Приказивање постова са ознаком Biblija. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Biblija. Прикажи све постове

1. 3. 2016.

Jedno ontološko tumačenje Pesme nad pesmama (Edenizam Mihaila Epštejna)



Pesma nad pesmama je, da se grubo izrazim, najkontroverznija knjiga Svetoga Pisma. (Umalo da izustim da je najskandaloznija, ali sam se na vreme zaustavio.) To je jedina biblijska knjiga u kojoj se o Bogu uopšte ne govori (čak mu se ni ime ne spominje, sem, doduše, na jednom mestu gde se uzgred pominje „plamen Božiji“), te njene stranice prsti hrišćana nisu rado dodirivali, a i kada se pokojem to i dogodi (jer je to ipak Sveto Pismo, a Sveto Pismo valja čitati), nakon svake sledeće rečenice kapcima bi on brzo skrivao pogled i trudio se da pročitano što pre zaboravi. Ustrojitelji bogoslužbenog života, recimo, za nju nisu hteli ni da čuju. Verovatno su mislili da je sa njom sve u redu, čim se našla tu gde se našla, ali ipak nisu hteli da rizikuju i jednostavno su je držali podalje od svojih pevnica. Međutim, teolozi su čudan soj, vole da se igraju sa svetinjom... Tako da su ipak odlučili da se one stranice Svetog Pisma na kojima se nalazi taj isuviše „svetovni“ tekst ipak ne čupaju. „Neka ostane!“, glasila je njihova presuda, posle dosta većanja. Neki su se sigurno nadali da mnogi u tom mnoštvu najraznovrsnijih spisa nju neće ni primetiti. Ali prevarili su se. Njihova nada bila je uzaludna. Priča o ljubavi ne dâ se sakriti. I šta sad, za ime Božije, činiti s tim tekstom? Kako ga interpretirati, a ostati to što jesi, tj. biti to što trebaš biti. Da ne okolišam, kako ostati pravoveran i smatrati Pesmu nad pesmama delom Svetoga Pisma?

Vešti Aleksandrijci bili su spremni za ovaj izazov. Odmah su upotrebili svoje staro oružje– alegoriju. Nije sve onako kako izgleda, nije mudri Solomon mislio samo ono što je napisao. Ta, kako mislite, isuviše ljudska knjiga uopšte nije takva. Njen pisac imao je nešto drugo u vidu, nešto mnogo uzvišenije... O ljubavi Jahvea i Njegovog Izabranog naroda on zbori. Trezveni Antiohijci pak nisu okolišali, odmah su rizikovali. Ne, nema prenosnog značenja, sve je onako kako je napisano. Jednostavno, reč je o jednoj pohvali ljubavi muškarca i žene. Zaključak koji se odmah nameće je sledeći: alegorijsko tumačenje Pesme nad pesmama legalizuje njen boravak unutar korica Svete Knjige, daje joj religijsku legitimaciju. Bukvalno čitanje Pesme nad pesmama situira je u jedan čisto svetovni kontekst, tako da ona predstavlja svojevrsni profani predah prilikom kretanja kroz sakralni tekst.

Kada je do istog zaključka došao i jedan značajan savremeni čitač raznovrsnih tekstova učinilo mu se da je čak moguće i „nereligiozno“ tumačenje Pesme nad pesmama uporedo sa „religioznim“, tako što bi se tekstu pristupilo bez aleksandrijskih, odnosno antiohijskih predrasuda. Govorio je, štaviše, da bez tog erminevtičkog bezobrazluka, koji on naziva ontološkim tumačenjem, nije ni moguće razumeti ga onako kako bi ga trebalo razumeti. Da, da, on smatra da i bukvalnim tumačenjem te ljubavne (ne znam šta mi je danas, htedoh da kažem erotske, ali ustuknuh u poslednji čas) pesme, ali u ontološkom
kontekstu, ona ne gubi na svojoj religioznosti. Naprotiv, nju je jedino u toj optici moguće tačno iščitati.

Neću vas držati u neizvesnosti, njegovo ime je Mihail Epštejn, iliti Mihail Naumovič Эpšteйn. Evo kako je on pročitao Pesmu nad pesmama.
Pre nego što je uspostavljen pakao, život na zemlji je bio, je li, rajski; muškarac i žena živeli su u Edenu, u onom vrtu u kome je raslo drvo života i u kome su dvoje (da, za svaki slučaj, opet naglasim – muško i žensko) volevši se postojali kao jedna telesnost. E baš o tome, o toj ljubavi koja od dvoje čini jedno, govori Solomon (dokazano je, valjda, da on nije autor, ali ću ja, u nedostatku drugog imena, njegovo koristiti za oslovljavanje pisca) u Pesmi nad pesmama. O onome, dakle, što je prethodilo padu, i paklu koji nazivamo istorijom čovečanstva.


Epštejn je jedan od onih čitača knjiga kojima ništa ne promiče, pa je tako primetio da se Pesma nad pesmama nalazi u samom centru Biblije, tačno između Postanja i Otkrivenja, između priče o početku i priče o kraju sveta. Zašto? – Da bi podsetila palog čoveka ko je on doista, odakle je krenuo, tj. šta je izgubio, i čemu treba da se nada na putu kojim sada hodi... Da ga podseti da je ljubav njegov άρχή, ali i njegov τέλος, da je bila princip njegove egzistencije u prvobitnom raju i da će to isto biti u budućem Carstvu Božijem.

Kažem, Epštejnu dok čita ništa ne promiče. Tako je on uhvatio i onu zakonomernost u strukturi Staroga Zaveta po kojoj redosled knjiga nije proizvoljan. Stoga, i to da Knjiga o Jovu neposredno prethodi Pesmi nad pesmama nije slučajnost. Evo i zašto. Na pitanje šta je to dobro, a šta zlo, zašto pravednik strada, a ne strada onaj ko je nepravedan, Bog (u Knjizi o Jovu) odgovara na jedan pomalo čudan način. Naime, ne pominjući ni dobro ni zlo, On govori o veličanstvenoj tvorevini podarenoj čoveku, životu u prekrasnoj vasioni, govori o moru, snegu, životinjama itd. Problem je prebačen u sferu estetskog, tj. čulnog. Odgovor na pitanje o grehu i nepravednom moralnom poretku u svetu sastoji se u veličanju krasota svega stvorenog. Epštejn primećuje da je pripovedanje o stvaranju prekrasnog sveta i sunovratu tog istog sveta prvorodnim grehom, koje je opisano u prvoj glavi Knjige Postanja u Knjizi o Jovu prikazano je pak obratnim putem. Knjiga o Jovu je, u stvari, odraz u ogledalu prikazana pripovest iz prve glave Postanja. Poenta Božijeg odgovora Jovu jeste u tome da je neophodno vratiti se od drveta poznanja dobra i zla do drvetu života. Jer se ikarski sunovrat dogodio kretanjem od drveta života ka drvetu poznanja dobra i zla, a da je povratak Bogu jedino moguć suprotnim putem – povratkom ka drvetu života. Odgovor Boga Jovu, dakle, vraća nas na početak priče o stvaranju sveta, na prvu glavu Postanja, dok u Pesmi nad pesmama susrećemo pripovest o životu u Edenskom vrtu koja je opisana u drugoj glavi Postanja, i upravo zato, kako pronicljivo zapaža Epštejn, Knjiga o Jovu prethodi Pesmi nad pesmama; taj prelaz sa kosmosa (prva glava Postanja) na Eden (druga glava Postanja), od mogućih i nedostižnih stihija ka vrtu, predstavlja i prelazak sa Knjige o Jovu na Pesmu nad pesmama. U prvoj knjizi je svet uzvišen i nedostižan, a Bog beskonačno udaljen od čoveka, dok se u drugoj čovek pojavljuje u vrtu koji je za njega pripremljen, kako bi se večno radovao i bezuslovno uživao.

Eden je vrhunac stvaranja sveta... U vrtu se, kako nas izveštava Postanje, život odvijao tako da je čovek gospodario nad svime, uživao u plodovima kojih je bilo u izobilju, dok je punoća čovekove egzistencije bila u telesnom jedinstvu sa ženom. Ljubav organski vezuje čoveka i ženu i njihovo postojanje čini rajskim. Stoga u vrtu sve pogoduje toj ljubavi. Solomon u Pesmi nad pesmama opisuje upravo takav vrt („povratni Eden“). U njemu za čoveka nema onog mukotrpnog rada „u znoju lica“ njegovog, nema prokletstva, već priroda svoje plodove i slasti (od smirne, meda, vina, mleka do prijatnog vetra, predivnih mirisa, itd.) prinosi zaljubljenima. Tamo ljubav upravlja ne samo čovekom, nego i čitavom vasionom. Zato je sve dar ljubavnicima. Sve je u tom vrtu u funkciji ljubavi muškarca i žene.

U vrtu u kome je ljubav vezivno tkivo svega ne postoje podele na živo i neživo, a besmisleno je i pomišljati na postojanje nečeg unutrašnjeg i nečeg spoljašnjeg. Tamo je sve Jedno... jedan Organizam, jedno Telo. Bukvalno sve. I biljni i životinjski svet prelazi u telesnost dvoje koji se vole. Vrt nije ništa drugo do beskonačno telo ljubavi. Ono, dakle, ne samo da uključuje ljubavnike, već i čitav svet, koji je sjedinjen i zapečaćen ljubavlju. U tom nadilaženju razlike između subjekta i objekta jeste „rajskost raja“.

U tekstu Pesme nad pesmama, stoga, dolazi do „prožimanja“ likova i prirode koja ih okružuje (tj. prelaza portreta u pejzaž), dolazi do stvaranja lika raja u kome je stanje zaljubljenih neraskidivo vezano za plodnost prirodnog sveta. Raj je punoća svakog jestastvovanja bića, kao voljenog i onog koji voli, i najviši stepen svakog svojstva, zato Mihail Epštejn zaključuje da na jeziku „rajopisca“ isto značenje imaju npr. osećanje nadahnuća voljenog i ispijanje soka crvenih jabuka. Na osnovu toga on govori o „edenizmu“ kao suštinskoj karakteristici strukture Pesme nad pesmama.

Ljubav, valjda je to do sada već jasno, nije samo zaljubljenost muškarca i žene, nego sveukupnost postojanja tvari, te i jedina optika u kojoj je moguće adekvatno sagledavati svet i odnositi se prema njemu, tj. učestvovati (biti) u njemu. Zato ne iznenađuje to da u Pesmi nad pesmama nema govora o dobru i zlu, da nema uopšte moralnih kategorija. Život u (povraćenom) Edenu, o kome govori Solomon, jeste apsolutno čist... to je življenje ljudi u rajskom vrtu bez potrebe za plodom drveta poznanja dobra i zla.

Otkrivanje ljubavnog stanja sveta u Pesmi nad pesmama, tj. opis sveta u njegovom savršenom stanju, ne dozvoljava alegorijsko tumačenje, jer alegorija uvek podrazumeva dualizam. A u Pesmi nad pesmama nema ni govora o palom svetu, o grehu, itd., nego isključivo ljubavnom, tj. savršenom načinu bivstvovanja svega. Ljubav, dakle, predstavlja ontologiju sveta, i ni u kom slučaju nije moguće tumačiti je kao nekakvu alegoriju božanske ljubavi. Ustrojavanje sveta moguće je samo ljubavlju u kojoj je čovek „sjedinjen sa samim sobom, u svojoj muškoj ili ženskoj polovini, odnosno sjedinjen je sa ustrojstvom sveta, koji mu se u izobilju daje“.
Svet, i to treba posebno naglasiti, nije datost, već proces – ljubavni odnos ljudi u koji je uključena čitava priroda. Stoga, Pesmu nad pesmama nije moguće interpretirati alegorijski ili bukvalno, a da se pri tome ona ne obesmisli, već nju uvek treba tumačiti ontološki. Sve opisano u njoj ima ontološki značaj (svaki detalj otkriva rajsko stanje stvari), to nisu metafore koje se porede, nego, kako umesno primećuje Epštejn, metabole koje pokazuju kako jedno predstavlja deo drugog, prisustvuje u drugom. U tome je suština ontološke metode ljubavi koju Epštejn naziva „edenizmom“.

Edenistička egzegetska metoda ljubav ne tretira kao subjektivno osećanje, nego kao svojstvo samog sveta, kao ono što svet čini rajem. Zato je to tumačenje okarakterisano kao „ontološko“. Ljubav kao emocija, spoznaja (erotski odnos supružnika) itd. predstavlja dekadenciju istinske ljubavi koja konstituiše biće, i takva ljubav je u stvari postedenska. U skladu sa navedenom podelom, može se zaključiti da je u Pesmi nad pesmama reč o povratku sa postedenske na edensku ljubav. Prvorodni greh čisti ljubav od ontološkog smisla, ali je ne uništava do kraja, već se ona projavljuje u navedenim oblicima – emocije, odnos supružnika itd.; postedenska ljubav je, sa jedne strane, dekadencija istinske ljubavi, ali, sa druge, i put (µ θοδος) ponovnog zadobijanja izgubljenog raja. Solomon u stvari želi da naglasi to sticanje istinske, apsolutne, iliti rajske ljubavi; taj premudri Ljubavnik peva o ponovnom vraćanju pod krošnju drveta života i ubiranju njegovih plodova.


Treba, na kraju, podvući da razlika između rajskog vrta iz Postanja i Pesme nad pesmama jeste u tome što se dogodila smrt. Otuda ta veoma intenzivna dinamika (čak, možda, i strepnja) između zaljubljenih iz koje se rađa, kako je Epštejn naziva, „poetika dozivanja“. Čovek u Edenu (opisanom u Postanju), da tako kažem, relaksirano ubira plodove sa drveta života, dok u povratnom Edenu (opisanom u Pesmi nad pesmama) on ima svest o preživljenoj traumi. Zato je bilo neophodno naglasiti: „ljubav je jaka kao smrt“ (Pnp. 8, 6).
Dodao bih na samom kraju da potvrdu autentičnosti Epštejnove doista genijalne interpretacije Pesme nad pesmama, koja je metodološki određena ontologijom ljubavi, možemo naći u Himni ljubavi apostola Pavla, u kojoj nedostatak ljubavi predstavlja ispražnjenost bića, takoreći ontološku taštinu „ako ljubavi nemam ništa sam>

Pesma nad pesmama








Erotski dnevnik kralja Solomuna

SOLOMONOVA PESMA NAD PESMAMA

1


1. Solomonova pesma nad pesmama.

2. Da me hoće poljubiti poljupcem usta svojih!
Jer je tvoja ljubav bolja od vina.


3. Mirisom su tvoja ulja prekrasna;
ime ti je ulje razlito;
zato te ljube devojke.

4. Vuci me, za tobom ćemo trčati,
uvede me car u ložnicu svoju;
radovaćemo se i veselićemo se tobom,
spominjaćemo ljubav tvoju više nego vino;
pravi ljube te.

5. Crna sam, ali lepa, kćeri Jerusalimske,
kao šatori Kidarski, kao zavjesi Solomonovi.

6. Ne gledajte me što sam crna,
jer me je sunce opalilo;
sinovi matere moje rasrdiše se na me
postavivši me da čuvam vinograde,
i ne čuvah svojega vinograda,
koji ja imam.

