31. 10. 2016.

Petar Kocić, pisma Milki Vukomanović



Milka Vukmanović (1882–1966), udata Kočić je Petrova prva i jedina ljubav, a kasnije bračna i životna saputnica.


Milki Vukmanović, u Banju Luku,
Sarajevo, 5/24. VIII 1899.


Draga i mila Mico,

Juče u devet sati uveče prispeo sam u lepo i pitomo Sarajevo. Ja sam ti obećao pisati iz Jajca, ali su okolnosti bile take da nisam mogao nikako izvršiti svoje obećanje. Zbog toga, draga i lepa Mico, oprosti mi, i nemoj misliti da sam zaboravio na naše grlenje i ljubljenje poslednje večeri. Ah, kako mi se bilo teško rastati sa Banjom Lukom, gde mi je ostalo ono što mi je najdraže na svetu. Onu celu noć nisam mogao spavati, nego sam tri- četiri puta prolazio pokraj tvoje kuće, gledeći na onaj prozor gde ti obično sediš. Nemoj se brinuti, budi vesela i pevaj, jer je pesma melem zaljubljenoj duši i rastuženom srcu. Ja ovo tebi govorim, a sam se ne držim toga.

Celog svoga putovanja, neraspoložen i neveseo, ćutao sam i jednako pušio, a u zraku pred očima lebdila mi je ona tvoja lepa i ljupka slika, a usne su mi gorele od tvojih slatkih poljubaca. Ah, kako je slatko ljubiti i ljubljen biti! Ne mogu ti iskazati kako sam bio srećan kad sam naslonio svoju glavu na tvoje bujne i mlade grudi, slušajući silno kucanje tvoga mlađanog i žarkog srca, koje jedino za me kuca i živi. Budi vesela, opet velim, jer nas grob samo može rastaviti.

Posao zbog koga sam ovamo došao nisam još svršio. Sutra ću ići na Visoku zemaljsku vladu kod barona Kučere radi toga posla, koji se, kako sam ti već pisao, tiče i moje i tvoje sudbine. Ako ne dobijem povoljna odziva, onda od mene nema ništa. Ako hoćeš begati u daleki svet, pa šta nam sudbina dade. Ja ću ti ovde ukratko izložiti radi čega sam ovamo došao. Stvar je u ovome. Svršio sam gimnaziju u Beogradu, kao što ti je poznato, pa sam sad namislio da idem u Beć, da slušam filozofiju, kako bih postao profesor. Ali za to treba dosta novaca…
Pisao bih ti još mnogo, ali veruj, draga i mila Mico, da nemam vremena. Ti si dobra pa ćeš mi oprostiti. Primi nebrojeno poljubaca od tvog vernog i odanog studenta filozofije Petra Kočića.

Pozdravi mamu i Savu, ako ga vidiš. Ja ću brzo doći.

Spustivši glavu na moje grudi,
Plakala ti si, nevino čedo,
A tvoje nežne i bujne vlasi,
Skrivahu lice turobno bledo.
I ja sam plako, gledeći tebe
I bujni potok suza je teko,
Ali sam ipak presrećan bio,
Jer ljubav sam za ljubav steko.

P. Kočić
 
 
_______________________________________
 
Milki Vukmanović u Banju Luku
Jajce, 15/9. 1899.

Draga i mila Mico,
Unapred držim da će te ovo moje pismo iznenaditi, jer se nisam zbog hitnosti samog posla s tobom ni oprostio, a ni primiti slađani poljubaca sa tvojih nežnih usana mogao. Mome je ocu oduzeta dosadašnja parohija, koju nikako ne može primiti, zato sam morao tako brzo otputovati u Sarajevo da pitam Konzistoriju kako se stvar razvijala do sada i još da je zamolim da povrati ocu bivšu parohiju. Ja sam se sa tužnim srcem rastao sa Banjom Lukom, jer u njoj mi ostaje ono što mi je najmilije na ovom svetu. Ostaješ mi ti i tvoja dobra majka, koja se onako lepo prema meni pokazala. Ja sam i slab bio, kao što sam ti pričao, a ovaj iznenadni događaj još mi je više povećao bolove. Ali pomisao da me ti voliš daje mi snage i moći da istrajem u ovoj teškoj borbi i nevolji. Ja bih ti – još pisao, ali željeznički vlak eno već polazi za Sarajevo, zato zbogom, draga i mila Mico, do skorog viđenja.
Pozdravi tvoju dobru majku, od moje strane po sto puta i imaj vere, u svog Petra, koji će te do groba ljubiti.
Zbogom, Mico! Eno ga zvoni već treći put za polazak.
Oprosti što je ovakav papir.
Tvoj Petar Kočić
student filozofije
Primi nebrojeno poljubaca i sećaj me se kao i ja tebe, tvoj Petar Kočić

