24. 5. 2020.

Nikola Tesla u literaturi





      U literaturu je Tesla ušao već za života. Najpre kao lik u Gernsbekovim SF novelama, ali i kao prototip za junake nekih priča Marka Tvena. Dvadesetih i tridesetih scenografije laboratorija ludih naučnika u holivudskim spektaklima bile su replike Teslinih laboratorija iz Kolorado Springsa i Njujorka, a Teslin kalem bio je u kinematografiji obavezan deo aparature za oživljavanje Frankenšajnovih čudovišta. Tesla je inače voleo film, a jedan od omiljenih bio mu je upravo spektakl horor majstora Džejmsa Vejla Bride of Frankenstein iz 1935. godine – gledao ga je na desetine puta.

        Posle njegove smrti 1943. njegov mit je polako rastao.

    Čuveni Bela Lugoši igrao je 1944. vampira u filmu The Return of Vampire rediteljskog para Lu Landers – Kurt Nojman. Kako Kolumbija nije dala prava da se vampir nazove Drakula (iste godine je snimila film House of Frankenstein sa Borisom Karlofim i Džonom Karadinom kao Drakulom), grozni vampir u filmu je nazvan – Tesla.

         U jednoj epizodi popularnog stripa Supermen iz četrdesetih naslovni junak se suprotstavlja ludom naučniku koji svojim zracima smrti hoće da uništi planetu i koji se, pogađate već, zove – Tesla. U popularnom američkom naučno-fantastičnom stripu Transmetropolitan (1997– 2002), britanskog scenariste Vorena Elisa u kojem se opisuju avanture ekstravagantnog novinara u multikulturalnom haotičnom gradu budućnosti, pominje se i Oficijelna srpska crkva Tesle (Official Serbian Church of Tesla) čiji vernici veruju u postojanje "polifaznog unutrašnjeg električnog polja" poznatijeg kao "duša".

        Godine 1956. pojavila se knjiga Margaret Storm Return of the Dove, u kojoj je Tesla junak koji u Ameriku nije došao iz Like, već ravno sa planete Venere, i to jašući na velikoj beloj golubici, e da bi Zemljane naučio da koriste čistu energiju i kontrolišu svoje fizičke i mentalne moći.

      Ovaj mit će iskoristiti i Dejvid Bouvi u The Man Who Fell to Earth. Lori Anderson će mu na albumu United State Live 1 posvetiti pesme Dance of Electricity i Three Walking Songs (for Tape Bow Violin), a 1986. u Sakrementu će nastati hard rok grupa pod imenom Tesla, koja će između ostalih snimiti albume sa nazivima inspirisanim njihovim omiljenim frikom – Mechanical Resonance, The Great Radio Controversy, Psychotic Supper.

      Kao lik pojavljuje se u filmu reditelja Ildikoa Enjedija My Twentieth Century, kao i u nedavnom filmu Krega Boldvina Spectres of the Spectrum. Spilberg je još 1991. godine otkupio prava na ekranizaciju čuvene Tesline biografije Margaret Čejni Tesla, čovek van vremena, a za igrane filmove koji bi se bavili Teslom bili su svojevremeno zainteresovani i Dejvid Linč, Robert Zemekis, pa čak i Džek Nikolson. U televizijskoj seriji Tajna Nikole Tesle, urađenoj u jugoslovensko-američkoj produkciji osamdesetih, Teslu je igrao Petar Božović, a Orson Vels čuvenog finansijera Dž.P. Morgana.



MESEČEVA PLANETA


      Nikola Tesla se pojavljuje u romanu Mesečeva palata, jednog od najvažnijih savremenih američkih pisaca Pola Ostera. Jedan od junaka romana bio je od detinjstva fasciniran likom i napisima slavnog pronalazača koji je potresao Ameriku. Prvi susret s njim 1900. promeniće tok njegovog života. Drugi će se desiti mnogo kasnije. Oster opisuje ludog i moćnog Teslu u punoj snazi, ali prikazuje i ostarelog, zaboravljenog i propalog pronalazača:

       "Jednoga dana, u leto tridesetdevete... zastali smo da se odmorimo u Brajant parku. Tada sam ponovo video Teslu... Na samo pet metara od nas nalazio se starac koji je hranio golubove. Stajao je, a oni su leteli oko njega, spuštali mu se na glavu i ruke, desetine golubova koji su gukali, srali mu po odeći, jeli s njegovih dlanova dok im je starac pričao nazivajući ih srce, dušo, anđele... Osamdesetogodišnjak. Prozračno beo, mršav, ružno ga je bilo gledati, baš kao mene sada. Umalo da se nasmejem kad sam ga video.

     Negdanji genije iz svemira, junak moje mladosti. Sada, samo skrhan starac, beskućnik. Vi ste Nikola Tesla, obratio sam mu se, sasvim jednostavno, bez ikakvih formalnosti. Osmehnuo mi se uz blag naklon. Sada sam zauzet, rekao je, možda bismo mogli da porazgovaramo neki drugi put. Okrenuo sam se prema Pavelu i rekao: Daj gospodinu Tesli malo novca, Pavel, verovatno bi mogao da kupi još semenki za ptice. Pavel je ustao, otišao do Tesle i pružio mu novčanicu od deset dolara. Bio je to neponovljiv trenutak, Fog, trenutak koji se ni sa čim ne može meriti. Ha! Nikada neću zaboraviti zbunjenost u očima tog bednika. Gospodin Sutrašnjica, prorok novog sveta! Pavel mu je pružio novčanicu od deset dolara i videlo se kako se bori da ga ne pogleda, da odvoji pogled od novca – ali nije mogao. Stajao je tako, zureći u novac poput kakvog ludog prosjaka. A onda je uzeo novac, zgrabio ga iz Pavelove ruke i strpao u džep. Vrlo ljubazno od vas, rekao je vrlo ljubazno. Dušicama je potrebna svaka mrvica. Zatim nam je okrenuo leđa i počeo nešto da mrmlja pticama. Pavel me je onda odgurao, i tu je bio kraj. Više ga nikada nisam video."

-------

        Tesla je junak bezbrojnih SF storija, ali i "ozbiljnijih" žanrova književnosti. I danas se u Beogradu igra pozorišna predstava Tesla ili prilagođavanje anđela, urađena po tekstu Stevana PešićaCrnjanski takođe ima dramu Tesla, dok je kanadski pisac Dejvid G. Frejzer 1995. godine dramatizovao čuveni "rat struja" i sukob između Edisona i Tesle u svojoj drami Teslino električno društvo. U pomenutom ratu za prevlast jednosmerne ili naizmenične struje, Edison je, da bi dokazao štetnost naizmemnične struje konstruisao električnu stolicu, koja je u SAD i danas u upotrebi.

      Tesla je i junak romana Wildwood iz 1987. američkog kultnog pisca fantastike Džona Farisa, a Luis Perdju je 1985. godine napisao krimi triler pod nazivom Teslina ostavština. U ovom romanu Perdju opisuje Tesline poslednje dane, zatim njegovu smrt (otrovan od strane FBI-ja) i sudbinu njegovih tajnih rukopisa i proračuna koji sadrže tajnu moćnog "Teslinog tajnog oružja", a oko kojih se otimaju razne obaveštajne službe. Priča o famoznom tajnom oružju jedna je od omiljenih misterija koja svako malo puni novine željne senzacija. Po jednoj od mnogobrojnih verzija ove misterije, neposredno po Teslinoj smrti 1943. godine, iz njegove sobe u hotelu Njujorker u Njujorku, FBI je uzeo sve ključne Tesline papire koje sadrže njegove tajne eksperimente i pronalaske – "zrake smrti" (elektrostatički plazmeni snop, č ija je replika nedavno napravljena u čuvenoj vojnoj bazi "Rej Peterson" – oružje danas glomazno i neupotrebljivo, ali koje je Tesla nudio svima, od američke i engleske vlade do kralja Aleksandra, i sam izjavljivao da mu je Lenjin za njih nudio tovare zlata), rešenje bežičnog prenosa energije, energetskog štita ili aparata za izazivanje meteorolških poremećaja. Delovi fajlova FBI-ja nastali praćenjem Tesle (kao što su praćeni i ostali američki naučnici) odavno su dostupni na internetu.

         Inače, fama o Teslinom tajnom oružju dobijala je neverovatne razmere – da su navodno 1993. godine pripadnici zloglasne sekte Aum Šinrijko tražili po Beogradu i Njujorku podatke o Teslinim tajnama, da tajne Tesline spise zapravo čuva famozna Grupa 69 zadužena za paranormalno u Vojsci Jugoslavije, pa čak da se Teslino tajno oružje nalazi u rukama bosanskih Srba, koji su ga svojevremeno čak i isprobali u bosanskom ratu. Sigurno je moguće naći one koji će se zakleti da su ga u Bosni jednom uperili na jednu jedinicu mudžahedina koja je naprosto – iščezla, kao i one koji će vam potvrditi da je čuveni "nevidljivi" bombarder F-117 oboren u Buđanovce baš nekim Teslinim oružjem. Za vreme najbližih ratova moglo se čuti da je Žirinovski doneo u Srbiju nacrt Teslinog oružja neverovatnih sposobnosti pod nazivom "elipton", koji je trebalo da konstruiše izvesni kruševački proizvođač noša koje sviraju. Ispostavilo se da je "elipton" u stvari naziv jedne vrste ruske votke.

        Tesla je održavao kontakte sa raznim ljudima koji su se bavili tada modernim okultnim, ezoteričnim i spiritističkim fenomenima, od lorda Kelvina do Vilijema Kruksa. Mihajlo Mihajlov je nedavno posvedočio da se u memorijalnoj biblioteci Edgara Kejsija Virdžinija Bič, poznatog posvećenika u paranormalne svetove, nalazi nekoliko debelih svezaka Teslinih ličnih zapisa na parapsihološke teme. Sam Tesla je prema svakoj vrsti spiritualnog iskustva bio prilično skeptičan, što nije smetalo njegovim tumačima da ga proglase paranormalnim čudom, kao na primer da je u svojim eksperimentima u Kolorado Springsu odredio frekvenciju i vrstu modulacije mentalnog plana živih
ljudi, ali i mrtvih s kojima može da komunicira. Svako malo se u časopisima tipa "Treće oko" ili "Zona sumraka" pojave tekstovi kako je Tesla ili još živ, ili se sa onog sveta javlja odabranima, ili sa druge planete šalje poruke Zemljanima, ili reinkarniran u liku nekog osobenjaka hoda Beogradom.

       Teslin blizak prijatelj bio je novinar Džulijan Hotorn, sin slavnog Natanijela Hotorna, koji je jednom napisao da je Teslin mozak toliko razvijen da svakako ne može pripadati običnom čoveku, već biću sa Venere, koji je na Zemlju došao da pouči ljude tajnama prirode. Mnogo kasnije neki su u ovo poverovali najbukvalnije. Sekta po imenu Unarius (UNiversal ARticulate Interdimensional Understanding of Science), sa sedištem u El Kajonu u Kaliforniji, veruje da je Nikola Tesla zapravo arhanđel Mihajlo koji je okončao svoje zemaljsko bivstvovanje, Unarijancima se sada javlja iz svoje kuće koja se nalazi na planeti Parhelion u središtu kosmičke federacije Unarius i saopštava svakakve zanimljive stvari koje su oni sabrali za sada u 13 tomova. Inače, Tesla im je jednom prilikom vizuelno preneo sliku svoje sadašnje kuće – to je sedmostepena piramida izgrađena od materijala nalik na staklo, osnove od 1,5 km. Na vrhu zgrade nalazi se veliki projektor nalik na teleskop koji može da odašilje informacije i slike na 33 frekventna područja, odnosno u isto toliko prostorno-vremenskih dimenzija. Unarijanci su inače deo kosmičkog bratstva privremeno zatočenog na Zemlji, sviraju renesansne instrumente, uče o reinkarnaciji arhanđela i čekaju svoju svemirsku braću koja je prošle godine trebalo da dođu da ih pokupe, ali je nešto iskrslo. Imaju kanal na kablovskoj televiziji odakle šire svoja učenja i povremeno organizuju parade kroz gradić, voze se automobilima na koje nakače makete letećih tanjira i natpise "Welcome Space Brothers!". Za takve stvari najmanje je kriv – Nikola Tesla.

    TESLA I SF

       Hjugo Gernsbek, glavni urednik časopisa "Electrical Experimenter", koji je u nastavcima objavljivao Teslinu autobiografiju, bio je dugogodišnji Teslin prijatelj. Možda se deo razloga za velik broj fantastičnih elemenata u mojim pronalascima može pripisati uredničkoj umešnosti samog Gernsbeka. Naime, Gernsbek je zaslužio svoje mesto u svetskim enciklopedijama kao rodonačelnik naučne fantastike kao žanra.

       Ime science fiction prvi put se pojavljuje 1926. godine, i to u časopisu pod nazivom "Amazing stories", koji je pokrenuo upravo Gernsbek. Naučnu fantastiku Gernsbek je definisao kao "očaravajuće storije u kojima su pomešani naučni fakti i proročke vizije", dok je moto "Amazing stories" glasio:  "Ono što je ekstravagantna fikcija danas biće hladne činjenice sutra".

       Gernsbek je i sam pisao fantastične novele. Ovaj rođeni Luksemburžanin, koji je po dolasku u Ameriku posle nekoliko trgovačkih poduhvata pokrenuo dva naučnopopularna magazina "Electrical Experimenter" i "Modern Electrics", godine 1911. objavio je novelu Ralph 124C 41+, u čijem prvom poglavlju nije teško prepoznati lik Nikole Tesle. U priči The Magnetic Storm, objavljenoj 1926. u "Amazing Stories", Tesla se pojavljuje likom i imenom. Inače, Gernsbek je posle Tesline smrti dao da se izradi njegova posmrtna maska, koja se danas nalazi u Muzeju "Nikole Tesle". Jednu kopiju, obloženu bakrom, držao je na zidu svoje kancelarije. Danas najprestižnija američka nagrada iz oblasti SF-a njemu u čast nosi ime "Hugo's Award".


TERRA 2 – Almanah naučne fantastike No2

22. 5. 2020.

Jorge Luis Borges, Metafora






       S obzirom na predmet današnjeg izlaganja, započeću s jednom metaforom. Prva od brojnih metafora kojih ću se nastojati prisetiti dolazi s Dalekog istoka, iz Kine. Ako se ne varam, Kinezi svet nazivaju “deset hiljada stvari”, ili – što zavisi od ukusa i mašti prevodilaca – “deset hiljada bića”.

