OBAVEŠTENJE

ZBOG TEHNIČKIH RAZLOGA DRUGI BLOG AUTORA -ATORWITHME- PREMEŠTEN JE NA NOVU ADRESU https://livano2.blogspot.com/
Приказивање постова са ознаком Alen Ginzberg. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Alen Ginzberg. Прикажи све постове

12. 5. 2025.

Alen Ginsberg, Urlik

za Carla Slomona 

 I

Video sam najbolje umove moje generacije uništene ludilom, histerično izgladnjele gole
dok se vuku kroz crnačke ulice u zoru tražeći besni fiks,
Hipsteri anđeoskih glava žude za antičkom  rajskom vezom sa zvezdanim dinamom u
mašineriji moći
koji u siromaštvu i u dronjcima i praznim očima sede naduvani u natrpirodnoj
tami hladnovodnih stanova lebdeći vrhovima gradova zamišljenog džeza,
koji su ogolili svoje mozgove Raju pod Elom i videli Muhamedove anđele kako posrću
po osvetljenim krovovima oronulih zgrada,
koji prolaze kroz univerzitete sjajnih očiju halucinirajući o Arkanszasu i Blejkovskoj
tragediji među učenicima rata,
koji su izbačeni iz akademija zbog ludila i objavljivanja bestidnih oda na prozorima
lobanje,
koji šćućureni u neobrijanim sobama u donjem vešu, pale svoj novac u kantama za smeće
i slušaju Teror kroz zidove,
koji su uhapšeni u svojim stidnim bradama vraćajući se kroz Laredo zbog marihuanskog
kaiša na putu za Njujork,
koji su jeli vatru u ofarbanim hotelima ili pili terpentin u Rajskoj Aleji, mrtvi, ili čistili
torzoe iz noći u noć
sa snovima, drogama, hodajućim noćnim morama, alkoholom, kurcem i beskrajnim mudima,
neuporedivim slepim ulicama nemirnih oblaka i munja uma koji poskakuje ka
polovima Kanade i Patersona, osvetljavajući među njima nepokretni svet
Vremena,
čvrsti pejotski hodnici, zore u dvorištu groblja sa zelenim drvećem, pijanstva od
vina na krovovima, izlozi u predgrađima u naduvanoj vožnji ukradenim kolima,
saobraćaj pod neonskim svetlucanjima, vibracije sunca i meseca i drveća u
prašini režuće bruklinske zime, bezvredne kletve i nežna kraljevska svetlost
uma
koji su se vezivali za metroe za beskrajnu vožnju od Baterija do svetog Bronksa pod
benzendrinom [1]
sve dok ih buka točkova i dece ne spusti drhtave ispucalih
usana opuštenog i pretučenog i turobnog mozga koji je sav isušen brilijantnošću u
sumornom svetlu Zoološkog vrta,
koji su celu noć tonuli pod svetlom podmornice Bikforda koja je isplovljavala i sedeli
celo popodne u napuštenom Fugaciju uz ustajalo pivo slušajući prasak ukletog na hidrogenskom džuboksu,
koji su pričali bez prestanka sedamdeset sati od parka do otirača, do kafea, do Belevjua
do muzeja, do Bruklinskog mosta,
koji su izgubljen bataljon platonskih govornika što skaču sa praga pomoćnih požarnih
stepenica sa prozorskih simsova Empajer Stejt Bildinga,
koji su na mesecu brbljali vrištali povraćali šaputali činjenice i uspomene i anegdote i
primali udarce u oči i šokove iz bolnica i zatvora i ratova,
čiji je razum ispovraćan u potpunom opozivu sedam dana i noći sa sjajnim očima,
mesom za Sinagogu razbacanom po pločniku
koji su nestali u ništavilu Zena Nju Džersija ostavljajući trag u dvosmislenim
dopisnicama sa Atlantik Siti Hola,
pateći od Istočnog znoja i tangerinskog [2]
mljevenja kostiju i migrena Kine od
“skidanja” sa droge u sumorno sređenoj sobi u Njuvarku,
koji su lutali tuda i svuda u ponoć na željezničkoj stanici pitajući kuda ići i koji su
išli, ne ostavljajuci slomljena srca za sobom,
koji bi upalili cigarete u teretnim vagonima, teretnim vagonima, teretnim vagonima koji
bi stvarali buku kroz snijeg ka usamljenim farmama u ostarjeloj noći,
koji su proučavali Plotinus Poa na krstu Svetog Džona, telepatije i rokabili ‘ bipbopa” ,
kabale zato jer univerzum instinktivno vibrira za njihovim stopama u Kanzasu,
koji su lutali kroz ulice Ajdaha tražeći vizionarske indijanske anđele koji su bili
vizonarski indijanski anđeli,
koji su mislili da su jedini ludaci dok je Baltimor sijao u natprirodnoj ekstazi,
koji su uskakali u limuzine sa Kinezom iz Oklahome na impulsu ulične svetiljke na
provincijskoj kiši u ponoći zime,
koji su bili leni gladni i usamljeni kroz Hjuston tražeći džez, seks i supu i pratili sjajnog
Španca da bi razgovarali o Americi i Vječnosti, što je beznadežan zadatak i
tako su se ukrcali na brod za Afriku
koji su nestali u vulkanima Meksika ne ostavljajući ništa iza sebe sem senke farmerki i
lave i pepela poezije rasijane po kaminu Čikaga,
koji su se ponovo pojavljivali na Zapadnoj obali istražujući FBI sa bradama i u
šortsevima sa krupnim pacifističkim očima seksi tamne kože dok dele nerazumljive letke,
koji su palili rupe od cigareta na svojim rukama protestujući protiv narkotičke duvanske
izmaglice kapitalizma,
koji su distriburirali pamflete Superkomuniste na Junion skveru, plačući i skidajući se
dok sirene iz Los Alamosa jadikuju nad njima, jadikuju nad Volom i ferijem
Stejten Ajlenda koji isto jadikuje,
koji su slomljeni od plača u belim vežbaonicama goli i drhtavi ispred mašinerije drugih
kostura,
koji su ujeli detektive za vrat i stresli se od zadovoljstva u policijskim kolima zbog
ne počinjenog kriminala, već zbog svoje divlje uzavrele pederastije i intoksikacije,
koji su urlikali na svojim koljenima u metrou i bili odvučeni sa krova mašući genitalijama
i rukopisima,
koji su pustili svete motocikliste da ih jebu u dupe i da viču od zadovoljstva,
kojima su pušili i kojima su pušili ljudski anđeli, mornari, naučeni milovanju u atlantskim
i karipskim ljubavima,
koji su se kresali ujutru i uveče u ružičnjacima i na travi javnih parkova i na grobovima
dok su slobodno rasipali svoje sjeme svakome ko bi došao i ko može,
koji beskrajno štucaju pokušavajući da se nasmeju ali su završavali jecajem iza dela
hamama dok plavi i goli anđeo dolazi da ih probode svojim mačem,
koji su izgubili svoje ljubavnike zbog tri stare suđenice, a jednooka suđenica
heteroseksualnog dolara namiguje iz materice, jednooka suđenica ne radi ništa
već sedi na svom dupetu i kida razumne zlatne niti majstorovog razboja,
koji su se ekstatično nenasilno jebali sa bocom piva draganom pakle cigareta sveće i pali su sa kreveta, i nastavili na podu i nastavili duž hodnika i završili dahčući na zidu uz
viziju posljednje pičke i svršili izbegavši zadnju spermu svesti [3]
koji su se zasladili hvatanjem miliona devojaka koje drhte u zalasku sunca, i bili crvenih
očiju izjutra ali i bili spremni da se zaslade grabljenjem izlaska sunca, guzovima
koji sijaju pod ambarima goli u jezeru,
koji su izlazili kurvajući se kroz Kolorado u ukradenim kolima mučenika, N.C., tajni