7. Kaži mi ti, kojega ljubi duša moja,
gde paseš, gde planduješ?
Jer zašto bih lutala
među stadima drugova tvojih?

8. Ako ne znaš, najlepša među ženama,
pođi tragom za stadom,
i pasi jariće svoje
pokraj stanova pastirskih.

9. Ti si mi, draga moja,
kao konji u kolima Faraonovim.

10. Obrazi su tvoji okićeni grivnama,
i grlo tvoje nizovima.

11. Načinićemo ti zlatne grivne
sa šarama srebrnim.

12. Dok je car za stolom,
narod moj pušta svoj miris.

13. Dragi mi je moj kita smirne,
koja među devojkama mojim počiva.

14. Dragi mi je moj grozd kiprov
iz vinograda Engadskih.
15. Lepa si ti, draga moja, lepa si ti!
Oči su ti kao u golubice.

16. Lep si ti, dragi moj, i ljubak!
I postelja naša zeleni se.

17. Grede su nam u kućama kedrove,
daske su nam jelove.


2


1. Ja sam ruža Saronska, ljiljan u dolu.

2. Što je ljiljan među trnjem,
to je draga moja među devojkama.

3. Što je jabuka među drvetima šumskim,
to je dragi moj među momcima;
želeh hlada njenoga i sedoh
i rod je njen sladak grlu mom.

4. Uvede me u kuću gde je gozba,
a zastava mu je ljubav k meni.

5. Potkrepite me žbanovima,
pridržite me jabukama,
jer sam bolna od ljubavi.

6. Leva je ruka njegova meni pod glavom,
a desnom me grli.

7. Zaklinjem vas, kćeri Jerusalimske,
srnama i košutama poljskim,
ne budite ljubavi moje, ne budite je,
dok joj ne bude volja.

8. Glas dragoga mojega;
evo ga, ide skačući preko gora,
poskakujući preko humova.

9. Dragi je moj kao srna ili kao jelenče;
evo ga, stoji iza našega zida,
gleda kroz prozor, viri kroz rešetku.

10. Progovori dragi moj i reče mi:
ustani draga moja, lepotice moja i hodi.

11. Jer gle, zima prođe,
minuše daždi, otidoše.

12. Cveće se vidi po zemlji, dođe vreme pevanju,
i glas grličin čuje se u našoj zemlji.

13. Smokva je pustila zametke svoje,
i loza vinova procvetala miriše.
Ustani, draga moja, lepotice i hodi.

14. Golubice moja u raslinama kamenim,
u zaklonu vrletnom!
Daj da vidim lice tvoje,
daj da čujem glas tvoj;
jer je glas tvoj sladak
i lice tvoje krasno.

15. Pohvatajte nam lisice, male lisice,
što kvare vinograde,
jer naši vinogradi cvatu.

16. Moj je dragi moj i ja sam njegova,
on pase među ljiljanima.

17. Dok zahladi dan i senke odu,
vrati se budi kao srna,
dragi moj,
ili kao jelenče
po gorama razdeljenim.


3


1. Na postelji svojoj noću tražih
onoga koga ljubi duša moja,
tražih ga, ali ga ne nađoh.

2. Sada ću ustati pa idem po gradu,
po trgovima i po ulicama
tražiću onoga koga ljubi duša moja.
Tražih ga, ali ga ne nađoh.

3. Nađoše me stražari koji obilaze po gradu.
Videste li onoga koga ljubi duša moja?

4. Malo ih zaminuh,
i nađoh onoga koga ljubi duša moja;
i uhvatih ga, i neću ga pustiti
dokle ga ne odvedem u kuću matere svoje
i u ložnicu roditeljke svoje.

5. Zaklinjem vas, kćeri Jerusalimske,
srnama i košutama poljskim,
ne budite ljubavi moje, ne budite je,
dok joj ne bude volja.

6. Ko je ona što ide gore iz pustinje
kao stupovi od dima,
potkađena smirnom i tamjanom
i svakojakim praškom apotekarskim?

7. Gle, odar Solomonov,
a oko njega šezdeset junaka
između junaka Izrailjevih.

8. Svi imaju mačeve, vešti su u boju,
svakome je mač o bedru
radi straha noćnoga.

9. Odar je načinio sebi car Solomon
od drveta Livanskoga.

10. Stupce mu je načinio od srebra,
uzglavlje od zlata, nebo od skerleta,
a iznutra zastrt ljubavlju
za kćeri Jerusalimske.

11. Izađite, kćeri Sionske,
i gledajte cara Solomona pod vencem
kojim ga mati njegova okiti
na dan svadbe njegove
i na dan veselja srca njegova.


4


1. Lepa si ti, draga moja, lepa si ti,
oči su ti kao u golubice između vitica tvojih;
kosa ti je kao stado koza
koja se vide vide na gori Galadu.

2. Zubi su ti kao stado ovaca jednakih,
kad izlaze iz kupala,
koje se sve blizne,
a nijedne nema jalove.

3. Usne su ti kao konac skerleta,
a govor ti je ljubak;
kao kriška šipka jagodice su tvoje
između vitica tvojih.

4. Vrat ti je kao kula Davidova
sazidana za oružje,
gde vise hiljade štitova
i svakojako oružje junačko.

5. Dve su ti dojke kao
dva laneta blizanca,
koji pasu među ljiljanima.

6. Dok dana zahladi i senke odu,
ići ću ka gori smirnovoj
i ka humu tamjanovu.

7. Sva si lepa draga moja
i nema nedostatka na tebi.

8. Hodi sa mnom s Livana, nevesto,
hodi sa mnom s Livana,
da gledaš s vrha Amanskoga,
s vrha Senirskoga i Ermonskoga,
iz pećina lavovskih i s gora risovskih.

9. Otela si mi srce, sestro,
moja nevesto,
otela si mi srce jednim okom tvojim
i jednim lančićem s grla tvojega.

10. Lepa li je ljubav tvoja,
sestro moja nevesto,
bolja je od vina ljubav tvoja,
i miris ulja tvojih
od svih mirisnih stvari.

11. Sa usana tvojih kaplje sat, nevesto,
pod jezikom ti je med i mleko,
i miris je haljina tvojih
kao miris Livanski.

12. Ti si vrt zatvoren, sestro moja, nevesto,
izvor zatvoren, studenac zapečaćen.

13. Bilje je tvoje voćnjak od šipaka
s voćem divnim, od kipra i narda.

14. Od narda i šafrana, od iđirota i cimeta,
sa svakojakim drvljem za kad,
od smirne i aloja
i sa svakim predivnim mirisima.

15. Izvore vrtovima, studenče vode žive
i koja teče s Livana!

16. Ustani severe, i hodi juže,
i duni po vrtu mom
da kaplju mirisi njegovi;
neka dođe dragi moj u vrt svoj,
i jede divno voće svoje.


5


1. Dođoh u vrt svoj,
sestro moja nevesto,
berem smirnu svoju i mirise svoje,
jedem sat svoj i med svoj,
pijem vino svoje i mleko svoje;
jedite prijatelji, pijte i opijte se,
mili moji.

2. Ja spavam a srce je moje budno;
eto glasa dragoga mojega, koji kuca:
otvori mi, sestro moja, bezazlena moja;
jer je glava moja puna rose
i kosa moja noćnih kapi.

3. Svukla sam haljinu svoju,
kako ću je obući?
Oprala sam noge svoje,
kako ću ih kaljati?

4. Dragi moj pomoli ruku svoju kroz rupu,
a što je u meni ustrepta od njega.

5. Ja ustah da otvorim dragom svome,
a s ruku mojih pokapa smirna,
i niz prste moje poteče smirna
na držak od brave.

6. Otvorih dragom svome,
ali dragog moga ne beše, otide.
Bejah izvan sebe kada on progovori.
Tražih ga , ali ga ne nađoh;
vikah ga, ali mi se ne odazva.

7. Nađoše me stražari koji obilaze po gradu,
biše me, raniše me,
uzeše prevez moj s mene
stražari po zidovima.

8. Zaklinjem vas, kćeri Jerusalimske,
ako nađete dragog moga, šta ćete mu kazati?
Da sam bolna od ljubavi.

9. Što je tvoj dragi bolji od drugih dragih,
o najlepša među ženama?
Što je tvoj dragi bolji od drugih dragih,
te nas tako zaklinješ?

10. Dragi je moj beo i rumen,
zastavnik između deset hiljada;

11. Glava mu je najbolje zlato,
kosa mu je kudrava, crna kao gavran;

12. Oči su mu kao u goluba
na potocima vodenim, mlekom umivene,
i stoje u obilju;

13. Obrazi su mu kao leje mirisnoga bilja,
kao cveće mirisno;
usne su mu kao ljiljan,
s njih kaplje smirna žitka;

14. Na rukama su mu zlatni prsteni,
na kojima su ukovani virili;
trbuh mu je kao svetla slonova kost
obložena safirima.

15. Gnjati su mu kao stupovi od mramora,
uglavljeni na zlatnom podnožju;
stas mu je Livan, divan kao kedri.

16. Usta su mu slatka i sav je ljubak.
Taki je dragi moj, taki je mili moj,
kćeri Jerusalimske.

17. Kuda otide dragi tvoj,
najlepša među ženama?
Kuda zamače dragi tvoj,
da ga tražimo s tobom?


6


1. Dragi moj siđe u vrt svoj,
k lejama mirisnoga bilja,
da pase po vrtovima
i da bere ljiljane.

2. Ja sam dragoga svojega
i moj je dragi moj,
koji pase među ljiljanima.

3. Lepa si, draga moja, kao Tersa,
divna si kao Jerusalim,
strašna kao vojska sa zastavama.

4. Odvrati oči svoje od mene,
jer me raspaljuju.
Kosa ti je kao stado koza
koje se vidi na Galadu..

5. Zubi su ti kao stado ovaca
kad izlaze iz kupala,
koje se sve blizne,
a nijedne nema jalove.

6. Jagodice su tvoje između vitica tvojih
kao kriška nara.

7. Šezdeset ima carica i osamdeset inoča,
i devojaka bez broja;

8. Ali je jedna golubica moja,
bezazlena moja,
jedinica u matere svoje,
izabrana u roditeljke svoje.
Videše je devojke i nazivaše je blaženom;
i carice i inoče hvališe je.

9. Ko je ona što se vidi kao zora
lepa kao mesec,
čista kao sunce,
strašna kao vojska sa zastavama?

10. Siđoh u orašje da vidim voće u dolu,
da vidim cvate li vinova loza,
pupe li šipci.

11. Ne doznah ništa,
a duša me moja posadi
na kola Aminadalova.

12. Vrati se, vrati se, Sulamko,
vrati se, vrati se, da te gledamo.
Šta ćete gledati na Sulamki?
Kao čete vojničke.


7


1. Kako su lepe noge tvoje u obući,
kćeri kneževska;
sastavci su bedara tvojih kao grivne,
delo ruku umetničkih.

2. Pupak ti je kao čaša okrugla,
koja nije nikad bez pića;
trbuh ti je kao stog pšenice
ograđen ljiljanima.

3. Dve dojke tvoje
kao blizanca srnčeta.

4. Vrat ti je kao kula od slonove kosti;
oči su ti kao jezera u Esevonu
na vratima Vatravinskim;
nos ti je kao kula Livanska
koja gleda prema Damasku

5. Glava je tvoja na tebi kao Karmil,
i kosa na glavi tvojoj
kao carska porfira u bore nabrana.

6. Kako si lepa i kako si ljupka,
o ljubavi u milinama!

7. Uzrast ti je kao palma,
i dojke kao grozdovi.

8. Rekoh: popeću se na palmu,
dohvatiću grane njezine;
i biće dojke tvoje
kao grozdovi na vinovoj lozi,
i miris nosa tvojega kao jabuke;

9. I grlo tvoje kao dobro vino,
koje ide pravo dragom mome
i čini da govore usne
onijeh koji spavaju.

10. Ja sam dragoga svoga,
i njega je želja za mnom.

11. Hodi, dragi moj, da idemo u polje,
da noćujemo u selima.

12. Ranićemo u vinograde
da vidimo cvate li vinova loza,
zameće li se grožđe, cvatu li šipci;
onde ću ti dati ljubav svoju.

13. Mandragore puštaju miris,
i na vratima je našim svakojako divno voće,
novo i staro,
koje za te dohranih, dragi moj.


8


1. O da bi mi brat bio,
da bi sao sise matere moje!
našavši te na polju poljubila bih te,
i ne bih bila prekorena.

2. Povela bih te i dovela bih te
u kuću matere svoje;
ti bi me učio, a ja bih te pojila
vinom mirisavijem, sokom od šipka.

3. Leva je ruka njegova meni pod glavom,
a desnom me grli.

4. Zaklinjem vas, kćeri Jerusalimske,
ne budite ljubavi moje,
ne budite je, dok joj ne bude volja.

5. Ko je ona što ide gore iz pustinje
naslanjajući se na dragoga svoga?
Pod jabukom probudih te,
gde te rodi mati tvoja,
gde te rodi roditeljka tvoja.

6. Stavi me kao pečat na srce svoje,
kao pečat na mišicu svoju.
Jer je ljubav jaka kao smrt,
i ljubavna sumnja tvrda kao grob;
žar je njezin kao žar ognjen,
plamen Božji.

7. Mnoga voda ne može ugasiti ljubavi,
niti je reke potopiti.
Da ko daje sve imanje doma svoga
za tu ljubav,
osramotio bi se.

