20. 2. 2017.

Miquel de Cervantes, Don Kihot ( 14,15,16 glava )



Četrnaesta glava

u kojoj je očajnička pesma pokojnoga pastira i druge neočekivane zgode.


GRISÓSTOMOVA PESMA

Kad, okrutnice, već želiš, da se zna
Po svetu u svih jezika i ljudi
Žestina tvoje krute nemiline,
Od pakla ću ja zamoliti, nek mi dâ
Glas bolan, nek se iz žalosnih grudi,
Drukčiji od mog, sve do neba vine,
Nek svud kazuje — da me želja mine —
I golem jad moj, i huda ti dela;
U strahovitu nek besu se ori,
Nek kopa meni, da me ljuće mori,
I ovo srce iz jadnoga tela.
Čuj, slušaj pomno, ali blagih zvuka
Ti nećeš čuti; to je divlja huka,
Što sa dna duše ogorčene moje
Uskriljuje se: ta mahnita buka —
Za tebe muka, meni radost poje.
Rik lavlji strašan; urlik besnog vuka;
Grozovit sikut ljuskavice guje;
Užasna ruka strahotne nemani;
Vrana kad kreči; graktanja zloguka;
Gromovit tutanj besne još oluje,
Što razuzdana po moru se bâni,
Ruk, kada rukne bik već savladani;
Grlice grgut, što sama samuje;
Sova ko vrabac, kad tužna žaluje,
Ćuk kom zavide sve po redu ptice;
Paklenih četa crne tužbalice —
Nek svi iz duše bolne navru moje,
U jedincat glas sad neka se spoje,
Neka s ćutima smešaju se svima,
Jer pričati kanim jad i čemer ljuti,
Te će se čuti s novim glasovima.

Nit oca Taja obale peščane,
Nit uljike uz Betis proslavljeni
Odjeknut neće žalostivom jekom:
Nek jad moj ljuti ori niz te strane,
U dubok ponor, na visokoj steni;
Nek mrtav jezik zbori živim rekom,
U dolji mračnoj, na žalu dalekom,
Gđeno ne viđaš ni čovečije lice,
Kud sunce ne zna nikada da sine,
Il usred divlje zverovske množine,
Sred hranjenika libijske ravnice.
Nek po samoći i pustoši sada
Glas mojeg muklog, mutnog ori jada,
Krutoću nek ti svuda razglasuje:
U naknadu sad za žiće mi kratko,
O jadu svako glase neka čuje.
A prezir mori, strpljivost se ruši,
Čim sumnja grane, kriva ili prava;
Od ljubomora pusti svet gine;
Dug rastanak je zator ljudskoj duši;
Od tebe neće straha zaborava
Odvratit nada sretnije sudbine;
Al ja, oh čudne sudbe nečuvene!
Ja ljubomoran, prezren, rastavljeni
I siguran u sumnji, smrtnoj meni,
U zaboravu što sažiže mene,
U jadu teškom živim: nikada mi
Ni tračak nade ne blista u tami;
Nadu ne žudim, već u svom očaju
Prisežem: ja ću bez nade vekovati,
Uvek tugovati, dok dani mi traju.
Zar jednim mahom duša da mi ćuti
I nadu i strah, kada svojoj stravi
Znam uzroke još kako pouzdane?
Da stisnem oči, ljubomor mi kruti
Iščeznut neće, već svuda se javi
Iz hiljadu rana duše raskidane.
Zar da se vrata neveri u mene
Ne otvaraju širom kad se javlja
Otkriven prezir, a sumnja što mori,
Oh gorke mene! istinom se stvori,
A istina se u laž preopravlja?
Oj ljubomore, zemlje Amorove
Car-gospodaru, u ruke mi ove
Mač dodaj bridak! Prezir što me davi,
Uže nek mi dâ! Al jao! ne tišti —
Sav jad se ništi, ona čim se javi.
Na koncu ja mrem, nada mi se gubi
Da ima smrti ili žića u sreći.
Nek zato navek moja sanja traje.
Ja krstim umnim onog koji ljubi,
I velim: duša koja se uteći
Ljubavi znade, vrh sveg slobodna je.
Još velim svojoj dušmanici da je
Lepa dušom i telom krasna;
Sâm samcat kriv sam njenoj nemilini,
A za sve jade i zlo što mi čini,
U ljubavi je i prava i vlasna.
Tim mišljenjem i užetom debelim
Vreme tužno ja ubrzati želim
U kojem ginem od krutosti tvoje.
Bez palme, venca, nek vetar što kosi,
Sa sobom nosi dušu, telo moje.

Ti, koja meni nepravdom tolikom
Tu pravdaš eto volju belodanu,
Da ne hajem za život omraženi,
Sad razaberi evo jasnom slikom
U mojem srcu preduboku ranu:
Krutoća tvoja na radost je meni,
Premišljat nemoj, ni časkom ne treni,
Rad moje smrti ni časkom ne muti
Nebesa vedra, krasne oči tvoje.
Ne želim da su žrtvom duše moje,
Da tvoja duša pokoru oćuti.
Nad tužnim mojim baš pokaži grobom
Smrt moja da je svečan dan pred tobom.
Al ludost mi je što ovako zborim,
Kad tebi i jest slava što je pojem
Te žiću svojem konac što skorim.
Odmah ovamo, jer vreme će biti,
U veljoj žeđi Tantal neka dođe,
Nek Sizif na put s kamenom se dade,
Neka s jastrebom Titije pohiti,
Iksion neka s kolom svojim pođe,
i Danajkinje mukotrpne mlade —
Svi oni redom neka smrtne jade
Na mene stresu, pa ako se sme
Za očaj nikom tugom tugovati,
Nek pevaju, kad pokrov mi se krati,
pesme barem nujne, bolne, tije.
Nek Cerber, pakla vratar sa tri ždrela,
I s njime četa ta nemanska cela
U kontrapunktu započnu tužan poj:
Ne treba opelo drugo da prati
Onog ko strati s ljubavi život svoj.

