Приказивање постова са ознаком priče. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком priče. Прикажи све постове

26. 12. 2023.

Max Aúb Mohrenwitz, Deset kratkih priča

 



DUGO ČEKANJE

Bilo je vraški hladno. Dogovorio sam sastanak u sedam i petnaest na raskrsnici ulica Venustiano Carranza i San Juan de Letrán. Nisam baš od onih apsurdnih ljudi koji obožavaju sat držeći do njega kao do nekog neizostavnog božanstva. Jasno mi je da je vreme elastično – kad se nekom kaže u sedam i petnaest, svejedno je ako to bude i u sedam i trideset. Imam određeno razumevanje kad je reč o takvim stvarima. Uvek sam bio tolerantan čovek: liberal iz dobre škole. No, postoje stvari koje se ne mogu podneti ma koliko god čovek bio liberal. To što sam ja točan kad se dogovorim druge samo donekle obavezuje; složićete se sa mnom da je to tako do određene tačke.

Već sam naglasio da je bilo strašno hladno. A prokleto raskršće otvoreno za sve vetrove. Sedam i trideset. Sedam i četrdeset. Sedam i pedeset. Osam. Sasvim je normalno zapitate li se zašto nisam odustao. Stvar je vrlo jednostavna: čovek sam koji poštuje datu reč i, ako baš želite, pomalo sam i staromodan, kad nešto obećam toga se i pridržavam. Hectór se složio da će doći u sedam i petnaest, stoga mi nije išlo u glavu zašto ne poštuje dogovor. Osam i petnaest. Osam i dvadeset. Osam i dvadeset pet. Osam i trideset. Smrznuo sam se: bolele su me noge, bolele su me ruke, bolela me je kosa. Istina, da sam obukao smeđi kaput ništa se ne bi dogodilo. To je bio, uvjeravam vas, prst sudbine: u tri poslepodne, kad sam izišao iz kuće, niko nije mogao niti pretpostaviti da će se dići takav vetar. Osam i trideset pet. Osam i četrdeset. Osam i četrdesetpet. Iznuren sam, plav od hladnoće.

Stigao je u osam i pedeset: miran, nasmiejan i zadovoljan. U svom debelom sivom kaputu i s podstavljenim rukavicama.

– Zdravo, stari!

Tek tako! Nije mu bilo spasa. Gurnuo sam ga pod voz koji je upravo prolazio.

BOLNIČKI KARTON 342

Ime i prezime bolesnika: Luisa Agrasot

Godine: 24 godine.

Mesto rođenja: Veracruz

Dijagnoza: Kožni osip polibacilarnog porekla

Lečenje: Dva miliona jedinica penicilina

Rezultat: Nikakav

Opservacije: Jedinstven slučaj. Tvrdokoran. Bez presedana.

Slučaj me zamarao od petnaestog dana. Dijagnoza je bila jasna. Bez i najmanje sumnje. Nakon neuspeha s penicilinom, pokušavao sam očajnički s mnogim drugim lekovima: nisam znao kako se iz toga izvući. Mozgao sam danju i noću, nedeljama i nedeljama, sve dok joj nisam dao dozu cijankalija. Svako strpljenje ima – makar se radilo i o pacijentu! – svoje granice.

GOVORILA JE, I GOVORILA...

Govorila je, i govorila, i govorila, i govorila, i govorila, i govorila, i govorila. I opet govorila. Ja sam gazdarica u svojoj kući. A ona debela sluškinja, ona nije radila ništa drugo osim što je govorila, i govorila, i govorila. Gde god sam se zatekla, ona je govorila, i govorila. Govorila je o svemu i svačemu, bilo joj je svejedno. Otpustiti je zbog toga? U tom bi joj slučaju morala isplatiti naknadu za tri meseca. Osim toga, bila je u stanju baciti urok na mene. Govorila je čak i u kupaonici: daj o ovom, daj o onom, pitaj dragog Boga o čemu sve. Kako bi je ućutkala, strpala sam joj ručnik u usta. Nije umrla od toga već od nemogućnosti da govori: reči su joj se raspuknule u utrobi.

MRAV KOJI JE MRZEO LAVA

Taj je mrav mrzeo lava. Trebalo mu je deset hiljada godina, ali pojeo ga je celoga. Malo pomalo, tako da on to nije ni primetio.

SAMO JOŠ MALO

– Samo još malo...

Nisam mogao reći ne. A ne podnosim rižu.

– Ako ne uzmete još malo, pomisliću da vam se ne dopada.

Nisam imao nikakvo poverenje prema toj kući. A želeo sam ga steći. To mi je skoro pošlo za rukom. Ali, ta riža...

– Još malo...

– Samo malčice.

Bilo mi je mučno. Osetio sam da ću povratiti. Zatim nisam imao izbora, morao sam to učiniti. Sirota gospođa ostala je otvorenih očiju. Zauvek.

VI NISTE...

Jasno, vi niste žena i, osim toga, ne vozite se autobusom po nekim prometnicama, pogotovo ne po Circunvalación, ili po onom žutom svinjcu Circuito Colonias, za vreme najveće gužve kad se ljudi vraćaju s posla. I ne znate kako je to kad vam stave ruku. Kad svako može pokušati iskoristiti gužvu i očešati se o vaša bedra i stražnjicu praveći se pri tom nezainteresovan, gledajući na drugu stranu poput nedužna detešca. Prostaci! Žena tada nastoji izbeći gužvu gurajući se prema suprotnoj strani. A kad tamo, druga je svinja, s rukama u džepovima, pipka. Odvratno!

No, onaj je tip prešao sve granice: dva dana zaredom stajao je prilepljen uz mene. Nisam htela svraćati pažnju jer tada ljudi počnu gnjaviti, čak su u stanju rugati se ženi. Stoga sam, u slučaju da se ponovno sretnemo, ponela nož, oštar nož. Htela sam ga samo malčice bocnuti. Međutim, ušao je kao da se radi o salu, o svinjskom salu. No, bilo je nešto drugo što je zaslužilo nož, kao da je ono prvo.

TA GOSPOĐA

Ta je gospođa svako jutro i svaku veče izvodila svog psa u šetnju, uvek u isto vreme. Bila je stara i ružna žena, naočigled zla. Videlo se to odmah na prvi pogled. Ja nemam bog zna šta da radim i sviđa mi se jedna klupa. Ta klupa i nijedna druga. Bilo je očigledno da to čini namerno: onaj jadni psić bio je najužasnija beštija koja se mogla zamisliti. Izdužen, s dlakama na sve strane. Njušio bi me i iskušavao svakog dana. Zatim bi se uneredio meni ispred nosa. Stara bi ga dozivala svim mogućim deminutivima: dušicom, dečkićem, kraljevićem, anđelčićem...

Razmišljao sam pola minute. Životinja, na koncu konca, nije bila kriva. Nekoliko koraka dalje od nas gradili su kuću i ostavili, nadohvat ruke, komad gvožđa. Odalamio sam staru svom snagom. Da se nisam spotaknuo i pao prelazeći ulicu, niko me ne bi sustignuo.

BIO JE INTELIGENTNIJI

Bio je inteligentniji od mene, bogatiji od mene, velikodušniji od mene; bio je viši od mene, zgodniji od mene, okretniji od mene; bolje se odevao, bolje govorio. Ukoliko vi smatrate da to nisu olakšavajuće okolnosti, onda ste vi naivni.

Uvek sam razmišljao o načinu kako ga se rešiti. Loše sam postupio kad sam ga otrovao: previše je patio. To mi je žao. Želeo sam da naglo umre.

OKO TRI GODINE

Oko tri godine sanjam o ovome: obući to odelo prvi put! Svetlo odelo kakvo oduvek priželjkujem. Štedeo sam, pesos po pesos, i napokon sam ga imao. S novim reverima, s dobro ispeglanim hlačama, s podstavljenim rubovima iz kojih ne vise končići... A onom ogromnom, debelom i odvratnom liku pao je čik pa mi ga je zapalio: nastala je strašna crna rupa s rubom boje kave.

Nabio sam ga vilicom. Trebalo mu je dosta vremena da umre.

REKAO MI JE

Rekao mi je da će je objaviti u maju, nakon toga u junu, zatim u oktobru. Prošla je zima, u proleće mi je krv zakuvala, bila je to moja druga knjiga. Presudna. Žao mi je, no biće presudna i mladom izdavaču. Mnogi će mi biti zahvalni, a slučaj će, verovatno, izazvati pažnju i poslužiti kao dobra reklama za moju novu knjigu...*

Sa španskog prevela: Marija Roščić Paro

21. 2. 2020.

Gi de Mopasan: Na vodi




      Prošloga sam leta unajmio malu ladanjsku kućicu na obali Seine, nekoliko milja od Pariza, i onamo bih išao spavati svake večeri. Za nekoliko dana upoznao sam jednoga od svojih suseda, čoveka između trideset i četrdeset godina, koji je zasigurno bio jedan od najzanimljivijih ljudi koje sam ikada video. Bio je to star, ali strastven veslač, uvek kraj vode, uvek na vodi, uvek pod vodom. Mora da je bio i rođen u čamcu, i sasvim sigurno će onde i umreti.
      Jedne večeri kada smo šetali obalom Seine, upitao sam ga da mi ispripovedi pokoju zgodu iz svoga života na vodi. I eto, moj čovek smesta živne, preobrazi se i postane rečit, gotovo pa pesnik. U srcu je imao jednu veliku strast, proždiruću i neodoljivu strast: reku.
– Ah! – reče on – koliko uspomena imam na toj reci koja proteče ovuda pokraj nas.
      Vi ostali, stanovnici ulica, vi ne znate što je reka. No poslušajte ribara kad izgovara tu reč.
      Za njega je ona tajnovita, duboka, nepoznata zemlja opsena i priviđenja, gde noću vidimo stvari koje ne postoje, gde čujemo šumove koje ne poznajemo, gde podrhtavamo a da ne znamo zašto, kao kad prolazimo kroz groblje: i reka je zaista najzlokobnije od svih groblja, iako tu nema grobova.
       Ribaru je zemlja ograničena, a reka je u seni, kada nema meseca, neograničena. Pomorac ne oseća isto za more. More je uistinu često okrutno i pakosno, no more viče, urliče, odano je, moćno more; dok je reka tiha i podmukla. Ona ne grmi, uvek nečujno teče, i baš to večno gibanje vode koja teče za mene je strašnije od visokih valova oceana.
      Sanjari veruju da more u sebi krije daleke plavkaste krajeve, gde utopljenici plivaju među velikim ribama, usred čudnih šuma i kristalnih spilja. Reka ima samo crne dubine gde se trune u blatu. A ipak je lepa kada blista u izlazećem suncu i kada nežno zapljuskuje među strmim obalama pokrivenim trstikom koja mrmori.
Govoreći o moru, pesnik je rekao:

O valovi, kakvih li jezovitih priča znate!
Duboki valovi, koji užasavate klečeće majke,
Prepričavate priče jedni drugima dok uzburkavate more
I to čini čemernima vaše glasove
Koje imate noću, kada nam se približavate.