          Držim da tu iznad svega opreznu procenu, izraženu brojkom deset hiljada, možemo prihvatiti. Sigurno je da na svetu postoji više od deset hiljada mrava, deset hiljada  ljudi, deset hiljada nada, strahova ili noćnih mora. No prihvatimo li brojku deset hiljada, i pomislimo li da se sve metafore tvore spajanjem dve različite stvari, tada možemo, ako imamo dovoljno vremena, izvesti gotovo neverovatan broj mogućih metafora. Već sam zaboravio svoje lekcije iz algebre, ali mislim da bi taj broj trebao biti 10 000 pomnoženo sa 9999, pomnoženo sa 9998, i tako dalje. Broj mogućih kombinacija, naravno, nije beskonačan, ali izaziva maštu. Moglo bi nas to navesti da pomislimo: zašto bi, zaboga, pesnici širom sveta i u svim vremenima trebali koristiti iste gotove metafore, kad ima toliko mogućih kombinacija?

       Argentinski pesnik Lugones zapisao je davne 1909. godine da pesnici koriste uvek iste metafore, i da će se on oprobati u otkrivanju novih metafora za Mesec. I zaista ih je smislio više stotina. Također je, u predgovoru knjizi Lunario sentimental [1], naveo da je svaka reč mrtva metafora. Sama ta tvrdnja je, dakako, metafora. Ipak, mislim da svi osećamo razliku između mrtvih i živih metafora. Uzmemo li bilo koji dobar etimološki rečnik (na pameti mi je moj neznani stari prijatelj dr. Skeat)[2] i potražimo bilo koju reč, sigurno ćemo negde naći skrivenu metaforu.

        Na primer to možete naći u prvim stihovima Beowulfa – reč preat označavala je “besnu gomilu”, ali danas se ta reč odnosi na efekat a ne na uzrok. Zatim imamo reč “king” (kralj). “Kralj” izvorno beše cyning, što je značilo “čovek koji predstavlja rod (kin), narod.” Etimološki su, dakle, “king”, “kinsman” i “gentleman” ista reč. Ipak, ako kažem: “Kralj je sedeo u svom uredu, brojeći novac,” o reči “kralj” nećemo razmišljati kao o metafori. Zapravo, priklonimo li se apstraktnome mišljenju, moramo zaboraviti da su reči metafore. Moramo zaboraviti, npr., da je u reči “consider” (smatrati, razmatrati) prisutan trag astrologije, budući da “consider” izvorno znači “biti sa zvezdama”, “praviti horoskop”.

        Ono što je u vezi s metaforom važno, rekao bih, jest činjenica da je čitalac ili slušalac oseća kao metaforu. U ovom ću se izlaganju ograničiti na metafore što ih čitalac oseća kao metafore te izuzeti reči poput “king” ili “threat”; niz bismo možda mogli nastaviti do u beskraj.

           Ponajpre bih želeo da se prihvatim nekih gotovih obrazaca metafore. Koristim reč “obrazac”, jer će metafore koje ću navesti za uobrazilju biti među sobom posve različite, dok bi za logičnog mislioca one bile gotovo iste. Na taj bismo način o njima mogli govoriti kao o jednadžbama. Uzmimo prvu koja mi pada na um. Uzmimo uobičajenu, starostavnu usporedbu očiju i zvezda, ili obratno, zvezda i očiju. Prvi primer kojeg se prisećam dolazi iz Grčke antologije[3], i mislim da se pripisuje Platonu. Stihovi (grčki ne znam) glase otprilike: “Da sam barem noć, pa da s hiljada očiju gledam tvoj san.” Ovde, dakako, osećamo nežnost ljubavnika; osećamo njegovu želju da bude kadar videti svoju voljenu s mnogo mesta odjednom. Osećamo nežnost u pozadini tih stihova.

       Uzmimo sada drugi, manje uzvišen primer: “Zvezde gledaju dole.” Shvatimo li logičko mišljenje ozbiljno, ovde imamo istu metaforu. Ipak, efekat na našu uobrazilju posve je drugačiji. Stih “zvezde gledaju dole” ne navodi nas da pomislimo na nežnost; pre nam pruža predodžbu o naraštajima ljudi koji se kinje i muče te o zvezdama što ih iz visine gledaju s oholom ravnodušnošću.

      Dopustite mi da navedem i drugačiji primer – jednu od strofa koje su me se najsnažnije dojmile. Stihovi dolaze iz Chestertonove pesme naslovljene “Drugo detinjstvo”:

But I shall not grow too old to see enormous night arise,
A cloud that is larger than the world
And a monster made of eyes.

[Ali neću ostariti toliko da ne vidim kako pomalja se golema noć,
Oblak što veći je od sveta
I čudovište sazdano od očiju. ][4]

Ne čudovište puno očiju (takva čudovišta poznajemo iz Otkrovenja svetog Ivana) nego – što je kudikamo jezovitije – čudovište sazdano od očiju, kao da su te oči njegovo živo tkivo.

       Razmotrili smo tri slike čije se poreklo dade svesti na isti obrazac. No, ono što bih želeo da istaknem – a to je zapravo jedna od dve važne tačke u mom izlaganju – jest da nas, iako je obrazac u suštini isti, u grčkom primeru “Želeo bih da sam noć” pesnik navodi da osećamo njegovu nežnost, njegov nemir, u drugom ćutimo neku vrst ravnodušnosti spram ljudskih stvari, dok u trećem obična noć postaje noćnom morom.

        Uzmimo sada drukčiji obrazac: predodžbu o vremenu koje teče – koje teče poput reke. Prvi primer dolazi iz pesme koju je Tennyson napisao kada mu je, mislim, bilo trinaest ili četrnaest godina. On ju je uništio, ali je, na našu sreću, jedan stih preživeo. Mislim da ćete ga naći u Tennysonovoj biografiji što ju je napisao Andrew Lang.[5] Stih glasi: “Vreme što teče usred noći.” Držim da je Tennyson veoma mudro odabrao baš to doba. Po noći su sve stvari tihe, ljudi spavaju, a vreme svejedno i dalje bešumno teče. To je jedan primer.

       Postoji i roman (siguran sam da ga imate na umu) koji se zove naprosto O vremenu i reci.[6] Samo spajanje te dve reči ukazuje na metaforu: i vreme i reka teku. Zatim je tu i čuvena izreka grčkog filozofa: “Niko ne stupa dvaput u istu reku.[7] Ovde nalazimo početak užasa, jer isprva mislimo na reku kako teče, na vodene kapi što se razlikuju jedna od druge. A potom nas se navodi da osetimo kako smo mi ta reka, kako smo nepostojani poput reke.

Znamo i one Manriqueove stihove:

Nuestras vidas son los rios
que van a dar en la mar
qu’es el morir.

[Naši su životi reke
što utiču u more
koje je smrt.][8]

       Ovaj iskaz nije previše upečatljiv na engleskome; voleo bih da se mogu setiti kako ga je preveo Longfellow u svojim “Coplas de Manrique”.[9] No, naravno (tom ćemo se pitanju vratiti u drugom predavanju), u pozadini gotove metafore imamo svečanu muziku reči:

Nuestras vidas son los rios
que van a dar en la mar
que’es el morir:
alli van los senorios
derechos a se acabar
e consumir …

Metafora je, ipak, u svim tim slučajevima potpuno ista.

      A sada ćemo preći na nešto veoma otrcano, nešto što će vam možda izmamiti osmeh: reč je o poređenju žena s cvećem, i obrnuto, cveća sa ženama. Ovde, dakako, ima i previše lakih primera. No, postoji jedan koji bih želeo prizvati (možda vam i nije poznat) iz nedovršenoga remek - dela Roberta Louisa Stevensona Hermistonska brana. Stevenson pripoveda kako njegov junak odlazi u jednu crkvu u Škotskoj, gde ugleda devojku – ljupku devojku, kako nam daje naslutiti. Sluti se i to da samo što se nije u nju zaljubio. On je, naime, gleda, a zatim se pita postoji li u tome krasnom telu besmrtna duša, ili je ona samo životinja boje cveća. Grubost reči “životinja” dokida se, naravno, onim “boje cveća”. Držim da nam nisu potrebni drugi primeri tog obrasca, koji se može naći u svim vremenima, u svim jezicima, u svim književnostima.

       Pređimo sada na još jedan od bitnih obrazaca metafore: onaj života kao sna – na osećaj koji nas spopada, naime, da je život san. Očiti primer koji nam pada na pamet jest: “Mi smo ista tvar od koje snovi sazdani su.“[10] Moglo bi zvučati kao blasfemija – previše volim Shakespearea da bih mario za to – no promotrimo li te reči (a ne mislim da bismo ih trebali motriti odveć pomno; pre bismo trebali biti zahvalni Shakespeareu za taj, kao i za brojne druge darove), videćemo kako postoji sitno protuslovlje između činjenice da su naši životi poput sna, odnosno da u njihovoj biti ima nešto nalik snu, i prilično obuhvatne tvrdnje: “Mi smo ista tvar od koje snovi sazdani su.” Jer, ako smo stvarni u snovima, ili ako smo samo sanjači u snovima, onda se pitam možemo li postavljati takve obuhvatne tvrdnje. Ta Shakespeareova rečenica pripada filozofiji ili metafizici pre negoli poeziji – premda je dakako uzvišena, uzdignuta do poezije zahvaljujući kontekstu.

        Drugi primer istog obrasca dolazi od velikoga nemačkog pesnika – beznačajnog kraj Shakespearea (ali rekao bih da su svi pesnici kraj njega beznačajni, osim možda dvoje ili troje). Reč je o vrlo poznatom delu Walthera von der Vogelweidea. Pretpostavljam da bih ga trebao kazati ovako (pitam se koliko je moj srednjonemački dobar – moraćete mi oprostiti):

“Ist mir min leben getroumet, oder ist es war?”
“Jesam li sanjao svoj život, ili je on bio stvaran?”[11]

      Mislim da je to bliže onome što pesnik pokušava reći, jer umesto obuhvatne tvrdnje tu imamo pitanje. Pesnik se u čudu pita. To nam se svima dogodilo, ali to nismo izrazili kao Walther von der Vogelweide. On se pita: “Ist mir min leben getroumet, oder ist es war?”, i to nam kolebanje, mislim, daje onu bit života nalik snu.

      Ne sećam se jesam li vam u svome poslednjem predavanju (jer to je rečenica koju često i uvek iznova navodim, i navodio sam je celoga života) spomenuo navod iz kineskog filozofa Čuang Cua. On je sanjao da je leptir i, probudivši se, nije znao je li on čovek koji je sanjao da je leptir ili leptir koji sada sanja da je čovek. Ta je metafora, verujem, najkrasnija od svih. Ponajpre stoga što započinje snom, pa posle, kad se on probudi, u njegovu životu još uvek ima nečega snovitog. I, kao drugo, stoga što je, nekim gotovo čudesno sretnim slučajem, odabrao pravu životinju. Da je rekao: “Čuang Cu je sanjao da je tigar,” u tome ne bi bilo ničega. Leptir u sebi ima nečega krhkog i prolaznog. Ako smo snovi, pravi način da se to nagovesti jest pomoću leptira, a ne tigra. Da je Čuang Cu sanjao da je tipkač, to nikako ne bi valjalo. Ili kit – to mu također ne bi bilo dobro. Mislim da je odabrao baš pravu reč za ono što je pokušavao reći.

      Pokušajmo se posvetiti drugom, vrlo čestom obrascu, koji spaja predodžbe spavanja i umiranja. On je posve uobičajen i u svakidašnjem govoru, ali ako potražimo primere, otkrićemo da su veoma različiti. Mislim da Homer negde govori o “gvozdenom snu smrti”.[12] Tu nam on iznosi dve suprotne predodžbe: smrt je neka vrsta sna, ali taj je san ipak sazdan od tvrde, nesmiljene i okrutne kovine – gvožđa. Ta je vrsta sna neprekinuta i neprekidiva. Tu, naravno, imamo i Heineovo: “Der Tod daß ist die frühe Nacht.”[13] A budući da se nalazimo severno od Bostona, mislim da se moramo prisetiti onih možda predobro znanih stihova Roberta Frosta:

The woods are lovely, dark, and deep,
But I have promises to keep,
And miles to go before I sleep,
And miles to go before I sleep.

[Divne, tamne i duboke su šume
Al ostaju obećanja da se ispune,
I milje da pređem pre no što usnem,
I milje da pređem pre no što usnem.][14]

         Ovi stihovi su toliko savršeni da jedva i pomišljamo na trik. Ali, avaj, celokupnu književnost tvore trikovi, i ti se trikovi na kraju razotkrivaju. A onda se čitalac umori od njih. No u ovom je slučaju trik toliko nenametljiv te se osećam prilično posramljenim što ga nazivam trikom (nazivam ga tako samo u nedostatku bolje reči). Frost je tu, naime, učinio veoma smion pokušaj. Isti se stih ponavlja od reči do reči, a smisao je drugačiji. “I milje da pređem pre no što usnem”: to je puko fizički – milje su milje u prostoru, u Novoj Engleskoj, a ovo “usnem” znači “odem spavati”. Drugi puta – “I milje da pređem pre no što usnem” – navodi nas da osetimo kako to nisu samo milje u prostoru već i u vremenu, i kako “usnem” znači “umrem” ili “počinem”. Da je pesnik to kazao u toliko reči, bio bi puno manje efektan. Jer, prema mom shvatanju, ono nagovešteno uvek je daleko efektnije od onog što se razloži. Ljudski je um možda sklon poricanju tvrdnji. Prisetite se što je rekao Emerson: dokazi ne uveravaju nikoga. Oni ne uveravaju nikoga zato što se predočavaju kao dokazi. Tada ih gledamo, važemo, preokrećemo i odlučujemo se protiv njih.

       No, kada je nešto naprosto izgovoreno ili – još bolje – natuknuto, u našoj uobrazilji javlja se neka vrst gostoljubivosti. Spremni smo to prihvatiti. Sećam se da sam, pre tridesetak godina, čitao dela Martina Bubera – smatrao sam ih čudesnim pesmama. Tada sam, otišavši u Buenos Aires, uzeo čitati knjigu jednoga mog prijatelja, Dujovnea,[15] i iz njenih sam stranica, na svoje veliko zaprepaštenje, otkrio da je Martin Buber filozof i da sva njegova filozofija počiva u knjigama koje sam ja čitao kao poeziju. Možda sam te knjige prihvatio jer su dospele do mene putem poezije, putem nagoveštaja, putem muzike poezije, a ne kao dokazi. Mislim da se negde kod Walta Whitmana može naći isto shvatanje: shvatanje, naime, da su razlozi neuverljivi. Čini mi se da on negde kaže kako su za nj noćni zrak i nekoliko velikih zvezda daleko uverljiviji od pukih argumenata.

