24. 1. 2020.

Hajnrih Bel, Upozorenje na gospodina X


                                                Gotfrid Helnvajn: Između nevinosti i zla

Povodom Međunarodnog dana sećanja na žrtve Holokausta



        Vreme iz kojeg je proisteklo ime vaše organizacije, Savez progonjenih, našoj je deci, bez obzira da li im je deset ili dvadeset godina, strano i nestvarno poput bajke, poput mračne bajke. Zbilja, da li je to istina da je čovek stavljao život na
kocku ako bi progonjenom u sklonište doneo komad hleba, ako bi kao poljski ratni zarobljenik u haustoru poljubio nemačku devojku, ili ako bi kao Nemac među Nemcima, sve samim dobrim susedima s kojima se zna već godinama, izrekao politički sud koji nije istovetan sa naslovima novina? Istina je: bezazleni sused, koji je izjutra pospan izlazio pred kućni prag po mleko i zemičke, bio je potencijalni ubica. To zvuči kao bajka, krvava bajka o teroru, koja polako tone do slojeva u kojima se stapa sa ostalim bajkama, poput one o Caru Barbarosi čija je brada izrasla kroz sto i koji, još uvek,tamo pod planinom Kifhojzer (Kyffhäuser)*, čeka da kucne njegov čas. Ako pričate deci o vremenu terora, ona onda veruju da su postojale žrtve. Ali tek kada bismo im mogli pokazati krivce, ta bi bajka mogla postati istiniti događaj, poput sudara, tu, na uglu ulice. Možda podlegnemo iskušenju da postanemo konkretni, da imenujemo nekoga ko je izjutra, pospan, izlazio pred kućni prag po mleko i zemičke. Gospodin X, danas dvadeset godina stariji, inače isto tako bezazlen kao nekada, bavi se potpuno nesumnjivim poslovima: prodaje cigarete, opunomoćenik je nekog zavoda za kreditiranje gde piše službene opomene, ide u crkvu, štedi za duže putovanje tokom godišnjeg odmora, a nedeljom pokušava rešiti veoma delikatan problem sa svojom ženom - da li će popodnevni kolač biti sa šlagom ili bez njega.


                       On - ubica? To zvuči tako dramatično, nasilno, kriminalno.
Ali Gospodin X je tako tih, tako skroman; čak i kada se požali da mu smeta poneka igra sa loptom, to čini sa izvesnom suzdržanošću koja dokazuje da je uživao dobar odgoj. A baš bi on trebalo da bude taj koji je dojavio uzgrednu političku opasku? Deca počinju da sumnjaju, ali optužba je izrečena, ide svojim putem, dopire čak i do Gospodina X, koji smatra da mu je ukaljana čast i zahteva da se opravdamo.

             Suočimo li se onda sa Gospodinom X, spopadne nas duboka nelagoda, gađenje i stid zbog ljudske prirode, a nismo li mu, u trenutku kada smo ga prozvali, postali pomalo slični? Gospodin X je brzo uočio našu neprijatnost i već ima pripremljene argumente: nije li on ruskom zarobljeniku, koji je lopatom uklanjao sneg sa ulice, krišom u ruku tutnuo cigaretu? Verovatno bi se ispostavilo da je taj argument odbrane čak i tačan i moramo, sa žaljenjem, ustanoviti da naša deca u glavnom junaku ove bajke više ne vide takav dokaz kakav im predočava čovek koji je pijan za upravljačem, tu, iza ugla, izazvao sudar. Pitanje – možeš li nam pokazati krivca kako bismo mogli poverovati da bajka nije bajka i da se sve zbilo tu, među nama – ostaje bez odgovora. Zli vuk je stvarniji i uverljiviji od Gospodina X, koji je upravo uvređeno za sobom zalupio kućna vrata. Postoje jednoznačni krivci, koji bivaju privedeni, koji čak i priznaju, te bivaju osuđeni pred normalnim sudom, ali njihov broj je premali da bi čudovišnom broju žrtava to moglo izgledati uverljivo. Čitav narod mrtvih, svih nacionalnosti, konfesija, partijskih pripadnosti, a iz svih nacija, konfesija i partija izdvojeni – Jevreji. Ne usuđujem se da iskažem neku konkretnu brojku, bojim se da bi se iza nula tog ogromnog broja mogle izgubiti individue, ljudi koji su nam bili susedi i školski drugovi. Čini se da je nemoguće verodostojno predstaviti teror takvih razmera, objasniti potomcima njegovu prirodu, omogućiti im da osete tu klimu.