    E pa, ja držim da su priče što ih šapuću trske svojim sitnim i nežnim glasićem strašnije od jezivih priča o kojima urliču valovi.
     Ali budući da me pitate za neku od mojih uspomena, ispričaću vam jednu neobičnu zgodu koja mi se dogodila ovde pre desetak godina.
      Stanovao sam, kao i danas, u kući majke Lafon, i jedan od mojih najboljih prijatelja, Louis Bernet, koji se sada odrekao veslačkih divota i postao visoki državni činovnik, stanovao je u selu C..., dve milje niz vodu. Večerali bismo zajedno svakoga dana, čas kod njega, čas kod mene.
       Kako sam se jedne večeri vraćao sasvim sam i prilično umoran, vukući teškom muko svoj veliki čamac, jolu dugačku dvanaest stopa kojom sam se noću uvek služio, zastao sam načas da odahnem kraj onog vrha prekrivenog šašem, otprilike dvesto metara od gvozdenog mosta. Vreme je bilo divno; mesec je sjajio, reka je blistala, vazduh je bio miran i blag. Zaveo me taj spokoj; pomislio sam kako bi bilo dobro ovde zapaliti lulu. Radnja je sledila misao; zgrabio sam sidro i bacio ga u reku.
       Čamac, koji je plovio nizvodno sa strujom, potegnuo je lanac do kraja i zatim stao; a ja sam seo na krmu, na ovnovu kožu, smestivši se najudobnije što sam mogao. Više se ništa nije čulo, ništa: samo bi mi se s vremena na vreme učinilo da čujem kako voda lagano klopoće, gotovo neprimetno, udarajući o obalu. Razabirao sam i neke trstike, više od drugih, koje su poprimale čudnovate oblike, kao da se na trenutke gibaju.
      Reka je bila savršeno mirna, no ja sam osetio kako me ova neobična tišina uzbuđuje. Sve zveri, žabe i krastače, ti noćni pevači močvare, umuknuše.
      Iznenada, desno pokraj mene jedna je žaba zakreketala. Zadrhtao sam: ona je zaćutala; više ništa nisam čuo.
         Odlučio sam malo zapaliti lulu kako bih se protresao. No kako god sam bio poznat kao strastveni pušač, sad mi nije prijalo. Nakon drugoga dima postalo mi je mučno te sam prestao. Počeo sam pevušiti, zvuk mojega glasa bio mi je neugodan; stoga sam se ispružio na dnu čamca i zagledao u nebo. Neko sam vreme mirovao, no ubrzo su me lagani pokreti barke počeli zabrinjavati. Učinilo mi se kao da se silno diže i spušta, dodirujući naizmence jednu pa drugu obalu reke; zatim kao da je neka nevidljiva sila privlači polako prema dnu i potom diže, da bi je pustila da padne. Ljuljalo me kao da sam usred oluje; čuo sam zvukove oko sebe. Naglo sam se uspravio: voda je blistala, sve je bilo mirno.
      Shvatio sam da su mi živci malo uzdrmani i odlučio otići. Povukao sam lanac; čamac se stao micati, no uskoro sam osetio neki otpor, povukao sam jače, ali nisam mogao izvući sidro. Zakačilo se o nešto na dnu reke i nisam ga mogao podići. Ponovno sam pokušao, no uzalud. Zatim sam veslima okrenuo čamac i premestio ga uzvodno ne bih li promenio položaj sidra. Bilo je uzalud, i dalje je stajalo. Razbesneo sam se i stao besomučno tresti lancem. Ništa se nije pomaknulo. Obeshrabren, seo sam da razmislim o svojoj situaciji. Nisam mogao ni pomisliti da potrgam ovaj lanac ni da ga odelim od čamca, jer je bio golem i prikovan za komad drva deblji od moje ruke. No kako je vreme bilo lepo, bio sam siguran da će kakav ribar naići i priteći mi u pomoć. Moja me neprilika smirila. Sjeo sam i napokon sam mogao popušiti svoju lulu. Imao sam i jednu bocu ruma, ispio sam dve ili tri čašice i nasmejao se svojoj nezgodi. Bilo je veoma toplo i u najgorem slučaju mogao sam prenoćiti pod vedrim nebom.
       Iznenada je nešto kucnulo o moj čamac. Stresao sam se i hladan znoj oblio me od glave do pete. Bio je to zasigurno  komadić drvaeta koji je donela struja, ali to je bilo dovoljno da me iznova uznemiri. Zgrabio sam lanac i očajnički upro. Sidro ni makac. Ponovno sam seo, iscrpljen od napora.
       U međuvremenu se na reku polagano spustila bela gusta magla koja je dopirala do vodenog nivoa , tako da, ustavši, nisam video više ni reku, ni svoje noge, ni čamac, jedino sam zapazio vrške trstike, a podalje bledu ravnicu osvetljenu mesečevom svetlošću, s velikim crnim mrljama koje se dižu prema nebu, skupinama topola uz cestu. Činilo se kao da sam ukopan do pasa u pamučno tkivo neobične beline, i preplavile su me svakojake čudnovate misli. Zamišljao sam da se neko pokušava uspeti u moju barku koju više nisam mogao razabrati, i da je reka, sakrivena neprovidnom maglom, puna čudesnih bića koja plivaju oko mene. Osetio sam užasnu nelagodu, obruč mi je stezao slepoočnice, a srce tuklo kao da će me ugušiti. Izgubivši glavu, pomislio sam pobeći plivajući, no jeza me prošla pri samoj pomisli. Već sam se video kako izgubljen lutam maglom i koprcam se među trstikom i travama koje ne mogu izbeći, hropćem od straha ne naslućujući spas, izgubivši iz vida čamac, i činilo mi se kao da me nešto vuče za noge na dno te crne vode.
        Zaista, budući da bih trebao prevaliti barem pet stotina metara plivajući protiv struje dok ne bih došao do mesta gde se travke ne petljaju za noge, veoma je verovatno da ću se izgubiti u ovoj magli i utopiti se, koliko god dobar plivač bio.
       Pokušao sam se pribrati. Osetio sam čvrstu volju da se oduprem strahu, ali je u meni bilo i nešto drugo osim volje, a to drugo obuzeo je strah. Upitao sam se čega bih se mogao bojati; moje hrabro ja rugalo se onomu strašljivomu i nikada kao toga dana nisam tako jasno opazio da su u nama dva suprotna bića, jedno voljno, a drugo koje se opire, čas pobeđuje jedno, čas drugo.
       Ta glupa i neobjašnjiva bojazan sve je više rasla i pretvarala se u stravu. Ostao sam nepomičan, širom otvorenih očiju, napeta i pripravna uha. Čekajući šta? Nisam znao, a moralo je biti nešto strašno. Da je kojoj ribi palo na pamet da poskoči iz vode, kako se to često događa, mislim da bih se onesvestio poput klade.
      Ipak, uz silan napor, uspelo mi je sabrati se i povratiti razum koji sam gubio. Ponovno sam dohvatio bocu s rumom i otpio velikim gutljajima.
      Onda mi je sinula zamisao i počeo sam vikati iz petnih žila okrećući se na sve četiri strane. Kada sam potpuno promukao, stao sam slušati. Pas je zavijao, veoma daleko.
        Još sam pio i onda sam se ispružio koliko sam dug i širok na dno čamca. Tako sam ostao negde oko sat vremena, možda i dva, budan, otvorenih očiju, sa sablasnim snoviđenjima oko sebe. Nisam se usudio ustati, a ipak sam to silno želeo; odgađao sam to iz minute u minutu. Rekao sam si: "Hajde, ustaj!", ali sam se bojao svakog pokreta. Na kraju sam se podigao pomno i oprezno, kao da moj život zavisi od najmanjeg zvuka koji proizvedem.
Pogledao sam preko ruba.
        Ostao sam bez daha od najveličanstvenijeg, najdivnijeg prizora koji sam ikada video. Bila je to vilinska priča, čudesno priviđenje o kojem govore putnici koji se vraćaju iz daleka i koje slušamo ne verujući im.
       Magla, koja je pre dva sata lebdela nad vodom, malo-pomalo se povukla i skupila na obalama. Ostavljajući reku potpuno čistom, nakupila se na svakom brežuljku s obe strane, visokom šest do sedam metara, koji su blistali pod mesečinom bjelji od snega.
Tako da se nije videlo ništa osim reke, protkane blistavim nitima, opasane belim gorjem. A gore, iznad moje glave, pun i veliki, svetleo je mesec usred plavkastog i mlečnog neba.
    Sve se vodene životinje probudiše; žabe su besno kreketale, a od časa do časa, s leva i zdesna, dopirao je jednoličan i tužan, bakreni glas krastača. Začudo, nisam se više bojao. Bio sam usred toliko izvanrednog pejsaža da me najneobičnije stvari ne bi iznenadile.
    Ne znam koliko je to trajalo, jer sam na kraju usnuo. Kada sam ponovno otvorio oči, mesec je bio zašao, nebo je bilo puno oblaka. Voda je tugaljivo klopotala, vetar je duvao,bilo je hladno, a tama je bila potpuna.
    Popio sam što mi je preostalo ruma, a zatim sam cvokotajući od zime osluškivao šuškanje šaša i zlokobne zvuke reke. Pokušao sam videti, ali nisam mogao razabrati ni svoj čamac ni ruke koje sam primaknuo očima.
      Međutim, malo-pomalo tama je postajala ređa. Odjednom mi se učinilo da jedna sena klizi sasvim blizu mene. Ispustio sam vrisak, i glas je odgovorio; bio je to ribar. Zazvao sam ga, a kada se približio, ispričao sam mu svoju nezgodu. Privukao je svoj čamac do moga i zajedno smo stali vući lanac. Sidro se nije pomaknulo. Dan je svanuo, tmuran, siv i kišan, leden, jedan od onih dana koji vam donose tugu i nesreću. Opazio sam još jednu barku. Prizvali smo je. Čovek koji je bio u njoj pomogao nam je vući i polako je sidro stalo popuštati. Podizalo se, ali polako, polako, opterećeno popriličnim teretom. Na kraju smo opazili crnu masu i dovukli je u moj čamac.
     Bio je to leš stare žene s velikim kamenom oko vrata.

1876



2. 6. 2019.

Issac Bashevis Singer ,Ogledalo




OGLEDALO



       Postoji mreža stara kao Metuzalem, nežna i rastresita kao paučina i isto tako
puna rupa, koja je ipak sačuvala svoju čvrstinu sve do naših dana. Kad nekog demona zamori traganja za proteklim zbivanjima ili kruženje na krilima neke vetrenjače, on može da se zavuče u ogledalo. Demon odande vreba na plen, kao pauk u svojoj mreži, i mušica će, sasvim sigurno, uskoro biti uhvaćena. Bog je ženama podario taštinu, naročito bogatim, lepim, jalovim, mladim, onima koje imaju mnogo slobodnog vremena, a osećaju se usamljene.
      Nabasao sam na takvu ženu u varošici Krašnik. Otac joj beše trgovac drvnom
građom; njen muž je prevozio balvane rekom do Danciga; grob njene majke prekrivao je korov. Kćerka je živela u jednoj staroj kući, okružena ormarima od hrastovine, škrinjama obloženim kožom i knjigama povezanim u svilu. Dvorile mi je dve služavke: jedna beše nagluva starica, a druga, mlada, ljubakala se sa seoskim violinistom. Ostale domaćice u Krašniku nosile su muške čizme, mlele heljdu vodeničnim žrvnjem, čerupale perje sa gusaka, kuvale čorbe, rađale decu i
prisustvovale sahranama. Izlišno je pomenuti da lepa i obrazovana Zirel - odgajana u Krakovu - nije imala o čemu da razgovara sa svojim palanačkim susetkama. Stoga je više volela da prelistava svoje nemačke pesmarice i na platnu veze likove Mojsija i Cipore; Davida i Batšebu, Ahašvera i kraljicu Ester. Lepe haljine koje joj je suprug poklanjao visile su, neupotrebljene u ormaru. Biseri i dijamanti ležahu u kutiji za nakit. Niko nije imao priliku da vidi njeno svileno donje rublje, čipkane podsuknje, niti njenu crvenu kosu skrivenu pod vlasuljom. Baš niko, čak ni njen sopstveni muž. Uostalom, kada bi neko i mogao da ih ugleda? Danju svakako ne, a noću - caruje mrak.
         Ali, Zirel je imala jednu tavansku sobicu, koju je nazivala budoarom, a u njoj je visilo ogledalo, plavičasto kao voda u trenutku mržnjenja. Ogledalo sa zlatnim okvirom, ukrašeno zmijama, obloženo ukrasnim kamenjem, opervaženo ružama i otrovnim gujama, a po sredini se protezala naprslina. Ispred ogledala beše prostrta medveđa koža, a sasvim uz nju naslonjača sa naslonom za ruke od slonovače i sedištem prekrivenim jastucima. Zar je postojalo išta prijatnije nego se posaditi nag u tu naslonjaču, nogu ispruženih na medveđoj koži, i posmatrati se u ogledalu? Zirel je imala šta i da vidi. Koža joj beše bela kao svileni atlazin, grudi nabrekle kao mešine s vinom, kosa se u uvojcima spuštala do ramena, a noge joj bejahu vitke kao u košute. Sedela je tako satima, opčinjena svojom lepotom. Vrata su bila zabravljena, reza navučena, a ona bi zamišljala da će se vratnice iznenada otvoriti i u sobicu ući neki princ ili plemeniti lovac, neki vitez ili pesnik. Jer, sve što je skriveno mora jednom biti otkriveno, svaka tajna teži da izađe na videlo, kao što svaka ljubav biva izneverena a sve svetinje oskrnavljene. Nebo i zemlja su se zaverili da se sve što je dobro započelo završi loše.
      I tako, čim saznadoh za ovaj mali, slatki zalogaj, pomislih: Zirel mora biti
moja. Trebalo je samo malo strpljenja. Jednog letnjeg dana, dok je sedela zureći u bradavicu svoje leve dojke - pojavih se pred njom, crn kao smola, izdužen kao motka, magarećih ušiju s ovnujskim rogovima, sa ustima žabe i kozjom bradicom. Gledao sam u nju razrogačenih zenica. Zirel je bila tako zabezeknuta da ne stiže ni da se uplaši. Umesto da zavapi „Čuj, Izrailju”, ona prsnu u smeh.
          „Gle, kako si ružan”, reče.
       „Gle, kako si ti lepa”, odvratih ja.
Ona se obradova mom laskanju. „Ko si ti?” upita.
       „Ne boj se”, rekoh. „Ja sam samo đavolov učenik, nisam satana. Prsti su mi
bez noktiju, usta bez zuba, ruke mi se rastežu kao gospino bilje, a rogovi su mi
savitljivi kao vosak. Moja je snaga u poganom jeziku; po zanimanju sam grešni
vragolan, a došao sam da te razgalim jer si usamljena.”
       „Gde si bio dosad?”
        „U spavaćoj sobi, iza peći, tamo gde cvrčak cvrči a miš cijuče, između jednog sasušenog venca i svenule vrbove grane.”
         „Šta si tamo radio?”
         „Posmatrao sam tebe.”
         „Otkad?”
         „Od svadbene noći.”
         „Čime si se hranio?”
          „Miomirisom tvog tela, sjajem tvoje kose, blistavom svetlošću tvojih očiju, tugom tvog lica.”
           „Oh, laskavče”, uzviknu ona. „Ko si ti? Šta radiš ovde? Odakle si? Zarad čega si došao?”

       Ispričah joj priču izmišljenu na brzinu. Otac mi je, rekoh, bio kujundžija, a
mati pohotljiva sukuba; sparili su se na klupku istrulelog konopca u nekom podrumu, a ja sam njihovo kopile. Boravio sam neko vreme u staništu đavola na brdu Seir i obitavao u nekom krtičnjaku. Ali, oterali su me odande kada se saznalo da mi je otac ljudsko biće. Otad sam beskućnik. Ženski demoni su me izbegavali jer sam ih podsećao na sina Adamova, a Evine kćeri smatrale su me satanom. Psi su lajali na mene, a deca bi briznula u plač čim me ugledaju. Zašto su se bojali? Nikom nisam nanosio zla. Jedina želja mi beše da posmatram lepe žene - da ih gledam i sa njima razgovaram.
      „Zašto stupaš s njima u razgovor? Lepotice su retko kad pametne.”
      „U raju, mudri služe kao podmetači za noge lepima.”
      „Moj me je učitelj drukčije poučavao!”
      „A šta zna tvoj učitelj? Ljudi od pera imaju mozak poput buva; papagajski
podražavaju jedan drugog. Mene pitaj kad želiš nešto da saznaš. Mudrost dopire samo do prvog neba, a potom - sve je samo naslada. Očito ne znaš da su anđeli budalasti. Serafimi se igraju u pesku kao deca; heruvimi ne znaju da broje; aralimi preživljavaju sećanja na prošlost pred prestolom nebeske slave. I sam Bog je veseljak; on provodi vreme vukući kita Levijatana za rep, a divlji vepar liže mu ruke ili, pak, oplođuje Šehinu, pa ona svakog dana polaže mirijade jaja, a svako jaje pretvara se u zvezdu."
        „Sad mi je jasno da mi se podsmevaš.”
        „Ako te lažem, neka mi jedan smešan, golemi izraštaj iskoči nasred nosa. Već odavno sam proćerdao svoju zalihu laži. Sad mi ne preostaje ništa drugo sem da   govorim istinu.”
        „Možeš li da oplodiš ženu?”
        „Ne, draga moja. Ja sam, kao mazga, poslednji izdanak svog roda! Ali, to ne
gasi moju pohotu. Ležem samo sa udatim ženama, pošto su moja dobra dela - gresi; moje molitve - bogohuljenja; pakost mi je hleb, drskost vino, a taština - srž mojih kostiju. Sem što umem da brbljam, sposoban sam samo za još jednu stvar!”
         Na ove moje reči ona se nasmeja i reče: „Nije me majka vaspitala da budem đavolova kurva. Odlazi ili ću narediti da isteraju đavole iz tebe.”
        „Ne trudi se nepotrebno”, odvratih ja. „Sam ću otići. Ja se nikom ne namećem. Auf wiedersehen!”
          I rasplinuh se kao magla.