       Možemo se zamisliti i nad drugim obrascima metafore. Uzmimo sada primer (ovaj nije tako čest kao prethodni) bitke i vatre. U Ilijadi nalazimo sliku bitke koja plamti poput vatre. Istu predodžbu imamo u herojskome Fragmentu o Finnesburgu.[16] U tom se fragmentu pripoveda o borbi Danaca i Frižana, o svetlucanju oružja, štitova i mačeva, i tako dalje. Pisac zatim kaže kako se činilo da je celi Finnesburg, celi Finnov zamak, u plamenu.

     Pretpostavljam da sam izostavio neke veoma česte obrasce. Dosad smo se bavili očima i zvezdama, ženama i cvećem, vremenom i rekama, životom i snom, smrću i spavanjem, vatrom i bitkama. Kad bismo imali dovoljno vremena i učenosti, mogli bismo naći još pola tuceta drugih obrazaca, i možda bi oni obuhvatili većinu metafora u književnosti.

       Uistinu važna nije činjenica da postoji nekoliko obrazaca, već da ti obrasci omogućavaju gotovo beskonačne varijacije. Čitalac koji se zanima za poeziju, a ne za teoriju poezije, mogao bi, na primer, pročitati: “Da sam barem noć”, potom “čudovište sazdano od očiju” ili “zvezde gledahu dole”, a da nikad ne prestane misliti kako se sve to dade svesti na jedan jedini obrazac. Kad bih bio smion mislilac (ali ja to nisam; veoma sam skroman mislilac, tapkajući tražim put), mogao bih, dakako, reći da postoji otprilike samo tucet obrazaca, a da su sve druge metafore tek proizvoljne igre. Značilo bi to tvrditi da se među “deset hiljada stvari” iz kineske odredbe može pronaći samo dvanaestak suštinskih sličnosti. Jer, naravno, možete naći i druge sličnosti koje su samo zaprepašćujuće, a zaprepaštenje traje jedva više od trenutka.

         Prisećam se da sam izostavio prilično dobar primer izjednačavanja sna i života. No, mislim da ga sada mogu prizvati u sećanje: potiče on od američkog pesnika Cummingsa. Reč je o četiri stiha. Moram se ispričati zbog prvoga. Očito ga je napisao mlad čovek koji je pisao za mlade ljude, a ja na tu povlasticu više ne mogu polagati pravo – puno sam prestar za tu vrst igre. Kiticu, međutim, valja navesti u celosti. Prvi stih glasi: “god’s terrible face, brighter than a spoon” (strašno lice božje, blistavije od kašike). Prilično mi je žao zbog ovoga sa kašijom, jer se, naravno, oseća da je on najpre pomislio na mač, ili na sveću, ili na sunce, ili štit, ili na nešto što tradicionalno blista, da bi potom rekao: “Ni govora – ja sam moderan, i zato ću uvesti kašiku.” I tako je dobio svoju kašiku. No, to mu možemo oprostiti zbog onoga što dolazi posle: “god’s terrible face, brighter than a spoon, / collects the image of one fatal word” (… sabire sliku jedne kobne reči). Ovaj drugi stih je, mislim, bolji.

      A kao što mi je kazao moj prijatelj Murchison, u kašici se često sabire mnoštvo slika. Nikad nisam pomislio na to, jer me dirnula ta kašika i nisam o tome želio mnogo razmišljati.

God’s terrible face, brighter than a spoon,
collects the image of one fatal word,
so that my life (which liked the sun and the moon)
resembles something that has not occured.

[ … pa moj život (nekoć poput meseca i sunca)
nalikuje nečemu što još javilo se nije. ][17]

“Nalikuje nečemu što još javilo se nije”: taj stih nosi neku neobičnu jednostavnost. Držim da nam on dočarava tu snovitu suštinu života bolje nego oni slavniji pesnici, Shakespeare i Walther von der Vogelweide.

      Dakako, odabrao sam samo nekoliko primera. Uveren sam da je u vašem pamćenju pohranjeno mnoštvo metafora – metafora za koje se možda nadate da ću ih navesti. Znam da će me nakon ovog predavanja mučiti grizodušje kada budem mislio na brojne prekrasne metafore koje sam propustio. A vi ćete mi, naravno, potiho i sa strane reći: ‘i\li zašto ste izostavili onu čudesnu metaforu toga-i-toga?” A ja ću se tada morati nespretno izvlačiti i ispričavati se.

          No sada bismo, mislim, mogli preći na metafore koje stoje izvan starih obrazaca. Budući da sam govorio o mesecu, navešću perzijsku metaforu koju sam pročitao negde u Brownovoj historiji perzijske književnosti. Recimo da ona potiče od Farida al-Din Attara ili Omara Khayyama, od Hafiza[18] ili pak nekog drugog velikog perzijskoga pesnika. On govori o mesecu i naziva ga “ogledalom vremena”. Pretpostavljam da je, s astronomske tačke gledišta, predodžba Meseca kao ogledala na mestu – ali to je s poetske tačke gledišta potpuno sporedno. Nije nimalo važno je li mesec u zbilji ogledalo ili nije, jer se poezija obraća imaginaciji. Gledajmo mesec kao ogledalo vremena.

         Držim da je to veoma istančana metafora – u prvom redu zato što nam predodžba ogledala dočarava sjaj i krhkost Meseca, i potom zato što nas predodžba vremena navodi da se prisetimo kako je bistri mesec što ga posmatramo zapravo veoma drevan, bremenit poezijom i mitologijom, star poput vremena.

       Budući da sam upotrebio izraz “star poput vremena”, moram navesti još jedan stih – stih koji možda vrije u vašem pamćenju. Ne mogu se setiti autorova imena. Našao sam ga kao navod u Kiplingovoj, ne odveć pamćenja vrednoj, knjizi pod naslovom Od mora do mora“Poput ruže crven grad, star upola kao Vreme.”[19]
     Da je pesnik napisao “Poput ruže crven grad, star kao Vreme”, to ne bi ništa značilo. Ali ovo “star upola kao Vreme” daje tom stihu stanovitu čarobnu preciznost – istu čarobnu preciznost koja se postiže neobičnim a čestim engleskim izrazom, “voleću te zauvek i još jedan dan.”* “Zauvek” znači “jako dugo”, ali to je previše apstraktno da bi privuklo maštu. Istu vrst trika (ispričavam se zbog uporabe te reči) nalazimo u naslovu one slavne knjige, Priče iz hiljadu i jedne noći.

       “ Hiljadu noći” za maštu, naime, znači “mnogo noći”, jednako kao što je “četrdeset” u sedamnaestom veku značilo mnogo.  Kad ti čelo stegne četrdeset zima”, piše Shakespeare;[20] a pada mi na um i čest engleski izraz “forty winks” (doslovno “četrdeset časaka” ili “treptaja”) za “kratki dremež”. “Četrdeset”, naime, znači “mnogo”. Ovde, pak, imate “hiljadu i jednu noć” – nalik stihu “poput ruže crven grad” i neobičnoj preciznosti onoga “star upola kao vreme”, što, dakako, čini da se vreme doima još dužim.

        Da bih razmotrio različite metafore, vratiću se sada – neizbežno, mogli biste reći – svojim omiljenim Anglosasima. Prisećam se onoga vrlo čestog kenninga[21] koji more naziva “cestom za kitove”. Pitam se je li neznani Sas koji je prvi skovao taj kenning znao koliko je on istančan. Pitam se je li osećao (premda nas se to jedva treba ticati) da golemost kita nagovešta i naglašava golemost mora.

       Ima još jedna metafora, norveška, vezana uz krv. Uobičajeni kenning za krv glasi “zmijina voda”. U ovoj metafori prisutno je shvatanje – koje nalazimo i među Sasima – da je mač suštinski zlo biće, koje je posisalo čovekovu krv poput vode.

      Zatim imamo metafore za bitku. Neke od njih sasvim su otrcane – npr., “sastanak muškaraca”. U tome, možda, ima i nečeg zaista izvrsnog: predodžba muškaraca koji se sastaju da bi se ubijali (kao da drukčiji “sastanci” među njima nisu mogući). No imamo takođe “sastanak mačeva”, “ples mačeva”“sraz oklopa”“sraz štitova”. Sve se te metafore mogu naći u “Odi” o Brunanburhu. Postoji još jedna sjajna: porn aeneoht, “sastanak gneva”. Možda je ta metafora upečatljiva zato što, kada pomislimo na sastanak, pomišljamo na drugarstvo, na prijateljstvo, a onda se javlja kontrast, sastanak gneva.

      No te metafore, rekao bih, nisu ništa u usporedbi s jednom izvanrednom norveškom i – začudo – irskom metaforom bitke. Ona bitku naziva “mrežom od ljudi”. Reč “mreža” je ovde zaista prekrasna, jer u predodžbi mreže nalazimo obrazac srednjovekovnog boja: imamo mačeve, štitove, ukrštanje oružja. Tu je i košmaran prizvuk mreže načinjene od ljudskih bića. “Mreža od ljudi”: mreža od ljudi koji umiru i ubijaju jedni druge.

     Sad mi na um pada jedna Göngorina metafora koja prilično nalikuje “mreži od ljudi”. On govori o putniku koji dolazi u “barbarsko selo” (barbara aldea), a tada to selo oko njega isplete uže od pasa.

Como suele tejer
Barbara aldea
Soga de perros
Contra forastera.

         Zanimljivo je, dakle, da nalazimo istu sliku: predodžbu užeta ili mreže satkane od živih bića. Ipak, čak i u tim slučajevima što se čine sinonimnima, postoji prilična razlika. Uže od pasa je nekako barokno i groteskno, dok u “mreži od ljudi” ima nečega jezivog i strašnog.

       Za kraj ću uzeti metaforu, ili usporedbu (uostalom, ja nisam profesor i ta razlika jedva da me mora brinuti), danas već zaboravljenog Byrona. Pročitao sam tu pesmu kad sam bio dečak – predosećam  da ste je svi pročitali u vrlo nežnoj dobi. Pre dva ili tri dana, međutim, odjednom sam otkrio da je metafora o kojoj je reč veoma zamršena. Byrona nikada nisam smatrao naročito zamršenim. Svi znate te reči: “She walks in beauty, like the night” (Ona hodi u lepoti, poput noći).[22] Stih je toliko savršen da ga uzimamo zdravo za gotovo. Pomišljamo: “Pa i mi smo to mogli napisati, da nam je bilo do toga.” No, jedino je Byronu bilo do toga da to napiše.

       Sada dolazim do skrivene i tajnovite zamršenosti toga stiha. Mislim da ste već dokučili ono što ću vam sada otkriti. (Jer to se uvek događa s iznenađenjima, zar ne? To nam se događa kad čitamo detektivski roman.) “Ona hodi u lepoti, poput noći”: na početku imamo krasnu ženu; potom nam se kaže da ona hoda u lepoti. To nekako daje naslutiti francuski jezik – nešto kao “vous etes en beaute” i tome slično. Ali: “Ona hodi u lepoti, poput noći.” U prvom redu vidimo lepu ženu, lepu damu koja se poredi s noći. No da bismo razumeli taj stih, moramo takođe o noći misliti kao o ženi; ako to ne činimo, stih je besmislen. U tim vrlo jednostavnim rečima imamo, dakle, dvostruku metaforu: žena se poredi s noći, ali i noć se poredi sa ženom. Ne znam i nije me briga je li Byron to znao. Da jest, mislim da stih po svoj prilici ne bi bio tako dobar. Možda je to otkrio pre no što je umro, ili mu je neko ukazao na to.

       Sada dolazimo do dva očita i glavna zaključka ovog predavanja. Prvi je, dakako, taj da se poreklo svih metafora, iako ih se može naći na stotine i čak na hiljade, dade svesti na nekoliko jednostavnih obrazaca! No, to nas ne mora mučiti, budući da je svaka metafora drugačija: kad god se koristi obrazac, varijacije su drugačije. Drugi je, pak, zaključak taj da postoje metafore – na primer “mreža od ljudi”, ili “cesta za kitove” – čije se poreklo ne može svesti na konačne obrasce.

        Držim, dakle, da su izgledi za metaforu – čak i nakon mog predavanja – sasvim dobri. Jer, ako želimo, možemo se okušati u novim varijacijama glavnih smerova. Te bi varijacije bilo vrlo lepe, i samo bi se nekolicina kritičara poput mene potrudila da kaže: “Pa, ovde imate oči i zvezde, tamo su vam vreme i reka, uvek iznova.” Metafore će zapanjivati maštu. No, može nam također biti dano – a zašto se i tome ne nadati? – može nam također biti dano da iznađemo metafore koje ne pripadaju, ili još ne pripadaju, usvojenim obrascima.

* Engl. “I will love you forever and a day.”

__________________________________________

[1] Leopoldo Lugones (1874.-1948.), veliki argentinski pesnik ranoga dvadesetog veka, u početku je bio modernista. Njegov Lunario sentimental (Sentimentalni kalendar mesečevih mena) (Buenos Aires: Moen, 1909.) eklektična je zbirka pesama, kratkih priča i drama koje se kreću oko teme meseca. Knjiga je izazvala sablazan kad je izašla, kako zbog prekidanja s već uspostavljenim nadmenim modernizmom, tako i zbog ismevanja publike tog trenda. Borges u svojim delima često navodi i komentira Lugonesa. Vidi, npr., Borges, “Leopoldo Lugones, El imperio jesuftico,” Biblioteca personal, u: Obras completas, sv. 4 (Buenos Aires: Emece Editores, 1996), 461-462  gde je Lugones opisan kao “čovek elementarnih uverenja i strasti”.

[2] Borges misli na An Etymological Dictionary of the English Language vlč. Waltera W. Skeata, rječnik koji je prvotno objavljen u Oxfordu, Engleska, 1879 – 1882.

[3] Ono što danas poznajemo kao Grčku antologiju sastoji se od približno 4500 kratkih pesama otprilike 300 autora i predstavlja grčku književnost od sedmog veka pr. Kr. do desetoga veka naše ere. Ta su dela većinom sačuvana u dvema zbirkama koje se preklapaju, Palatinskoj antologiji (sastavljenoj u desetom veku i nazvanoj po Palatinskoj knjižnici u Heidelbergu) te Planudskoj antologiji (koja datira iz četrnaestog veka , a naziv je dobila je po govorniku i kompilatoru Maksimu Planudu). Planudska antologija prvotno je štampana 1484. u Firenzi, dok je Palatinska antologija ponovno otkrivena 1606. godine.