heroj ovih pesama, kuronja i Adonis Denvera, radost sećanja njegovih
bezbrojnih tucanja devojaka na praznim parcelama i u dvorištima ekspres restorana, ofucanim redovima bioskopa, pećinama planinskih vrhova ili suvonjave kelnerice zadignutog kombinezona u porodičnim svratištima, i naročito na tajnim benziskim pumpama gde postoji solipsizama džonova i takođe na ulicama rodnog grada,
koji su isparili u praznim gadnim filmovima, koji su bili promenjeni u snovima, budili
se na neočekivanom Menhetnu, i pokupili se iz podruma mamurni od bezdušnog
Tokaja [4] i horora Treće Avenije, čeličnih snova i posrćući do kancelarija za
zapošljavanje,
koji su hodali celu noć u cipelama punim krvi po snežnim dokovima čekajući na
širom otvorena vrata sobe Ist Rivera, koja je ispunjena toplim isparenjima i
opijumom,
koji su stvorili velike samoubilačke drame u stanovima na liticama Hadsona tokom
rata na izmaglici reflektora mjeseca i njihove glave biće krunisane lovorom i
zaboravom,
koji jedu jagnjeći paprikaš mašte ili vare krabu na muljevitom dnu reke Boveri,
koji plaču za romansom na ulicama dok guraju svoja kolica puna luka i loše muzke,
koji sede na kutijama dišući pod mostom u mraku i izdižu se da sagrade čembala u
svojim potkrovljima,
koji kašlju na šestom spratu u Harlemu krunisani plamenom tuberkuloznog neba
okruženi narandžastim gajbama teologije,
koji su celu noć švrljali i rokali se kroz plemenita bajanja koja su žutim jutrima bile
strofe brbljanja,
koji su kuvali boršč i tortilje od pluća srca repova gnjilih životinja sanjajući o čistom
vegetarijanskom kraljevstvu,
koji su se zavlačili pod kamione koji prevoze meso tražeći jaje,
koji su bacali svoje satove sa krovova da bi licitirali za Večnost van Vremena, a
budilnici im padali na glavu svakog dana sledeće decenije,
koji su rezali svoje ručne zglobove tri puta uspešno bezuspešno, i odustali primorani da
otvore antikvarne radnje u kojima su mislili da ostare i plaču,
koji su živi spaljivani u svojim nevinim somotskim odelima na Medison Aveniji
pod vatrom olovnih stihova ispunjeni gomilom gvozdenih odreda mode i
nitroglicerinskim vriskom pederčića iz reklame i iperirom inteligentnih paklenih
urednika, ili su ih pregazili pijani taksiji Apsolutne Stvarnosti,
koji su skočili sa Bruklinskog mosta, to se zapravo i  desilo, i odšetali nepoznati i
zaboravljeni u ulice sablasnih isparenja od supa Kineskog grada i vatrogasnih
kola, čak i bez jednog besplatnog piva,
koji su pevali u očaju sa prozora, padali sa prozora metroa, skakali po prljavom Pasijuku,
bacali se na crnčuge, plakali po ulicama, bosonogi plesali na slomljenim vinskim čašama, gnječili fonografske ploče nostalgičnog evrposkog nemačkog džeza tridesetih, ispijali viski i bacali se režući u krvavom toaletu, sa jecajima u njihovim ušima od eksplozije džinovskih sirena,
koji su jezdili auto-putevima prošlosti putovali jedno ka drugom u oldtajmerima Golgote
zatvoreničke usamljenosti i gledali uskrsnuće birmigenskog džeza,
koji su se vozili duž zemlje sedamdesetdva sata da bi prokljuvili da li sam ja imao viziju
ili da li si ti imao viziju ili da li je on imao viziju do prolaska Večnosti,
koji su putovali do Denvera, koji su umrli u Denveru, koji su se vratili iz Denvera i
uzaludno čekali, koji su nadgledali Denver i sakupljali se i samovali u Denveru i
konačno pošli da pronađu Vreme i sada je Denver napušten od svojih heroja
koji su padali na kolena u beznadežnim katedralama moleći se za međusobni spas i
svetlo i grudi, sve dok duša ne osvetli njihovu kosu na trenutak,
koji su se sudarali kroz svoje umove u zatvoru čekajući nemoguće kriminalce sa zlatnim
glavama i bajalicom stvarnosti u svojim srcima koji su pevali sladak bluz do
Alkatraza,
koji su se penzionisali i u Meksiku njegovali naviku, ili u Roki Mauntu da njeguju Budu
ili u Tangeru do dečaka ili Južnom Pacifiku do crne lokomotive ili Harvardu do
Narcisa do Vudlavna cvetnog venca ili groba,
koji su tražili razumna suđenja optužujući radio za hipnotisanje i napušteno ludilo i svoje
ruke i obešenu porotu,
koji su bacali krompir salatu na predavače CCNY [5]
- a o dadaizmu, a kasnije se
predstavljali na granitnim stepenicama ludnice obrijanih glava i govorili poput
harlekina o samoubistvu, tražeći hitnu lobotomiju
i koji su umjesto toga dobijali opiljivo ništavan insulin Metrazol električnu hidroterapiju i
psihoterapiju radnu terapiju stonog tenisa i amnezije,
koji su u neduhovitom protestu simbolično prevrnuli sto za stoni tenis, nakratko se
odmorivši u katatoniji,
vratiće se nekoliko godina kasnije skoro sasvim ćelavi izuzimajući periku od krvi i suza i
prstiju ludaku prokletih bolničkih soba u ludim gradovima Istoka,
Pigrim Stejt Roklandovim i Grejstounovim smrdljivim hodnicima čiji svadljivi eho duše,
u ponoć roka na usamljenoj klupi u carstvu ljubavi kamene grobnice [6]
san o
životu noćne more, tela koja se okamene teška poput meseca,
S majkom koja konačno *****, i poslednjom fantastičnom knjigom koja leti sa prozora
stana, i poslednja vrata zatvorena u četiri izjutra, i poslednji telefon razbijen o
zid kao odgovor i poslednja nameštena soba ispražnjena do poslednjeg komada
metalnog nameštaja, žuti papir se diže presavijen preko žice u plakaru,
čak i to deluje izmišljeno, i to nije ništa drugo do nada za malo
halucinacije –
oh, Karl, dok god nisi bezbjedan nisam ni ja bezbjedan, sada si prepušten životinjskoj
supi vremena
i koji su stoga trčali kroz ledene ulice opsjednuti iznenadnim bljeskom alhemije zbog
korišćenja kataloga elipsi promjenljivih mjera i  vibrirajućih ravni,
koji su sanjali i stvarali ovaploćene šupljine u Vremenu i Prostoru kroz slike poređane
jedna uz drugu, i zarobljavali arhanđela duše između 2 optičke slike i udruživali
osnovne glagole i propisanu imenicu i povlaku svesti zajedno skačući sa senzacijom Pater Omnipotens Aeterna Deus [7]
da ponovo stvaraju sintaksu i meru za jadnu ljudsku prozu i stoje ispred tebe nemo i
inteligentno i tresu se od srama, odbijajući i uz to i priznavši duši odgovarajući
ritam misli  u njegovoj goloj i bezgraničnoj
ludak skitnica i anđeo daju ritam Vremenu, nepoznati, ipak ovdje ostavljaju što bi se
moglo kazati u vremenu koje dolazi nakon smrti,
i vaskrsli u sablasnoj odjeći džeza u sjenci orkestra zlatnih truba koji su oduvali patnju
američkog golog uma za ljubav eli eli lamma lamma
plač sabacthani saksofona naježio je gradove sve do posljednjeg radija
u apsolutnom srcu pesme života koja je iskasapljena iz njihovih tijela koja će biti
dobra za jelo hiljadu godina.

