i sretno završiti, te sluge pristanu na sve što je don Luis želeo, i doña Clara toliko se obraduje da je svako koji joj pogleda lice mogao pročitati kako je u duši sretna. Zoraida nije razumevala sve te zgode što ih
    gleda, ali se čas žalostila, čas veselila, kako je već žalost ili radost viđala i zapažala na njihovim licima, pogotovo na Špancu, u koga je neprestance upirala oči i zanosila se svom dušom. Krčmar, koji je  zapazio kako je sveštenik obdario i namirio brijača, zaište da mu se plati trošak don Quijotov i još šteta na mehovima i od prolivenoga vina, te se zakune da mu neće iz krčme izići ni Rocinante ni Sanchov magarac dok mu ne bude isplaćeno sve do novčića. Sve to
    uredi sveštenik , don Fernando namiri trošak, a i sudac se ponudi da će drage volje platiti. Svi se dakle umire, tako da krčma nije više nalikovala na metež na bojnom polju Agramantovu, kako je bio rekao don Quijote, nego na mir i tišinu Oktavijanovih vremena. A svi se slože da za sve to treba zahvaliti čestitoj volji i velikoj rečitosti gospodina  sveštenika i neprispodobivoj darežljivosti don
    Fernandovoj.
           Kad je dakle don Quijote video da se oslobodio te izvukao iz tolikih kavga i perjanikovih i svojih, učini mu se da bi sada valjalo nastaviti put kojim je udario i dokončati onu veliku pustolovinu na koju je pozvan i odabran. Zato se brzo odluči, te klekne pred Doroteju, ali mu ona ne dopusti da i reč progovori dok nije ustao.
             Posluša je on, ustade i reče:
    — Krasna gospođice, poznata je poslovica da o muci grozdovi vise, te je u mnogim i važnim prigodama iskustvo dokazalo da maran poslenik i neodlučnu parbu dobiva. Ali ni u čemu se ta istina ne pokazuje jasnije nego u ratnim poslovima, gde brzina i hitrina pretiče neprijateljeve nakane i zadobija pobedu još pre nego što se protivnik i započeo braniti. Sve ovo, uzvišena i slavna gospođice, velim zato što mi se čini da nam duži boravak u ovome zamku nije
    na korist, nego bi nam mogao biti od tolike štete da bismo je posle i te kako osetili. Ta ko bi znao nije li vaš neprijatelj gorostas po tajnim i revnim uhodama doznao već kako ja krećem na nj da ga zatrem, te se on možda, dok mi oklevamo, utvrđuje u kakvu nepredobivu gradu ili tvrđavi, gde mu slaba može nahuditi moja žustrina i snaga moje neumorne ruke! Pobrinimo se dakle,
    gospođice, kako rekoh, da preteknemo njegove naume i krenimo odmah, pa što nam sreća dala, jer vama, visosti, i nema željene sreće dok se ja ne ogledam s vašim neprijateljem.
         Zaćutadon Quijote i ne reče ni reči više, nego mirno sačeka odgovor krasotice princeze; a ona dostojanstveno i sasvim na način don Quijotov odgovori ovako:
    — Hvala vam, gospodine viteže, što iskazujete želju da mi budete na pomoći u velikom jadu mojem, kao vitez komu je prirođeno i dolikuje da pomaže sirotama i potrebnicima. A dao Bog, izvršila se vaša i moja želja, te ćete videti da ima na svetu zahvalnih žena. Što se tiče puta, krenimo odmah, jer u mene nema druge volje nego što je vaša. Zapovedajte meni po miloj volji, jer ona koja vam je poverila obranu svoje osobe i u vaše ruke predala uspostavu svojih vladarskih prava, ne sme ni zamisliti da bi se protivila onomu što vaša mudrost određuje.
    — Dakle što Bag da! — reče don Quijote. — Kad se gospođa ovako ponizuje preda mnom, ne želim promašiti priliku da je uzvisim i dignem na očinsko prestolje. Putujmo odmah, jer meni potiče želju i goni me na put ona poznata izreka: ko se skanjuje, tomu ne svanjuje. A kako nebo nije stvorilo niti je pakao video onoga koji bi mene plašio i strašio, Sancho, sedlaj Rocinanta, opremaj magarca i kraljičina ata, pa da se oprostimo s gospodarom ovoga grada i s ovom gospodom i odmah krenemo.
            Sancho zaklima glavom i levo i desno, te reče:
    — Jaoh, gospodaru, gospodaru, veće zlo se piše neg što selo kiše, da oproste ove ženske glave!