[4] G. K. Chesterton (1874.- 1936.), “A Second Childhood”, u: The Collected Poems of G. K. Chesterton (London: Cecil Palmer, 1927.), 70 (strofa 5).

[5] Andrew Lang, Alfred Tennyson, drugo izd. (Edinburgh: Blackwood, 1901.), 17. Lang zapravo kaže da taj stih potiče iz Tennysonove pesme “The Mystic”, objavljene 1830.

[6] Roman “Of Time and the River” Thomasa Wolfea prvi put je objavljen 1935. godine.

[7] Heraklit, fragment 41. V. i Platon, Kratil, 402a te Aristotel, Metafizika, 1010a, n3.

[8] Jorge Manrique (1440. – 1479.), “Coplas de Don Jorge Manrique por la muerte de su padre”, 3. strofa, stihovi 25-30. V. pređtampano u: Manrique, Poesia, prir. Jesus-Manuel Alda Tesan, 13. izd. (Madrid: Catedra, 1989.).

[9] Longfellowov prepev glasi:

Our lives are rivers, gliding free

To that unfathomed, boundless sea,

The silent grave!

Thither all earthly pomp and boast

Roll, to be swallowed up and lost

In one dark wave.

[10] Shakespeare, Oluja, 4. čin, 1. prizor: ” … Mi smo ista tvar / od koje snovi sazdani su; i to malo / našeg života snom se zaokružuje.” (Prev. A. Šoljan, Zagreb: NZMH, 1979.)

[11] Walther von der Vogelweide srednjovekovni je nemački pesnik (oko 1170. – 1230.), jedan od dvanaestorice bardskih “apostola” (zwollf Schirmherrenden Meistersangers). Prva tri stiha njegove pesme “Die Elegie” (Elegija) glase:

Ower sint verswunden

ist mir min leben getroumet,

daz ich ie wande ez waere.

U: Walther von der Vogelweide, Gedichte: Mittelhochdeutscher Text und Ubertragung, izd. Peter Wapnewski (Frankfurt: Fischer, 1982.), 108. Borges navodi pola na srednjovisokonemačkom, a pola na savremenom nemačkom.

[12] Na popisu u jednoj konkordanciji nema spomena “gvozdenog sna” od devedeset i jednog puta koliko se reč “san” (spavanje) javlja kod Homera. Borges možda misli na Vergilijevu Eneidu u prevodu Johna Drydena: “Dire dreams to thee, and iron sleep, he bears” (5. knjiga, stih 1095); “An iron sleep his stupid eyes oppress’d” (knjiga 12, stih 467).

[13] “Smrt, to je rana noć.”

[14] Robert Frost, “Stopping by the Woods on a Snowy Evening”, 4. strofa, stihovi 13-16.

[15] Među inim dosezima, Leon Dujovne preveo je Sefer J’cira (Knjigu stvaranja) s hebrejskog na španski.

[16] V. “Beowulf” and the Finnesburg Fragment, na suvremeni engleski preveo John R. Clark Hall (London: Allen and Unwin, 1958).

[17] Iz 51. pesme u zbirci W (ViVa) E. E. Cummingsa, objavljenoj 1931. (kada je Cummingsu bilo trideset sedam godina). Borges navodi prva četiri stiha treće strofe.

[18] Farid al-Din Attar (umro oko 1230.) autor je dela Mantiq al-tayr, u engl. prevodu The Conference of the Birds (Sabor ptica), prev. Afkam Darbandi i Dick Davis (Harmondsworth: Penguin, 1984.). Omar Khayyam (ll. vek) autor je Rubaija što ih je 1859. preveo Edward Fitzgerald, čija je verzija kasnije doživela brojna izdanja. Hafiz iz Shiraza (umro 1389. ili 1390.) autor je Divana što ga je s perzijskog na engleski prevela Gertrude Lowthian Bell (London: Octagon Press, 1979.).

[19] Rudyard Kipling, From Sea to Sea (Garden City, N.Y.: Doubleday Page, 1912.),386. Navod potiče iz pesme “Petra” (1845) Deana Burgona, u kojoj odjekuje “Italy: A Farewell” (1828) Samuela Rogersa: “many a temple half as old as Time.”

[20] Shakespeare, 2. sonet (prepev M. Marasa, v. gore).

[21] Kenning (pl. kenningar) višečlana je parafraza koja se rabi umesto jedne imenice. Kenningar su uobičajeni u starogermanskom stihu, posebno u skaldskom pesništvu te u manjoj meri u eddskoj književnosti. Borges o tim sklopovima raspravlja u ogledu “Las kenningar”, u La historia de la eternidad (1936) (v. “Kenningar”, u: Povijest večnosti, prev. Mirjana Polić-Bobić, Zagreb: Zagrebačka naklada, 2000., str. 39-66) i u Literaturas germanicas medievales (Germanske srednjovekovne književnosti; 1951.), knjizi koju je napisao s Mariom Esther Vazquez.

[22] Reč je o prvom od osamnaest stihova Byronove pesme “She Walks in Beauty, Like the Night”, prvotno objavljene u njegovoj zbirci Hebrew Melodies (Hebrejski napevi, 1815.), nizu pesama namenjenih adaptacijama tradicionalnih židovskih napeva što ih je načinio muzičar Isaac Nathan.


Preuzeto iz: Jorge Luis Borges, „To umeće stiha“, naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

Priredila: Lejla Kalamujić
izvor 



20. 5. 2020.

Ernesto Sabato, Bog ne piše romane – Zašto se pišu romani





Pojavljivanje zapadnog romana podudara se s dubokom krizom koja nastaje onda kada se završava srednjovekovna epoha, religiozno doba u kojem su vrednosti jasne i čvrste, da bi se ušlo u profano razdoblje u kojem će sve biti dovedeno u pitanje i gde će teskoba i samoća iz dana u dan sve više postajati atributi otuđenog čoveka.

     Ako treba da potražimo neki mane-više tačan datum, mislim da ga možemo naći u XIII veku, kad apočinje dezintegracija Svetog carstva, i kada i Papstvo, kao i Carstvo, bivaju narušeni u svojoj univerzalnosti. Između te dve sile na zalasku, cinične i moćne, italijanski gradovi počinju novu eru profanog čoveka, i ceo Stari svet počinje da se ruši. Ubrzo će čovek biti spreman za pojavljivanje romana: nema čvrste vere, podsmeh i neverovanje zamenili su religiju, čovek je ponovo pod olujnim nebom metafizike. Tako će se roditi onaj čudan žanr koji će pretresati ljudsko stanje u svetu iz kojeg je Bog odsutan, ili ne postoji, ili je doveden u pitanje.

    Od Servantesa do Kafke to će biti velika tema romana, i zato će biti strogo moderno i evropsko ostvarenje; bio je potreban sticaj tri velika događaja kakvih nije bilo ni pre, niti u bilo kojem drugom delu sveta: hrišćanstvo, nauka i kapitalizam sa svojom industrijskom revolucijom. Don Kihot ne samo da je prvi, nego je i najtipičniji primer romana, pošto se u njemu viteške vrednosti srednjeg veka izvrgavaju podsmehu, otkuda dolazi ne samo osećaj satiričnosti, nego i bolno tragikomično osećanje, beskrajno tužno razdiranje koje njegov autor očigledno oseća i koje, kroz grotesknu masku, prenosi čitaocima. Upravo tu imamo dokaz da je naš roman nešto više od pukog smenjivanja pustolovina: to je tragično svedočanstvo umetnika pred kojim su se srušile sigurne vrednosti jednog svetog društva. A društvo koje ulazi u krizu ideala je kao dete na kraju adolescencije: apsolut se razbio u pramparčad, i duša se našla pred očajanjem ili nihilizmom. Možda baš zato kraj civilizacije jače osećaju mladi, koji nikad ne žele da se pomire sa rušenjem apsoluta, i umetnici, koji jedini među odraslima liče na adolescente. Tako su svedoci rušenja neke civilizacije namučeni adolescenti što lutaju drumovima Zapada, i umetnici koji u svojim delima opisuju haos, istražuju ga i poetski svedoče o njemu. Tako se roman smešta između početka Modernih vremena i njihovog zalaska, koje nastupa sada; ide naporedo sa strujom sve veće profanacije (kako se značajna pokazuje ova reč!) ljudske kulture, naporedo sa jezivim procesom demitologizacije sveta. Između ove dve velike krize forme, razvija se i dostiže vrhunac zapadni roman. Zato je nekorisno i uzaludno proučavati ga ako se ne uzme u obzir strahovit period za koji nam nema druge nego da ga nazovemo “Moderna vremena”. Bez hrišćanstva koje im prethodi ne bi postojala nemirna i problematična savest; bez tehnike koja određuje njihov tip ne bi bilo ni demitologizacije, niti kosmičke nesigurnosti, ni otuđenja, ni urbane usamljenosti.

      Tako Evropa u staru legendu ili običnu epsku pustolovinu ubacuje društveni i metafizički nemir, kako bi proizvela književni žanr koji će ocrtati teritoriju beskrajno fantastičniju od zemalja iz legende: čovekovu svest. I navešće ga da sve više i više tone, kako se era bliži kraju, u onaj mračni i zagonetni univerzum koji je tako povezan sa realnošću snova.

    Jaspers tvrdi da su veliki dramaturzi iz starine u svoja dela izlivali tragičko znanje koje ne samo da je uzbuđivalo gledaoce, nego ih je i preobražavalo. Tako su oni bili vaspitači svog naroda, proroci njihovog etosa. Ali potom se – kaže – to tragičko znanje preobrazilo u estetički fenomen, pa su i publika i pesnik napustili svoju prvobitnu smrtnu ozbiljnost kako bi stvorili beskrvne slike. Moguće je da je veliki nemački mislilac, kada je zapisivao ove reči, u vidu imao izestan tip vizantinske literature koja se pojavila na Zapadu, kao što se pojavljivala i u svakom razdoblju intelektualne istančanosti, jer kako bismo mogli pristati na to da je Kafkino delo metafizički manje ozbiljno od Sofoklovog? Kada se čovek suočio s totalnom krizom svoje rase, najsloženijom i najdubljom s kojom se suočio u istoriji, tragičko znanje ponovo je postalo onako silovito neophodno, i to kroz velike romane našeg doba. Čak i kada se na površini radi o ratovima i revolucijama, u krajnjoj liniji te katastrofe služe tome da se ljudsko stvorenje dovede do granica svog stanja, kroz mučenja i smrt, samoću ili demenciju. Ove krajnosti čovekove bede ili veličine ispoljavaju se samo u velikim kataklizmama, omogućavajući umetnicima koji ih beleže da otkriju poslednje tajne ljudskog stanja.

      Čovek nije samo telo, jer kroz telo jedva da i pripadamo zoološkom carstvu; nije on ni samo duh, koji je pre božanstvo kojem težimo: ono specifično ljudsko, ono što treba spasavati od pomora jeste duša, prostor izmučen i neuhvatljiv, žarište stalne borbe između telesnosti i čistote, između noćnog i svetlosnog. Kroz čist duh, kroz metafiziku i filozofiju, čovek je pokušao da istraži Platonov univerzum, koji pred silama Vremena postaje neranjiv; možda bi i to mogao da učini, ako je verovati Platonu, zbog sećanja koje mu je ostalo na prvobitno bratstvo s Bogovima. Ali njegova istinska otadžbina nije tamo, nego u prelaznoj i zemaljskoj oblasti, dvojnoj i razdiranoj, iz koje potiču aveti romaneskne fikcije. Ljudi pišu fikcije zato što su otelovljeni, zato što su nesavršeni. Bog ne piše romane.

19. 5. 2020.

Dejvid Selindžer, Lovac u žitu ( 11,12,13, 14 )



11

        Iznenada, dok sam išao ka foajeu, ponovo mi je pala na pamet Džejn Galager. Nikako da je izbijem iz glave. Seo sam na neku fotelju izbljuvanog izgleda u foajeu i mislio na nju i Stredletera kako sede u onim prokletim Ed Benkijevim kolima i, mada sam bio poprilično siguran da joj ga stari Stredleter nije strpao - znam ja Džejn kako diše - ipak nisam mogao da je izbijem iz glave. Stvarno sam je znao kako diše. Mislim, pored čekersa, volela je raznorazne sportove i, kad sam je upoznao, čitavo leto smo gotovo svakog jutra zajedno igrali tenis, a skoro svakog popodneva golf. Stvarno sam je intimno upoznao. Ne mislim fizički ili nešto - ali bili smo stalno zajedno. Ne moraš uvek da insistiraš na seksu da bi upoznao neku devojku.

       Kako sam je upoznao - taj njen pinč-doberman navikao se da prelazi kod nas, da bi se olakšao na našem travnjaku, što je moju majku strašno iznerviralo. Nazvala je njenu majku i digla galamu oko toga. Ona ume da digne popriličnu galamu oko takvih stvari. Šta se onda desilo - posle nekoliko dana video sam Džejn kako potrbuške leži pored klupskog bazena, pa sam je pozdravio. Znao sam da živi u kući pored naše, ali nikada pre toga nisam razgovarao s njom ili nešto. Međutim, samo me ledeno odmerila kad sam je tog dana pozdravio. Polomio sam se ubeđujući je da je meni prokleto svejedno gde će njen ker da se olakša. Što se mene tiče, komotno je mogao da to obavlja i u dnevnoj sobi. Sve u svemu, posle toga smo Džejn i ja postali prijatelji i sve. Već istog popodneva igrao sam sa njom golf. Izgubila je osam loptica, sećam se. Osam. Polomio sam se dok sam je naterao da bar otvori oči kad zamahne da udari loptu. Neizmerno sam, ipak, poboljšao njenu igru. Ja dosta dobro igram golf. Kad bih vam rekao sa koliko prolazim, teško da biste mi poverovali. Jednom je čak trebalo da me snimaju za neki kratkometražni film, ali sam se u poslednjem trenutku predomislio. Mislio sam da bi neko ko toliko mrzi filmove kao ja ispao krajnje dvoličan kad bi dopustio da ga strpaju u neki kratkometražni film.