II

Koja sfinga od cementa i aluminijuma je jakim udarcem otvorila lobanje i pojela im
mozgove i maštu?
Moloh! [8]
Samoća! Prljavština! Ružnoća! Pepeljare i pribavljeni dolari! Deca vrište ispod
stepenica! Dečaci jecaju u vojskama! Starci ridaju u parkovima!
Moloh! Moloh! Košmaru Moloha! Moloh bez ljubavi! Mentalni Moloh! Moloh težak
porotnik ljudima!
Moloh neshvatljiv zatvor! Moloh izukrštan kostima bezdušan zatvor i Kongres tuge! Moloh čije su zgrade osuda! Moloh ogroman kamen rata! Moloh preneražene vlade!
Moloh čiji je um čista mašinerija! Moloh čija je krv novac! Moloh čiji su prsti deset
vojski! Moloh čije grudi su ljudožderski dinamo! Moloh čije su uši zadimljeni
grob!
Moloh čije su oči hiljade slepih prozora! Moloh čiji neboderi stoje u dugačkim ulicama
poput beskonačnih Jehova! Moloh koji proizvodi snove i grakti u magli! Moloh
čiji dimnjaci i antene krunišu gradove!
Moloh čija je ljubav bezgranično ulje i kamen! Moloh čije su duše električna energija i
banke! Moloh čije je siromaštvo avet genija! Moloh čija je sudbina oblak
bespolnog hidrogena! Moloh čije je ime Um!
Moloh u kome sam sedim! Moloh u kome sanjam Anđele! Ludilo u Molohu! Pušači
kurca u Molohu! Nedostatak ljubavi i muževnosti u Molohu!
Moloh koji je rano ušao u moju dušu! Moloh u kome sam svjestan bez tela! Moloh koji
me plaši rođenom ekstazom! Moloh koji sam napustio! Probudi se u Molohu!
Protok svetlosti na nebu!
Moloh! Moloh! Robotski stanovi! nevidljiva predgrađa! Blaga kostura! slepi kapital!
demonske industrije!sablasne nacije! nepobedive ludnice! granitni kurčevi!
monstruozne bombe!
Slomili su kičmu dižući Moloh do Raja! Pločnici, drveće,radio-aparati, tone! podižu grad
do Raja koji postoji i svuda je u nama!
Vizije! kob! priviđenja!čuda! ekstaze! odnešene američkom rekom!
Snovi! obožavanja! prosvijetljenja! religije! cijela hrpa prefinjenog sranja!
Proboji! preko rijeke! izlaki udarci i raspijeća! odneseni bujicom! Ushićenja!
Epifanije!Očaji! Deset godina životinjskih krikova
i samoubistava! Umovi! Nove ljubavi! Luda generacija! Bačeno na stene
Vremena!
Pravi sveti smeh u reci! Sve su to videli! divlje oči! sveti povici! Licitirali su
oproštaje! Skočili sa krova! u samoću! mašući! noseći cveće! Do reke! Na
ulicu!

III

Karl Solomon! S tobom sam u Roklandu
Gde si luđi od mene
S tobom sam u Roklandu
Gde se osećaš čudno
S tobom sam u Roklandu
Gde imitiraš senku moje majke
S tobom sam u Roklandu
Gde si ubio dvanaest svojih sekretarica
S tobom sam u Roklandu
Gde se smeješ nevidljivom humoru
S tobom sam u Roklandu
Gde smo veliki pisci na istoj užasnoj pisaćoj mašini
S tobom sam u Roklandu
Gde je tvoje stanje jako loše i javljeno je na radiju
S tobom sam u Roklandu
Gde moć lobanje nije više priznata od crva razuma
S tobom sam u Roklandu
Gde piješ čaj sa grudi usedelica Utike
S tobom sam u Roklandu
Gde se praviš dosetke na telima medicinskih sestara harpija Bronksa
S tobom sam u Roklandu
Gde vristiš u ludačkoj košulji u kojoj gubiš trenutni meč stonog tenisa u ambisu
S tobom sam u Roklandu
Gde udaraš po katoničnom klaviru a duša je nevina i besmrtna i ne sme da umre bez boga u naoružanoj ludari
S tobom sam u Roklandu
Gde još pedeset elektro-šokova neće više nikada ponovo vratiti tvoju dušu svome telu sa njenog hodočašća krstu praznine
S tobom sam u Roklandu
Gde si optužio doktore za ludilo i zaveru Jevrejske socijalističke revolucije protiv fašističko – nacionalističke Golgote
S tobom sam u Roklandu
Gde si pljuvao raj Long Ajlanda i uskrsao tvog ljudskog živog Isusa iz superljudske grobnice
S tobom sam u Roklandu
Gde je dvadesetpet hiljada ludih zapovednika zajedno pevalo poslednje stihove Internacionale
S tobom sam u Roklandu
Gde grlimo i ljubimo Sjedinjene američke države pod našim čaršavima, Sjedinjene američke države kašlju celu noć i neće da nas puste da spavamo
S tobom sam u Roklandu
Gde su nas elektricifirane probudili iz kome avioni naših duša koji grme iznad krova jer su došli da bace anđeoske bombe bolnice koja će osvetliti samu sebe;
imaginarni zidovi se ruše
O, mršave legije što trčite vani
O, zvezdama posuti šoku milosti večni rat je ovde
O, slobodo koja si zaboravila veš slobodni smo.
S tobom sam u Roklandu
U mojim snovima šetaš sav mokar od plovidbe morem američkih auto – puteva u suzama na vratima moje kolibe u Zapadnoj noći

San Francisco, 1955—1956


FUSNOTA URLIKU

Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto!
Sveto! Sveto! Sveto!
Svet je svet! Duša je sveta! Koža je sveta! Nos je svet! Jezik i kurac i ruka i šupak su
sveti!
Sve je sveto! svako je svet! svuda je sveto! svaki dan je svet!
Svaki čovek je anđeo!
Svaka skitnica je sveta poput serafima! ludak je svet kao što si ti moja dušo sveta!
Pisaća mašina je sveta pesma je sveta glas je svet slušaoci su sveti ekstaza je sveta!
Sveti Petar sveti Alen sveti Solomon sveti Lusijen sveti Keruak sveti Hakl sveti Borou sveti Kesedi sveti neznani peder i sveti patnik prosjak gnusni ljudski anđeli!
Sveta moja majka u ludom skloništu! Sveti kurčevi otaca Kanzasa!
Sveti jecaji saksofona! Sveti bop apokalipse! Sveti džez bendovi mariuhanskih hipstera mirovnog pejota i bubnjeva!
Sveta samoća nebodera i pločnika! Svete kafiterije pune milionima! Sveta misteriozna rijeka suza ispod ulica!
Sveti usamljeni idol! Sveto ogromno jagnje srednje klase! Sveto ludilo pastira pobune! Koji kopa Los Anđeles JE Los Anđeles!
Sveti Njujork sveti San Francisko Sveta Piorija
i Sijetl Sveti Pariz Sveti Tangerin sveta Moskva sveti Istambul!
Sveto vreme večnosti! sveta večnost u vremenu sveti sati u prostoru četvrte dimenzije sveta peta Internacionala sveti Anđel u Molohu!
Sveto more sveta pustinja sveta železnička pruga sveta lokomotiva svete vizije svete halucinacije sveta čuda svete očne jabučice sveti ambis!
Sveto opraštanje! milost! milosrđe! vera! Sveto! Naše! tela! patnja! plemenitost!
Sveta natrpirodna izuzetno brilijantna blagost duše!
Berkeley 1955

______________________

[1]vrsta amfetamina
[2] Tangerija – grad u Maroku u kome je jedan od „bitnika“ Vilijem Barou proveo neko vreme [3] gyzym, spelovanje ove reči potiče i jedino postoji u ovoj pesmi
[4] Tokay – vrsta vina
[5] Gradski koledž Njujorka (The City College of New York)
[6]dolmen – vrsta primitivne grobnice oblika poput kamenog stola
[7] Svemoćni Otac Večni Bog
[8] Moloh – feničanski bog sunca, uništenja, suše, bolesti i gladi kojem su žrtvovana deca verujući da će se umilostiti. U prenesenom značenju označava proždirujuću neman
[9] deo Ilinoisa

Prevod : Mirjana Velimirović Lekić


9. 5. 2025.

