OBAVEŠTENJE

ZBOG TEHNIČKIH RAZLOGA DRUGI BLOG AUTORA -ATORWITHME- PREMEŠTEN JE NA NOVU ADRESU https://livano2.blogspot.com/
Приказивање постова са ознаком Leïla Slimani. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Leïla Slimani. Прикажи све постове

22. 12. 2019.

Leïla Slimani, Uspavanka ( 2 deo)

     


   Kasni. Nije dobro za početak.“ Paul je nestrpljiv. Ide prema ulaznim vratima i gleda kroz špijunku. Dva i petnaest je, a prva kandidatkinja, Filipinka, još nije stigla.
           U dva i dvadeset Gigi lagano kuca na vrata. Myriam joj otvara. Odmah primećuje ženina sitna stopala. Premda je hladno, nosi platnene tenisice i čarape s volančićima. Ima blizu pedeset godina i stopala deteta. Prilično je elegantna, kose skupljene u pletenicu koja joj pada niz leđa. Paul joj hladno daje do znanja da kasni, a Gigi spušta pogled mrmljajući isprike.
           Loše govori francuski. Paul, tek toliko, pokušava razgovor na engleskom. Gigi priča o sebi. O deci koju je ostavila u domovini, o najmlađem koje nije videla deset godina. Paul joj neće ponuditi posao. Postavlja nekoliko pitanja reda radi i u pola tri je ispraća. „Javićemo vam. Thank you.“
          Sledeća je Grace, nasmejana devojka iz Obale Belokosti koja nema papire. Caroline, pretila plavuša prljave kose koja se za čitavog razgovora žali na bolove u leđima i na problemes cirkulacijom. Malika, Marokanka neodređene dobi, uveravala ih je u dvadesetogodišnje iskustvo i ljubav prema deci.
         Myriam je odmah bila vrlo jasna. Ne želi da joj decu čuva Magrebinka.

       „Ali to bi bilo dobro“, Paul ju je pokušao uveriti. “Razgovarala bi s njima na arapskom, kad ti već nećeš.“ No Myriam je bila apsolutno protiv. Boji se da bi se između njih dve moglo razviti prećutno razumevanje, nekakva familijarnost. Da joj se žena ne bi počela obraćati na arapskom. Pripovedati joj svoj život, a onda začas od nje tražiti hiljadu stvari, sve u ime zajedničkog jezika i vere. Oduvek je zazirala od onoga što naziva imigrantskom solidarnošću.
     
        A onda je stigla Louise. Kad prepričava njihov prvi razgovor, Myriam uvek voli reći da je sve odmah bilo jasno. Kao ljubav na prvi pogled. Naročito ističe reakciju svoje kćeri. „Ona ju je izabrala“, objašnjava. Mila je bila taman ustala, iz popodnevnog sna probudila ju je bratova vriska. Paul je otišao po Adama, a devojčica se vratila s njima skrivajući se između tatinih nogu. Louise je ustala. Dok opisuje prizor, Myriam je još uvek jednako fascinirana dadiljinom samouverenošću. Louise je oprezno uzela Adama iz očevog naručja pretvarajući se da ne primećuje Milu. „Gde je princeza? Činilo mi se da sam videla princezu, ali je nestala.“ Mila je prasnula u smeh, a Louise je nastavila igru tražeći tajanstvenu nestalu princezu po uglovima, ispod stola, iza kauča.
   
      Postavljaju joj nekoliko pitanja. Louise kaže da joj je muž umro, njena kći Stéphanie je odrasla, „uskoro će imati dvadeset godina, ne mogu verovati“ i da im ona većinu vremena može biti na raspolaganju. Paulu pruža papir s imenima prethodnih poslodavaca. Spominje Rouvierove, s vrha popisa. „Kod njih sam dugo ostala. I oni imaju dvoje dece. Dva dečaka.“ Louise je osvojila Paula i Myriam, otvorenim licem, iskrenim osmehom, usnama koje nisu zadrhtale. Čini se nepokolebljiva. Ima pogled žene kojoj se sve može reći i koja će sve oprostiti. Lice joj je poput mirnog mora čije dubine niko ni ne sluti.
        Iste večeri nazivaju bračni par čiji im je broj Louise ostavila. Javlja se ženski glas, pomalo leden. Kad čuje Louiseino ime, istog trena menja ton. „Louise? Stvarno imate sreće što ste na nju naišli. Mojim dečacima  je bila kao druga mama. Srce nam se svima slomilo kad smo se morali razići. Da vam iskreno kažem, u jednom trenu sam čak razmišljala da imam i treće dete samo da ona može ostati s nama.“