                 To biva nemoguće uprkos krivcima koji priznaju i koji su osuđeni; pošto su pred sudom osuđeni, krivci postaju kriminalci, a time nam se izmigoljio problem svakodnevnog terora koji je primenjivao Gospodin X. Gospodin X ostaje neuhvatljiv ni za ruke ni za glavu, a živi tu među nama, taj naš savremenik, te bi nam se učinilo odveć poetičnim da poznajemo Kaina. Znamo da postoji, čak bismo za njega mogli pronaći zgodnu definiciju, ali ga ne možemo uhvatiti; u trenutku kada pokušavamo, on više ne postoji i mi zagrabimo šakama samo stid i gađenje. Političkim objašnjenjima i tačnim opisima istorijske pozadine terorističke države, teror ne može biti do kraja objašnjen; za sve to postoje približno slični opisi u povesti: strahovlade i otpor njima. Naravno, postojao je Gospodin X i pod pređašnjim strahovladama, ali ono što ga čini znakom modernog terora nije njegov kvalitet, već kvantitet. Sve da udeo X-a nije ni manji ni veći, sve i da je podložan svojevrsnim oscilacijama – verovatno je ipak konstantan. Razlika je samo u tome da li je od dva miliona stanovnika jedne države njih milion i devetsto hiljada X ili je od 150 miliona njih 140 miliona. Ako su žrtve terora tako brižljivo odabirane, kao što se to desilo, i ako je njihov broj tako stravičan, onda je udeo X-a među preživelima avetinjski visok; oni više nisu samo instrumenti politike, već počinju da se njome bave, oni prodiru na pozicije na koje nikada ranije nisu polagali pravo. Njihova hrabrost, hrabrost kvantiteta, raste. Mržnja koju širi politički deklarisan teroristički režim daje neprijatelju režima veličinu; on se oseća prepoznatim, a to nešto znači. Pretpostavka neprijateljstva je prepoznavanje i to totalno: na osnovu načina kako neko pali cigaretu prepoznaje se protivnik režima, po jednom pogledu, po majušnom trzaju usne.

