Приказивање постова са ознаком Antonen Arto. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Antonen Arto. Прикажи све постове

11. 5. 2019.

Antonen Arto, Čitajući “Evropu”





Antonen Arto nije ljudsko biće od krvi, mesa i kostiju kao ti čitaoče, on je sazdan od reči-ježeva najotrovnih poruka i šizofreničnih misli, slika koje ujedaju za oči bezazleno i nesvesno kao novorođenče majčinu sisu, od olovaka i kičica, dleta otetih podsvesti i dovršenih i nedovršenih trenutaka koji su ponajčešće večnost nepostojeće prošlosti koja se iz trenutka u trenutak dopunjuje, slika onoga što je podsvest htela da kaže a što on nikada nije rekao i nikada nikome to neće poveriti, svakojakog materijala od kojeg se može napraviti pesma, slika, skulptura ili drama, lakrdijaša čija su lica lik obrazine onoga što je u nama tragično i tragikomično, rađajući se i umirući u nekazanom; on je stvoren, takođe, od okova kojima se ponosimo kao da su zlatne narukvice ne sluteći da su negve, sprava za svakodnevna mučenja i uživanja u vilenjaku omamnih perverzija strasti i mazohizama somnambula, ćumeza, omči, vešala, uglomera, čekrka, konopaca dužih od polutara, grebena, češagija i svega onoga što pristaje da bude okato i slepo. Oko njegove glave zuje, ma šta radio i bilo gde se nalazio, jata čarobnjaka, totema, amajlija, vračeva, zduvača, veštica, prostora koji je ostao bez horizonta, duvara beskraja, batina, kolčeva, klinova, oklopa, šlemova, čelenki, grbova, maski, kostura, drljača, pogotovo od ljudi i žena sa izmišljenim glavama i bez glava na ramenima. Jer on je oduvek tako hteo, tako hoće i danas, mrtav i lud; on je inkarnacija naša u nama koji ga volimo i pristajemo da bude ono ukleto pero kojim se ispisuje sopstveno bitisanje u drevnoj Večnosti pretvorenoj u Pesmu. Vidimo li ga, takođe, u košmarima reči i dečijim snovima kako igra u transu na konopcu razapetom iznad provalije razuma i ludila? On je lutkan koji kljuca u praskozorje, skupa sa golubovima zaslepljenim lažnim svitanjem dana u velegradu, zrnevlje reči za buduća kazivanja. Liči nam na raštimovanu marionetu koju nikada više niko neće ukrotiti; on je bez savesti, slobodnjak koji ne ume da bude ni sasvim rob niti apsolutno slobodan. No, on je naša moralna patnja, molba da budemo mi; preklinjanje nas da ostanemo zauvek smeh i podsmeh, gangrena u mozgu koja nas podseća na onaj Dan koji odbijamo da vidimo, jer bi tako postali asolutna vidovitost pobune i mraka pristajanja u nama.

Stvarnost se ne nalazi u fiziologiji tela nego u večnom traganju za inkarnacijom, ali ne da bi se ponovo pretvorili u ono što je svima nama tako znano, u telo čoveka, žene, životinje ili biljke, nego u neku materiju od koje bi bilo stvoreno sveukupno biće sačinjeno od poezije, slikarstva, pozorišta i harmonije svega onoga što čini umetnost.

Čovek je temelj Čovečanstva ili ako hoćete on je satanina sluga, ali ako ga seciramo tek onda ćemo videti šta je on u stvari : glava, srce, stomak, vene, svaki delić vene, svaki njen meandr, krv koja njima teče sa svim svojim ćudima.

Kad govorim o čoveku ne govorim o sataninoj sluzi nego o sebi koji se razgoropadio u ovom svom uspavanom telu. Čovek koji živi svoj život nikada nije živeo sebe, nikada nije živeo svoj stvarni celokupni život, onako kao što vatra živi u čitavom njegovom telu, u svim njegovim porama, sagorevajući ga do korena. Čovek je čas kolena a čas stopala, čas zatiljak a čas uvo, čas pluća a čas džigarica, čas sluzokoža a čas materica, čas čmar a čas nos, i nije više obično Ja jer je rasut u telu. U takvom telu savest se ne može stvoriti a zli duh je ovlaš u njemu nagovešten, koren je bića, ono što nas tera da ga zovemo, satanina sluga. To nas tera, takođe, da odbacimo čovekovu prirodnu ograničenost i njegove moći, da beskraj postane granica onoga što zovemo stvarnost.

Svako ima pravo da bude lep ili da veruje da je lep, da veruje u sreću, dakle da bude srećan, da bude najpametniji, jer svi znamo da je Bog bio jedino pravedan onda kad je svetu delio pamet, tako da je od pamtiveka svaki čovek postao budalasto mudrac sopstvene mudrosti. Nemamo pravo, ni po koju cenu, da budemo bogati, humani, hrabri, velikodušni, jer sve je to deo nekog izmišljenog bića, nakaradnog, sa hiljadu glava a bez glave, krilatih zvezda bez krila, repate marve bez repa. Svako ima pravo, naprotiv, da bude rugoba a da voli, ako ljubav postoji, romeovskom ljubavlju, da bude nesrećan a da bude klovn, da bude lud a da deli pamet, da bude pesnik a progoni pesnike, da bude slikar a poriče umetnost, da bude glumac, žongler-filozof, zašto ne i Bog-pendrekaš kome se pokoravaju svi bogovi proterani sa Neba. Svaki čovek, ako mu dozvoli Pesnik, ima pravo da bude nadčovek sišao s uma, monstrum koji izmišlja neki drugi bolji svet umetnosti, literature i nauke, što bi trebao da podrazumeva, svaki pametan čovek, da se izmišlja tako neki ugodniji život onom budućem Čovečanstvu iz ranog Kamenog doba, koje će, ubeđen sam, uskrsnuti.

Nekakva budi tamo psihoanaliza je probudila u čoveku strah od podsvesti u kojoj se skriva ludilo, koje on, šimpanzoid, otkriva u sebi. Pokušava da u sebi navuče ludačku košulju tom ludilu, okrivljujući za sve što mu se događa, kad su mu oči pune trnja i spermatozoida, psihoanalizu, ali ona je bila i ostala za Artoa i mene samo loše napisani roman strave i užasa koji pripoveda dečici pastoralne priče. Uostalom, ludilo je slika drugih u našim ogledalima u glavi, sprečava nas da se vidimo onakvi kakvi jesmo, da sjedinimo u sebi sve krhotine razuma i istine, koja zna, ali neće da zna, šta je razumno, da vidimo, ili barem naslutimo u ogledalima, guje ljudi u nama koji nas čine ludim i otrovnim.

No, ne zaboravimo, ne pretvara se životna energija u napitak koji nas opija ili truje kao ljubav i vino, ne raskomadava se busen uzdaha niti elektrošok vapaja, ne dele se sa nikim usne grča-poljupca!

*****

Dođe trenutak kad jedan veliki pisac, čitajući njegovo delo, postane, za nas, trezor života ne znajući šta je život. Od tog trenutka, on i njegovo delo, postanu naša tajna, misterija koju je nemoguće demistifikovati, što nas tera, neuke i sveznalice, da počinjemo, svesno ili nesvesno, da je odgonetamo, objašnjavamo sebi i drugima, pojednostavljujemo, skoro banalizujemo. Imamo tada potrebu da tog pisca i njegov život identifikujemo sa njegovim delom, i on postane za nas, u isto vreme, duh sveca i nečastivog koji spavaju u nama a ne sanjaju da bi mi sanjali, ili ga proglasimo zlatom i kalom svakodnevnog života koji živimo. Kada je u pitanju veliki pesnik, on je uvek, sem u retkim izuzecima, naša amajlija i mađija. On postane najpre bog a mi ateisti, potom on je bezbožnik a mi smerne bogougodne duše kojima on kalja veru. Doživljavamo ga kao vrelo u nigdini gde se napajamo znanjima i saznanjima, a takođe je on za nas i jama bez dna gde uviremo skupa sa njim. Saznajemo da su njegove reči živa bića kao i mi, čujemo bat njihovih koraka ali ne znamo gde idu niti odakle dolaze, saznajemo da su oružje ali ne znamo kada ćemo se njima braniti od sebe ili od drugih, kada će postati opasnost za nas, niti koja opasnost, shvatamo da ne možemo da živimo bez njih a hoćemo da im pobegnemo.

Ali dođe trenutak kad umukne pesnikova reč u nama, postane kamičak u našoj obući koji nas tera da hramamo i zaustavimo se na putu za Beskraj, ostanemo pored puta, svačiji i ničiji, ali nas opominje da je put beskrajan i uzaludan; postane, takođe, gromada na drumu kojim idemo ili na kome smo se zaustavili – vreba li nas to neka opasnost? – , gromada koja može postati u svakom trenutku naša busija i naše razgolićeno srce na vetrometini nepoznatog. Postane li tada, takođe, bezimena pečurka na oborenoj kladi pored puta koja će nam, možda, utoliti glad pre nego što je pojede sunce ili ona samu sebe, ili će nas otrovati svojim medom i žučju, a ta klada, na kojoj je izrasla, možda ogrejati pre nego što istrune i kaže nam svoju tajnu vatre? Umuknula reč zna da sagori naše grudi, da nas zaslepi ili oslepi pre nego što nas obdari nekim drugim slepim vidom koji će nas učiniti vidovitijim.

Poezija je znamenita, retko kome znana, epidemija života-kuge, cilj je i bescilj samoj sebi. Treba li je zbog toga spaliti da bi izrasli skupa sa njom humaniji na zgarištu njenog doma, osećajniji, razumniji, mudriji, i ona sa nama i u nama? Tada bi morali da se poistovetimo sa pesnikom i njegovim delom, da budemo zov i eho njegove pesme, krik i muk groma ovekovečen u lažnom amanetu Gromovnika. No ona, besmrtna, kojoj od pamtiveka proriču blisku smrt, ostane onaj isti život od iskoni, naravoučenije pesnika. Da li je njena reč strvina na suncu iz čije se trule utrobe rađa, za nas, hiljadu novih života?

Pesnikova reč poseduje svoj sopstveni prostor tamo gde se ujedaju, mlečnom zubalima potenčenjaka, grobovi nadahnuća i groblja melodije, koji teraju život da im dozvoli da se oslobode svojih ideala u prostor u kojem dominiraju prošlost i budućnost (sadašnjost ne postoji), da skinu sa sebe masku onoga što zovemo naličje stvarnosti koja nas ovde, a ne u svemiru, skriva od nas da se ne bi videli.

Za mene je značajan, pre svega, neobjašnjivi čovekov magnetizam, koji sam primoran da okvalifikujem, ne nalazeći bolji izraz, kao njegovu energiju života. Tu neimenovanu energiju trebaću da prihvatim jednoga dana, da bi ona zauzela mesto uzvišene misli, tu energiju koja nam liči, gledana spolja, na krik. Jer čovečanstvo neće, po cenu života, da se potrudi da živi, da se preda prirodnoj energiji koja stvarnost čini stvarnošću i izađe iz nje prekaljenog tela kome nijedna oluja ne može nauditi. Čovečanstvo je uvek više volelo jednostavno samo da postoji a ne i da živi. Kada je u pitanju život, čovečanstvo obično traži energiju u genijalnosti umetnika to jest u umetnosti.

Treba priznati, ma koliko bili oholi i samozadovoljni, da nam pesnici kazuju neverovatnu istinu i pokazuju stvarnost. Istina, svaki pesnik na svoj način : jedni svojim nakaradnim ali savršenim slikama, drugi mitovima koji su izmislili mitove, treći življenim i (ne)življenim jezikom Adama i Eve. Pesnik od naše stvarnosti, koja je sama po sebi opsednuta mitovima, sujeverjem i bajanjima, izmišlja neku svoju stvarnost, tako da njegovi mitovi, sujeverja i bajanja postanu, za nas, stvarniji od svake stvarnosti. Veliki pesnik je onaj koji nas svojom pesmom ubedi ne samo da ne treba nego da je i uzaludno tražiti neku drugu stvarnost.

Pesnici znaju da je život nedonošče jer nijedna njihova pesma nikada nije završena, dakle svaki život će ostati krnj, baba-veštica bez unuka, sina i oca. To je jedina istina koja nas primorava da prihvatimo da život-leptirača postane što običniji, dostojniji da bude življen, sve ostalo je metafizika i nihilizam. Uprkos tome umetnost nije pesimistička. Nijedna umetnost nije digla na sebe ruku i ubila se; ne bi je mogli uništiti skupa bogovi i ljudi, čak i kad bi to hteli, jer umetnost je energija koja osmišljava život i bogovima i ljudima. Ne smrt !

Nisam gladan smrti, osećam samo neutoljivu glad da ne budem, da nikada više ne budem onaj koji pada u ekstazu budalastog samozadovoljstva, predajući se sudbini, da previdim i odbijem susret sa onim što me čini da budem, Antonen Arto, nemoćnijim od sebe samoga. Jer stih koji sam iskrsne sa oštampanih ili napisanih stranica ne može, sam po sebi, da dobije svoje pravo značenje i za to mu je potreban prostor nadahnuća među rečima koje odlaze u nepovrat. One odlaze sa stranica da bi se vinule u svet. Odlaze iz pesnikovog srca onda kada ih on obdari snagom nepredvidljivog elana. Kada poveruju da su bog ili polubog.

Isus Hristos, naša nada i beznađe, nemojte se zavaravati, nije bio čovek nego nešto kao slučaj koji se nekada negde možda dogodio, iliti snaga nekog neprihvatljivog duha koji su oduvek priželjkivali ljudi, a u judeo-hrišćanstvu taj duh su nazvali, Hristos, prostor dosade, nevolja i briga, kao uostalom bilo koji prostor, ali on je za modernog čoveka postao energija atomskog raspadanja, snaga koju luči materica stvarnosti iz svoje beskonačne kosmičke sisetine, gde apsolutno ništa ne postoji.