       Louise podiže rolete na prozorima svog stana. Tek je prošlo 5 sati i vani su ulične svetiljke još upaljene. Muškarac hoda ulicom, tik uza zidove da se ukloni kiši. Pljuštalo je celu noć. Vetar je zavijao u cevima i uvukao joj se u snove. Kao da pada vodoravno, kiša iz sve snage zapljuskuje fasadu i prozore. Louise voli gledati kroz prozor. Preko puta, između dve sumorne zgrade, stoji mala kuća okružena zaraslim vrtom. Mladi par Parižana doselio se početkom leta, imaju decu koja se igraju na ljuljački i nedeljom uređuju vrt. Louise se pita zašto su došli u ovaj deo grada.
        Drhti zbog premalo sna. Vrhom nokta struže ugao prozora. Uzalud ih zdušno pere, dva puta nedeljno, čini joj se da su stakla uvek mutna, prekrivena prašinom i tragovima nečega crnog. Ponekad joj dođe da ih riba dok ne popucaju. Sve snažnije struže vrhom kažiprsta pa slomi nokat. Prinosi prst ustima i zagrize u vrh da zaustavi krv.
        Stan ima samo jednu prostoriju koja Louise služi i kao spavaća soba i kao dnevni boravak. Vodi računa o tome da svakog jutra sklopi kauč i prekrije ga crnom navlakom. Uvek jede na sobnom stoliću, pred upaljenim televizorom. Uza zid su naslagane još uvek neraspakovane kutije. U njima bi se možda mogao naći kakav predmet koji bi udahnuo život ovoj garsonijeri bez duše. Desno od kauča u svetlucavom okviru stoji fotografija vrlo mlade devojke crvene kose.
          Louise je na kauč pažljivo položila dugu suknju i košulju. S poda uzima balerinke, kupljene pre više od deset godina, ali tako ih je čuvala da joj se čini da još izgledaju kao nove. Lakirane, vrlo jednostavne, s kockastom petom i malenom mašnom. Louise seda i počinje ih čistiti namačući blazinicu u posudicu s kremom za skidanje šminke. Kretnje su joj polagane i precizne. Čisti neverovatno pomno, posve zaokupljena time što radi. Blazinica se zaprljala.
Louise primiče cipelu lampi na stoliću. Kad joj se učini da lak dovoljno blista, odlaže cipelu i uzima drugu.
             Tako je rano da ima vremena urediti i nokte uništene kućanskim poslovima. Na kažiprst stavlja flaster, a na preostale nokte nanosi vrlo diskretan ružičasti lak. Premda ju je koštalo, prvi je put obojila kosu kod frizera. Podiže je u punđu na zatiljku. Stavlja plavo senilo za oči zbog kojeg izgleda starije, ali izdaleka njenom krhkom, sitnom liku dali bi jedva dvadeset godina. A ima ih i više nego dva puta toliko.
             Vrti se po sobi koja joj se nikada nije učinila tako malom i skučenom. Seda pa opet ustaje. Mogla bi uključiti televizor. Popiti čaj. Prelistati stari primerak ženskog časopisa koji drži pored kreveta. Ali strah  je da bi se mogla opustiti, zaboraviti na vreme, zadremati. Zbog ranog buđenja oseća se krhko, ranjivo. I da samo na minutu sklopi oči, zaspala bi i zakasnila. Mora duh održati budnim, svu pažnju usmeriti na prvi radni dan.
          Ne može čekati kod kuće. Još nije 6 sati, previše je uranila, ali žustro kreće prema železničkoj stanici. Treba joj više od četvrt sata do stanice Saint-Maur-des- Fossés. U vagonu seda nasuprot staroga Kineza koji skvrčen spava, čela naslonjenog o staklo. Zagledala se u njegovo iscrpljeno lice. Na svakoj stanici bori se sa željom da ga probudi. Boji se da će se čovek izgubiti, otići predaleko, da će oči otvoriti na poslednjoj stanici, sam, i onda će se morati vraćati. Ali ne govori mu ništa. Pametnije je ne obraćati se ljudima. Jednom ju je neka devojka, smeđokosa i vrlo lepa, skoro pljusnula. „Šta je, zašto me tako gledaš? Šta me imaš gledati?“ derala se.
         Na stanici Auber Louise iskočila je na peron. Ima sve više ljudi, jedna žena je gurne dok se stubama uspinje do perona metroa. Grlo joj se steže od odvratnog vonja kroasana i zagorele čokolade. Od stanice Opera ide linijom 7 i izlazi na stanici Poissonniére.
      Louise je došla gotovo sat vremena prerano, pa seda na terasu bezličnog kafića Raj, odakle može motriti ulaz u zgradu. Igra se sa kašikom. Sa zavišću promatra muškarca koji joj sedi zdesna i razvlači cigaretu po razvratnim mesnatim ustima. Htela bi mu je istrgnuti iz ruke i povući pošten dim. Ne može više izdržati, plaća kafu i ulazi u tihu zgradu. Pozvoniće im za četvrt sata, a dotad seda na stepenice između dva sprata. Kad začuje štropot, jedva dospe ustati, a to Paul silazi poskakujući. Pod rukom nosi bicikl, a na glavi ima ružičastu kacigu.

„Louise? Već ste dugo tu? Zašto niste ušli?“

„Nisam htela smetati.“

„Ne smetate, naprotiv. Evo, ovo su vaši ključevi“, kaže dok iz džepa izvlači svežanj ključeva. „Samo uđite, kao da ste kod kuće.“