                                                              II 

       Sedam dana Zirel nije ušla u svoj budoar. Ja sam dremuckao u ogledalu.
Mreža je bila razapeta; žrtva samo što nije upala u nju. Znao sam da je radoznala.
Zevajući, razmišljao sam o svojoj sledećoj vragoliji. Da li da zavedem rabinovu
kćerku? Da lišim mladoženju muškosti? Da zapušim dimnjak sinagoge? Vino što se pije subotom da pretvorim u sirće? Da zamršen pramen kose utrapim nekoj devici? Da se uvučem u ovnujski rog o prazniku Roš-hašani? Ili, možda, da nateram kantora da neskladno zapeva? Đavolan uvek ima šta da radi, naročito u danima posta i oprosta kada podrhtavaju čak i ribe u vodi. I upravo kada sam sanjario o Mesečevom soku i semenu ćurana, uđe - ona. Tražila me pogledom, ali nije mogla da me vidi. Stajala je ispred ogledala, ali ja joj se ne otkrih.
         „Mora da sam sve samo uobrazila”, promrmlja ona. „Mora da su to bile

sanjarije!”
        Ona skide spavaćicu i osta pred ogledalom - naga. Znao sam da joj je muž u
gradu i da su proteklu noć proveli zajedno, iako se Zirel nije podvrgla ritualnom
kupanju. Ali, kako u Talmudu stoji, žena će radije da se zadovolji jednom mericom razvrata nego sa deset merica čednosti. Nedostajao sam Zireli, kćeri Rojze Glik, i oči joj behu tužne. Moja je, moja, pomislih. Anđeo smrti, sa palicom u ruci bio j spreman; jedan revnosni mali đavo dao se na posao da Zireli pripremi kotao u paklu; neki grešnik, unapređen u ložača, već je skupljao drva za potpalu. Sve je bilo spremno - nanosi snega i užareno ugljevlje, kuka za njen jezik i mala klešta za njene grudi, miševi koji će joj grickati jetru i crvi koji će joj oglodati bešiku. Moja čarobna ženica, međutim, ništa nije naslućivala. Dirnula je svoju levu dojku, a zatim desnu. Osmotrila je svoj trbuh, ispitivački okrznula očima bedra, pomno se zagledala u nožne prstiće. Da li da se odluči za knjigu, doterivanje noktiju ili da pročešlja kosu? Suprug joj beše doneo mirise iz Lenčica, pa se namirisala ružinom vodicom i karanfilom. Od muža je dobila na dar i ogrlicu od korala koja joj je sad visila oko vrata. Ali, šta bi bila Eva bez zmije? I, šta bi radio Bog da nije Lucifera? Zirel je gorela od požude kao neka
bludnica, mamila me svojim očima. Drhtavim usnama, ona izgovori bajalicu

Oštar vetar briše
po uskim sokacima
hitra crna mačko
nadomak mi dođi.

Snažan je lav,
beslovesna riba:
izroni iz tišine,
tvoj te zalogaj čeka.

        U trenutku kada je izustila poslednju reč, stvorih se pred njom. Lice joj se
ozari.
       „Tu si, dakle.”
       „Bio sam odsutan,” odgovorih, „ali sam se vratio.”
       „Gde si bio?”
        „U zemlji Nedođiji. Kod Rabe, u dvorcu raskalašnih žena, u vrtu zlatnih ptica, kraj Asmodejevog zamka.”
        „Tako daleko?”
        „Ako mi ne veruješ, biseru moj, pođi sa mnom. Sedni mi na leđa, drži se za
moje rogove, a ja ću raširiti krila i poletećemo zajedno iznad planinskih visova.”
       „Ali, ja sam potpuno naga.”
       „Tamo niko nije odeven!”
       „Moj muž neće znati gde se nalazim.”
       „Pravovremeno će saznati.”
       „Koliko traje putovanje?”
       „Nepunu sekundu.”
       „Kada ćemo se vratiti?”
      „Ko tamo ode ne želi da se vrati.”
       „Šta ću ja tamo raditi?”
        „Sedećeš u Asmodejevom krilu i upletati mu bradu u vitice. Grickaćeš badem i  piti blago pivo; uveče ćeš plesati pred njim. Oko nožnih članaka vezaće ti zvončiće, i đavoli će se vrteti ukrug s tobom.”
        „A posle toga?”
         „Ako moj gospodar bude zadovoljan tobom, bićeš njegova. Ako mu se ne
dopadneš - pripašćeš nekom od njegovih miljenika.”
       „A ujutru?”
       „Tamo nema jutra.”
       „Hoćeš li ti ostati kraj mene?”
       „Možda ću, zahvaljujući tebi, dobiti neku koščicu da oližem.”
       „Jadni mali đavolčiću, žalim te, ali ne mogu da pođem s tobom. Imam muža i oca. Imam zlata i srebra, haljine i skupocena krzna. Potpetice mojih cipela najviše su u Krašniku.”
       „Dobro, onda zbogom!”
        „Ne žuri tako. Šta mi valja činiti?”
        „Znači, opametila si se! Umesi testo od najboljeg brašna; dodaj mu meda,
menstrualne krvi, jedno jaje sa zametkom, trunku svinjske masti, naprstak šerbeta i jednu čašu obrednog vina. Potpali vatru na dan sabata i ispeci tu smešu na užarenom ugljevlju. Zatim pozovi muža u svoj krevet i nagovori ga da pojede kolač koji si ispekla. Budi ga lažima i uspavljuj bogohulnim nastranostima. A kad on zahrče, odseci mu pola brade i jedan zuluf kraj uha, ukradi mu zlato i novac, spali zelenaške priznanice i pocepaj vašu venčanicu. Posle toga, baci svoj nakit pod prozor kasapina koji prodaje svinjetinu - to će mi biti veridbeni dar. Pre nego što napustiš kuću, baci svoj molitvenik u smeće i pljuni na posvećeni svitak u mezuzi, tačno na ono mesto gde je ispisana reč šadaj. A onda, dođi odmah do mene. Odneću te na svojim krilima iz Krašnika u pustinju. Letećemo iznad polja prekrivenih otrovnim gljivama, iznad šuma u kojima žive vukodlaci, nad ruševinama Sodome u kojima su zmije učitelji, hijene pevači, vrane propovednici, a novac namenjen u dobrotvorne svrhe poveren lopovima na čuvanje. Tamo se grdoba smatra lepotom, a sve što je naopako ceni kao
pravo; mučenja predstavljaju zabavu, a podrugivanje vrhunac zanosa. Ali, požuri, jer je naša večnost kratkotrajna.
       „Strah me je, đavolčiću, plašim se.”
      „Svako ko krene s nama, boji se.”
Htela je da produži sa zapitkivanjima, da me uhvati u nekoj protivrečnosti, ali
ja utekoh. Ona priljubi usne na ogledalo, ali mi dotače samo krajičak repa.

III 

     Otac je lio suze; muž čupao kose; služavke su tragale za njom u šupi za drva i
u podrumu; njena svekrva je džarala lopatom po dimnjaku; kočijaši i mesari pretražiše šumu. Noću su paljene buktinje, a na sve strane odjekivali su povici tragača: „Zirel, gde si? Zirel! Zirel!” Neki pomisliše da je pobegla u manastir, ali se opat kleo na raspeće da nije tamo. Poslaše po nekog čudotvorca, a zatim po jednu vračaru, neku staru hrišćanku koja je lila figure od voska i, najzad, dozvaše jednog čoveka koji je uz pomoć crnog ogledala otkrivao trag mrtvih i nestalih osoba, a neki seljak posudi hajkačima svoje lovačke pse. Ali, kad se ja jednom dočepam plena, niko mi ga više ne ote! Raširih svoja krila i mi poletesmo. Zirel me je zapitkivala, ali joj ja nisam odgovarao. Kad smo stigli u Sodomu, kružio sam neko vreme iznad Lotove žene kojoj tri bika lizahu nos. Lot je, pijan kao i uvek, ležao u jednom podrumu sa svojim kćerima.
          U dolini senki, znanoj kao zemaljski život, sve podleže promenama. Ali, u
našem svetu vreme stoji! Adam je još uvek nag, a Evu, obuzetu požudom, zmija još uvek navodi na greh. Kain ubija Avelja, buva se pari sa slonom, potop se spušta s neba, Jevreji mese ilovaču u Egiptu, Jov još uvek češe svoje ranama prekriveno telo. On će se češati sve do kraja svih vremena, ali neće naći smirenje.
         Zirel htede da mi nešto kaže, ali ja zalepršah krilima i nestadoh. Svoj sam
zadatak obavio. Sklupčao sam se kao neki slepi miš i upirao obnevidele oči u jednu strmu liticu. Zemlja je bila smeđa, a nebo žuto, đavoli su stajali u krugu mašući repovima. Dve kornjače su se parile pripijene u čvrstom zagrljaju, a jedan muški kamen objahao je ženski kamen. Pojaviše se Šabriri i Bariri. Šabriri je uzeo lik nekog viteza; nosio je zašiljenu kacigu i krivi mač; imao je guščije noge i kozju bradicu. Na njušku je stavio naočari, a govorio je nemačkim narečjem. Bariri je bio majmun, papagaj, pacov i slepi miš, sve to u jednom biću. Šabriri se duboko pokloni i poče da peva kao šaljivdžija na svadbama:

Egodbe, regodbe,
evo nagodbe.
Veverica sa sela
po imenu Zirela
ne htede u kavezu da ostane,
opredelila se da bludniči
u carstvu satane.

      On htede da je stegne u naručje, kad Bariri dreknu: „Ne dozvoli mu da te
dotakne. On ima kraste po glavi i rane po nogama, a lišen je onog čega su žene željne. Izigrava velikog ljubavnika, ali je i uštrojeni petao veći ljubavnik od njega. I otac mu je bio takav, a takav mu je bio i deda. Odaberi mene za ljubavnika. Ja sam unuk Velikog Lažova. Osim toga, bogat sam i iz dobre porodice. Moja baba je bila dvorska dama Naamove kćeri Mahlat. Mojoj majci beše ukazana čast da Asmodeju pere noge. Moj otac, neka večno boravi u paklu, nosio je Sataninu burmuticu.”
       Šabriri i Bariri dograbiše Zirel za kosu i svaki put kad bi je potegli, iščupali bi joj po jedan pramen. Zirel tada shvati kako stoje stvari i vrisnu: „Milost, milost!”
      „Šta su nam to doveli?” upita Ketev Mariri. „Jednu koketu iz Krašnika.”
      „Zar tamo nemaju boljih?”
      „Ne, to je najbolje što imaju.”
      „Ko ju je dovukao ovamo?”
      „Jedan đavolan.”
      „Počnimo!”
      „U pomoć, u pomoć”, zapomagala je Zirel.
      „Obesite je”, povika Jarost, sin Srdžbe. „Ovde ne pomažu jadikovke. Vreme i
promene ostali su za tobom; učini ono što ti se naredi. Ti nisi ni mlada, ni stara.”
       Zirel poče da kuka. Njeno jadikovanje probudi Lilitu iz sna. Ona gurnu u
stranu Asmodejevu bradu i promoli glavu iz pećine, a svaka njena vlas uvijala se kao  zmija.
      „Šta je s tom kučkom?” upita. „Zašto vrišti?”
       „Upravo je obrađuju!”
       „Zar tako mlačno? Zabiberite još malo.”
       „I skinite joj salo.”

     Ta zabava traje već hiljadu godina, ali crnoj družini nikad dosta. Svaki đavo
obavlja svoju dužnost, a svaki đavolan svoje vragolije. Oni čupaju i kidaju, ujedaju i štipaju. Ali, đavoli muškog roda nisu tako zli; žene-đavolice su te koje najviše uživaju, naređujući: „Skini penu sa kipuće čorbe golim rukama! Upleti vitice ne služeći se prstima! Operi rublje ne koristeći vodu! Upecaj ribu u vrelom pesku! Ostani kod kuće, a pritom hodaj ulicama! Okupaj se, ali da se ne pokvasiš. Ulupaj maslac iz kamena! Razbij krčag, a da na proliješ vino!” Za to vreme čestite žene toroču u raju, a bogobojažljivi muškarci sede na zlatnim stolicama, kljukajući se Levijatanovim mesom i hvališu se počinjenim dobrim delima.
          Ima li Boga? Da li je on milosrdan? Hoće li Zirel ikad naći spasenje? Ili je ona ovaploćenje biblijske zmije koja se odiskona slizala sa zlom? Otkud znam? Ja sam još uvek samo đavo nižeg reda. Đavolani retko kad napreduju. U međuvremenu, generacije se rađaju i umiru, Zirel smenjuju Zirele u mirijadi odraza - u bezbroj ogledala.

31. 1. 2019.

Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Strašne priče,


I
      Grmi i tutnji čitav jedan kraj Kijeva: to Jesaul Gorobec ženi sina. Mnogo je sveta podolazilo
Jesaulu u goste. U stara vremena ljudi su voleli dobro da pojedu, još više da popiju, a najviše da se
provesele. Dojahao je na svom vrancu i Zaporožac Mikitka pravo sa razuzdane pijanke u Perešljaj-polju, gde je sedam dana i sedam noći kraljeve šljahtiće pojio rujnim vinom. Stigao je i Jesaulov pobratim sa svog imanja između dveju planina s onu stranu Dnjepra, Danilo Buruljbaš sa mladom ženom Katarinom i jednogodišnjim sinom. Gosti su se divili belom licu panji Katarine, njenim obrvama tamnim kao nemački somot, njenoj kitnjastoj suknji i bluzi od plave starinske svile, čizmicama sa srebrnim potkovicama, ali ih je više od svega čudilo što sa njom nije došao njen stari otac. Dvadeset jednu godinu proveo je ko zna gde i tek godinu dana živi u Zadnjeprovlju. Kćeri se svojoj vratio kad se već bila udala i rodila sina. On bi sigurno imao da ispriča svakojakih čudesa. A kako i ne bi, kad je toliko dugo proveo u tuđini! Tamo je sve drukčije, ni ljudi nisu kao ovdašnji, ni hrišćanskih crkava nema… ali on nije došao.
        Goste su poslužili prepečenicom sa suvim grožđem i šljivama a na velikom poslužavniku izneli su svadbeni kolač. Svirači su dograbili donju koru kolača pečenu s novčićima, privremeno su ućutali stavivši pored sebe cimbala, violine i bubnjeve. Tada mlade žene i devojke obrisaše usta vezenim maramicama pa počeše ponovo izlaziti, a mladići podbočeni ponosno se obazirući oko sebe pogleduju u tom pravcu i stoje spremni da im polete u susret – kad u tom trenutku stari Jesaul iznese dve ikone da blagoslovi mladence. Ove ikone dobio je od časnog kaluđera, oca Vartolomeja. Na njima nema bogatih ukrasa, ne blista na njima ni srebro ni zlato, ali nikakva nečista sila ne sme se dotaći onoga u čijoj se kući one nalaze. Jesaul podiže ikone u vis i htede da pročita kratku molitvu… kad najednom deca, koja su se dotle igrala na zemlji, uplašeno vrisnuše, njima se pridružiše i odrasli i u strahu upreše prstom na kozaka koji je stajao među njima. Ko je to bio, niko nije znao. U međuvremenu on je divno odigrao kazačok i uspeo da nasmeje oko njega okupljeni svet. Kad Jesaul diže ikone, njegovo se lice najednom promeni: nos mu se izduži i iskrivi u stranu, umesto kestenjastih zatitraše mu zelene oči, usne mu pomodreše, brada zadrhta i zašilji se kao koplje, iz usta mu izviri očnjak, iza glave se izdiže grba – i od kozaka posta starac.
- To je on ! To je on ! - vikao je narod zbijajući se jedno uz drugo. - Veštac se opet pojavio! – vikale su majke uzimajući svoju decu u naručje.
Jesaul veličanstveno i dostojanstveno istupi napred, isturi ikone prema vešcu i gromkim glasom reče:
- Nestani, sliko sotonina, ovde ti nije mesto! Čudni starac zašišta, škljocnu zubima kao vuk i nestade.
Kao što se more pokrene za vreme nepogode, tako kroz narod krenuše priče i nagađanja.
- Kakav je to veštac? – pitali su mladi, još neiskusni ljudi.
- Biće nesreće! – odmahivali su starci glavom. Po prostranom Jesaulovom dvorištu svet se poče skupljati u gomile da sluša priče o čudnovatom vešcu. Svi su govorili različito i niko nije mogao reći ništa pouzdano.
Tada u dvorište izvaljaše bure medovine i doneše dosta vedrica grčkog vina, i veselje se ponovo nastavi. Svirači grmnuše, devojke, mlade žene i hitri kozaci u jarkim dolamama zaigraše. U igri im se pridružiše, kad se malo podnapiše, devedesotogodišnje i stogodišnje starine prisećajući se godina koje ne prođoše uzalud. Veselje potraja do duboko u noć; takvih veselja više nema. Tada gosti počeše da se razilaze, ali ih je malo otišlo svojoj kući. Mnogi su i bez pitanja ostali da prenoće u Jesaulovom
prostranom dvorištu, najviše je pospalo pod klupama, na podu, pored konja, ispred štale, tu gde je klonula od pića kozačka glava – onde leži i hrče da se razleže po celom Kijevu.

II

      Blaga svetlost razli se po čitavom svetu. To se mesec pojavio iza brda. Velom kao skupoceni damast i belim kao sneg, prekrio je brdovitu obalu Dnjepra, a senka se povukla u gustu borovinu.
        Sredinom Dnjepra plovi čamac. Napred sede dva momka, crne kozačke šubare nakrivili, a ispod
vesala im, kao varnice od kremena, pršte vodene kapi na sve strane. Zašto kozaci ne pevaju? Ne vode razgovore ni o katoličkim sveštenicima koji su već došli u Ukrajinu i preobraćaju kozake u katolike, niti o tome kako se Horda žestoko borila dva dana na Slanom jezeru. Zar je njima do pesme? Kako da pričaju o nemilim događajima kad je njihov pan Danilo utonuo u misli dok mu se rukav skupocenog kaftana spustio iz čamca u vodu i kvasi se. Njihova panji Katarina lagano ljulja dete ne skidajući očiju s njega, a na njenu, platnom nepokrivenu, kitnjastu suknju padaju kapi vode u vidu sive prašine.
         Milina je sa sredine Dnjepra pogledati u visoke planine, prostrane livade i zelene šume! Ove
planine - nisu planine, one nemaju podnožja; visoko nebo je i dole pod njima i gore u vrhovima njihovim. I te šume što se na visovima vide – nisu prave šume; to je kosa izrasla na kosmatoj glavi šumskog starca. Ispod nje u vodi kupa se brada, a pod bradom i nad kosom su visoka nebesa. Ove livade – nisu livade; to je zeleni pojas kojim je po sredini opasano okruglo nebo, a u gornjoj i donjoj polovini njegovoj šeta se mesec.
       Danilo ne gleda nikud u stranu, on gleda u svoju mladu ženu.
- Što si mi se tako rastužila, mlada moja ženo, zlato moje, Katarina?
- Nisam tužna, pane moj Danilo! Mene su uplašile čudnovate priče o vešcu. Pričaju da se on rodio
tako strašan… i odmalena s njim se ni jedno dete nije htelo igrati. Čuj, pane Danilo, kakve se strahote o njemu pričaju: kažu da se njemu činilo da mu se svi rugaju. Ako bi po mrkloj noći sreo kakvog čoveka, njemu bi se činilo da ovaj otvara usta i kezi mu se. Sutradan bi tog čoveka našli mrtvog. Bilo mi je i čudno i strašno slušati ove priče – govorila je Katarina vadeći maramu i brišući njome lice deteta usnulog na njenim rukama. Na marami je crvenom svilom bilo izvezeno lišće i bobice.
      Pan Danilo ne reče ništa, već samo uperi pogled u pomrčinu u pravcu zemljanog bedema koji se iza šume crneo u daljini, a iza koga se uzdigao stari zamak. Na čelu mu se obrazovaše tri bore. Levom rukom pogladi brkove.
- Nije toliko strašno što je on veštac, već što je neugodan gost. Kakav ga đavo donese ovamo. Čuo
sam da Ljasi hoće da podignu neku tvrđavu da bi nam presekli put ka Zaporošcima. Ako li to bude istina,rasturiću to đavolje gnezdo čim čujem da on tu ima tajno sklonište. Spaliću starog vešca da gavranovimaneće ostati šta da kljuju. Mislim da on sigurno ima zlata i drugog blaga. Eno, gde živi taj đavo! Ako li onima zlata… Sada ćemo ploviti pored krstova – to je groblje, tu trunu njegovi nečisti dedovi. Priča se da su svi oni bili spremni da i sebe, zajedno s dušom i svojim poderanim kožusima, za novac prodaju sotoni. Ako on zaista ima zlata, ne treba oklevati, u ratu se uvek ne dobija…
      - Znam šta nameravaš. Susret s njim ne sluti na dobro… Ali ti tako teško dišeš, tako srdito gledaš,
obrve su ti se mračno nad oči nadvile!...
     - Ćuti ženo! – odbrusi ljutito Danilo. Ko se s vama združi i sam postane žena. Momče, daj mi
vatre! – obrati se jednom veslaču, koji iz svoje lule istrese žar i stade ga presipati u lulu svoga gospodara. – Plaši me vešcem! – nastavi pan Danilo. – Kozak se, hvala bogu, ne boji ni đavola, ni katoličkih sveštenika. Mnogo bi bilo vajde kad bismo slušali žene. Je li tako, momci? Naša žena je lula i oštra sablja.
       Katarina ućuta, obori oči ka tihoj vodi. Vetar što je mreškao vodu činio je da se sav Dnjepar
prelivao u srebru kao vučja dlaka usred noći.
      Čamac skrete i poče se držati šumovite obale. Na obali se videlo groblje. Natruli krstovi zbijali su
se u gomile. Među njima ne raste ni kalina, niti se zeleni trava, samo ih mesec obasjava s nebeskih visina.
     - Momci, čujete li da neko viče? Neko nas zove u pomoć! – obrati se pan Danilo svojim veslačima.
      - Čujemo krike, kao da dolaze s one strane – uglas odgovoriše momci pokazujući na groblje. Potom se sve utiša. Čamac malo savi i poče da zaobilazi istureni greben. Najednom veslači ispustiše vesla i pogled im se ukoči. Zabezeknu se i pan Danilo: strah i jeza prostrujaše mu kroz kozačke žile.

      Krst na jednom grobu se zaljulja i iz groba se lagano podiže sasušeni mrtvac. Brada mu do pojasa, na prstima nokti duži od samih prstiju. On nečujno podiže ruke uvis. Lice mu zadrhta i iskrivi se. Videlo se da trpi strašne muke. “Guši me! Guši me!” – prostenja divljim, neljudskim glasom koji je kao nož parao srce, i najednom ga nestade pod zemljom. Zaljulja se drugi krst i opet izađe mrtvac strašniji i viši od onog prvog, sav zarastao u bradu do kolena, a okoštali nokti mu još duži. On još jezivije zavapi: “Guši me!” – i nestade. Zaljulja se i treći krst i pojavi se i treći mrtvac. Kao da su se same kosti digle visoko iznad zemlje. Brada mu do peta, a prsti sa dugim noktima zarili se u zemlju. Jezivo podiže ruke uvis kao da hoće da dohvati mesec i poče tako da urla kao da mu neko testeriše žute kosti…
     Dete koje je dotle spavalo u Katarininom naručju vrisnu i probudi se. Panji uplašeno ciknu.
Veslačima kape padoše u Dnepar. I sam pan Danilo zadrhta.
      Pa se opet sve stiša kao da ničega nije bilo, ali preplašeni mladići još se zadugo nisu mogli latiti
vesala.
      Buruljbaš brižno pogleda svoju mladu ženu koja je uplašeno njihala na rukama rasplakano dete,
privuče je sebi na grudi i poljubi u čelo.
     - Ne boj se, Katarina! Pogledaj: nema ničega! – govorio je pokazujući rukom na sve strane. – To
veštac hoće da zaplaši ljude, da niko ne bi otkrio njegovo pogano gnezdo. Samo će time uplašiti žene! Daj mi sina ovamo da ga ja držim! – to reče pan Danilo, pa podiže sina uvis i prinese ga usnama: - Je l da, Ivane, ti se ne plašiš veštaca? Kaži: ne bojim se, tata, ja sam kozak. Prestani da plačeš, sad ćemo stići kući, mama će te nahraniti kašom, smestiće te u kolevku da spavaš i pevaće ti pesmu:

Buji paji, buji paji!
Buji paji, čedo moje!
Rasti nama na radost!
Kozaštvu na slavu!
Dušmanu na stravu!

      Čuj, Katarina, meni se čini da tvoj otac neće da živi sa nama u slozi. Došao je namrgođen, nabusit i sve kao da se nešto ljuti… Pa, ako mu se ne sviđa, što je dolazio? Neće da pije za kozačku slobodu! Dete nije uzeo u ruke. U prvo vreme sam hteo da mu poverim sve što mu leži na duši, ali mi se nekako nije dalo, reč mi samo zastade u grlu. Ne, nema on kozačko srce. Kozačka srca bilo gde da se sretnu, jedno drugom samo što ne skoče iz grudi u susret. Šta kažete, dragi moji, hoće li skoro obala? Za kape ne brinite, nove ću vam dati. Tebi ću, Stecko, dati kadifom opšivenu i zlatom izvezenu. Skinuo sam je s Tatarina zajedno s glavom. Sve što je imao na sebi uzeo sam, samo sam mu golu dušu pustio na slobodu. Hajde, pristajte! Eto, Ivane, mi stigosmo, a ti još plačeš! Uzmi ga, Katarina!
       Svi izađoše iz čamca. Iza brda se pojavi slameni krov – dedovina pana Danila, iza nje – još jedno
brdo, pa onda polje, a dalje, prođi ako hoćeš i sto vrsta unaokolo, nigde nećeš sresti ni jednog kozaka.