Kažem vam, na najednostavniji mogući način, da je ta ideja, Hristos, mogla da postane čovek jer su u to vreme, u Jerusalimu, postojali ljudi koji su verovali da su njegova inkarnacija, ali ne i ja, ja sam uvek bio ateista, nikada nisam bio ništa drugo sem čovek koji se zvao i u to vreme Arto, a sem toga takođe su me zvali Antonen, kao i sada.


*****

Njegove su oči u mojoj noći proždirale sjaj zvezda na kojima su bile ispisane moje reči o njemu, o njegovom snu koji sanja u meni budnom. Bio je to poj ludila i ples utvara u lobanji gde Ništa je Sve, a skupa su, kad iz studeni reči išiklja vulkan pesme, Nirvana : njegova posmrtna maska. Znam, za njega nije više postojao dan : tonuo je u zaborav pepela Raspetog u nama, i njegovo sunce je već izgrevalo u utrobi noći. Čopori nemih fantoma su čekali da bude van sveta, u meni.

Pisma koja slede, noseći na krkačama Artoa i sebe, posrćući, neću komentarisati. Previše sam napisao u životu takvih pisama Gromadama i Belucima božanstava, i još uvek čekam da mi ti Veliki i Mali smrtni i besmrtni ljudi na njih odgovore, ako im se nije u međuvremenu osušila ruka, kao Akimova smokva. (Akim je bio gornjački domazet, čuveni kalemar trnja.)

*****


Pariz, 13. novembra 1946.

Dragi Pablo Pikaso,

Napisao sam 5 pesama od kako sam stigao u Pariz i one su me učinile nesrećnim : Časopis La Rue je hteo da objavi dve ali je propao. Tri ostale pesme su ODBILI da objave neki drugi časopisi i listovi.

No, našao sam izdavača: G. Pjer Bordas, koji hoće da objavi, u jednoj knjižici, svih tih pet pesama, me je zamolio da vas upitam da li biste hteli da ih ilustrujete sa pet-šest bakroreza ili litografija. To je za vas puno posla ali ipak vam šaljem pesme. Možda ćete hteti posle čitanja pesama vi, Pablo Pikaso, da kažete nekoliko reči o njima.

Budite uvereni da sam vam iskreno odan od srca.

Antonen Arto


*****

Pariz, 20. decembra 1946.

Dragi Pablo Pikaso, dragi prijatelju,

Poverio sam vam 5 pesama otkucanih na mašini.

Pjer Loeb vam je kazao da bi hteo da ih objavi Pjer Bordas : 300. primeraka na luksuznom papiru i 1000. primeraka, na moj zahtev, na običnom papiru, da bi mogli studenti i siromašni pesnici, mladi ljudi bez novca, da ih čitaju a ne samo ljudi koji su se obogatili na crnoj berzi. Amerikanci iz obe Amerike i lame koji nisu videli rat već sto hiljada godina sem mužjake koji su uspeli da savladaju ženku, itd. itd...

Ovim hoću da vam kažem da su te pesme za mene zov kojim još uvek zovem savest, ne nalazeći za to bolju reč, jer gde još uvek postoji savest od vremena otkako zlo gospodari; samo nekoliko retkih ekstremiteta tela ljudske savesti nije učinilo neku svinjariju?

Ovo što radim nije umetničko delo namenjeno samo poznavaocima umetnosti, i mislim da će se Pablo Pikaso potpisati dletom ili stiletom, kao i ja, ispod onoga što užasava.

Hteo bih da vas vidim u subotu u podne, sem ako ne budete nečim sprečeni.

Antonen Arto

*****

Subota, 3. januara 1947.
Pablo Pikaso,

Nisam početnik koji traži ilustracije od jednog velikog slikara da bi lansirao svoje prve napisane pesme. Već sam se dovoljno zlopatio i preznojavao u životu da bih napisao pesme koje nisu baš mnogo vrednije od tog užasa iz kojeg su nastale, ali koje su dovoljne same sebi i nije im potrebna zaštita niti potpora bilo čija ili bilo koga, ma ko on bio, da bi živele svoj mali život.

Od svega što sam napisao od kako sam izašao iz duševne bolnice u Rodezu, izdvojio sam tih pet pesama koje su privukle pažnju jednog izdavača, koji je izrazio želju da te pesme budu ilustrovane sa nekoliko vaših bakroreza ili litografija, jer se ja sam toga nikada ne bih setio. I ja sam takođe sposoban da napravim svoj portret i ilustrujem svoje tekstove vinjetama koje prestaju da bivaju crteži da bi postale živa bića. Neumorno sam fabrikovao, u Rodezu, crteže, ta živa bića koja su postala povod, službenicima policije duševne bolnice u kojoj sam se nalazio, da me bez prestanka maltretiraju.

Pedeset mi je godina. Živim u Ivriju. Proveo sam devet godina zatvoren u duševnoj bolnici, upoznao sam u njoj splačine od hrane i glad, tri godine sam proveo u samici, protivzakonito hapšen, mučen, bio u ćeliji i ludačkoj košulji, i pet meseci sistematski trovan kalijumovom kiselinom, čemu treba dodati da sam u Rodezu dve godine lečen elektrošokovima, pet puta bio u komi, na leđima nosim ožiljke od uboda noža, i trpim nepodnošljive posledice od udaraca gvozdenom šipkom zbog kojih su mi, u Dablinu, u septembru 1937. godine, operisali kičmu, što bi trebalo da znači da se jedva vučem ovakav kakav sam, i da nije previše prijateljski da me terate da već pet puta vučem svoje telo od Ivrija do ulice Grand Ogisten, bez ikakve potrebe.

Moguće je da vas moje pesme ne interesuju i da smatrate da ja nisam vredan truda, ali to ste mi trebali barem reći i počastiti me vašim odgovorom, ma kakav on bio.

Teško je vreme, Pablo Pikaso. Knjige, rukopisi, platna ili bilo koje drugo umetničko delo nisu više ništa; ono što govori o jednom čoveku je njegov život a ne njegovo delo iako je ono, u najmanju ruku, barem krik njegovog života. Moje delo je delo čoveka koji pati ali koji je čedan; živim sam, i ubeđen sam da je razlog tome što niste odgovorili na moja pisma ponajviše taj Demon koji vas, u vašim godinama, još uvek drži potčinjenim ne znam kojem predubeđenju ili kojoj napasti, kojem robovanju seksualnosti.

Savest mržnje, koja svima upravlja, zna puno načina kako da poseduje ljude koji ponekad poveruju da su spremni da hoće da učine napor da preskoče bestijalnost, a među tim ljudima, zahvaljujući erotizmu koji uzima više nego što daje, rođen je bog, onda kad sam se ja vratio na tu ključnjaču seksa, i odatle je sebe prozvao duh a ne telo, i nije na nekolicini retkih ljudi koji poverovaše da su rođeni neprijatelji pakosti, da ostvare, služeći se cakama seksa, tu opaku igru večnog fašizma boga.

Antonen Arto

*****

Ivri, 25. aprila 1947.
G. Arhtung, dragi gospodine,

Primio sam vaše pismo, neposredno posle moje predstave u pozorištu Vieux Colombier. Primio sam u posetu, mogu reći, kod Pjera Loeba, jednu damu koja je došla da mi priča o vašem delu i vama. Šarl Etijen mi je kazao da želite da ilustrujete moje delo. G. Arhtung, vi ćete me razumeti : Ja mrzim, mržnja je sve više i više jedino osećanje koje izbija iz mene u kontaktu sa ljudima i ja tražim ljude koji kao i ja mogu i znaju da mrze. Osetio sam u vašem pismu da i vi znate da mrzite, podvlačim : vi mrzite.

Ali čemu sada služi ilustrovati moje delo? Ono je neprimetno ovakvo kakvo je. Kažem : ono je neprimetno kao umetničko delo, objavljeno u knjigama, prodato čitaocima.To je istina i vi ćete me razumeti: Ne mogu podneti da moje delo ilustruje neko drugi sem ja koji sam ga napisao. I da li ću nekome dozvoliti da ono bude protumačeno? Nisam u to siguran. Sem toga, G. Arhtung, ja crtam. Hoću da kažem da ne crtam nego da pored onoga što napišem stvaram figure koje nisu reči, koje su brana a ne senke.Ono što radim je previše sraslo sa mnom, previše intimno.Neću prihvatiti da neko skupa sa mnom sere kad ja serem, da pere dupe u istom bideu u kojem ga ja perem. Tako je i sa onim što pišem.

Ono što pišem ostaće duboko u meni i niko drugi sem ja ne može intervenisati da se pojavi. Eto, nadam se da mi ne zamerate, da me razumete. Siguran sam da u vama postoji neodoljiva želja da živite u nemogućem vremenu, u životu onih koji su svesni šta je život. U vremenu kad niko nikada neće saznati šta je to život.

Došlo je vreme kanti napunjenih benzinom, koje ne bacamo u imaginarnu vatru nego stvarnu. I to ne kazuju prazne reči nego sagorelo telo, istinski pocrnelo u ognju, tu odmah pored nas. Možda ćete i vi u bliskoj budućnosti zapaliti kantu benzina nedaleko od mene.

ŽAK DERIDA I ANTONEN ARTO,


Naravno, Arto je hteo da raskrsti sa izvesnim Zapadom, sa filozofijom, sa “Božijim sudom”, bez sumnje i sa hrišćanstvom. Ali ono čime se on u tom ratu suprotstavlja protivniku, liči u mnogo čemu na potajnu želju njegovog protivnika. Na primer : telo mu je bilo ukradeno kad se rodio, bez prestanka se oseća pokraden i neprestano se buni protiv eksproprijacije na dan rođenja. Ukazuje na sve one koji su odgovorni za tu eksproprijaciju : porodicu, Boga, religiju. Tu su svi, i sudi svima onima koji su mu, od samog rođenja i neizbežno takođe kasnije, oteli njegovo “vlasništvo” : njegovo telo, njegovo biće, njegovo lično “ja”, itd. Prema tome, to suđenje je neizbežna potražnja da mu se vrati ono što mu je oteto da bi ponovo postojao. Hteo je da ponovo ostvari svoje telo, ili svoju “svojinu”, ono što su mu ukrali, ono odakle su ga nemilosrdno oterali ...

... Hrišćanstvo je takva vera da svako rušenje hrišćanstva postane njegovo preuveličavanje. Arto je nadhrišćanin, kao što je to možda bio i Niče. Dakle šta bi trebalo da znači, nadhrišćanin? Ja nisam hrišćanin. U svakom slučaju ne na njegov način. On je hrišćanin i njegov rat protiv hrišćanstva, koji je neprekidan, ne može postojati a da ne bude potpisan krvlju hrišćana. Ta je kob takve prirode, da ako hoćemo da joj umaknemo potvrđujemo tu istu kob od koje hoćemo da pobegnemo. To je ono što me interesuje kod Artoa i onda kad kažem da nisam hrišćanin, jer i ja sam takođe hrišćanin. Rođenjem nisam hrišćanin, ali živim u hrišćanskom svetu, dakle razumem ga na izvestan način ...

... Arto je za mene neka vrsta privilegovanog neprijatelja, bolnog neprijatelja kojega volim i nosim u sebi, blizak u svim onim krajnostima tamo gde me sateralo delo mog sopstvenog života i moje smrti. Da, kad kažem da ga nosim u sebi, ja vrlo dobro prepoznajem u sebi, skromno, šta znači ta kob. To jest ta neizbežna potreba da se stvori ono što hoćemo da uništimo, ono protiv čega hoćemo da se borimo. Dakle, to je bolno jer me podseća na neophodnost i, takođe, jer je Arto bio lično taj bol. On je bol koji se ne može izdržati, neću da budem patetičan ali svako zna o čemu je reč : on je neko ko je živeo u svom telu najužasnije nesreće, o tome govorim. Dakle, kad čitamo nekoga, ako ga volimo, mi se sa njim poistovetimo. A kako se poistovetiti sa njime? ... Artoa, uprkos mržnji – možemo ga takođe mrzeti – ja nosim u sebi, bez sumnje ...

... Identifikujem se, naivno, sa tim piscem koji je imao želju da piše i koji je patio jer nije mogao da piše, koji je patio takođe zato što se vrti oko nečega što je u stvari lišavanje vlasništva samoga sebe. Govorio je: “Ukrali su mi sve”. Dakle, tako je počelo njegovo bolno zatvaranje u sebe sve do poslednjeg napisanog teksta, moram reći takođe, alergičan prema svakom tekstu. On je ostao za mene previše hrišćanin, previše hrišćanin na francuski način, previše... kako da se izrazim, previše bolestan, bolestan u onom smislu u kojem ja to nisam, ne barem na taj način i do te mere, previše patetičan. Postoji, uprkos svemu, među nama netrpeljivost. Postoji, takođe, između njega i mene, beskrajna simpatija i netrpeljivost, i moj odnos prema njemu je satkan od ta dva osećanja. To je najbliže istini...