8. Imamo sestru malenu,
koja još nema dojaka.
Šta ćemo činiti sa sestrom svojom
kad bude reč o njoj?

9. Ako je zid,
sagradićemo na njemu dvor od srebra;
ako li vrata,
utvrdićemo ih daskama kedrovim.

10. Ja sam zid
i dojke su moje kao kule.
Tada postah u očima njegovijem
kao ona koja nađe mir.

11. Vinograd imaše Solomon u Valamonu,
dade vinograd čuvarima
da svaji donosi za rod njegov
po hiljadu srebrenika.

12. Moj vinograd koji ja imam,
preda mnom je.
Neka tebi, Solomone,
hiljada i dve stotine
onima koji čuvaju rod njegov.

13. Koji nastavaš u vrtovima!
drugovi slušaju glas tvoj,
daj mi da ga čujem.

14. Brže, dragi moj!
I budi kao srna ili kao jelenče
na gorama mirisnijem.



Prepisao:
Vladimir S. Putnik




Ova biblijska knjiga je pesma o lepoti i snazi, sa pažljivo odabranim slikama iz polja, bašta, života biljaka i životinja itd.
Delove o snu odlikuju nežni osećaji, dok je odeljak o neiskorišćenoj mogućnosti dao osnovu mnogim propovedima. Ovo je jedinstvena i jedina knjiga u Svetom Pismu koja govori o ljudskoj ljubavi i to bez premca.
Problemi autorstva, svrhe i literarne vrste se prožimaju. Naslov može da znači ili da je pesmu napisao Solomon, (10. vek pre Hrista), ili da je pesma o njemu. Jevrejski jezik dopušta obe mogućnosti. Ako se prihvati pastirska hipoteza, prva alternativa mora da se odbaci, jer teško da bi Solomon pisao knjigu koja mu zadaje moralni udarac. Neka od jevrejskih predanja knjigu pripisuju Jezekiju, dok prisustvo nekih novijih izraza ukazuje da nastanak knjige datira posle Solomona, ali je moguće da su te nove reči rezultat uređivačkih intervencija u kasnijem periodu.
Međutim, može se reći da ni pitanje vremena, ni pitanje autorstva ne utiču na ulogu i vrednost ove knjige.
Kod tumačenja se postavljaju tri grupe pitanja. Kojoj literarnoj grupi pripada knjiga? Koja je svrha knjige? Koliko glavnih karaktera ima u knjizi? Vekovima su ova tri pitanja razmatrana i zahvaljujući težini knjige niko nije mogao da bude dogmatičan u svojim zaključcima.
Kakva je priroda knjige? Zbog očigledne ljubavne tematike knjiga je vekovima shvatana kao alegorija o Hristovoj ljubavi prema Crkvi. Međutim, ne postoje indikacije da je zbirka alegorijski zamišljena. Raznoliki i često kontradiktorni rezultati takvog pogleda ne idu u prilog tumačenju knjige. Pesma mora da se doslovno uzme, kao što se i pojavljuje, kao pesma o ljudskoj ljubavi, pisana u formi niza dramatičnih pesama sa jednom ujedinjavajućom temom. Činjenica da knjiga svoje postojanje u kanonu verovatno može zahvaliti alegorijskom tumačenju, još uvek nije osnova za normativiziranje takvog tumačenja. Ovo, svakako, ne znači da knjiga ne može povremeno biti slika između Hristosa i pojedinca.
Ako je priroda knjige dramatična pesma o ljudskoj ljubavi, njen cilj je da ukaže na ispravnost i vrednost iskrene ljubavi između muškarca i žene, u svim njenim aspektima. Bog je u svojoj mudrosti u kanon Svetog Pisma uključio jednu celu knjigu o ovoj značajnoj temi koja u svakoj generaciji trpi tragične zloupotrebe.
Knjiga je izraz čiste bračne ljubavi, onakve kakvu je Bog prilikom stvaranja i dao. To je odbrana ove ljubavi protiv svih koji se uzdržavaju od telesnih uživanja i koji obesvećuju svetinju braka.
Moguća su tri tumačenja ove knjige:
1. To je živ opis Solomonove ljubavi prema Sulamki, ( iskrena ljubav između muškarca i žene);
2. Slikovito otkrivanje ljubavi Božije prema svom odabranom narodu – Izrailju – žena Gospodnja, (Is. 54: 5-6, Jer. 2: 2, Jez. 16: 8-14 itd.);
3. Poređenje Hristove ljubavi prema svojoj nebeskoj nevesti, Crkvi, ( 2.Kor. 11: 1-2, Ef. 5: 25-32).
Spomenimo pastirsku hipotezu . To je pogled u kojem su dvoje zaljubljenih, jedan pastir i jedna Sulamka. Između njih postoji iskrena i čvrsta ljubav. Međutim, Solomon hoće da osvoji devojku za svoj harem i pokušava da zadobije njenu naklonost i to kroz veštačke draži palate. Bezuspešan je. Postojala je pretpostavka da je Solomon primer iskrene, odane ljubavi usmerene samo prema jednoj osobi i to u svetlu njegovih sedam stotina žena i tri stotine inoča, kao i svih kobnih posledica za narod koje su stigle nakon njegovih mnogih ljubavnih afera. Još važnije za odbacivanje pastirske hipoteze je i to što Solomon nije bio pastir.
Iskrenoj ljubavi nisu potrebni veštački podsticaji. Ljubav ne treba buditi „dok joj ne bude volja“. Čista ljubav se uspešno protivi svim lažnim, senzualnim dražima ovog sveta. Knjiga predstavlja zabranu požude, poligamije, preljube. Ona ohrabruje neugasivu ljubav koja se ne može kupiti. Odobrava mesto fizičke ljubavi jedino unutar društveno regulisanog odnosa – braka.
Zbog samo ovih razloga, više je nego opravdano njeno mesto u kanonu i njeno prisustvo govori o kompletnosti Svetog Pisma, jer Bog vodi računa o svakom aspektu našeg života. Ovo je jedina knjiga koja kao celina tretira ovaj važan predmet.

Prema: „Hrišćanski pregled“ Beograd, 1988. god.

     

4. 10. 2015.

Paul Laurent Assoun,Sterilne žene u Bibliji: Sterilnost kao dokaz zakona


Alexander Sigov

                Sterilne žene u Bibliji: Sterilnost kao dokaz zakona


Moderno društvo govori danas o sterilnosti žena, nadomeštajući je tehničkim sredstvima prokreacije zvanim «veštačkim» i « uz medicinsku pomoć». Društvo pripisuje ženama «želju za detetom»; s razlogom, bez sumnje, osim određivanja veze koju ta želja, koju jedna žena ima da dobije dete, podržava s tom « željom za detetom» preimenovanom u društveno-medicinsku normu, pod neutralnošću očinske «nauke»…
Odatle, od tog položaja žena čija sterilnost - bilo šta da joj je razlog, pa i prividno « psihogen» - govorilo se da je umesno preispitati šta biblijski Tekst kaže o sterilnim ženama. Ustvari, nekoliko najznačajnijih ženskih ličnosti Staroga Zaveta su, u određenom trenutku, hinile sterilnost.
Ona čini posebno tešku štetu u pogledu gde su plodnost i materinstvo cenjeni atributi ženstvenosti i parametri, na određeni način, « konačni», ženskog bića: žena koja ne može biti majka mogla bi dakle, u Bibliji, biti prividno tretirana kao « bogalj» zbog te greške svoga bića.

Značajna sterilnost


                Ali ono što nas mora uzbuniti je, da se tako što najpre događa «prvorazrednim» ženama, bilo zbog njihovog središnjeg položaja u sudbini židovskog naroda, bilo zbog uzornosti sudbine koja im je namenjena. Tako da bih naveo primere, u najmanju ruku reprezentativne, kojima ćemo se ovde baviti - a da ne pružamo iscrpljujući popis – žena Patrijarha, to je najpre Saraj, ali i Rahela. To je zatim Manoahova žena, buduća Samsonova majka, koju nam prikazuju kao sterilnu. Sterilnost je isto tako svojstvo junačkih ličnosti, zbog raznih razloga, o kojima ne znamo jesu li one «po ustroju» sterilne, ali za koje je saopšteno da su bez dece. Da nema pitanja o Esterinoj deci, može se pripisati osobenost njene veze s Ahasverom, ali dve druge žene koje su dale svoje ime jednoj Biblijskoj Knjizi, Rut i Judita, su, rekli bismo, ne-majke:
Rut se vraća u moabsku zemlju posle smrti njenog muža (i svekra i devera, prava hekatomba muškaraca) bez dece (usprkos deset godina braka).
                U pogledu Judite, udovice bez dece, razlozi nedostatka materinstva su izazvali dosta pitanja koja uslovljavaju, pogađamo, objašnjenje njine sudbine kao junakinje (koja, zabeležimo to, nije dobila, uprkos svom visoko poučnom karakteru, kanonsku zahvalu). Mislimo također na Hanu, buduću Samelovu majku, «sudca u Izraelu».
Na drugom mestu, rano smo primetili da je ta izvorna sterilnost, gotovo u svim slučajevima dosta ozbiljna i trajna, u datom trenutku prekinuta božanskom naklonošću jer se Bog, prema obrascu Objave, «setio» njih, tih žena pogođenih sterilnošću ( kako bi se reklo mrtvilom), te su u određenom trenutku ponovo pronašle svoju « trudnoću» i rodile decu. Sve se događa kao da je ta nadvladana sterilnist sačinjavala određeni «dokaz» koji je priveden sretno kraju, ali to nije happy end, jer su ti sukobi naglašavani sve do kraja. Malo nakon što je Judita (o slučaju Ester ovde ne govorimo, njena je sudbina bila druge vrste), izvršila svoje « junačko delo», te završava svoje dane kao kreposna i devičanska udovica kao da je - to je možda, videćemo, više od utiska- sačuvala nešto od svoga devojaštva.
Na trećem mjstu možemo primetiti da poneki put ta sterilnost, često proživljena kao patnja, kada je pobeđena, svaka od tih žena je rodila dete najlepšeg izgleda komu je obećana junačka sudbina, iako ponekad tragična: takav je Izak, odakle počinje židovska istorija t u užem smislu; Josip, čiju važnost poznajemo u granicama promene židovske sudbine; tako i Samson, izvanredni junak, odan borbi svoga naroda protiv filistejskog biča; isto tako David, Rutin unuk, koji je postao čarobna «važnost» židovske sudbine. Lepa «rang lista», treba se priznati, bolja od one sterilnih žena koje su pokušale - te posle jednog mučnog « dozrevanja» - uspele ostvariti « majstorsko delo ».
To takođe vredi i za Samuela, rođenog iz bolno pobeđene Hanine sterilnosti.


Uverljiva sterilnost

Ova tri elementa biblijskog « scenarija» o ženskoj sterilnosti postavljaju trostruko pitanje pomoću kojeg ćemo se orijentisati, upravo da bismo odredili doprinos biblijske reči u pitanjima koja ne mogu biti aktuelnija ( ne u smislu onoga što je sada važno, onoga što se danas pokazuje kao da nikad nije prestalo biti «važno»). Psihoanaliza će ovde poslužiti samo za shvatanje, u svojoj radikalnosti, samog dokumenta pisanja «scenarija».
1. Zašto su te žene, a ne neke manje poznate, sterilne? Je li moguće razabrati u onom što kaže tekst « etiološke» elemente u postanku te sterilnosti, stvarno «simptomatične»?
2. Zašto je božansko Drugo prekinulo taj « simptom »? Možemo li prepoznati detalje tog «izlečujućeg» zahvata i « merila», tajna ili očevidna, kojima se ona podvrgava? Zašto je Bog u jednom trenutku procenio da je «kušnja» dosta trajala i da sterilna žena «zaslužuje» ponovno dobiti svoju rasplodnu sposobnost?
3. Čemu je služilo to «iskušavanje»? U kojoj se vezi junačka sudbina te dece, koja su došla kao «ublažavanje boli» dugo frustrirane želje za materinstvom, nalazi s izvornim poreklom njhovih majki?
Uzeta zajednički, ta tri pitanja nam dozvoljavaju da utvrdimo do koje je mere želja za detetom žene kao «osobe» odgonetnuta kroz Tekst, u odnosu na božanske «planove» - Bog je ovde u službi velikog Čitača želje ženâ, ali ne bez veze s nekim zahtevima žene-osobe – što, videćemo, nestaje iz današnjeg govora naukenkoja «progovara» sasvim drugačije o «materinstvu» i « ženskom biću», u suprotnosti s govorom više ili manje raširenim o emancipaciji koja ga podržava.

Izvorna sterilnost ili Savez u trudnoći

 
Kako se izvorno postavlja pitanje sterilnosti? Kao prema « Savezu» sklopljenom između Boga i Abrahama. Kako u knjizi Postanka piše: « Bog reče Abrahamu: ' Saraj, svoju ženu, nećeš više zvati Saraj, nego Sara. Blagosloviću te dajući ti isto od nje, jednog sina; blagosloviću je, zato što će ona stvoriti narode i što će vođe naroda od nje poticati'.». Jedan «detalj» se međutim suprotstavlja tom rasporedu: ta «majka narodâ» i « vođâ narodâ» nije nikada rodila. « Saraj, žena Abrahamova, nije mu podarila dete i ona sama je rekla: 'Nažalost! Večni mi je uskratio porođaj', te preporučuje svom mužu da se 'približi Agari', od koje je i dobio jednog sina, Išmaela.» Ali, sada prekrštena u Saru, zakonita Abrahamova žena, žena «jalovica», vidi sebe kao onu od koje Bog traži da rodi, da bi se ostvario in concreto, Savez. Na oprezni stogodišnji Abrahamov skepticizam : «Što! Stogodišnjak će roditi! A Sara će u devedesetoj godini postati majka!», Bog odgovara na najjasniji način: « Naravno, Sara, tvoj muž će ti dati sina i ti ćeš ga nazvati Izak. Ja ću održati svoj sporazum s njime…». Dok se Abraham smeši, Sara se na objavu anđela – « Vratiću ti se otprilike u ovo doba, i evo, tvoja žena Sara, rodiće ti sina,» - počela iskreno smejati: « Sara se smeje u sebi govoreći: 'Kažnjenoj starošću, ta će mi sreća biti uskraćena'.» Žena zna neposrednim znanjem šta je to u njezinom telu koje se protivi ostvarenju materinstva, koje je ipak njezina najdraža želja. Ona na sebe privlači svojim smehom – u kojem kulminira njezina ljudskost - negodovanje Božje: «Zašto se Sara smejala? govoreći: 'A, baš! Stvarno, rodiću ovako stara!' je li išta nemoguće Gospodinu?». Kao neko dete, komu je otac pročitao misli, ona se brani: «Nisam se uopšte smejala»; jer se uplašila. On odgovara: «nije da nisi, smejala si se». Evo (gotovo) stogodišnjakinje koja je na trenutak postala devojčica, pre nego postane majka…
Razgovor između žene i Boga je istovremeno prisan i uzbudljiv, dok se do tad obraćao isključivo Abrahamu. To je zato što Bog , koji je sklopio simbolični ugovor s čovekom, ima « planove» i sa ženom i « imenuje» ju majkom u tu svrhu. « Skidanje sterilnosti sa žene prvog patrijarha uslovljava «plodnost» Saveza koji se ponovno sklapa pod konac života, da bi se ispunio ljudski deo Saveza. To čak otkriva dojam o nekakvoj incestuoznoj vezi među njima - nije li Abraham zamenio svoju ženu svojom sestrom? Ne postoji li neka veza između tog « taktičkog» rodoskrvnog skrivanja i sterilnosti one kojoj su često branili da se naziva «ženom»? Sve nam to raspliće božja odluka: « Sad se Večni setio Sare kao šta je bio rekao, i učini Sari onako, kao što je objavio. Sara je začela i rodila Abrahamu sina, iako ostarila, tačno u vrime kako je Bog obećao». Kad je preminula u dobi od sto dvadeset sedam godina, upoznala je ipak «sreću» materinstva. To je bio njen zadatak, da da telo Savezu i rodi prvog obrezanog sina.
Nije slučajno što Jacques Lacan nalazi priliku u ovom božanskom pothvatu da razmišlja o očinskoj metafori i o otcepljenju simboličnog očinstva i biološkog naraštaja: « Gospodin čije ime ne smem izgovoriti je taj, objašnjava on u 'Le seminaire', koji bdije nad porođajem jalovih žena i muškaraca u dubokoj dobi». Kao da je pristup simboličnoj istini očinstva pretpostavljao neznanje o poreklu. Više nego o «čudu» radilo bi se ovde o jednoj poruci o «osnovnom transbiološkom svojstvu očinstva.»
Sterilnost žene trebala bi, dakle, uputiti na određeno vreme odlaganja naraštaja, što bi dopustilo razumevanje da ne dolazi sama od sebe. Svojom moći da pokrene stroj za rađanje protiv bioloških zakona prirode, Bog poručuje da ne treba nastojati razumeti tajnu očinstva, koja ima svoje pravo mesto u simboličkom poretku. Sara dobiva mogućnost i naredbu da rodi, koliko god za potvrdu porekla toliko da učini mogućim dobivanje sina i produži savez. Takva vrsta simboličnog Neka bude javila se u epizodi nadmašene sterilnosti, ali koja mora biti dobro, u skladu sa dijalektičkom metaforom Aufhebung-a (koji objavljuje tako svoj odziv u majčinom pamćenju) «sačuvana» u vlastitom « prekoračenju». Sterilnost nije, dakle, jednostavna zapreka, to je tajno stanje materinstva.