III


    Imanje pana Danila nalazilo se između dva brda u uskoj dolini koja se spušta ka Dnjepru. Kuća mu
nije visoka kao kod svih kozaka. Ima jednu svečanu prostoriju, ali je tolika da se u nju mogu smestiti i on i žena, i stara služavka, i deset odabranih momaka. Svud unaokolo u gornjem delu po zidovima suhrastove police. Na njima su gusto poređane mnogobrojne činije i lonci. Ima tu i srebrnih pehara, i čaša zlatom optočenih, poklonjenih i u ratu zadobijenih. Ispod polica vise skupocene muškete, sablje, puške kremenjače, koplja. Silom ili milom došli su mu do ruku od Tatara, Turaka i Ljaha. Nije ni čudo što su iskrzani. Gledajući ih pan Danilo se, kao po nekim obeležjima, sećao svojih okršaja. Dole uza zid stoje dobro izglačane hrastove klupe, a pored njih, ispred banka visi kolevka na konopcima provučenim kroz alku na tavanici. Po celoj sobi pod je dobro utaban i premazan glinom. Na klupama spavaju pan Danilo i njegova žena, na banku stara služavka, u kolevci ljuljaju i uspavljuju dete. Na podu, jedan do drugog spavaju momci. Ali kozak više voli da spava na goloj zemlji pod vedrim nebom. Ne treba mu ni jastuk ni perina. On stavi pod glavu svežeg sena pa se slobodno opruži po travi. Kad se usred noći probudi voli da pogleda visoko nebo osuto zvezdama i strese se od noćne svežine koja daje čvrstinu kozačkim kostima. Protežući se i kroz san mrmljajući, on pali lulu i još bolje se umotava u topli kožuh.
     Nije se rano probudio Buruljbaš posle jučerašnjeg veselja, a kad se probudio, seo je na klupu u
ugao sobe i počeo da oštri novu, u zamenu dobijenu, tursku sablju. Panji Katarina uzela je da zlatom vezesvileni peškir. Tada u sobu uđe Katarinin otac, ljutit, namrgođen, s prekomorskom lulom u zubima, priđe kćeri i grubo je stade ispitivati za razlog njenog kasnog povratka kući.
    - O tome, taste, ne treba pitati nju, već mene! Ne odgovara žena, nego muž. Kod nas je takav običaj i ti nemoj da se ljutiš na to – reče Danilo ne prekidajući posao. – Možda u drugim, neverničkim zemljama nije tako, ja ne znam.
      Srdito tastovo lice obli se crvenilom, a oči mu sevnuše divljim sjajem.
     - A ko će se brinuti za svoju kćer, ako neće otac! – promrmlja za sebe otac. – Dobro, sad pitam
tebe, kud si se skitao do kasno u noć?
       - E, to je već druga stvar, dragi taste! Na ovo ću ti odgovoriti da sam već odavno izašao iz pelena.
Umem dobro da jašem konja, da vladam oštrom sabljom i još mnogo štošta, ali znam i da za ono što radim ni pred kim ne polažem računa!
    - Ja vidim, Danilo, i znam da ti hoćeš da se svađaš! Onaj ko nešto krije, taj sigurno smera nešto
rđavo.
     - Misli ti šta hoćeš, - reče Danilo – a ja mislim svoje. Hvala bogu, još ni u jedan nečastan posao
nisam bio umešan, uvek sam se borio za pravoslavnu veru i otadžbinu, a ne kao neke skitnice što
tumaraju ko zna kuda dok se pravoslavci bore za opstanak, pa tek posle toga dođu da ovršu žito koje nisu posejali. Ne liče čak ni na unijate, u crkvu božju ne zaviruju. Takve bi trebalo dobro propitati kud se skitaju.
    - E, moj kozače, znaš li ti… da slabo gađam: na svega sto hvati probijam kroz srce. Ja i ne sečem
sabljom dobro: od čoveka ostaju komadići sitniji od krupe od koje se kaša kuva.
     - Ja sam spreman! – reče pan Danilo i hitro prekrsti vazduh sabljom, kao da je znao zašto ju je
oštrio.
     - Danilo! – vrisnu Katarina zgrabivši ga za ruku i obesivši se za nju. – Osvesti se, bezumniče,
pogledaj na koga ruku dižeš! Oče, kosa ti je bela ko sneg, a ti si se raspalio kao nerazumni mladić.
     - Ženo! – viknu besno Danilo – ti znaš da ja to ne volim. Gledaj svoja ženska posla.
      Sablje strašno zveknuše, gvožđe stade seći grožđe, a varnice kao prašina zasuše kozake. Plačući
Katarina ode u zasebnu sobu, baci se na postelju i zapuši uši da ne sluša zveket sabalja. Ali kozaci su se tako tukli da se udarci ničim nisu mogli zaglušiti. Srce joj se cepalo. Čitavim telom osećala je zvuke: tuk, uk. “Ne, ne mogu izdržati, ne mogu više trpeti. Možda već crvena krv izbija u mlazevima iz belog tela Možda sada moj dragi malaksava, a ja ovde ležim!” I uđe u sobu sva bleda i jedva dišući.
      Sa podjednakom snagom kozaci se strahovito biju. Ni jedan ni drugi ne popušta. Sad navaljuje
Katarinin otac – uzmiče pan Danilo, kad napada pan Danilo – uzmiče surovi otac – i opet su ravnopravni. Kipte. Razbesneli se… Uh! Sablje zazvečaše a sečiva sa treskom odleteše u stranu.
      - Hvala ti, bože! – reče Katarina, ali tog trenutka vrisnu kad ugleda da kozaci dograbiše muškete.
Namestiše kremene i zapeše oroze.
      Opali pan Danilo i promaši. Sad nanišani otac… On je star, vid mu nije tako oštar, kao u mladog
čoveka, ali mu je ruka sigurna. Začu se pucanj. Zatetura se pan Danilo. Rumena krv oboji levi rukav
kozačke dolame.
     - Ne! – zagrme on, - ne predajem se ja tako lako. Desna ruka je starija od leve. Na zidu imam turski pištolj: još me nikad nije izneverio. Silazi sa zida, stari druže, učini uslugu prijatelju!
    Danilo posegnu rukom za pištoljem.
    - Danilo! – viknu u očajanju Katarina, zgrabi ga za ruku i pade mu pred noge: ne molim te za sebe. Moje se zna, nedostojna je ona žena koja ostaje da živi posle smrti svoga muža. Dnjepar, hladni Dnjepar biće mi grobnica. Ali pogledaj svoga sina, Danilo. Ko će da prigli jadno dete? Ko će ga milovati? Ko će ga učiti da jaše konja vranca, da se bori za slobodu i veru, da po kozački pije i zabavlja se? Umri sine moj, umri! Tvoj otac neće da zna za tebe! Vidi ga kako okreće glavu! O, tek sada te upoznajem! Ti si zver, a ne čovek! Srce imaš vučje, a duša ti je kao u prepredene zmije. Mislila sam da bar trunku sažaljenja imaš i da u tvom kamenom telu plamte ljudska osećanja. Ludo sam se prevarila. Tvoje kosti će skakati od radosti u grobu kad čuju da su pogane zveri Ljasi bacili tvoga sina i kad on bude jaukao pod noževima i u ključaloj smoli. Oh, znam te ja! Ti bi voleo da iz groba ustaneš i kapom raspiriš vatru koja se ispod njega razbuktala!
     - Prestani, Katarina! Hodi, mili sine moj, Ivane, hodi da te poljubim! Ne, dete moje, niko se neće
dotaći ni dlake s glave tvoje. Ti ćeš odrasti otadžbini na slavu, kao vihor ćeš leteti pred kozacima s
kadifenom kapom na glavi, s oštrom sabljom u ruci. Pruži ruku, oče! Zaboravimo sve što je bilo među nama! Oprosti ako sam te uvredio. Zar mi nećeš pružiti ruku? – upita Danilo Katarininog oca koji je
nepomično stajao, ne izražavjući ni gnev, niti pokazujući znake pomirenja.
     - Oče! – viknu Katarina grleći i ljubeći ga. – Ne budi neumoljiv, oprosti Danilu, on te više nikada
neće naljutiti!
     - Za tvoju ljubav samo, kćeri moja, opraštam! – progovori najzad otac pa je poljubi, a oči mu čudno sevnuše. Katarina malo zadrhta: čudnovat joj se učini poljubac i neki neobičan blesak u očima… Ona se nalakti na sto na kome je pan Danilo previjao svoju ranjenu ruku, razmišljajući da je loše i nije po kozački postupio što je molio za oproštaj kad uopšte nije bio kriv.



izvor ( sadrži sve priče )



3. 1. 2018.

Vladimir Nabokov, Slučajnost







     Bio je sluga u restoranu nemačkog ekspresa. Ime mu je: Aleksej Ljvovi Lužin. Stigao je iz Rusije pre pet godina i od tada se preseljavao iz grada u grad, radio svašta: bio je nadničar u Turskoj, komisionar u Vijeni, moler, poslovođa i još koješta. Sada su se obema stranama dugačkog vagona prelivala, prelivala polja, bregovi, obrasli vreskom, brezovim šumarcima – i buljon, u debelim čašama na poslužavniku, koji je on vešto pronosio uskim hodnikom, između pobočnih stočića, dimio se i zapljuskivao. Servirao je s velikom strpljivošću, vešto nabadao, isecao i stavljao na tanjire nežne komade govedine – naklanjajući, pri tom, brzo, svoju ošišanu glavu, zategnuto čelo, crne, guste obrve nalik na prevrnute brkove.

     U pet popodne vagon je stizao u Berlin, u osam se vraćao nazad, prema francuskoj granici. Lužin je živeo kao na ljuljašci: da se prepusti mislima i sećanjima mogao je samo noću, u uskom ćošku, gde je mirisalo na ribu i na prljave čarape. Često se prisećao svog kućnog kabineta, u Petersburgu – kožna presvlaka na pregibima udobnog nameštaja – i svoje žene, Lene, o kojoj pet godina nije ništa čuo. Iz dana u dan život mu se činio sve prazniji. Od kokaina, od suviše čestih ušmrkivanja opustela mu je duša – i u nozdrvama, na unutrašnjim hrskavicama, pojavile su se tanušne ranice.

   Kada se osmehivao zableštali bi njegovi krupni zubi jasnim odbleskom, i zbog toga tipično ruskog belog osmeha zavoleli su ga, svaki na svoj način, dvojica drugih poslužitelja – Hugo, zdepasti, plavokosi Berlinac, koji je popisivao poruđbine, i živahni, lukavi, nalik na crvenu lisicu Maks, koji je raznosio pivo i kafu po kupeima. Ali u poslednje vreme Lužin se sve ređe osmehivao.

      U slobodnim trenucima, kada ga je probadao blesak kristalnog otrovnog talasa, nizale su se misli, svaka sitnica se preobražala u čudo. Pedantno je zabeležio na komadu hartije sve te korake koje je preduzeo kako bi pronašao svoju ženu. Dok je bio pod uticajem droge, vraćala su mu se blažena osećanja zbog kojih mu se činilo izuzetno važno da sve zapisuje. Ali ujutro, kada mu je glava pucala i rublje prianjalo uz telo, s odvratnošću i dosadom je posmatrao te nečitke stranice.

    Odnedavno, poželo ga je zanositi nešto drugo. S istom prilježnošću počeo je da planira svoju smrt – krivom je označio padove i uzlete straha, kako bi na kraju, kao olakšanje, obeležio i odlučujući skok: noć izmđu prvog i drugog avgusta. Zanimala ga je ne toliko sama smrt koliko sve pojedinosti, njena prethodnica, i u tim pojedinostima on se toliko zapetljavao da bi na samu smrt i zaboravio. Čim je počinjao da se trezni, zamagljivala se okolnost te ili neke druge zamišljene pogibije – a bivalo jasno samo to da mu je život toliko dodijao da nema više razloga da živi.