... Verujem da bi bilo nemoguće, beznačajno i bez ikakvog smisla, da se približimo Artou a da se ne angažujemo. Prirodno, ako ne pokušamo da napravimo taj korak, približiti se Artou ništa ne znači, ne čitamo Artoa... čitamo nešto drugo. Ako postoji nešto značajno u tome da se o njemu piše, u što nisam sasvim siguran, treba mu se ipak što je moguće više približiti da bi mogli o njemu da pišemo. Treba barem pokušati. Budući da je opasno napraviti taj korak, sve do ludila, treba kalkulisati. Treba znati da je opasnost beskrajna. Ne može se izmeriti. Dakle, trebamo biti spremni na sve vrste opasnosti. A to se ne odlučuje. Postoje oni koji su upali u tu zamku, kao i oni koji se nisu dali da se u njoj ulove, no trebamo biti ulovljeni u toj zamci (ne rizikovati, trebamo biti ulovljeni) da bi postojala neka šansa da se približimo Artoovim tekstovima, njegovom telu. To je taj minimum koji ništa ne garantuje. Dakle, ako postoji neka opasnost, neka neizvesnost i neka besmislenost koje treba izbeći, to je pre svega ubeđenje da smo uspeli da se približimo Artou i da pišemo “kao on”. A to je nemoguće. Problem je pronaći način pisanja, ne bivajući ni Artoov ni mehaničko ponavljanje rečenica, koji ne čini to pisanje neprevodivim ili neprihvatljivim, niti uskladivim sa Artoovim delom. Treba da postoji tajanstvena veza između onoga što je potpisao Arto i prema potpisanom. Ja za to nemam recept. Svako radi onako kako ume i niko ne može u tome uvek da uspe. U tome može da se uspe s vremena na vreme. To ne zavisi uostalom od onoga ko potpisuje tekst, to zavisi takođe i od načina kako je pročitan taj tekst. Previše neizvesnosti. Moguće je da uspe jednom da napiše nešto što, ne imitirajući Artoa, uspostavi tajanstvenu vezu sa Artoovim tekstom, i ako jednom uspe – to se ne događa uvek, ali jednom se može dogoditi, u jednoj rečenici – treba još uvek, da bi to bilo potvrđeno, da postoji neki čitalac sposoban da se sa tim suoči, da premapotpiše ono premapotpisano. Dakle u opasnosti smo ...

... Reći da je samo poricanje dobro-loše-urađenog u onome što je loše urađeno, što je slučaj u celokupnom Artoovom delu, to nije ni postavljanje dijagnoze niti panjkanje, to znači samo staviti u pitanje, a takođe i u provaliju, samu strukturu poricanja. Jer trebali bi se možda upitati šta se dogodi onda kada ironično potvrđivanje nekog poricanja pređe sve granice hiperboličnog poricanja .

*****

Izrasla je Trijumfalna kapija (ne znam kojeg trijumfa) na dlanu zvezde Grada svetlosti, koji u isto vreme volesmo i mrzesmo Arto i ja, tamo gde izviru i uviru svi putevi bez putokaza da bi pokazali put ništavilu u koje još uvek verujemo.Kapija Trijumfa, siguran sam ne zbog nas, nadkrilila je u nama grob Neznanog junaka iz nepostojećeg rata. Polako gasne njegov večni plamen. Budno ga čuva, od nas, njegova mrtva straža. Gardisti večnog Carstva stvarnosti. Strepe da ne pobegne iz njega naše ludilo. Imaginarni večni dom Neznanog mrtvaca zevnu u snu ili se možda nasmejao jetko iz nemoći kao usta pregladnelog slepog pamtiše života. Pobegoše iz njega naše aveti i pesme napisane memlom i pepelom zlatnog runa. Hoće da budu samo grob neznanih živih soldata poezije, Artoa, to jest mene.

Utvare pesme i pesme utvara žigosane rečima memle i pepela zlatnog runa, pronosimo svetom, mi gubavi ljudi, u očima istetoviranim našim mislima, jer ništa drugo ne postoji na svetu sem pesma pretočena u lik utvare Večnosti, u njeno predskazanje. Pesme i utvare su život i smrt, svastika koja neće da raširi ruke krsta i zagrli nas, da postanemo svima vidljivo raspeće na dlanu zvezde na kojoj je izrasla Trijumfalna kapije.

Zlo smo koje glođe stvarno i izmišljeno telo života sve do razaranja i grča, kao neki bol koji, ako verujemo žestini bola i produbljujemo ga, umnožavajući puteve i blagodetnosti pevanja u svim kozmogonijama osećanja.

Hoću da kažem da život i smrt treba početi napokon posmatrati sa drugačijih vidikovaca, jer to je problem koji bez prestanka rešavamo u sebi ćutke od kako smo počeli da razmišljamo teatru svireposti. Život i smrt nisu ono što mi o njima mislimo. Smrt je samosvojna energija, stanje koje sruši ono biće koje napadne. Život nije energija nego gubljenje one energije koja je htela da se nastani jednoga dana tamo gde je bila smrt koja odlazi. I tako život od smrti ukrade ono što mu omogućava da se nastani u njenom ništavilu.

*****

Posle pitanja bez odgovora : šta znamo o Paklu i Raju, šta radimo u Paklu i Raju, čemu možemo da se nadamo u Paklu i Raju, Arto, to jest ja (on u meni ili ono što sam u stvari ja a što još uvek u njemu živi), obolesmo od neizlečive boljke koju zvezdoznanci zovu Poezija, i stvorismo skupa onaj drugi svet koji oduvek postoji a koji nikada niko nije ugledao svojim očima sem možda anđeli i oni Bogu predstavljeni. Od tada se pitamo: Ko sam ja? Odakle sam došao? I odgovaramo bez prestanka: Ja sam Antonen Arto koji ne postoji! Ja sam Slobodan Jovalekić koji neće da postoji!

Nekada su neimari, vičniji rušenju nego gradnji, pripovedeli ispod skuta priče kepecima i divovima (ostali su imali pametnijeg posla) o kapitalističkom Raju i komunističkom Paklu :

Kad bi na umor sveti Petar (ne znam da li je to bio onaj katolički ili pravoslavni), Gospod ga upita gde bi želeo da živi večnost: u kapitalističkom Raju ili komunističkom Paklu. Normalno, u kapitalističkom Raju, odgovara on, onako kako dolikuje svakom svetom Čoveku koji je više verovao u sebe nego u Boga, kao i pesnici. Ali tamo ćeš morati da nosiš svakoga dana punu kofu vode do prvog sprata, sem svetim danima, opomenu ga Bog. Biće to sa božijom milošću, odgovori on, da ne zaboravim život na zemlji, jedini život bez laži. Posle prvog Velikog posta, Bog poseti svetog Petra u kapitalističkom Raju da se uveri da je i tamo srećan i nepotreban kao na Zemlji. Ali svetog Petra tamo nađe ojađenog i izgubljenog, ojađenijeg i izgubljenijeg od Artoa dok je boravio u ludnici (staračkom domu) u Ivriji. Čim ugleda Boga, on zavapi: Gospode, hoću u komunistički Pakao, ovo ovde nije život za mene i čistu misao. Bog usliša njegovu molbu ali mu za svaki slučaj naglasi da će tamo, u komunističkom Raju, morati da nosi punu kofu vide da desetog sprata, čak i svetim danima. Bolje je i to,Gospode, nego živeti ovaj sramni besciljni život u Raju, odgovori on. I tako bi. Posle izvesnog vremena Bog ga poseti u komunističkom Paklu. Nađe tamo svetog Petra veselog i čilog, moćne žile kao kod priplodnog bika. Čim ugleda Boga, zacvrkuta : Ovo je pravo mesto za svete ljude i stvaraoce. Ovde, dragi moj Bože, kad ima vode nigde ne može da se pronađe kofa; kad napokon nađemo kofu vidimo da je na volšeban način negde nestala voda i pođemo u potragu za njom, jer bez vode nema života; a onda kad su tu i kofa i voda, svi skupa mudrujemo, to jest, kako se to ovde kaže, na partijskom smo sastanaku i slušamo referat Druga; svako je u svom snu. Bog, kao i uvek, ništa nije uspeo da shvati kad su u pitanju sveti ljudi i stvaraoci, te bitange koje ga poriču i podsmejavaju mu se, i pođe pokunjen na Nebo da gospodari svetom običnih ljudi, njemu ravnih, ali oni to ne znaju, što ga čini bogom. Uostalom, zbog njih i postoji. Verovatno niste ni Vi ništa shvatili, moj slučajni čitaoče. Bogu neću ništa da objašnjavam, On se već odavno, od kako je stvorio ovaj smrdljivi Svet koji je beznačajan za svakog svetog čoveka i stvaraoc, a pogotovo za pesnika, za njih vrlo malo interesuje sem onda kad dođu kod njega da mu se predstave, ali to retko biva jer mu se predstavljaju samo oni mali i beznačajni državni sveci i pesnici, ali hoću vama, moj slučajni čitaoče, da biste shvatili mudre reči svetog Petra (nezavisno da li je katolički ili pavoslavni,ili onaj bandoglavi protestantski), koji je govorio Bogu u ime svih svetih ljudi i stvaraoca sveta, i zapamtili ih zauvek.

U Raju sve postoji sem nada, vera i želja; sve ostalo je tu, sve postoji ali ništa ne može da se pronađe sem ta prokleta kofa puna vode koja je bila i uvek će biti simbol beznađa, ona je tu samo da bi život učinila besciljnijim. U Paklu ništa ne postoji drugo sem nada, vera i želja i one paklene muke života zbog kojih je jedino vredno živeti, i nije nikakva tajna za nijednog svetog čoveka i stvaraoca da samo one mogu osmisliti život, one nas primoravaju da tražimo, a kad tražimo, neizbežno, uvek moramo nešto naći : lepu ili ružnu reč, sreću ili nesreću, na kolcu ili u krevetu, ljubav ili mržnju, u srcu ili u glavi, bilo šta, čak i pacove boga ili guje boginje, samo da nam život ne bi bio besciljan, da bi postojali, da stvramo u sebi imaginarni svet, taj jedini svet koji je vredan da bude stvoren i da postoji. Pakao je, dakle, živa voda misli. Raj je baruština ispod čije žabokrečine ni žabe neće da krekeću.

*****

Petnaestog maja, u cik zore, čekaću da dođu Arto, ludilo i ukletost, i prizovu mi Isidoru – toga dana je njen dvadeset i četvrti rođendan – mog glasonošu ljubavi i čednosti, ali ni Arto ni ludilo ni ukletost ni Isidora toga dana neće doći, znam, oni su moj Godo (tog dana ću biti, kao i obično, banalno razuman i ravnodušan kao i čovečanstvo). Arto se svakog trenutka, sa novim stihom, novim ludilom, prometne u nekog drugog Artoa, neprepoznatljivog i nepostojećeg, vrba je on pored usahlog potoka koja sama i ukleta jeca i kikoće se (ne, nemojte mu navući ludačku košulju, ne ujeda), vampir je koji pijući svoju sopstvenu krv ispija krv drugih. Na glogov kolac on i ne pomišlja, žuč suncokreta njegove poezije uvek postane onaj gorki med i otrov stršljenova u var od dnevi na Mijelima, kad se pare anđeli i đavoli, jalovi. Dakle, Antonen Arto koji nikada ne govori u ime Antonena Artoa, ne može sasvim poverovati da postoji a još manje može poverovati u ono što kaže.On još uvek čeka, u meni, Artoa o kome sanja, da se prepozna u njemu, verovatno na isti način kao što ga i ja čekam da dođe, svestan da neće nikada doći. Ali neću se zbog toga rasplakati. Isidora je nešto drugo. Ona je anđeo u mojoj reči i duh mog pevanja, uvek prisutna u meni, uvek je čekam, a ona je uvek tu, ali nevidljiva.

Osećam da sam telo koje mi ne pripada, u kome se ne nalazim. Gde sam sanjao taj san da sam rodio sebe?

Mi koji sanjamo da smo mi, uvek smo samo zračak mesečine sebe u sebi, a takođe i večno sunce koje ne zalazi. Mi koji smo sebe stvorili od sna, nadvisili smo sami sebe tamo gde stoluje Večnost i postali smo sazvežđe koje nosi naše ime, a ovde dole, na zemlji, neprepoznatljivi smo u jatu mušica.

Čovek je bolan jer je napravljen od lošeg materijala. Trebamo se odlučiti da se pokažemo onakvi kakvi smo, da istrebimo u sebi životinjice koje nas glođu do smrti. Ako bismo stvorili čovekovo telo bez organa, oslobodili bi ga svih automatizama i učinili ga slobodnim, naučili bi se da ponovo igramo naopačke, na glavi, kao u bunilu, na balu uz svirku harmonike.

Ne zaboravimo da je matori Arto sahranjen u šupljini kamina, koja se nalazi na njegovoj hladnoj desni, od onoga dana kada ga ubiše u nama. Mrtvac u sebi je sahranio sebe. Pišući, on se sahranjivao sa svakom rečju. Čini mi se da je svaki njegov glas u meni gromoglas udara groma elektrošokova kojima su ga doktori Ludilo otimali, kamen po kamen, od gromade Sišlog s uma. Ali doktori Ludilo nisu znali da on nije taj “srećnik” koji je sišao s uma da bi sve zaboravio, nego je um kome je ludilo materijal od kojega zida, nestvarni i krhki, iako je večan, dvor umetnosti gde hoće da živi po svaku cenu, da napiše lepotu življenja u Paklu-vilajetu. To je za njega jedini način jer Bog mu je, taj džeparoš, ukrao život. Ali on neće nipošto da ubije boga – on je Bog ! Ili je možda onaj Drugi koji je hteo da postane svemoćni pošto je, po svom mišljenju, stvorio Svet da ne bi više o njemu razmišljao, da prestane da traži način kako da odgonetne odgonetku. Ali ako ni onaj Drugi ne postoji, kao što ne postoji Bog, u što smo ubeđeni Arto i ja, onda ne postoji ni Pesnik, jer bi njegova Pesma, takva kakva je, ma koliko bila nesavršena, morala biti jedini tvorac Sveta, a Pesnik to neće, on zna da je stvorio samo Boga, to jest da Bog bez njega ne bi postojao čak ni u našim mislima.