Alen Ginsberg, intervju



Š:

Kad smo zadnji put razgovarali obećao si mi kazati nešto više o najvažnijim pesničkim uticajima, kako na tebe i tvoje stvaralaštvo, tako i na najpoznatije članove Beat generacije. U tvom slučaju, grešim li ako spomenem uticaj Walta Whitmana, W. C. Williamsa, Williama Blakea, Guillaumea Apollinairea, Federica Garcije Lorce?

G: 
 
Da, u pravu si, ali tu je i Edgar Allan Poe. On je imao značajan uticaj na moju poetiku. Promenio sam mišljenje nakon što sam iznova pročitao njegova Sabrana dela (poeziju, priče, eseje itd.). Negde 1976. ili 1977. još jednom sam pročitao njegovu poeziju – dok sam radio na poemi “Contest of Bards”. Ta je poema poput duge ritmične kadence koja malo po malo doseže svoj vrhunac. S druge strane – kad sam bio mlad pesnik meni su Whitman ili W. C. Williams bili mnogo korisniji. Kao što se to danas jasno vidi, u Americi je bilo potrebno proći kroz dugo razdoblje promene svesti – od Whitmana i Melvillea do Ezre Pounda i Williamsa pre no što smo bili u stanju osvrnuti se i pozabaviti delima Poea ili Emily Dickinson ili Carla Sandburga ili čak Roberta Frosta. U tome vidim problem koji nije rešen do kraja.

Naravno, nužno je vratiti se pojedincu, krenuti od društva da bi se stiglo do pojedinca. Onako kako je o tome govorio Jack London… Pre no što se odlučite za javno delovanje, morate otkriti ko ste vi, svoju ličnost. A to opet znači otkriti različite oblike ljudske savesti i svesnosti, recimo one Petera Orlovskog u poređenju s onom Gregoryja Corsoa (poduži smeh), različite oblike seksualnosti poput one Philipa Whalena u poređenju s onom Garyja Snydera (opet poduži smijeh), različite pristupe ljudskoj osobnosti poput Jacka Kerouaca u usporedbi s Nealom Cassadyjem; na kraju, to znači istraživati samu narav savesti i svesnosti...

Š:

Čini mi se da su umesto Pounda ili W. C. Williamsa ili čak W. Blakea ili P. B. Shelleyja, pa čak i E. A. Poea – pisci, filozofi i pesnici kao što su Herman Melville ili H. D. Thoreau ili R. W. Emerson, a posebno Whitman i Aldous Huxley bili puno “prikladniji” deci cveća i hippy generaciji, rock and roll generaciji.

G: 

 To zavisi o mnogo čemu. Na primer, kad je blues bio u usponu 1920-ih godina, gotovo niko nije na njega obraćao pažnju kao na vrstu poetike. Hoću reći, pesništvo koje se u Blakevo vreme smatralo pesništvom nije imalo nikakve veze s onim što se tada stvarno događalo, kao što mi to danas znamo naknadnim dubokim uvidom u tadašnju situaciju.

S druge strane, to je stara tradicija Walta Whitmana. U svemu tome najvažnije je to što ako vi lično nešto ne učinite postajete zatočenik robotizirane države, električne kompanije, transportne kompanije, monopolista hrane, trgovačkih lanaca. Ono što je najpozitivnije i najbitnije u samom pokretu dece cveća bila je, u ekološkom smislu, briga za snagu prirode i zelenila koji iz sezone u sezonu preporođuju zemlju. Mnogi ljudi nisu uzeli u obzir ovu značajku tzv. generacije dece cveća. Mislili su da to jedino znači zadenuti cvet u cev puške pred Pentagonom, ali to je isto tako, i mnogo više, očuvanje sleva Amazone kao najvećih pluća planeta Zemlje.

Još jednu stvar trebamo imati na umu. Razmišljanje o divljoj zemlji kao nedirnutom prirodnom staništu vuče nas u zamku zamišljanja drevnog, netaknutog, praiskonskog stanja. Kao što Gary Snyder kaže: “...divlja priroda u današnje vreme ne može biti netaknuta.” Nikada ništa ne može biti kao što je nekad bilo. Priroda, prirodno stanište i nedirnuto tlo doživeli su brojne mijene tokom miliona godina beskrajnih promena i seoba naroda. Odvijao se nezaustavljiv proces obnavljanja života pomoću ukrštanja biljnih i životinjskih vrsta, ponovnog uspostavljanja novih staništa pod uticajem samog života na zemlji – to je priroda divljine. Mi jedino trebamo dozvoliti tom procesu da se odvija spontano i omogućiti povratak tog stanja.

Pesnici i mislioci poput Thoreaua ili Whitmana ili Vachela Lindsayja pružaju nam vrstu materijalne osnove svemu tome kroz niz dela kao što su “Atlantis” Harta Cranea, ili “Congo” Vachela Lindsayja ili čak eseja “Democratic Vistas” Walta Whitmana, koje i dalje smatram za veoma značajna i korisna dela, a koja su i danas posve primerena i primenjiva.

Š:

Pokušaj mi objasniti kako vidiš uticaj Beat pokreta iz četrdesetih i pedesetih na hippy pokret iz šezdesetih godina. Jesu li uopšte uticali na današnje događaje? Na primer, meni se čini da pisci Beat generacije uopšte nisu imali bilo kakav društvenopolitički uticaj, osim možda Burroughsa, ali mislim da je jedno sigurno – vizija Amerike Jacka Kerouaca ili Neala Cassadyja nije bila ta o kojoj su punkeri pevali…

G:

Postoji puno različitih tema koje su bile prihvaćene, inaugurisane, transformisane ili započete od strane književnog pokreta iz pedesetih i društva prijatelja iz četrdesetih godina. Centralna tema je bila transformacija svesnosti i kako je vreme proticalo, iskustva koja su Kerouac, Burroughs, Neal Cassady, Herbert Huncke (koga je Kerouac već 1948.-1949. opisao u romanu Town and the City), Carl Solomon, Lucien Carr i ja imali s tim u vezi u mnogome su doprinela našim ranim delima ali i prihvatanju stvarnosti koja nas je okruživala.

Mislim da su Kerouac i Burroughs imali najuočljivije domete u tome i to već krajem pedesetih. Trebaće proći još puno vremena da bismo se uverili je li to bio Burroughs sa svojim istraživanjima sveta kriminala i potkupljive policije ili Kerouac sa svojim istraživanjem uma ili raznolikih oblika svesnosti. Tokom četrdesetih i pedestih barem je postojala kakva-takva nada da bi se mogle dogoditi dovoljno velike promene da spasimo planetu. Barem je postojala želja za tim, nada da će se ljudi boriti za neku vrstu lepših ideala Amerike bez obzira potiču li ti ideali od demokrata, konzervativaca ili onih koji se zalažu za seksualne slobode. Niko nije bio bliži takvom idealu Amerike od Kerouaca. Ali, malo je njih to prepoznalo. I sada smo možda u većem škripcu nego što smo bili u vreme četrdesetih i pedesetih.