    — Kakvo zlo može biti sad u ikojem selu, ili po svim gradovima na svetu, da bih ja to iskihao, ti prostače?
    — Ako se vi, gospodaru, ljutite — odgovori Sancho — ja ću da ćutim, pa neću reći što kao valjan perjanik moram i što dobar sluga treba da rekne gospodaru.
    — Govori što želiš — odvrati don Quijote — ako nisi naumio da me svojim rečima zastrašiš; jer ako se ti bojiš, na tvoju je dušu, a ako se ja ne bojim, meni i priliči.
    — Nije to, za Boga miloga! — odgovori Sancho — nego se meni čini sigurno i pouzdano da je ova gospođa, koja veli da je kraljica velike kraljevine micomiconske, kraljica kao i moja mati, jer da je ono što veli, ne bi se ona, čim okreneš glavu, iza svake reči cmakala s jednim od toga društva.
             Dorotea se od Sanchovih reči zacrveni, jer njen je muž don Fernando zaista nekoliko puta, kradom od drugih, kraducao usnama s usana nagradu svojoj ljubavi, a to je Sancho opazio i rasudio da takva razuzdanost više priliči milosnici negoli kraljici onakve velike kraljevine. Dorotea mu nije mogla i nije htela ni reči odgovoriti, nego ga pusti neka svoje teše dalje, a on će reći:
    — Ja vam zato velim, gospodaru, jer mi ćemo se nahodati po putevima i cestama, napatićemo se loših noći i gorih dana, a našom će se mukom okoristiti taj što se šepuri ovde u krčmi. Čemu bih se ja onda žurio da sedlam Rocinanta, samarim magarca i opremam ata, kad je pametnije mirovati; što koja nevaljalica radi, nek joj i bude, a mi se ogledajmo za ručkom.
             Bože mili, kako li se strahovito rasrdio don Quijote kad je čuo bezobrazne reči svojega perjanika! Tako se, velim, rasrdio da je progovorio mucajući, usplahirenim glasom, sipajući živu vatru iz očiju:
       — Oj ti prosti nitkove, ti gade, bezobrazniče, neznalico, ti pogana jezičino, ti drski opadaču i klevetniče! Zar takve reči smeš ti govoriti pred mojim licem i pred ovim svetlim gospođama? Zar se takve sramote i bezobraštine metu tebi po
    šumastoj glavi? Kidaj mi se s očiju, ti nemani prirodna, ti skladište laži, riznico sleparijâ, stovarište lupeština, ti pronalazniče nevaljalština, objavitelju gluposti, neprijatelju poštovanja koje treba da se iskazuje kraljevskim osobama! Kidaj mi se s očiju i ne javljaj mi se pred licem ako nećeš da te stigne moj bes!
             Tako reče, te uzvede obrve, nadme obraze, ogleda se na sve strane i tresne iza sve sile desnom nogom o zemlju, sve u znak kolika mu srdžba kipti u srcu. A te njegove reči i besne kretnje uplaše i zastraše Sancha toliko da bi najradije u zemlju propao: nije dakle ništa drugo mogao nego se okrenuti i ljutomu gospodaru nestati s očiju. Ali razborita Dorotea, koja je već upoznala don
    Quijotovu ćud, reče, da mu ublaži srdžbu:
    — Ne žestite se, gospodine Viteže Tužnog Lika, na gluposti što vam ih je izrekao vaš čestiti perjanik, jer ih možda nije rekao bez razloga, a ne može se niti posumnjati da bi on, kako je bistre pameti i hrišćanske savesti, lažno svedočio protiv ikoga. Biće dakle, a bez sumnje i jest, kako vi, gospodine viteže, i velite, da se u zamku ovom sve zbiva i događa po čarolijama, pa je valjda i Sancho na taj đavolji način vidieo ono što veli da je video, na toliku uvredu moje časti.
    — Tako mi svemogućega Boga — klikne don Quijote — vi ste, vaša visosti, pogodili istinsku istinu, da se tomu jadniku Sanchu javila neka ružna prikaza, te je video ono što ne bi nikako mogao videti da nije začaran. Znam ja kako je dobar i nedužan taj nesretnik i da on nikoga ne bi oklevetao.
    — Tako je i tako će biti — reče don Fernando; — zato vi njemu, gospodine don Quijote, morate oprostiti i opet ga primiti pod okrilje svoje milosti, sicut erat in principio, dok mu još nisu takve prikaze pomutile pamet.
             Don Quijote odgovori da mu oprašta i  sveštenik ode po Sancha.