     Moja dadilja je dobra vila.“ Tako kaže Myriam kad priča o tome kako je Louise uletela u njihovu svakodnevicu. Mora imati neke čarobne moći kad je tesan, zagušljiv stan pretvorila u mirno i svetlo mesto. Louise je pomakla zidove. Ormare je učinila dubljima, ladice prostranijima. Unela je svetlost.
         Prvog dana Myriam joj je dala nekoliko uputstava . Pokazuje joj kako rade uređaji. Dok upire prstom u predmete ili u komade odeće ponavlja: „A na ovo pripazite. Jako mi je stalo do toga.“ Upozorava je na Paulovu kolekciju gramofonskih ploča koju deca ne smeju dirati. Louise bez reči poslušno kima. Svaku sobu promatra sa samopouzdanjem generala dok stoji pred zemljom koju treba osvojiti.
      Za nekoliko  nedelja otkako je došla, Louise je od neurednog stana stvorila savršen građanski interijer. Nametnula je svoje starinske navike, svoju ljubav prema savršenstvu. Myriam i Paul ne mogu doći  sebi. Prišila je dugmad na sakoe koje već mesecima ne nose jer im se nije dalo potražiti iglu. Porubila je suknje i hlače. Pokrpala Milinu odeću koju se Myriam bez grižnje savesti spremala baciti. Louise je oprala zavese požutele od cigareta i prašine. Jednom nedeljno menja posteljinu. Paul i Myriam su presretni. Paul joj uz smešak kaže da je poput Mary Poppins. Nije siguran da je shvatila kompliment.
       Noću, u udobnosti čistih kreveta, par u neverici uživa u svom novom životu. Imaju osećaj da su pronašli redak biser, pravi blagoslov. Louiseina plaća je, naravno, teret na kućni budžet, ali Paul se više ne žali. U samo nekoliko  nedelja, Louise je postala nezamjenjiva.
        Kad se Myriam navečer vrati kući, večera je gotova. Deca su mirna i počešljana. Louise potiče i ispunjava maštarije o savršenoj porodici kojih se Myriam srami.
     Naučila je Milu da posprema za sobom, pa devojčica, zabezeknutim roditeljima naočigled, stavlja kaputić na vešalicu.
     Nepotrebne stvari su nestale. Uz nju, ništa se više ne gomila, ni posuđe, ni prljava odeća, ni neotvorene koverte zaboravljene ispod starih časopisa. Ništa se ne kvari, ništa ne treba baciti zbog isteklog roka trajanja. Louise nikad ništa ne zaboravlja. Louise je pedantna. Sve beleži u mali notes na cvetiće. Raspored u plesnoj školi, kad mala izlazi iz vrtića, preglede kod pedijatra. Zapisuje koje lekove deca uzimaju, cenu sladoleda kupljenog u parku kod vrtuljka i točnu rečenicu koju joj je rekla Milina odgojiteljica.
       Nakon nekoliko nedelja, usuđuje se drugačije razmestiti predmete po stanu. Vadi sve iz ormara, pa između kaputa veša vrećice lavande. Slaže bukete cveća. Dok Adam spava, a Mila je u vrtiću, oseća spokojno zadovoljstvo kad može sesti i promatrati svoje delo. Poput neprijatelja koji moli za milost, tihi stan je sasvim u njenoj vlasti.
        Ali zapravo u kuhinji čini najveličanstvenija čuda. Myriam joj je priznala da ništa ne zna spremiti i da ni ne voli kuvati. Dadilja priprema jela koja Paul proglašava izvanrednima, a deca ih proždiru, bez reči, i nikad im ne treba reći da pojedu do kraja. Myriam i Paul ponovno počinju pozivati prijatelje koji uživaju u Louiseinom telećem raguu, goveđem gulašu, telećoj koljenici s kaduljom i hrskavom povrću. Myriam prima pohvale, zasipaju je komplimentima, a ona uvek otvoreno priznaje: „Dadilja je sve to skuhala.“
       Dok je Mila u vrtiću, Louise nosi Adama privezanog uza sebe u marami. Voli osetiti detetove bucmaste noge uz svoj trbuh, i kako joj slini za vrat kad zaspi. Oduševljena je njegovom tromošću i po čitave dane mu peva. Masira ga, ponosna je na njegove nabore na trbuščiću, na okrugle rumene obraze. Ujutro je dočekuje brbljajući nerazumljivo i pruža prema njoj punačke ručice. U nekoliko nedelja po Louiseinom dolasku Adam je prohodao. Pre je plakao po čitave noći, a sada mirno spava sve do jutra.
       Mila je nepoverljivija. Krhka devojčica s držanjem balerine. Louise joj radi tako čvrste punđe da malenoj oči budu kose, rubova zategnutih prema slepoočnicama. Takva je nalik srednjovekovnim junakinjama visokog čela, dostojanstvena i hladna pogleda. Mila je naporno, ćudljivo dete. Na sve što joj smeta reaguje urlanjem. Baca se na tlo nasred ulice, lupa nogama, pušta da je se vuče po podu tako da se Louise posrami. Kad dadilja čučne i pokuša joj nešto reći, Mila gleda na drugu stranu. Naglas broji leptire na tapeti. A dok plače, promatra se u ogledalu. Opsednuta je svojim odrazom. Ne skida oči s izloga kad hoda ulicom. Više se puta udarila u stub ili spotaknuta o manje prepreke na pločniku jer je promatrala samu sebe.
           Mila je lukava. Zna da ljudi gledaju i da je Louise na ulici neugodno. Dadilja pre popušta kad su među ljudima. Louise mora zaobilaziti trgovinu igračkama u susedstvu, jer ispred nje devojčica vrišti. Na putu do vrtića Mila vuče noge. Ukrala je malinu sa štanda na tržnici. Penje se na rubove izloga, skriva po ulazima u zgrade i beži koliko je noge nose. Louise pokušava trčati s kolicima, doziva iz sve snage malenu koja se zaustavlja tek na samom rubu pločnika. Mili ponekad bude žao. Zabrine se zbog Louiseinog bledila i zato što ju je uplašila. Vraća se po oproštaj draga i umiljata. Veša se dadilji o noge. Plače i hoće da je se pomazi.
     Louise je polako pripitomljuje. Svakoga dana priča joj priče u kojima se pojavljuju isti likovi. Siročad, izgubljene devojčice, zatočene princeze i strašni ljudožderi koji za sobom ostavljaju opustošene dvorce. Louiseine krajolike nastanjuje čudnovata fauna sačinjena od krivonosih ptica, jednonogih medveda i setnih jednoroga. Devojčica ćuti. Ne miče se od nje, pažljivo sluša, nestrpljiva je. Želi da se likovi opet vrate. Odakle Louise te priče? One nepresušno izviru, ne mora o njima uopšte razmišljati, truditi se da se nečeg priseti ili da ih se doseti. Ali u kakvom je tamnom jezeru, u kojoj dubokoj šumi pronašla takve okrutne priče u kojima oni dobri, nakon što su spasili svet, na kraju umiru?
      Myriam uvek bude krivo kad začuje da se otvaraju vrata advokatske kancelarije u kojoj radi. Kolege počinju dolaziti oko 9 i 30. Kuvaju kafu, telefoni glasno zvone, parket škripi, gotovo je s mirom i tišinom.
      Myriam u kancelariju dolazi pre 8 sati. Uvek je prva. Pali samo malu svetiljku na svom stolu. U tom krugu svetla, u mukloj tišini, pronalazi koncentraciju kakvu je imala tokom studija. Zaboravlja sve i s uživanjem uranja u spise. Zna hodati mračnim hodnikom, s dokumentom u ruci i razgovarati sama sa sobom. Na balkonu puši i ispija kavu.
       Onoga dana kad je počela raditi, Myriam se probudila u zoru, uzbuđena kao dete. Obukla je novu suknju, visoke pete, pa je Louise uskliknula: „Jako ste lepi.“ Na vratima, s Adamom u naručju, dadilja je gazdaricu izgurala van. „Ne brinite se za nas“, ponovila je. „Ovde će sve biti dobro.“ Pascal je Myriam srdačno dočekao. Dao joj je kancelariju do svoje, a povezuju ih vrata koja često ostavljaju otvorena. Samo dva ili tri nedelje nakon što im se pridružila, Pascal joj je poverio poslove koje kolegama, starijim ljudima, nikad nije prepuštao. U idućim mesecima Myriam sama vodi desetak slučajeva. Pascal je ohrabruje da se oproba u raznim predmetima, da razvije svoje profesionalne potencijale, jer on zna da su golemi. Ona nikad ne kaže ne. Ne odbija ni jedan dosije koji joj Pascal daje, nikad se ne žali kad radi do kasno. Pascal joj često kaže: „Ti si savršena.“ Mesecima je zatrpana manjim slučajevima. Brani sitne dilere, mentalno zaostale, jednog egzibicionista, netalentirane pljačkaše, vozače alkoholičare. Bavi se slučajevima preteranog zaduživanja, kartičnim prevarama, krađama identiteta.