________________________________________

Milki Vukmanović u Banju Luku
Beć, 2/H 1899…


Draga Mico,

U pet sati posle podne istog, to jest današnjeg dana pisao sam na otvorenoj dopisnici, držeći da ti neću se moći ubrzo javiti, a osim toga tu sam dopisnicu pisao u kafani "Fin du siecle", gde je bilo tada dosta mojih drugova, te nisam bio rad da znaju za moju tajnu. Iz tih, dakle, uzroka nisam ti se, draga i mila Mico, mogao pismom javiti iz ove vrlo divne i lepe varoši, po kojoj sam mnogo lutao dok se nisam našao sa svojim drugovima iz Beograda i Sarajeva.

Kao što ti je poznato, ja sam se krenuo iz Banje Luke 30. septembra u 4 sata posle podne. U Zagreb sam došao u 4 1/2 sata izjutra. Tu sam čekao na bečku železnicu do 7 sati i 5 minuta, pa sam se onda krenuo i u Beč sam stigao u 6 sati uveče 1. o. meseca.
Celo moje putovanje od Banje Luke do Beča bilo mi je teško i dosadno. Neka nepojmljiva tuga morila je moju dušu i srce. Lepa i divna tvoja slika lebdila mi je pred očima, jer pri našem rastanku ja sam video u tvojim očima suzu koja me opominjaše da ti budem do groba veran.

Veruj, Mico, da te silno ljubim i da te neću izneveriti, a što se tebe tiče, ti radi kako ti srce zapoveda, pa nećeš pogrešiti. Mogu ti kazati da me jako iznenadilo ono čudnovato ponašanje tvoje majke prema meni. Ja je jako volim, ali se ona prema meni pri polasku nečovečna pokazala, ne davši mi ni ruku, da se rukujemo pri rastanku.

Slušaj majku, ali i ne zaboravi na mene, koji u dalekoj tuđini uzdiše za tobom.

Čim dobiješ ovo pismo, odmah mi odgovori, da znam kako je tamo. Tvoj dar jedina mi je uteha u ovim teškim danima. Molim te, draga Mico, da mi odmah sa odgovorom na ovo pismo pošalješ svoju sliku. To je najveće dobro što mi ga možeš učiniti. Ja ću se slikati na prvog po novom kalendaru, još dakle za 15 dana, pa ću ti odmah sliku poslati.

Veruj u moju ljubav i budi vesela!! Tvoj Petar koji ti šalje nebrojeno poljubaca.

Moja adresa: Petar Kočić, stud. phil. in Wien I. Universistat
Pozdravi majku, makar ona i bila ljuta na me.
 