                Dođe Sancho sav ponizan, klekne i zamoli od gospodara ruku, a kad
    mu je gospodar dao, izljubi je. Onda ga gospodar blagoslovi i reče mu:
    — Sada si valjda, sinko Sancho, uvideo konačno da je istina što sam ti često govorio, da u ovom zamku sve biva po začaranosti.
    — I ja to verujem — potvrdi Sancho — osim onoga s loptanjem, jer to bijaše gola zbilja, a ne pričin.
    — Ne veruj — odvrati don Quijote — jer da je tako, ja bih te bio onda osvetio, pa i sada još, ali nisam mogao ni onda ni sada, a nisam ni video na kome bih osvetio krivicu koja ti je nanesena.
              Svi požele da čuju šta to beše s loptanjem, te im krčmar potanko ispripovedi kako je Sancho leteo. Dobro se svi nasmeju, pa bi se nasmejao i Sancho da ga gospodar nije ponovo uzeo uveravati kako sve beše čarolija i pričin. To je Sancha zaista ražestilo, jer iako beše budalast i naivan, nije bio lud da poveruje gospodaru: znao je da je loptanje bilo stvarno i istinito, a ne izmišljeno i da oni koji su ga loptali behu živa bića od krvi i mesa, a ne utvare i
    prikaze, kako je njegov gospodar mislio, verovao i tvrdio.
            Dva su dana bila protekla otkad se slavna ta družba bavi u krčmi. Učini im se dakle da je već vreme krenuti, te uzmu smišljati kako bi sveštenik  i brijač po želji svojoj odveli don Quijota te mu se u zavičaju pobrinuli da bude izlečen, a da ne muče i ne navraćaju Doroteju i don Fernanda u svoje selo s don Quijotom i onom izmišljotinom o oslobođenju kraljice Micomicone. Urede dakle ovako: s nekim se vozarom, koji se slučajno vozio onuda na volovskim kolima, pogode da on poveze don Quijota: načine od motaka i letava nešto nalik na kavez, tolik da se u njemu može don Quijote udobno smestiti. Onda, po naredbi i po uputi sveštenikovoj , don Fernando i njegovi drugovi, s don Luisovim slugama i s
    oružnicima, zajedno s krčmarom, svi zakriju lica i preruše se, nekoovako, neko onako, tako da su se don Quijotu učinili drugačiji od onih što ih je na tome dvoru video. Pošto su to uradili, uđu u najvećoj tišini onamo gde je on spavao odmarajući se od prošlih kavgi i sukoba.
             Mirno i bez brige da bi mu se išta moglo dogoditi, spava don Quijote, a oni mu dođu, tajom ga zgrabe i dobro mu svežu ruke i noge, te kad se trgnuo i probudio, nije se mogao ni maknuti, nego se jedino začudio i prenerazio gledajući pred sobom onakve neobične grdobe. I odmah mu padne na pamet ono što mu se neprestano vrzlo u zaluđenoj mašti, te pomisli da su sve te spodobe same prikaze i sablasti iz toga začaranoga zamka, a on je  i sam već začaran dok se ne može micati ni braniti, sasvim onako kako se i nadao sveštenik, koji je priredio svu tu lakrdiju. Od svih koji su tu jedini je Sancho bio pri sebi i nije se preobrazio; nije doduše ni njemu bilo daleko do one iste budalaštine gospodarove, ali je ipak prepoznao ko su sve te prerušene spodobe, samo se nije usudio ni pisnuti, dok ne vidi šta će biti od toga napada na gospodara i od toga
    čudnog uhićenja. Ni don Quijote nije govorio ništa, nego je čekao kako će se završiti ta nevolja. A završila se time da su dovukli kavez, njega zatvorili u nj i zakucali letve tako čvrsto da ih ne bi razvalio ma koliko trgao.
            Dignu ga onda na ramena, a kad su izlazili iz sobe, začuju strahovit glas, koliko god je mogao da ga izvije brijač, ne onaj od magarećega samara, nego onaj drugi, domaći, i taj reče:
    — Oj Viteže Tužnog Lika! Nemoj hajati što si uhvaćen, jer tako mora biti da se što brže završi pustolovina na koju je tebe navelo junačko srce tvoje. Izvršiće se ona onda kad se ljuti lav od Maće združi s belom golubicom od Tobosa i prigne ponositu šiju pod nežni jaram ženidbeni, a iz toga će nikada viđenoga zgloba
    proisteći na beli svet junački momčić, s oštrim pandžama kao u hrabroga oca. I to će biti, dok poternik vile begunice nije u svojoj brzoj, prirodnoj trci još ni dvaput protekao kraj svetloga zvežđa.