Rahela ili radost rađanja

 
Dakle, s Rahelom, iskušavanje se ponavlja. Dokaz da čuveno poreklo patrijarhâ nije pravolinijsko, nego da se to nasleđivanje s očeva na sinove u pravilu uvek ponovno spotiče o taj «problem» obnavljanja kroz  iskušavanje sterilnosti, od samog bića prenosa, od strane žena.
Između Jakova i Rahele postoji, zna se, ljubavna veza za koju se može reći da je strasna. Dakle, izgleda da ta silna ljubav ne donosi ploda: « Rahela, videvši da ne daje dete Jakovu, postala je zavidna svojoj sestri te (radi se o Lei), reče Jakovu: 'Učini me majkom inače ću zbog ovoga umreti'.» Knjiga Postanka. Ako je Saraj bila rezignirana a postala je majka neočekivano, Rahela je mlada, očajna i ogorčena žena time što je prikraćena u svom majčinskom biću. Ona odgovara na Jakovljevu pohlepu, pohlepom dečije želje.
U stvari Jakov je zarobljen između dve žene: Lee koju ne voli, ali koja ga «obasipa» decom, a u tom je davanju slabo nagrađena; i Rahelu, za koju je odmah osetio «udar munje». « Rahela je bila lepa stasom i u licu. U Jakovu se probudila ljubav za Rahelu,» jednostavno kaže tekst, ali ona ostaje sterilna. « Klinički» znak te strasti je: Jakob radi sedam godina da bi zadobio ruku voljene, a one su mu prošle kao nekoliko dana, toliko ju je voleo. Može se točno videti da postoji veza između strastvene crte te veze i sterilnosti. Strast je ta koja se spaja s «užitkom» izvan vremena i izvan sveta, u suprotnosti sa željom koja se kuje kroz vreme i postoji u svetu.
Borba koja započinje između Lee i Rahele - a koja pronalazi svoju Agaru u sluškinji Bilhi, ne može dugo održavati varku - pokazuje taj kontrast. Dakle između ove dve žene, Božji izbor je obrnut od Jakovljevog: « Gospod će smatrati da su Leu prezreli, i zato će joj podariti plodnu utrobu, dok će Rahela biti sterilna.» Osim toga ona daje ime svakom od njegove dece da bi označila svoju zahvalu Bogu ili da pošalje poruku privrženosti svome mužu.
Više od te idealne i besprekorne žene Jakov voli svoju neplodnu ljubavnicu. Voli li je on previše da bi ostavio u njoj mesta za dete? Bi li joj on dao previše zadovoljstva da dopusti postojanje izvan njihovog narcisoidnog otočića, nekog drugog, jedno dete? U svakom slučaju žena je ta koja se zbog toga ljuti do te mere da ulaže svoj život: ili majka ili mrtva! Jakovljev odgovor je značajan: « Jakov se naljutio na Rahelu i rekao joj: 'Jesam li ja na mestu Boga, koji ti je uskratio plodnost'?» On ju tako šalje natrag Onome, čije ime se ne sme izgovoriti, i koji ima moć odluke na način pravog oca koji ju odašilje simboličnom Ocu, negirajući vlastitu odgovornost. Moguće je ipak da je on zauzeo neki način mesto Boga, on, sin-miljenik svoje majke (Rebeke), deleći svoj «predmet» ljubavi, Rahelu, s onim što Freud naziva Verliebtheit, neku vrstu «poplave» libida na predmet.
On ludo voli Rahelu, ali na «samoživ» način, negirajući joj svoju želju. Toliko jaka ljubav, da je sterilizirajuća. Tajna « telesna mana» muči taj strastveni par. Odjek toga nalazimo i kod Elkane, zarobljenog između plodne žene Penine i Hane, sterilne ljubavnice, stavljajući na vagu svoju ljubav prema njoj s « deset sinova» .
Rahela tada započinje ganutljivu « bitku» da se dokaže – naravno, protiv svoje plodne sestre - kao majka. Pravi « dvoboj» za podelu postelje tog uloga, koji je postao Jakov. Sve se događa kao da je Bog, tu još uvek kao čitač materinskog htenja žene i sudac o verodostojnosti njezinog Kindeswunscha (u frojdovskom smislu), procenio da je iskušavanje trajalo dovoljno dugo: « Gospodin se setio Rahele: uslišio ju je i dao plodnost njezinoj utrobi». Kušanje « mandragore» samo će biti poslednja epizoda - u svojoj faličkoj simbolici - te strastvene borbe za priznanje majke koja pati.

Samsonova majka ili dete utvare

 
Pričom o Samsonu pojavljuje se očito najjasnija strategija o « izlečenoj sterilnosti» s namerama da se postigne, pomoću «deteta kao prividnog izlaza», zacrtani viši cilj: oslobođenje Židova od filistejskog tlačenja.
Rečeno je u Knjizi Sudaca : «Bio je u Korei jedan čovek…zvao se Manoah. Njegova je žena bila sterilna, nikad nije rodila».Ta se prazna utroba mora napuniti, da skloni onoga koji će predati «decu Izraela» u jaram od četrdeset godina (misli se na trajanje prelaza pustinje). Ta Božja odluka oglašena je još jednom putem anđeoskih glasnika: « Dakle, anđeo Gospodnji pojavio se toj ženi i rekao joj: 'Gledaj, ti si sterilna, nikad nisi imala dete: dobro! Začećeš i imaćeš sina'.». Poruka je preneta izravno ženi – kasnije će biti rečeno da je «Božji anđeo ponovno pohodio ženu dok je bila u polju» i da « Manoah, njezin suprug nije bio s njom» – znak da je otac stvarno stavljen na kušnju, barem privremeno, da se može izvršiti radnja « prenosa» između Boga i žene koja pati zbog nedostatka materinstva - pod uslovom poštivanja zabranjene hrane majci i zanmenitog « znaka» izabranika:
"Britva ne sme dodirnuti njegovu glavu, jer to dete mora biti nazirac, posvećen Bogu već od majčine utrobe". Stvarnom ocu je izričito zabranjeno da se raspituje o imenu anđela: kao svaki put kad se javi simbolično očinstvo, treba stati pred « tajnom», koja bi nas mogla dovesti do neizgovorljive prirode Božjeg imena.
Ubrzo je jasno da, dobijajući to neočekivano dete « palo s neba», ta žena – čije ime nije izgovoreno i koja je poznata samo kao « Manoahova žena » i majka slavnoga Samsona – ne će moći ništa iskoristiti od tog « poklona» za sebe lično. Budući da je on «nazir, posvećen Bogu, još u utrobi svoje majke do dana svoje smrti» njega je obuhvatio «božji duh» i on beži od svojih roditelja, koji tu više nemaju ništa reći, naročito na njegov «izbor objekta»: Samson će unapried izabrati jednu ženu « među tim neobrezanim Filistejcima », to jest pravu « egzogamnu prisilu » koja se izražava jednostavnim: « Ona mi se sviđa» ( a ne neka druga!).
Njegova junačka sudbina nametnula mu je od tada da se iskreno vezuje za žene, prema svojoj sudbini koja se začudno potvrđuje kod majčinih sinova, koji padaju u ruke poluljubavnicama poluzlostavljačicama, ženama koje uzrokuju (zaljubljeno) njihov pad, za koje se on «vezuje» i koje ga …vezuju!
Dalila, zna se, bit će poslednja slika tog niza žena, koja će mu iščupati njegovu «tajnu» što će ga osloboditi pritiska njegovog zadatka, ali će ga stajati, zajedno s neutešnim očajem da je pogrešio, strašne kazne oslepljenja, što je sledilo nakon rezanja kose. Njegov zadnji podvig, kad mu « ponovno naraste» posvećena dlaka, ne uklanja dojam da Samson pokazuje u isto vreme veličinu junaka i svoje ropstvo koje mu dolazi od žena. To « dete za utehu » ima sigurno zacrtanu sudbinu, ali kako on dolazi kao ispunjenje želje za detetom svoje majke i po božanskoj naredbi, on može proživeti samo kao sredstvo, Organon jednog Wunsch-a, jednog zaveta koji ga poseduje do te mere da nema nimalo mesta za vlastitu želju. Kako «će on obuhvatiti deo postojanja» koji ga određuje? Najviše željen, Samson će proživeti kao opsesivni neurotičar, kao prognanik jedne želje koja mu dolazi s One Strane. Utelovljenje utvare. Vidi se da pobeđena sterilnost može izaći pod oblikom tragičnog izabranika, koji daje svoj pečat ličnosti.

Rut ili popravljeno materinstvo

 
S Rut se nalazimo u slepoj ulici, koja će dati ženinom odgođenom materinstvu jednu primerenu službu « popravka » prekinutog prenosa.
Znamo stanje: Elimeleh napušta sa svojom ženom Noemi i svojim sinovima Mahlonom i Kilionom, Betlehem, upućujući se u moabsku zemlju, teran glađu. Tamo se njegovi sinovi žene dvema Moabćankama, Orpom i Rut. Tokom deset godina otac i sinovi su pomrli, a majka i dvie snahe su se našle same. Treba se vratiti natrag ali, nasuprot Orpi, Rut odlučuje slediti svoju svekrvu – umesto da se vrati vlastitoj porodici – i da učestvuje u njenoj « tuzi».
Evo je uskoro, bez statusa, u jednoj jezivoj situaciji, koliko s tačke društvenog toliko i s tačke simboličnog gledišta. Boozu, koji pita: « Čija je ova mlada devojka?», prisiljena je priznati da nema više vlastitog mesta, osim da ju izabere neki muškarac koji će je ponovno uvesti u pleme. Posle tog slobodnog položaja slobodne žene, bez obaveze i, štoviše, strankinje, Rut će na kraju jednog dugog puta, kad postigne da je cene i vide u njoj sliku sigurne vernosti zakonu koji nije prvobitno njezin, postati majka.
Tu je to gledište koje nas zanima u bogatom značenju istorije: kad je pitanje «otkupljenja baštine» bilo sređeno de jure, Rut je mogla ući u brak sa starijim čovekom (koji je uostalom bio deo njene rodbine): « Booz je oženio Rut, ona je postala njegova družica i stanovala je s njim. Večni je dopustio Rut tu sreću da postane majka: donela je na svet jednog sina.»
Sve se događa kao da je ovaj zaobilazni put prava « lukavost» u toj pripovesti, koju je poslala providnost, da bi se to nekad neostvareno materinstvo – s mladim čovekom - moglo ispuniti s čovekom zrelim i iskusnim, što tim potezom pobeđuje sterilnost iz iskustva progonstva. Rutino zakašnjelo dete učvršćuje trenutak povratka.
Izgleda da događaj izbegava samu Rut, jer je znakovito da žene predaju plod te veze Noemi, savršenoj svekrvi, koja se na neki način smatra Majkom kroz snahino materinstvo: « Onda žene rekoše Noemi: 'Hvaljen neka bude Večni koji te, od danas, ne ostavlja bez branitelja! Neka se proslavi njegovo ime u Izraelu! Neka postane uteha tvoje duše, oslonac tvoje starosti, a i zato jer ga je tvoja snaha donela na svet, ona koja te toliko voli i koja je bolja za tebe od sedam sinova'!». Jedna snaha bolja od «sedam sinova», što nije malo reći i što potvrđuje snagu « obnove prenosa » kog je Rut nositeljica u svojoj plodnoj utrobi (dok je Booz, prema tradiciji, umro iste prve bračne noći)!
Noemi je ta, svekrva, koja je nestankom « svojih» muškaraca ostala kao jedini oslonac zakona, « uzela novorođenče, stavila ga sebi na krilo i obavezala se brinuti o njemu». Treba možda uzeti doslovno uzvik žena da je « sin rođen Noemi!», a žene su ga nazvale Obed, a njegov će unuk biti niko drugi do li David, sin Jese, čije ime nije moglo biti « slavnije u Izraelu». Rut, potomkinja onog Mobćanina koji je bio jedan od Lotove incestuozne dece koje je dobio s kćerima, vraća se židovskoj pripadnosti uvodeći u nju faktor spasonosne promene .Tome će poslužiti to vreme skrivenosti, kao da je u neku ruku « sačuvano» za tu službu. Izvanredno majčinstvo – koliko zbog okolnosti toliko zbog saveza – čini od njega izuzetno materinstvo.

Judita ili majka na delu

U osobi Judite razmatramo, možda, najzagonetniju figuru nematerinstva, u istoj meri u kojoj taj potez junakinje, koji nije naglašen u njemu samom, je delomično vezan za samu bit njezinog «zadatka». To je u stvari nevina « udovica bez dece» koju je božanska Providnost izabrala da deluje u trenutku kad muškarci, koji su obično na vlasti, pokazuju da su nesposobni osigurati sigurnost svom narodu: od jedne takve žene doći će očekivani spas za mali grad Betuliju kojeg opseda opasni Holofern, predstavnik užasnog Nabukodonosora. Tako će Judita i reći u svom «smrtonosnom pohodu», kad « generalisimus» bude obezglavljen i njegova vojska onemogućena u ratnom delovanju: «Bog ga je kaznio i predao ga u ruke jedne žene». U kojoj je meri ta Juditina « energija» , kojom je pobednički prošla kroz neprijateljske redove, zavela Holoferna, a onda ga ubila, vezana uz onaj deo njene ženskosti koji se nije « trošio» na majčinstvo, ili na muškarčevu želju?
To pitanje koje se ne pojavljujedirektno u biblijskom tekstu, «moderni tumači» su dotakli s određenom grozničavošću: nije li tako došlo do pretpostavke da je, pre svog udovištva, ta junakinja morala imati « tabu devičanstva» koji je sigurno zaprepastio i onemogućio njezinog supruga, što nam ništa ne napominje niti pobija biblijski tekst. Ako tamo postoji utvara… čoveka, uostalom usko vezanog za opčinjenost mazohističke vrste, to nas ne oslobađa pokretanja pitanja – toliko asocijacija nesvesnih ideja otkriva postupak tumačenja, čineći tekst da govori izvan napisanog i u svojoj istini.
U svakom slučaju postoji aura koja okružuje Juditu i deluje tako da na samu njezinu pojavu ona « obmane» prisutnoga: tako je njoj dovoljno da se pruži pred Holofernom da bi njega pogodila tajanstvena nemoć koja će se pokazati fatalnom. Ništa u tekstu ne upućuje na to da se dogodio seksualni odnos, to o čemu su moderni pisci uvereni. Postoji jedna ustrajna veza, koliko god implicirana, između činjenice da u Juditi nešto ostaje « netaknuto» i da ona utjelovljuje zakon kroz delo. Sve u svemu, možemo misliti da je ona morala imati ono što psihoanaliza opisuje kao «falusnost», da bi mogla u određenom trenutku roditi delo koje samo ona – niti muškarac, niti majka, moglo bi se reći – ne mogu ostvariti i dovesti do postojanja. Tvoreći taj neobični par s Holofernom, ona donosi na svet Delo koje ju na neki način potvrđuje kao « židovsku ženu» (i njezino je ime isto, Židovka), kao onu koja je odbacila mogućnost življenja, da bi spasila jednu ljudsku skupinu u nesreći.
Možda je ta ženska snaga koja, usprkos besprekornim osobinama njezina vladanja, - pridonosi Bogu zaslugu za svoje delo i završava svoje dane u čistoći i poštenju - je zaslužila knjigu kojoj ona daje svoje ime kanonskog pečata!
Zajedno s Juditom ustvari se vraća nešto od ženske moći na istorijsku  scenu, koju su zauzeli muškarci. Judita, Božja saradnica, je kći svoga Dela (kao što se kaže «biti sin svojih radova»), ali ona postaje sama od sebe Majka – iako je devica – koja simbolično ponovno daje život skupini ljudi. Ona bi se svela u tom slučaju na « Majku živućih». Ako je prva žena rođena zbog « obamrlosti» prvog čoveka, ona stavlja u obamrlost čoveka koji joj je prepušten na milost i nemilost…