_______________________________________

 Milki Vukmanović u Banju Luku
Beč, 21. 3. 1901,

Draga moja Milko,
Danas sam primio tvoju kartu. Drago mi je što ti se dopada moja slika. Ja sam se sam čudio da sam na fotografiji nekako debeo i zdrav izišao. To je zato što sam se u bradi slikao; da sam se bez brade slikao, izišao bih vrlo mršav.
Čudim se što mi više ne pišeš. Kakva je to okolnost što ti smeta da mi više nisi mogla pisati. Da te opet ko ne prosi, ili da nisi slaba? Piši mi, vere ti, dok ne dobiješ ovo pismo. Ja ću ti doći tamo oko 1. jula po novom kalendaru. Pre ne mogu, jer imam dva ispita da položim. Ako si ti bolesna, ja ću sve ostaviti pa doći da te vidim.
Lepa moja Milko, Ciganko moja, ti ne znaš kako te ja volim! Učiniću sve na svetu za te, što god hoćeš. Hoćeš duše, hoćeš krvi, sve, sve ću ti dati! Ako hoćeš da čitaš, poslaću ti "Bosansku vilu" i "Novu iskru", pa malo čitaj i zabavljaj se. Ta oba književna lista dobivam ja besplatno. U njima ima lepih priča. Ja sam dve napisao, i to: u "Bosanskoj vili" "Đurini zapisi", a u "Novoj iskri" "Tubu". To je jedno žensko ime, upravo ime jedne devojke čiji dragan umire u Gracu. Ona će ti se dopasti, – to znam unapred.
Sad ovo, pazi dobro. Ja hoću da se ženim. I to ovako: da se ja i ti vjenčamo tamo u Jošavci kod onog tvog popa. Za to ne treba niko da zna. Ja ću izvaditi od svog popa vjenčanicu, pa ću tamo doći da se u najvećoj tišini vjenčamo. Ja neću ni oca zvati, ni brata – nikog! Onda ću te poljubiti kao svoju ženicu i ostaviti kod majke, a ja ću nastaviti školu. I još za dve godine sam svoj čovjek.
Piši mi šta ti o tome misliš, ali sve onako iskreno. Ja ti iskreno i od srca pišem i javljam za svoju nameru. Oprosti mi što ovako ružio pišem. Nemam vremena, pa moram.
Pozdravi oca i majku, a sama primi nebrojeno poljubaca od tvog Petra, koji bi te tako slatko poljubio.
Odmah mi piši šta misliš?!!

______________________________________

Milki Vukmanović u Banju Luku
Zagreb, 25 /V 1901.

Draga moja Milko,

Pet punih dana u nestrpljenju i grozničavosti očekujem od tebe pismo; očekujem odgovor ma kakav bio. Mila moja Milko, ti ne znaš kako je to teško čekati u dalekoj tuđini odgovor od svog ljubljenog i milog stvorenja. Ja sam od cijelog svijeta ostavljen. Sa ocem sam se zbog tebe zavadio, brat mi ništa ne piše, a prijatelja kakvih i nemam, te sam tako ostavljen bez iđe ikog svoga. Ja sam nesrećan, mene je svak od sebe odbacio, još me jedina bolna nada tješi da me ti nećeš u ovim teškim danima moga života iznevjeriti i ostaviti. Ja bih se ubio kad bi me i ti napustila. Ali ti opet kažem, ako misliš i tvrdo vjeruješ da ćeš s drugim moći biti sretna, ti me ostavi i predaj mojoj nesretnoj sudbini. Sreća tvoja – to je sreća moja.
Bavljenjem s tobom u Jošavci, ona nježna tvoja briga o meni i o našoj sreći, učinila da danas ni o čem drugom ne mislim već o tebi. Onaj tihi i mirni porodični život za ona četiri dana u Jošavci mene je čisto preobrazio, – ja danas drukčije mislim nego što sam dosad mislio. Meni i sad lebdi pred očima ona slika: kako ja sjedim za stolom, a ti ulaziš na vrata i nosiš večeru…
Poslije večere ti dolaziš na moj krevet, pa se razgovaramo, grlimo i ljubimo…
To se možda nikad više neće vratiti. Ja sam ti vjeran, do groba vjeran postao poslije dolaska svog u Jošavku s tobom u kolima. Ali ti si mogla opaziti da se ja ni o čem ne brinem, da sam bezbrižan, ali si u isto doba mogla uvidjeti da sam do krajnosti pošten. Ja ništa nemam osim poštenja i žarke ljubavi prema tebi.
Mene cijela Banja Luka mrzi što ja tebe volim. Mnogi mi je trgovac prigovorio i pitao me zašto sam – znaš onda sa Simom – dolazio tamo. Ali nek me mrzi ako će cio svijet, – meni je svejedno, samo ako me ti iskreno i odano voliš.
Ja se danas patim i mučim sa školom, samo da tebi i sebi izvojujem dobar položaj u društvu. Ali treba da i ovo znaš: da ću ja možda i po zatvorima i apsanama provesti veći dio svog života, jer ćemo mi svi đaci otpočeti borbu protiv Švabe, koji guli naš narod, otima mu slobodu i ubija sreću. Ako si na sve pripravna, možeš poći za me; ako nisi, onda je bolje da me ostaviš, pa sa mnom šta bude.
Iako ću biti nekad gospodin profesor i doktor filozofije, ipak će možda doći vrijeme kad ću na tvojim vratima zakucati. Ti ćeš poznati nekadašnjeg svog dragana u odrpanim haljinama, pa ćeš mu udijeliti koricu kruva.
Ti možda ne vjeruješ da to može biti, ali ja u to jedva mogu sumnjati, jer taka će vremena neminovno doći. Kako mi se cijepa srce kad na to pomislim!
Kako me bolno tišti kad pomislim da će moja rođena djeca obijati tuđe pragove.
Ja bih tebi o mnogo čemu pisao, ali ne smijem, jer se bojim da me nećeš pravo onako kako treba razumjeti. Ukratko ti kažem da najviše volim tebe, pa onda moj nesretni i zarobljeni narod. Boriću se do kraja svog života za tvoju sreću i za sreću i napredak svog milog naroda. Ako voliš svoj narod i ako mu želiš bolju i ljepšu budućnost, zagrli se sa mnom, da se kroz cijeli svoj život za sirotinju borimo, jer smo i nas dvoje uboge sirote. Zato će nas narod i sirotinja blagosiljati.
Dok dobijem od tebe odgovor, pisaću opširno pismo tvom ocu. Priča mi jedan moj drug – Marko Kraljević![12 ]– da se s tvojim ocem viđao u Srbiji, u man. Petkovici. Stevo[13] je mene vrlo mnogo hvalio.
Pozdrav svima, a osobito tebi, jedina moja srećo!
Grli te i žarko ljubi tvoj rastuženi
Petar.
Adresa: Petar Kočić, stud. fil.
Zagreb, Sveučilište.