                                                                   ***


       A prvog avgusta, oko pola sedam uveče, u prostranom polutamnom bifeu berlinske železničke stanice sedela je za praznim stolom starica, Uhtomska, Marja Pavlovna, gojazna, sva u crnom, s žutim, kao u evnuha licem. U sali nije bilo mnogo sveta. Mutno su svetlele bakarne drške visećih lampi ispod zamagljene tavanice. Pokatkad je zvonko udarala odmaknuta stolica.
       Uhtomska je namršteno pogledala zlatnu strelicu zidnog časovnika. Strelica se pomerala pri svakom otkucaju. Starica je ustala, uzela svoju crnu, blistavu torbicu i žurmnim, ravnim koracima, podupirući se o čvorugav, muški štap, krenula prema izlazu.
     Kraj rešetke je čekao nosač. Najavili su dolazak voza. Mračni vagoni, boje gvožđa, teško nastupajući, prolazili su jedan za drugim. Na flanelu međunarodnog vagona, ispod srednjeg prozora, beleo se natpis: Berlin – Pariz; pored njega je bio vagon-restoran, načijem se prozoru pomaljala glava nalakćenog crvenokosog lakeja – bilo je to jedino što je podsećalo na uzdržanu raskoš doratnog Nord-ekspresa.
        Voz se zaustavio, zveknuli su odbojnici, dug zvižduk protegao se šinama. Nosač je smestio Uhtomsku u kupe drugog razreda, u odeljenje za pušače, kao što ga je starica i zamolila. U uglu, kraj prozora  već je podrezivao cigaru neki gospodin sa drskim licem, u odelu boje mekintoša. Marja Pavlovna smetila se preko puta. Laganim pogledom je proverila da li su sve njene stvari na gornjoj polici. Dva kofera, korpa. Sve je tu. I na kolenima blistava torbica. Ozbiljno je žvakala usne.
       Upao je par Nemaca, glasno dišući.
    A kroz minut do stepenica voza je stigla dama, mlada, s velikim, namazanim usnama, sa crnom, pripijenom kapom, koja je pokrivala čelo. Unela je stvari i ušla u hodnik. Gospodin u maslinastom
sakou posmatrao je njeno kretanje. Ona je neveštim pokretom spustila prozorsko staklo, nagnula se, opraštajući se sa nekim. Uhtomska je uhvatila šum ruske reči.
         Voz se pokrenuo. Dama se vratila u kupe. Na licu je i dalje ostao osmeh, potom je nestao, i ono je odjednom postalo tako umorno. Kraj prozora su promicale posledwe cigle zidova kuća; na jednoj je bila reklama: divovska cigareta, bukvalno nabijena zlatnom slamom. Pod zracima niskog sunca goreli su krovovi, mokri od kiše.
      Marja Pavlovna nije mogla da se uzdrži. Mekano je upitala na ruskom:
– Da li će vam smetati, ako torbicu spustim ovde?...
Dama je uzdrhtala:
– Ah, samo izvolite...
Maslinasti gospodin u uglu preko puta bacio je pogled na nj u preko novina.
– Evo, ja idem u Pariz – rekla je Uhtomska lako uzdahnuvši.
– Imam tamo sina. Plašim se, znate, da ostanem u Nemačkoj.
Izvadila je iz torbice veliku maramicu, snažno njom obrisala nos – sleva nadesno i obrnuto.
– Plašim se. Kažu, biće ovde revolucija. A vi, ništa niste čuli?
Dama je odmahnula glavom. Bojažljivo je pogledala najpre gospodina sa novinama, potom nemački par.
– Ja ništa ne znam. Pre tri dana sam doputovala iz Petersburga.
Na bucmastom, žutom licu Uhtomske pobudila se živa radoznalost. Podigla je svoje naborane obrve.
– Ma nemojte mi reći!...
Dama je govorila brzo i tiho, sve vreme gledajući u vrhove svojih cipela:
– Da. Jedan dobri čovek me dovezao. I ja takođe idem u Pariz. Imam tamo rođake.
Počela je da skida rukavice. S prsta se skotrljao zlatni zrak – venčana burma. Panično ju je prihvatila.
- Eto, sve vreme mi obruč spada. Ruke su mi, šta li, smršavile.
Ućutala je, migajući trepavicama. Na staklenim vratima prema prolazu videli su se telegrafski stubovi kako promiču u nizu.
Uhtomska se okrenula prema dami:
– Recite mi – upitala je glasnim šapatom – zar im nije sada... loše? A?...
Proleteo je crni telegrafski stub, poremetivši ritmički zamah žica. One su se opustile, kao zastava kada vetar ne duva. I ulagivački požele ponovo da se podižu... Voz je išao brzo između vazdušnih
zidova beskrajne, zlataste večeri. U kupeu, negde na tavanici, nešto je treskalo, zveckalo, skoro sipajući kišu na gvozdeni krov. Nemački vagoni su se snažno ljuljali. Međunarodni, presvučen
iznutra plavom tkaninom, išao je mirnije i manje zvučno od ostalih. U restoranu su trojica poslužitelja pripremali stolove za ručak. Jedan od njih, sive, ošišane glave i crnih obrva, nalik na prevrnute brkove, razmišljao je o kutijici koju je držao u stražnjem đepu. U kutijici – kristalni prašak firme Merk. Razmeštao je nževe i viljuške, stavljao u krug neotvorene flaše – i odjednom, nije mogao da se uzdrži. Zbunjenim, belim osmehom pogledao je crvenog Maksa koji je spuštao gusto naborane zavese – i odjurio preko klimavog gvozdenog mostića u susedni vagon. Zatvorio se u garderober. Pažljivo izračunavajući potrese voza, sipao je brežuljčić  praška na nokat velikog palca, brzo i pohlepno prislonio ga uz jednu nozdrvu, pa uz drugu, udahnuo, jezikom oblizao iskričavu prašinu, zažmurio od njene gipke gorčine – i izašao iz garderobera opijen, bodar – glava mu se punila blaženim ledenim vazduhom.
Dok je prolazio između kožne harmonike nazad u svoj vagon, pomislio je: evo, sada je lako umreti. Osmehnuo se. Bolje je sačekati noć. Šteta je odmah prekinuti dejstvo uspokojavajućeg otrova.
– Daj bonove, Hugo. Idem da ih podelim.
– Neka ide Maks. On će to brže uraditi. Drži, Maks.
Crvenokosi lakej zgrabio je pegavom pesnicom knjižicu sa bonovima. Poput lisice, skliznio je među stolove. Prešao je u plavi koridor međunarodnog vagona. Ispod prozora se bezuspešno uklanjalo pet razgovetnih struna. Nebo je tamnelo. U kupeu drugog razreda starica u crnoj odeći, nalik na evnuha, saslušala je, tiho uzdišući, priču o dalekom, bednom životu.
– A muž vam je – ostao?
Dama je širom otvorila oči.
– Ne, on je odavno u inostranstvu. Tako se desilo. U početku je otputovao na jug, u Odesu. Tražili su ga. Trebalo je da i ja putujem tamo, ali se nisam na vreme spremila...
– Strašno, strašno. Znači – ništa ne znate o njemu?
– Ništa. Odlučila sam da se ponašam kao da je mrtav.
Burmu sam počela da nosim oko vrata. Plašila sam se, i burmu će mi oduzeti. A u Berlinu su mi poznanici rekli da je on živ, da ga je neko video. Evo, objavila sam oglas u jučerašnjim novinama.
Dama je žurno iz otrcane svilene tašnice izvadila savijen novinski list.
– Evo, pogledajte...
Uhtomska je stavila naočari, pročitala:
„Elena Nikolajevna Lužina moli svog muža Alekseja Ljvovića da se odazove.”
– Lužin? – rekla je Uhtomska, skidajući naočari. – Zar nije on sin Lava Sergejevića? Imao ih je dvojicu. Ne sećam se, kako su se zvali...
Elena Nikolajevna radosno se osmehnula:
– Kako je dobro... Upravo, to je neočekivano. Zaista ste poznavali njegovog oca?
– Da, još kako, još kako – samozadovoqno i umiljato progovorila je Uhtomska. – Lav Sergeje... Nekadašnji konjički oficir...
Naši majuri bili su jedan pored drugog. Dolazio nam je u goste.
– Umro je – nastavila je Elena Nikolajevna.
– Čula sam, Čula. Carstvo mu nebesko... Uvek je dolazio sa hrtom. Dečaka se slabo sećam. I ja sam već osam godina u inostranstvu. Mlađi je zbog nečeg – mucao...
Elena Nikolajevna se ponovo nasmejala.
– Ne, to je bio stariji...
– Pa, biće da sam pobrkala, mila – nežno je rekla Uhtomska.
– Slabo mi je pamćenje. I LJevučke Lužina se ne bih setila da me vi niste podsetili. A sada sam se ipak svega setila. Predveče je dolazio na čaj kod nas. Evo, sada ću vam reći...
Uhtomska se ovlaš podigla i nastavila – razgovetno, pomalo pevušeći, bez tuge, budući da je znala da se o dobrom može govoriti samo dobro, ne jedeći se što je prošlo:
– Eto... Imali smo tanjire, sa zlatnim obrubom, a u sredini – u samoj sredi – komarac, kao stvaran... Onaj ko ne zna, obavezno hoće da ga otera...
       Vrata u kupeu su se otvorila. Crvenokosi lakej nudio je bonove za ručak. Elena Nikolajevna je uzela. Uzeo je i gospodin u maslinastom, koji je sedeo u uglu, od nekog vremena sve više nastojeći da uhvati njen pogled.
– Ja imam sve svoje – rekla je Uhtomska – šunku, kolač od kiselog testa...
Crvenokosi lakej je obišao sva odeljenja. Otkoračao je nazad u vagon-restoran. U prolazu je munuo laktom svog kolegu, onog ošišanog, belozubog, koji je stajao sa salvetom ispod miške, na podestu.
Blistavim, uplašenim očima pogledao je prema Maksu. Osećao je u celom telu prohladnu, golicavu pustoš, kao da upravo sada celo telo kija, iskijava dušu. Po stoti put smišljao je kako da organizuje
svoju smrt. Izračunavao je svaku pojedinost, kao da je rešavao šahovski problem. Pomišljao je i ovako: da izađe noću na nekoj stanici, zaobiđe nepokretni vagon, spusti glavu na štit odbojnika
kada drugi vagon počne da se kreće, kako bi se pridružio onom koji stoji. Dva štita će da se udare. Između njih će biti njegova sagnuta glava. Glava će da se rasprsne, kao mehur od sapunice. Preobraziće se u radostan vazduh. Potrebno je samo blagovremeno stati na železnički prag, blagovremeno pritisnuti slepoočnicu na hladanštit...
– Ne čuješ, šta li? Vreme je da ih pozoveš.
On se uplašeno osmehnuo zdepastom Hugu i prošao kroz vagone, klateći se, razmićući vratašca u hodu, snažno i užurbano vičući: „Na ručak! Vreme za ručak!”

    U jednom odeljku on je na trenutak primetio žućkasto, punačko lice starice koja je raspoređivala sendviče. To mu se lice učinilo vrlo poznato. Žureći nazad kroz vagone, sve vreme je mislio o tome ko bi ona mogla da bude. Upravo to lice već je video u snu. Osećanje da mu pomalo podrhtava telo postalo je sada joć određenije: tek što nije, odmah ću se setiti. Ali što je više naprezao misli, sećanje je razdražljivije uzmicalo. Vratio se u restoran namršten. Nadimao je nozdrve. Grlu mu se grčevito
stezalo. Nije mogao da guta.
– Do đavola s njom... Kakva beda...
    Putnici su počeli da prolaze hodnicima, u pravcu restorana, ljuljajući se, pridržavajući se za zidove vagona. U zatamnjenim staklima već su se videli odrazi, mada su još bile vidljive žućkaste, mutne sunčeve zrake. Elena Nikolajevna je uplašeno primetila da je gospodin u maslinastom odelu čekao da najpre ona ustane, a potom će on. Imao je neprijatno izbuljene oči, staklaste, nalivene tamnim jodom. Hodnikom je išao tako da samo što nije nasrnuo na nju, i kada su se vagoni zatresli – zakašljucao se
značajno. Njoj se, zbog nečega, činilo da je on špijun, potkazivač, iako je smatrala da je glupo što tako misli – nije više u Rusiji, a ipak je tako razmišljala o tome... Zaista, suviše je iznurila dušu u poslednje vreme.
    On je nešto rekao kada su prolazili kroz hodnik spavaćih kola. Tada je ubrzala korak. Po klimavom prelazu prešla je na podest restorana, koji je bio iza međunarodnog vagona. I tada ju je, neočekivano, s nekakvom grubom nežnošću uhvatio za ruku iznad lakta Samo što nije kriknula, snažno je otrgnula ruku, i saplela se.
Gospodin je rekao na nemačkom, sa stranim naglaskom:
– Dušo moja...
Elena Nikolajevna se naglo okrenula. Pošla je unazad – preko mostića, kroz međunarodni vagon, opet preko mostića. Bila je nepodnošljivo uvređena. Bolje joj je i da ne ruča, nego da sedi preko puta tog čudovišnog bezobraznika. Pomislio je da je ona bog zna ko. Samo zato što šminka usne.
– Šta je bilo, golubice?... Zar nećete da ručate?
Uhtomska je držala sendvič. Ispod kriške hleba, kao roze jezik, virio je komadić salame.
– Neću ići. Izgubila sam apetit. Oprostite mi – spava mi se.
Starica je začuđeno podigla tanke obrve. Potom je nastavila da žvače.
A Elena Nikolajevna je okrenula glavu i pretvarala se da je zaspala. Uskoro je i zaista zadremala. Bledo, umorno lice povremeno joj se trzalo. Nos joj je na mestu gde se skinuo puder svetleo. Uhtomska je zapalila cigaretu s dugačkom kartonskom muštiklom.

       Posle nekih pola sata vratio se gospodin u maslinastom odelu, hladnokrvno je seo u svoj ugao, držeći čačkalicu među zubima. Potom je pokrio oči, naslonivši glavu iza platna koje je visilo na kukama kraj prozora. Kroz pola sata voz je još usporio kretanje. Vagon se zaustavio, udaljeno i s olakšanjem je uzdahnuo. Čulo se kako neko kašlje u susednom odeljenju, kako odjekuju koraci po platformi. Voz je stajao dugo – kroz tamu su se dozivale udaljene sirene – potom se trgnuo, pokrenuo.
     Elena Nikolajevna se probudila. Uhtomska je dremala, otvorivši crna usta. Nemačkog para više nije bilo. Gospodin je takođ|e spavao, s licem pokrivenim zavesom, ružno raširivši noge.
       Oblizala je svoje osušene usne. Umorno je naslonila ruku na čelo. I naglo se trgla: s domalog prsta iščezla je burma.
Oduzeto je posmatrala svoju golu ruku. Zatim, dok joj je srce lupalo, smeteno i užurbano počela je da traži po sedištu, po podu. Pogledala je oštra kolena muškarca preko puta.
– Ah, gospode, naravno... Na podestu restorana... Kada je trgla ruku...
Izašla je iz kupea; klateći se, zadržavajući suze, brzo se kretala, trčala kroz hodnik... Jedan vagon... drugi... spavaća kola... mekani tepih... Došla je do kraja međunarodnog vagona i kroz poslednja vrata videla – jednostavno – vazduh, pustoš, noćno nebo, put koji je izmicao kao crni klin.

     Pomisli da je pogrešila, pošla na drugu stranu... Zajecavši, okrenula se nazadPored, kraj vrata garderobera, stajala je starica – sa sivom keceljom, povezom na rukavu – nalik na nudilju. Držala
je vedricu iz koje je štrčao kist.
– Odvojili su – rekla je starica i zbog nečega uzdahnula – u Kelnu će biti drugi.
       
                                                                    *

       U vagon-restoranu, koji je ostao pod svodom dremajuće noćne železničke stanice, poslužitelji su se oblačili, meli pod, sklanjali stolnjake. Kada je završio posao, Lužin je izašao na platformu i stajao na vratima, podupirući se leđima o dovratak.
       Na stanici je bilo mračno i pusto. Podalje, kroz matirane oblake dima, fenjeri su lučili svoje vlažne zvezde. Slabašno su treperili potoci šina. Zašto li ga je tako uplašilo lice one starice – nije mogao da pojmi. Sve drugo mu je bilo jasno – samo mu je to bilo slepa mrlja.
       Riđokosi, oprezni Maks, takođe je izašao napolje. Meo je. U uglu je ugledao zlatan zrak. Nagnuo se. Burma. Spustio ju je u đep na prsluku. Hitro se osvrnuo, vidi li ga ko. Lužinova leđa u izrezu
vrata bila su nepokretna. Maks je oprezno izvadio burmu; pri nejasnom svetlu, razgledao je ono što je bilo unutra urezano. Pomislio je, „na kineskom...”. A, u stvari, bilo je zapisano: „1. avgust 1915. Aleksej.” Metnuo je burmu nazad u đep.
       Lužinova leđa su se pokrenula. Ne žureći se, spustio se dole. Prošao je ukoso preko mračnog perona do susednog železničkog nasipa – spokojnim, slobodnim hodom, skoro šetajući se. Direktan voz ujurio je u stanicu. Lužin je stigao do kraja perona i lagano skočio. Ugljena prašina krcnula je pod potpeticom.
      I eto, za tren oka, s poslednjim skokom banula je parna lokomotiva. Ništa ne razumevši, Maks je izdaleka video kako su promakle neprekidne trake osvetljenih prozora.


Sa ruskog preveo Zoran Ćerić
izvor 

3. 5. 2017.