Ja znam da je duša ovoga sveta zamenjena obeležjem krajputaša koji zovemo bog i koji na dnu pećine ove planete, koju ja dobro poznajem, začarava bića da bi im oteo ćar od njihovog bola i paralizovao njihovu odlučnost. To bi trebalo da znači da postoji nekakva kost, ili je to bog, koja se natovarila na pesnika da bi onemogućila moć probave želuca njegovih stihova.

Da li je to zaista Arto, Hristos-antikrist, koji se bori protiv Antikrista-hristosa? Da li je on zaista bog koji ne ume, ili ne uspeva, da se sjedini sa božanstvom Tvorca i postane stvarni Arto? Vrišti : Bitango bitange Boga, neizrecivo odvratni begunče na nebo, ustoličena gnusobo bića, stvorilo te je biće a ne ti njega, ti pre njega nisi postojao, i ko ti je dozvolio da me staviš ovde gde se nalazim, ako ja to neću?

Sve je ovo priča matorog Artoa, onakva kakva se može pročitati u drevnoj Knjizi napisanoj u Avganistanu, koja se pojavila najmanje 4000. godina pre Isusa Hristosa, a priča je o jednom čoveku kome su htela sva bića, služeći se magijom, da otmu sopstveno telo. Iako ova priča izgleda tako monotona i izaziva dosadu, ja sam onaj razapeti Arto koga su razapeli na Golgoti, ne kao Isusa nego kao Artoa, to jest kao savršenog bezbožnika. Ja sam ono izmučeno telo golgotstvom seksa, bestidnim golgotstvom seksa čovečanstva, da bi moj bol postao humus, napitak plodne sluzi, serum koji je neophodan da bi ga gustirao onaj koji nikada nije uspeo sam da bude čovek, saznajući da postaje čovek.

*****

Ja ne verujem da umiremo i da se ponovo vraćamo na svet, verujem da nastavljamo da živimo ili pristajemo da postojimo, i to je sve. Otići iz života je nezamislivo u jednom trenutku koji smo odabrali da postojimo i živimo po bilo koju cenu, u nekakvom užasu gde živimo u grču kad smrt hoće u svakom trenutku da nas slomi da bi nas obezhrabrila, da joj se opiremo. Ne kažem da smo – večni, kažem – besmrtni, besmrtni barem za života, jer ljudi ipak umiru.

Moramo verovati, bez i trunke sumnje, u besmrtnost, da bi bili besmrtni, zato što svet veruje da je smrtan.Biljke i životinje ne umiru, one nestaju, njima nije potreban, ni za života ni kada nestanu, niti krevet niti mrtvački sanduk, a još manje su im potrebni smeh i suze bližnjih. Crnina i lažna korota voljenih ih užasava. Jer uvek postoji, verujem, krevet na kome su spavali i sanjali san o večnom životu i ljubavi moj otac i moja majka (odavno su oni već mrtvi), na njemu sam i ja spavao i sanjao o večnosti, i moja deca takođe. Ko će na njemu spavati i sati o prošlosi i budućnosti sutra? Nadam se, vreme, ono je Danas koje večno traje, jer ubeđen sam da će život ostati besmrtan ako se usudimo : pračovek, mi i budući čovek, da poverujemo da je smrt večna.

Pošto u smrti apsolutno ne postoji život, neko ko je živ može da umre samo onda ako prihvati da bude mrtav ili ga neko ubije : to pokazuju primeri Van Goga, Poa i Nervala; ono što zovemo smrt u stvari je samo naš ubica. Bolje je reći da smrt nije ništa sem neka na putu nađena mađija, koju su bacili neki zli nemoći ljudi, obična iluzija, ili jednostavno da je ona nemoguća, da je to neko stanje koje nikada nije postojalo, jer ako je teško živjeti, a zaista je teško živeti, umreti stvarno postaje sve više nemoguće i neuspešno.

Ne, mi ne buncamo, dragi moj slučajni čitaoče, sve što kažemo Arto i ja je Istina. No mi znamo da Istina ne postoji, isto tako kao što ne postoji Laž. Postoji samo Mit o životu i smrti koji se bez prestanka (hvala pesnicima) rađa sa svakim novorođenim. Reka je to koja teče, uvek ista i večna.

Kroz smrt prolazimo živeći. Kroz život prolazimo mrtvi. Ostati večno mrtvi za nas bi značilo izneveriti život, a to je sramno za pesnike. Ili je možda bolje reći, da bi razumeli i oni koji ubijaju čoveka već stotinama hiljada godina u ime nekog boga : Osećamo da živimo sa zakašnjenjem što nas čini beznadežno virtuelnim. Sa svakom mišlju od koje se odričemo već smo izvršili samoubistvo.

Ja sam oduvek znao, i pre nego što sam se rodio, da bejah Arto mrtvac. Ne mogu ni da umrem ni da živim, niti da ne želim da umrem ili da živim.

*****

to mi bezdušnije Antonen Arto pije krv i tera da budem, hteo ja to ili ne, ognjište večnog beskraja Pesme, ali samo onda ako ona nadvisuje gromobran krova sveta sa Pesmom nad pesmama življenja i umiranja svih umeća i saznanja lepog i nedokučivog, koje je ona sama stvorila da joj budu sluškinjice, sve više se osećam nemoćan i rasplačem se od stida zbog neizlečivog prezrenja prema tim malim umišljenim pesnicima koji hoće da boluju boljke Šekspirovih i Danteovih soneta, da u kraljevstvu i carstvu Getea, Helderlina, Igoa, Bodlera, Servantesa i Remboa budu i oni zaraženi, i da ceo svet vidi i zapamti da boluju od iste gube reči njihovih velikih i malih bogova i boginja. Zbog toga hoću da im kažem istinu koja će ih, nadam se, zgromiti a ne ubiti, kao što glad unezveri previše gordog vepra, ili će ih moje reči zauvek izlečiti od bolesti od koje nikada nisu bolovali. Ćutim kao moj ludi Arto u meni u ludačkoj košulji, da me svi ti pesnici čuju, i kažem :

Gospodo Pajaseni-pesnici u hrastovoj šumi poezije, da biste napisali živu pesmu, morate biti daleko, daleko od nje, morate biti ona ! Čovek, netalentovana životinja, vaš bližnji, nosi je u sebi kao maternji jezik ili otadžbinu, ma gde pošao, i ne zna da je ona u njemu. Znam da me niste shvatili, Pajaseni-pesnici, umišljeni pesnici, no to je zaista nebitno. Vi verujete da je vaša “pesma” slavi i moći Venerine čuva smokva iz Perunovog pečenjaka, kao i oklasine Čoveka (da li je on zaista vaš bližnji), koji je pobegao iz vas.

Poezija je nedoder-čovek, Pajaseni-pesnici. U njoj skupa žive Abel i Kain i nikada se ne zna koji je od njih dvojice budan u njoj : verujem da u većini pesama koje se danas pišu u svetu sada Abel spava a Kain vreba.

U pesnicima pesma je (kakav paradoks) njihova draga i njihova tajna, jer, za njih, sve što je tajno to je draga, a sve što je drago mora ostati tajna. Pesma je oduvek bila njihova najdraža utopija drage i svete tajne. Oni nikada nisu hteli da u njoj vide ništa drugo, od svega onoga što im donosi pesma, sem slobodu – nešto što ne postoji van pesnika. Pesmom je oni brane a nikako da je odbrane. Ona je postala njihova jedina tajna i njihova jedina draga koja im je neverna. Onanovi su oni potomci. U njenim očima oni vide zlato pobede iako iz njih vire kandže poraza.

Upoznao sam puno malih pesnika svuda u svetu i oni mi ponajčešće liče na reke u zabačenim krajevima, recimo na crnogorske reke. Neki pesnici su plahoviti, brzi, bistri i ledeni kao Morača, ali, nažalost, oni često presahnu na pola puta kad nebo i zemlja počnu da bljuju vatru, i njihovim koritom poteku vode neke tuđe reke, često prljave, mutne i podle, a oni, slepci, sa njima se ponose. Drugi liče na Zetu, reku ponornicu. Ona izvire i teče, dok je zemlja ne progura, u kraju gde se govori najlepši srpski jezik. Njene su vode, na izvoru, zelene i pune života, niti previše brze i plahe, niti previše spore i dobroćudne. To su oni mladi i mudri pesnici koji će vrlo brzo postati “promašeni”. Jer nedaleko od svog izvora Zeta ponire, što će se dogoditi i tim pesnicima. Ona će ponovo poteći sa druge strane pesme-planine, ali to neće biti više ona ista reka. Njene vode će početi da bivaju čas prebrze i plitkoglave, zloćudne i pakosne, čas previše lenje i samozadovoljne, ravnodušne ali željne veličine. To su pesnici “Prokletije”. Iako ona uvire u Moraču, ona često teče njenim koritom sama, meša se sa sterilnim vodama Ribnice, sa nadmenim vodama Sitnice i nepredvidivim vodama Cijevne. Ribnica je mala kapriciozna i sterilna rečica u kojoj nikada nije živela riba (ko joj izmisli to ime?). Na nju liči većina malih pesnika u svetu : ni u njihovom delu nikada nije zaživela misao. Sitnica je nadmena i kočoperna reka, ali ipak poslušna kao i svi državni pesnici.U njenim vodama ribe se samo mreste ali u njima ostanu da žive samo neke smrdljive ribe pune drača, koje čak i galebovi duboko preziru i neće čak, ni oni proždrljivci, da ih jedu. To su oni pesnici koji su neophodni svakom režimu ali su nepotrebni poeziji. Cijevna je nalik mnogim mladim talentovanim pesnicima koji obećavaju ali koji ništa ne ostvare. Svaki magarac na konju je može preskočiti ali se u njoj takođe može i udaviti. Ko ima hrabrosti među malim pesnicima da se u njoj prepozna? Lim je romantična i pouzdana reka, ali je njegov tok ipak prekratak da bi pošao u svet i vratio se iz sveta. To su oni pesnici koji i danas pevaju kao u ranom kamenom dobu. Tara i Piva su predodređene da budu velike reke ali one svoje vode poklanjaju drugim rekama, i često se i ne sete gde im je izvor, zato postaju ničije. To su oni pesnici koji se kite tuđim perjem.

Mali pesnici su za poeziju štit od paučine, a oni su na ovoj zemlji najbrojniji i najglasovitiji.

*****

Čitavog života je bio zdrav i uman, bejaše nekada predsednik nekog predsedništva, a ipak je umro u nevreme – ni mlad ni star. Zašto, reci mi Sveznajući? Bio je previše zdrav i uman i nikada nije razmišljao o sebi. Ona tamo suluda sušičava ispičutura još uvek, pošto ga očigledno zemlja neće, analizira svoju bolest i objašnjava je večnosti, pljuckajući na svet.

Bolest je jedno stanje. Zdravlje je jedno drugo stanje, ali mnogo odvratnije. Hoću da kažem podlije i bednije. Čitavog života sam bio bolestan i želim da i dalje to budem. Izlečiti se od neke bolesti je zločin. Da su me izlečili moja umetnost nikada ne bi bila rođena, ili bi bila mrtvorođena, i život bi mi bio nepodnošljivo dosadan. Ne bih živeo u ludnici i nikada ne bih upoznao mudrosti s one strane uma. Ludnice su svesno unapred smišljena stecišta crne magije, i ne samo iz razloga što lekari daju prednost crnoj magiji u svojoj neumesnoj i hibridnoj terapeutici, nego zato što se oni njome bave. Da nije bilo lekara nikada ne bi bilo bolesnika.

Artoovo delo je blagodatno i opasno po razum. Rado ga čitamo ali odbijamo takođe da ga čitamo, svesno ili nesvesno, jer, čitajući ga, ono nam ukazuje na pitanja na koja ne smemo da odgovorimo; ona aludiraju na ono što nosimo u sebi a krijemo od sebe samih i celoga sveta. U Artoovoj misli dominira problem zla. Ne postoji nijedan Artoov tekst koji se ne suočava sa enigmom zla, održavajući prisne odnose sa beskrajem zahvaljujući ovlašnom misticizmu. On propoveda metafizičku zabrinutost, ukazuje na sveobuhvatno gde se uzdiže njegov duh beskraja da bi se suočio sa sukobljenim dobrom i zlom u njemu. Izdajući se kao hrišćanin ili, bolje rečeno, navlačeći Hristovu obrazinu, Arto predskazuje propast ovoga sveta koji naziva svet Antikrista. Arto podseća one koji hoće da ga uslišaju, da je on Hristos među ljudima, da je to veličina njegove sudbine ludila. Propoveda da je on put istine. Obećava istinu i proklinje je. Rekne i odmah porekne ono što je kazao.

Treba da mi verujete da se nije dragovoljno, u to vam se kunem, čovek podčinio zakokonima Boga. Podstaknut nadprirodnim silama, napokon sam otkrio ono što bejah i prihvatio sam da budem ono što sam. Hristov glas mi svakoga dana otkriva nauk života i smrti, tajnu rođenja i tajnu Ovaploćenja. Ja znam, nažalost, znam kako je stvoren svet i dodeljena mi je Misija da to otkrijem Čovečanstvu, a to je ogromna i užasna Tajna za onoga koji kaže da je Hristos princ propasti stvari i da je saučesnik onih koji vide zlo u Životu.

Prepoznavanje u obrazini:

Ja sam drvo, list, humus, govno, deblo, grana, vatra, ud, kost, riblja koščica, brazda, blato, čekić, koža, lobanja, kosac, krov, podrum, štap, kljin... Satana, to sam ja. Majka, to sam ja. Gospođa Materica, to sam ja. Šuma, to sam ja. Moj totem sam ja. Libido, to sam ja. Mister Abortus, to sam ja. Treća ćerka, to sam ja. Rodoskrvnuće, to sam ja. Ja sam život. Ja sam vreme. Ja sam Kain. Ja sam neizdrživi bol. Beskraj, to sam ja. Ovo telo sam ja.