______________________________________

Milki Vukmanović u Jošavku (Banja Luka)
Beč, I/11 1903.

Mila moja Milko,

Tek danas primih tvoje pismo pošljednje koje si mi pisala. Bio sam jako bolestan, pa nisam smio izlaziti napolje i odlaziti na univerzitet.
O, da ti je samo znati kako me je tvoje milo pismo obradovalo! Od radosti sam plakao! Plakao sam kao malo dijete. Ja nisam znao da ima negdje na svijetu ta prokleta Ašana, koja me je mnogo suza, jada i čemera stala. Još sam manje mogao znati da ima negdje još kakva Milica Vukomanović. Ja sam mislio da je to tvoje ko đoja pravo kršteno ime Milica, a ono Ašana, mislio sam da je Orava, pa da je pogrešno štampano. Tek te sad onako silno, vatreno, zanosno ljubim i volim, jer vjeruj mi: da sam te izgubio, ja bih dosad bio među mrtvima. Da sam imao revolver, pucao bih na sebe, jer ne možeš pojmiti kako me je bila obuzela nekakva duboka, neizmjerna tuga i očajna usamljenost.
Ovo me je tvoje lijepo, nježno pismo upola izliječilo, ali one vatre i snage nestalo je. Ostala je samo nježna ljubav prema tvojoj ljepoti, prema ljepoti moje nemirne, strasne, bujne, tvrdoglave, a lijepe, ubave, ljupke, primamljive Mrgude! Milko, ti si moja Mrguda!… Svi književni listovi i novine hvale ovu moju pripovetku "Mrgudu". Jedan list veli: "Mladi pisac naš tako je lijepo i vjerno iznio i opisao Mrgudu kao da je to sve sam doživio".
Ah, Milko – Mrgudo, ne mogu ti opisati koliko te volim!
Oprosti što ti više ne mogu da pišem, jer sam umoran. Vjeruj svome Petru. On uvijek na tebe misli. On u slatkoj čežnji umire, gine za tvojom ljepotom, njegovo srce plače i pišti kao ucvijeljeno dijete, jer ti se mučiš i stradaš u toj očajnoj pustinji zbog njega. Vjeruj, Milko, da to njega bolno tišti, ali on je nemoćan da te sad odmah iz te pustinje oslobodi.
Pitaš me šta bih učinio da si se slučajno za drugog udala? Ja bih te oteo, a kad ne bi htjela ići sa mnom, na mjestu bih te ubio, pa onda sam sebe. Čudnovat sam ja čovjek. Ja bih sve mogao učiniti. Mila moja Milko, nemoj se ni s kim družiti, čuvaj se, jer ne bih želio da što rđavo o tebi čujem kad tamo oko ferija dođem. Imaj uvijek u očima da ćeš ti biti žena jednog srpskog književnika i budućeg profesora. Služi u svojoj kući, čitaj ako imaš knjiga i pjevaj, veseli se, nemoj biti tužna. Opet ti kažem: budi spremna na svašta, jer mi ćemo se u svom životu mnogo patiti. Biće dana kad nećemo imati ništa ni jesti. Ja sam sav srećan kad pomislim na te, jer ti možeš i kukuruze, kao i ja. Mi ćemo, hvala bogu, ipak biti zadovoljni.
Pozdravi mi po nebrojeno puta oca i mamu. Poljubi ih mjesto mene, jer su oni nama tako dobri. Milko, oni nas vole, naročito naša slatka i dobra mama, a bogami, Stevo je onako… ja mu ne znam boje!
Što se tiče mojih knjiga, razaslao sam ih jedno 400 komada, ali do danas ne dobih gotovo ni pare. Možda ću uskoro dobiti.
Piši mi odmah dok dobiješ ovo pismo. Bar u osam dana da redovno dobijam tvoje pismo – lakše bi mi bilo.
Vjeruj svome Petru. Njegovo je srce dobro. On te iz daljine… grli i ljubi.
Petar