      Čudna devojka, ta Džejn. Ne bih je baš opisao kao striktno lepu. Međutim, stvarno me bacala u nesvest. Imala je neka neverovatno pokretljiva usta. Mislim, kad je govorila i uzbuđivala se zbog nečega, usta su joj kao išla u pedeset pravaca, usne i sve. To me obaralo. I nikada ih, u suštini, nije sasvim zatvarala, ta svoja usta. Uvek su bila malčice otvorena, posebno kad bi zauzela poziciju za udarac u golfu, ili kad bi čitala knjigu. Stalno je čitala, i to veoma dobre knjige. Čitala je masu poezije i sve. Ona je bila jedina, osim moje porodice, kojoj sam ikad pokazao Elijevu rukavicu za bezbol, sa svim onim pesmama ispisanim na njoj. Nikada nije upoznala Elija, jer je to bilo prvo leto koje je provodila u Mejnu - pre toga je išla na Kejp Kod - ali dosta sam joj pričao o njemu. Interesovale su je takve stvari.

      Moja majka je nije preterano volela. Mislim, bila je ubeđena da je Džejn i njena majka ignorišu ili nešto, jer joj se ne javljaju kad se sretnu s njom. Često ih je viđala u mestu, zato što se Džejn često vozila sa svojom majkom u tom njihovom otvorenom 'lasalu'. Nije čak ni smatrala da je Džejn lepa. Ali ja jesam. Jednostavno mi se sviđalo kako izgleda, to je sve.

       Sećam se jednog popodneva. Bio je to jedan jedini put kad smo stara Džejn i ja došli u priliku da se kao smuvamo ili nešto. Bila je subota i napolju je pljuštalo kao ludo, a ja sam bio kod nje, na verandi - imali su tu veliku ograđenu verandu. Igrali smo čekers. Navikao sam bio da je povremeno zadirkujem što ne pomera svoje kraljeve iz zadnjeg reda. Ali nisam je baš preterano zadirkivao. Nikada nisam bio raspoložen da je preterano zadirkujem. U suštini, najviše volim kad možeš do besvesti da zadirkuješ neku devojku ako ti se pruži prilika, ali ima nešto čudno u tome. Ja najmanje volim da zadirkujem devojke koje mi se najviše sviđaju. Ponekad mi se čini da bi one volele da ih čovek zadirkuje - u suštini, znam da bi volele - ali teško je početi ako ih već prilično dugo poznaješ, a nisi ih nikad zadirkivao. Sve u svemu, rekao sam vam kako smo tog popodneva Džejn i ja bili vrlo blizu toga da se smuvamo. Strahovito je pljuštalo i mi smo bili napolju na njenoj verandi kad se najednom pojavio taj alkos za koga je njena majka bila udata i pitao Džejn ima li u kući cigareta. Nisam ga dobro poznavao, ali izgledao je kao da spada u one likove koji nikad ne bi razgovarali s tobom osim ako im nešto treba. Vrlo neprijatan lik.

     Sve u svemu, Džejn nije htela da mu odgovori kad je pitao ima li u kući cigareta. Onda je on ponovio pitanje, ali ona mu ni tada nije odgovorila. Samo je i dalje gledala u tablu. Na kraju je on ušao u kuću. Kad je nestao, pitao sam Džejn šta se, kog đavola, dešava. Tada nije htela čak ni meni da odgovori. Pravila se kao da se koncentriše na sledeći potez u igri ili nešto. A onda je, najednom, na tablu kamila suza. Na jedno od crvenih polja - ljudi moji, i sad je vidim. Samo je utrljala prstom u tablu. Ne znam zašto, ali to me užasno pogodilo. Šta sam onda uradio - prišao sam joj i naterao je da se pomeri na toj klupici za ljuljanje da bih mogao da sednem pored nje - u suštini, bukvalno sam joj seo u krilo. Onda je stvarno počela da plače, i znam samo da sam je ljubio -svuda - njene oči, nos, čelo, obrve i sve, njene uši - čitavo njeno lice osim usta. Nekako me nije pustila do usta. Sve u svemu, nikada nismo bili bliže da se smuvamo kao tada. Posle nekog vremena je ustala, ušla u kuću i obukla onaj njen crveno-beli džemper koji me bacao u nesvest, pa smo otišli u prokleti bioskop. Pitao sam je, usput, da li je Kadehi - tako se onaj alkos zvao - ikad pokušao da je smuva. Bila je još vrlo mlada, ali imala je neviđenu figuru, pa me ništa ne bi iznenadilo od tog skota Kadehija. Ali rekla je da nije. Nikada nisam provalio u čemu je stvar. Kod nekih devojaka bukvalno nikad ne provališ u čemu je stvar.

      Ne bih hteo da pomislite kako je ona bila frigidna ili nešto, samo zato što se nikad nismo povatali ili preterano ludirali jedno s drugim. Ni u kom slučaju. Na primer, stalno smo se držali za ruke. To ne zvuči kao nešto, svestan sam toga, ali fenomenalno je bilo držati se s njom za ruke. Kod većine devojaka, kad se s njima držiš za ruke, njihova ruka kao da utore u tvojoj, ili misle kako treba stalno da mrdaju rukom, kao da se boje da će ti biti dosadno ili nešto. Džejn je bila drukčija.

        Otišli bismo u prokleti bioskop ili negde i odmah bismo se uhvatili za ruke, i ne bismo se puštali sve do kraja filma. A nismo menjali položaj ili pravili od toga ne znam šta. Nikada čak nisi morao da brineš, sa Džejn, da li ti je ruka oznojena ili nije. Znao si samo jedno: da si srećan. I zaista si bio.

      Setio sam se još nečega. Jednom je, u tom bioskopu, Džejn uradila nešto što me stvarno oborilo. Prikazivao se žurnal ili nešto, i najednom sam osetio nečiju ruku na svom potiljku - bila je to njena ruka. Čudno je bilo uraditi tako nešto. Mislim, bila je još tako mlada i sve, a većina devojaka koje vidiš kako stavljaju ruku na nečiji potiljak obično imaju bar dvadeset pet ili trideset godina i obično to rade svojim muževima ili malom detetu - i ja to, recimo, uradim ponekad svojoj mladoj sestri, Febi. Ali ako je devojka još sasvim mlada i sve, a uradi tako nešto, to je toliko lepo da te jednostavno obori.

      Sve u svemu, o tome sam mislio dok sam sedeo u toj fotelji izbljuvanog izgleda u foajeu. Dobra stara Džejn. Svaki put kad bih se u mislima vratio na ono sa njom i Stredleterom u tim prokletim Ed Benkijevim kolima, došlo bi mi da poludim. Znao sam da ga ona nikad ne bi pustila do šesnaesterca, ali to me svejedno izluđivalo. Ne volim čak ni da pričam o tome, ako baš hoćete da znate.

      U foajeu gotovo da nikoga više nije bilo. Nije više bilo čak ni onih plavuša kurvinskog izgleda, i najednom mi je došlo da odem bestraga odatle. Bilo je suviše depresivno. A nisam bio umoran ili nešto. I tako sam se popeo u sobu i obukao kaput. Pogledao sam usput kroz prozor da vidim jesu li oni perverznjaci još u akciji, ali su sva svetla već bila pogažena. Ponovo sam se spustio liftom, uzeo taksi i rekao vozaču da me odveze do 'Ernija'. To je noćni klub u Grinič Vilidžu, u koji je moj brat D.B. često odlazio pre nego što je otišao u Holivud i prodao se. Ponekad je i mene vodio tamo. Erni je veliki debeli crnac koji svira klavir. Neviđen je snob i neće čak ni da razgovara s tobom, osim ako si neka veličina, slavna ličnost ili nešto, ali stvarno ume da svira klavir. Toliko je dobar da je gotovo nepodnošljiv, u suštini. Ne znam tačno šta hoću time da kažem, ali stvarno tako mislim. U svakom slučaju, volim da ga slušam kako svira, ali ponekad ti dođe da mu prevrneš prokleti klavir. Mislim da je to zato što ponekad, dok svira, zvuči baš kao tip koji neće da razgovara s tobom ako nisi neka veličina


12


   Taksi u koji sam ušao bio je prava olupina i vonjao je kao da je neko maločas obavio nuždu u njemu. Večito nalećem na takve izakane taksije, kad god nekud krenem noću. Da bude još gore, sve je bilo stravično tiho i pusto, iako je bila subota veče. Gotovo nikoga nije bilo napolju. Tu i tamo, mogao si da vidiš kako neki čovek i devojka prelaze ulicu, držeći se oko struka i sve, ili grupu likova opakog izgleda u društvu svojih devojaka, kako se svi uglas smeju kao hijene nečemu za šta bi mogao da se kladiš kako uopšte nije smešno. Njujork je grozan kad se neko smeje na ulici kasno u noć. Čuje se miljama naokolo. Od toga se osetiš tako usamljeno, samo te još više izdeprimira. Stalno me vuklo da odem kući i popričam sa Febom. Ali posle nekog vremena u vožnji, taksista i ja smo najzad kao odvojili neki razgovor. Zvao se Horvic. Bio je mnogo bolji lik od prethodnog taksiste. Sve u svemu, pomislio sam da možda on zna nešto o patkama.

"Ej, Horvice", rekoh. "Prolazite li ikada pored one lagune u Central parku? Dole na južnoj strani parka?"

"Pored čega?"

"Lagune. Onog kao jezerceta. Tamo gde su patke. Znate već."

"Aha, pa šta?"

"Eto, znate one patke što plivaju po njemu? U proleće i sve? Znate li možda, kojim slučajem, kuda one odlaze preko zime?"

 "Ko kuda odlazi?"

"Patke. Znate li možda? Mislim, dođe li neko kamionom ili nečim i odnese ih, ili one same odlete - na jug ili negde?"

Stari Horvic se okrenuo i pogledao me. Bio je krajnje nervozan lik. Ali nije bio tako loš, u suštini. "Otkud bih to ja, dođavola, znao?" rekao je. "Otkuda bih ja, dođavola, znao takve gluposti?"

"Dobro, nemojte da se ljutite zbog toga", rekoh. Kao da se naljutio zbog toga.

"Ko se ljuti? Niko se ne ljuti."

Prestao sam da razgovaram s njim, kad se već pokazao tako prokleto osetljiv na te stvari. Ali on je bio taj koji je ponovo pokrenuo sve to. Okrenuo se natrag i rekao: "Ribe nikud ne odlaze. One ostaju tamo gde jesu, ribe. Tamo u prokletom jezeru."

"Ribe - to je drukčije. Riba je drugo. Govorim o patkama, rekoh.

"Šta je tu drukčije? Ništa tu nije drukčije", rekao je Horvic. Što god govorio, zvučalo je kao da se zbog nečeg ljuti. "Teže je ribama, kad je zima, nego patkama, Isuse. Mućni malo glavom."

Ćutao sam malo. Onda sam rekao: "U redu. Šta onda rade te ribe, kad čitavo jezerce postane čvrst ledeni blok, s ljudima koji se klizaju po njemu i sve?"

Stari Horvic se ponovo okrenuo. "Kako to, dođavola, misliš, šta one rade?" dreknuo je na mene. "Ostaju tamo gde su, Isuse."

"Ne mogu one tek tako da ignorišu led. Ne mogu tek tako da ga ignorišu"

"Ko ga ignoriše? Niko ga ne ignoriše!" rekao je Horvic. Tako se prokleto uzbudio, da sam se prepao da će tresnuti taksijem pravo u banderu ili negde. "One žive usred prokletog leda. Takva im je priroda, Isuse. One ostanu zamrznute u istom položaju čitavu zimu."

"Je l'? A šta jedu, onda? Mislim, ako su čvrsto zamrznute, onda ne mogu da plivaju naokolo i traže hranu i ostalo."

"Njihova tela, Isuse - šta je tebi? Njihova tela upijaju hranu i sve, direktno iz proklete morske trave i drugog smeća u tom ledu. Pore su im sve vreme širom otvorene. Takva im je priroda, Isuse. Shvataš li o čemu govorim?" Ponovo se skroz okrenuo da me pogleda.

 "Aha", rekoh. Odustao sam. Plašio sam se da ne slupa prokleti taksi ili nešto. Osim toga, bio je toliko osetljiv da nije bilo nikakvo uživanje razgovarati o bilo čemu s njim. "Jeste li raspoloženi da stanete negde i popijete sa mnom piće?" rekoh.

Međutim, nije mi odgovorio. Pretpostavljam da je još razmišljao. Ipak, ponovo sam ga upitao. Bio je prilično dobar lik. Sasvim zabavan i sve.

"Nemam ja vremena ni za kakvo piće, šefe", rekao je. "Koliko ti uopšte imaš godina? Zašto nisi kod kuće u krevetu?"

"Nisam umoran."

       Kad sam izašao ispred 'Ernija' i platio vožnju, stari Horvic se ponovo vratio na ribu. Videlo se da mu se mota po glavi. "Slušaj", rekao je. "Da si riba, majka priroda bi se pobrinula za tebe, zar ne? Jesam li u pravu? Ne misliš valjda da ribe samo umrukad dođe zima, a?"

"Ne, ali..."

"Prokleto si u pravu da ne umiru", rekao je Horvic i odvezao se kao da ga đavoli gone. Bio je možda najosetljiviji lik koga sam ikad video. Ljutio se na sve što mu kažeš.

        Iako je već bilo tako kasno, kod starog Ernija je bilo prepuno. Većinom mamlazi iz srednjih škola i koledža. Gotovo sve proklete škole na svetu raspuštaju se za božični raspust ranije od škola u koje ja idem. Jedva je bilo mesta za kaput u garderobi, toliko je bilo puno. Unutra je, međutim, bilo prilično tiho, jer je Erni svirao klavir. To je kao trebalo da bude nešto sveto, Isuse, kad on sedne za klavir, jer niko nije toliko dobar. Još neka tri para, osim mene, čekala su na sto, i svi su se gurali i dizali se na prste da vide starog Ernija dok svira. Ispred klavira je imao neko veliko ogledalo i veliki reflektor uperen u njega, tako da svako može da posmatra njegovo lice dok svira. Niste mogli da mu vidite prste - samo njegovu veliku matoru facu. Jaka stvar. Nisam baš siguran kako se zvala pesma koju je svirao kad sam ušao, ali šta god da je bilo, on je to zaista mrcvario. Ubacivao je sve one glupe, razmetljive krivine u visoke note, i masu drugih kerefeka od kojih stvarno može muka da vam pripadne. Trebalo je, međutim, čuti onu gomilu kad je završio. Povratili biste. Pali su u delirijum. Bili su identični moroni kao i oni što se u bioskopu cerekaju kao hijene stvarima koje uopšte nisu smešne. Kunem se, da sam ja pijanista ili glumac ili nešto, i da svi ti glupani misle da sam fenomenalan, zgadilo bi mi se. Ne bih želeo čak ni da mi tapšu. Ljudi uvek tapšu pogrešnim stvarima. Da sam pijanista, svirao bih u prokletom plakaru. Sve u svemu, kad je završio, i svi tapšali kao sumanuti, stari Erni se okrenuo na stolici i poklonio se, onako krajnje dvolično, kao skromno i sve. Kao da je neki neviđeno skroman tip, i pored toga što je fenomenalan pijanista. To je bilo krajnje dvolično - kad je već toliki snob i sve. Na neki čudan način, međutim, bilo mi ga je nekako žao kad je završio. Mislim da on čak više i nije znao da li dobro svira ili ne. Nije sve njegova krivica. Dobrim delom su krivi svi ti glupani što tapšu kao sumanuti - takvi bi svakog upropastili, samo ako im se pruži prilika. Sve u svemu, od toga sam se ponovo osetio bedno i potišteno, pa je prokleto malo falilo da uzmem kaput i vratim se u hotel, ali još je bilo rano, a nisam bio raspoložen da ostanem potpuno sam.

