23. 2. 2020.

Gi de Mopasan, Dva prijatelja





   Opsednuti Pariz je bio u agoniji gladi. Čak su i vrapci na krovovima i štakori u kanalizaciji umirali od gladi. Ljudi su jeli sve što su mogli naći. Dok je gospodin Moriso, časovničar po zanimanju i nekada len, šetao niz bulevar jednog svetlog januarskog jutra, sa rukama u džepovima hlača i praznog stomaka, odjednom se našao lice u lice sa jednim poznanikom – gospodinom Sovažom, prijateljem za ribolov.
   Pre nego što je rat počeo Moriso je imao naviku da svakog nedeljnog jutra krene na pecanje sa bambusovim štapom za pecanje u ruci i malojoj kutiji na leđima. Pošao bi vozom iz Argenteula, izašao bi kod Dovesa i hodao odande do ostrva Morant. Kada bi stigao na mesto svojih snova počeo bi pecati i pecao bi dok ne padne noć.
   Svakog nedeljnog jutra sretao bi gospodina Sovaža na ovom istom mestu, debeljuškastog, veselog, malog čoveka, suknara u žalosti Gospe od Loreta, i takođe raznovrsnog ribara. Često su provodili pola dana jedan do drugog, sa štapovima u rukama i nogama koje su im visile nad vodom, i toplo prijateljstvo se razvilo između njih.
    Nekih dana nisu pričali, nekih su čavrljavi, ali su dobro razumevali jedan drugog bez ikakve potrebe za rečima jer su imali slične ukuse i osećaje.
    Na proleće, negde oko deset sati ujutro, kada je rano sunce uzrokovalo svetlu izmaglicu koja je plutala na površini vode i nežno grejala leđa dvojice entuzijastičnih ribara, Moriso bi se povremeno obratio svom komšiji:

Čoveče, ovde je baš ugodno. “
Na šta bi drugi odgovorio:
"Ne mogu da zamislim ništa bolje! “

I ovih par reči je bilo dovoljno da bi se njih dvojica razumevali i slagali.

    Na jesen, pred kraj dana, kada je zalazeće sunce prolevalo krvavo crveni sjaj preko zapadnog neba, i odraz tamno crvenih oblaka bi prekrio čitavu reku crvenilom, donoseći sjaj na lica dvojice prijatelja, i nestajaći iza drveća čije lišće je već počelo poprimati hladne odlike zime, gospodin Sovaž bi se ponekad nasmejao Morisou i rekao mu:

"Kakav slavan spektakl!“

I Moriso bi odgovorio, bez skidanja pogleda sa svog mamca:
"Ovo je mnogo bolje nego bulevar, zar ne?“

Čim su prepoznali jedan drugog rukovali su se srdačno, pod uticajem misli o sastajanju pod takvim izmjenjenim okolnostima.
Gospodin Sovaž, uzdahnuvši, promrmlja:
"Ovo su tužna vremena! “
Moriso je tužno klimao glavom.
A takvo vreme! Ovo je prvi lepi dan u godini.“

Nebo je bilo, zapravo, svetlo, plavo i bez oblaka. Hodali su, jedan do drugoga, zamišljeni i tužni.

"A razmišljati o ribolovu! “ reče Moriso.
" A kako smo samo dobra vremena imali

"Kad ćemo opet moći da pecamo? “ pitao je gospodin Sovaž.

Ušli su u mali kafić i obojica su uzeli liker od pelina, a onda nastavili svoju šetnju. Moriso je odjednom zastao.
" Da uzmemo jos jedan liker od pelina? “ rekao je.
"Ako želiš. “ složio se gospodin Sovaž.

I ušli su u još jednu vinariju.Bili su prilično neuravnoteženi kada su izašli, dugujući to efektu alkohola na prazan stomak. Bio je lep, topao dan, i nežni povetarac im je hladio lica. Sveži zrak je upotpunio efekat alkohola na gospodina Sovaža. Odjednom se zaustavio, govoreći:
"Zamisli da odemo tamo.
"Gde? “
“Na pecanje. “
“ Ali gde? “
“ Zašto, na staro mesto. Francuske predstraže su blizu Dovesa. Znam pukovnika Dumolina, trebali bismo lako dobiti šifru.

Moriso je željno zadrhtao.

“Odlično. Slazem se.”

 I odvojili su se da uzmu svoje štapove i udice.