I nemoj, pesmo, očajna da tužiš,
Kada se sa mnom jadnim ti razdružiš,
Jer otkud si nikla, znaj da se tobom
I tvojim jadom krepi njena sreća
Te biva veća: ne tuži nad grobom.[96]

       Svide se Grisóstomova pesma svima koji su je čuli, premda čitač reče da mu se čini kao da se ne slaže s onim što se govori i što je on čuo o čestitosti i dobroti Marcelinoj, jer u pesmi jadikuje
Grisóstomo o ljubomornosti, o sumnjama i o rastanku, a sve je to na štetu dobromu i valjanom glasu Marcelinu.
      Na to mu odgovori Ambrosio, jer on je dobro znao najtajnije misli svoga prijatelja:
— Da se, gospodine, okanite ove sumnje, znajte: kad je onaj zlosretnik spevao pesmu, bio je daleko od Marcele, a udaljio se po svojoj volji, da vidi hoće li ga se rastanak dojmiti kao obično. A kako zaljubljeniku u daljini nema ničega što ga ne bi mučilo, i nema sumnje koja ga ne bi obuzimala, tako je i Grisóstoma mučila umišljena ljubomora i sumnja, kojih se bojao kao da su istinite.
Istina je prava što se kazuje o čestitosti Marcele; jedino što je ona kruta i ponosita, i vrlo gorda, ali inače joj ni sama zavist ne zna i ne može naći zamerke.
— Istina je — prisnaži Vivaldo.
      Htede on pročitati i drugi papir što je oteo ognju, ali ga spreči divna prikaza (jer takvom se učinila) koja im iznenada iskrsnu pred očima. Navrh stene pod kojom se kopao grob ukazala se pastirica Marcela, takva krasna da je i nadmašila glas o svojoj krasoti. Oni što je još ne behu videli zagledaju se u nju s divljenjem i ćuteći, a oni što su je već navikli gledati zastanu zaneseni kao i drugi koji je još  nisu videli.
      Čim je opazi Ambrosio, progovori silno razjađen:
— Dolaziš li ovamo, ljuti zmaju ovih planina, da možda vidiš neće li, kad ti budeš tu, opet zakrvariti rane ovoga bednika,koga je tvoja okrutnost rastavila sa životom, ili dolaziš da se razmećeš okrutnim delima zle ćudi svoje, ili da sa toga visa, kao drugi nesmiljeni Neron, gledaš požar zapaljenoga Rima, ili da bahato gaziš nogama ovo nesretno mrtvo telo, kao što je učinila nezahvalna kći oca svojega Tarkvinija? Kazuj brže zašto si došla, ili što bi, jer kako ja znam da su Grisóstomove misli za života
svagda bile pokorne tebi, nastojaću, premda je on mrtav, da te poslušaju svi oni koji su se zvali njegovim prijateljima.
— Ne dolazim ja, Ambrosio, ni za što od onoga što si ti rekao— odgovori Marcela — nego da obranim sebe i objasnim kako su nerazumni oni koji mene krive za nevolju i smrt Grisóstomovu. Zato ja sve vas koji ste ovde molim da me poslušate. Neće trebati ni mnogo vremena ni mnogih reči da razborite ljude uverim o istini. Bog me stvorio, kako vi velite, lepu, i to tako da vas moja lepota
sili na ljubav, te vi ne možete ni kud ni kamo. A za ljubav koju vi meni iskazujete, želite vi, i još iziskujete, da ja vas moram ljubiti. Ja po svojoj prirodnoj pameti, koju mi je Bog dao, znam da ono što je lepo ljudi vole; ali dokučiti ja ne mogu da onaj koji je ljubljen mora zbog toga ljubiti onoga koji ga ljubi zbog lepote. Moglo bi se još dogoditi da onaj zaljubljenik koji ljubi lepotu bude ružan, a
kako je rugoba nemila, ne bi nikako zgodno bilo reći: »Želim te jer si lepa, a ti mene moraš ljubiti iako sam ružan.« No sve ako su jednake lepote, još ne moraju zato biti jednakih želja. Jer ne zaljubljuju se u svaku lepotu: gdekoja lepota veseli oči, ali ne predobiva ljubav!
      Kad bi svaka krasota silila na ljubav i predobivala ju, nastala bi tolika zbrka i mešavina ljubavi da ne bismo znali ni što ćemo ni kako ćemo. Jer ako ima bezbroj lepih bića, mora biti i bezbroj željâ. A kako sam ja čula, istinska se ljubav ne deli, i mora biti od svoje volje, a ne nasilu. Kad je tako, a ja verujem da i jest tako, zašto krivite mene i velite da me ljubite? Ako nije, recite mi: da me Bog nije stvorio lepom, nego ružnom, bi li pravo bilo da se ja tužim na vas što me ne ljubite? Štaviše, trebali biste vi promisliti da nisam ja izabrala lepotu koju imam, nego mi ju je takvu kakva jest dao Bog po milosti svojoj, a ja je nisam iskala ni birala. Zato isto onako kao što zmiju ljuticu ne treba kriviti za otrov koji je u njoj, premda ona tim otrovom mori, jer joj je priroda dala taj otrov, tako ni mene ne treba koriti što sam lepa.
      Lepota je u čestite žene kao sklonjen oganj, ili kao oštar mač: niti oganj žeže, niti mač seče onoga ko mu se ne približi. Poštenje i vrline uresi su duši, bez kojih se telo, sve ako je lepo, ne može lepim smatrati. Ako je dakle ženska čast jedna od onih vrlina koje telo i dušu kite i krase najviše, zašto da tu čast izgubi ona koja je ljubljena zbog lepote, i da se oda volji čoveka koji želi samo sebi da ugodi, te svom silom i veštinom nastoji tu joj čast oteti? Ja sam se slobodna rodila, pa sam se zato da mognem slobodno da živim privolela samoći dalekih krajeva. Drveće po ovim brdima moja je družba, bistra voda u potocima moje je ogledalo, s drvećem i s vodom delim ja svoje misli i lepotu. Ja sam sklonjen oganj i dalek mač. One koje sam zaluđivala licem opamećivala sam rečima, pa ako se želje hrane nadama, ja nisam nikakvu nadu poticala ni u Grisóstomu, ni u drugom ikome, a njega je, može se reći, ubila tvrdokornost njegova, a ne moja okrutnost.
      A što me prekoravaju da su njegove misli bile časne i da sam im se zato trebala privoleti, ja uzvraćam da je on meni i na ovome istom mestu gde mu se sada kopa grob otkrio svoju časnu nakanu, a ja sam mu odgovorila da je meni nakana živeti sama doveka, i jedina će zemlja uživati plodove moje samoće i baštinu moje lepote. Ako je dakle on, ovako odbijen, ustrajan bio onde gde mu nema nade i tvrdoglavo plovio protiv vetra, je li ikakvo čudo što se utopio u moru lude strasti svoje? Da sam ga zavaravala, bila bih lažljivica; da sam mu ugodila, učinila bih bila protiv najbolje svoje nakane i odluke. Dodijavao mi kada sam ga odbila, očajavao iako ga nisam mrzila; rasudite sada, je li pravo da za njegovu nevolju budem krivljena ja! Neka jadikuje onaj koji bude prevaren; neka očajava koga izneveri obećanje i nada; neka se uzda u mene koga ja zovnem; neka se ponosi kome se ja odam, ali neka me ne krsti okrutnom ni ubilicom onaj komu ja ne obećavam, koga ja ne mamim, ne zovem i ne predajem mu se. Bog mi do danas nije još dosudio da ljubim, a da se ja sama nakanim, nisam voljna.
       Ovo javno očitovanje neka bude na korist svakome od onih koji me saleću, te neka se zna odsad, ako ko bude umro zbog mene, da nije umro od ljubomornosti ni od nesreće, jer ko nikoga ne ljubi, ne može nikoga ni na ljubomornost navesti, a objašnjenje se ne sme smatrati preziranjem. Ko mene krsti krutom i zmajem, neka se mene štetne i zle okani; ko me krsti nezahvalnom, neka mi se ne dodvorava; ko mi veli da ga od ponosa ne poznajem, neka ni on ne zna mene; ko me zove okrutnom, neka ne ide za mnom; jer ova kruta, ovaj zmaj, nezahvalnica, okrutnica, ova ponosna koja nikoga ne poznaje, neće ih ni tražiti, ni služiti, ni znati, ni slediti nikako.
      Ako je Grisóstoma ubila nesuzdržljivost i smiona želja, zašto da bude krivljen moj čestiti postupak i opreznost? Ako se ja družim s drvećem i čuvam svoju čast, otkuda je kani upropastiti on, koji želi da ju ja među svetom uščuvam? Ja imam, znate i sami, svoje bogaštine, i ne gramzim za tuđom; ja sam slobodna i nisam se voljna pokoriti; niti koga ljubim, niti mrzim; niti ovoga varakam, niti onoga zaokupljam; niti se s ovim šalim, niti se s onim nestašim. Nedužni razgovori s devojkama po ovim selima i briga o mojim kozama zabava je meni. Moje su želje omeđene ovim brdima, pa kad izlaze odatle, promatraju one krasotu nebesku, jer tim putem stupa duša prvomu svojem prebivalištu.