Pascal računa na nju i pri pronalaženju novih klijenata i potiče je da deo vremena posveti pružanju besplatne pravne pomoći. Myriam dva puta mesečno odlazi na sud u Bobignyju i čeka na hodniku sve do 21 sat, brojeći minute, dok se vreme vuče u beskraj. Koji put se iznervira i osorno odgovori na pitanje zbunjenih klijenata. Ali daje sve od sebe i postiže sve što se može. Pascal joj stalno ponavlja: „Moraš svoj slučaj znati napamet.“ A ona se trudi da tako i bude. Do kasno u noć proučava zapisnike. Postaviće pitanje i o najsitnijoj nepreciznosti, uočiti najmanju pogrešku u postupku. Poslu pristupa s manijakalnom strašću što će joj se na kraju isplatiti. Bivši klijenti preporučuju je prijateljima. Njeno ime kruži među pritvorenicima. Jedan mladić koji je zahvaljujući njoj izbegao zatvor, obećava da će joj se odužiti. „Ti si me izvukla. To ti neću zaboraviti.“
        Jednom je usred noći zovu da bude prisutna na saslušanju. Bivši klijent priveden je zbog porodičnog nasilja. Njoj se međutim pre zakleo da nije u stanju udariti ženu. Myriam se u dva ujutro u mraku tiho obukla, pa se sagnula i poljubila Paula. On je samo zagunđao i okrenuo se.
         Muž joj često kaže da previše radi, a ona nato poludi. On se onda uvredi zbog njene reakcije, ne deluje iskreno u svojoj dobronamernosti. Pravi se da se brine za njeno zdravlje, da se boji da je Paul iskorištava. Ona pokušava ne misliti na decu, ne popustiti pred grižnjom savesti. Ponekad joj se čini da su se svi urotili protiv nje. Svekrva je pokušava uveriti da je „Mila tako često bolesna jer se oseća usamljeno“. Kolege je nikad ne pozivaju na piće posle posla i čude se što do kasno navečer ostaje u kancelariji. „Pa zar ti nemaš decu?“ Čak i vaspitačica, koja ju je jednog jutra pozvala da porazgovaraju o nekom glupom incidentu između Mile i druge devojčice iz grupe. Kad se Myriam ispričala jer nije stigla na nekoliko poslednjih sastanaka i jer je umesto nje došla Louise, sedokosa vaspitačica je odmahnula rukom. „Ma, da samo znate! To je pošast veka. Sva ta jadna deca prepuštena sama sebi, dok roditelje tera ambicija. Tako je to, celo vreme jure. Znate koju rečenicu roditelji najčešće govore deci? ‘Požuri !’ A mi smo naravno ti koji zbog svega toga trpimo. Deca  u vrtiću daju oduška zbog strahova i osećaja napuštenosti.“
       Myriam joj je silno želela reći šta ona misli o svemu tome, ali nije bila u stanju. Je li to bilo zbog niske stoličice na kojoj je neudobno sedela, u učionici koja je vonjala na bojice i na plastelin? Prostor, glas vaspitačice silom su je vraćali u detinjstvo, u doba poslušnosti i moranja. Myriam se nasmešila. Glupavo je zahvalila i obećala da će se Mila potruditi. Suzdržala se da staroj harpiji u lice ne kaže što misli o njenoj mizoginiji i moraliziranju. Bojala se da bi se sedokosa gospođa mogla osvetiti njenom detetu.
      Pascal, čini se, shvata njenu strast, neizmernu potrebu za priznanjem i za izazovom koji bi joj bio po meri. Tako se između njih dvoje zapodenula borba u kojoj oboje uživaju na neki čudan način. On je potiče, ona mu se usprotivi. On je iscrpljuje poslom, a ona ga nikad ne razočara. Jedne večeri nakon posla poziva je na piće. „Šest meseci si s nama, to se treba proslaviti, zar ne?“ Hodaju ulicom u tišini. Pridržava joj vrata bistroa, ona mu se nasmeši. Sedaju u dnu sale, na tapacirane klupe. Pascal naručuje bocu belog vina. Razgovaraju o dosijeu na kom rade, ali vrlo brzo počinju se prisećati studentskih dana. Velikog tuluma koji je njihova prijateljica Charlotte napravila u svojoj vili u osamnaestom arondismanu. Célininog apsolutno urnebesnog napada panike na usmenom ispitu. Myriam pije brzo i smeje se Pascalovim šalama. Ne ide joj se kući. Volela bi da se ne mora nikome javiti, da je niko ne čeka. Ali ima Paula. I decu.
        Lagana erotska napetost treperi joj u grlu i u prsima. Jezikom prelazi preko usana. Nešto bi htela. Prvi put nakon dugo vremena osjeća žudnju, bezrazložnu, besmislenu, sebičnu. Žudi za užitkom. Uzalud to što voli Paula, muževo telo povezano je s uspomenama. Kad ulazi u nju, on prodire u utrobu majke, u otežalu utrobu u kojoj se njegovo seme zadržalo već toliko puta. Njen trbuh prošaran je naborima i neravninama, na njemu su izgradili dom, on im je podario tolike brige i radosti. Paul joj je masirao noge kad su joj natekle i poplavile. Video je krv kako teče po čaršafima. Držao joj je kosu i čelo dok je klečeći povraćala. Čuo ju je kako urla. Kad je rađala, brisao joj je lice puno crvenih mrlja. Iz nje je izvukao svoju decu.
       Oduvek je odbijala pomisao da bi joj deca mogla biti prepreka uspehu i slobodi. Kao da su sidro koje poteže u dubinu, koje lice utopljenika gura u mulj. Kad je postala svesna da je to tako, prvo ju je obuzela silna tuga. Činilo joj se nepravedno, strahovito frustrirajuće. Shvatila je da više nikada neće moći živeti bez osećaja da je nepotpuna, da loše obavlja stvari, da žrtvuje jedan deo svog života u korist drugoga. Napravila je od toga pravu dramu, odbila je odustati od svog sna o savršenom majčinstvu. Tvrdoglavo je ustrajala u tome da se sve može, da će ostvariti svoje ciljeve, da neće biti ni ogorčena ni iscrpljena. Da neće glumiti ni mučenicu ni Majku Hrabrost.
         Skoro svakoga dana Myriam stižu obavesti od prijateljice Emme. Na društvene mreže stavlja slike svoje dvoje plavokose dece u sepija tonovima.
Savršena deca igraju se u parku. Upisala ih je u obdaništu u kom će razviti talente koje ona u njima već naslućuje. Dala im je imena iz nordijske mitologije, koja se ne daju izgovoriti, čija značenja rado objašnjava. I Emma je lepa na tim fotografijama. Njen muž se nikada ne vidi, sasvim se posvetio fotografisanju idealne porodice kojoj pripada samo kao gledalac. Premda bi se rado i sam našao u kadru. On nosi bradu, pulovere od prirodne vune, a na posao ide u tesnim i neudobnim hlačama.
        Myriam se nikad Emmi ne bi usudila poveriti misao koja joj je proletela glavom dok je promatrala Louise sa svojom decom, pomisao koja nije okrutna, ali je sramotna. Nećemo biti sretni, rekla je, sve dok budemo trebali jedni druge. Tek kad budemo mogli živeti svoj vlastiti život, koji pripada samo nama i koji se drugih ne tiče, tada ćemo biti sretni. Kad budemo slobodni.
        Myriam ide do vrata i gleda kroz špijunku. Svakih pet minuta ponavlja: „Kasne.“ Mila je od toga nervozna. Sedi na rubu kauča u jezivoj haljini od tafta, sa suzama u očima. „Misliš da neće doći?“
        „Ma normalno da će doći, odvraća Louise. Treba im vremena.“
Pripreme za Milin rođendan poprimile su razmere koji su Myriam nepojmljivi. Louise već dve nedelje ne govori ni o čemu drugome. Kad se naveče iscrpljena vrati s posla, Louise joj pokazuje ukrasne venčiće koje je sama napravila. Histeričnim glasom opisuje joj haljinu od tafta koju je pronašla u nekoj trgovini i sigurna je da će Mila za njom poludeti. Myriam se više puta morala suzdržati da se na nju ne obrecne. Umorna je od tih gluposti. Mila je još mala! Myriam ne zna čemu tolika strka. No Louise bulji u nju razrogačenih očiju. Neka Mila, sva presretna, sama potvrdi. Jedino je to važno, princezino veselje, čarolija skorog rođendana. Myriam je progutala zajedljive primedbe. Oseća se malo kao da su je ulovili u nečem lošem pa na kraju obećava da će dati sve od sebe da stigne na rođendan.
        Louise je odlučila da proslava bude u sredu posle podne. Htela je biti sigurna da su deca u Parizu i da će svi moći doći. Myriam je ujutro otišla na posao, ali dala je časnu reč da će se vratiti nakon ručka.
      Kad je u rano poslepodne došla kući, malo je nedostajalo da vrisne. Stan nije mogla prepoznati. Dnevna soba doživela je potpunu preobrazbu, odasvud su izvirali šljokice, baloni, papirnate trake. A povrh svega, kauč je sklonjen da bi
deca imala mesta za igru. Čak i hrastov sto, tako težak da ga nisu micali otkako su se doselili, stajao je na drugoj strani sobe.