Š:

Često se setim da si mi kasnih sedamdesetih kad sam te pitao što je po tvojem mišljenju Beat generacija, odlučno odgovarao da su Kerouac i Burroughs u razdoblju 1945.-1955. predstavljali oličenje Beat generacije. Misliš li i dalje tako?

G:

Naravno Jer od 1955. ili tu negde pojavila se Književna renesansa u San Franciscu s novim prijateljima kao što su Lawrence Ferlinghetti, Gary Snyder, Philip Whalen, Michael McClure, Kenneth Rexroth, Peter Orlovsky itd… Ali tokom šezdesetih sve je postalo preterano politizovano i osećaj starog prijateljstva, zajedništva, iskrenosti i otvorenosti je nestao. Ili je možda bio preoblikovan.

Mislim da su šezdesete, politički gledano, bile u velikoj meri jalove zbog neprijateljskog raspoloženja svih sukobljenih strana. Znaš i sam, ideje pobune i izražavanja ljutnje, gde se ljutnja i gnev koriste kao motiv. Stvari su se zakomplikovale i otišle u pogrešnom smeru onoga trena kad su ljudi počeli poduzimati razne akcije i proteste vođeni isključivo vlastitim gnevnim ponosom. Početkom 1969. više od 50% Amerikanaca bilo je mišljenja da je rat u Vijetnamu velika pogreška. Ali umesto da ljude izvuku iz rata, uveravajući ih u besmisao ratovanja, ljudi su izašli na ulice i usmerili svoj bes na protestante.

Š:

Kad si me prvi put posetio u Dubrovniku početkom listopada 1980. bio si očaran njegovom lepotom pa si umesto dva-tri dana odlučio ostati dve nedelje. Upravo u Dubrovniku napisao si dve pesme koje spadaju među tvoje najbolje kasne pesme – “Ptičji mozak” i “Eroicu”. Potom si u pratnji punk grupe Gluons snimio pesmu “Ptičji mozak” koja je bila prilično velik hit. Po mom mišljenju “Eroica” je jednako dobra pesma. Možeš li mi reći nešto više o njihovom nastanku kao i razlikama među njima, budući da su obe napisane istog dana?

G:

Da, bili su to lepi dani. Obe pesme o kojima govoriš imaju prirodni ritam govora. To je veoma važna odrednica! Zapravo su pauze u umu dok razmišljaš šta ćeš i kojim sledom zapisati posve prirodne pauze u govoru. Razlika između dve spomenute pesme nije u načinu njihovog nastanka već u drukčijoj upotrebi govornih pauza. Celu pesmu “Ptičji mozak” napisao sam u jednom dugom dahu osim zadnjeg stiha, baš kao i celu “Eroicu”. U svakom slučaju, moje osnovno polazište je misao. U mom slučaju ona ima prednost nad zvučnošću. Tenzija koja nastaje u “Ptičjem mozgu” je ekspresionistička jer se njezin nastanak temelji na narativnim ali veoma ritmičnim stihovima, dok u “Eroici” sledim logičan niz događaja tokom izvedbe Beethovenove “Eroice” na koncertu u Kneževom dvoru .

Š:

Kako iz današnje perspektive gledaš na ulogu Sjedinjenih Država u unutrašnjoj i vanjskoj politici? Zapravo, kako doživljavaš i objašnjavaš razvoj Amerike od Građanskog rata do svetske velesile broj jedan? Ili, još tačnije, kako vidiš Kerouacovu Ameriku danas?

G:

Ne znam ti dati pravi i potpun odgovor. Razgovarati na taj način može biti prilično banalno i pojednostavljeno. Hoću reći, kad govorimo o odeđenim razdobljima u istoriji čovečanstva, o čemu mi zapravo govorimo? Ali jedno je sigurno, ekološko uništenje je ogromno, a naoružanje veoma skupo i to je stvorilo bezdan iz kog se, po mojem mišljenju, Amerika neće nikada uspeti izvući. Oduvek sam se zanimao za razne oblike cenzure. Jer, svaka cenzura uključuje i podrazumeva kontrolu misli. Svrha toga obično je održavanje određenog oblika državne ili vojne nadmoći koja postaje sve čvršća i sve gora.

Voleo bih da se možemo vratiti na građansku svest koja je bila prisutna u ranom američkom političkom razmišljanju i barem pokušati ostvariti projekte koji doprinose društvu i okolišu radije no sediti prekrštenih ruku i dopustiti da pohlepni pojedinci i korporacije dominiraju celim svetom kao da je njihovo privatno vlasništvo. Samodisciplina, samopožrtvovnost, samokontrola i stare porodične vrednosti važne su svakoj porodici, društvu i novim naraštajima. Zašto ne bismo govorili o njima kao osnovnim vrednostima u našem društvu? Šta se dogodilo s ličnom odgovornošću na društvenom i političkom nivou?

Š:

Kerouac je još 1951. godine izrekao vrlo značajnu stvar: “Zemlja pripada Indijancima”. Čini mi se da se taj njegov stav savršeno uklapa u njegovu viziju Amerike, one Amerike koju je na svojim fotografijama zabeležio Robert Frank, a za čiju je monografiju Kerouac napisao uvodni tekst. O meksičkim seljacima kako ih je opisao u knjizi putopisa Usamljeni putnik (Lonesome Traveler), o životu ne samo na cesti nego i u malim gradovima i selima. Vrlo je zanimljivo to što je Kerouac još od rane mladosti bio zaokupljen različitostima življenja u malom gradu i velegradu. Monstruoznošću velikoga grada i humanosti maloga grada i propasti maloga grada zbog masovne proizvodnje, kapitalizma i bezdušne eksploatacije. Zanima me, baš od tebe – je li Kerouac pre smrti bio razočaran Amerikom?

G:

Da, bio je. Do ranih šezdesetih Kerouac je već bio doživeo mnoštvo napada i pogrda sa svih strana, a imao je i lične probleme sa svojom majkom. Najgore od svega je što je postao zavisan o alkoholu pa se nije mnogo ni pojavljivao u javnosti. Problem je što je on bio veoma otvorena osoba, a kao takav je bio posve bespomoćan. S druge strane, njegova je majka u velikoj meri bila francusko-kanadska seljanka, suženih vidika, strogih katoličkih svetonazora, sebična, naivna, bezosećajna, porodično orjentisana žena. Želela je zadržati Kerouaca za sebe, a i zaista joj je bio potreban. On je bio vezan za nju na isti način na koji je bio vezan za svoju poslednju ženu Stellu. Osećao se odgovornim i vodio je brigu o svojoj majci i živeo s njom i Stellom, koja je bila starija od njega, i morao je podnositi njihove nazadne stavove, a to je rešavao pićem. U tom smislu Jack je uvek bio veliki Amerikanac, uvek zainteresovan za američke arhetipove – i na smešan, ali i na tužan način nije imao bilo kakav uticaj u društvu, bio je to što je bio, svoj vlastiti lik.

Š:

Ko su najveći književni uticaji sa Starog kontinenta? Ne mislim samo na tebe nego i na sve značajnije predstavnike Beat generacije? Ako ispravno razmišljam, na primer, čini mi se da je William Blake imao veliki uticaj na tebe, Michaela McClurea i Garyja Snydera; Milton na tebe i Snydera; P. B. Shelley na tebe, McClurea i posebno na Gregoryja Corsoa, F. G. Lorca na tebe i Jacka Spicera itd.