         Na kraju su mi našli neki šugavi sto, prislonjen uza zid i baš iza prokletog stuba, odakle ništa nije moglo da se vidi. Bio je to jedan od onih stočića kod kojih, ako ljudi za susednim stolom ne ustanu da vas propuste - a oni to nikad ne rade, strvine - bukvalno morate da se pentrate do stolice. Naručio sam viski sa sodom, što je moje omiljeno piće, osim ledenih rumkoktela. Kod Ernija si mogao da dobiješ piće čak i ako ti je, recimo, šest godina, toliko je lokal bio mračan i sve, a niko, osim toga, nije mario koliko imaš godina. Mogao si da budeš čak i neki narkoman, niko ne bi mario.

      Bio sam okružen bolidima. Najozbiljnije. Za susednim stočićem, odmah s leve strane, bukvalno na meni, sedeo je neki tip čudnog izgleda s devojkom čudnog izgleda. Bili su otprilike mojih godina, ili možda nešto stariji. Komično je što se videlo kako stravično paze da ne popiju prebrzo onaj minimum pića. Slušao sam neko vreme njihov razgovor, jer nisam imao šta drugo da radim. Pričao joj je o nekom ragbi-meču koji je gledao tog popodneva. Opisao joj je svaku prokletu akciju u čitavoj igri - bez zezanja. Bio je najdosadniji lik koga sam ikad čuo. A lepo se videlo da njegovu devojku čak i ne zanima prokleti meč, ali ona je još čudnije izgledala od njega, pa je valjda morala da sluša. Ružnim devojkama stvarno nije lako. Ponekad mi ih je zaista žao. Ponekad ne mogu čak ni da ih gledam, pogotovo ako su sa nekim mamlazom koji im prepričava čitav prokleti ragbi-meč. S moje desne strane vodio se, međutim, još gori razgovor. Desno od mene sedeo je lik koji je izgledao kao student sa Jela, u sivom flanelskom odelu, s jednim od onih šminkerskih kariranih prsluka. Svi ti skotovi iz ekskluzivnih koledža liče jedni na druge. Moj otac hoće da idem u Jel, ili možda u Prinston, ali kunem se, ni mrtav ne bih išao u neki od tih koledža. Sve u svemu, taj što je izgledao kao student sa Jela bio je sa neviđeno zgodnom devpjkom. Ljudi moji, kako je dobro izgledala. Ali trebalo je čuti razgovor koji su vodili. Kao prvo, oboje su bili malo cvrcnuti. Šta je taj radio - privatavao je ispod stola, a istovremeno joj pričao o nekom liku iz njegovog koledža koji je pojeo čitavu bocu aspirina i gotovo ubio sebe. A devojka je samo ponavljala: "Kako je to grozno... Nemoj, dušo. Molim te, nemoj. Nemoj ovde." Zamislite da privatavate neku ribu i usput joj pričate o liku koji vrši samoubistvo! To me dotaklo.

       Počeo sam zbilja da se osećam kao konjska guzica, sedeći tako sam samcit. Nije bilo ništa drugo da se radi osim da se puši i pije. Šta sam, ipak, uradio - rekao sam kelneru da pita starog Ernija da li je raspoložen da popije sa mnom piće. Rekao sam mu da kaže Erniju da sam D.B.-ov brat. Ali mislim da mu uopšte nije preneo poruku. Ti skotovi nikad nikom ne prenose vaše poruke.

      Iznenada, prišla mi je jedna devojka i rekla: "Gle, pa to je Holden Kolfild!" Zvala se Lilijan Simons. Moj brat D.B. izlazio je neko vreme s njom. Imala je velike sise.

       "Zdravo", rekao sam. Pokušao sam, naravno, da ustanem, ali to je bilo prava umetnost, ustati na takvom mestu. Bila je s nekim pomorskim oficirom koji kao da je progutao motku.

      "Baš divno što te vidim!" rekla je stara Lilijan Simons. Totalni folirant. "Kako je tvoj veliki brat?" To je sve što je u stvari želela da zna. "Nije loše. U Holivudu je." "U Holivudu! Božanstveno! Šta radi?" "Ne znam. Piše", rekoh. Nisam bio raspoložen da razgovaram o tome. Lepo se videlo kako ona misli da je to mnogo jaka stvar, što je on u Holivudu. Skoro svi tako misle. Uglavnom ljudi koji nikad nisu pročitali nijednu njegovu priču. To me stvarno izluđuje.

    "Kako je to uzbudljivo", rekla je stara Lilijan. Onda me predstavila pomorcu. Zvao se kapetan Blop ili tako nešto. Bio je jedan od onih likova koji misle da će da ispadnu pederi ako vam ne polome bar četiri prsta kad se rukuju. Isuse, kako mrzim takve fazone. "Zar si ovde potpuno sam, lutko?" upitala me stara Lilijan. Blokirala je čitav prokleti promet u prolazu između stolova. Lepo se videlo da uživa kad totalno blokira promet. Kelner je čekao da mu se skloni s puta, ali ona ga nije čak ni primetila. Komično je bilo. Videlo se da je kelner ne voli baš mnogo, videlo se da je čak ni taj kapetan ne voli baš mnogo, i pored toga što izlazi s njom. A nija je nisam preterano voleo. Niko je nije voleo. Na izvestan način, morao si nekako da je žališ.

       "Zar nemaš devojku, lutko?" pitala me. Tada sam već stajao, a nije mi čak ni rekla da sednem. Bila je od onih koje bi vas satima pustile da stojite. "Zar nije lep?" rekla je tom svom kapetanu. "Holdene, ti svakog minuta postaješ sve lepši." Onda joj je kapetan rekao da pođu. Rekao joj je da su blokirali čitav prolaz. "Pridruži nam se, Holdene", rekla je Lilijan. "Ponesi svoje piće."

      "Baš sam se spremao da krenem", rekoh. "Trebalo bi da se nađem s nekim." Lepo se videlo da samo pokušava da mi se dodvori. Tako da ja posle pričam D.B.-u o tome.

     "Dobro, ti mali, da ne kažem šta. Nek ti bude. Reci svom velikom bratu da ga mrzim, kad ga vidiš."

     Onda je otišla. Taj njen kapetan i ja rekli smo jedan drugom da nam je drago što smo se upoznali. To me uvek obara. Večito govorim: "Drago mi je što smo se upoznali" nekome za koga miuopšte nije drago što sam ga upoznao. Ali moraš da govoriš takve stvari ako hoćeš da ostaneš živ.

      Pošto sam joj rekao kako treba da se nađem s nekim, nije mi preostalo ništa drugo nego da odem. Nisam čak mogao da ostanem ni toliko da čujem starog Ernija kako svira nešto bar donekle pristojno. Ali ni u kom slučaju ne bih seo za sto sa starom Lilijan Simons i njenim kapetanom, da umrem od dosade. I tako sam otišao. Iznerviralo me, ipak, kad sam uzimao kaput. Ljudi vam uvek sve pokvare.


13

        Vratio sam se peške skroz do hotela. Četrdeset i jedan prekrasni blok. Nisam to uradio zato što mi se šetalo ili nešto. Više zbog toga što mi se nije opet ulazilo u neki taksi i izlazilo iz njega. Dojadi vam ponekad da se vozite taksijem, isto kao što vam dojadi da se vozite liftom. Najednom, dođe vam da hodate, ma koliko to bilo daleko ili visoko. Kad sam bio dete, često sam se peo stepenicama sve do našeg stana. Dvanaest spratova.

      Ne biste čak ni znali da je uopšte padao sneg. Na trotoarima ga gotovo nije ni bilo. Ali bilo je užasno hladno, pa sam izvadio iz džepa onu crvenu lovačku kapu i stavio je na glavu - bilo mi je potpuno svejedno kako izgledam. Čak sam spustio i klapne za uši. Poželeo sam da saznam ko mi je u Pensiju zdipio rukavice, jer su mi se ruke smrzavale. Nije da bih bogzna šta uradio u vezi s tim, čak i da sam saznao. Ja sam inače velika kukavica. Trudim se da to ne pokazujem, ali takav sam. Na primer, da sam otkrio ko mi je u Pensiju ukrao rukavice, verovatno bih otišao do sobe tog lopova i rekao mu: "Dobro, kako bi bilo da mi daš rukavice?" Onda bi lopov koji ih je ukrao verovatno rekao, krajnje nevinim glasom: "Kakve rukavice?" Šta bih verovatno uradio posle toga - otvorio bih njegov plakar i pronašao ih negde. Sakrivene, recimo, u njegovim prokletim kaljačama ili negde. Izvukao bih rukavice, pokazao ih i rekao mu: "Znači, ove proklete rukavice su tvoje?" Onda bi me lopov verovatno pogledao onim krajnje dvoličnim, nevinim pogledom i rekao: "Nikad u životu nisam video te rukavice. Ako su tvoje, uzmi ih. Meni te stvari ne trebaju." Onda bih ja verovatno samo stajao tu, jedno pet minuta. Držao bih proklete rukavice i sve, ali osećao bih kako bi trebalo da mlatnem tipa po njušci ili nešto - da mu polomim prokletu vilicu. Međutim, ne bih imao hrabrosti za to. Samo bih stajao tu, pokušavajući da izgledam opasno. Šta bih možda uradio - možda bih rekao nešto vrlo oštro i arogantno, da ga iznerviram - umesto da ga mlatnem po njušci. Sve u svemu, ako bih mu i rekao nešto vrlo oštro i arogantno, on bi verovatno ustao, prišao mi i rekao: "Slušaj, Kolfilde. Tvrdiš li možda da sam lopov?" Aonda, umesto da mu kažem: "Nego šta si, skote lopovski!" sve što bih verovatno rekao bilo bi: "Znam samo da su moje rukavice bile u tvojim prokletim kaljačama." Njemu bi onda bilo apsolutno jasno da neću da ga mlatnem i verovatno bi rekao: "Slušaj. Da raščistimo nešto. Tvrdiš li možda da sam lopov?" Onda bih ja verovatno rekao: "Niko ni za koga ne tvrdi da je lopov. Znam samo da su moje rukavice bile u tvojim prokletim kaljačama." I tako bi moglo satima. Na kraju bih otišao iz njegove sobe, ni ne pokušavši da ga mlatnem. Verovatno bih sišao u klozet, krišom pušio cigaretu i pravio se surov pred ogledalom. Sve u svemu, to je ono o čemu sam razmišljao čitavim putem natrag do hotela. Uopšte nije zabavno biti kukavica. Možda ja i nisam totalna kukavica. Ne znam. Mislim da sam možda samo delimično kukavica, a delimično tip koga baš briga kad izgubi rukavice. Jedan od mojih problema je što se nikad preterano ne uzbuđujem kad izgubim nešto izluđivao sam majku kao dete. Neki likovi provode čitave dane tražeći nešto što su izgubili, a ja kao da nikad nisam imao nešto za čim bih preterano žalio ako bi se to izgubilo. Možda sam zato delimično kukavica. Ali to i nije neko opravdanje. Najozbiljnije. Pre svega, uopšte ne bi trebalo biti kukavica. Ako treba da mlatneš nekoga po njušci, i ako si kao raspoložen za to, treba to i uraditi. Međutim, ja jednostavno nisam stvoren za to. Radije bih gurnuo tipa kroz prozor ili mu odrubio glavu sekirom nego da ga mlatnem po njušci. Mrzim tuču pesnicama. Ne smeta mi preterano ako dobijam udarce - iako ne ludujem baš za tim, naravno - ali ono što me najviše plaši u takvoj tuči je lice drugog tipa. Ne mogu da podnesem da gledam njegovo lice, u tome je moj problem. Ne bi bilo tako strašno kad bismo obojica imali neki povez preko očiju ili nešto. Čudna vrsta kukavičluka, kad čovek malo bolje razmisli, ali jeste kukavičluk. Ne zavaravam sebe.

     Što sam više razmišljao o tim rukavicama i svom kukavičluku, postajao sam sve depresivniji, pa sam rešio, dok sam tako hodao i sve, da svratim negde na piće. Popio sam samo tri pića kod Ernija, a nisam čak ni ispio poslednje. Ako nešto stvarno imam, to je neviđen kapacitet. Mogu da pijem čitavu noć a da se uopšte ne vidi na meni, samo ako sam raspoložen za to. Jednom smo, u Hutonu, taj učenik Rejmond Goldfarb i ja kupili flašu viskija i popili ga jedne subote uveče u kapeli, gde niko nije mogao da nas vidi. On se usvinjio, ali na meni jedva da se videlo. Postao sam samo krajnje opušten i nonšalantan. Povratio sam pre odlaska u krevet, ali nisam u suštini morao naterao sam sebe.

      Sve u svemu, pre nego što sam stigao do hotela, krenuo sam da uđem u neku rupu od bara, ali su iz njega su izašla dva mrtva pijana tipa koji su hteli da saznaju gde je ulaz u podzemnu. Jedan od njih, neki kubanski lik, neprestano mi je dahtao svoj odvratni zadah u lice dok sam mu objašnjavao kuda treba da ide. Na kraju nisam čak ni ušao u prokleti bar. Samo sam se vratio u hotel.

     Foaje je bio potpuno prazan. Bazdio je na pedeset miliona ugašenih tompusa i sve. Nije mi se spavalo ili nešto, ali nekako sam se mizerno osećao. Gotovo sam poželeo da me nema.