 Sat kasnije, oni su hodali jedan pored drugog duž glavnogputa. Uskoro su stigli do vile u kojoj se nalazio pukovnik. Nasmejao se na njihov zahtev, i odobrio ga. Dobivši šifru, nastavili su hodati.
 Uskoro su ostavili prestraže iza sebe, provukli se kroz pusti Doves i našli se pored vinograda koji su se nalazili pored Sene. Bilo je otprilike jedanaest sati.
     Ispred njih bilo je selo Agrenteul, očigledno beživotno. Uzvišenja Orgemonta i Sanoisa su dominirali pejzažom. Prostrana ravnica, koja se prostirala do Nantere, je bila prazna, prilično prazna – šteta plodnog tla i golog drveća trešnje.  G.Sovaž, pokazujući na uzvišenja, prošaputa:
„Onamo gore su Prusi!“
 I nemir je obuzimao dva prijatelja pred tom pustom zemljom.
„Prusi!“
Nikad ih nisu videli, ali su osećali mesecima da su tu, oko Pariza, da haraju po Francuskoj, dapljačkaju, ubijaju, da more glađu, nevidljivi i svemoćni. I neka vrsta sujevernog straha mešala se s mržnjom koju su osećali prema ovom nepoznatom i pobedničkom narodu. 
Moriso promuca:
„A kad bi iskrsli?“
G.Sovaž, s onom pariskom podrugljivošću koja je izbijala uprkos svemu odgovori :
„Ponudili bismo im pržene ribe.“
Ali su se kolebali da se upute dalje; mir sa svih strana ulivao im je strah. Najzad se G.Sovaž odluči: „No, krenimo! Ali oprezno.“
 I spustiše se u jedan vinograd, sagnuvši se, puzeći, zaklanjajući se iza zbunja, s nemirom u očima,
načuljenih ušiju. Ostalo im je da pređu još jedan komad gole zemlje dok stignu na reku. Zatrčaše se, i čim prispeše na obalu, prilegoše u suvom šipražju.
 Moriso prisloni uho na zemlju i oslušnu da ne ide ko u blizini. Ništa se nije čulo. Bili su sami, potpuno sami.
Uspokojiše se i počeše pecati. Naspram njih, pusto ostrvo Morant sakrivalo ih je od druge obale. Mala gostioničarska kuća bila je zatvorena, a kao da je bila godinama napuštena. G.Sovaž upeca prvu krkušu, Moriso odmah drugu, i svaki čas su trzali udice sa srebrikastim životinjama koje su visile i praćakale se: pravo čudo od lova. 
     Uvlačili su pažljivo ribu u gusto opletenu mrežu , zamočenu u vodu pred njima. Neka slatka milina osvajala ih je, ona milina koja vas obuzme kad osetite opet neko uživanje koje volite i kojeg ste već dugo vremena bili lišeni. 
     Toplota blagoslovenskog sunca klizila im je niz leđa; ništa više nisu čuli; ni na sta nisu mislili; sve su na svetu zaboravili; pecali su.
    Ali odjednom neki potmuli tutanj kao iz dubina zatrese zemljom. Top je opet počeo da gruva. Moriso okrenu glavu, i sagleda, iznad obale, u daljini, se leve strane, krupnu siluetu Mon Valerijana, iznad čijeg vrha se lepršala bela kićanka, magla od praha koji je toga časa izbljuvao.  Odmah se drugi dim izvi s vrha tvrđave, a nekoliko trenutaka potom odjeknu novi pucanj. Zatim izbiše i drugi, i brdo je na mahove ispuštalo svoj smrtni dah, izdisalo svoju mlečnu paru koja se polako izdizala u mirno nebo, stvarala oblak u visini. G.Sovaž slegnu ramenima i reče:
„Opet su počeli.“
Moriso, koji je sa strepnjom gledao kako mu svaki čas tone plovak na vrhu udice, razljuti se iznenada, ljutnjom mirna čoveka, na one ludake koji su se tamo bili, i progunđa:
„Samo tupavi ljudi mogu tako ubijati jedan drugoga.“
G.Sovaž dodade:
„Gore no životinje.“
A Moriso, koji je bio uhvatio jednu beovicu, izjavi:
 „Kad čovek pomisli da će tako biti dok je god vlada na upravi zemlje.“
G.Sovaž ga prekide:
 „Republika ne bi objavila rat.“
Moriso ga prekide:
„S kraljevima imate rat spolja; s Republikom unutra.“
mirno počeše raspravljati, raspredati velike političke probleme zdravim razumom pitomih i ograničenih ljudi, slažući se u tome da nikad neće biti slobode.
     A Mon Valerijan je gruvao bez odmora, ruđeći đuladima francuske kuće, lomeći živote , satirući ljudska bića, prekidajući zauvek mnoge snove, mnoge očekivane radosti, mnoge nade u sreću, otvarajući u srcima žena, u srcima devojaka, u srcima majki, ovuda i u drugim krajevima, patnje kojima neće biti kraja. 
„Takav je život.“, izjavi G.Sovaž.
„Bolje reći, takva je smrt.“, dočeka uz smeh Moriso.
Ali se stresoše od užasa kad osetiše da neko ide iza njih, pa, okrenuvši glavu, primetiše baš iza sebe, četiri čovekačetiri krupna, naoružana, bradata čoveka, obučena kao sluge u livrejama i s oniskim kačketima na glavi, kako ih puškamdrže na nišanu. Dve im se udice otrgoše iz ruku i otploviše niz vodu. Za tren oka ih sčepaše, svezaše, odnesoše, strpaše u čamac i prevezoše na ostrvo. Iza kuće, za koju su mislili da je pusta, opaziše dvadesetak nemačkih vojnika. Jedan pravi rutavi div, koji je bio objahao stolicu i pušio jednu veliku porculansku lulu, zapita ih odličnim francuskim jezikom:
„No, gospodo, je li bio dobar lov.“
Tada jedan vojnik spusti pred oficirske noge punu mrežu riba, koju nije zaboravio da uzme. Prus se nasmeši:
„E! E, vidi se da nije rđavo išlo. Ali u pitanju je nešto drugo. Slušajte me, ne uzbuđujte se.“
„Za moj račun, vi ste dva špijuna koja su poslali da me uhode. Ja sam vas uhvatio, i ja cu vas streljati. Vi ste se pravili da lovite da biste bolje sakrili ono što ste naumili. Pali ste mi u ruke, utoliko gore za vas, takav je rat.“
Ali pošto ste prošli kroz predstraže, imate sigurno lozinku za povratak. Dajte mi tu lozinku pa ću vas pomilovati.“
Dva prijatelja, bledi kao krpa, jedan pored drugog, s rukama koje su nemirno podrhtavale, ćutali su.
Oficir nastavi: „Niko za to neće znati, otići ćete mirno. Tajna će s vama nestati. Ako odbijete, smrt vam ne gine, i to odmah. Birajte.“
Stajali su nepomično i nisu otvarali usta.
Prus, uvek miran, nastavi pružajući ruku prema vodi:
“ Pomislite da ćete kroz pet minuta biti na dnu ove reke. Kroz pet minuta! Mora da imate rodbinu?“