Od sterilnosti do istine želje

Sterilne ličnosti i ličnosti oživljenog materinstva, čiju smo bogatu raznolikost ovde pokazali, mogu se navesti kao postistorija     « stvaranja žene». Znamo da je doista tek iza Greha i izbacivanja iz Raja prva žena imenovana « Evom», « jer je ona bila majka svih živućih». Postajanje majkom najavljuje se kao usputno « kažnjavanje» uz izbacivanje iz Rajskog vrta: « Ženi on reče: 'Otežaću ti poslove i tvoju trudnoću; rađaćeš u bolovima; strast će te vući prema tvojem suprugu, a on će vladati nad tobom'.»
Nema načina da se postane žena, kaže tekst, osim da se prođe kroz tu kušnju materinstva čiji je korelat, imajmo na umu, strastvena vernost muškarcu. Sterilna žena na neki način ponovno ide kroz zapreku postajanja - majke, putem koji će je promeniti u « majku jednog živućeg». Daleko od « patologije» ili disfunkcije, sterilnist je dakle trenutak pronađenog materinstva – kao da ništa ne primorava ženu, nekakvim prirodnim zakonom, da postane majkom, osim prolaska kroz simboličnu kušnju da smesti svoju želju u sebe samu. Razume se da vrtoglavica sterilnosti prouzrokuje krizu i oživljava njezinu « strast za muškarcem» i zahteva posredovanje Drugog božanskog osobno, koji « otvara zapečačenu maternicu».
Uostalom, ženina želja za detetom je uhvaćena u simboličnu mrežu ljudske « skupine»: ako je ona dobro, prema frojdovskoj formuli, « nositeljica seksualnog interesa čovečanstva», njena želja, kao « subjekt», se tada nalazi podvrgnuta pritisku čitavog simboličnog poretka: ovaj ne samo da «utiče» na nju, on uočava želju i doprinosi njezinom određivanju na način da se ona u tomu snađe: ženina želja za detetom je i želja Drugoga, ona je « naručena» i « pounutrašnjena », prema složenim proturečnim načinima koje Tekst samo dotiče, ali nikad ne « objasni» potpuno.
Izgleda nam samom činjenicom da je pitanje Drugoga, u svojoj simboličnoj dimenziji, postavljeno u biblijskom tekstu – premda je ta dimenzija mimoiđena i poništena u izvršenju zamišljenog društvenog propisa u «biotehnološkim» postupcima - ona se vraća prema ženinoj želji za detetom kao «subjekt». Istina je da žena svoju dobrobit i, na neki način, otkupljenje svoje ženskosti pronalazi samo u pronađenom materinstvu - a to je u svim spomenutim slučajevima da bi rodila sina! – ali upravo «stajalište» zainteresovane ne nestaje.
Božanski plan, koliko god bio zapovednički, - božja Reč ne dopušta replike u Objavi dobročinstva -, ne pribegava nekoj sili, nego « spajanju» želje Drugoga s željom osobe – što je, izgleda nam, provereno držanje u « modernom društvu», gde razgovor nauke I lekara  više ili manje čini govoriti (s najboljim namerama na svetu) želju žena… «za njihovo dobro».
Da bi žena prestala biti sterilna trebaju dve stvari: da ih se Bog « seti»…i da se one sete vlastite želje za detetom. Istina je da je samo prvi uslov jasno utvrđen, ali rad na obnovljenim tekstu sugeriše da prvi uslov ima kao efekt –simbolično delovanje posredovanja- spajanja trenutka. Nije li isto pravilo u pristupu prema želji za detetom, koje u sebi, osim toga čuva zagonetku.: da jedna žena pronalazi, s druge strane izvesne « amnezije», mesto u sećanju Drugoga i, u isti mah, da se « probudi» iz neke « obamrlosti» koja je sprečavala da postane majkom s mogućnošću da to izgovori?
Taj trenutak «zaborava» sebe i Drugoga što obeležava izvornu «nesvesnu»
Sterilnost ne bo li dakle bila «promašaj» funkcionalnog poretka, nego jedno pravo simbolično «zaustavljanje» : nije « izgubljeno vreme»koje dokidamo jednom « tehnikom» ad hoc, nego, za koga je po pravu, to je vreme da shvati da tamo gde je bila žena, može se dogoditi majka...

Paul-Laurent Assoun, psihonalitičar, profesor psihologije na univerzitetui Picardie (Amiens) i na univerzitetu Paris VI

10. 6. 2014.

Michèle Bitton,Pisanje i razlika. Prve pismene Židovke od biblijskih vremena do kraja srednjega vijeka






Michèle Bitton
               

Pisanje i razlika. Prve pismene Židovke od biblijskih vremena do kraja srednjega veka

Božanski dar Pisma je jedan od najvećih mitova utemeljitelja judaizma. Njegove prve objave saopštene su  dva puta u biblijskoj knjizi Izlazak, tu su nerazdružive od Zakona koji je dao Mojsije:                

“I te ploče bile su božansko delo; i ta ugravirana slova na pločama, bila su božanska slova.” (Izlazak 32:16) Taj dar kome će se Židovi diviti, i kog će koristiti na uzoran način postajući jedan od najpismenijih naroda čovečanstva, nažalost nije bio podeljen sa ženama. Izuzete iz verske službe, židovske žene niko nije podržavao da se obrazuju i one to nisu bile sve do nedavno.

Zapravo tek od XVIII.veka, erom prosvetiteljstva i razvitkom pokreta Haskale u evropskim židovskim zajednicama je problem poduke devojaka počeo dobijati dosledne institucionalne odgovore. U islamskom svetu to je bilo još kasnije, i to kolonizacijom i zahvaljujući naporima Svetskog Izraelskog Saveza, otvorene su prve škole za devojke.

Ali kao i svaka istorija, i židovska ima izuzetaka, a mi ćemo se zanimati za one žene koje su, prelazeći granice nametnutu njihovom polu, bile priznate kao pismene pre nego što je opismenjavanje devojaka postalo dio sistema obrazovanja .

Bilo da su one primećene u istoriji kao skromne čitateljice, kao učiteljice u školama, kao eruditi ili prepisivačice, ili su one napisale samo jedno pismo ili jednu pesmu, sećanje na njih, a ređe na tekst, je došlo do nas i one će sve ovde biti označene kao “pismene”, bez obzira kojim su se jezikom koristile.

Naša hronologija će se zaustaviti na počecima štamparstva, na kraju XV. veka. Taj datum predstavlja važnu prekretnicu isto tako i za židovske žene koje su najpre podupirale objavljivanje židovskih knjiga, zatim dioničarstvom od uloženog novca od prevedenih ili napisanih knjiga izričito su upravljale žene, a kasnije su objavljivale samo vlastita dela.
Istražujući posebne slučajeve pismenih žena koje je istorija zabeležila do kraja srednjega veka, trudili smo se smestiti ih u najširi kontekst naročitih uslova u kojima su živele u raznim epohama i na raznim mestima. Osim elemenata koji su doprineli poboljšavanju njihovog legalnog položaja, društveno kulturni,  porodica je bila odlučujuća u njihovom pristupu pisanju. Među njima pripadnost bogatim i pismenim familijama je naravno odlučujuća. Isto tako smo zabeležili važnost položaja kćeri jedinice, ili barem nedostatak braće, isto tako i jednostavna potreba zarade za život, okrenula ih je prema zanatima prepisivača (a kasnije i štampara) ili podučavatelja, dva zanimanja, potsetimo se, malo plaćena, ali koja su u njihovom slučaju ponekad značila isto tako deo porodične tradicije.

I - Biblijska vremena

 
Biblija se otvara na stvaranju sveta kojeg židovski kalendar određuje u 3760. godini pre zajedničke ere, znači pre 5753 godine. Za nauku to je vreme mitskog stvaranja, a za nas će ovde to biti prva istorijska naznaka stvaranja pisma. Nije beznačajno što posle arheoloških otkrića tokom dva poslednja veka, prvi biblijski događaji istorijskog  karaktera poklapaju sa svim počecima pismenosti.

Definisano kao postupak kojim se zaustavlja govorni jezik, pismo su izumili Sumerani tokom IV. milenijuma pre Hrista, u plodnom Međurečju, između Tigrisa i Eufrata. Iz tih je mesta i u to doba prvi patrijarh Abraham napustio Ur u Kaldeji i pošao u kanaansku zemlju.

Paralelno klinastom pismu razvilo se hijeroglifsko pismo u Egiptu i ideografsko pismo u Kini. Prva alfabetska pisma pojavila su se u XVI. veku pre Hrista, i počevši od prvog feničkog alfabeta, razvio se aramejski zatim hebrejski alfabet. Najstariji hebrejski poznati natpisi potiču iz VII. veka pri Hrista, ali razna svedočenja nas navode na to da se hebrejski govorio puno ranije nego što je izumljeno Pismo.

Ti prvi natpisi bliski su govornoj strukturi najstarijih biblijskih knjiga, tako da tumačenje potiče iz VIII. veka pre Hrista. Sastavljanje Starog Zaveta, uglavnom na hebrejskom, i delomično na aramejskom, je kasnije. Počelo je u VI. veku i trajalo je skoro dva veka. Grčke i rimske starine, zatim hrišćanski i arheološki dokumenti doprineli su da saznamo o postojanju mnogih hebrejskih apokrifnih dela pisanih istovremeno kad i Biblija. Ali, već u vreme pisanja Starog Zaveta hebrejski je, kome  je već prorok Nahum najavljivao dekadenciju (Nahum 13: 24), postao lingua sacra (sveti jezik), udaljen od svakidašnjeg govora Izraelićana. U Palestini, koju su osvojili Perzijanci, kao u zemljama gde su se Židovi nastanjavali propašću Izraelskog Kraljevstva (-727), aramejski je postao administrativni i govorni jezik.
Ali, kao ni Biblija, židovski tekstovi njezinog doba ne sadržavaju delo za koje bi se moglo navesti da ga je napisala žena. Oni štaviše ne pružaju našem saznanju precizne podatke o pristupu pisanja ženama, ali jedan stih iz Biblije navodi nas na pomisao da nije postojao jaz između odgoja žena i muškaraca: “Poslušaj, sine moj, savete svog oca i ne preziri poduku (na hebrejskom Tora) svoje majke.” (Izreke 1:8)

Druge civilizacije, savremenici antičkog judaizma, ostavile su detaljnije podatke o odgoju devojaka. Tako za Egipat, Desroches Noblecourt beleži da su devojke, iako njih mali broj, mogle postići položaj pisara, ili postati državni službenici. Iz Grčke, stihovi Sappho koja je osnovala u VI. veku pre Hrista jednu žensku školu poezije I muzike na Lesbosu stigli su sve do nas.
U Starom Zavetu, jedini tragovi moguće erudicije kod nekih žena nalazimo u molitvama i himnama koje su one pevale da bi slavile Boga. Ušavši u biblijski kanon, te ženske pesničke kompozicije su postale deo književnog nasleđa koje su Židovi čuvali iz naraštaja u naraštaj, i tako gledajući, one su podloga za sećanje na židovske žene.

1. Biblijske Proročice i Pesnikinje

 
U doba matrijarhi Sare, Rebeke i Lee pismo je bilo na samim svojim počecima, ali Biblija precizira da su žene prisustvovale čitanju knjige zakona, što je trebalo raditi pred čitavim okupljenim narodom, “muškarcima, ženama i decom”( Deut. 31:10).
U kasnijem razdoblju, sećanja na proročice Miriam, Deboru, Huldu i Neodiu mogu se smatrati kao prva istorijska svedočenja koja se odnose na obrazovane židovske žene. Nakon antičkog judaizma, mogućnost prorokovanja je ostalo najcenjenije izražavanje pobožnosti, ali također i znanja, i Biblija ga pridaje ženama kao i muškarcima govoreći kroz usta proroka Joela božansko proricanje: “Proširiće moj duh na sva tela, tako da će vaši sinovi i vaše kćeri prorokovati.” (Joel 3:1)

U knjizi Izlazak Mirjam hvale što je spasila svog brata Mojsija prepuštajući ga Nilu i savetujući Faraonovu kćer koja ga je pokupila, da ga doji dojilja koja je zapravo bila njegova majka. Počašćena je naslovom proročice jer je ona, vodeći žene iz Egipta, tada s njima pevala pesmu koju je Mojsije pevao u prošlosti (Izlazak 15:20-21).
Isto kao Mojsije i Aaron, i Mirjam je pozvana pred Boga u “šator susreta”, ali samo je ona obolela od gube i bila isključena iz logora za vreme od sedam dana. (Brojevi 12:1 i 14). Kasnija tumačenja Biblije insistiraju na Mirjaminom znanju kroz njene vizije i snove, ali isto tako na njezinoj erudiciji, dodavajući da je za vreme prelaska pustinje ona podučavala žene, dok su Mojsije i Aaron podučavali muškarce.
Debora nije bila samo proročica, nego isto tako, u službi retkoj za ženu u biblijsko vreme, i sudac:

“Dakle, Debora, proročica, Lapidotova žena, upravljala je Izraelom u tom razdoblju. Stolovala je u podnožju 'Deborine palme', između Rame i Betela, na planini Efraim; tu su joj se Izraelićani obraćali da bi dobili pravdu.” (Suci, 4: 4-5)


Pesma koju je ona pevala s Barakom sačinjava, sa svojim ratničkim naglascima, jedan od prvih tekstova koji se može staviti u antologiju dela židovskih žena:“Ustani, ustani, Debora
Probudi se, probudi se, pevaj himnu!
Uzbuna, o Barače!
Sine Abinoama, povedi u robstvo porobljivače svoje!
Slabo je slavlje jedne moćne gomile;
Večni me ukrotio jakima.” (Suci 5:12-13)

 
Ali tek za vreme proročice Hulde nalazimo najjasniji podatak o pismu, kad ona prenosi svoje proročanstvo sveštenicima koje je poslao kralj Josija:«Kada su oni završili sa svojim govorom, ona im je odgovorila:
'Evo što je rekao Večni, Bog Izraela: Javite čoveku koji vas je
poslao meni: Tako je rekao Večni: Poslaću nesreću na tu
zemlju i njene stanovnike, sve ono što je prorokovno u knjizi
koju je pročitao kralj Judeje.”(Kraljevi, 22:16)

 
Targum Onkelos dodaje (Kraljevi, 2:34) da je Hulda osnovala akademiju u Jeruzalemu gde je podučavala zakon.
O četvrtoj proročici Neodiji Biblija daje malo podataka, i njezina je posebnost u tomu što je u zajednici s prorocima i proročicama Biblije zadnja navedena svojim imenom (Nahum 6:14).
Kao svedočanstvo o biblijskim ženskim likovima, eventualno pismenim, zadržaćemo se isto tako na Haninoj molitvi koja je jedan od najdužih tekstova koji se pripisuje ženi u Bibliji i čiji jedan kratki deo možemo ovde navesti:“I Hana počene moliti i ona reče:
Moje srce uživa u Večnom,
Moje je čelo uzdignuto zahvaljujući Gospodinu;
Mogu progovoriti pred svojim neprijateljima,
Jer ja se veselim Gospodine, tvojoj prisutnosti.
Ništa nije sveto kao Večni,
Niko nije kao ti!
Ni jedna moć nije jednaka našem Bogu.” (I Samuel 2:1-2)

2. Progonstvo i poboljšanje života židovske žene

U letopisima obnove koja je uticala na židovstvo na povratku Židova u Palestinu iz Babilona, Biblija je sačuvala tragove aktivnijeg učestvovanje žena u verskom životu. One su, zapravo, izričito zabeležene među prisutnima na mestima pouke i drugim javnim skupovima (Ezra 10:1 Nahum 5:1, 12:43; Jeremija 44:15). Izgnastvo je Židove stavilo u doticaj s drugim bogovima i naročito božicama, i biblijski proroci su posebno šibali žene koje su palile žrtve paljenice “Kraljici Neba” ( Jeremija 44:25), bez istovrednosti u muškom monoteizmu.
Nakon pada Izraelskog kraljevstva i razaranja Prvog Hrama, mnogobrojni Židovi su dobrovoljno otišli u progonstvo i osnovali vojničke i trgovačke kolonije izvan Palestine.