     Tako reče, te i ne čekajući da joj išta odgovore, okrenu im leđa i nestade u najgušćoj guštari obližnjega brda, a svi koji tome pribivahu ostadoše u čudu i od bistrine i od lepote njene. Nekoji od
njih, koje je ljuta strela krasnih očiju njenih ranila, htedoše za njom, ne mareći za jasnu opomenu. Kad to vide don Quijote, učini mu se da je sada prilika viteškom delu da pritekne upomoć devicama u nevolji, pa on prihvati mač svoj za balčak, te sve upozori oštrim glasom:
    — Ni živa duša, od kojega god staleža i stanja da je, neka se ne usudi krenuti za krasnom Marcelom, jer će svakoga stići kazna ljute nemilosti moje! Ona je jasnim i dovoljnim razlozima dokazala da je
malo kriva ili nikako i nije kriva smrti Grisóstomovoj, te kako i ne sanja da bi udovoljila željama ikojega od zaljubljenikâ. Zato je pravo da je niko ne sledi i ne progoni, nego da bude štovana i
cenjena od sviju dobrih ljudi na svetu, jer ona pokazuje da je jedina na svetu koja po ovakvu čestitom načelu živi.
       Ili zbog tih pretnji don Quijotovih, ili zato što im Ambrosio reče da im valja završiti što duguju dobromu prijatelju, nijedan se pastir ne maknu i ne ode odande dokle god nije grob bio iskopan i
papiri Grisóstomovi spaljeni, te telo njegovo položeno u grob, uz mnoge suze sviju uokolo. Poklope grob golemim kamenom, dok ne bude isklesana ploča koju Ambrosio, kako veli, kani naručiti, a na
nju će napisati ovakav grobni spomen:

U toj hladnoj sniva raci
Zaljubljenik snom mrtvaca,
Beše pastir kod ovaca,
Zla ga ljubav amo baci.
Smrt nemilu zada ovu
Krasotica nesmiljena,
Da još bude proširena
Vlast nasilju Amorovu.

     Onda oni saspu na grob mnogo cveće i granje, pa svi izjave sućut pokojnikovu prijatelju Ambrosiju i rastanu se s njim. Isto tako učine Vivaldo i njegov drug, a don Quijote oprosti se sa svojim ugosnicima i s putnicima. Putnici ga pozovu da pođe s njima u Sevilju, jer taj je grad jako pogodan ako tražiš pustolovine: onde ih u svakoj ulici i za svakim uglom ima više nego igde. Zahvali imdon Quijote na obavesti i na volji što mu kane ugoditi, ali im uzvrati da zasad ne namerava i ne može u Sevilju dokle god ne pročisti ove planine od razbojnikâ i lupežâ, jer se govori da oni ovuda vrve.  Kad mu putnici razaberu tu dobru odluku, ne htedoše više navaljivati, nego se još jednom oproste pa se rastanu s njim i nastave svoj put, na kojem im beše napretek razgovora, i o istoriji Marcelinoj i Grisóstomovoj, i o don Quijotovim ludostima. A on odluči potražiti pastiricu, te joj se ponuditi da joj posluži čime god može. No nije se dogodilo kako je on mislio, kao što se dalje priča u ovoj istinskoj pripovesti, kojoj se ovde završava drugi deo.

Petnaesta glava


u kojoj se priča nemila zgoda kako se don Quijote sukobio s nekim bezdušnim konjarima.