______________________________________

Milki Vukmanović u Jošavku (Banja Luka)
Man. Gomjenica, 23. juna 1903.

Draga moja i slatka Milko,

ja sam se prije neki dan vratio iz Beča. U Banjoj Luci bio sam samo jedan dan, pa sam odmah pobjegao. Banja Luka nije mi draga, jer nema ništa drago u njoj. Da sam ostao samo jedan dan u Banjoj Luci, o tome se možeš, kad hoćeš, uvjeriti. Moje su misli i želje u tvojoj lijepoj Jošavci. Lijepa moja i slatka Milko, ja sam tebe mnogo vrijeđao, a i ti mene. Oprosti mi, i ja ću tebi oprostiti. Zaboravimo sve ono zbog čega smo se zavađali i svađali. Iako sam ja tebi pisao da si mi mrska, da te ne volim, to je laž. Zato sam tako pisao što sam se bio trenutno na te ražljutio. Ja sam tebe uvijek volio, ja sam uvijek za tobom ginuo, ja i sad ginem i umirem za tobom i tvojom ljepotom. Ti si, Mico moja, mnogo ljepša nego što si bila. Znam ja to. Ti si lijepa, vrlo lijepa, ti si slatka, ah! vrlo slatka i milostiva. Ti si moja Mrguda, koja za svog Mike volju vješa se. Ti si meni ostala vjerna, iako sam ja prema tebi onako nemilostiv bio. Oprosti mi.
Ja bih se želio s tobom gdjegod sastati. Tamo u Jošavku mrsko mi je doći, jer se stidim tvog oca i matere. Ti si materi sigurno o našoj svađi pričala, pa me ona sad mrzi i psuje.
Draga moja i mila Mico, ti moraš biti moja!!! Ti moraš biti moja, i to ovog ljeta!
Ako se ubrzo sastanemo, ja ću ti sve kazati što sam naumio i namislio. Piši mi gdje bi se mogli sastati, i to odmah mi piši! Imaću ti mnogo štošta pričati. Tebe tvoj Petar neće ostaviti. Ti robuješ već pune četiri godine. Ubrzo će Petar tvoj zakucati ia tvoja tavnička vrata, da te iz gustog mraka izvede na svjetlost bijelog dana. Njegovu dušu i srce obuzima silna tuga i bol kad pomisli na tvoje četverogodišnje robovanje. Piši mi i budi mi zdravo i veselo do dana našeg sastanka.
Grli te, ljubi te, mazi te i za tobom čezne
tvoj do groba vjerni
Petar.