Ali ja nisam Hristos jer ja nisam kao čovek uopšte nalik njemu, ali Hristos nije niko drugi sem ja, zato što ja nisam onakav kakav sam.

Ja nisam takođe seme. Ja sa sobom nosim korov da ugušim zdravo zrno. Onaj koji seje zdravo zrno, Sin je čovekov. Njiva je svet. Zdravo zrnevlje su deca kraljevstva. A troskot i kukolj su deca brige. Nečastivi je taj koji ih je posejao. Vreme žetve je smak sveta. Pomogni sebi, Nebo će te izneveriti. Bolje je dušmanin dobrog. Ne upoznaj samoga sebe !

Prepoznavanje u smešnom:

Smešno se smeje i spašava me, ali me ne leči.

Ja sam večno smešno biće i znam da sam to ja. Ja sam krstača : to je šala. Ne mogu imati drugu. To ne treba da znači da uvek moram da se pojavljujem kao biće Arto niti da se ne pojavim nikada. Ovo nije uopšte moje stvarno biće. To je moja karikatura.

Antonen ne voli šalu jer ga je uškopilo biće blisko Bogu.

Prepoznavanje u raspeću:

Znam da sam još u Hristovo vreme bio u Nazaretu i Jerusalimu i da sam se zvao G. Arto, da su me tamo smatrali za nevinog i lucprdu, optuživali da čujem glasove, recitujem i pevam naglas, pričam sam sa sobom, a kada sam pisao i recitovao pesme govorili su da sam besposličar i lenčuga. Nezavisno što se dogodilo, policija i rabini tog vremena su odlučili jednoga dana da se oslobode od mene i uhapsili su me jedne noći u maslinjaku gde sam spavao pod vedrim nebom, nemajući krova nad glavom. Sudili su mi, i mada me je izvesni Pons Pilat proglasio nevinim, ogromna svetina imbecila se pobunila i zahtevala od vlasti da budem raspet.

Sećam se prostorije u kojoj su mi stavili na glavu krunu od trnja a u ruke štap od trske umesto onoga kojeg sam do tada nosio. I kroz otvorena vrata, tog sunčanog dana, rulja me je pljuvala, zviždala mi i vređala me.

Sećam se takođe beščasnih telesnih muka raspinjanja na nekom prostoru zvanom Golgota i vina koje mi je sagorelo utrobu kad doneše krst i staviše me na njega, i kada čitavo moje raspeto telo malaksa prikovano za njega klinovima. Golgota je izgledala kao neka vrsta prljavog brežuljka, olinjalog, prekrivenog skeletima crknutih mačaka.

Tri dana se tamo mučilo moje telo bačeno na đubrište kao krepala životinja. Jedna čobanica je došla da me ponizi pišajući po meni dok sam ležao mrtav na gomili đubreta.

I sećam se da sam razmišljao na đubrištu da treba da umrem, ja već mrtav, da bih mogao da ustanem u pođem. Ali čuh smrt da mi se podsmeva i kaza mi: Ti si taj koji postoji, ja ne postojim, i pomislih ako je već tako treba samo da ustanem i pođem. I kad sam uspeo da u to poverujem zaista sam ustao i pošao, bez doboša i truba, daleko od legende i uskrsnuća.

Raspadanje i smrt treba smatrati da su semenje.

Ali osećajući da su mi ruke probodene i krvave, telo da zadiše kao strvina, lice da je sasušeno kokošijim izmetom kojim je bio prekriven moj leš koji je preživljavao, do te mere sam se užasnuo svog stanja i svega onoga što me je okruživalo da me je bes uzneo na Nebo, nekakvi zemljotres koji je promenio sve u meni, i od tada se bore, znam, bez prestanka, u Judeji.

Prepoznavanje u ogledalu:

Bilo je to davno, već previše davno, ima možda pedeset godina kako sam rođen, kako piše u mom rodnom listu, 4 septembra 1896. godine u Marseju, Buš-di-Ron, Francuska, i da imam, govoreći kao građanin, nešto kao pedeset godina i 4 meseca. Evo dakle više od pedeset godina kako sam shvatio krupnu i neverovatnu laž.

Budući da ne bejah bog i da nikada nisam imao ništa zajedničko sa tom idejom koja nas zaglupljuje, imao sam tu nesreću, zlu kob, neverovatnu odiseju, zaprepašćijuću sudbinu, zlokobnu varku da su me smatrali za boga, kažem boga lično, mene, običnog Antonena Artoa, pedesetogodišnjaka...

I kada mi je Demon ispričao tu svoju priču, ispružih se u svom grobu, i počeh da se kikoćem. Bio sam to ja...

Slobodan Jovalekić

izvor

26. 12. 2018.

Antonen Arto, NERVOMER


autoportret- 1915



   Tamo gde drugi pružaju dela, ja nameravam samo da pokažem svoj duh.
Život je u spaljivanju pitanja.
Ja ne držim da je delo odvojeno od života.
Ne volim odvojeno stvaranje. Ni duh ne smatram odvojenim od sebe. Svako moje delo, svaki nacrt samog sebe, svaka lednička cvat moje unutarnje duše balavi po meni.
U istoj meri se pronalazim u pismu koje sam napisao da bih objasnio intimno sužavanje svog bića i besmislenu uškopljenost svog života, u istoj meri u ogledu koji je izvan mene i koji mi se prikazuje kao ravnodušna bremenitost mog duha.
Patim zbog toga što Duha nema u životu, i što života nema u Duhu, patim zbog Duha-organa, Duha-prevoda, ili Duha-zastrašivanja-predmeta, u pokušaju da ih uvedem u Duh.
Ovu knjigu ostavljam neizvesnu u životu, hoću da je ugrizu spoljne stvari, a pre svega svi iščašeni trzaji, svi treptaji mog budućeg ja.
Sve ove strane se razvlače kao kocke leda u duhu. Nek mi se ne zameri na mojoj apsolutnoj slobodi. Odbijam da pravim razliku između svojih trenutaka. Ne prepoznajem u duhu nikakav plan.
Treba svršiti i sa Duhom i sa književnošću. Kažem da Duh i život opšte na svim stupnjevima. Hteo bih da napišem Knjigu koja uzrujava ljude, koja bi ih poput kakvih otvorenih vrata odvela tamo gde nikad ne bi pristali da pođu, vrata koja se jednostavno nastavljaju na stvarnost.
A ovo nije ništa manje predgovor knjizi od pesama koje promiču njom, ili nabrajanja svih jarosti nelagodnosti.
Ovo je tek kocka leda, takođe u grlu zagrcnuta.

______________________________________________________________________________


Osetio sam kako oko mene izistinski kidate atmosferu, kako stvarate prazninu da biste mi omogućili da napredujem, da biste u nemogućem prostoru oslobodili mesto onome što je u meni bilo tek u potencijalu, čitavom jednom virtuelnom klijanju, koje je moralo da urodi plodom, usisano ponuđenim mestom.
     Često sam sebe dovodio u to stanje nemogućeg apsurda, kako bih pokušao da iznedrim misao. Nekoliko nas je danas pokušalo da ubije stvari, da u nama stvori prostore za život, prostore koji ne postoje i čije mesto, izgleda, u prostoru ni ne treba da bude.
      Uvek sam bio zapanjen tvrdoglavošću duha da razmišlja u dimenzijama i prostorima, i da se usredsredi na proizvoljna stanja stvari da bi mislio, da bi mislio u komadima, kristaloidima, i da se svaki vid bivstvovanja svede na početak, da misao ne opšti trenutno i neprekidno sa stvarima, već da se to zgušnjavanje i smrzavanje, određeno preobraženje duše u spomenike, odigra takoreći pre misli. To je očigledno dobar preduslov za stvaranje.
      Ali me još više zapanjuje ta neumorna, munjevita iluzija koja nam suflira te predodređene, opisane, promišljene arhitekture, te kristalizovane komade duše, kao da su nekakva ogromna plastična stranica, u osmozi sa čitavim ostatkom realnosti. A nadrealnost je kao sužavanje osmoze, svojevrsno obrnuto opštenje. Umesto da u nadrealnosti vidim popuštanje kontrole, slutim, naprotiv, čvršću kontrolu, ali koja, umesto da deluje, sumnja; kontrolu koja osujećuje susrete obične stvarnosti i omogućava suptilnije i proređene susrete, susrete stanjene do užeta koje hvata plamen, koje se nikad se ne kida.
       Zamišljam izmučenu, sumpornu i fosfornu dušu tih susretanja kao jedino prihvatljivo stanje realnosti.
      Ali to mi nekakva neimenljiva, nepoznata lucidnost daje njihov ton i krik, dočarava mi ih. Osećam ih u određenoj nerazlučivoj celosti, i to osećanje, hoću reći, nikakva sumnja ne nagriza. A ja sam u odnosu na te nespokojne susrete osetljiv na najmanji potres, izvolite zamisliti zaustavljeno ništavilo, gomilu duha, negde zakopanu, preobraženu u potencijalnost.

Glumac se vidi kao kroz kristale.
Inspiracija po stupnjevima.
Ne sme se previše propuštati književnost.


    Cilj mi beše satni mehanizam duše, a uspeo sam da zapišem samo bol pobačenog podešavanja.
Ja sam potpuni ponor. Oni koji su verovali da sam sposoban za potpun bol, lep bol, za ispunjene i mesnate strepnje, strepnje koje su mešavine predmeta, drhtavo drobljenje snaga, a ne obustavljena tačka
       – u kojoj ipak ima uskomešanih, iskorenjujućih nagona, koji potiču iz sučeljavanja mojih snaga sa ponorima ponuđenog apsoluta,
(iz sučeljavanja snaga sa moćnom zapreminom)
i preostaju samo nepregledni ponori, zastoj, hladnoća,-
 dakle, oni koji su mi pridavali više života, koji su mislili da sam na nižem stupnju otpadanja od sebe, koji su verovali da sam utonuo u napaćenu buku, u silovito crnilo s kojim se borim,
      – izgubljeni su u tmini čoveka.



U snu, nervi razapeti duž nogu.
San je dolazio iz izmeštaja verovanja, zagrljaj je popuštao, besmisao mi je gazio po stopalima.


Mora se razumeti da je sva inteligencija samo ogromna mogućnost, i da je čovek može izgubiti, ne kao ludak koji je umro, već kao živ čovek, u životu, koji oseća kako ga privlači i draži (inteligencija, ne život).
     Golicanja inteligencije i to naglo preokretanje delova.
     Reči na pola puta inteligencije.
     Ta mogućnost da se razmišlja unazad i da se odjednom napadne sopstvena misao.
    Taj dijalog u misli.
    Apsorbovanje, kidanje svega.
    I odjednom taj mlaz vode na vulkanu, tanki i usporeni slap duha.



Zateći se u stanju krajnjeg šoka, obasjanog irealnošću, noseći, u kutku samog sebe, fragmente stvarnog sveta.



     Misliti bez najmanjeg prekida, bez stupice u mišljenju, bez onih naglih iščezavanja na koje je svikla moja srž, kao odašiljač struja.
    Moja srž se povremeno razonodi tim igrama, prepušta tim igrama, prepušta tim skrivenim otmicama kojima predsedava glava moje misli.
     Ponekad bi mi zatrebala samo jedna reč, jedna obična nebitna rečca, da bih postao veliki, da bih govorio tonom proroka, reč koja svedoči, precizna, suptilna reč, dobro namočena u mojoj srži, izašla iz mene, koja bi se držala na krajnjem vršku mog bića,
    a koja nikom ne bi značila ništa.
    Ja sam svedok, ja sam jedini svedok samog sebe. Ta kora reči, te neprimetne prošaputane preobrazbe moje tihe misli, tog malog dela moje misli za koju tvrdim da je već bila uobličena, a koja je pobacila,
     ja sam jedini koji može suditi o njenom dometu.


Svojevrsno neprekidno propadanje normalnog nivoa realnosti.

     Pod ovom korom od kostiju i kože, koja je moja glava, postoji neprekidnost strepnji, ne poput nekakve moralne tačke, poput ispraznih rasprava imbecilno sitničave ćudi, ćudi nastanjene kvascem nespokoja u visinu, već poput (taloženja)
     u unutrašnjosti,
     poput oduzimanja moje vitalne supstance,
     poput fizičkog i suštinskog gubitka
     (to jest gubitka od strane suštine)
smisla.

Nesnaga da se kristalizuje nesvesno, prekinuta tačka automatizma, na bilo kom od stupnjeva.


Teško je naći sebi pravo mesto i ponovo uspostaviti komunikaciju sa sobom. Sve je u izvesnoj flokulaciji stvari, u pribiranju čitavog tog umnog dragog kamenja oko jedne tačke koju tek treba naći.
      A evo šta ja mislim o misli:
      INSPIRACIJA SVAKAKO POSTOJI.
      Postoji i jedna fosforna tačka u kojoj se nalazi čitava stvarnost, ali izmenjena, preobražena, – čime to? ? – tačka čarobnog korišćenja stvari. I verujem u mentalne aerolite, u lične kosmogonije.


Znate li vi šta je obustavljeni senzibilitet, ta vrsta užasne vitalnosti, prerezane nadvoje, ta tačka nužne kohezije na kojoj se biće više ne uzdiže, to preteće, to poražavajuće mesto.