     Pripoveda učeni Cide Hamete Benengeli da je don Quijote, kad se rastao sa svojim ugosnicima i sa svima koji su bili na Grisóstomovoj sahrani, krenuo s perjanikom u onu istu guštaru kamo je video da se uputila pastirica Marcela. Tom su guštarom prolazili više od dva sata i tražili na sve strane, ali nisu mogli Marcele naći, nego onda stignu na travnu livadu kraj koje teče miran, hladan potok, pa ih to privuče da onde provedu podnevnu žegu, koja će baš pripeći. Sjašu don Quijote i Sancho, puste magarca i Rocinanta neka po volji pasu, a oni se prihvate bisaga, pa u slast, u dobru miru i prijateljstvu, pojedu gospodar i sluga što u njima nađoše.
     Nije se pobrinuo Sancho da Rocinanta sputa, jer predobro zna da je miran i nimalo uspaljiv, te ga sve kobile s pašnjakâ u Córdobi ne bi mogle navratiti na nevaljalštinu. No slučaj i vrag (jer ni on ne spava svagda) navratio u tu dolinu neke konjare, koji pasu stado galjeških malína, a njima je navada otpočivati u podne s konjima gdegod gdje ima paše i vode; to pak mesto gde se zatekao don Quijote beše kao stvoreno za konjare. Sluči se onda te Rocinante nameri pozabaviti se s gospođama kobilama: čim ih je nanjušio, okani se svagdanjega svojega koraka i navike, pa i ne pitajući gospodara, krene i dokaska onamo da se izdovolji s njima.  Ali kobilama je, čini se, više bilo do paše nego do koječega, te ga one dočekaju i zubima i potkovanim kopitima, i još tako da mu je puknuo kolan i on ostao rasedlan, gol. No najgore ga zlo pogodi kad su konjari opazili kakvo on nasilje čini njihovim kobilama, pa pritrčali s ćulama i tako ga izmlatili da su ga izubijana na tlo svalili.
    U taj mah stignu, sasvim zasopljeni, don Quijote i Sancho, koji su videli kako je Rocinante izgruhan, te će don Quijote Sanchu:
— Koliko ja vidim, prijatelju Sancho, ovo nisu vitezovi, nego fukara i kukavan ološ. Velim ti ovo zato što mi bogme smeš pomoći da dolično osvetim sramotu koja je pred našim očima nanesena Rocinantu.
— Kakvom vražjom osvetom da se osvetimo — odvrati Sancho — kad njih ima više od dvadeset, a nas smo samo dvojica, pa možda i nismo, nego samo poldrug.
— Ja vredim za stotinu — odgovori don Quijote.
    Ne reče ni reči više, nego pograbi mač i navali na konjare. Isto tako učini i Sancho, podjaren i pokrenut gospodarovim primerom. I odmah don Quijote opatrnu jednoga takvim udarcem da mu je rasekao kožuh i priličan komad ramena.
      Kad konjari vide da ih ta dva sama čoveka tako mlate, a njih je toliko, pritrče sa svojim ćulama, okruže njih dvojicu i stanu ih gruhati sa silnom žestinom i besom. Sancha odalame dvaput i svale
ga na zemlju, a isto tako bude i don Quijotu, te mu nije pomogla ni veština ni srčanost. Sreća ga nanese da je pao do nogu Rocinantu, koji još nije bio ustao. Tolik bijaše bes s kojim su mlavile ćule u
tim surovim srditim rukama. Kad onda konjari vide koliko su čudo počinili, svitlaju brže stado i krenu opet dalje, a naša dva pustolova ostadoše jadna lika i još jadnije volje.
      Prvi se prenu Sancho Panza. Opazio on da je ukraj gospodara, te progovori slabim i nevoljnim glasom:
— Gospodaru don Quijote! Ah, gospodaru don Quijote!
— Što bi, brate Sancho? — zapita don Quijote isto onakvim zbabanim i bolnim glasom kao i Sancho.
— Ja bih, ako bi moglo biti — odgovori Sancho Panza — da mi date dva-tri gutljaja onoga napitka Paravragova, ako vam je tu pri ruci. Možda će koristiti izlomljenim kostima, kao što koristi ranama.
— Kamo sreće naše da ga ja nesretnik imam sa sobom! — zakuka don Quijote. — Ali ja ti se, Sancho, kunem verom skitnika viteza da neće proći ni dva dana, samo ako sudbina ne dosudi
drukčije, i ja ću ga imati u rukama, tako mi ruke ne usahnule.
— Za koliko dana mislite vi, gospodaru, da ćemo moći micati noge? — zapita Sancho Panza.
— Što se mene tiče — odvrati izmlaćeni vitez don Quijote — ne bih znao uglaviti rok. No ja sam skrivio sve, jer sam se latio mača protiv ljudi koji nisu oviteženi vitezovi kao što sam ja, pa zbog toga
što sam prekršio viteške zakone dopustio je bog bitaka da ovako budem kažnjen. Zato, Sancho Panza, treba da zapamtiš što ću ti reći sada, jer to je za veliko dobro nama obadvojici: kad opaziš da nas
onakav ološ sramoti, ne čekaj da se ja mača mašim i udarim na njih, jer ja to neću nipošto učiniti, nego se ti lati svojega mača i kazni ih po miloj volji. Ako njima na pomoć dolete vitezovi, ja ću znati tebe odbraniti i na njih navaliti svom snagom, jer ti si već dosad razabrao po hiljadama  znakova i dokaza kolika je jakost ove moje junačke ruke.