G:

Da, imaš pravo. Sva naša rana ali dobrim delom i kasnija dela temelje se na veoma dobrom poznavanju književnih dela devetnaestog i dvadesetog stoleća, od Balzaca i Baudelairea preko francuskih nadrealista čije smo znanje duboko uvažavali i potom usvajali i razvijali preobražavajući ga u kontekstu američkog jezika početkom druge polovine dvadesetog stoleća kada se dogodilo i postalo očigledno otvaranje prema novoj svesnosti. Verovatno je na sve nas najviše uticao Rimbaud. Veliki prozni pisci kao što su Jean Cocteau, Antonin Artaud, L. F. Celine, Jean Genet, dakako stara grčka poezija, Sapfo, Anakreont. Frank O’Hara i Philip Lamantia pa čak i Ferlinghetti bili su pod velikim uticajem francuskih nadrealista. U našim ranim godinama Dostojevski je najviše uticao na sve nas – mene, Kerouaca, Neala Cassadyja, Williama Burroughsa.

Š:

Također te moram pitati o Guillaumeu Apollinaireu i njegovom uticaju na tebe, posebno njegovom dugom stihu, recimo u zbirci Zone. Jednu od svojih pesama posvetio si Apollinaireu. Zove se “Na Apollinaireovom grobu”. Jesi li je ikada govorio na svojim nastupima?

G:

Peter Orlovsky i ja otišli smo 1957. na pariško groblje Père Lachaise posetiti Apollinaireov grob. Pesma o kojoj govoriš je vrsta mojeg poetskog opisa naše posete njegovu grobu. Cela pesma je veoma fokusirana i sve prožima ista emocija. I u ovom slučaju govorimo o dahu kao o kontroli i meri stiha. Ali glavna vodilja takve poezije je dah, ne oblik stranice ili izgled pesme na stranici. Retko je govorim uživo, osim ako nije neka posebna prigoda.

Š:

Znaš, vrlo je čudnovato, ali znam priličan broj evropskih i srednjoevropskih pesnika koji smatraju da dugi stih (uz brojne zareze u stihovima) u poeziji znači lošu poeziju ili lošeg pesnika. S druge strane možemo reći da je u američkoj poeziji dugi stih bio dugo vremena glavni oblik poetskog izraza. Da spomenem celi niz najuticajnijih američkih pesnika dugog stiha, a koji se istorijski nadovezuju: od Melvillea, Whitmana, Charlesa Reznikoffa, Delmorea Schwartza, W. C. Williamsa u Patersonu, čak i Pounda u najvećem delu Cantosa, sve do tebe, Charlesa Olsona, Roberta Duncana, Johna Ashberyja, Kennetha Kocha itd.

G:

Važno je podsetiti se, kako kaže T. S. Eliot u jednom od svojih eseja, umetnost nikad nije savršena. Nema napretka u umetnosti. Ili je dobra ili nije. Umetnost koja nas danas uzbuđuje može dolaziti iz bilo kog područja sveta, ali i iz bilo kojeg razdoblja. Poput Apollinaireove sjajne zbirke pesama Alcools. Hart Crane je napisao veoma zanimljivu pesmu koju svako treba pročitati “Havana Rose”, a koja zapravo predstavlja njegovu oproštajnu poruku zabeleženu malo pre no što je počinio samoubistvo. To je bila jedna od pesama koja me je usmerila prema sirovom, otvorenom razmišljanju u poeziji.

Š:

Šta misliš o sve većoj popularnosti Williama Burroughsa? Čini mi se da nove generacije čitatelja koji danas vole dela Billa Burroughsa sve lakše prepoznaju glavne teme njegovih romana koje su ujedno i glavni problemi našeg društva danas.

G:

Moralna pouka u kontekstu ovoga o čemu sada razgovaramo jest ta što su večna budnost i oprez cena slobode. Uglavnom je svrha svega toga zadržati neki oblik militarističkog nepromijenjenog stanja koje postaje sve gore i sve opasnije. Sada govorim poput Billa Burroughsa (dug smeh) ali on je bio u pravu. A to je i pokazao – čak i u svojim ranim romanima kao što su Junkie i Naked Lunch – borba protiv droge je prevara i prenapuhana je. To je sada već svugde problem – u Evropi, u Južnoj Americi, u Sjedinjenim Državama, baš svugde. To moralističko razmetljivo trubljenje policije i političara da je nemoralno dozvoliti ljudima posedovanje droge nema nikakve veze s njihovim pravim razlozima: oni su robovi vlastite političke moći. Njihovo ponašanje je potpuno neodgovorno, nemoralno i čak protuustavno.

Š: Na kraju, šta je tvoja poruka čitaocima širom sveta?

4. 5. 2025.

Alen Ginzberg , Beleške uz Urlik i druge pesme


Do 1955. pisao sam poeziju izvedenu iz proznih zametaka, dnevnika, nacrta, uobličenih putem fraziranja ili putem disajnih grupa u male šablone kratkih stihova, po idejama o metrici američkog govora koje sam pokupio iz imažističkih preokupacija Vilijema Karlosa Vilijamsa. Od toga sam se odjednom odvratio u San Francisku, tokom dokolice omogućene naknadom za nezaposlene, da bih sledio svoju romantičnu inspiraciju – hebrejsko-melvilovski dah barda. Nisam mislio da ću napisati pesmu, već da ću prosto pisati ono što želim bez straha, pustiti mašti na volju, razotkriti skriveno i naškrabati magične redove iz mog stvarnog uma – sumirati svoj život – nešto što ne bih bio u stanju da pokažem bilo kome, pisati za uvo svoje sopstvene duše i za nekoliko drugih zlatnih ušiju. Tako je prvi stih Urlika, Video sam najbolje umove itd, čitavo prvo poglavlje, otkucano ludački tokom jednog popodneva, ta velika tužna komedija divljeg fraziranja, besmislenih slika zarad lepote apstraktne poezije uma koja jurca unaokolo praveći čudnovate kombinacije, kao što je hod Čarlija Čaplina, duge horske stihove što podsećaju na deonice na saksofonu, za koje sam znao da bi ih tako čuo Keruak, preuzimajući od njegovih inspirativnih proznih redova jednu uistinu novu poeziju.

Oslanjao sam se na reč koji kako bih sačuvao ritam, osnovu za održanje metrike, vraćao sam joj se i opet odlazio drugim tokovima invencije: koji su palili cigarete u furgonima furgonima furgonima,2 nastavljajući ka proročanstvu onoga što stvarno znam, uprkos sumornoj svesnosti sveta: a sami su bili vidoviti indijanski anđeli.3 Jesam li zbilja bio napadnut zbog ovakve vrste zadovoljstva? I tako se poema uozbiljila, a ja sam krenuo ka onome za šta je moja mašta verovala da je istinito, do Večnosti (jer sam pre toga proživeo blažene godine prosvetljenja tokom kojih sam čuo Blejkov drevni glas i tokom kojih sam video univerzum razotkriven u mom umu) i ka onome što je moje sećanje moglo rekonstituisati od činjenica božanskog iskustva.

Ali kako održati dugački stih (a da ne sklizne u prozu)? To je ta prirodna inspiracija trenutka koja ga drži u pokretu, spaja raznolike misli, stenografske beleške vizuelne slikovitosti, jukstapozicije hidrogenskog džuboksa, apstraktne haikue koji sadrže tajnu, i koja vraća gvozdenu poeziju nazad u stih: poslednji stih pesme Suncokretova sutra4 je ekstreman, to je jedan tok asocijacija od pojedinačnih reči koji se sumira. Um je srazmeran, Umetnost je srazmerna. Misleći Um izvežban kroz spontanost stvara oblike u svojoj sopstvenoj viziji i dolazi do Poslednje Misli. Oslobođeni duhovi koji tuguju za telom pokušavaju da osvoje tela živih ljudi. Čujem duhove Akademika u Limbu kako dreče o formi.