     A onda sam se, iz čista mira, uvalio u čitavu tu gužvu.

     Samo što sam ušao u lift, liftboj mi je rekao: "Je l' te zanima neki provod, šefe? Ili si možda krenuo na spavanje?"

     "Kako to mislite?" rekoh. Nisam znao na šta misli. "Je l' te zanima da opališ nešto noćas?"

      "Ko? Ja?" rekoh. Što je bio vrlo glup odgovor, ali ko se ne bi zbunio
kad mu neko iz čista mira postavi takvo pitanje.

   "Koliko ti je godina, šefe?" rekao je tip.

     "Zašto?" rekoh. "Dvadeset dve."

      "A-ha. I, šta kažeš na to? Je l' te zanima? Pet kinti metak. Petnaest kinti ćelu noć." Pogledao je na sat. "Do podne. Pet kinti metak, petnaest do podne."

       "Važi", rekoh. To je bilo protiv mojih principa i sve, ali toliko sam bio potišten da nisam čak ni mislio. U tome je sva nevolja. Kad je čovek toliko potišten, nije čak u stanju ni da misli.

       "Važi  šta? Metak ili do podne? Moram da znam."

      "Samo metak."

        "Može. U kojoj si sobi?"

        Pogledao sam onu crvenu stvar sa brojem na njoj, na mom ključu. "Dvanaest-dvadeset dva", rekoh. Već sam se nekako pokajao što sam se upustio u čitavu akciju, ali bilo je prekasno.

        "Dobro. Poslaću ti malu za desetak minuta." Otvorio je vrata pa sam izašao.

          "Ej, da li je bar zgodna?" upitah. "Neću neku olupinu."

       "Ma koja olupina. Nema da brineš, šefe."

         "Kome ću da platim?"


         "Njoj", rekao je. "Idemo, šefe." Zatvorio je vrata, bukvalno meni u lice. Otišao sam u sobu i pokvasio kosu, ali teško je u suštini očešljati tako kratku kosu. Onda sam proverio da li mi dah bazdi od tolikih cigareta i viskija sa sodom koje sam popio kod Ernija. Dovoljno je da staviš dlan ispod usta, tako da se dah odbija ka nozdrvama. Činilo se da ne bazdi mnogo, ali svejedno sam oprao zube. Onda sam ponovo promenio košulju. Znao sam da ne moram toliko da se lickam ili nešto za neku prostitutku, ali tako sam kao imao čime da se bavim. Bio sam pomalo nervozan. Počeo sam prilično da se ložim i sve, ali svejedno sam bio nervozan. Ja sam nevin, ako baš hoćete da znate. Ozbiljno. Bilo je nekoliko prilika da izgubim nevinost i sve, ali nikada još nisam stigao dotle. Uvek se nešto desi. Na primer, ako si kod devojke u kući, njeni se uvek vrate u pogrešno vreme - ili se bojiš da ne naiđu. Ili, ako si na zadnjem sedištu nečijeg auta, napred uvek sedi neko - nečija devojka, mislim - koja večito hoće da zna šta se dešava u svakom delu prokletog auta. Mislim na neku devojku koja se stalno okreće da vidi šta se, kog đavola, dešava pozadi. Sve u svemu, uvek se nešto desi. Ipak, nekoliko puta sam bio prilično blizu da to izvedem. Posebno jednom prilikom, sećam se. Nešto je, međutim, pošlo naopako - više se čak i ne sećam šta. Problem je, kad god si blizu da to izvedeš s nekom devojkom - koja nije prostitutka ili nešto, mislim - što ti ona neprestano govori da prestaneš. Glavni problem kod mene je što ja i prestanem. Mnogi ih ignorišu. Ali to je jače od mene. Nikad ne znaš da li one stvarno žele da prestaneš, ili su samo premrle od straha, ili ti govore da prestaneš samo da bi, ako produžiš to kraja, ti bio kriv, a ne one. Kako god okreneš, ja uvek prestanem. Stvar je u tome što mi ih bude žao. Mislim, kad se neko vreme ljubakaš s njima, stvarno možeš da vidiš kako gube glavu. Kad se devojka stvarno napali, onda ostane potpuno bez mozga. Ne znam. Kažu mi da prestanem i ja prestanem. Uvek zažalim zbog toga, kad ih otpratim kući, ali svejedno to i dalje radim.

        Sve u svemu, dok sam ponovo oblačio čistu košulju, nešto sam kao smislio da je to, u neku ruku, moja velika šansa. Ako je ona kao prostitutka i sve, smislio sam da bih mogao malo da se izvežbam na njoj, za slučaj da se ikad oženim ili nešto. Brinem ponekad zbog takvih stvari. Čitao sam jednom neku knjigu u Hutonu, u kojoj je opisan neki krajnje rafiniran i uglađen bonvivan. Zvao se mesje Blanšar, i sad se sećam. Knjiga je bila bezvezna, ali taj Blanšar uopšte nije bio loš. Imao je veliki zamak na rivijeri, u Evropi, i sve svoje slobodno vreme mlatio je žene štapom. Bio je pravi razvratnik i sve, ali žene su bukvalno ludele za njim. Rekao je, najednom mestu, da je žensko telo kao violina, i da je potreban fenomenalan muzičar da bi na njemu svirao kako valja. Krajnje banalna knjiga - svestan sam toga - ali svejedno mi ne izlazi iz glave to sa violinom. U neku ruku, zato sam kao hteo da se malo izvežbam, za slučaj da se ikad oženim. Kolfild i njegova čudesna violina, ljudi moji. Banalno je, znam, ali nije previše banalno. Ne bi mi smetalo da budem neki maher u tim stvarima. Kad se privatavam s nekom devojkom, ako baš hoćete da znate, dobar deo vremena se stravično mučim samo da pronađemono što tražim, ako znate na šta mislim. Uzmimo, recimo, tu devojku s kojom sam zamalo imao seksualni odnos, o čemu sam vam pričao. Trebalo mije oko sat vremena samo da joj skinem prokleti
brushalter. Kad sam joj ga najzad skinuo, bila je već spremna da me pljune.

    Na kraju, samo sam hodao po sobi i čekao da se ta prostitutka pojavi. I dalje sam se nadao da će biti zgodna. Ali nije mi bilo toliko važno. Samo sam hteo da to nekako okončam. Najzad, neko je zakucao na vrata i, kad sam pošao da ih otvorim, kofer mi se našao nasred puta pa sam pao preko njega i zamalo skršio koleno. Uvek izaberem najpogodniji trenutak da padnem preko kofera ili nečega.
      Kad sam otvorio vrata, ugledao sam tu devojku. Bila je u nekom kratkom kaputiću, bez šešira. Nešto kao plavuša, ali videlo se da farba kosu. Ipak, uopšte nije bila olupina. "Kako ste", rekoh. Maksimalno učtivo, ljudi moji.

      "Ti si taj što mi je Moris rekao?" upitala me. Nije baš delovala ljubazno ili nešto.

      "Onaj momak iz lifta?"

       "Aha", rekla je.

         "Da, ja sam. Izvoli, što ne uđeš?" rekoh. Postajao sam sve nonšalantniji. Bez zezanja.

       Ušla je, odmah skinula kaput i kao bacila ga na krevet. Na sebi je imala neku zelenu haljinu. Onda je nekako bočno sela na stolicu pored pisaćeg stola i počela da klati nogom gore-dole. Prekrstila je noge i samo klatila nogom gore-dole. Bila je veoma nervozna, za prostitutku. Najozbiljnije. Valjda zbog toga što je bila užasno mlada. Bila je negde mojih godina. Seo sam u tu veliku fotelju pored nje i ponudio joj cigaretu. "Ne pušim", rekla je. Imala je neki tanušni dečji glasić. Jedva se čuo. Osim toga, uopšte nije govorila hvala kad biste je ponudili nečim. Jednostavno nije znala takve stvari.

        "Dozvoli da ti se predstavim. Ja sam Džim Stil", rekoh.

       "Imaš li neki sat?" rekla je. Naravno, uopšte je nije interesovalo kako se kog đavola zovem. "Ej, koliko je tebi uopšte godina?"

      "Meni? Dvadeset dve."

     "Malo sutra."

       Smešno je bilo reći tako nešto. Baš kao da govori neko dete. Očekivali biste da neka prostitutka kaže: "Đavola imaš", ili: "Ne kenjaj" umesto: "Malo sutra".

       "Koliko je tebi godina?" upitao sam je.

       "Dovoljno da znam bolje od tebe", rekla je. Bila je neviđeno duhovita. "Imaš li neki sat?" ponovo me pitala, a onda ustala i svukla haljinu preko glave.

      Baš sam se čudno osećao kad je to uradila. Mislim, tako naglo je to uradila, a onda je sela. Znam da bi trebalo da se napališ kad neko ustane i svuče haljinu preko glave, ali ja nisam. Sve sam drugo bio osim na-paljen. Pre sam bio potišten nego što sam bio napaljen.

      "Imaš li neki sat, ej!"

       "Ne. Ne, nemam." Ljudi moji, kako sam se čudno osećao. "Kako se zoveš?" upitao sam je. Bila je samo u nekom roze kombineu. Baš je bilo neprijatno. Najozbiljnije.

       "Sani", rekla je. "Hoćemo li, ej?"

       "Zar nisi raspoložena da malo popričamo?" upitao sam je. Detinjasto je bilo reći tako nešto, ali baš sam se čudno osećao. "Jesi li u velikoj žurbi?"

       Pogledala me kao da sam neki luđak. "Šta bi kog đavola pričao?" rekla je.

       "Ne znam. Ništa posebno. Samo sam mislio da si možda raspoložena da malo popričamo."

       Opet je sela na stolicu pored pisaćeg stola. Ali nije joj bilo po volji, videlo se. Ponovo je počela da klati nogom - ljudi moji, nervozne li devojke.

      "Jesi li sad za cigaretu?" rekoh. Zaboravio sam da ne puši.

       "Ne pušim. Slušaj, ako je tebi do priče, tipričaj. Imam još puno posla."

       Nisam mogao da smislim ništa o čemu bih pričao. Hteo sam da je pitam
kako je postala prostitutka i sve, ali nisam se usudio. Ionako mi najverovatnije ne bi rekla.

       "Ti nisi iz Njujorka, zar ne?" najzad sam rekao. To je sve što sam uspeo da smislim.

        "Iz Holivuda", rekla je. Onda je ustala i prešla do kreveta na kome je ostavila haljinu.

       "Imaš li neki ofinger? Neću da mi se haljina izgužva. Tek sam je obukla."

        "Naravno", odmah sam rekao. Bilo mi je jako drago što mogu da ustanem i uradim nešto. Poneo sam haljinu do plakara i okačio je. Čudno je bilo. Rastužilo me nekako dok sam je kačio. Zamišljao sam je kako odlazi u radnju i kupuje tu haljinu, a niko u radnji ne zna da je ona prostitutka i sve. Prodavač je verovatno mislio da je ona neka obična devojka. To me gadno rastužilo - ne znam baš tačno zašto.

       Ponovo sam seo i pokušao da nastavim razgovor. Nije baš bila pričljiva. "Radiš li svake noći?" upitao sam je - zvučalo je nekako odvratno kad sam to rekao.

       "Aha." Špartala je po čitavoj sobi. Uzela je jelovnik sa stola i čitala ga.

       "Šta radiš danju?"

       Samo je kao slegla ramenima. Bila je prilično mršava. "Spavam. Idem na filmove."

        Spustila je jelovnik i pogledala me. "Hoćemo li, ej? Nemam čitavu..."

        "Slušaj", rekoh. "Nisam baš nešto u formi noćas. Imao sam tešku noć, kunem se. Platiću ti i sve, ali nemoj mnogo da mi zameriš ako to ne uradimo. Nećeš da mi zameriš?" Problem je bio što mi se to uopšte nije radilo. Bio sam previše deprimiran da bih bio napaljen, ako baš hoćete da znate. Ona me deprimirala. Njena zelena haljina okačena u plakaru i sve. Osim toga, ne verujem da bih to ikada mogao da radim s nekom devojkom koja po ceo dan sedi u glupom bioskopu. Najozbiljnije.

        Prišla mi je, s nekim čudnim izrazom na licu, kao da mi ne veruje. "U
čemu je problem?" rekla je.

     "Ni u čemu." Ljudi moji, stvarno sam postajao nervozan. "Problem je u tome što sam nedavno operisan."

      "Jel'?A gde to?"

       "Na mom - kako se ono zvaše - klavikordu."

         "Je l'? Gde mu to dođe?"

         "Klavikord?" rekoh. "U suštini, ovaj, to je negde u kičmenom stubu. Mislim, to je sasvim negde dole u kičmenom stubu."

       "Je l'?" rekla je. "Baš nezgodno." Onda mi je najednom sela u krilo "Sladak si."

        Toliko me nervirala da sam samo nastavio da je lažem. "Još se oporavljam", rekoh.

         "Izgledaš kao lik sa filma. Znaš. Onaj neki. Znaš na koga mislim. Kako se ono zvaše?"

         "Ne znam", rekoh. Nikako da mi se skloni sa prokletog krila.

         "Ma znaš. Igrao je u onom filmu s Melvin Daglasom? Onaj što je bio mladi brat Melvin Daglasa? Što je ispao iz onog čamca? Znaš na koga mislim."

       "Ne, ne znam. Izbegavam bioskop."

        Onda je počela da izvodi nešto. Onako sirovo i sve.

         "Da li bi htela da prestaneš s tim?" rekoh. "Nisam raspoložen, rekao sam ti. Nedavno sam operisan."

         Nije ustala s mog krila ili nešto, ali mi je uputila neki potresno kvaran pogled. "Slušaj", rekla je. "Spavala sam kad me onaj ludi Moris probudio. Ako misliš da sam..." n

     Rekao sam da ću ti platiti što si došla i sve. Bez zezanja. Imam para . Samo, problem je što se tek oporavljam posle vrlo ozbiljne..."

       "Zbog kog si onda đavola rekao onom ludom Morisu da ti treba devojka?Ako si već imao neku operaciju na tom tvom - kako se zvaše. A?"

        "Mislio sam da ću mnogo bolje da se osećam. Malo sam se prebacio. Bez zezanja. Stvarno mi je žao.  Ako ustaneš na sekund, uzeću novčanik. Ozbiljno."

        Bila je užasno ljuta, ali ustala mi je s prokletog krila, tako da sam mogao da odem i uzmem novčanik sa komode. Izvadio sam novčanicu od pet dolara i dao joj. "Mnogo ti hvala", rekoh. "Stvarno sam ti zahvalan."