        Tako se ponio jadni vitez zato što je svladao hrabroga Viskajca. No savet se gospodarov ne svide Sanchu Panzi, te on morade odgovoriti:
— Gospodaru, ja sam čovek miroljubiv, blag, tih i znam otrpeti svaku uvredu, jer imam ženu i decu, koju moram izdržavati i hraniti. Zato, milostivi gospodaru, da i vi znate, jer zapovedati vam ne mogu: nipošto se ja ne laćam mača, ni na prostaka ni na viteza, pa ja evo pred Božjim licem praštam odsad svaku krivicu koju mi je iko učinio, ili će učiniti, ili koju mi je ko mogao učiniti, ili bi mogao sada učiniti, ili će učiniti, bila to visoka ili niska ličnost, bogataš ili siromah, plemić ili običan čovek, a ne odbijam nikoji stalež ni stanje.
        Kad je to saslušao gospodar njegov, odgovori mu:
— Samo da mi je više daha, te da mogu malko lakše govoriti, i da mi ikoliko jenja bol u ovome rebru, ja bih tebi, Sancho, dokazao koliko se ti varaš. Čuješ, grešniče: ako nam sreća, koja nam dosad
svagda bijaše protivna, zapuhne povoljnim vetrom i nadme jedra naših želja, da sigurno i bez ikakve smetnje stignemo u luku na kojem od onih otoka što sam ti obećao, pa ako taj otok osvojim i
tebe učinim gospodarom nad njim, što ćeš ti onda? Ta ti ćeš mene sprečiti, i zalud mi muka, jer niti jesi vitez niti hoćeš da budeš, niti si junak i voljan svetiti se za uvrede i braniti svoju vlast. Jer treba da znaš, u kraljevinama i pokrajinama koje su istom osvojene žitelji nisu nikada osobito mirne ćudi, niti su toliko uz novoga gospodara da ne bi bilo straha neće li oni pokrenuti prevrat, da izmene prilike
i opet, kako se veli, okušati sreću. Novi gospodar mora dakle imati pameti da zna vladati, i srčanosti da napada i da se brani u svakoj zgodi.
— U ovome što nam se danas dogodilo — reći će Sancho — voleo bih imati onu pamet i onu srčanost koju vi spominjete; ali vam se kunem verom čoveka siromaha da više ginem za melemom nego za razgovorom. Pogledajte, gospodaru, hoćete li vi moći na noge, pa da pomognemo Rocinantu, premda ne zaslužuje, jer on i jest glavni krivac ovomu mlaćenju. Nikada se ne bih tomu nadao od Rocinanta, jer sam njega smatrao za takvo čisto i miroljubivo stvorenje kakvo sam i sâm. Ta pravo vele da mnogo vreme mora proteći dok upoznaš svet, i da ništa u tom životu nije pouzdano. Ko bi i rekao da će nakon onih silnih bubotaka kojima ste vi počastili onoga nesretnoga viteza, udariti odmah ovoliki pljusak batina i nama se na leđa oboriti?
— Tvoja su leđa, Sancho — priklopi don Quijote — još i stvorena za ovakvu oluju, ali moja su odrasla u belom, finom holandskom platnu, pa je jasno da će ljuće osetiti bol u onakvoj nezgodi. I kad ja ne bih mislio... što velim: mislio! kad ja ne bih sasvim pouzdano znao da uz junački posao svagda idu neugodnosti i nevolje, voleo bih odmah da umrem od puke ljutine.
      Na to mu odgovori perjanik:
— Gospodaru, ako je od viteškoga posla ovakva berba, molim vas da mi kažete dolaze li te nezgode često ili samo u nekim rokovima, jer meni se čini da mi nakon ove dve berbe ne bismo bili spremni još i za treću, ako nam Bog, po svojem beskrajnom milosrđu, ne pritekne upomoć.
— Znaj, prijatelju Sancho — odvrati don Quijote — da je život skitnikâ vitezova izvrgnut hiljadama opasnosti i nesreća, ali je zato, ni manje ni više, nego baš u njihovoj vlasti da se zakralje i zacare,
kao što su mnogi i različiti vitezovi pokazali, a ja im svima istorija dobro znam. Da mogu od bolova, ja bih ti odmah pričao o nekojima koji su se jedino po hrabrosti svoje ruke popeli do onih visokih
dostojanstava koja sam spomenuo, a i oni su sami zapadali i pre i kasnije u svakakve nezgode i nevolje. Junački je Amadis od Galije pao pod vlast krvnoga neprijatelja svojega, čarobnjaka Arcalausa, te se pouzdano priča da ga je ovaj, kad ga je zasužnjio, privezao uza stub u dvorištu pa mu odudarao više od dvesta udaraca konjskim vođicama. Jedan neznani pisac, no kojemu se može verovati, priča kako je zarobljen Vitez od Feba: u nekom mu se zamku pod nogama otklopila vrata, pa kad je propao u dubok ponor pod zemljom, svezali mu noge i ruke te mu uštrcali takozvani klistir od vode snežanice i peska, a to mu je jako jurnulo u glavu, i da mu u silnoj nevolji ovoj nije priskočio upomoć neki veliki mudrac, prijatelj njegov, ljuto bi nastradao jadni vitez. S tolikim valjanim ljudima