Dragi Prijatelji,

Ono što ste smatrali mojim delima bili su samo moji otpaci, strugotina duše koju normalan čovek ne prihvata.
     Da li se moja bolest otad poboljšala ili pogoršala, to za mene sad nije bitno, problem je u bolu i upornom izumiranju mog duha.
Upravo sam se vratio u M..., gde me je ponovo obuzeo osećaj krutosti i vrtoglavice, ta nagla i suluda potreba za snom, taj iznenadni gubitak snaga, uz osećaj nepreglednog bola, momentalne otupelosti.

    Gle ovoga, u čijem se duhu nijedno mesto ne stvrdnjava i koji ne oseća odjednom dušu sa leve strane, strane srca. Gle ovoga, koji drži da je život tačka, da duša nema rezova, ni duh početaka.


    Ja sam imbecil, zbog ukidanja misli, zbog zlo-obrazbe misli, ja sam upražnjen, zbog otupelosti svog jezika.
    Zlo-obrazba, zlo-pabirčenje izvesnog broja tih staklastih telaca koje zlorabiš tako neuviđavno. Rabljenje koje ne poznaješ, kom nikad nisi prisustvovao.
    Svi termini koje biram za mišljenje za mene su TERMINI u izvornom značenju te reči, pravi završeci, vršci mojih umnih , svih stanja kojima sam podvrgao svoje mišljenje. Moji termini mene zaista LOKALIZUJU, a ako kažem da me termini LOKALIZUJU, to znači da ne smatram da su za moje mišljenje vredni. Stvarno me paralizuju moji termini, niz završetaka. I koliko god da je DRUGDE moje mišljenje u tim trenucima, ja mogu jedino da ga propustim kroz te termine, toliko oprečne mišljenju samom, toliko paralelne, dvosmislene koliko to mogu biti, do te mere da u tim trenucima prestanem da mislim.

     Kad bi se samo moglo okusiti sopstveno ništavilo, kad bi se moglo lepo odmoriti u sopstvenom ništavilu, a da to ništavilo ne bude određena vrsta postojanja, a ni sama smrt.
     Tako je teško više ne postojati, više ne prebivati u nečemu. Pravi bol je osećaj da se unutra miče misao. Ali misao kao tačka svakako nije patnja.
     Dosegao sam tačku u kojoj više ne dodirujem život, već sve porive i istrajno golicanje postojanja u sebi. Samo jednu obavezu imam, da sebe ponovo stvorim.

    Nedostaje mi slaganje reči sa nacrtom mojih stanja.
   „Ali to je normalno, svima nedostaju reči, vi ste prestrogi prema sebi, po onom što kažete tako se ne čini, ali vi se savršeno izražavate na francuskom, ali vi previše značaja pridajete rečima.“
    Vi ste budale, svi, od najpametnijeg do najnebitnijeg, od bistrog do okorelog, vi ste budale, hoću reći, vi ste psi, hoću reći: lajete na prazno, svojski se trudite da ne razumete. Ja sebe poznajem i to mi je dovoljno, to mora biti dovoljno, ja sebe poznajem jer sebi prisustvujem, prisustvujem Antonenu Artou.
    – Ti sebe poznaješ, ali mi te vidimo, dobro vidimo šta radiš.
    – Da, ali ne vidite moju misao.
     Na svakom stupnju moje misaone mehanike postoje rupe, zastoji, ne mislim, shvatite me dobro, u vremenu, već u nekoj vrsti prostora (ja sebe razumem); ne mislim na misao u dužinu, misao u trajanju misli, mislim na jednu misao, jednu jedinu, i jednu misao unutra; ali ne mislim na neku Paskalovu misao, misao filozofa, odnosno ocrtano zgušnjavanje, sklerozu određenog stanja. I cap!
      Posmatram se u svojoj prilježnosti. Stavljam prst na tačno određenu tačku pukotine, nepriznatog isklizavanja. Jer duh je gmizaviji od vas, Gospodo, on se otima zmijoliko, otima se dok se ne ostrvi na naše jezike, tačnije, dok ih ne ostavi na cedilu.
     Ja sam onaj koji je najjače osetio zapanjujuću zbunjenost svog jezika u odnosu sa mišljenjem. Ja sam onaj koji je najbolje uočio nacrt svojih najličnijih, najnesumnjivijih isklizavanja. Gubim se u svojoj misli, uistinu, kao što se sanja, kao što se iznenada vraća u svoju misao. Ja sam onaj koji poznaje kutove kobi.

   Svekoliko pisanje je svinjarija.
   Ljudi koji napuštaju neodređenost da bi pokušali da preciziraju štagod im se odigravalo u mislima, svinje su.
    Sav književni svet je svinjolik, a pogotovo ovaj današnji.
   Svi koji imaju putokaze u duhu, to jest, s određene strane glave, na precizno smeštenim položajima svog mozga, svi koji su gospodari svog jezika, svi za koje reči imaju jedan smisao, svi za koje postoje nadmorske visine u duši i tokovi u mišljenju, oni koji čine duh epohe, i koji su tim tokovima mišljenja dali ime, mislim upravo na njihove rabote, i na to automatsko škripanje koje njihov duh predaje svim vetrovima,
    – su svinje.
     Oni za koje neke reči imaju smisao i izvesne načine postojanja, oni koji se tako uzorno ponašaju, oni prema kojima se osećanja mogu razvrstati, i koji diskutuju na bilo kom stupnju svojih bednih razvrstavanja, oni koji još veruju u „termine“, oni koji pokreću ideologije zauzevši rang u vremenu, oni čije žene govore tako dobro, a i te žene koje govore tako dobro i koje govore o tokovima doba, oni koji još veruju u usmerenost duha, oni koji slede puteve, koji pretresaju imena, koji izvikuju stranice knjiga,
     – ti su tek najgore svinje.
   Mnogo ste drski, mladiću!
   Ne, ja mislim na bradate kritičare.
   I rekao sam vam: nema dela, nema jezika, nema reči, nema duha, ničega.
   Ničeg sem jednog lepog Nervomera.
   Te neshvatljive stanice koja je potpuno uspravna usred svega u duhu.
    I ne nadajte se da ću vam imenovati tu celinu, na koliko se delova deli, da ću vam reći koliko teži, da ću hodati, početi da raspravljam o toj celini, i da ću se raspravljajući izgubiti, i tako i ne znajući početi da mislim – i da će se celina obasjati, zaživeti, ukrasiti mnoštvom reči, namazanih smislom od prve do poslednje, reči različitih, sposobnih da na svetlost dana iznesu sve stavove, sve nijanse jedne jako osetljive i pronicljive misli.
    Ah, ta stanja koja nikad ne nazivamo imenom, te vrhovne situacije duše, ah, ti intervali duha, ah ti majušni zastoji koji su hleb nasušni mojih časova, ah taj čitav gmizavi narod činjenica – uvek me iste reči služe, i ja zaista kao da uopšte ne napredujem u svojoj misli, ali se zapravo krećem brže od vas, vi magareće brade, preispoljne svinje, gospodari lažne reči, porubljivači portreta, feljtonisti, prizemlja, pašnjakovci, entolomogisti, rak-rane mog jezika.
    Rekao sam vam, da više nemam svoj jezik, to nije razlog da vi i dalje terate inat, da se jogunite u jeziku.
    Gotovo, shvatiće me za deset godina ljudi koji će danas raditi ono što radite vi. Onda će biti jasni moji gejziri, videće se moji lednici, ljudi će naučiti da osujete moje otrove, raskrinkaće moje duševne igre.
    Tad će moja kosa biti izlivena u kreču, sve moje duhovne vene, onda će se uvideti moj bestijarij, i moja mistika će postati šešir. Onda će se videti kako se puše spojne tačke kamenja, a drvenasti buketi duhovnih očiju će se kristalizovati u glosare, onda će se videti kako padaju kameni aeroliti, onda će se videti omče, onda će se shvatiti besprostorna geometrija, i shvatiće se šta je to ustrojstvo duha, i shvatiće se kako sam ja izgubio duh.
     Onda će se shvatiti zašto moj duh nije tu, onda će se videti kako svi jezici sahnu, kako se svi duhovi suše, kako se svi jezici stvrdnjavaju, ljudski likovi pljošte, izduvavaju se, kao da su ih udahnule sušne vetrine, a ta razmaziva opna nastaviće da pluta u vazduhu, ta razmaziva i jetka opna, ta opna dvojake debljine, višestepena, sa beskrajnim brojem pukotina, ta melanholična i staklasta opna, ali tako osetljiva, i ona tako istrajna, tako razmnoživa, udvojiva, tako sposobna da se obrne svojim odražavanjem pukotina, smisla, omama, prodornih i virusnih poplava,
    tada će sve ovo biti shvaćeno kako treba,
    i više neću morati da govorim.



(izvor: Antonin Artaud, Ombilic des Limbes suivi de Le Pèse-nerfs, Gallimard, coll. Poésie, 1968.)


izbor, prevod sa francuskog i beleška: Bojan Savić Ostojić
izvor : AGON





Moris Blanšo, Arto



ARTO



Arto sa dvadeset sedam godina šalje nekoliko pesama jednom časopisu. Urednik časopisa ih učtivo odbija. Arto onda pokušava da objasni zašto mu je stalo do tih nesavršenih pesama: budući da pati od tolikog zapuštanja misli, on ne može da zanemari čak ni one nezadovoljavajuće forme, izvojevane na osnovu tog centralnog nepostojanja. Koliko vrede tako dobijene pesme? Sledi prepiska, te Žak Rivijer, urednik časopisa, odjednom predlaže Artou da objavi ta pisma, posvećena neprihvaćenim pesmama (ali koje će sada biti delimično namenjene objavljivanju u svojstvu primera i svedočanstva). Arto prihvata, pod uslovom da se realnost ne izneveri. To je čuvena prepiska sa Žakom Rivijerom, događaj od izuzetnog značaja.
Da li je Žak Rivijer bio svestan te anomalije? Pesme koje smatra neuspelim i nedostojnim objavljivanja prestale su to da budu čim ih je dopunila priča o iskustvu njihove nedovoljnosti. Kao da je ono što im je nedostajalo, što im je bilo mana, postalo ispunjenost i dovršenost zahvaljujući otvorenom izražavanju tog nedostatka i produbljivanju njegove nužnosti. Žaka Rivijera ne zanima toliko delo samo, koliko iskustvo dela, kretanje čiji je delo rezultat, i taj anonimni, tamni trag koji ono nespretno izražava. Povrh svega, taj neuspeh, koji ga ne privlači onoliko koliko će kasnije privući one koji pišu i čitaju, postaje upadljiv znak centralnog zbivanja duha na koji Artoova objašnjenja bacaju zapanjujuću svetlost. Nalazimo se, dakle, na obodima jednog fenomena vezanog za književnost, pa i za umetnost: da ne postoji pesma ako njen „predmet“, prećutan ili ispoljen, nije ostvarenje tog teksta kao pesme, i da je kretanje iz kog delo potiče upravo cilj stvaranja tog dela, ponekad i njegovog žrtvovanja.
Podsetimo se ovde jednog Rilkeovog pisma, napisanog petnaestak godina ranije:

Što se više napreduje, to život postaje ličniji, jedinstveniji. Umetničko delo je nužan, neoboriv, zasvagda konačan izraz te jedinstvene realnosti... Tu počiva izuzetna podrška koju delo pruža onome ko je prisiljen da ga stvori... To nam na pouzdan način objašnjava da moramo da se podvrgnemo najekstremnijim izrazovima, ali isto tako, naizgled, da o tim izazovima ne govorimo ni reči, pre nego što utonemo u svoje delo, da ih ne umanjimo spominjanjem: jer jedinstvenost, ono što niko drugi ne bi mogao razumeti, niti bi imao pravo da razume, ta svojevrsna ludost, koja nam je svojstvena, mogla bi da stekne vrednost jedino ako se umetne u naš rad kako bi otkrila njegov zakon, originalni nacrt koji se jedino može predočiti posredstvom prozirnosti umetnosti.

Rilke, dakle, ne želi da neposredno saopšti iskustvo iz kog delo nastaje: taj vrhunski izazov koji zadobija vrednost i istinu jedino u okviru dela u kom se javlja, vidljiv-nevidljiv, pod udaljenim svetlom umetnosti. Ali da li je Rilke uvek imao tu rezervu? Zar je nije formulisao upravo da bi je ukinuo istovremeno je održavajući, znajući povrh toga da ni on, niti iko, nema pravo da tu rezervu ukine, već samo da se postavi prema njoj? Ta svojevrsna ludost koja nam je svojstvena...