           Prodrevši u politiku, Gospodin X se popeo do najviših položaja. Nema neprijatelja koje bi prepoznavao po tako suptilnim detaljima; on reaguje samo na grube pretnje vlastitom oportunizmu, a instinkt očuvanja i zaštite sopstvenog interesa poneo je prema vrhu iz mediokritetskog podzemlja. Čim su ugroženi njegovi interesi, koji su isključivo materijalne i taktičke prirode, i on postaje grub, neotesaniji nego što je to čak i među lupežima dozvoljeno; neprijatelje, čije neprijateljstvo ima duhovne uzroke, on ne može prepoznati, to je za njega nepoznato, pa njegovo pitanje: „Šta ovi zapravo hoće?“, nije lišeno izvesnog dirljivog momenta: on zaista ne zna šta to oni hoće? Umetnost, filozofija, religija, politika iz duhovne strasti – sve mu je to strano, mada i on ima neku veroispovest, kod kuće mu vise neke slike na zidu, ima i knjige, završene studije i postao je političar. On je neuhvatljiv, a donosi, manje-više, važne odluke, nosi odgovornost, kreira politiku. Preterujem, svakako, dame i gospodo, ali zar nije negativna selekcija terorističkih režima do te mere avetinjska da možemo sebi na nekoliko minuta dozvoliti ovo preterivanje koje se tiče preživelih? Zar ne zvuči, takođe, kao preterivanje kada kažem da komad hleba odnesen u sklonište progonjenog ili jedan poljubac u haustoru može odneti jedan ljudski život? Dame i gospodo, vi znate, iz vremena kada ste sami bili proganjani, da ljudski život može zavisiti od jednog telefonskog razgovora, od krišom doturene novčanice i da je akt otpora bio dozvoliti progonjenom da telefonira, odmah mu dati novčanicu. To „odmah“ je pretpostavljalo munjevito prepoznavanje situacije, maštu, poverenje, instinkt, usuđujem se reći – izvesnu genijalnost, kojoj su preduslovi bili prepoznavanje, mašta, instinkt i poverenje – to je osobu, koju su oslovili, činilo suverenom. Neko, kao Gospodin X, kojeg sam, uz preterivanje opisao, neko čije reakcije počivaju na taktici i oportunizmu, nije suveren, pa, ako se bojim da je, nakon bezbrojnih užasa koji su nas snašli sada, počela i vladavina Gospodina X, onda se ne bojim njegovih ideja, on ih i nema, već se bojim da je neotporan na manipulaciju. Jasno prepoznatljiv politički protivnik, koji napada, tako postaje skoro prijatelj, ako unaokolo vlada neuhvatljivost. Sveprisutnost Gospodina X dovodi do paralize ukupnog života; on je tako ljubazan i njegov se zdrav razum uviđavno nasmeši na svako preterivanje, ali on se može prepoznati samo u preterivanju.
         On je novi protivnik svih onih koje su proganjali ili koji su se osećali proganjanim; stari protivnici, ma kakva imena i odeću imali, jesu bezazleni zato što se izjašnjavaju, opasni su tek kada Gospodin X iz oportunizma odluči da sklopi savez sa njima, ili barem da im se ne zameri.
       Gospodin X je utvara demokratije, on nema ni pamćenje ni maštu. Ako tražite protivnika, tražite njega; otpor koji ste pružili, proganjanje kojem ste bili izloženi ima smisla ako stare protivnike držite na oku, da ih ne izgubite iz vida, ali nikada ne smetnite sa uma da je Gospodin X taj koji istinito naziva preteranim i koji vašu sudbinu, ma koliko ubedljivo bila predstavljana, pretvara u bajku; da je on čovek koji u svakoj diskusiji, bez obzira na to da li se radi o devojačkoj
odeći ili atomskom naoružavanju, isključuje temeljne principe želeći da raspravlja samo o onome što on naziva bliskim i očiglednim. Ne pada mu na pamet da bi temeljni princip mogli biti najbliži, to je za njega nepoznato. Njegova glavna reč je zdravlje, a žrtva je reč koja po njemu spada u oblast bolesnog. Religija je za njega neka vrsta ljudske delatnosti, on nije stekao veru, već ju je nasledio kao plac koji donosi kamatu. Mogao bih nabrajati njegove osobine do iznemoglosti, ali se nadam da sam vam donekle učinio prepoznatljivim protivnika koji preti da obesmisli vaš otpor i vaše žrtve. Otpor koji ste pružili ne može se završiti danom vašeg oslobođenja; snaga i suverenost, koja je bila osnova pružanja otpora, mora da traje i nakon što su vaši jasno prepoznatljivi protivnici izgubili vlast nad vama. Utvara, koju sam pokušao opisati, još ima vlast i prodire sve više u same vrhove.

Izvor:
- Freiheit und Recht. Zentralorgan der Widerstandskämpfer / 6.Jg. (1960) / Nr. 4 (März), S. 14-15. Festvortrag zur BVN Zehnjahresfeier




__________________________________

* Kifhojzer (Kyffhäuser) je planinski vrh u Nemačkoj poznat po spomeniku Fridrihu Barbarosi (Friedrich Barbarossa). Po legendi, „Crvenobradi“ car nije mrtav, već sedi tamo u jednoj pećini i spava, a brada mu je, za dugog sna, prorasla kroz plohu kamenog stola.

Нема коментара:

Постави коментар