„Pa ko je pomaknuo sav nameštaj? Je l’ vam Paul pomogao?“

„Ne, odvratila je Louise. Sve sam sama.“

    U neverici, Myriam je došlo da se nasmeje. Sigurno se šali, pomislila je promatrajući dadiljine sitne ruke, tanke poput šibica. Onda se setila da je već primetila Louiseinu začuđujuću snagu. Jednom ili dva puta dojmilo je se kako je, držeći Adama u rukama, podizala teške i glomazne pakete. Krhko, nežno telo krilo je snagu diva.
       Čitavog jutra Louise je naduvavala balone, oblikovala ih kao životinje, pa lepila posvuda, od predsoblja do kuhinjskih ladica. Sama je ispekla rođendanski kolač, ogromnu šarlotu s crvenim voćem i obiljem ukrasa.
        Myriam je požalila što je uzela slobodno poslepodne. Uživala bi u miru svoje kabcelarije . Kćerin rođendan je ispunjava teskobom. Strahuje od prizora nestrpljive dece kojoj je dosadno. Nema volje razdvajati posvađane ni tešiti one čiji će roditelji kasniti po njih. Strese se od ružnih uspomena iz svog detinjstva. Vidi samu sebe kako sedi na debelom tepihu od bele vune, podalje od grupe devojčica koje se igraju s malim posuđem. Komadić čokoladnog kolača pao joj je na pod i otopio se između niti vunenog tepiha, a kad je to htela nekako prikriti, napravila je još veću štetu. Slavljeničina mama pred svima ju je izgrdila.
Myriam se skriva u svojoj sobi, zatvorila je vrata, pretvara se da je zaokupljena čitanjem mailova. Zna da, kao i uvek, može računati na Louise. Na vratima zvoni. Dnevna soba ori se dečijom grajom. Louise je pustila muziku. Myriam diskretno izlazi iz sobe i posmatra decu naguranu oko dadilje. Vrte se oko nje posve očarani. Pripremila je pesmice i trikove. Pred njihovim zadivljenim očima Louise postaje neko drugi, a deca, koju nije tako lako prevariti, znaju da je ona poput njih. Sva im se predala, razigrana, radosna, nestašna. Zapevala je pesmicu, oponaša životinje. Podiže na leđa Milu i njenog malog prijatelja, a klinci vrište od veselja i mole je da i njih povede na rodeo.




    Myriam se divi Louiseinoj sposobnosti da se uistinu igra. Pritom je obuzima ona svemoćnost koju poznaju samo deca. Jedne večeri po povratku kući Myriam zatiče Louise kako leži na podu lica natrackanog bojama. Na čelu i obrazima široke crne linije oblikuju ratničku masku. Napravila je indijansku perjanicu od krep-papira. Nasred dnevne sobe podigla je nakrivljeni šator od čaršafa, metle i stolca. Myriam stoji na odškrinutim vrata i zbunjena je. Vidi kako se Louise previja, ispušta divlje vriskove, i strašno joj je neugodno. Dadilja izgleda pijano. To joj prvo padne na pamet. Kad je opazi, Louise pocrveni i teturavo ustane. „Imam trnce u nogama“, ispričava se. Adam joj se drži za nogu, pa se Louise nasmeje, ali i taj smeh još uvek dopire iz izmaštanih predela njihove igre.
A možda je Louise i sama dete, pomisli Myriam. Jako ozbiljno shvata igre s Milom. Igraju se recimo policajca i lopova, a Louise se daje zatvoriti iza imaginarnih rešetki. Neki put je ona predstavnik zakona pa naganja Milu. Uvek vrlo precizno zamisli prostor koji Mila mora zapamtiti. Izrađuje kostime, smišlja scenarij prepun obrata. Do u detalje priprema dekor. Devojčici je koji puta toga dosta. „Ajde, idemo početi!“ moli je.
         Myriam to ne zna, ali Louise se najviše voli igrati skrivača. No nema brojanja ni pravila. Najvažniji je efekt iznenađenja. Bez ikakve najave Louise samo nestane. Šćućuri se u nekom uglu i pusti da je deca traže. Često izabere mesto s kojeg ih skrivena i dalje može posmatrati. Uvuče se pod krevet ili iza vrata i ne miče se. Zadržava dah.
        Mila onda shvati da je igra počela. Krišti kao luda i plješće. Adam je oponaša. Smeje se toliko da gubi ravnotežu i više puta pljusne na stražnjicu. Zovu je, no Louise se ne javlja. „Louise? Gde si?“ „Pazi se, Louise, evo nas, sad ćemo te naći.“
    Louise ćuti. Ne miče se iz skrovišta, čak ni kad vrište, zaplaču i obuzme ih očaj. Stisnuta u seni, gleda Adama kako u panici leži na podu i jeca. Ništa mu nije jasno. Guta zadnji slog njenog imena dok je doziva, bale mu se cede preko usana, od ljutnje je poplavio. Na kraju se i Mila uplaši. Na čas poveruje da je Louise stvarno otišla, da ih je ostavila u stanu dok pada noć, da su sami i da se više neće vratiti. Strah je nepodnošljiv pa Mila počinje moljakati. Govori: „Louise, nije smešno. Gde si?“ Ljuti se, udara nogama. Louise čeka. Posmatra ih kao da gleda agoniju upecane ribe krvavih škrga koja se grči. Praćaka se na dnu čamca, guta zrak izmučenim ustima, nema nikakve nade za spas.
        A onda je Mila počela otkrivati njena skrovišta. Shvatila je da mora povući vrata, odignuti zavese, sagnuti se i pogledati ispod kreveta. Ali Louise je tako sitna da uvek pronađe novu rupu za skrivanje. Uvuče se u košaru s prljavim vešom, pod Paulov radni stol ili u dno ormara i pokriva se dekom. Znala se sakriti i u tuš- kabinu u mračnoj kupaonici. Pa Mila opet uzalud traži. Jeca u suzama, ali Louise se ne miče. Ni dečiji očaj neće je pokolebati.
       A onda, jednog dana, Mila više ne plače. Louise je uhvaćena u vlastitu zamku. Mila ćuti, kruži oko skrovišta i glumi da ne zna gde je dadilja. Seda na košaru s vešom, pa Louise ponestaje zraka. „Da se pomirimo?“ šapuće.
Ali Louise se ne želi predati. I dalje ćuti, brade priljubljene o kolena. evojčica nogama lagano lupka o pletenu košaru. “Louise, znam da si tu“, kaže kroz smeh. Odjednom, Louise tako naglo ustane da zatečena Mila odleti na pod. Udara glavom o pločice. Zaplakala je jer joj se zavrtelo, ali kad vidi ushićenu, uskrslu Louise koja je s visine pobedonosno posmatra, Milina prepast prelazi u histerično veselje. Adam je dotrčao u kupaonicu i pridružio se ženskama koje skakuću i pocupkuju gušeći se od smeha.