       "Ovo je pet. To košta deset."

        Počela je da zeza, očigledno. Bojao sam se da će tako nešto da se desi najozbiljnije.

        "Moris je rekao pet. Rekao je petnaest do podne i samo pet za jednom."

          "Deset za jednom."

            "Rekao je pet. Žao mi je - ozbiljno - ali to je sve što ću da platim."

           Samo je slegla ramenima, kao i ono ranije, a onda veoma hladno rekla: "Mogu li da dobijem moju haljinu? Ili je to možda problem?" Prilično nezgodna mala. Čak i sa tim tanušnim glasićem mogla je pomalo da te isprepada. Da je bila neka debela stara prostitutka, s masom šminke na licu i sve, ne bi bila ni upola tako nezgodna.

         Otišao sam do plakara i izvadio joj haljinu. Navukla je i sve, a onda uzela svoj kaputić s kreveta. "Zbogom, štakore", rekla je.

        "Zbogom", rekoh. Nisam joj zahvalio ili nešto. Drago mi je što nisam.

14


        Kad je stara Sani otišla, sedeo sam neko vreme u fotelji i popušio dvetri cigarete. Napolju je svitalo. Ljudi moji, kako sam se jadno osećao. Pojma nemate koliko sam bio potišten. Šta sam onda uradio - počeo sam da pričam, onako naglas, sa Elijem. Radim to ponekad, kad se osećam tako ubijeno. Stalno mu govorim da ode kući i uzme bicikl i sačeka me pred kućom Bobija Folona. Bobi Folon je živeo nedaleko od nas u Mejnu - još odavno, mislim. Sve u svemu, evo šta je bilo. Jednom smo Bobi i ja rešili da odemo biciklima do jezera Sedibego. Trebalo je da nosimo užinu i vazdušne puške bili smo još klinci i sve, pa smo mislili da ćemo upucati nešto tim puškama. I tako, Eli nas je čuo kad smo pričali o tome i hteo je da pođe s nama, a ja mu nisam dozvolio. Rekao sam mu da je još dete. Zato mu sada, ponekad, kad sam tako potišten, stalno ponavljam: "Dobro. Idi kući, uzmi bicikl i čekaj me pred Bobijevom kućom. Požuri samo." Nije da sam izbegavao da ga vodim kad idem negde. Vodio sam ga. Ali baš tog dana nisam. Nije se naljutio - nikad se nije ni zbog čega ljutio - ali svejedno mislim na to kad se osećam tako ubijeno.

         Na kraju sam se ipak svukao i legao u krevet. Došlo mi je da se pomolim ili nešto kad sam se našao u krevetu, ali nisam mogao. Ne mogu baš uvek da se molim kad mi dođe. Pre svega, ja sam kao neki ateista. Sviđa mi se Isus i sve to, ali nije mi osobito stalo do mase drugih stvari u Bibliji.

         Uzmimo, na primer, apostole. Užasno me nerviraju, ako baš hoćete da znate. Mogli su da prođu posle Isusove smrti i svega, ali dok je On bio živ, bili su mu od koristi koliko i rupa u glavi. Ostavljali su ga svaki čas na cedilu. Skoro svakog u Bibliji više volim od apostola. U suštini, pored Isusa, najviše volim onog luđaka što je živeo po grobovima i stalno se sekao kamenjem. Volim ga stoput više od apostola, tog sirotog skota. Raspravljao sam više puta o tome kad sam bio u Hutonu, s jednim učenikom čija je soba bila u istom hodniku. Artur Čajlds, tako se zvao. On je bio kveker i sve. Nije se odvajao od Biblije. Bio je dobar dečko, voleo sam ga, ali nikad nisam mogao da se složim s njim oko mase toga u Bibliji, pogotovo oko apostola. Stalno mi je govorio da ako ne volim apostole, ne volim ni Isusa. Govorio je da apostole treba voleti zato što ih je Isus odabrao. Govorio sam mu da znam da ih je On odabrao, ali da ih je birao nasumce. Govorio sam mu da On nije imao vremena da ide naokolo i analizira sve živo, i da uopšte ne osuđujem Isusa zbog toga. Nije On kriv što nije imao vremena. Sećam se da sam pitao starog Čajldsa misli li on da je Juda, onaj što je izdao Isusa i sve, dospeo u pakao kad je izvršio samoubistvo. Čajlds je rekao da se to podrazumeva. E baš u tome se nisam složio s njim. Rekao sam kako bih se kladio u hiljadu dolara da Isus nikada nije poslao starog Judu u pakao. I sad bih se kladio, da imam hiljadu dolara. Mislim da bi ga bilo koji apostol poslao u pakao - i to pod hitno - ali kladio bih se u sve na svetu da Isus to nije učinio. Stari Čajlds je rekao da je glavni moj problem što ne idem u crkvu ili nešto. U neku ruku, bio je u pravu. I ne idem. Pre svega, moji nisu iste vere i sva su deca u našoj porodici ateisti. Ni sveštenike ne podnosim, ako baš hoćete da znate. Svi su oni, u svakoj školi koju sam pohađao, deklamovali svoje propovedi nekim lažnim svetačkim glasom. Ljudi moji, kako mrzim takve stvari. Nije mi jasno zbog kog đavola ne mogu da govore normalnim glasom. Uvek tako dvolično zvuče, čim otvore usta.

        Sve u svemu, ležao sam na krevetu, nesposoban da se ljudski pomolim. Kad god bih počeo, video bih staru Sani kako mi kaže da sam štakor. Na kraju sam seo u krevetu i popušio još jednu cigaretu. Bila je odvratna. Mora da sam popušio bar dve pakle otkako sam napustio Pensi.

       Iznenada, dok sam tako sedeo i pušio, neko je zakucao na vrata. Ponadao sam se da ne kucaju na moja vrata, mada sam prokleto dobro znao da kucaju baš na njih. Ne znam kako sam to znao, ali znao sam. Znao sam i koje. Ja sam vidovit.

      "Ko je?" rekoh. Bio sam prilično uplašen. Prava sam kukavica kad se radi o takvim stvarima.

       Ali samo su ponovo kucali. Glasnije.

       Na kraju sam ustao sa kreveta, onako samo u pidžami, i otvorio vrata. Nisam čak ni morao da palim svetlo u sobi, jer je već bio dan. Pred vratima je stajala stara Sani, a pored nje Moris, onaj makro iz lifta.

        "Šta je bilo? Šta hoćete?" rekao sam. Ljudi moji, glas mi je drhtao kao sumanut.

      "Ništa naročito", rekao je stari Moriš. "Samo pet dolara." On je pričao za oboje. Sani je samo stajala, otvorenih usta i sve.

       "Već sam joj platio. Dao sam joj tih pet dolara. Pitajte je", rekoh. Ljudi moji, kako mi je drhtao glas.

      "Deset dolara, šefe. Rekao sam ti. Deset za metak, petnaest do podne. Rekao sam ti."
      "Niste mi tako rekli. Rekli ste pet dolara metak. Rekli ste petnaest do podne, to je tačno, ali lepo sam čuo kad ste..."

     "Otvaraj, šefe."

       "Zbog čega?" rekoh. Ljudi moji, kako mi je lupalo srce, malo je falilo da me svojim kucanjem izbaci iz sobe. Poželeo sam da sam bar obučen. Užasno je biti samo u pidžami kad se dešava tako nešto.

       "Ajmo, šefe", rekao je stari Moris. Onda me grubo munuo svojom odvratnom rukom. Malo je falilo da tresnem na dupe - bio je baš krupna strvina. U sledećem trenutku, Sani i on bili su u sobi. Ponašali su se kao da je čitavo prokleto mesto njihovo. Sani je sela na ivicu prozora. Stari Moriš se uvalio u veliku fotelju i raskopčao okovratnik i sve - nosio je onu uniformu liftboja. Ljudi moji, kako sam se unervozio.

        "Ajmo, šefe, lovu na sunce. Čeka me posao."

      "Sto put sam vam rekao, ništa vam na dugujem. Već sam joj dao pet... "

         "Ne jedi govna. Lovu na sunce."

         "Zašto bih joj dao još pet dolara?" rekoh. Glas mi se kršio po čitavoj sobi. "Samo hoćete da me izradite."

        Stari Moriš je raskopčao čitavu uniformu. Ispod nje je imao samo neki lažni okovratnik od košulje, bez košulje ili nečega. Imao je veliki debeli dlakavi trbuh. "Niko neće nikog da izradi", rekao je. "Lovu na sunce, šefe."

       "Ne dam."

        Kad sam to rekao, digao se sa fotelje i krenuo prema meni. Izgledao je kao da je strahovito umoran ili da mu je sve strahovito dosadilo. Ljudi moji, kako sam se prepao. Sećam se da sam kao skrstio ruke ili nešto. Sve to i ne bi bilo toliko loše, mislim, da nisam bio samo u toj prokletoj pidžami.

        "Lovu na sunce, šefe." Nacrtao se ispred mene. To je bilo sve što je
umeo da kaže. 'Lovu na sunce, šefe.' Pravi pravcati moron.

         "Ne dam."

      "Šefe, isforsiraćeš me da te malo ojadim. Ne volim da radim takve stvari, ali čim mi se da ću morati", rekao je. "Dužan si nam petaka."

       "Nisam vam dužan petaka", rekoh. "Samo me pipnite, vikaću iz sve snage. Probudiću sve živo u hotelu. Pandure i sve." Glas mi je drhtao kao sumanut.

       "Samo napred. Deri se dok ti glava ne otpadne", rekao je stari Moris. "Šta je, hoćeš da ti roditelji saznaju da si spavao sa kurvom? Tako fini klinac kao ti?" Bio je prilično lukav, na svoj ljigavi način. Ozbiljno.

       "Ostavite me na miru. Da ste mi rekli deset, druga stvar. Ali lepo sam čuo kad ste..."

         "Hoćeš li da iskopaš tu kintu već jednom?" Priterao me do samih vrata. Gotovo je stajao na meni, njegov odvratni matori dlakavi trbuh i sve.

        "Ostavite me na miru. Nosite se bestraga iz moje sobe", rekoh. Ruke su mi i dalje bile skrštene. Ljudi moji, kakav sam bio mamlaz.

       Onda je Sani prvi put progovorila. "Ej, Morise. Da mu uzmem novčanik, a? Eno ga na onom - kako se zvaše."

       "Aha, uzmi ga."

        "Ne diraj moj novčanik!"

       "Već sam ga uzela", rekla je Sani. Mahnula je s pet dolara u mom pravcu. "Vidiš? Uzimam samo onih pet što si dužan. Nisam ja lopov."

       Iznenada, zaplakao sam. Sve bih dao da nisam, ali plakao sam. "Ne, niste vi lopovi", rekoh. "Samo kradete mojih pet..."

       "Jezik za zube", reče stari Moris i munu me.

        "Pusti ga, ej", reče Sani. "Ajmo, ej. Uzeli smo kintu što nam duguje. Idemo. Ajmo, ej."

       "Idem", rekao je stari Moris. Ali nije.

       "Ozbiljno, ej, Morise. Pusti ga, ej."

          "A ko ga dira?" rekao je, bajagi nedužno. A onda, šta je uradio - gadno me čvrknuo prstom po pidžami. Neću da kažem gde me čvrknuo, ali gadno je zabolelo. Rekao sam mu da je odvratni moronski degenerik. "Šta to?" kazao je. Stavio je ruku iza uva, kao da je gluv. "Šta to? Šta sam ja?"

         I dalje sam kao plakao, šta li. Toliko sam bio besan i iznerviran i sve. "Degenerik odvratni, eto šta si", rekao sam. "Ti si debilni lopovski degenerik i za koju godinu bićeš jedan od onih bednika što saleću ljude po ulici da im udele za kafu. Bićeš sav kaljav i umazan slinama i..."

        Onda me mlatnuo. Nisam čak ni pokušao da se uklonim ili sagnem. Samo sam osetio taj strahoviti udarac pesnicom u stomak.

        Ipak, nisam bio nokautiran ili nešto, jer pamtim kako sam gledao s poda i video kako oboje izlaze i zatvaraju vrata. Prilično sam dugo ostao na podu, kao onda sa Stredleterom. Samo što sam ovog puta mislio da umirem. Bilo je kao da se davim ili nešto. Stvar je bila u tome što nisam mogao da dišem. Kad sam najzad ustao, odvukao sam se sav zgrčen do kupatila, držeći se za stomak i sve.

       Ali ja sam lud. Najozbiljnije. Negde na pola puta do kupatila počeo sam da izigravam kako imam metak u stomaku. Stari Moris me upucao. Sada sam išao u kupatilo da cimnem solidan gutljaj burbona ili nečeg, da mi sredi živce i pomogne mi da stvarno krenem u akciju. Zamislio sam sebe kako izlazim iz prokletog kupatila, obučen i sve, s revolverom u džepu, teturajući se malo. Onda silazim niz stepenice umesto liftom. Pridržavam se za ogradu dok mi krv povremeno curka s jednog kraja usta. I šta radim - spuštam se dva-tri sprata držeći se za stomak - krv na sve strane - a onda pozivam lift. Čim stari Moris otvori lift i ugleda me s revolverom u ruci, počinje da vrišti, skičavim kukavičkim izbezumljenim glasom, da ga ostavim na miru. Ali ja ga svejedno rešetam. Šest metaka pravo u njegov debeli dlakavi trbuh. Onda bacam revolver u otvor od lifta - pošto sam obrisao otiske i sve. Zatim se odvlačim do sobe i telefoniram Džejn koja dolazi i previja mi stomak. Zamislio sam je kako mi pridržava cigaretu dok krvarim i sve.

        Prokleti filmovi. Stvarno mogu da upropaste čoveka. Bez zezanja.


         Ostao sam jedno sat vremena u kupatilu, kupajući se i sve. Onda sam se vratio u krevet. Poprilično mi je trebalo da zaspim - nisam čak ni bio umoran - ali sam na kraju ipak zaspao. U stvari, došlo mi je bilo da se ubijem. Došlo mi je da skočim kroz prozor. Verovatno bih to i uradio da sam bio siguran kako će neko da me pokrije čim padnem na zemlju. Nisam želeo da gomila idiotskih kulova zija u mene onako krvavog.



Dejvid Selindžer, Lovac u žitu ( nastavci: Romani u nastavcima ) 

Jama i klatno, Edgar Allan Poea

Impia tortorum longos hic turba furores Sanguinis innocui, non satiata, aluit. Sospite nunc patria, fracto nunc funeris antro, Mors ubi...