NEMOGUĆNOST MIŠLJENJA KOJA JESTE MIŠLJENJE

Žak Rivijer pokazuje savršeno razumevanje, pažnju i takt. Ali u dijalogu, udeo nesporazuma ostaje neosporan, iako se teško može ustanoviti. Arto, koji je u to vreme još uvek veoma strpljiv, neprestano nadzire taj nesporazum. On uviđa da njegov sagovornik pokušava da ga smiri, obećavajući mu da će u budućnosti postići koherenciju koja mu nedostaje, ili pak, pokazujući mu da je krhkost duha duhu neophodna. Ali Arto ne želi da bude smiren. On je u kontaktu s nečim što je toliko ozbiljno da ne može da podnese ublažavanje. On takođe oseća neverovatan i za njega gotovo nepojmljiv odnos između urušavanja njegove misli i pesama koje uspeva da piše uprkos tom „stvarnom propadanju“. S jedne strane, Žak Rivijer ne prepoznaje izuzetnost ovog događaja, a s druge strane, ne prepoznaje ono što je ekstremno u delima duha, stvorenim na osnovama odsustva duha.
Kad piše Rivijeru, sa mirnom pronicljivošću koja zapanjuje sagovornika, Arto nije iznenađen što ovde gospodari onim što želi da kaže. Pesme su te koje ga izlažu centralnom gubitku mišljenja od kog pati: tu zebnju kasnije izražava oštrijim izjavama, na primer, u ovom obliku: „Ja pak govorim o odsustvu rupe, o izvesnoj studenoj patnji, bez slika, bez osećanja, koja je kao neopisivi sudar pobačaja.“ Zašto onda piše pesme? Zašto mu nije dovoljno da bude čovek koji se služi jezikom u uobičajene svrhe? Sve upućuje da poezija, koja se kod njega vezuje za „izvesnu eroziju, koja je i suštinska i neuhvatljiva erozija mišljenja“, suštinski prisutna u tom centralnom gubitku, istovremeno pridaje sigurnost da je jedini izraz mišljenja i obećava mu, u izvesnoj meri, da će sačuvati taj gubitak, da će sačuvati svoju misao kao izgubljenu. Tako će Arto reći, netrpeljivo i oholo: „Ja sam onaj koji je najbolje osetio zapanjujuću smetenost svog jezika u odnosu sa mišljenjem... Gubim se u svojoj misli, uistinu, kao što se sanja, kao što se iznenada vraća u svoju misao. Ja sam onaj koji poznaje kutove kobi.“

Njemu nije stalo „da misli ispravno, da vidi ispravno“, da ima dobro ustrojene misli, dobro udešene i pravilno izražene, ne zanima ga nijedna od tih sposobnosti za koje zna da ih poseduje. I ljuti se kad mu prijatelji kažu: ti misliš kako treba, to što ti nedostaju reči je uobičajena pojava. („Poneki smatraju da sam suviše izuzetan u iskazivanju svojih nedovoljnosti, moje duboke slabosti i nemoći koju osuđujem da ne bih verovao kako ona nije imaginarna, od svih delova napabirčena.“) On zna, sa svom dubinom koju mu iskustvo bola pridaje, da misliti ne znači imati misli, i da ga njegove misli samo navode da nasluti da „još [nije] počeo misliti“. U tome je ozbiljnost nemira u kom se obrće. Arto kao da je dodirnuo, protiv svoje volje, usled patetične greške odakle dopiru njegovi krici, tačku na kojoj misliti znači još ne biti sposoban za mišljenje: „nesnaga“ („impouvoir“), prema njegovoj reči, koja je suština misli, ali koja od nje stvara nedostatak ekstremnog bola, manjak koji istovremeno zrači iz tog centra i, izjedajući fizičku supstancu onoga što misli, deli se na svim stupnjevima u bezbroj samostalnih mogućnosti.
Činjenica da je poezija vezana za tu nemogućnost mišljenja koja i jeste mišljenje – to je istina koja se ne može otkriti, jer se uvek odvraća i prisiljava ga da je iskusi ispod tačke u kojoj bi je stvarno iskusio. To nije samo metafizička teškoća, to je otimanje jednog bola, a poezija je taj stalni bol, ona je „senka“ i „noć duše“, „odsustvo glasa za krik“.
U pismu napisanom dvadesetak godina kasnije, kad je već proživeo izazove koji su od njega napravili teškog i blistavog čoveka, on krajnje jednostavno kaže: „U književnost sam stupio pišući knjige u kojima sam govorio da sam nesposoban da pišem. Kad sam imao nešto da zapišem, moja misao je bila nešto što mi se najviše odupiralo.“ I još: „Oduvek sam pisao samo da bih rekao da nikad nisam ništa uradio, niti da sam mogao išta da uradim, i da, radeći, zapravo nisam radio ništa. Čitavo moje delo sazdano je na ništavilu, i nije moglo biti zasnovano ni na čemu drugom...“ Zdrav razum će se odmah zapitati: ali ako nema šta da kaže, zašto onda ne ćuti? Zato što se ne možemo zadovoljiti da ne kažemo ništa kad je ništa tek skoro ništa, ali ovde se čini da je reč o tako radikalnoj ništavnosti da, samom tom neumerenošću koju predstavlja – opasnošću kojoj pristupa i tenzijom koju izaziva – zahteva, kao da bi se tu predala, formiranje inicijalnog govora kojim će se odstraniti reči koje nešto znače. Kako se onaj ko nema šta da kaže ne bi potrudio da počne da govori i da se izražava? „E pa, u tome je samo moja slabost, samo moja besmislenost što želim da pišem po svaku cenu i da se izražavam. Ja sam čovek koji je mnogo propatio od duha, i po tom osnovu imam pravo da govorim.“

OPISI JEDNE BORBE

Toj praznini koju će njegovo delo – razume se, to nije delo1 - uznositi i optuživati, gaziti i očuvati, koju će ispunjavati i koja će ga ispunjavati, Arto će prići pokretom sa njemu svojstvenim autoritetom. Na početku, pre te praznine, on još pokušava da se domogne izvesne punoće u koju veruje da je siguran, koja bi ga spojila sa njegovim spontanim bogatstvom, celovitošću njegovog osećanja i tako savršenim prianjanjem uz kontinuitet stvari da se već u njemu kristališe u poeziju. Tu „duboku lakoću“ on ima, veruje da ima, kao i mnoštvo formi i reči, pogodnih za njeno iskazivanje. Ali „u odsudnom trenutku kad se duša sprema da uredi svoje bogatstvo, svoja otkrića, to otkrovenje, u tom nesvesnom minutu kad se stvar nalazi na tački emanacije, neka viša pakosna sila spopadne dušu poput vitriola, napadne masu reč-i-slika, napadne masu osećanja, ostavivši mene zadihanog, na samom pragu života.“
Može se reći da je u ovom slučaju Arto žrtva iluzije neposrednog,; lako je to reći; ali sve počinje načinom na koji se on odvaja od te neposrednosti koju naziva „životom“: i to ne nekakvim nostalgičnim onesvešćivanjem niti nesvesnim prepuštanjem snu; već upravo suprotno, raskidom koji je toliko očigledan da u svoje središte uvodi afirmaciju večnog odvraćanja koje postaje ono što mu je najsvojstvenije, kao neko užasno iznenađenje koje je priredila njegova istinska priroda.
Tim nesumnjivim i bolnim produbljivanjem, on uspeva da preokrene koordinate pokreta i da na prvo mesto stavi lišavanje, a ne više „neposrednu celovitost“ u okviru koje se to lišavanje najpre ukazivalo kao prosti nedostatak. Na prvom mestu nije punoća bića, već pukotina i brazda, erozija i kidanje, prekid i lišavanje koje ga izjeda: biće nije biće, već nedostatak bića, živi nedostatak usled kog je život šupalj, neuhvatljiv i neiskaziv, sem pomoću krika užasavajuće apstinencije.
Možda je Arto verovao da poseduje punoću „neodvojive stvarnosti“ samo zato što je razaznavao veličinu senke, koju je u njegovoj pozadini bacala ta praznina, jer o totalnoj punoći u njemu svedoči jedino ogromna sila koja je ništi, neumerena negacija, uvek na delu, uvek sposobna za beskrajno množenje praznine. Taj pritisak je toliki da ga iskazuje, istovremeno zahtevajući da se potpuno posveti stvaranju te praznine i održavanju njegovog iskazivanja.

Ipak, u vreme prepiske sa Žakom Rivijerom, dok još piše pesme, on otvoreno zadržava nadu u ravnopravnost sa samim sobom, koju bi trebalo da ostvare njegove pesme, u trenutku kad je ruše. On tada kaže da „misli na nižoj stopi“; „ja sam ispod samog sebe, znam, patim zbog toga“. Kasnije će dodati: „Ta protivrečnost između moje duboke lakoće i spoljašnje teškoće stvara nemir koji me ubija.“ U tom trenutku, netrpeljiv je i oseća se krivim zato što misli ispod svoje misli, koju dakle održava negde iza sebe, toliko siguran u njen idealni integritet da bi se, ako bi je izrazio, makar i jednom jedinom rečju, on otkrio u svom istinskom sjaju, kao apsolutni svedok samog sebe. Nevolja dolazi otud što on ne može da se oslobodi svoje misli, a poezija u njemu ostaje kao nada da će obrisati taj dug koji pak može samo da produži izvan granica njegove egzistencije. Povremeno se stiče utisak da prepiska sa Žakom Rivijerom, njegovo slabo interesovanje za poeziju, nasuprot interesovanju za centralni nemir koji Arto drage volje opisuje, izmeštaju centar pisanja. Arto je pisao opirući se praznini, pokušavajući da joj utekne. A sada piše tako što joj se izlaže, pokušavajući da je izrazi i da iz nje iznedri izraz.
To izmeštanje centra gravitacije (koje predstavljaju Pupak limba i Nervomer) je bolni zahtev koji ga prisiljava, napuštajući svaku iluziju, da svoju pažnju posveti samo jednoj tački. „Tački odsustva i ništavnosti“, oko koje luta sa izvesnom sarkastičnom lucidnošću, lukavim zdravim razumom, a potom gonjen kretanjem patnje u kojoj se čuje krik bede, krik kakav je samo Sad umeo da ispusti, a ipak, kao ni Sad, nikada ne prihvatajući, sa takvom borbenom snagom da ne prestaje da biva na visini te praznine koju je prigrlio. „Želeo bih da prevaziđem tu tačku odsustva, ništavnosti. To gaženje koje me obogaljuje, koje me čini inferiornim u odnosu na sve i svakoga. Nemam život, nemam život! Moje unutarnje ključanje je mrtvo... Ne polazi mi za rukom da mislim. Razumete li tu šupljinu, to intenzivno i trajno ništavilo... Ne mogu ni napred ni nazad. Fiksiran sam, usredsređen oko jedne, iste tačke, koju sve moje knjige prevode.“
Ne treba se povesti i čitati ove precizne opise kao pouzdane i minuciozne analize psihološkog stanja, kao što nam Arto sugeriše. To jesu opisi, ali opisi jedne borbe. Ta borba mu je delom nametnuta. „Praznina“ je „aktivna praznina“. Ovo: „ja ne umem da mislim, ne polazi mi za rukom da mislim“ jeste zazivanje jedne dublje misli, neprekidni pritisak, zaborav koji, ne trpeći da bude zaboravljen, ipak zahteva jedan savršeniji zaborav. Mišljenje je ubuduće taj korak kojim se zakoračuje unatrag. Borba u kojoj je neprestano poražen uvek se nastavlja na nižem stupnju. Nemoć nikad nije dovoljno nemoćna, nemoguće nije nemoguće. Ali istovremeno, tu borbu Arto želi da nastavi jer u njoj ne odustaje od onoga što naziva „životom“ (od tog iskrenja, te munjevite živosti) čiji gubitak ne može da podnese, koji želi da sjedini sa svojim mišljenjem, životom koji – veličanstveno i užasno tvrdoglavo – apsolutno odbija da razlikuje od mišljenja, pri čemu je ono samo „erozija“ ovog života, „ispijenost“ ovog života, intimnost prekida i propadanja gde ne prebivaju ni život ni misao, već mučenje suštinskog nedostatka kroz koji se već afirmiše zahtev za odlučnijom negacijom. I sve ponovo počinje iz početka. Jer Arto nikad neće prihvatiti skandal mišljenja odvojenog od života, čak i kad je izložen najdirektnijem i najneobuzdanijem iskustvu suštine mišljenja kao razdora, te nemogućnosti koju mišljenje afirmiše protiv samog sebe kao granicu svoje beskrajne moći.


PATNJE, MIŠLJENJE

Bilo bi zavodljivo da ono što nam Arto kaže povežemo sa izjavama Helderlina i Malarmea: da je inspiracija pre svega ona čista tačka sopstvenog odsustva. Ali treba se odupreti tom iskušenju suviše uopštenih tvrdnji. Svaki pesnik govori isto, a to ipak nije isto, već jedinstveno, osećamo to. Artoov udeo njemu je svojstven. Njegova reč je tako intenzivna da je neizdrživa. U njoj se izražava bol koji odbija svaku dubinu, svaku iluziju i nadu ali koji, u tom odbijanju, otvara misli „eter novog prostora“. Čitajući ove stranice, shvatamo ono što ne uspevamo da saznamo: da mišljenje može biti samo remećenje; da je ono što treba da bude mišljeno upravo ono što se odvraća od mišljenja i neiscrpno se iscrpljuje u njemu; da između patnje i mišljenja postoji tajna veza, jer ako je patnja, kad postane ekstremna, takva da ništi snagu patnje, da uvek ispred sebe, u vremenu, uništava vreme u kom bi mogla biti ponovo uhvaćena i dovršena kao patnja, možda je isti slučaj sa mišljenjem. Neobični odnosi. Da li bi ekstremno mišljenje i ekstremna patnja rasprostrli isti horizont? Da li bi patnja, na kraju krajeva, bila isto što i mišljenje?

(izvornik: Maurice Blanchot, „Artaud“, Le Livre à venir, Gallimard, 1959)

________________________

1 „I rekao sam vam: nema dela, nema jezika, nema reči, nema duha, ničega.
Ničeg, sem jednog lepog Nervomera.“


Sa francuskog preveo Bojan Savić Ostojić
izvor: AGON 


_____________________________

Moris Blanšo (Maurice Blanchot, 1907-2003) je francuski filozof, književni teoretičar i prozaista. Pisao je romane, pripovetke, a najpoznatiji je po književnim esejima. Njegova dela su izvršila snažan uticaj na filozofiju poststrukturalizma. Najvažnija dela: Thomas l’Obscur (Toma Mračni, 1941, 1950, roman), L'Arrêt de mort (Smrtna presuda, 1948, roman), L’Espace littéraire (Književni prostor, eseji, 1955), Le Livre à venir (Buduća knjiga, 1959, eseji), L’Entretien infini (Beskrajni razgovor, 1969, eseji) i L'Écriture du désastre (Pismo katastrofe, 1980, eseji).