Za vreme boravka u Egiptu, prorok Jeremija je stekao utisak da židovskim kolonijama upravljaju žene (Jeremija 44:15-20). U tom pogledu otkriće aramejskih papirusa iz Elefantine je posebno poučno.Ti spisi koji potiču iz V. veka pre Hrista potvrđuju da je na području Elefantine, jednog otoka na Nilu smeštenog nasuprot Asuanu na granici s Nubijom, postojala stara židovska kolonija, uglavnom sastavljena od plaćenika. Zauzeti vojnim zadacima, muškarci, beleži Baron, često su rado prepuštali poslove retkim ženama koje su pošle za njima. Oni tvrde da su žene u toj koloniji mogle ugovarati trgovačke poslove, pojavljivati se na sudu u civilnim parnicama kao samostalne osobe, i mogle su se po volji rastavljati, jednostavnom javnom izjavom pred zajednicom. Ta sloboda dopuštena ženama ostaje izuzetak u židovskoj istoriji. Mogli bismo je ubrojiti u uticaj egipatskog zakonodavstva naklonjenijeg ženama, ali isto tako i u brojčani nesrazmer židovskih muškaraca i žena. Među spisima iz Elefantine, najdirektnije svedočanstva o “emancipaciji” židovske žene u starom Egiptu pojavljuju se na sedam papirusa koji pričaju o bogatoj i nezavisnoj osobi Mibtahiji. Jedan od tih spisa je ugovor o njinom trećem braku s Egipćaninom Ašorom, u kom je vrlo precizno zabeležena suma novca koju bi on trebao dati svom puncu i Mibtahiji u slučaju da je on potera iz svoje kuće. Drugi spisi tiču se direktnije njenog vlasništva i izraza njenih želja. Pisanje tih spisa nije joj pripisano, ali oni ostaju osnovnim istorijskim svedokom o uvažavanju i slobodi koje su uživale židovske žene toga doba. Spominjući Mibtahiju, S. Henry i E. Taic naglašavaju da je ona bila kći jedinica, svojstvo koje često nalazimo u kasnijim razdobljima pri spominjanju pismenih židovskih žena.

Važne židovske zajednice isto su tako bile osnovane i u drugim gradovima staroga Egipta, a naročito u Aleksandriji, gde će u III. veku pre Hrista biti objavljen grčki prevod Starog Zaveta. Ta inačica, Septuaginta, koju će koristiti grčke vlasti da bi sudile Židovima svoga carstva prema njihovom zakonu, istovremeno je odgovarala potrebama židovske zajednice jako helenizirane čija populacija više nije koristila hebrejski jezik.
Verovatno je da su na završetku biblijskog doba židovske žene iz bogatijih slojeva imale lakši pristup čitanju grčkog, nego hebrejskog. Doista će se kasnije pronaći u Talmudu, koji se u celini protivio poučavanju grčkog, pisanje jednog rabina naklonjenog učenju devojaka: “Čovek može učiti grčki svoju kćer, jer će za nju to biti dar.” (Palestinski Talmud Pea 15a).

II. Talmudsko doba
 
Zadnji istorijski događaji iz II. veka pre Hrista donešeni u Starom Zavetu označavaju početak talmudskog doba koje će se završiti zatvaranjem Babilonskog Talmuda u V. veku posle Hrista. Talmud, što doslovno znači “učenje”, posebnije označava ozakonjenja i tumačenja Zakona čije su kompilacije bile usporedno preuzete u Palestini i u Babiloniji.
Babilonski Talmud i Palestinski Talmud, koji su napisani na dva različita aramejska dijalekta, sadržavaju jedan zajednički deo, Mišnu, sastavljenu od šest rasprava o zakonu, od kojih jedan, Našim, je potpuno posvećen odnosu prema ženama. Drugi deo, Gemara, različit je kod svakog od dva Talmuda i čini veliki deo Midraša i Hagade, celine židovskih legendi.

 
                 U pogledu  talmudskih uputstava o odgoju devojaka, kritika se slaže u tome da ima suprotnih stajališta raznih rabina. Pronalazimo tu doista branitelje podučavanja devojaka, bilo da se radi o poučavanju Tore “Čovek ima dužnost podučavati Toru svojoj kćeri”, ili grčkog, što je već spomenuto, ali isto i krajnje oštrih protivnika kao što je Rabi Eliezer ben Hirkanos koji je izjavio: “Bolje bi bilo da reči Tore spalimo vatrom, nego da budu objavljene ženama”, ili “kogod da uči Toru svoju kćer, to je kao da je upućuje u bestidnost.”
 
Uza sve to, celokupnost stavova malo naklonjenih ženama u Talmudu i retkost učenih žena koje se u njemu spominju, potvrđuju da se većina učenjaka zakona svrstala uz mišljenje da “je mudrost žene u preslici i više nigde drugde” (Yoma 66b). Pitajući se o uzrocima te mizoginije, istoričar Goiten vidi tu jednim delom uticaj grčkih teorija koje se odnose na urođenu ženinu manju vrednost, a s druge strane stvarnu zatvorenost žena u krajevima gde se pisao Talmud (u prvom redu današnji Irak).
Bilo kako bilo, zaključuje on, uverenje da je žena niže biće, biološki i mentalno, postaje nadvladavajuća tendencija judaizma i ona je rezultirala činjenicom da je ženama uskraćeno pravo na prikladno obrazovanje.
Između nekoliko obrazovanih žena koje su znale Talmud, ističe se jedna velika figura, Berurija, koja je živela u drugom veku posle Hrista, u vremenu pobune Bar Kohbe. Kći rabina Hananija ben Teradijona i žena Rabija Meira, ona je jedina koja se spominje da je ravnopravno razgovarala s mudracima svog vremena.
Berurija je delila pouku i njezine su metode bile zapažene (Eruvin 53b), a njezine sposobnosti pamćenja su navodili kao primer: proučila je “tristo zakona od tristo mudraca u jednom danu”. Njezina erudicija i poznavanje biblijskih tekstova posebno su istaknuti u biblijskoj pouci koju je dala svom mužu, i koja ostaje primer tumačenja tekstova vođen srcem.

«Jednog dana, iznerviran susedima, Rabi Meir spao je na to da je zatražio njihovu smrt. Berurija ga je opomenula: 'Na što ti misliš dakle. Je li to zato što je napisano: neka grešnici nestanu sa zemlje (Psalme 104:35). Ali može se pročitati također: 'Neka gresi nestanu'.»”

Isto se tako spominje zbog svog humora, upućenog baš protiv ženskih stereotipa, kada je na pitanje koje joj je postavio neki putnik koji je tražio put za Lod, ona odgovorila: "Glupi Galilejče, zar ne znaš da su mudraci rekli da ne treba dužiti razgovor sa ženama.”( Eruvin 53b).

Ali kvalitete koje Talmud priznaje Beruriji bit će kasnije umanjene negativnim tumačenjima, podržane Rašijem, prema kojima se Beruriah ubila zato što je popustila udvaranju jednog od učenika svoga muža kojeg je on smestio njoj uz bok po znanju.
Druga ženska osoba, erudit iz Talmuda je IMA ŠALOM, udana za Rabi Eliezera ben Hirkanosa, predstojnika akademije u Lodu, od kojega smo već navodili radikalne stavove u vezi s obrazovanjem devojaka. Rođena u Palestini početkom hrišćanske ere, Ima Šalom bila je sestra Rabana Gamliela, predstojnika akademije u Javni i njezin brak s jednim drugim predstojnikom akademije pokazuje dobar primer endogamije u obrazovanoj klasi, ali isto tako njihova žestoka suprostavljanja, jer je njenog muža ekskomunicirao (Herem) njezin brat Gamliel. Treba ovde naglasiti da je veza braka bila jača od veze porekla, jer u tom teškom sukobu Ima Šalom, usprkos svemu, ostala je uz svoga muža.
Ali osim strane kojoj se priklonila u postupku protiv svoga muža, Ima Šalom spomenuta je u jednoj talmudskoj pouci (Nedarim 20b) gde jedno njeno obrazloženje služi kao polazna tačka za razmišljanje o sadržaju reči koje smiju biti razmenjene tokom polnih odnosa.

Benjamin Mosse, pisac iz XIX. veka koji je nastojao unaprediti sliku židovske žene, također je zabeležio da je Ima Šalom izgovorila ove reči koje nam daju misliti:

“Pamtim iz očeve kuće da vrata,
makar bila sva zatvorena
ona kroz koja prolaze molitve potlačenih,
nisu bila nimalo otvorena”.


On navodi, isto tako, jednu kratku molitvu koju je sastavila jedna mlada devojka čiju pobožnost spominje u Talmudu Rabi Johanan:
“Gospodaru sveta, ti koji si stvorio dobre i zle, kaznu
i nagradu, molim te, o moj Bože, neka ni jedan
muškarac nikada ne greši zbog mene.”

 
I druge ličnosti talmudskih mudrih i obrazovanih žena pojavljuju se još iz Talmuda: Jalta, žena Raba Nahmana; kći Rava Hisde, dovoljno upućena u pravnu nauku da može sediti u sudu kao prisednik svom mužu; kćeri Celofradove opisane su kao “mudre, tumači i pravedne” (Baba Batra 119). Kćeri tog čoveka su posebne i po tomu što su kao prve židovske žene nasledile imanja na svoja vlastita imena. Ima i drugih potpuno anonimnih, kao rabinova kći čije tumačenje Adamovog rebra navodi Talmud:

“Jedan vladar rekao je rabiju Gamlielu: 'Vaš je Bog lopov, jer je zapisano: Večni Bog je uspavao Adama u duboki san; on je zaspao a Bog mu je uzeo jedno od njegovih rebara.' Rabinova kći reče onda svom ocu: 'pusti mene, ja ću mu odgovoriti'. Dajte mi istražitelja da provede istragu o tužbi. Po noći su lopovi prodrli u našu kuću: ukrali su jedan srebreni vrč, ali su ostavili na svom mestu zlatni vrč... Nije li to divno, za prvog čoveka, da zna da su mu uzeli obično rebro, a da je umesto toga dobio ženu na raspolaganje!”

 
Iako podržavajući ženinu drugorazrednost, njezino objašnjenje pokazuje ne samo poznavanje Biblije, nego i slobodu reči čak i pred strancima.
Drugi podaci nas nukaju na potrvrđivanje pretpostavke da je u to doba pristup žena proučavanju bio veći negoli što na to ostavlja malen broj pismenih žena koje spominje Talmud.
Ponajpre, jedan opšti kontekst gde su dostojanstvu židovske žene pomagali pokušajima za poboljšanje njene zakonske zaštite: pravilo Ketuba (napisana napomena o braku) bio je raširen, da bi osigurao prava supruge u slučaju udovištva ili razvoda. Isto tako, rabini su ulagali napor da bi sveli na najmanji broj neudatih žena, obeshrabrujući svojevoljne rastave i zabranjujući brakove među decom. Iako dopuštena, poligamiju nisu ohrabrivali i židovski su se vođe žestoko usprotivili zajednici žena koju su prakticirale u to vreme neke sekte. U području poučavanja talmudsko je doba bilo doba stvaranja prvih židovskih škola. Ako je u biblijsko vreme usmena predaja bila glavni način učenja svetih tekstova, počela ju je zamenjivati stroga nastava podeljena u skupine. Od III. veka te škole, koje su osnovane u svakoj pokrajini i u svakom gradu, prihvaćale su decu od 6-7 godina za učenje hebrejskog alfabeta. Održavale su se obično u samim sinagogama koje su postale sinonimi zu kuću nauke.

Ne raspolažemo svedočenjima o prisutnosti devojaka u školama u talmudsko vreme, ali istoričar S. Baron uzgred beleži da je u prvim vekovima hrišćanstva “kod kuće, majka (židovka) često učila svoju decu čitati i pisati.”

Neizravna svedočanstva o poučavanju židovskih žena u antici dolaze isto tako iz izvora o njihovoj prisutnosti na javnim skupštinama i na verskim službama. Osim biblijskih svedočenja o njihovom povećanom prisustvu na javnim skupštinama posle progonstva, istorijski izvori potvrđuju da su žene prisustvovale svakodnevnoj službi u sinagogi, a da bi “čast zajednice bila spašena”, nije im bilo dozvoljeno čitati svoj tekst javno. S. Baron naglašava kako najstariji dio Talmuda, Mišna, nigde ne spominje “smeštaj žena”. Ipak, nadodaje on, arheološke pretrage starih palestinskih sinagoga pokazale su postojanje posebnih galerija za žene, potvrđenih također spisima Filona iz Aleksandrije.
Čak i ako žene nisu mogle javno čitati Bibliju, da ne bi uvredile nepismene muškarce ili da ne bi probudile požudu (spolnu), ta zabrana je dovoljna da pokaže da su neke za to bile sposobne, potkrepljujući tako pretpostavku da je njihova sposobnost čitanja možda raširenija nego što o tomu govore retki talmudski slučajevi pismenih žena.

Jedan drugi niz pokazatelja o učestvovanju žena u životu sinagoge nalazi se u navodima kao darovateljica. Devetnaest natpisa, grčkih i latinskih, iz I. veka pre Hrista do IV. veka posle                 Hrista, koji potiču iz Male Azije, Italije, i Palestine,dodeljuju tim darovateljicama počasne titule “vođe”, “majke sinagoge”, “mudre starice”, pa i “sveštenica”, a da se iz tih naslova ne mogu videti prave službe u sinagogi.