Robert Sekli, tri priče






USLUŽNA RUKA

Trevis je stigao do kraja svog konopca - najmanje dvanaesti put. Upravo su ga otpustili s posla; a u ruci je držao sredstvo za prekraćivanje jedne egzistencije koja mu nije pružala ništa sem poniženja. Otrov u ovoj bočici-zvao se bellis annabula-bio je brz, siguran, i apsolutno bezbolan. Ukrao ga je u laboratoriji gde je radio do pre nedelju dana; bio je korišćen za fiksirenje ugljika. Trevis je isplanirao da fiksira samoga sebe, jednom zauvek.

Nekolicina njegovih preosrtalih prijatelja smatrali su da on nije ništa drugo do osoba koja želi da na sebe skrene pažnju, budući da je već desetak puta ranije pokušao da uradi takvu stvar. E pa, ovoga puta on će im pokazati! Videće oni da li je imao smelosti da to učini, a onda će im biti žao...

Pomisao na suprugu deginitivno je očeličila Trevisa u njegovoj odlučnosti. Tokom deset godina braka njena ljubav je prošla kroz ravnodušnost u mržnju - oštru, nadmenu, jetku vrstu mržnje spram koje je on bio bespomoćan.

Učini to sada! Govorio je sebi. Zatvorio je oči, podigao bočicu...

Onda je jedna ruka odbacila bočicu! Čuo je strog glas svoje supruge:

- Šta to radiš?

- Mislim da je očigledno - rekao je Trevis, bespomoćno sležući ramenima.

Ona je proučavala njegovo lice. Bila je krupna, trezvena žena, sa retkom sposobnošću za beskrajnu mržnju. Ali sada joj se lice umekšalo.

- Stvarno si to nameravao ovoga puta, jel da?

- Nije važno - uzvrati Trevis. - Sutra ili sledeće nedelje ću to da učinim.

- Uopšte nisam verovala da je to u tebi - reče ona.- Pretvostavljam da sam ti život učinila prilično nemogućim. Ja sam osoba koja hoće da sve bude po njenom, pošto poto.

- Ne shvatam zašto si sprečila - rece Trevis. - Na kraju krajeva, ti me mrziš.

Njegova žena nije odgovorila. Nije moguće da se promenila... Ali ovo je bilo prvi put da ju je Trevis takvu video.

- Pogrešno sam te procenila - reče ona najzad. - Mislila sam da samo blefiraš. Sećaš li se kad si zapretio da ćeš da skočiš s prozora? Naslonio si se... evo ovako.

Njegova žena se nagnula kroz prozor, sa telom nadnetim iznad ulice dvadeset spratova niže.

- Nemoj to da činis! - reče Trevis oštro. - Hvata me vrtoglavica.

Ona se odmakla, osmehujući se. -Čudno da to dolazi s tvoje strane. Nemoj kazati da ponovo osećaš ljubav prema životu!

- Mogao bih - reče Trevis - samo bismo ti i ja...

- Možda - reče ona, i Trevis odjednom oseti iskru nade. Žene su tako čudne! Ona se osmehnula. Položila je svoje ruke na njegova ramena i rekla:

- Prevarila sam se, dragi. Ti pojma nemaš kakva su moja osećanja prema tebi.

Trevis uopšte nije mogao da odgovori. Bio je uzbuđen. Snažne, usrdne ruke supruge položene ne njegova ramena pokrenule su ga neizrecivo-pravo kroz prozor.

Dok je padao prema ulici, Trevis je mogao ćuti kako mu njegova žena dovikuje:

- Vidiš, dragi, htela sam da to uradim na moj način!




MUšKARAC KOJI JE VOLEO

Mozda nikada nije postojao muškarac koji je voleo tako duboko i tako beznadežno kao siroti Džoni Diks. Bio je čudan, sumoran čovek, ali sa jakom vijugom za biznis. Na njegovu nesreću, zaljubio se u Džejn Dejvis, vladajuću lepoticu svojih dana, i isto toliko pametnu koliko i lepu. Neki kažu da je bila bezdušna; ali sama Džejn naglašava da je od početka obeshrabrila Diksa, i da se krivica za tragičan splet događaja koji su proistekli iz te strasti ne može svaliti na nju.

Gotovo pet godina, prema Džejninom kazivanju, ona je odbijala Diksove ponude za brak. Punih šest meseci nije ga videla; na kraju je pristala da provede jedno popodne s njim, a zatim da ga više nikada ne vidi. Ona tvrdi da je počela da ga se plaši - mada niko ne može da zamisli Džejn uplašenu.

Diks je odsetao s njom do svog nedavno stečenog poseda. Poslovi su mu išli dobro, ali ljubav je izneverila. U veoma turobnom rasploženju i očajanju predložio joj je brak - i kao obično bio odbijen.

Onda je pomahnitao. Džejn kaže da se još uvek može prisetiti onih velikih, nezgrapnih šaka kako se smotavaju oko njenog vrata - i sva njena pamet i lepota bili su bezvredni dok se nesvestica sklapala nad njom.

Došla je k sebi nekoliko časova kasnije i ustanovila da se nalazi u nekoj pećini. Jedan dugačak, težak lanac bio je obavijen oko njenog članka, pričvršćen staromodnim katancem. Pri mutnoj svetlosti sveće mogla je da vidi Diksa kako sedi na obližnjem kamenu.

Džejn je pogledala lanac i rekla: - Smesta ga otključaj.

- Nikada- odgovorio je Diks. - Već odavno sam isplanirao ovo. Mi se nalazimo u jednoj pećini ispod mog imanja. Niko nikada neće pronaći ovo mesto. Ili tebe. Ili mene.

Džejn se osvrnula oko sebe i videla da je pećina nakrcana konzerviranom hranom, knjigama, fenjerima i lekovima. U blizini se nalazila i jedna duboka bara bistre vode; u stvari, bilo je tu sve što je čoveku potrebno za veoma dug boravak. Videla je, isto tako, da je Diks potpuno lud.

- Ovde ima dovoljno za trideset godina - rekao je Diks. - Sve sam vrlo pažljivo isplanirao. Sada  možeš da me  mrziš, Džejn, ali ne mari ništa. Mogu da čekam godinu ili dve. Na kraju ćeš me zavoleti.

Onda širokim zamahom, Diks je izvukao još jedan teški lanac. Kao i Džejnin, bio je pričvršćen za zid pećine. Zaključao je gvozdene lisičine obavijene oko svog članka i bacio ključ u duboku baru. Posle toga je seo, prekrstio ruke na grudima i počeo da čeka... I uvek kad priča svoju priču, Džejn ukazuje da je to bio trenutak krajnjeg užasa.

Na pitanje kako je pobegla, Džejn kaže da je to bilo lako. Diks, sa rukama prekrštenim na grudima, najzad je zaspao; a Džejn je otključala katanac svojih lisičina jednom ukosnicom. Onda je na vrhovima prstiju izašla iz pećine.

- Ali, šta je sa Džonijem Diksom? - uvek neko upita. A Džejn sleže ramenima.

- Pojma nemam - kaže ona. - Pretpostavljam da je izašao ubrzo nakon što sam to ja učinila i da ga je bilo previše sramota da se javno pokazuje. Shvatate, mogla sam ga ostaviti samog i bespomoćnog u pećini. Lud, kakav je bio, osećala sam da zaslužuje šansu. Pre nego što sam otišla, spustila sam moju ukosnicu pored njega...

- Ja se nadam da je nezgrapni prikan bio kadar da je iskoristi - dodaje Džejn uvek. - Za to je potrebna prilično specijalna vijuga, znate...




žELJA

Fremk Moris je bio čovek sa jednom opsesijom. Drugi poput njega prikupljali su brda novina ili kilometre konca; ili su proveli čitav život u pokušajima da izmisle siguran sistem za klađenje, ili pouzdan način da se zaradi na berzi. Osobena opsesija Frenka Morisa bila je magija.

Živeo je potpuno sam u iznajmljenoj sobi, a njegovo jedino društvo bila je jedna mačka. Njegovi stolovi i stolice bili su zakrčeni drevnim rukopisima, zidovi prekriveni čarobnjačkim alatkama, a ormari napunjeni magičnim travama i mirisavim uljima. Ljudi su ga ostavljali na miru, i Frenku se to dopalo. Znao je da će jednog dana pronaći pravu čaroliju, a tada će se demon pojaviti i uslišiti mu jednu veličanstvenu želju. Noću je sanjao o tome; a izjutra se ponovo vraćao svojim formulama. Njegova crna mačka ležala je u blizini, upola zatvorenih žutih očiju, prava slika i prilika magije. A Frenk je dirinčio, isprobavajući beskonačne permutacije svojih formula.

Već se toliko navikao na promašaje da ga je uspeh iznenadio. Jedan pramen dima pojavio se u petouglu na podu. Demon se polako oblikovao; i Frenk, koji je tako dugo sanjao o ovom trenutku, oseti kako drhti od straha. Na neki način, tokom svih tih godina, on nikada nije doneo odluku šta će da zatraži kad se demon zaista pojavi.

Pramen dima izrastao je u jednu golemu sivu spobodu. Frenk je koračao tamo- amo, kršio ruke, milovao mačku, škripao zubima, grizao nokte, i očajnički se upinjao da misli. Ali, šta da poželi? Bogatstvo? Ili je moć bila vrednija? Ili bi neka skromnija želja bila pouzdanija?

Demon se sada potpuno oformio. Njegova šiljata glava dodirivala je tamnicu, a usne su mu bile izvijene u đavolsko cerenje. - Tvoja želja! - prodrao se đavo, glasom tako snažnim da su Frenk i njegova mačka ustuknuli.

Njegova želja... Kakva bi trebalo da bude? Trenuci su isticali; demon je postajao nestrpljiv. Ako ne požuri, on bi mogao da ode, da se nikada više ne vrati.

Ali, posle dvadeset godina stremljenja, Frenk je želeo da izrazi najbolju moguću želju. Ponovo je razmišljao o raznim preimućstvima koja je nudila moć, ili bogatstvo, ili besmrtnost. A onda, upravo kad je bio spreman da se odluči, video je kako mu se đavo ponovo ceri.

- To je nepravilno - rekao je đavo. - Ali mislim da ispunjava uslove.

Frenk nije znao o čemu to đavo govori. A onda ga je preplavio talas vrtoglavice, i prostorija je postala mračna. Kad mu se vid vratio, Frenk je shvatio da demona više nema.

Propala stvar, mislio je. Demon je nestao, i sve je bilo kao što je bilo.

Pa, ne baš sasvim kao što je bilo. Jer, Frenk je zapazio da su mu uši izrasle dugačke, a nos postao još duži. Imao je sivo krzno umesto kože, a imao je i rep. Onaj izdajnički demon pretvorio ga je u životinju!

Onda je Frenk začuo neki šum iza sebe. Shvatio je šta se desilo, i potrčao brzinom očajanja, dok je prostorija okolo njega poprimala ogroman oblik.

Jedan jedini udarac obrušio se na njega, i on ugleda dlakavo lice da džinovskim zubima spremnim da zagrizu...

Frenk je znao da je oklevanje bilo uzrok njegove zle kobi. Sada je bilo jezivo očigledno da je njegova mačka prva izrazila želju - želju koju je demon usvojio.

I, sasvim prirodno, mačka je poželela miša.

19. 4. 2017.

Džejms Terber , priče





JEDNOROG U VRTU


Dok je jednog sunčanog jutra sedeo u kuhinji i doručkovao, čovek skrenu pogled sa svoje kajgane i ugleda belog jednoroga sa zlatnim rogom kako tiho pase ruže u njegovom vrtu. Čovek se uputi u spavaću sobu, gde je njegova žena još uvek spavala, i probudi je. „U našem dvorištu je jednorog“, reče, „jede ruže“. Žena otvori jedno oko i neprijateljski pogleda u njega. „Jednorozi su mitska stvorenja“, reče ona i okrenu mu leđa. Čovek tiho siđe stepeništem i izađe u vrt. Jednorog je, međutim, i dalje bio tu; sada je žvakao lale. „Dođi, jednorože“, reče čovek, iščupa jedan ljiljan i pruži ga životinji. Jednorog ga brižljivo pojede. Grudi ispunjenih radošću zbog činjenice da je u njegovom vrtu jednorog, čovek se pope stepeništem i ponovo pokuša da probudi ženu. „Jednorog je pojeo ljiljan“, reče joj. Žena sede u postelju i pogleda ga hladno. „Ti si ludak“, reče ona, „i ja ću se potruditi da te strpaju u ludnicu“. Čovek, koji baš i nije voleo reči poput „ludak“ i „ludnica“, a one su mu se u ovako blistavo jutro, kada je jednorog u njegovom vrtu, sviđale još manje, razmisli za trenutak. „Videćemo“, reče. Stigavši do vrata spavaće sobe, dobaci: „Ima zlatan rog posred čela“. Onda se vrati u vrt da nastavi da se divi jednorogu, ali životinja beše nestala. Čovek sede među ruže i zaspa.
Čim joj je muž izašao iz kuće, žena ustade i obuče se što je brže mogla. Beše jako uzbuđena, i oči su joj blistale. Pozva policiju, a zatim i psihijatrijsku bolnicu; i jednima i drugima reče da požure, te da ponesu ludačku košulju. Kad su stigli, i policajci i psihijatar pogledaše ženu sa velikom zainteresovanošću. „Moj je muž“, reče ona, „jutros video jednoroga“. Policajci pogledaše psihijatra, psihijatar pogleda policajce. „Rekao mi je da je jednorog pojeo ljiljan“, reče žena. Psihijatar pogleda policijace, policajci pogledaše psihijatra. „Rekao mi je da jednorog ima veliki zlatni rog posred čela“, reče žena. Na jasan psihijatrov znak, policajci skočiše iz svojih stolica i zgrabiše ženu. Imali su problema dok je nisu svladali, pošto se histerično otimala, ali je na kraju ipak bila nadjačana. Tek što su joj obukli ludačku košulju, u kuću uđe čovek.
„Jeste li vi vašoj ženi stvarno rekli da ste jutros videli jednoroga?“, zapitaše policajci. „Naravno da nisam“, reče čovek. „Jednorozi su mitska stvorenja.“ „To je sve što sam želelo da čujem“, reče psihijatar. „Vodite je. Strašno mi je žao, gospodine, ali, vaša žena je luda kao struja.“ I tako je odvedoše, uprkos njenom otimanju, psovkama i kletvama, i zatvoriše u zavod za umobolne. A čovek je, posle svega toga, dugo i srećno živeo.