________________________________________

NA IME KOCIĆ

Milki Kočić u Banju Luku
Crna kuća, 11. XI 1907. po nov. kal. 12 sati u noći

Dragi moj i mili Coco,

i ja sam kao lud kad te ne vidim. O, da znaš kako mi je ovdje tavnovati. Da si ti uza me, meni bi tako lako bilo. Ja ni o kom i ni o čem drugom ne mislim nego o tebi. Pazi na se i na svoje zdravlje. Ja sam zdrav, ne boli me ništa nego duša i srce za tobom. Coco, ti mene ne voliš, ja se ljutim na te i plačem, mnogo plačem. Ti mene možda za sve kriviš što se desilo sa mnom. Nije to sve moja krivica, jer je sve ovo moralo biti. Ja znam, ti se silno patiš i u sebi proklinješ mene, ali nemaš pravo. Naš je narod tako ubijen i satrven jadom i nevoljom, pa je neko morao ustati i podviknuti protiv silnih zuluma i nepravdi koje se nad njim neprestano čine. Taj neko u ovom slučaju bio je tvoj Kočo. Oprosti mu i zaboravi na svoje patnje, jer će te blagosiljati narod. Kako živili da živili, – umrijećemo i iza nas će ostati svijetla uspomena da smo se žrtvovali za svoj narod.
Ja unaprijed znam da ćeš se ti na ove moje riječi gorko osmjehnuti i prošaptati: "E moj ludi Kočo. " Zato ti dalje neću ni da nabrajam.
Gledaj, molim te, da mi "Presa" (novine) dođu, da vidim šta se radi u svijetu. Oglupiću ovdje. Potuži se kod predsjednika na Mileca, što nije dao Stevi da uđe, i javi to Svetozaru[36] nek metne u "Otadžbinu".
Drugi put mnogo ću ti opširnije pisati.
Pozdrav tetki i svima koji pitaju za me.
Žarko te ljubi i grli tvoj zarobljeni
Kočo.

____________________________________

Milki Kočić u Banja Luku
Crna kuća, 7. XII 1907. po n. k. Subota

Dragi moj i premili Coco,

šta da ti pišem, kako da te utješim u ovoj teškoj i golemoj nesreći!? Bol je moj veliki, tuga je moja neizmjerna, Coco moj, ja nemam riječi. Mjesto riječi iz usta, teku suze moje iz očiju mojih, teku, teku i jedna drugu sustiže! Muško srce se rasplinulo moje u samu tugu i jad. Ja tog jada, ja te tuge ne bi tako silno osjećao da ne mislim na nesreću koja je tebe postigla ovom mojom crnom sudbinom. U duhu ja klečim pred tobom i preklinjem te za ljubav tvoju, jer ću izluditi. Ja vidim da je mene svak ostavio, pa strahujem u duši da ćeš me i ti ostaviti i zaboraviti. Možda mene i Stevo mrzi, jer on tebe neizmjerno voli. On mene zato mrzi što si ti pala u nesreću zbog mene. Ja sam to vidio na njemu pred sudom. Ja na svojoj duši nosim veliki grijeh, jer sam se ogriješio o te, te mi je zato dvaput teže tavnovati.
Ja sam se čisto podjetinjio. Kad je danas Lepa[37] došla, ja sam je nesvjesno poljubio i otišao u svoju sobu, pa sam dugo, dugo plakao. Bilo mi je na duši tako teško. Lepa je bila kao i dosad ozbiljna. Ona nije osjećala kakva je nesreća nas dvoje, tebe i mene, postigla. Ona ne zna što to znači 12 mjeseci biti u tavnici i 12 mjeseci biti na slobodi ali kao i u tavnici.
Dragi moj i premili Coco, ti se nemoj ništa kariti i tugovati, jer se ovo može sve nabolje okrenuti. Ako se i ne okrene, ti budi vesela i izađi kuda ti je volja. Pazi na svoje zdravlje i obiđi me u 15 dana makar jednom. Nemoj češće, jer će te satrti štrapac i neprestana sekiracija radi moljakanja za ulaznu kartu. Ako moreš, izradi da mi se šalju novine. Ako ti ko što učini nažao, ti samo meni napiši, kaži tati i mami. Stevi dakle i Jeki, kako ih mi zovemo, da sam ih molio da te obiđu ako tetka ode. Mogla bi i ti otići njima, da malo se prohodaš kad ti ovdje dodije. Svukud hajde i slobodno živi, ali se uvijek sjećaj da si ti žena Petra Kočića, čovjeka koji strada za narod i narodnu sreću, čovjeka koji u tebi i u tvojoj ljubavi nalazi svu sreću i blaženstvo ovog svijeta!