Kako to pokazuju biografski podaci, koji se odnose na pismene žene koje spominje Talmud, uglavnom su unutar obrazovanih porodica žene mogle imati priliku za obrazovanje. Ta je činjenica, koja može biti opisana kao blizina znanju više nego neko pravo znanje, jedna ženska značajka koju je judaizam uvek visoko cenio, gde je od talmudskog doba “učenjakova žena kao učenjak”, i gde je velika zasluga priznata ženama koje svoju decu šalju učiti Toru u sinagogu, a svoje muževe na proučavanje u rabinske škole.
Jedan slučaj žene, rizničarke (gizbarit) dobrih djla, je isto tako spomenut u Talmudu (Šabat 62a) kao normalna stvar, potcrtava S. Baron.
Ali drugde Talmud navodi samo retko poslovne žene, ili jednostavno žene koje znaju računati.

Danas, najviše poznate stare židovske poslovne žene su obe poreklom iz Egipta: Mibtahija, o kojoj je bilo reči u V. veku pre Hrista, i Vuša (“želja”) iz XI: veka, kojoj je S.D. Goitein posvetio posebnu studiju kao ženi o kojoj se najviše pisalo u dokumentima Genize iz Kaira. Geniza, ili skladište, je mesto gde su Židovi čuvali svoje stare istrošene svitke. Najpoznatija je Kairska Geniza, ovde jednostavno nazvana “Geniza”, gde je pronađeno hiljade spisa velike vrednosti, neki s nadnevkom prvih vekova, drugi kasnije, pripadajući uglavnom Srednjem veku, od IX. doXII. veka.

III. Rabinsko doba od V. do XV. veka

 
Tokom tog razdoblja, čiji su počeci obeleženi širenjem nove, muslimanske religije, autoritet velikih akademija Babilona i Palestine oslabio je u korist rabinskih središta koja su se razvila u vrtlogu         događaja jedan za drugim u različitim zajednicama dijaspore.

U prostranom arapskom carstvu, čije su napredovanje hrišćani zaustavili kod Poitiersa, Židovi, s izuzetkom plemena Quraza u Arabiji, ili skupine Kahina u severnoj Africi, uglavnom su dobro dočekali nove osvajače. U Siriji, u Palestini ili u Egiptu, koji su onda bili pod hrišćanskom vlašću, kao i u Mezopotamiji pod perzijskom vlašću, ili u Severnoj berberskoj Africi, Židovi su doprineli gospodarskom i kulturnom poletu bogate arapske civilizacije prvih vekova Hidžre. Ali naročito u Španiji, gde je halifat iz Kordove oduzeo prvenstvo Bagdadskom, židovski je doprinos bio najbriljantniji.

 
1. Židovske pesnikinje u islamskoj zemlji

Od tih prvih vekova Hidžre sačuvali su se tragovi dve jemenske  pesnikinja: Šame Šabazi i Sare.

Šama, “Sveća” na arapskom, bila je kći Šaloma Šabazija koji je osnovao u V.veku poznatu porodicu  pesnika. Obzirom na to da su se lična dela Šame pomešala s verskim pesmama njene porodice, ne možemo ih razabrati, ali uspomena na nju ostala je živa u sećanjima jemenskih Židova koji su u velikom broju hodočastili na njen grob.
Pre svog konačnog odlaska u Izrael, jemenski se judaizam odlikovao vrlo bogatom usmenom tradicijom gde je dio specifično ženske poezije bio značajan. Zahvaljujući nedavnim proučavanjima, jedan deo tih dela mogao je biti sakupljen i sačuvan pre svog nestanka.
Od Sare, jedan isečak iz poeme je sačuvan u jednoj antologiji arapskoga pesništva objavljenoj u X. veku. U pesmi ona aludira na  događaje koji se odnose na židovsko pleme iz Arabije, Bnej Kurajza, kojeg su Muhamedove trupe desetkovale u VII. veku.
U isto vreme dok se arapsko carstvo širi prema Zapadu, dok Kordovanski halifat obeležava prvenstvo nad bagdadskim, kulturno središte judaizma se premestilo također u istom pravcu, to je bilo zlatno doba španskog judaizma, od IX. do XII. veka, kad su napisana kapitalna židovska dela na hebrejskom i na arapskom. U IX. veku, andaluzijski Emir Abd-urRahman II., koji je znao ceniti retke knjige koje su mu mudri trgovci, uglavnom Židovi, donosili iz Bagdada i iz Medine, osnovao je biblioteku gde je bilo sakupljeno više od 400.000 dela, te je kulturno zračenje iz Cordove bilo takvo da iz svog udaljenog samostana u Saskoj, pesnikinja Horsvita govori o njemu kao o ukrasu sveta. Židovi su naveliko učestvoval iu širenju kulture i raskoši, ali isto tako i u razuzdanosti i nasilju Španije, zemlje tri vere. Lepa Rahela, “la Fermosa” poznata je u XII.veku kao miljenica kralja Alfonsa od Kastilje.

Popis židovskih filozofa, pesnika, gramatičara, prevoditelja, lekara, astrologa i ministara bio bi predugačak da ga ovde navodimo. Popis pismenih poznatih žena  je mnogo kraći, on ustvari sadrži dve osobe: ženu Dunaša Ibn Labrata i Kasmunu bint Ismail.
Starija je poznata samo po imenu svog slavnog muža Dunaša, prepoznatog kao Dunaš Ibn Labrat, jednan od prethodnika židovskog pesništva u arapskoj metrici. Dar za pesništvo kod njegove žene pojavio se u jednom pismu koje je bilo napisano u rimi i na hebrejskom, te poslano mužu oko godine 950., i pronađeno tek 1984. među spisima Genize iz Kaira, zatim prenešeno i dešifrirano u SAD-u. U toj pesmi Dunašova žena izražava svoju žalost što napušta muža i Španjolsku, koristeći klasične biblijske metafore:

 
“Hoće li se voljeni sećati svoje graciozne gazele onog
dana kad su se rastali dok je ona držala u rukama njegovo
dete? Hoće li ostati tamo u španskoj zemlji njen gospodar
Dunaš čak i ako zauzme pola Esterinog kraljevstva.»

 
Ova pesma svedoči da je ona dobro usvojila  motive  arapske poezije koje je uveo njen suprug. Na nesreću je kratka, iako je ona verovatno napisala još dela, ona nam nisu poznata.
Druga židovska pesnikinja poznata u Španjolskom Zlatnom dobu, Kasamuna bint Ismael, spominje se u starim arapskim izvorima, i tri njene pesme su objavljene u jednoj antologiji arapske poezije pod značajnim naslovom: “Zabavljanje društva ženskim pesmama.”
Posle nekih oklevanja, Kasamuna je prepoznata kao kćer Samuela (Ismaela na arapskom) Ibn Nagrela. Rođen je u Cordobi 923. godine, ministar kralja Abbas iz Granade, bio je vođa židovske španske zajednice i plodni pesnik, poučavao je umetnosti rata svoga sina, a svoju kćer, koja je umrla mlada u naletu epidemije boginja, poučavao je poeziji. Jedna od Kasamuninih pesama pojavljuje se ustvari u obliku razmene, tradicionalne u arapskoj poeziji tog vremena,u nje i njezinog oca, s tim da bi on izrecitovao nekoliko stihova na koje je ona odgovarala u istom ritmu i metrici.
U njezinim dvema drugim pesmama kritičari su primetili  bolnu samoću. Ako J.M. Nichols iz toga ne izvlači nikakav zaključak, S.D. Goitein ne okleva pripisati to činjenici da joj je otac previše zauzet svojim ratničkim pothvatima, i nije našao vremena da joj izabere muža.
Kao zaključak svom članku o Kasamuni, J.M. Nichols naglašava da ona zauzima vitalno mesto u horu ženskih glasova Iberskog poluotoka srednjega veka. Njeno mesto, i ono žene Dunaša ben Labrata, su isto tako životni u istoriji ženske židovske književnosti, gde su njihovi spisi najstariji, ali takođe među retkima koji su stigli do nas.

Kratke pesme ove dve pesnikinje izlaze na videlo, u stvari, iz jednog vremena gde je zbog pomanjkanja dela koja bi se mogla sa sigurnošću pripadati ženama, žalio se pre nekoliko godina S.D. Goiten. Nakon što je pretražio hiljade spisa iz srednjeg veka koji su bili iz Genize, primetio je potpuni nedostatak duhovnog dela kojeg su stvorile žene, ili čak napisane za žene, tu tvrdnju ne može se uzeti olako. To je zaista pomanjkanje koje ne može biti beznačajno u istoriji Naroda Knjige, i koji pokazuje dubinu ponora koji je odvajao lokalnu subkulturu žena od knjiške i svestrane muškaraca.
Uza sve to proučavanja S.D. Goiteina o židovskim zajednicama u arapskom svetu počevši od spisa Genize iznela su na videlo više slučajeva pristupa ženama pismu i učenju koji su obogatili istoriju pismenih žena Srednjega veka.

3.Pismene žene Sredozemlja i muslimanskog Orijenta

 
Jedna je stvar sigurna, biležio je Goitein, osim retkih izuzetaka, da žene koje su nam poznate preko spisa Genize nisu se skupljale da bi učile Bibliju. Neke su ipak spomenute u širokom smislu koji smo mi dali pojmu pismenosti.
Na prvom mestu, tu možemo zabeljžiti službe kao učiteljica u školi i postojanje devojčica kao učenica.
Četiri slučaja Mu‘allimot “školskih učiteljica” spominje Goitein. Prva učiteljica koja je navedena u jednom pismu poslanom na adresu Kanisat al-Mu‘allima, “sinagoge školske učiteljice”. Tako kao što smo i pre naveli, škola koja se održavala u dvorištu sinagoge i sama je bila nazvana sinagogom.
Drugi slučaj također navodi iz jednog pisma, naslovljenog na Abu‛l Mansura ibn el- Mu‘allima, “sina školske učiteljice”. Goitein potcrtava da je osoba, koja je to pismo naslovila, ostavila prazno mesto za ime oca Abu‛l Mensura, jer ga je poznavao samo kao sina učiteljice u školi.

Treći slučaj pojavljuje se na jednom popisu siromašnih, gde su jedan čovek i jedna žena, oboje učitelji u Damieti, i verovatno roditelji, držali zajedno jednu školu u svom gradu, koji su morali napustiti.
Treba također precizirati da se naziv Mu‘allima dodeljivao isto tako i ženama koje su poučavale razne umetnosti namenjene devojkama (kao vezenje u čemu su bile odlične egipatske Židovke), kao i one koje su podučavale u biblijskim školama. U ovim poslednjima, službu mu‘ allime obično je ispunjavala jedna upraviteljeva rodica, a sastojala se naročito u tome da se vodi briga o najmlađim učenicama i da se primaju njihove majke. Ipak neke mu‘allimot posedovale su znanja o Bibliji, kao što to potvrđuju pisma Majmonida gde on odgovara na upite jednog para čiji se muž žali da ge žena zanemaruje jer je školska učiteljica. U četvrtom slučaju, mu‘allima ne samo da je poznavala Bibliju, nego je isto tako bila upraviteljica škole.
Žena je imala 9 godina kad se udala, i najpre je sa svojim mužem naučila delove Biblije. On ju je napustio sedam godina kasnije, nakon što su dobili jednog sina, zatim se ponovno vratio, i onda su dobili još jedno dete. Za vreme njegovih otsutnosti ona je nastavila učiti Bibliju, a njen brat, učitelj u školi, uzeo ju je za partnericu za vreme od šest godina. Kad je njezin brat napustio grad ona je upravljala školom sa svojim sinom. Nakon što ju je našao kao upraviteljicu škole, njen se muž obratio Maimonidu da se požali kako ona stalno susreće muškarce i da zapušta bračne dužnosti i svoju decu.
U svom odgovoru Maimonide ga je potsetio da ne može uzeti drugu ženu bez pristanka prve, a što se tiče rada njegove žene kao učiteljice, trebao mu je lokalni sudac reći da po zakonu njen muž ima pravo tražiti od nje da prestane s poslom, a da ona ne bi mogla ni u kom slučaju upotrebiti tu činjenicu kao razlog za razvod braka.
Ženi, Maimonid je odgovorio, da ako je njen muž ne zadržava, trebao bi je pustiti slobodnu, ali dokle je god udana, njen muž ima pravo sprečavati da podučava obrte ili čitanje. Ako bi bila rastavljena, završio je Maimonid, ona će imati pravo raspolagati samom sobom, da podučava i da radi što želi.
Ti odgovori koji savršeno pokazuju granice koje muž može nametnuti na svaki posao svoje žene, podrazumevajući tu i podučavanje, dozvoljavaju nam pretpostavku da ovo zadnje zanimanje nije bilo izuzeto od ostalih ženskih zanimanja. Kao podršku toj pretpostavci može se isto tako navesti jedno drugo Maimonidovo pismo u kojem on, ocenivši da poučavanje Biblije koje je dozvoljeno ženama nije baš zadovoljavajuće, te ostavlja za razmišljanje kako žene kao podučavateljice Biblije ne bi trebale biti baš brojne.
                U pogledu  devojaka učenica, u jednom drugom spisu Genize neki učitelj, koji se žalio na nediscipliniranog učenika, spominje da je i njegova sestra pohađala tu školu.
U istom kontekstu, jedno drugo Maimonidovo pismo (kao dopisnica u Britanskom Muzeju), podseća na čitav jedan razred devojaka kojima je učitelj bio slepac.

Skromnije svedočenje o pristupu pisanju žena tog vremena nalazi se u navodu o jednoj pisarnici izrađenoj u Kini, sa svim priborom, a koja je među predmetima koji sadržavaju najbogatiju opremu o kojoj govore spisi Genize.
Ali najuverljivije svedočenje o obrazovanju židovskih devojaka u to doba iz Genize ostaje pismo koje je neka žena, osećajući blizu smrt, poslala svojoj sestri da bdije nad tim kako bi njezina kći primila pristojno obrazovanje dostojno onog svoje pobožne bake. Ono je takođe između nekoliko pisama iz Genize koje mora da su poslale žene, a njega Goitein smatra da ga je najverojatnije napisala ruka neke žene:

“Gospođo, draga sestro... najhitniju molbu koju ti upućujem, ako Bog, neka slavljen bude, odluči stvarno o mojoj smrti, sastoji se u tome da preuzmeš brigu o mojoj devojčici i da se potrudiš dati joj obrazovanje. Znam dobro da moja molba nije razumna, jer moj otac nije ostavio mnogo novca, naročito za solidno obrazovanje. Međutim ona je uzor naše svete majke. Ne puštaj je vani i nemoj zanemariti njenu sudansku dadilju, Sa‘adu, i njezinog sina.”