mogu dakle i ja biti, jer oni su bili gore obruživani nego što sada obružuju nas. Želim, Sancho, da znaš: rane zadane oruđem koje se slučajno nađe u rukama, ne kaljaju; tako stoji u zakoniku
dvobojskom i piše izrekom: ako cipelar udari koga kalupom koji mu je u ruci, premda je taj kalup uistinu od drveta, ipak se neće reći da je nadrvario onaj koji je udaren. Velim ti ovo zato da ne bi mislio kao da smo mi osramoćeni time što smo u tučnjavi izmlaćeni, jer oružje kojim su nas ti ljudi napali i izmlavili bile su samo ćule, a niko od njih, koliko se ja sećam, nije imao mača, sablje ni bodeža.
— Nisam imao kada — odvrati Sancho — ni da pogledam čestito, jer tek što sam se latio kusture, a oni mene već stali krstiti svojim toljagama i odmah me ovamo svalili. Ne tarem ja sada glavu i ne premišljam jesu li one batine bile bruka ih nisu, nego mene peče bol od bubotaka, jer njih ja ne mogu zbrisati ni s pameti ni s leđa.
— Bilo što bilo, znaj, brate Panza — odvrati don Quijote — da nema spomena kojega ne bi vreme izbrisalo, ni bolova koje ne bi smrt dokrajčila.
— A zar i može biti gore nesreće od one — priklopi Panza — koja pričekuje da je vreme dokrajči i smrt zbriše? Ako je ova naša nevolja od onih koje se leče sa dva-tri melema, ni pô jada; no meni
se sve nekako čini da će našu nevolju slabo okrpiti svi melemi iz bolnice.
— Kani se ti toga i trgni se iz nemoći — reče mu don Quijote — a i ja ću, pa da pogledamo kako je Rocinantu, jer meni se čini da on jadnik nije baš najmanji deo izvukao u ovoj nevolji.
— Nije ni čudo — odvrati Sancho — kad je i on skitnik vitez. Samo se ja čudim kako je moj magarac ostao čitav i niko ga ni opuknuo nije, a nama su sve pucala rebra.
— U svakoj nezgodi sreća otvara vratašca, da mogneš doskočiti — napomene don Quijote. — Velim zato što će mi ovo živinče moći sada odmeniti Rocinanta i odneti me odavle u koji zamak, da onde lečim rane. Takvo mi jahanje i neće biti na bruku, jer ja se sećam, čitao sam da je onaj stari dobrijan Silen, odgojitelj i učitelj veselog boga smeha, kad je ulazio u grad od sto vrata, jahao sasvim blažen na prekrasnu magarcu.
— Bit će istina da je on jahao onako kako vi, gospodaru, velite — uzvrati Sancho — ali velika je razlika jahati ili prevaliti se preko magarca kao vreća gnoja.
Na to mu odgovori don Quijote:
— Rane zadobivene u boju nè mânjê čast, nego je većaju. Zato ti meni, prijatelju Panza, ne odvraćaj ništa više, nego, kako ti već rekoh, ustani koliko možeš i digni me po miloj volji svojoj na magarca, pa da krenemo odavde dok nije zapala noć te nas u ovoj pustoši zatekla.
— Ta čuo sam, gospodaru, kako ste kazivali — reći će Sancho — da mnogi skitnici vitezovi najviše noći u godini prespavaju u pustoši i na osami, i to im je veliko zadovoljstvo.
— To je onda — odvrati don Quijote — kad oni ne mogu dalje, ili kad su zaljubljeni. Istina je, bilo je vitezova koji su znali na steni, na žegi, u hladu, u nepogodi stajati po nekoliko godina, a njihova odabranica nije o tom ni sanjala. Jedan je od njih bio Amadis, koji se prozvao Beltenebros, te je na Sirotoj steni proživeo, ne znam već ni sam posve sigurno i točno, ili osam godina ili osam meseci; nisam pravo zapamtio, samo znam da je on onde okajavao nešto što je nažao učinio gospođi Oriani. Ali manimo se toga, Sancho, pa ded se požuri dok nije i magarca snašla kakva nezgoda, kao što je zadesila Rocinanta.
— Dobesa, samo bi nam još to trebalo! — uplaši se Sancho.
Zajaukne trideset puta, uzdahne šezdeset puta, opsuje i prokune sto i dvadeset puta onoga koji ga je ovamo dovukao, pa ustane, ali se nije mogao uspraviti, nego se zgrbio nasred puta kao turska
sablja. Uza svu muku osedla on magarca, koji je danas, na ovakvoj velikoj slobodi, bio malko odlunjao. Digne onda Rocinanta, a da je taj imao jezik, kojim bi se potužio, jamačno ne bi zaostao ni za Sanchom ni za gospodarom. Naposletku Sancho natovari don Quijota na magarca, za ovoga pripne Rocinanta, povede magarca na povodu i krene otprilike onamo gde misli da je cesta. A sudbina, koja sve s dobra na bolje  navraća, nameri njega, pre nego što je i milju prevalio, na cestu, i na cesti on ugleda krčmu, koju njemu za jad, a sebi na radost, uze don Quijote smatrati za zamak. Tvrdi Sancho te tvrdi da je krčma, a gospodar njegov da nije, nego dvor, zamak. Prepirka se otegne i oni stignu onamo dok još prepirku završili nisu, pa tako Sancho, ne istražujući dalje, uđe s celom svojom povorkom.