NARAVOUČENIJE: Ne računaj u ludake one koji nisu uludničeni.


(sa američkog engleskog preveo: Nikola Todorović)


Razvod Vinšipovih

Nevolja koja je Vinšipove dovela do razvoda isprva mi se kao problem činila tako beznačajnom kao što je to mraz na prozorskom oknu. Svane dan, ogreje sunce i on nestane. Bio sam sklon da se svemu tome nasmejem, a kao prijatelj i Gordona i Marše proveo sam dosta vremena sa oboje ponaosob, pokušajući da ih nagnam da se nasmeju i oni – sa njim u njegovom klubu, gde je sedeo ispijajući škotski viski i daveći se u dimu cigareta, a sa njom u njihovom stanu, koji je delovao toliko prostrano i usamljeno bez Gordona, onog njegovog neumornog muvanja uokolo i sitnog smeha. Ali nije išlo; nijedno nije popuštalo. Ima već šest meseci kako su se razdvojili. Duboko sumnjam da će se ikad ponovo i sastati.

Sve je počelo jedne noći kod Leonarda, posle večere, dok su ispijali liker Benediktinac. Krenulo je dovoljno nevino, čak prijateljski, uz obostrani smeh, smeh koji se na kraju, kako je sat otkucavao i kako su pale reči oštre, hladne i zajedljive - zamrzao. Bili su da gledaju Kamij. Gordonu se taj film nije previše dopadao. Marša je bila luda za njim jer ona je luda za Gretom Garbo. Ona pripada onoj znatnoj armiji Gretinih obožavalaca čija se opčinjenost graniči sa fanatičnošću, a katkad čak dodirne i ivicu pomame. Mislim da je, pre nego što će se sve ovo desiti, Gordon takođe obožavao Gretu Garbo, ali dubina ubeđenosti njegove žene da je pred njima najveličanstveniji lik koga je naša generacija ikada videla na moru ili na suvu, na ekranu ili na pozornici, te noći mu je dozlogrdila. Gordon mrzi (ili je mrzeo) preterivanje, a poštuje (ili je to nekada tako bilo) objektivnost. Njegov je osećaj bio da je objektivnost neizbežna nit u tkanini šarma jedne žene. Nije voleo da vidi svoju ženu da pada u vatru oko bilo čega, a te noći kod Leonarda on je, nažalost, upotrebio upravo taj izraz i izneo tu optužbu.

Marša je, kako ja to razumem iz njene priče, odgovorila nešto glasnije (bili su prešli na škotski viski i sodu), da čovek tako ukočenih osećanja, koji nema strasti ni za šta, zapravo i nije čovek, a da njegova takozvana težnja ka objektivnosti prosto prikriva nepoznavanje i nerazumevanje umetnosti uopšte. Njene rečenice postajale su duge i nadiruće, a njene reči zvanične. Gordon je iznenada počeo da joj pukće; uporno je izgovarao ‘’Pu!’’ (jedan njegov dosadan običaj, uvek sam to mislio). Nije odgovarao na njene argumente, niti ih je čak slušao. To ju je, naravno, razbesnelo. ‘’E pa, pu i tebi!’’, napokon je, manje-više, viknula. On se razdrao na nju: ‘’Umukni, aman! Dereš se kao bokserski menadžer!’’. Razjarena time, ona je pribegla oružju svojih očiju i neko vreme uporno gledala u njega sa izrazom nekoga ko vidi nekakvog malog i odvratnog životinjskog stvora, nešto kao rogatu krastaču.

Sedeli su jedno duže vreme u mučnom i premišljajućem ćutanju, ne čineći ni pokreta, posle čega ga je ona, pribravši se, upitala, dovoljno tiho, koji je glumac, tačno, na ekranu ili pozornici, živi ili pokojni, za njega veći od Grete Garbo. Gordon je na trenutak razmislio i onda rekao, jednako tiho koliko i ona dok je postavljala pitanje, ‘’Paja Patak’’. Verujem da to nije mislio u tom trenutku, niti da je čak mislio da to misli. Bilo kako bilo, ona je već gledala u njega prezrivo, govoreći da ta izjava gotovo savršeno dočarava plitkoću njegovog intelekta i oskudnost njegove imaginacije. Gordon ju je zamolio da ne teatrališe – bila je potcenjivački otegla glas – i nastavio time da njen propust da uvidi genijalnost Paje Patka za njega znači još jedan dokaz da je ona žena bez duha. To je, kako je rekao, oduvek podozrevao; sada, kako je rekao, to konačno zna. Dobila je jaku želju da ga tresne, ali je umesto toga ponovo sela i posmatrala ga sa svojim specijalnim Mona Liza osmehom, koji je bio više osmeh prezrenja negoli, kao kod originala, osmeh tajnovitosti. Gordon je mrzeo taj osmeh, pa je kazao da je Paja Patak tačno deset puta veći nego što je to Greta Garbo ikada mogla da pomisli da bude i da bi svako ko ima iole mozga u glavi to istog trenutka priznao.

Tako su Vinšipovi išli sve dalje, dok je njihova ozlojeđenost rasla a njihov osećaj za vrednosti bledeo, sve dok ona nije uzela taksi do kuće (zaboravljajući svoju šminku i jednu od svojih rukavica u restoranu), a on krenuo da obilazi pozne lokale da bi se u zoru dovukao do svog kluba. Tamo je, dok je izlazio, pitao taksistu koga više voli, Gretu Garbo ili Paju Patka, na šta mu je ovaj odgovorio da voli Gretu Garbo. Gordon mu je gorko promrsio: ‘’Pu i tebi, dobri moj!’’ i otišao da spava.

Narednog dana, kako to kod bračnih parova i biva, oboma je bilo žao, ali iza njihove skrušenosti čučale su ružne reči koje su oboje bili izrekli, kao i ledeni pogledi i postupci iz ogorčenja. Pozvala ga je, jer se brinula. Nije želela da se brine, ali se brinula. Kako nije došao kući, bila je ubeđena da je otišao u svoj klub, ali prizori njega kako leži u jarku ili pod stolom, nekako jezivo unakažen, proganjali su je, i ona ga je oko osam sati nazvala. Laknulo joj je u srcu kada je rekao ‘’Alo’’, nabusito: živ je, hvala Bogu! Možda je i njemu donekle laknulo, ali ne previše, jer se osećao užasno. Osećao se užasno i osećao je da je ona kriva što se on oseća užasno. Kazala je da joj je žao i da su oboje bili baš glupi, a on je promumlao nešto u stilu da mu je svakako drago da je shvatila da je bila glupa. Taj stav učinio je da ostatak njenih reči bude oštriji. Pitala ga je kratko da li dolazi kući. Rekao je da dolazi, naravno; to je njegova kuća, zar ne? Rekla mu je da dođe da spava i da ne bude takav matori medved, pa je prekinula vezu.

Sledeći nesrećan slučaj dogodio se na zabavi kod Klarkovih, par dana posle toga. Vinšipovi su pristigli u prilično dobrom raspoloženju da bi se obreli u jednoj grupi gostiju koja je ispijala koktele, žagorila i više ili manje kružila oko visoke i mlitave figure počasne gošće, jedne eminentne novelistkinje. Gordon je na kraju večeri zadobio njenu pažnju i poveo je u stranu na jedno piće nasamo sa njim, pa je, osećajući se pomalo euforično i srećno u tom trenutku, kako to biva sa muževima, pomenuo sa dovoljno prezira (želeo je da izbaci to iz svog podsvesnog) raspravu koju su on i njegova žena vodili oko zasluga Grete i Patka. Visoka dama, spuštajući svoju muštiklu, kazala mu je, u raspoloženju koje je bilo slično njegovom, da može da je uračuna na svoju stranu. Za nevolju, Marša Vinšip je, stojeći nekih desetak koraka od njih i razgovarajući sa čovekom koji je nosio bradu, uhvatila ne smisao već samo par reči tog razgovora, te je požurila da zaključi kako njen muž namerno otvara staru ranu ne bi li nju ponizio u javnosti. Mislim da bi je Gordon u svakom drugom momentu zagrlio, uzeo za ruku i priznao svoju ’’grešku’’ – osećao se poprilično dobro. Ali kada je uhvatio njen pogled, ona je ledeno zurila kroz njega i njegova osećanja su se srozala. I tada je njegov bes počeo da raste.

Sukob je, sasvim očekivano, buknuo još u taksiju kojim su se vraćali kući sa zabave. Marša je divlje napala novelistkinju (bila je popila mnogo koktela), branila Gretu Garbo, grdila Gordona i ređala sve redom Paji Patku. Gordon je neko vreme pokušavao da objasni šta se tu tačno dogodilo, a onda se njezinoj ozlojeđenosti preprečila ozlojeđenost koja se popela još više, a to je ozlojeđenost neshvaćenog muža. Usred te ozlojeđenosti ona ga je ošamarila. Pogledao ju je na sekundu kroz napola spuštene kapke a onda rekao, hladno, možda malo i pomućeno: ‘’Ovo je kraj, ali hoću da do smrti znaš da je Paja Patak dvadeset puta veći umetnik no što će Greta Garbo to ikada biti, koliko god ti ili ona budete živele, ako budete – a ja ne znam zašto biste sa toliko malo razloga za život uopšte i živele!’’. Onda je zamolio vozača da zaustavi auto i izašao napolje, sa dostojanstvom koje je podrhtavalo. ‘’Karikaturo! Animacijo!’’, vikala je za njim. ‘’I ti i Paja Patak, obojica!’’. Vozač je produžio da vozi.

Poslednji put kada sam video Gordona – preselio je svoje stvari sledećeg dana u klub, zaboravivši pantalone od svog večernjeg odela i brijač – bio je ubedio sebe da je tema njegove i Maršine rasprave bila od najvećeg značaja kako za njegovu čast tako i za njegov integritet. Rekao je da to sada više nije moglo da se izbriše ili zaboravi. Rekao je da on iskreno veruje da je Paja Patak tako veliki kao dostignuće koliko i ma koje stvorenje iz celokupnog opusa Luisa Kerola, verovatno čak i veće, možda mnogo veće. Bio je pijan i u oku mu se moglo videti divje svetlucanje. Podsetio sam ga na njegovu staru ljubav prema objektivnosti, a on je rekao da zajebem sa objektivnošću. Smejao sam mu se, ali njemu do smejanja nije bilo. ’’Ako je’’, kazao je smrknuto, ’’Marša tako uporna u svom kretenskom uverenju da je ta Šveđanka nešto posebno a da je Paja Patak samo karikatura, ja ne mogu mirne savesti da opet živim sa njom. Ja verujem da je on vrhunski lik, da je čovek koji ga je stvorio jedan genije, verovatno naš jedini genije. Osim toga, verujem da je Greta Garbo samo još jedna od glumica. Bog mi je svedok da u to verujem! Šta ona očekuje od mene, da joj se vratim puzeći i da se pretvaram da mislim da je Greta Garbo nešto divno a da je Paja Patak samo animacija? Nikada!’’ Sručio je čašicu škotskog viskija pravo u grlo. ’’Nikada!’’ Nikako nisam mogao da ga razvedrim i oslobodim opsesije. Ostavio sam ga i pošao da obiđem Maršu.

Maršu sam našao bledu ali staloženu, i jednako čvrstu u svom stavu kao što je Gordon bio u svom. Insistirala je da na tome da je on pokušao da je namerno ponizi pred onom nezgrapnom bajagi novelistkinjom čija je odeća bila nešto najaljkavije što je u životu videla a čija su prenemaganja očigledno prikrivala jedan potpun nedostatak individualnosti i inteligencije. Pokušao sam da je ubedim da nije u pravu što se tiče Gordonovog stava na zabavi kod Klarkovih, ali ona je rekla da ga čita kao knjigu. Neka se razvede i neka oženi tog stvora ako hoće. Što se mene tiče, kazala je, mogu da sede unaokolo po čitav dan i da razgovaraju o svom cenjenom Paji Patku, tom prokletom našvrljanom zevzeku. Rekao sam Marši da ne treba da dozvoljava sebi da ode toliko daleko oko jedne trivijalne i besmislene stvari. Rekla je da to za nju nije trivijalno i besmisleno. To ju je nateralo da jasno vidi Gordona onakvog kakav jeste, jedan jevtini, samoživi, nadrndani podlac koji može toliko nisko da padne da se naruga svojoj ženi pred jednom koščatom užasnom tuđinkom koja ne zna da piše i nikada to neće ni naučiti. Osim toga, njena uverenost u veličinu Grete Garbo je nešto što ona ne može i neće da porekne samo da bi živela pod istim krovom gde živi Gordon Vinšip. Čitava ta stvar je nerazdvojiva od njenog integriteta kao žene i kao – eto, kao žene. Mogla je ponovo da počne da radi; saznaće on za to.

Više ništa nisam mogao da učinim ili kažem. Otišao sam kući. Te noći, međutim, saznao sam da zapravo nisam bio izbacio svu tu suludu priču iz glave kao što sam se nadao da jesam, jer sam je sanjao. Pokušao sam da pređem preko čitave stvari, ali ona se duboko dokopala podsvesnog u meni. Sanjao sam da sam išao u lov sa Vinšipovima i da je, kako smo prelazili jedno snežno polje, Marša ugledala zeca i brzo nišaneći opalila i oborila ga. Svi smo potrčali kroz sneg prema zecu, ali ja sam stigao prvi. Bio je poprilično mrtav, ali to nije ono što mi je uteralo strah u kosti kada sam ga podigao. Strah u kosti uteralo mi je to što je zec bio beli i što je bio obučen u prsluk i nosio ručni sat. Trgnuo sam se iz sna. Ne znam da li on znači da sam na Gordonovoj strani ili na Maršinoj. Ne želim da ga tumačim. Pokušavam da zaboravim celu tu nesrećnu priču.


Jama i klatno, Edgar Allan Poea

Impia tortorum longos hic turba furores Sanguinis innocui, non satiata, aluit. Sospite nunc patria, fracto nunc funeris antro, Mors ubi...