_________________________________

Milki Kočić u Banju Luku
Crna kuća, 13. 3. 1908. po n. k.

Draga moja Milka,

šta da ti pišem? Ovdje život teče mračno i jednoliko. Što današnji dan donosi, donijeće i sutrašnji: sve uvijek jedno te isto, i to čovjeka najviše ubija i cijedi. Mojom dušom ovladalo je mrtvilo i čamotinja. Jedino što žalim, tebe, a drugo mi je sve ravno do mora. Ti čuvaj zdravlje i nemoj mnogo trčkarati i moriti se radi mene. To te ja najljepše molim. Mlijeka zasad imamo prilično dosta, a ono me drži, jer se jedino njime hranim.
Kad odležim aps, mislim malo s tobom proputovati po Italiji, zato štedi to malo novaca i nemoj se za me brinuti niti što kupovati, jer ja ne smijem ništa primiti. Osim toga, ako odem u D. T. (gledaću da što napišem, pa bih od toga) mogao nešto dobiti.
Javi mi šta ima napolju i kako stoji sa "Otadžbinom".
Pozdrav Lepoj, a tebe grli i ljubi
tvoj robijaš P. K.

_______________________________

Milki Kočić u Banju Luku
Donja Tuzla, 2. IV 1908. po n. k.

Draga moja Milko,

znam da će te interesovati kako sam doputovao u Donju Tuzlu i kako mi je u ovamošnjoj tavnici! Da bi po mogućstvu što savjesnije i besprijekornije zadovoljio tvoju želju i radoznalost, javljam ti o svemu potanko i detaljno.
Nenadano, u 2 sata poslije podne 27. III po n. k. javi mi kerkermajstor g. Gržeta da se spremim na put. U 3 sata izbi u avliju Crne kuće kočijaš Miško sa zatvorenim fijakerom, a u 3 I/4 dođoše dva žandarma sa puškama, na kojima su se u suncu prelijevale oštre i šiljaste bajonete. Pošto su me svega, kao običnog razbojnika, pretresli, naperiše na me puške, i jedan od njih očita jednu kratku molitvicu, koju oni čitaju pri svakom ekskortiranju. Zatim smo sjeli u zatvoren fijaker i krenuli na željezničku stanicu.
Kad smo prolazili kroz čaršiju, svijetu je odmah upao u oči zatvoren fijaker koji je dolazio od Crne kuće, i kroz čije su se otvore sa strane sjaktile žandarske bajonete. Mnogi Srbi pravoslavni i muslimani opaziše me u kolima među žandarima, poskakaše s ćepenaka i iz dućana, pozdravljajući me i dovikujući: "Sretan put! … Oćeraše Kočića žandari u Donju Tuzlu! …"
Žandari se, pored, svega svog carskog pusata, uznemiriše, i ja osjetih kako se svijet iza fijakera skuplja. Čuo se žagor i žuborkanje, iz koga su se jasno mogli razabrati povici srdžbe i ogorčenja: "Kako to tako bi iznenada?! Žandari sa puškama i bajonetima i taj nekakav "časni zatvor!" – uzviknuo je neko iza kola.
Kad smo prispjeli na željezničku stanicu s one strane od Okružnog suda, čekaonice su bile već prepune svijeta, ali su vrata prema peronu bila sva zatvorena. Na peronu je bilo samo željezničko osoblje, žandarski vakmajstor i nekoliko prljavih pandurica sa baščaušem Berberovićem na čelu.
Kroz 10 minuta voz se krenuo.
Vođa patrole bio je jedan zalizan, zaguljen, neuk i plašljivo-zvaničan kapralica, koji mi je svojom prekomjernom i neopravdanom žandarskom nametljivošću i opreznošću u putu silno smetao i dosađivao.