5. 11. 2019.

Leïla Slimani, Uspavanka ( 1 deo )



Za Émilea



       Beba je mrtva. Nekoliko sekundi bilo je dovoljno. Lekar je utvrdio da dete nije patilo. Nepokretno telo koje je plutalo u vodi okruženo igračkama polegli su u sivu navlaku i povukli zatvarač. A malena je još bila živa kad je hitna pomoć stigla. Borila se kao lavica. Videli su se tragovi borbe, pod omekšalim noktima ostali su komadići kože. U kolima, dok su je vozili u bolnicu, nisu je mogli umiriti, tresla se u grčevima. Hvatala je zrak razrogačenih očiju, jer joj se grlo napunilo krvlju. Pluća su joj bila probušena, a glavom je bila snažno udarila o plavu komodu.
        Fotografirsali su mesto zločina. Policija je uzela otiske prstiju i izmerila površinu kupaonice i dečije sobe. Krv je natopila ružičasti tepih s likovima princeza. Stolić za presvlačenje leži napola prevrnut. Igračke su odneli u zapečaćenim prozirnim vrećama. Čak će i plava komoda poslužiti u sudskom postupku.
      Majka je bila u stanju šoka. To su izjavili vatrogasci, tako su preneli policajci, napisali novinari. Kad je ušla u sobu u kojoj su ležala deca, kriknula je, a krik je dopro odnekud iz dubina, kao urlik vučice. Zidovi su zadrhtali. Majski dan se smračio. Žena je povratila, a policija ju je tako zatekla, uprljane odeće, šćućurila se u sobi i grcala kao poludela. Urlala je da su joj se pluća parala. Bolničar je diskretno dao znak pa su je podigli, premda se odupirala i udarala nogama. Polako su je uspravili, a mlada joj je lekarka  dala inekciju za smirenje. Njoj je to bio prvi mesec na stažu.
        I drugu je ženu trebalo spašavati. Jednako profesionalno i bez predrasuda. Ona nije znala umreti. Samo zadati smrt. Prerezala si je oba zapešća i zarila nož u vrat. Izgubila je svest, pronašli su je pored dečijeg krevetića. Podigli su je, izmerili puls i pritisak. Polegli su je na nosila, a mlada lekarka joj je rukom pritiskala ranu na vratu.
         Susedi su se okupili pred zgradom. Većinom žene. U to vreme obično kreću po decu u školu. Očiju natečenih od suza promatraju kola hitne pomoći. Plaču i žele znati šta se dogodilo. Propinju se na vrhove prstiju. Pokušavaju videti šta se zbiva iza policijskog kordona, u kolima hitne pomoći koja kreću uz zavijanje sirena. Šapuću jedna drugoj na uho. I glasine se već šire. Deci se dogodilo neko zlo.
       Lepa zgrada u Ulici Hauteville, u desetom arondismanu. Zgrada u kojoj se komšije srdačno pozdravljaju, a da se i ne poznaju. Stan Masséovih je na petom spratu. Najmanji je u zgradi. Paul i Myriam pregradili su dnevni boravak popola kad im se rodilo drugo dete. Njih dvoje spavaju u tesnoj sobi između kuhinje i prozora koji gleda na ulicu. Myriam voli stari nameštaj i berberske sagove. Na zid je obesila japanske grafike.
      Danas se vratila ranije. Skratila je sastanak i za sutra ostavila dosije koji treba proučiti. Sedeći na pomoćnom sedištu  metrou linije 7, razmišljala je kako će iznenaditi decu. Svratila je i u pekaru. Kupila je hleb, desert za decu i kolač s narančom za dadilju. Ona taj najviše voli.
      Razmišljala je da ih povede na vrtuljak. Ići će zajedno u trgovinu po sve što im treba za večeru. Mila će hteti da joj kupi neku igračku, Adam će u kolicima cuclati krajac kruha.
    Adam je mrtav. Mila će podleći ozledama.