Šesnaesta glava

Šta se bi tromu vitezu dogodilo u krčmi koju je on smatrao dvorom.

       Kad krčmar ugleda don Quijota prevaljena preko magarca, zapita Sancha kakva mu je nevolja. Sancho odgovori da nije ništa, nego je samo pao sa stene i malko izgruhao rebra. Krčmar je imao
ženu drukčije ćudi nego što su obično žene u onom zanatu. Bila je od prirode blaga i žalila bližnjega u nesreći. Dolete ona odmah da vida don Quijota, te naredi svojoj kćeri, jako lepoj devojci, neka
joj pomogne njegovati gosta.
     U toj je krčmi služila sluškinja iz Asturije, široka lica, plosnate glave, zatubasta nosa, s jednim okom škiljavim, a i s drugim slabo zdravim. No zato joj telo beše lepo, te je naknađivalo druge
mane: od glave do pete nije merila ni sedam pedalja, a ramena joj telu nešto preteška, te su je silila da u zemlju gleda više nego što mari. Ta lepojka sluškinja pomogne dakle devojci, i njih dve prostru don Quijotu prilično lošu postelju na tavanu, kamo se nekoć, vidi se jasno, spremala mnogo godina slama. Onde se nastanio i neki mazgar, a postelja mu bila malo podalje od postelje našega don Quijota. Bili to sami pokrovci i sedleni jastuci s njegovih mazga, ali je opet bolji ležaj bio nego u don Quijota, koji je imao samo četiri hrapave daske na dva nejednaka podvalka, strunjaču, tanku kao ponjava, punu gvala, pa da se kroz derotine ne promalja vuna, mislio bi po tvrdoći, kad pipneš, da je šljunak, i imao naposletku dve prevlake, kao da su od one kože sa štita, i pokrivač kojemu bi mogao konce prebrojiti i nijedan ne bi promašio.
       Na tu vrašku postelju legne don Quijote, a krčmarica ga i njena kći odmah izlepe melemima od glave do pete, pri čemu im je svetlila Maritornes, kako se ona Asturkinja zvala. Krčmarica, kako
mu je lepila meleme, opazi na don Quijotu masnice, pa reče kako joj se čini da se gost nije ugruhao nego je izgruhan.
— Nije on izgruhan — odvrati Sancho — nego su po steni bili sami šiljci, izbočine i grbine, pa je svagde stekao po modricu.
Onda još priklopi:
— Uredite vi to, gospođo, tako da preostane nešto kučina; jamačno će ustrebati komu, jer i mene malko bole križa.
— Onda ste valjda i vi pali? — zapita krčmarica.
— Nisam pao — odgovori Sancho Panza — nego kad sam video da mi je gospodar pao, strašno sam se preplašio, i sve me zabolelo, kao da su mi opalili hiljadu  vrućih.
— Može to biti — potvrdi mu devojka — jer i meni se često događalo te sanjam da padam sa zvonika i nikako ne mogu dolje na zemlju stići, a kad se probudim, izmlavljena sam i sva izlomljena, kao da sam zbilja pala.
— To i jest onaj bes, gospođice — odvrati Sancho Panza; — ja nisam ništa sanjao, bio sam budniji nego što sam sada, a modrica sam stekao gotovo koliko i moj gospodar don Quijote.
— Kako se zove taj vitez? — zapita Asturkinja Maritornes.
— Don Quijote od Manche — odgovori Sancho Panza; — on ti je vitez pustolov, i to od najboljih i najhrabrijih koji su od pamtiveka viđeni na svetu.
— Što je to vitez pustolov? — zapita sluškinja.
— Zar si ti današnja na svetu te ni to ne znaš? — odvrati Sancho Panza.
— Znaj dakle, sestro moja, vitez pustolov takvo je stvorenje koje, dok trepne, bude izmlaćeno ili se zacari: danas je najnesretnije i najjadnije biće na svetu, a sutra će imati dve-tri krune i kraljevine da ih pokloni svojemu konjušaru.
— Kad ste vi konjušar takva valjana gospodara — zapita krčmarica — kako je to da vi niste stekli barem grofoviju?
— Još je prerano — odgovori Sancho — jer istom je mesec dana kako smo krenuli za pustolovinama, i još nismo naišli na zgodnu. A često biva i to da jedno tražiš a drugo nađeš. Zaista, ako moj gospodar don Quijote ozdravi od te rane ili pada, i ja od toga ne obangavim, ne dam ja ono čemu se nadam ni za najbolju titulu u Španiji.
       Sav je taj razgovor don Quijote pozorno slušao, pa on sedne na postelji, kako već može, uzme krčmaricu za ruku i rekne joj:
— Verujte mi, krasna gospođo, pod sretnom ste se zvezdom rodili, kad vam je suđeno u svojem dvoru dočekati moju osobu. Ja ne hvalim sebe, jer se veli: ko se hvali, sam se kvari, no moj će vam
perjanik reći ko sam. Samo vam velim da ću doveka pamtiti uslugu koju ste mi iskazali, i hvaliti vam dokle god živim. A da nije dobri Bog odredio da ja budem ovako odan i pokoran zakonima
ljubavi i očima one nemile krasotice kojoj samo šaptom izgovaram ime, oči ove krasne gospođice zagospodarile bi mojoj slobodi.
              Krčmarica i kći njena, i čestita Maritornes, zapanje se slušajući govor skitnika viteza, jer su ga razumele isto toliko kao da govori grčki. Jedino su razabrale da je sve to neka ponuda i laskanje. No kako nisu navikle na ovakav razgovor, stanu ga gledati i čuditi mu se, te im se on učini sasvim drukčijim nego što su ljudi koje one znaju. Zahvale mu dakle krčmarskim rečima na ljubaznosti te odu, a Asturkinja Maritornes uzme vidati Sancha, komu je to bilo isto onako potrebno kao što i gospodaru.
     Mazgar je s tom Maritornes ugovorio da će se noćas njih dvoje pozabaviti, a ona mu je tvrdu rieč zadala da će doći k njemu čim poležu gosti i pozaspe gospodari, pa će udovoljiti njegovoj volji
koliko god želi. A priča se o toj dobroj devojci da ona nikada ne bi pogazila reč, sve da ju je dala u šumi i bez ikakvih svedoka, jer se smatrala plemkinjom; ipak joj nije bila sramota služiti, nego je
govorila da su je nesreće i nezgode na to naterale. Tvrdi, niski, jadni i kukavni ležaj don Quijotov bio je usred ruševne staje kojoj se kroz krov vide zvezde; do njega je Sancho priredio ležaj od rogožine i pokrovca, koji kao da i nije bio vunen, nego konopljan. Iza njihovih ležaja beše postelja mazgarova, nameštena, kako je već rečeno, od pokrovaca i od cele opreme dvaju najboljih njegovih mazgi. Imao ih on dvanaest, sve samih sjajnih, ugojenih, izvrsnih mazgi, jer je bio jedan od najbogatijih mazgara arevalskih, kako kazuje pisac ove istorije, koji ga napose spominje, budući da ga je dobro znao: vele da je u nekom srodstvu bio s njim. Uopšte je Cide Hamete Benengeli bio pisac veoma brižan i tačan u svemu, a vidi se po tome što ne prešućuje spomenutih sitnica, ma koliko neznatne i ništave bile. Trebali bi se zato ugledati na njega ozbiljni
istoričari, koji nam događaje pričaju tako kratko i zbijeno da ih jedva dospevamo i okusiti, a ono što je najglavnije izostavljaju od nemarnosti, zlobe i neznanja. Slava i dika zato piscu Tablanta od
Ricamonta i one druge knjige, u kojoj se pričaju dela grofa Tomillasa, pa još sa koliko se tačnosti opisuje sve!
        Pošto je dakle mazgar otišao k mazgama i dao im drugi obrok, pruži se on na svoje pokrove i uzme čekati da mu dođe ona veoma tačna Maritornes. Sancho je, izlepljen melemima, ležao na postelji i trudio se da zaspi, ali nije mogao od bolova u rebrima. A i don Quijote, od istih takvih bolova u rebrima, ne zaklapa očiju, kao zec.Sva se krčma stišala, i nije u svoj kući bilo druge svetlosti nego od svetiljke što visi i gori u predvorju.