             Oj ti najplemenitiji i najposlušniji perjaniče koji si ikada pasao mač, nosio bradu i imao oštar nos, neka te ne plaši i ne ozlovoljuje što ovako ispred tvojih rođenih očiju nose cvet skitničkoga viteštva, jer ako Stvoritelja sveta bude volja, nabrzo ćeš ti biti tako uzvišen i uznesen da nećeš sâm sebe prepoznati i neće se izjaloviti obećanja kojima te obdario tvoj dobri gospodar. Čuj dakle pouzdanu poruku mudre Lažinijane,da će ti se plaća isplatiti i ti ćeš to zaista videti. I idi za stopama hrabroga i začaranoga viteza, jer treba da ostanete udruženi. I ništa drugo ne smem reći, nego ostajte s Bogom, a ja se vraćam onamo kamo znam.
            Kad je brijač dovršavao to proročanstvo, uzvisi časom glas, a onda ga spusti tako ganutljivo da su i oni koji su znali za tu šalu gotovo poverovali da je istina što čuju.
           Uteši se don Quijote proročanstvom koje je čuo, jer je naskroz razumeo što to proročanstvo kazuje i razabrao kako mu se obećava da će biti svetim i zakonitim brakom združen s ljubljenom svojom Dulcinejom od Tobosa, kojoj će iz blažene utrobe proisteći lavići, sinovi njegovi, na večnu slavu Manchi. U to on poverova čvrsto i tvrdo, te diže glas, uzdahnu iz dna duše i reče:
    — Oj ti, bio ko bio, koji si mi toliko dobro prorekao! Molim te, zamoli u moje ime mudraca čarobnjaka komu su na brizi moji poslovi neka ne dopusti da ja poginem u ovome zatvoru u kojem me sada vode dok mi se ne izvrše ona radosna i neprispodobiva obećanja koja su mi maločas izrečena. Jer ako je tako, meni će muka u ovome zatvoru biti ponos, ovi okovi kojima sam okovan biće
    meni slast, a ovaj ležaj na koji su me smestili neće meni biti tvrdo bojno polje, nego meka i sretna svadbena postelja. A što se tiče utehe Sancha Panze, mojega perjanika, ja se uzdam u njegovu dobrotu i valjano vladanje, da on mene neće ostaviti ni u dobru ni u zlu, jer ako htedne zla sreća njegova ili moja, te ga ja ne budem mogao obdariti otokom ili čim god drugim isto tolike vrednosti, kako sam mu obećao, njegova se plata barem neće izgubiti, jer ja sam već napisao oporuku te u njoj odredio što se njemu ima dati, ne po mnogim i valjanim službama i zaslugama njegovim, nego po mogućnosti mojoj.
           Sancho Panza vrlo se uljudno pokloni, te mu poljubi obadve ruke, jer su obadvije bile svezane i ne bi ni mogao poljubiti samo jednu. Onda one prikaze dignu kavez na ramena i smeste ga na volovska kola.





  • Cervantes,Miquel de,  Don Kihot, ( predgovor, prva glava ) 
  • Cervantes, de Miquel, Don Kihot, 2,3,4 glava
  • Cervantes, de Miquel, Don Kihot, 5,6,7 glava 
  • Cervantes, de Miquel, Don Kihot, 8,9,10 glava 
  • Cervantes, de Miquel, Don Kihot, 11,12,13 glava 
  • Cervantes, de Miquel, Don Kihot, 14,15,16 glava 
  • Cervantes, de Miquel,Don Kihot, 17,18,19 glava
  • Cervantes, de Miquel,Don Kihot, 20,21,22 glava 
  • Cervantes ,de Miquel,Don Kihot,23,24,25 glava 
  • Cervantes,de Miquel, Don Kihot, 26,27,28 glava 
  • Cervantes de Miquel, Don Kihot, 29, 30,31 glava
  • Cervantes de Miquel, Don Kihot, 32,33,34 glava 
  • Cervantes de Miquel,Don Kihot,  35,36,37 glava  
  • Cervantes, de Miquel,Don Kihot 38,39,40 glava 
  • Cervantes, de Miquel,Don Kihot 41,42,43 glava 
  • Jama i klatno, Edgar Allan Poea

    Impia tortorum longos hic turba furores Sanguinis innocui, non satiata, aluit. Sospite nunc patria, fracto nunc funeris antro, Mors ubi...