              Nećemo one bez dokumenata, dobro? Za spremačicu ili malera mi ne smeta. Znam da ljudi moraju raditi, ali za čuvanje dece je preopasno. Neću nekoga ko će se bojati pozvati policiju ili otići u bolnicu ako bude trebalo. A od ostalog, da nije prestara, da se ne pokriva i da ne puši. Bitno je da je preduzetna i da nam može biti na raspolaganju. Da radi svoj posao, tako da mi možemo raditi.“ Paul je sve isplanirao. Pripremio je pitanja i za svaki razgovor predvideo trideset minuta. Uzeli su si subotnje poslepodne da deci nađu dadilju.
             Nekoliko dana ranije Myriam je o traženju dadilje razgovarala s prijateljicom Emmom, ona joj se požalila na ženu koja čuva njezine dečake. „Moja dadilja ima dva sina ovde u Francuskoj, tako da nikada ne može ostati duže ili naveče pričuvati decu. To nam uopšte nije zgodno. Imaj to na umu kada ti dođu na razgovor. Ako žena ima decu, bolje je da nisu s njom tu u zemlji.“ Myriam je zahvalila na savetu. Ali bilo joj je neugodno zbog toga što je Emma rekla. Da neki poslodavac tako govori o njoj ili nekoj njihovoj prijateljici, na sav glas bi ga optužile za diskriminaciju. Užasna joj je bila pomisao da isključi neku ženu zato što ima decu. Radije tu temu neće s Paulom ni načinjati. On je poput Emme. Pragmatičar koji na prvo mesto stavlja porodicu i karijeru.
         Tog jutra su njih četvero, svi zajedno, bili na tržnici. Paul je Milu nosio na ramenima, a Adam je spavao u kolicima. Kupili su cveće i sada spremaju stan. Žele se dopasti dadiljama koje će prodefilovati. Skupljaju knjige i časopise razbacane po podu, ispod kreveta, ima ih i u kupaonici. Paul traži Milu da igračke stavi u velike plastične kutije. Devojčica ga ne sluša i cendra, na kraju ih Paul slaže uza zid. Pospremaju dečiju odeću, menjaju posteljinu. Čiste, bacaju, bezuspešno pokušavaju prozračiti stan u kojem se guše. Žele da se vidi kako su oni pristojni ljudi, ozbiljni i uredni, koji se trude svojoj deci pružiti najbolje. Da te žene shvate da su oni gazde.
     Mila i Adam spavaju posle ručka. Myriam i Paul sede na krevetu. Nervozni su i neugodno im je. Još nikada nikome nisu poverili svoju decu. Myriam je završavala studij prava kad je ostala trudna s Milom. Diplomirala je dve nedelje pre poroda. Paul je radio kao vežbenik, pun optimizma kojim je osvojio Myriam kad su se upoznali. Bio je uveren da može raditi za dvojicu. Siguran da će uspeti napraviti karijeru u muzičkoj produkciji, uprkos krizi i smanjenju budžeta.
      Mila je bila osetljiva beba, nervozna, plakala je bez prestanka. Nije dobijala na težini, nije htela sisati i odbijala je bočice koje joj je tata pripremao. Nagnuta nad kolevkom, Myriam je zaboravila da postoji vanjski svet. Ambicije su joj se svodile na to da slabašna i drečava curica dobije nekoliko grama. Nije ni primećivala kako prolaze meseci. Paul i ona nisu se odvajali od Mile. Pravili su se da ne primećuju kako prijateljima idu na živce i kako im iza leđa govore da bebi nije mesto u baru ili u restoranu. Ali Myriam nije htela ni čuti za babysittericu. Samo se ona mogla pobrinuti za svoju kćer.
        Mila je imala jedva godinu i po kad je Myriam ponovno ostala trudna. Tvrdila je da bilo slučajno. „Pilula nikad nije sto posto sigurna“, govorila je prijateljicama smejući se. Zapravo je planirala tu trudnoću. Adam je poslužio kao izgovor da ne napusti toplo gnezdo. Paul nije imao ništa protiv. Upravo je dobio posao kao asistent ton-majstora u poznatom studiju u kojem je provodio dane i noći, zaviseći o mušicama raznih umetnika i o njihovim rasporedima. Žena mu je, činilo se, cvala u toj atmosferi animalnog majčinstva. Život u kukuljici, daleko od sveta i od drugih ljudi, štitio ih je od svega.
        A onda se vreme nekako oduljilo, savršen obiteljski mehanizam je stao zapinjati. Paulovi roditelji, koji su im pomagali po rođenju Mile, provodili su sve više vremena na selu zbog radova na vikendici. Mesec dana pre Adamovog rođenja otišli su na tronedeljno putovanje u Aziju, što su Paulu spomenuli u zadnji tren. On se uvredio, potužio se Myriam na roditeljsku sebičnost i neozbiljnost. No Myriam je osetila olakšanje. Nije volela da joj se Sylvie u sve plete. Svekrvine savete slušala je sa smeškom i grizla se za jezik kad bi je videla kako kopa po frižideru i prigovara zbog namirnica koje bi onde zatekla. Sylvie je kupovala salate iz biološkog uzgoja. Pripremala je Mili obroke, ali kuhinju bi ostavila u odvratnom neredu. Myriam i Sylvie nisu se nikada ni u čemu slagale pa je u stanu vladala napeta i usijana atmosfera koja se svakog trena mogla pretvoriti u fizički obračun. „Pusti roditelje da žive. Imaju pravo na uživanje sad kad su slobodni“, Myriam je na kraju kazala Paulu.
        Nije mogla naslutiti razmere onoga što ju je čekalo. S dvoje dece sve je bilo kompliciranije: kupovina, kupanje, odlasci lekaru, pospremanje. Računi su se gomilali. Myriam se snuždila. Počela je mrziti odlaske u park. Činilo joj se da zimskim danima nema kraja. Nije podnosila Miline hirove, ostala je ravnodušna na Adamova prva tepanja. Svakog je dana sve više osećala potrebu da sama negde ode, došlo joj je da urla na ulici kao luđakinja. „Živu će me pojesti“, katkad bi pomislila.
       Zavidela je mužu. Naveče bi ga sva grozničava dočekivala na vratima. Sat vremena bi se žalila na dečju viku, premali stan, nedostatak slobodnog vremena. Kad bi mu dala da dođe do reči i ispriča kako je fenomenalno prošlo snimanje s nekom hip-hip grupom, srdito bi mu uzvratila: „Blago tebi.“ Uzvraćao bi joj: „Ne, blago tebi. Ja bih jako hteo gledati kako rastu.“ U toj igri nikad nije bilo pobednika.
       Noću je Paul pored nje spavao dubokim snom čoveka koji je celi dan radio i zaslužuje pošten odmor. Ona se dotle prepuštala ogorčenosti i žaljenju. Mislila je na sav napor koji je uložila kako bi završila studij, s malo novca i bez roditeljske pomoći, kako se radovala kad su je primili u advokatsku komoru, na trenutak kad je prvi put nosila advokatsku odoru, a Paul ju je ponosnu i nasmejanu slikao ispred ulaza u zgradu.
      Mesecima se pretvarala da podnosi takvu situaciju. Čak ni Paulu nije bila u stanju reći koliko ju je sramota. Kako joj se čini da umire jer nema ništa za ispričati osim dečijih gluposti i razgovora nepoznatih ljudi koje je prisluškivala u supermarketu. Odbijala je pozive na večere niti se javljala prijateljima na telefon. Najviše je zazirala od ženskog društva, prijateljice su znale biti vrlo okrutne. Došlo joj je da zadavi one koje su se pravile da joj se dive ili, još gore, da joj zavide. Nije ih više mogla slušati kako se žale na posao ili da nisu dovoljno s decom. Više od svega bojala se nepoznatih. Onih koji bi je nedužno upitali čime se bavi, a onda se, čim bi čuli da je kod kuće s decom, samo okrenuli.
       Jednoga dana, na povratku iz Monoprixa ( robna kuća) na bulevaru Saint-Denis, shvatila je da je ukrala dečije čarapice, nije ih uopšte primetila u kolicima. Bila je nekoliko metara od kuće i još se mogla okrenuti i vratiti ih u trgovinu, ali je odustala. Paulu nije rekla ni reč. Događaj je bio posve nevažan, a ipak se u mislima stalno na njega vraćala. Kad je nakon toga odlazila u Monoprix redovno je u sinovim kolicima skrivala šampon, kremu ili ruž koji nikad neće upotrebiti. Dobro je znala da, ako je uhvate, biće dovoljno da odglumi iznurenu majku i sigurno će joj poverovati. Te smešne krađe su je ushićivale. Smejala se sama sebi na ulici, činilo joj se da prkosi celom svetu.