Zamisao je da svaki stih Urlika predstavlja pojedinačnu disajnu jedinicu. Mada se na ovom snimku to ne primećuje, bio sam iscrpljen pri kraju trećeg sata čitanja u Čikagu sa Korsom i Orlovskim. Moj dah je dugačak – to je Metrika, jedno fizičko-mentalno nadahnuće misli sadržano u elastičnosti daha. To verovatno ide na živce Vilijamsu sada, ali to je prirodna posledica, moja sopstvena povišena konverzacija, a ne mirni, uobičajeno-svakodnevni kratki dah. Ovako sam pristupio ustima na jedan luđi način.

I tako su ove pesme serije eksperimenata sa formalnom organizacijom dugog stiha. Objašnjenja slede. U to vreme sam shvatio da je Vitmenova forma retko kad kasnije u Americi bila istraživana (unapređena na istoj osnovi). Vitmen je uvek bio planina isuviše ogromna da bi se videla. Svi pretpostavljaju (zajedno sa Paundom?) (izuzev Džefersa) da je Vitmenov stih ogromna, ludačka, nekontrolisana, nužno prozna omaška. Nije bilo pokušaja da se taj stih iskoristi tokom ranog 20. veka u svetlu organizacije novog govornog ritma prozodije kako bi se izgradile velike organske strukture. Imao sam stan na Nob Hilu, drogirao se pejotom5 i na gornjim spratovima velikog hotela video prikazu robotske kosturske glave Moloha kako blješti ka mom prozoru; nedeljama kasnije sam se ponovo nadrogirao, i vizija je i dalje bila tamo, u crvenom zadimljenom gradskom centru Metropolisa, lutao sam niz Pauelovu ulicu mrmljajući čitave noći: ,,Moloh Moloh” i napisao Urlik II na nogama, gotovo nedodirnut, u kafeteriji Drejk Hotela duboko uronjen u paklenu dolinu. Ovde je dugački stih korišćen u obliku stance prelomljene unutar sebe u eksklamatorne jedinice isprekidane osnovnim ponavljanjem, Molohom.

Ritmička paradigma za Treći deo6 je zamišljena i dopola napisana istog dana kad i početak Urlika, a kasnije sam joj se vratio da bih popunio taj deo. Prvi deo je lament za Jagnje u Americi sa primerom izuzetne jagnjolike omladine7. Drugi deo imenuje čudovište koje zaskače Jagnje; Treći deo je litanija afirmacije Jagnjeta u njegovoj slavi: ,,O zvezdano osut udar Milosrđa”.8 Struktura Trećeg dela je piramidalna, sa stepenovanim dužim odgovorom fiksnoj osnovi.

Dosta od ovih formi sam razvio iz krajnje rapsodičnog zavijanja koje sam jednom čuo u ludnici. Kasnije sam se pitao mogu li kratke i tihe lirske pesme biti pisane uz pomoć dugog stiha. ,,Koliba u Berkliju” i ,,Samousluga u Kaliforniji” (napisane istog dana) su se namestile kasnije te godine. Ne namerno, prosto sam sledio svog Anđela na putu kompozicije.

A šta da sam prosto pisao, u dugim celinama i u slomljenim kratkim stihovima, spontano beležeći prozaične realnosti pomešane sa emotivnim usponima, usamljenostima? ,,Transkripcija muzike za orgulje“9, čudno pisanje koje prelazi put od proze do poezije i nazad, kao um.

Šta je sa pesmom koja ima ritmički nadograđenu snagu jednaku Urliku, ali bez upotrebe ponavljajuće baze koja bi je održavala? Suncokretova sutra (kompozicija koja traje 20 minuta, ja škrabam za stolom, a Keruak me na vratima kolibe čeka da završim kako bismo otišli negde da se provodimo) to je postigla, i to me je iznenadilo, jedno dugačko koji...

I na kraju, Uvod u poemu Kadiš (delo pisano u Njujorku 1959. godine) – konačno, potpuno slobodna kompozicija dugačkog stiha koji se slama unutar sebe u kratke stakato disajne celine – beleženja jedne za drugom spontanih fraza, povezanih u okviru stiha uglavnom crticom: dugačak stih sada je možda varijabilne stancične jedinice, koje premeravaju grupe povezanih ideja i koje ih označavaju – metod beleženja. Okončavanje sa himnom ritma sličnog lamentu zbog smrti, u sinagogi. Prelaženje u daktilsko? kaže Vilijams? Možda ipak ne: bar uvo čuje sebe u Prometejskoj prirodnoj metrici, a ne u mehaničkom brojanju akcenata.

Na ovom snimku sam koristio izvođenje Urlika, Suncokreta i Kadiša sa Big Table čitanja u Čikagu tokom januara 1959. godine jer su to najbolja izvođenja tih pesama koja sam uspeo da pronađem. Mada su trake sa snimcima bile ogrubele. I nadam se da će reprodukcija tog čitanja otkriti laži brojnim filistinskim klevetama kapitalističke štampe i raznih akademika ispranog mozga. A da će ubediti Jagnje. Pokušao sam da snimim Urlik u studiju, u boljim mehaničkim uslovima, ali duh tada nije bio u meni. Ja to ne mogu kontrolisati. Ostatak pesama je snimljen tokom juna 1959. u Fantasy studijima u San Francisku. Fusnota ,,Urlika” može delovati bolesno i čudno, priključio sam je jer sam verovao da će se čuti na Nebu, mada se tome mogu podsmevati neke okrutne uši u SAD. Neka bude sirovo, u tome je lepota. Sve je ovo snimljeno najbolje što trenutno mogu, mada sa preplašenom ljubavlju, nesavršenom pred anđeoskom trubom u umu, na kratko sam prestao da čitam pred prisutnom publikom. U tami sam počeo da komuniciram sa poezijom uživo, i to je postala više zamka i obaveza nego spontana zabava koja je bila na početku.

Reč o akademicima; poezija je napadnuta od strane neuke i preplašene gomile dosadnjakovića koji ne razumeju kako ona nastaje, a nevolja sa ovim čudacima je to što oni ne bi prepoznali poeziju ni da iskoči pred njih i naguzi ih u sred bela dana.

Reč o političarima: moja poezija je Anđeosko Buncanje i nema ništa sa tupavim materijalističkim nastranostima o tome ko bi trebalo da upuca koga. Tajne individualne mašte – koje su transkonceptualne i neverbalne – mislim na neuslovljeni Duh – nisu na prodaju ovoj svesti, nisu od koristi ovom svetu, izuzev možda da ga nateraju da sklopi svoje zamke i sluša muziku Sfera. Onaj ko negira muziku sfera negira poeziju, negira čoveka i pljuje po Blejku, Šeliju, Hristu i Budi. U međuvremenu se zabavljajte. Univerzum je novi cvet. Amerika će se tek otkriti. Ko želi rat protiv ruža, taj će ga i dobiti. Sudbina mnogo laže, a gej Stvoritelj igra u svom sopstvenom telu u Večnosti.

sa engleskog preveo Vladimir Stojnić

_____________________
1 Ovaj tekst je prvi put objavljen 1959. godine, kao prateći tekst uz snimak čitanja Urlika i drugih pesama koji je objavila Fantasy Record Label (ova i sve naredne napomene uz ovaj tekst su primedbe prevodioca).
2 Stih iz prve pesme poeme Urlik u prevodu Srbe Mitrovića, preuzet iz Antologije američke poezije 1945–1994., IP Svetovi, Novi Sad, 1994, str.100.
3 Isto, str. 100.
4 Pesma Alena Ginzberga koja se nalazi i na pomenutom snimku čitanja Urlika i drugih pesama.
5 Pejot je vrsta droge koja se sintetiše iz istoimenog malog kaktusa poznatog po tome što sadrži psihoaktivne alkaloide, naročito meskalin.
6 Urlik je poema koja se sastoji iz tri dela i zasebne Fusnote.
7 Ovo je sintagma koju je Ginzberg često koristio kao podnaslov prvog dela poeme Urlik. 
8 Aluzija na himnu SAD.
9 Pesma Alena Ginzberga koja se nalazi i na pomenutom snimku čitanja Urlika i drugih pesama.