         Ta divna tišina i one misli što našega viteza svagda navode na zgode koje se na svakom listu pričaju u knjigama, začetnicama njegove nesreće, zanesu ga u jednu od najneobičnijih ludosti što se i zamisliti može. Umislio on da je stigao u nekakav slavan zamak (jer, kako je već rečeno, njemu se zamkom čini svaka krčma u koju se svrati), a krčmarova mu se kći pretvorila u kćer vlastelina toga zamka, te se ona, svladana njegovom ljubaznošću, zaljubila u njega i obećala mu da će noćas, tajom od roditeljâ, doći njemu i podobro vreme proležati s njim. Tu on tlapnju, koju je sâm smislio, uzme smatrati istinom i zbiljom u koju je zapala njegova čast. No u srcu odluči da se neće izneveriti svojoj vladarici Dulcineji od Tobosa, sve da sama kraljica Ginebra i njena dama Quintañona iskrsnu pred njim.
      Dok je on premišljao o tim ludorijama, bude vreme i sat (a njemu zao čas) da dođe Asturkinja, te ona, u košulji i izuvena, s kosom skupljenom pod ćepicu od parheta, tihim i opreznim koracima uđe onamo gde su njih trojica, da potraži mazgara. No tek što će ona na vrata, začuje nju don Quijote, te on, unatoč svim melemima i bolovima u rebrima, sedne na postelju i raskrili ruke, da dočeka svoju krasotu devojku. Asturkinja, koja je čedno i tiho stupala, te rukama pred sobom tražila svojega miljenika, nabasa na ruke don Quijota, pa joj on čvrsto uhvati ruku za zglavak, privuče je k sebi i posadi na postelju, a ona se ne usudi ni pisnuti. Opipa joj on odmah košulju, koja je bila kruta kao ponjava, ali se njemu učini da je najfinije i najtanje platno. Na rukama joj bilo nekoliko nizova
staklenih koralja, no njemu se u mraku prikaže skupocjeni biser s Istoka. Vlasi, koje su joj nekako nalik na konjsku grivu, njemu behu kao niti najblistavijega arapskoga zlata što svojim sjajem
pomračuje i sunce. A dah njen, što zaudara na hladno meso što je prestojalo noć, njemu se učini slatkim, balzamskim mirisom iz njenih usta. Ona mu se napokon javi na pameti u onakvoj slici i
prilici kako je u svojim knjigama čitao o nekoj princezi, koja sa svim tim čarima što ih spomenusmo dolazi k ljuto ranjenom vitezu koji je njenu ljubav zadobio. I takva je slepoća zaokupila jadnoga
viteza da ga nije razdrmao ni dodir, ni dah, ni drugo koješta na dobroj devojci, od čega bi se smučilo čoveku koji nije mazgar, nego mu se činilo da je ogrlio božicu krasote. Drži on nju dakle čvrsto, pa joj govori zaljubljenim, tihim glasom:
— Želeo bih da sam mogućan, uzvišena i krasna gospođo, dolično vam uzvratiti milost koju ste mi iskazali kad ste mi se javili u velikoj krasoti svojoj. Al sudbina, koja navek progoni čestite ljude, bacila me na ovaj ležaj, gde ležim tako izmlaćen i izlomljen da ne bih mogao, sve da sam i voljan, udovoljiti vašoj želji. Štaviše, ovoj se nemogućnosti pridružuje još jedna druga i veća, a to je tvrda
vera koju sam zadao neprispodobivoj Dulcineji od Tobosa, jedinoj gospodarici mojih najtajnijih misli. Da me to ne preči, ne bih ja bio takav glupi vitez da bih uludo propustio ovu sretnu priliku u koju me vaša velika dobrota navela.
     Maritornes trne, i hladan je znoj probija što je don Quijote tako drži, pa ona i ne razume i ne pazi što on čepljuska, nego se i bez ijedne reči otima. A čestiti mazgar, koji je od svoje zle pomame
budan, čuo je ljubu čim je na vrata ušla, pozorno je slušao sve što joj don Quijote govori, pa od ljubomore da mu se Asturkinja ne bi, za volju drugomu, izneverila, primaknuo se bliže don Quijotovoj postelji i pritajio, da vidi čemu su te reči kojih on ne razumije. Kad vide kako je devojka upela da se otme, a don Quijote je svom silom drži, dozlogrdi mu šala, te se on razmahnu i grunu
zaljubljenoga viteza tako strahovito pesnicom po jadnim čeljustima da mu je iz usta krv briznula. Ni to ne bi dosta, nego mu skoči na rebra pa ga kao na vršaju izgazi svega. Kako je postelja bila slaba i
na labavu podnožju, nije mogla podneti još i mazgara, nego se provali. Od toga se silnoga gromota probudi krčmar i odmah pomisli da će to biti neko Maritornino maslo, jer ju je zvao a ona se nije
odazvala. S tom on sumnjom ustane, upali svetiljku i pođe onamo odakle čuje kavgu. A kad devojka vide da joj dolazi gospodar, zlovoljan i ljut, sva se uplašena i zbunjena zavuče u postelju Sanchu
Panzi, koji je već bio zaspao, pa se tako uza nj zgrči i sklupča. Uđe krčmar i zavikne:
— Gde si ti, droljo? Znam ja da si ti sve zamesila!
       Uto se probudi Sancho, pa kad oseti na sebi teret, pomisli da ga mòra mori, te se počne razmahivati pesnicama i pogodi nekoliko puta Maritornu. A ona se, čim ju je zabolelo, okani stida te uzvrati Sanchu toliko bubotaka da se, hoćeš-nećeš, razdremao. On opet, kad je video što se s njime zbiva, a ne zna od koga je, uzme se braniti, uhvati se s njom ukoštac, pa se među njima zametne
najžešće i najzgodnije tezmanje na svetu. Uza svetlost razabere mazgar što je i kako je njegovoj ljubi, okani se don Quijota i pritekne njoj upomoć. Isto tako učini i krčmar, ali s drukčijom namerom: nakan je platiti devojci, jer sudi: ona je jamačno skrivila svu tu gungulu. Pa kako se veli: starac babu, baba mačku, mačka miša, uzeo lupati mazgar Sancha, Sancho devojku, devojka njega, krčmar devojku, i svi prionuli tako žestoko da ni časkom ne zastaju. I još htede sreća da se krčmaru ugasi svetiljka, te se oni u mraku svi sklupčali i mlate se bez smilovanja, pa kuda zvizne pesnica, odmah kvrga skače.
      Slučajno je te noći bio na noćištu jedan oružnik takozvanoga staroga toledskog Svetog bratstva. Kad on začuje neobičnu graju i tučnjavu, uhvati svoj kratki štap i limenku s ispravama, uđe u mraku onamo i zavikne:
— Mir, u ime zakona! Mir, u ime Svetoga bratstva!
     Odmah naiđe na izbubanoga don Quijota, koji je onesvešten ležao na svojoj razvaljenoj postelji, a lice upro uvis. Uhvati ga za bradu i poviče: »U ime zakona«! No kad opazi da se onaj koga je
zgrabio niti kreće niti miče, pomisli da je mrtav i da su mu ovi drugi ubice, te se u toj sumnji uzviče još jače:
— Neka se zaključaju vrata na krčmi! Pazite da niko ne izmakne, jer ovde su ubili čoveka!
     Taj ih uzvik sve zaplaši, i svako se okani tučnjave kako ču taj glas. Odšulja se krčmar u svoju sobu, mazgar na svoje pokrovce, devojka u svoju izbicu. Samo se nesretni don Quijote i Sancho ne
mogoše ganuti s mesta. Ispusti sada oružnik don Quijotovu bradu i ode po svetiljku da potraži i uhvati krivce. Ali svetiljke ne nađe, jer ju je krčmar namerice ugasio kad je odlazio. Morade on zato k
ognjištu, pa onde, nakon dosta posla i vremena užeže drugu svetiljku.


prevod


Iso Velikanović i Josip Tabak
izvor 




Нема коментара:

Постави коментар