Ovo pismo koje potvrđuje da je pristojno obrazovanje (ta‘allim) bilo skupo, naročito kad se odvijalo kod kuće kao u slučaju ove devojčice koja se nikako nije trebala pojavljivati u javnosti, uči nas o tome da je ta egipatska židovska porodica iz srednjega veka držala do obrazovanja devojaka iz naraštaja u naraštaj.
Ovoj anonimnoj pismenoj porodici možemo nadodati onu slavniju, Samuela al –Mograbija (1125 – 1175). Taj pisac rođen u Bagdadu i konvertiran na islam, navodi u svojem životopisu da su njegova majka i sestre znale čitati i pisati hebrejski i arapski. Isto tako, potcrtava on, njegove tete po majci i njegova majka bile su poznate u Basri po svojoj erudiciji i upućenosti u hebrejsku kaligrafiju. Kaligrafija je u ono vreme bila retka sposobnost, čak i za muškarce. Umetnost pisanja bila je ustvari priznata tek posle veštine čitanja, i samo u određenoj klasi i u pogledu posebnih zanimanja, kao što je pisar ili prepisivač.
Prepisivanje Biblije slučajno su izrađivale žene, i u Daqqudu, vođa iračke židovske zajednice bio je poznat kao “sin žene prepisivačice”.
Kasnije, u XIV.veku u Jemenu, poznata je imenom jedna druga prepisivačica, Mirjam Benahija. Potičući iz porodice erudita i pisara, ona je prepisala jedno Petoknjižje, u kom je nadodala belešku tražeći oproštaj za moguće pogreške, jer je istovremeno dojila svoje dete.
Pre nje, u XII.veku primećena je Bat Ha-levi zbog svoje erudicije. Prepoznata kao kći egzilarha Samuela ben – Alija (1164-1193), predstojnika bagdadske akademije i protivnika Maimonidu, nju spominje Rabi Petahia iz Rastibonna u svojim sećanjima na putovanje, a koji je zapisao da je kći Rabia Samuela “vrlo učena u pogledu Pisma i Talmuda, i da ona podučava mlade kroz jedan prozorčić kuće u kojoj ona ostaje zatvorena”.
Samuel ben-Ali nije imao sina, tako da ga je na čelu Bagdadske akademije nasledio muž njegove kćeri. Obrazovanje koje je dao svojoj kćeri moglo se odnositi na židovski običaj, često korišten u Jemenu, prema kojem porodica koje nisu imale sina, obrazovale su svoje kćeri u najvišim židovskim učenjima, više da ispune biblijsku naredbu: “Ti ćeš poučavati svoju decu”, nego za dobrobit svojih kćeri.

4. Učene Židovke u hrišćanskoj zemlji

 
Ako Maimonidova pisma sačinjavaju, kao što smo videli, važne izvore svedočanstava o pismenim ženama njegovog vremena, ona pripadaju jednom širem skupu Taqqanot i Responsa iz Srednjeg veka, čije  istraživanje posebno obogaćuje istoriju židovskih žena. Response kao što i samo ime govori, označavaju odgovore rabina na sve vrste pitanja o verskim, domaćim, društvenim ili političkim problemima. U svojim pismima rabini ne navode nužno imena molitelja ili moliteljica, i to ne zato da prešute njhov identitet, nego više da daju opštu vrednost svojim odgovorima. Njima nasuprot, Taqqanot je sadržavao naređenja zajednici koje su potvrdili rabini predstavljajući jednu ili više zajednica.
Tako su dva najvažnija Taqqanota (תקנות – takanôt – uređenje, naređenje, određivanje, propis itd.; op. prev.) Srednjega veka ona koja govore o položaju židovske žene: zabrana poligamije i zabrana odbacivanja žene bez njezinog pristanka, pripisane Rabbinu Geršomu iz Mainza, najpre poznati kao naređenja koja dolaze iz tri rajnske zajednice: Worms, Speera i Mainza.
Međutim, u striktnom rabinskom pravu poligamija, kao i proterivanje žene, ostaju dozvoljeni, ali u praksi, jer te dve taqqanot, koje su postupno primenjivali u gotovo svim židovskim zajednicama na Istoku kao i na Zapadu, ostaju najbolji pokazatelj poboljšanja položaja židovske žene koje su doneli srednjevekovni rabini.
Response svedoče isto tako i o drugim poboljšanjima koja se odnose na dob za brak ili na nasledstvo, i to su upravo pitanja žena koja se odnose na probleme nasledstva koja nas direktno vode pismenim ženama. Ta pitanja, često postavljena posredstvom drugih rabina, slale su uglavnom udovice, starteljice i upraviteljice imovine svoje malodobne dece. U svojoj studiji o ženama u responsama iz srednjeg veka I. Epstein naglašava da one nisu oklevale osporavati odluke lokalnih sudova onoga što se njh tiče, i da su neke među njima pokazale jednu dijalektiku i začuđujuće znanje. Među njima, navodi posebno dugo pismo Lee rabinu Weilu, u kojem se ona protivi odluci da taj rabin od jedne udovice traži putem lokalnog suda da nadoknadi dugove svojega muža. To je pismo poznato samo po odgovoru koji je uputio rabin Weil, gde on naglašava da samo zbog odavanja počasti Leinom ocu, poznatom po svojoj erudiciji, odgovara na pismo njegove kćeri. Njegov odgovor ipak pravi aluziju na Leino znanje koje je imala o Talmudu i iz raznih prijašnjih Responsa.
Hendel, udova Paltiela, pojavljuje se kao dodatni primer žene erudita koja se dopisivala s jednim rabinom, dok se Šendlein, žena rabina Isserlina spominje da je napisala po diktatu svojega muža jedno pismo na nemačkom upućeno nekoj drugoj ženi.
Tako, iako im je uskraćena prednost odgoja, židovske žene u to vreme su mogle imati priliku da uče i prime znanje, a to je najbolje potvrđeno u Francuskoj i u Rajnskom području.

4. Učene Francuskinje

 
U stvari, tek izrazom prikladnosti možemo ceniti niz žena erudita iz porodice Rašija (1040. – 1105.), poznatog talmudista iz Šampanje koji je imao mnogobrojne učenike u Ješivi (viša škola), koju je osnovao u Troyesu.
Ime i poreklo Rašijeve žene su nepoznati, ali se zna da mu je rodila tri kćeri: Rahelu, kojoj je slikovit nadimak bio “Dosta Lepa”, i Joheved i Mirjam, a ni jednog dečaka. Sve su se tri udale za učenjake i među njihovim sinovima, od kojih su mnogi postali rabini, najpoznatiji je bio jedan sin od Joheved, Rabenu Tam.
Rašijeve kćeri, isto tako i njegove unuke i praunuka Rebeka, kći Yohevede i Rabia Meira; Alvina kći Miriam i Jude ben Natana i Hana, kći Rabenu Tama, bile su isto tako poznate po svojem talmudskom i rabinskom znanju.

Različiti eruditski spisi su se pripisivali Rebeki, dok je Alvina bila poznata po tome što je poučavala tradicionalne verske obrede iz kuće Rašija, koje je ona držala uticajem svoje majke Miriam, na Izaka ben Samuela. Hanah, Rašijeva praunuka je jedna od žena koja je u to vreme poučavala druge žene Din (דין – din, zakon; op. prev.) i Micve ( zakoni i verske dužnosti) u njihovim zajednicama.

«Bez sumnje», beleži S. Swarzfuchs, «treba li pripisati Rašijevom poticaju da su njegove kćeri i druge žene u porodici dobile, vrlo verovatno u kući, jedno tako ozbiljno obrazovanje. Njihovi savremenici nisu oklevali postavljati im pitanja o poslu, ili o određenim običajima. To je bio jedan izuzetan slučaj u istoriji  Židova srednjega veka.»

Raši, međutim, nije bio jedini rabin svoga vremena koji je poticao obrazovanje devojaka.

Belet, sestru Izaka ben Menahema, “Velikog”, naveo je Raši kao autoritet u jednom rabinskom pitanju. Živela je u Orleanu u XI.veku, a vek kasnije, Abrahamu, rabinu toga grada, bili su zahvalni što je poticao u učestvovanju žena u obredima i u učenju.
Žene iz porodice  rabina Eliezera iz Wormsa su isto tako bile poznate po svojoj pobožnosti i erudiciji. U posmrtnoj elegiji koju je izgovorio za svoju ženu Dulci, koja je mučenički umrla sa svojim kćerima Belet i Hanom 1196. (ili 1213.) godine, rabi Eliezer je napisao da je ona pevala himne i molitve, da je pravila zavete šabatom i da je poznavala biblijsku i rabinsku literaturu.
Po svojim kvalitetama Dulci je bila jedna od prvih firzogerin, ili zogerke, to su izrazi na jidišu koji označavaju žene koje su na balkonu sinagoge čitale ili pevale molitve za one koje nisu dovoljno dobro poznavale hebrejski. One su bile posebno mnogobrojne u Poljskoj, ali potvrđeno je njihovo prisustvo i u drugim europskim zajednicama.
Marat Guta, sestra Rabija Natana, koja je umrla 1308. god., bila je jedna firzogerin srednjega veka koja je komponovala izvorne molitve i čije je ime bilo sačuvano.

Očito je da su one bile dosta učene kad su mogle čitati i prevoditi naglas molitve s hebrejskog na domaće jezike i čak one same sastavljale tehine ( javne molitve) koje će biti uvelike objavljene i proširene u XVI. i u XVII. veku.

Još uvek u Francuskoj u XV.veku dve ženske osobe ulaze u našu definiciju pismenih.

Prepisivačica Frommet Arwiller, čiji primerak rabinskog zakonika koji je ona prepisala, i koji se nalazi u Nacionalnoj Knjižnici, nosi njenu belešku na hebrejskom: «Ovaj prepis je napravila Frommet, kći Arwilera, za svoga muža Samuela Ben Mojsiju, 1454. godine.”
Druga je lekasr, imenom Sara la Mirges, upisana u Knjigu Obrezivanja među Židove koji su vršili medicinsku praksu u XV. veku u Parizu.
Uostalom, židovske žene koje su radile posao mudre žene morale su biti prilično mnogobrojne, jer na jugu Francuske Filip de Valois (1293. - 1350.) branio im je da rade u tom svojstvu, a da nemaju diplomu fakulteta iz Monpelliera.

Pismene Talijanke

Talijanski Židovi sačinjavali su jednu od najstarijih zajednica dijaspore. Ako su se tu pismene žene posebno proslavile u renesansi, neke su bile isto tako poznate od ranije.

Paola Anav Dei Mansei, koja je pripadala porodici slavnih potomaka Natana Ben Jekiela, koji je pobegao u Rim posle razaranja Hrama, odlikaovala se biblijskim i talmudskim znanjima i svojim kvalitetama pisara. Zbirka biblijskih tumačenja koju je ona prepisala 1280. godine još je u XIX. veku  bila sačuvana u biblioteci Semeništa u Wroclav.

U istom veku, Miriam Spira Luria, kći Salomona Spire i žene Johanana Lurie, podučavala je Talmud skrivena iza zastora, kao Bat Halevi, kći egzilarha iz Bagdada.

Iz XIV: veka, J. Schatzmiller je spomenuo tokom jednog razgovora otkriće jedne biblioteke o dugovanjima, od jedne firentinske Židovke, napisane na hebrejskom. Objavljujući tu informaciju R. Emery nadodaje da mu ona omogućava iznošenje zanimljive činjenice: “Ta židovska žena je znala čitati, pisati i računati”.
Jedan od naših ciljeva je da ovde spomenemo druge, isto tako zanimljive slučajeve.

Italija nam je isto tako ostavila jednu drugu ličnost žene lekara, Perne, koja je diplomirala u Fanu 1460. godine. U to su vreme žene negovale samo žene, ali studij medicine je bio posebno dugačak i naučnog karaktera, te uspeh židovskih žena u toj disciplini zaslužuje da bude zabelj
ežen.

To je takođe i zemlja koja nam je ostavila uspomenu na jednu od prvih žena štampara, Estellinu Conat, koja je imala štampariju  u Mantovi godine 1476. U to vreme još nije postojao na hebrejskom izraz koji bi označavao štampariju, i Estellina je nastavila upotrebljavati izraz Kotev “pisati” da bi naznačila svoj rad:
“Ja, Estellina, (žena svog gospodara, mog muža cinjenog Rabina Abrahama Conata, neka bude blagoslovljen decom, i neka dugo poživi, Amen), napisala sam ovu knjigu “Proučavanje sveta”, pomoću mladog Jakoba Levia iz Provanse, iz Tarascona, neka dugo poživi.”


Smernost Estelline prema svom suprugu i “gospodaru” ne moramo smatrati kao izraz podložnosti. Ona dolazi u stvari pre iz jednog patetičnog stila koji nalazimo takođe u jednom pismu koje je također poslala Talijanka, ali ga je verovatno napisao neki pisar iz XIII.veka. To pismo koje Donna Sara upućuje svom mužu Salomonu, i koje je pronađeno u Genizi u Kairu, još i više umnožava komplimente: “Neka veliki mir i veliko blagostanje prate mog gospodara i upravitelja, svetlo mojih očiju, krunu moga čela, moga gospodara i muža, erudita R. Salomona, neka dugo poživi.”

Ali u ovom kratkom spisu koji je napisala Estellina, mi ćemo najviše ceniti njeno profesionalno iskustvo majstora koja, proslavljajući prve korake židovskih žena u moderno vreme, zaključuje našu hronologiju.
Širenjem štamparija, istorija židovskih pismenih žena ulazi u jedno drugo doba gde je njihovo pisanje poticano većim širenjem knjiga na domaćim židovskim jezicima, a u prvom redu na jidišu. Žene će biti sve mnogobrojnije, ponajpre nastavljajući ulagati novac za židovske knjige za muškarce, zatim i one knjige koje su preveli ili su ih pisali pod izričitom upravom žena, a kasnije samo pišući vlastita dela.
Tako je prva knjiga o etici koja je prevedena na jidiš bila posvećena jednoj ženi, Murdi de Ginzburg, koju su opisali kao doktora medicine, a 1544. je objavljen Šmuel Buh, od Lite de Regensburg, prevod u stihovima na jidišu Samuelove knjige, koji će služiti kao uzor mnogobrojnim kasnijim biblijskim prevodima.
Napokon jedna zadnja pionirka, slavna među svim židovskim ženama, Grazia Nasi koja je uložila novac za prvi prevod Biblije na ladino, a koji je objavljen u Ferari 1554. godine. Ona je otvorila put važnim prevodima i tumačenjima Biblije na domaćim jezicima koji će biti melem židovskim ženama do XIX. veka.
Uspoređivane s prvim pismenim ženama drugih monoteističkih vera, Židovke ne predstavljaju ekvivalent niti časnim sestrama, ni predstojnicama samostana ili redovnicama koje su bile među prvim obrazovanim  hrišćankama, a niti onim lepim zarobljenicama odgojenim u muslimanskim haremima za zadovoljstvo muškaraca. Prve pismene žene zabeležene u židovskoj istoriji ostaju savršeno u skladu s ograničenjem i poslovima koje su muškarci od njh očekivali. Nikakvih “Damskih pritužbi” u njihovom pisanju, ili barem ne u tragovima koji su sačuvani do danas. Ipak, iako nam do XV. veka naša današnja saznanja ne dopuštaju da pripišemo pisanje ijedne knjige židovskim ženama, njihov pristup učenju i čitanju, i u manjoj meri pisanju, pokazali su nam se važnijima od onoga što su ostavile na uvid neke od retkih pismenih osoba iz prošlosti za potomstvo.

Stalno se suočavajući s ljubomornom ljubavlju židovskih muškaraca prema Pismu, ovo bi potvrdilo modernu pretpostavku u nedavno izašloj “Istoriji žena Zapada” prema kojoj od srednjeg veka kod žena je “sposobnost čitanja bila verojatno raširenija nego što smo mi spremni prihvatiti.”

Jama i klatno, Edgar Allan Poea

Impia tortorum longos hic turba furores Sanguinis innocui, non satiata, aluit. Sospite nunc patria, fracto nunc funeris antro, Mors ubi...