S Mon Valerijana još uvek je gruvalo.
Dva pecača stajala su ćutke. Nemac je izdavao zapovest na svom jeziku.
Zatim premesti stolicu na drugo mesto da ne bi bio suviše blizu zarobljenika; a dvanaest ljudi se svrstaše, s puškama k nozi.
Oficir će tada:
"Dajem vam jednu minutu, ni dve sekunde više.“
Zatim ustade naglo, približi se dvojici Francuza, uze Morisoa ispod ruke, povuče ga malo u stranu, i reče mu tiho:
„Brzo, lozinka? Drug vam neće ništa znati, praviću se da mi se sažalilo.“

Moriso ne odgovori ni reči. Prus tada povuče g.Sovaža i postavi mu isto pitanje.
G.Sovaž ne odgovori ni reči. Nađoše se opet jedan uz drugog. Oficir poče izdavati zapovesti. Vojnici uzeše puške na gotovs.
    Tada se Morisoov pogled zaustavi slučajno na punoj mreži krkuča, koja je ostala u travi, na nekoliko koraka od njega. Na zraku svetlucala se gomila riba koje su još mrdale. I obuze ga slabost. Iako se branio, oči mu se napuniše suzama.
Promuca: „Zbogom, gospodine Sovažu!“
G.Sovaž odgovori:
„Zbogom, gospodine Moriso!“
Stegoše jedan drugom ruku, dok su neodoljivo celim telom drhtali.
Oficir uzviknu:
„Pali!“
Dvanaest pucnjeva sliše se u jedan jedini. G.Sovaž pade pljoštimice. Moriso, viši stasom, zanese se,zavrti i stropošti poprečke preko svoga druga, licem k nebu, a mlaz krvi mu je izbijao iz koporana probušenog na grudima.
Nemac izdade nove zapovesti.
Njegovi se ljudi rasturiše, vratiše sa užetima i kamenjem koje privezaše za noge dvojice poginulih, zatim ih odnesoše na obalu.
    S Mon Valerijana nije prestajalo da grmi, a sada ga je obavijao visoki, gusti dim. Dva vojnika uhvatiše Morisoa za glavu i noge; dva druga ščepaše na isti  način G.Sovaža. Tela, zavitlana prvo snažno pa bačena daleko, opisaše luk, zatim potonuše uspravno u reku, jer je kamenje vuklo najpre noge.
Voda šiknu, uskipe, zatreperi, zatim se umiri, dok su sasvim mali talasi zapljuskivali obalu. Malo krvi je plovilo. Oficir, uvek miran, reče poluglasno:
„Sada neka ribe počnu svoje.“
Uputi se zatim kući.
I iznenada opazi mrežu s krkušama u travi. Diže je, zaglednu je, nasmeši se i povika:
„Vilheme!“
Dotrča jedan vojnik u beloj pregači. A Prus, bacivši mu lov dvojice streljanih, zapovedi: „Isprži mi odmah ove ribice dok su jos žive. Izvrsne će biti.“ 

Zatim pripali svoju lulu .





Нема коментара:

Постави коментар