19. 4. 2017.

Alen Ginzberg, Moje tužno ja







Jednom kad mi se oči zacrvene
popnem se na vrh zgrade RCA
    i gledam u moj svet, Menhetn –
          moje zgrade, ulice na kojima sam se junačio,
             mansarde, postelje, stanovi bez tople vode
- dole na Petoj aveniji, o kojoj takođe razmišljam,
mravlji automobili, mali žuti taksiji, ljudi
     što koračaju, manji od kuglice vune –
     Panorama na mostovima, izlazak sunca nad bruklinskom mašinerijom
        sunce zalazi iznad Nju Džersija u kome sam rođen
           i iznad Patersona gde sam se igrao s mravima

 –   moje kasnije ljubavi iz 15. Ulice,
          moje velike ljubavi na Louer Ist Sajdu,
              moje nekad fatalne romanse u Bronksu
                    daleko –
      putevi se ukrštaju tim nevidljivim ulicama,
         moja prošlost sumirana, moja odsustva
             i ekstaze u Harlemu –
        - sunce obasjava sve što posedujem
            u jednom trenu na horizontu
                 u mojoj poslednjoj večnosti –
                        materija je voda.



Tužan,
        ulazim u lift i spuštam se
               dole, zamišljen,
i koračam pločnikom zavirijući svakome u izlog,
u lice,
        pitajući se ko ima ljubavi
i zastajem, zbunjen,
        pred izlog prodavnice automobila
stojim, izgubljen u smirenom razmišljanju,
       saobraćaj se kreće gore -dole Petom avenijom
              zgrade iza mene čekaju trenutak kada...


Vreme je da odem - spremim večeru - slušam
         romantične ratne vesti na radiju


                                                      ... prestaje svaki pokret
    ja koračam kroz bezvremenu tugu postojanja,
       nežnost lebdi u prostoru između višespratnica,
                moji prsti dotiču obrazinu stvarnosti,
       moje lice zamrljano suzama u ogledalu
                nekog izloga – u zoru –
                                                      tamo gde više ne želim –
       bombone – ili odela ili japanske
                abažure intelekta


Zbunjen prizorom oko sebe,
         Jedan se čovek probija kroz gužvu
                od paketa, novina,
                       kravata, lepih odela
         do svoje želje
        Čovek, žena, strujanje po pločnicima
               semafori otkucavaju satovi u žurbi
                      pokreti uz ivičnjak –


               I sve ove ulice koje se seku,
  uvijaju i bivaju presečene
              avenijama
nadvišene oblakoderima ili obrasle sirotinjskim četvrtima
            saobraćajnim zakrčenjima
                  vrištećim automobilia i motorima
            toliko bolnim po ovaj
                    predeo, ovo groblje
                              ovu tišinu
                                                 samrtne postelje ili planine
                    koju videh jednom
                            i nikad više, niti poželeh
                                   da je dozovem u sećanje
             u kojem ceo Menhetn koji znam mora da nestane.




(sa američkog engleskog preveo: Nikola Todorović)


       *
     * *
     * *
P E S M A
R A K E T A
*            *
*            *
*            *
*            *
*            *
*            *
*            *
*            *
***************
„Be a Star-screwer!“ – Gregory Corso


Stari meseče moje oči su novi meseci sa otiskom ljudskog stopala
nema više Romea Tužnookog u pijanoj reci ni obrva Pjera Lujke,
lakomisleni meseče
O mogući meseče na Nebesima stigli smo od prvih
bezvremenih konstelacija imena
pošto je Bog moguć pošto je Sve moguće tako da ćemo
dosegnuti i drugi život.

Mesečarski političari zemlja plače i ratuje kroz večnost
iako nijedna zvezda nije uznemirena vrištanjem holivudskih ludaka
naftni tajkuni iz Rumunije prave tajne dogovore sa tromim zelenim Plutonijancima –
logori za robove na Saturnu Kubanska revolucija na Marsu?
Stari i novi život rame uz rame, da li će Katolička crkva pronaći Hrista na Jupiteru
delirični Muhamed na Uranu da li je Buda prihvatljiv za puste planete
i da li će na Neptunu doći do procvata zoroastričkih hramova?
Kakav se monstruozni novi eklezijastički projekat čitavog univerzuma stvara u mozgu umirućeg pape?
Naučnik je jedini pravi pesnik koji nam je poklonio mesec
obećao nam je zvezde i stvoriće nam novi svemir ako bude potrebno
O Ajnštajne trebalo je da ti pošaljem moje plamteće rkps-e[1]
O Ajnštajne trebalo je da hodočastim po tvojoj sedoj kosi!


O saputnici pišem vam pesmu u Amsterdamu u kosmosu
gde je Spinoza pre mnogo godina izmislio svoja magična sočiva
pišem vam pesmu odavno
već su mi stopala ofucana od smrti
evo me bez odeće i bez imena
bez ikakvog tela osim finih crnih tragova pera na mekom papiru

kao što zvezda razgovara sa zvezdom sunčevi zraci neprebrojivi na isti način kao što su misli neprebrojive
u onom naboru univerzuma u kome se nalazio i Vitmen
i Blejk i Šeli koji vide Miltona da boravi u zvezdanom hramu
deprimiran u svom svevidećem slepilu –
Sada napokon mogu da razgovaram s vama voljena braćo sa nepoznatog meseca
s vama stvarnima što skvotujete u nekakvom obliku među platonističkim parama Večnosti
Ja sam nova zvezda.
Da li ćete pojesti moju pesmi ili ćete je pročitati
ili ćete zuriti svojim aluminijumskim slepim očima na stranice
netaknute sunčevom svetlošću?
sanjate li ili prevodite - primate podatke tako što antene spuštate sasvim ravnodušno?
Ima li smisla to što ja govorim u vaše cvetne zelene očne jabučice – receptore?
Na koju će se stranu okretati suncokreti onda kad budu okruženi milionima sunaca?

Ovo je raketa moja lična raketa emitujem poruku na drugi svet
neko će me čuti tamo
moja besmrtnost
bez čelika ili kobalta ili dijamanta zlata ili merkurske vatre
bez pasoša biroa dokumenata ratnih glavešina
na kraju krajeva bez mene
čistih misli
poruka svakome i svuda ista
šaljem svoju raketu na svaku planetu koja je očekuje
najpre na slatke pobožne planete koje ne znaju za novac
četvorodimenzionalne planete na kojima Smrt pušta filmove
planete koje (ljupko) polemišu o drevnoj fizici i poeziji za sebe
koja proizvodi drveće
konačnu planetu gde Veliki Mozak Univerzuma čeka na pesmu
koja će se spustiti u njegov zlatni džep
uz sve druge beleške brljotine ljubavne uzdahe plačno-muzikalne krikove očaja i milione neizgovorivih žabljih kontemplacija
šaljem vam svoju raketu izvrsnih hemikalija
važniju od moje kose mog semena ili ćelija moga tela
ubrzanu misao koja uzleće uvis sa mojom željom istovremenom
sa vaseljenom i bržom od svetlosti
i ostavljam pitanja neodgovorena na trenutak kad se vraćam snu
svom mračnom zemaljskom krevetu.

Amsterdam, 4. 10. 1957.

sa američkog engleskog preveo: Nikola Todorović
[1] rukopise




Bertold Breht , Pet teškoća u pisanju istine

   Ovaj antifašistički programski spis Breht je napisao u francuskom egzilu, a sa ciljem rasturanja u Hitlerovoj Nemačkoj. Prvi put je obj...