        Kad je nabasala na Pascala, shvatila je to kao znak. Bivši kolega s prava nije ju odmah prepoznao: nosila je prevelike hlače, iznošene čizme, prljavu kosu podigla je u punđu. Stajala je pred vrtuljkom s kojeg Mila nije htela sići. „Ovo je zadnji krug“, ponavljala je svaki put kad bi kći promakla ispred nje čvrsto se držeći za konjića i mašući. Podigla je pogled: Pascal joj se smešio, raširio je ruke od radosti i iznenađenja. Nasmešila mu se ne ispuštajući kolica. Pascal nije imao puno vremena, ali je slučajno imao dogovoren sastanak na dva koraka od Myriaminog stana. „Moraću krenuti. Idemo zajedno?“ predložio je.
        Myriam je zgrabila Milu koja se dala u vrisku. Morala ju je vući, ali nije skidala osmeh s lica, praveći se da sve ima pod kontrolom. Stalno je mislila na stari pulover koji je nosila ispod kaputa, a čiji je iznošeni ovratnik Pascal sigurno primetio. Rukom je mahnito prelazila preko čela i slepoočnica, kao da je to moglo dovesti u red suhu i zamršenu kosu. Pascal kao da nije ništa opazio. Pričao joj je o kancelariji koji je otvorio s dvojicom prijatelja s iste godine, o poteškoćama i radostima kad radiš za svoj račun. Upijala je njegove reči. Mila ju je stalno prekidala i Myriam bi dala sve samo da je ušutka. Ne skidajući pogleda s Pascala, kopala je po džepovima, po torbi, ne bi li pronašla lizalicu, bombon, bilo što čime bi kupila ćutnju svoje kćeri.
       Pascal je decu jedva pogledao. Nije pitao ni kako se zovu. Čak ga ni Adam, koji je milog lišća mirno spavao u kolicima, nije ni raznežio ni dirnuo.
      „Evo, stigli smo“, Pascal ju je poljubio u obraz. Dodao je: „Jako mi je drago da sam te sreo“ i ušao u zgradu s masivnim plavim vratima od čijeg je treska, kad su se zatvorila, Myriam poskočila. Stala je potiho moliti. Uhvatio ju je takav očaj da je onde, nasred ulice, mogla sesti i zaplakati. Došlo joj je da se Pascalu obesi o noge, preklinjući ga da je povede, da joj da šansu. Kući se vratila krajnje utučena.
         Promatrala je Milu koja se mirno igrala. Okupala je Adama i zaključila da joj ova jednostavna, tiha, zatočenička sreća, nije dovoljna uteha. Pascal joj se sigurno narugao. Možda je čak nazvao bivše kolege s faksa da im ispriča o tome kako Myriam bez veze živi, da „više ničem ne sliči“ i „nije napravila očekivanu karijeru“.
          Čitavu je noć po glavi prevrtala zamišljene razgovore. Ujutro, tek što je izašla ispod tuša, začula je zvuk poruke. „Ne znam imaš li se nameru opet baviti pravom. Ako te zanima, možemo razgovarati.“ Myriam samo što nije zaurlala od radosti. Počela je skakati po stanu i poljubila je Milu koja je rekla: “Mama, što ti je? Zašto se smeješ?“ Posle se zapitala je li Pascal primetio koliko je očajna ili je jednostavno procenio da mu je sekira upala u med kad je samo tako nabasao na Myriam Charfu, najozbiljniju studenticu koju je ikada upoznao. A možda je pomislio kako je najveći sretnik ako će moći zaposliti nekoga poput nje i vratiti je u sudnicu.
        Myriam je sve ispričala Paulu i razočarala ju je njegova reakcija. Slegnuo je ramenima. „Pa nisam znao da želiš da radiš.“ Strahovito se razljutila, više nego što je trebalo. Razgovor se brzo pretvorio u svađu. Optužila ga je da je sebičan, on nju da nije dosledna. „Dobro, u redu, ići ćeš raditi, ali šta ćemo sa decom?“ Podsmehnuo se i jednim potezom njene ambicije pretvorio u nešto blesavo, u osećaj da je u tom stanu uistinu zatočena.
       Kad su se smirili, pažljivo su razmotrili opcije. Bio je kraj januara: nije imalo smisla nadati se da će pronaći mesta u jaslicama ili vrtiću. Nisu imali veza u opštini. A ako Myriam počne raditi, oni će po primanjima biti u najnezgodnijoj skupini: prebogati da bi imali pravo na pomoć oko dece po hitnom postupku, a presiromašni da im zapošljavanje dadilje ne bi predstavljalo žrtvu. Na kraju su se odlučili za ovo drugo, a Paul je zaključio: „Uz prekovremene, dadilja i ti ćete zarađivati više-manje isto. Ali ako ćeš se uz posao osećati bolje...“Tog se razgovora sećala s gorčinom. I zamerila je Paulu.
     Želela je sve napraviti kako treba. Da bude skroz sigurna, otišla je u agenciju koja se upravo otvorila u njihovoj četvrti. Nevelik jednostavno uređen ured vodile su dve mlade žene od tridesetak godina. Zid prema ulici obojen je u nežnu svetloplavu nijansu i ukrašen zvezdama i malim zlatnim devama. Myriam je
pozvonila. Vlasnica ju je odmerila kroz izlog. Polako je ustala i provirila kroz odškrinuta vrata.
„Da?“
„Dobar dan.“
„Došli ste se upisati? Treba nam kompletan dosije. Životopis i potpisane preporuke vaših bivših poslodavaca.“
„Ne, nisam zato došla. Tu sam zbog svoje dece. Ja tražim dadilju.“
Ženino lice se potpuno preobrazilo. Bila joj je drago da joj je stigla klijentica, i tim se više posramila zbog svoje pogreške. Ali kako je mogla znati da je ova umorna žena guste kovrčave kose majka dražesne male devojčice koja je cmoljila na ulici?
        Myriam se nagnula nad veliki katalog koji je vlasnica agencije otvorila. „Sedite“, ponudila joj je. Pred očima su joj promicali deseci fotografija žena, većinom Afrikanki ili Filipinki. Mili je bilo zabavno. Govorila je: „Ova je ružna, je l’ da?“ Majka bi je prekorila i teška srca nastavila gledati mutne ili loše kadrirane portrete na kojima se nijedna žena nije smešila.
       Vlasnica joj se gadila. Njeno licemerje, rumeno okruglo lice, iznošen šal oko vrata. Očit rasizam, kojem je sama bila svedok časak pre. Želela je pobeći od svega toga. Rukovale su se. Obećala je da će porazgovarati s mužem, ali više se nikad nije vratila. Umesto toga, ostavila je mali oglas u trgovinama po kvartu. Na prijateljičin savet pretrpala je internetske stranice oglasima na kojima je stajalo HITNO. U nedelju dana primili su šest poziva.
         Myriam dadilju čeka poput Spasitelja, iako se užasava pomisli da će ostaviti decu. Zna sve o njima i htela bi to znanje zadržati za sebe. Zna što vole, poznaje njihove navike. Odmah primeti kad je neko od njih bolestan ili tužan. Nikad ih nije ispuštala iz vida, uverena je da ih niko ne bi mogao štititi tako kao ona.
       Od trenutka kad su se rodili, ona se svega boji. Najviše ju je strah da bi mogli umreti. Nikad o tome ne govori, ni prijateljima ni Paulu, ali sigurna je da su sve njih progonile iste misli. Uverena je da im se, kao i njoj, znalo dogoditi da promatraju dete dok spava i da se pitaju kako bi im bilo da je to telo mrtvo, kad bi dečije oči zauvek ostale sklopljene. Ne može sebi pomoći. Na pamet joj dolaze stravični scenariji, rasteruje ih tresući glavom, izgovara molitve, kuca o drvo i dodiruje Fatiminu ruku koju je nasledila od majke. Od dece odvraća uroke, bolest, nesreće, nastrane predatore. Myriam noću sanja kako iznenada nestaju, usred ravnodušne gomile. U snu viče: „Gde su mi deca?“ a ljudi se smeju. Misle da je luda.


scribd
prevela s francuskog Vlatka Tor





Jama i klatno, Edgar Allan Poea

Impia tortorum longos hic turba furores Sanguinis innocui, non satiata, aluit. Sospite nunc patria, fracto nunc funeris antro, Mors ubi...