                                      Antonen Arto: Iz knjige "Pozorište i njegov dvojnik"
                                                          Antonen Arto, Nervomer 





Antonen Arto: Iz knjige "Pozorište i njegov dvojnik"




Ono što nam je upropastilo kulturu, to je naše zapadnjačko shvatanje umetnosti i koristi koju iz nje možemo da izvučemo. Umetnost i kultura ne mogu se složiti, suprotno opšte rasprostranjenom mišljenju!
Istinska kultura deluje svojom egzaltacijom i svojom snagom, a evropski ideal umetnosti nastoji da dovede duh u položaj koji ga odvaja od te snage i daje mu samo ulogu posmatrača.


Nikada, u samom času kad nas život napušta, nije se toliko govorilo o civilizaciji i kulturi. Postoji neki čudan paralelizam između tog opšteg rušenja života, koje leži u osnovi savremenog rasula, i brige oko kulture koja se nikad nije podudarala sa životom i koja je stvorena zato da bi upravljala njime.
Pre nego što pređem na kulturu, moram da izjavim da je svet gladan, i da mu nije stalo do kulture; i da se samo veštačkim putevima nastoji da se na kulturu skrenu misli koje su upravljene na glad.
Stoga mi se ne čini najhitnijim toliko nužnost da se odbrani kultura, koja nikad nije spasla nijednog čoveka od brige da bolje živi i da ne bude gladan, koliko to da se iz onog što se naziva kulturom izvuku ideje čija je životvorna snaga jednaka snazi osećaja gladi.
Nama je, pre svega, potrebno da živimo i da verujemo u ono što nam omogućuje da živimo i da nešto doprinosi da živimo – i da ono što proističe iz tajnovitih dubina nas samih ne treba da dopre do nas u vidu prostačke zabrinutosti za probavu.
Naime, ako je za sve nas važno da odmah jedemo, trebalo bi da je još važnije da ne rasipamo odjednom našu običnu snagu gladi na jedinu brigu da jedemo.
Ako je obeležje epohe nered, ja u osnovi tog nereda vidim raskid između stvari i reči, ideja i znakova koji su njihovo ovaploćenje.
Nikako se ne može reći da nam nedostaju sistemi mišljenja; za našu staru evropsku i francusku kulturu karakteristični su njihov broj i njihove protivrečnosti: ali gde se to vidi da je život, naš život, ikad bio obeležen tim sistemima?
Ne kažem da su filozofski sistemi nešto što treba da bude odmah i neposredno primenjeno; ali svakako jedno od ovog mora da bude:
Ili su ti sistemi u nama, i mi smo do te mere prožeti njima da od njih živimo, a onda čemu nam knjige? Ili nismo njima prožeti, a onda oni ne zaslužuju da pokreću naš život; u tom slučaju, šta mari ako nestanu?
Treba staviti težište na tu ideju tvoračke kulture koja u nama postaje jedan nov organ, neka vrsta novog daha: a civilizacija, to je primenjena kultura, koja upravlja čak i našim najtananijim delovanjima. duhom prisutna u stvarima; stoga je podvajanje civilizacije i kulture veštačko, kao što je veštačka i upotreba dve reči za označavanje jedne jedinstvene i istovetne akcije.
O civilizovanom čoveku sudi se po načinu na koji se vlada i misli da se vlada; ali već i u reči civilizovan čovek postoji zabuna; za sve nas, kultivisan civilizovan čovek to je čovek obavešten o sistemima, čovek koji misli u sistemima, formama, znacima, predstavama.
To je čudovište u kome se razvila do apsurda naša sposobnost da izvlačimo misli iz postupaka, umesto da naše postupke izjednačimo sa našim mislima.
Ako našem životu nedostaje sumpor, što će reći neka stalna magija, to je stoga što nam se dopada da posmatramo naše postupke i da se gubimo u razmatranju maštanih vidova naših postupaka, umesto da nas oni podstiču.
I ta odlika je isključivo ljudska. Reći ću čak da ta zažarenost /zaraženost?/ ljudskim kvari naše ideje koje je trebalo da ostanu božanske; jer sam daleko od toga da verujem u natprirodno i božansko koje je izmislio čovek. Ja, naprotiv, mislim da je čovekovo hiljadugodišnje posredovanje izvitoperilo ono što je božansko.
U doba kad više ništa ne opravdava život, treba iznova da prihvatimo naše ideje o životu. Taj bolni rascep je razlog zbog kojeg nam se stvari svete, a poezija, koja nije više u nama i koju više ne uspevamo da pronađemo u stvarima, odjednom izbija iz mračnih strana stvari; i nikad nije bilo viđeno toliko zločina čija se bezrazložna bizarnost može objasniti našom nemoći da posedujemo život.
Ako je pozorište stvoreno zato da omogući našim potisnutim strastima da izađu na svetlost dana, onda se neka vrsta užasne poezije razotkriva kroz čudne postupke u kojima izvitoperavanje činjenice življenja pokazuje da je snaga života netaknuta i da bi bilo dovoljno da je samo bolje upravimo.
Ali ma kako da nam je silno stalo do magije, mi, u stvari, strahujemo od života koji bi se u celini odvijao u znaku istinske magije.
Stoga se zbog našeg ukorenjenog odsustva kulture čudimo izvesnim veličanstvenim anomalijama i tome, na primer, da na ostrvu bez ikakvog dodira sa savremenom civilizacijom, najobičniji prolazak broda, na kojem se nalaze samo zdravi ljudi, može da izazove pojavu bolesti nepoznatih na tom ostrvu, a koje su svojstvene našim stranama: osip, influencu, grip, reumatizam, sinuzit, polineuritis, itd.,itd.
Isto tako kad mislimo da Crnci imaju neprijatan miris, zaboravljamo da za sve ono što nije Evropa, mi, belci, imamo neprijatan miris. Rekao bih čak da imamo nekakav beli miris, beo kao kad se kaže „belo zlo“.
Kao što se kaže za gvožđe da je dovedeno do belog usijanja, tako se isto može reći za sve što je preterano da je belo; a za jednog Azijata bela boja je postala znamenje potpunog raspadanja.
Posle ovoga možemo početi sa izlaganjem ideje o kulturi, ideje koja je, pre svega, protest.
Protest protiv besmislenog sužavanja pojma kulture koja se svodi na neku vrstu nepojmljivog Panteona; što pak dovodi do nekakvog obožavanja kulture, slično idolopokloničkim religijama koje smeštaju bogove u svoj Panteon.
Protest protiv podvojene ideje koju stvaramo o kulturi, kao da je kultura s jedne, a život s druge strane; i kao da istinska kultura nije najsavršenije sredstvo da se shvati i ispunjava život.
Može se spaliti aleksandrijska biblioteka. Iznad i izvan papirusa postoje snage: za izvesno vreme biće nam uskraćena sposobnost da pronađemo te snage, ali se njihova energija neće uništiti. I dobro je da suviše velike olakšice nestanu i da forma padne u zaborav; iznova će se javiti sa rastućom snagom, kultura bez prostora i vremena, kultura koja sadrži u sebi naš nervni kapacitet. I pravedno je da s vremena na vreme dođe do kataklizmi koje će nas primorati da se vratimo prirodi, što će reći da pronađemo život. Stari totemizam životinja, kamenja, predmeta krcatih eksplozivnom snagom, divljački iskićenih kostima, jednom rečju sve što služi tome da se uhvate, uprave i razviju snage, sve je to za nas mrtva stvar iz koje jedino umemo da izvučemo artističku i statičnu korist, korist uživaoca a ne učesnika.
Totemizam je učesnik, jer se kreće, a stvoren je za učesnike; a svaka istinska kultura oslanja se na varvarska i primitivna sredstva totemizma čiji divlji, to jest svršeno spontani život hoću da slavim.
Ono što nam je upropastilo kulturu, to je naše zapadnjačko shvatanje umetnosti i koristi koju iz nje možemo da izvučemo. Umetnost i kultura ne mogu se složiti, suprotno opšte rasprostranjenom mišljenju!
Istinska kultura deluje svojom egzaltacijom i svojom snagom, a evropski ideal umetnosti nastoji da dovede duh u položaj koji ga odvaja od te snage i daje mu samo ulogu posmatrača. To je jedna lena i beskorisna ideja koja u vrlo kratkom vremenu dovodi do smrti. Ako su silna uvrtanja zmije Quetzalcoatl harmonična, to je stoga što ispoljavaju ravnotežu i kretanje jedne uspavane snage; a silina oblika ovde služi samo zato da zavede i zarobi snagu koja, u muzici, budi jednu bolnu klavijaturu.
Bogovi što spavaju u Muzejima: bog Vatre sa svojom kadionicom koja podseća na inkvizitorski tronožac; Tlalok, jedan od mnogobrojnih bogova Voda, isklesan u zelenom granitu; Boginja Majka Voda, Boginja Majka Cveća; nepromenljiv izraz što odzvanja pod pokrivačem od mnogih slojeva vode, izraz Boginje u odeždi od zelenog žada; ushićen i blažen izraz, lice prepuno mirisa gde se kovitlaju atomi sunca, lice Boginje Majke Cveća; ta vrsta prirodne potčinjenosti jednog sveta u kojem kamen živi pošto je bio dobro isklesan, taj svet organskih civilizovanih ljudi, hoću da kažem onih čiji životni organi izrastaju takođe iz njihovog spokoja, taj ljudski svet prodire u nas, učestvuje u plesu bogova, ne okrećući se i ne gledajući unazad, pod pretnjom da se pretvori, kao i mi sami, u trošne statue od soli.
U Meksiku, pošto je reč o Meksiku, ne postoji umetnost, a stvari služe. I svet je u stanju stalnog oduševljenja.
Jedna autentična kultura suprotstavlja našoj inertnoj i nepristrasnoj ideji umetnosti jednu magijsku i silno egoističnu, što će reći pristrasnu ideju. Jer Meksikanci zarobljuju Manas, snage koje spavaju u svakom obliku i koje ne mogu da proisteknu iz posmatranja formi zbog njih samih, već jedino zbog magijskog izjednačavanja s tim formama. A stari Totemi su tu da bi ubrzali sjedinjavanje.
Teško je u trenutku kad nas sve nagoni da spavamo, dok gledamo prikovanih i svesnih očiju, da se probudimo i da posmatramo kao u snu, očima koje više ne znaju čemu služe, i čiji je pogled okrenut unutra.
Tako se rađa čudna ideja neke nezainteresovane radnje, ali koja je radnja, ipak, i to vrlo silovita, da se dodirne iskušenje spokoja.
Svaki stvarni lik ima senku koja ga udvaja; i umetnost pada u trenutku kad vajar modelujući veruje da oslobađa neku vrstu senke čije će postojanje uništiti njegov spokoj.
Kao svaka magijska kultura koju njeni hijeroglifi proširuju, pozorište takođe ima svoje senke; i od svih jezika i od svih umetnosti, ono jedino još ima senke koje su proširile svoje granice. I može se reći da još od samog početka one nisu podnosile ograničenja.
Naša okamenjena ideja pozorišta pridružuje se našoj okamenjenoj ideji kulture bez senki, kulture u kojoj naš duh, ma gde se makao, susreće samo prazninu, iako je prostor pun.
Ali istinsko pozorište, pošto se kreće i pošto se koristi živim oruđem, nastavlja da oživljuje senke u kojima život nije prestao da posrće. Glumac koji ne čini dvaput isti pokret, već čini pokrete, kreće se, i, naravno, zlostavlja forme, ali iza tih formi, i kroz samo njihovo razaranje, on je kadar da dosegne ono što nadživljuje forme i doprinosi da se one nastave.
Pozorište koje nije sadržano ni u čemu, ali se služi svim jezicima: pokretima, zvucima, vatrom, kricima, pronalazi sebe upravo u onom času u kojem je duhu potreban jezik da bi se izrazio.
I svođenje pozorišta na jedan jezik: na pisane reči, muziku, svetlost, zvuke, ubrzo vodi njegovoj propasti, pošto izbor jednog jezika potvrđuje samo sklonost ka olakšicama koje nam on sam nudi; a isušivanje jezika prati njegovo ograničavanje.
Za pozorište kao i za kulturu ostaje pitanje kako da se imenuju senke i kako da se upravlja njima; a pozorište, koje se ne vezuje za jezik i oblike, ruši samim tim lažne senke, ali priprema put za drugo rađanje senki oko kojih se odvija istinski spektakl života.
Razoriti jezik da bi se dodirnuo život, to znači stvoriti ili iznova stvarati pozorište; i važno je ne verovati da taj čin treba da bude svet, što će reći namenjen samo nekima. Važno je samo verovati da njega ne može bilo ko da stvori i da je za to potrebna priprema.
Ovo vodi odbacivanju uobičajenog ograničavanja čoveka i njegovih moći i vraćanju beskonačnosti granicama onog što se zove stvarnost.
Treba verovati u smisao života koji će se obnoviti zahvaljujući pozorištu, života u kojem je čovek neustrašivi gospodar onog čega još nema, a što će on stvoriti. I sve ono što još nije rođeno, može da se rodi, pod uslovom da se ne zadovoljimo time da ostanemo obični organi za primanje utisaka.

Isto tako, kad izgovorimo reč život, treba da znamo da nije u pitanju život koji potvrđuju spoljašnje činjenice, već ona vrsta krhkog i živog žarišta u koje forme ne zadiru. I ako postoji nešto pakleno i istinski prokleto u ovom vremenu, to je činjenica da se artistički zadržavamo na formama, umesto da budemo slični mučenicima koje spaljuju i koji se krste na svojim lomačama.

Prejaka reč

izvor : Impuls 



Jama i klatno, Edgar Allan Poea

Impia tortorum longos hic turba furores Sanguinis innocui, non satiata, aluit. Sospite nunc patria, fracto nunc funeris antro, Mors ubi...