U Prijedoru nas je – ne znam zašto – dočekao zloglasni predstojnik sa svojim butrastim, fratarskim licem i sa svojom ljutom komordžijskom vojskom, koja se je sastojala od četiri pandura islamskog zakona sa peksinavim odijelom i visokim masnim fesovima, koji su tako jako na osmanlijsku devriju naličili da se nisam mogao uzdržati a da ne prsnem u grohtan smijeh – pored sve moje muke. Vrga[38] nas je pratio do Sunje, i tu se negdje izgubio.
Uz put u vagonu sretao sam se sa mnogim poznanicima, koji su me nudili raznim ponudama, ali je sve to plašljivo-zvanični kapralica službeno odbijao, pozivajući se stalno i neprekidno na propise o ekskortaži. U našem smo Brodu čekali gotovo dva sata i u rano svitanje krenuli smo se dalje. Tu, u Brodu, popio sam crnu kavu, kad je kapralica, zaguljeni švapski kapralica, otišao da izvadi karte. Tu mi je kavu ponudio jedan trgovac iz Zavidovića.
Neće biti bez interesa, nadam se, da ti ukratko ispričam jednu zanimljnvu scenu između mene i jednog pravog Švabe, koga u životu nikad nisam vidjeo.
To je bilo u Doboju, gdje takođe voz podulje stoji.
Kad smo se krenuli u Donju Tuzlu, doletje jedan star Švabo na prozor moga kupea. (Sigurno je od nekog čuo ko sam i kuda putujem.) On mi pruži jednu bočicu rakije i zemičku, ali ga kapralica neuljudno službeno odbi. To mu je bilo vrlo teško, pa ljutito dobaci ukočeno-zvaničnom žandaru: "Der Hernn kenn` ich. Er is kein gemeiner Verbrecher!" (Poznajem ja gospodina. On nije prost zločinac).
"Ja, mein Herr, promrmljah ja kroz zube – so sicht die custodia honesta einer hohen Landesegierung fur Bosnien und die Herzegovina! " (Da, moj gospodine, taka ti je to custodia honesta bosanske vlade!)
Dobroćudni Švabo ode pokunjen u svoj kupe, psujući žandare i još nekog: "Ein Chefredacteur und die hubshen bosnischen Gendarmen" (Glavni urednik i lijepi bosanski žandari!).
U 12 sati 28/III stigli smo u Donju Tuzlu, gdje nas je dočekao Simo i kerkermajstor, kome su me žandari zdrava i čitava predali. Iza toga je odmah Simo[39] došao u tavnicu i tu smo se sporazumjeli za jelo i druge stvari. Jelo mi dolazi iz neke kafane i sad zasad dobro je.
Tog istog dana uveden sam svečano u sjajne prostorije custodia honeste, koje su se sastojale iz jedne sobe sa jednim prozorom. Zidovi sobe prljavi su, nečisti i izrovani, te su na me učinili nemio i odvratan utisak. S lijeve strane vrata, kad se uđe, stajala je stara, izanđala i Lehnsthul-a, koja je nemilosrdno zaudarala na tavnički trulež. Malo dalje prema prozoru prost, napukao kancelarijski orman, a iza njega, upravo do prozora, uzdigao se tavnički, bolnički krevet kao djetinji grob od gvožđa, crn i zarđao, da ga je strahota bilo pogledati! U njemu jedna tvrda slamnjača sa dekom i dva tvrda jastuka kao kamen, – to je sve. S desne strane prozora pružio se iskrzan i iskrhan podugačak "dnevničarski" sto, prekriven debelim papirom. Kraj stola bijedno i tužno drijemaju dvije tavničke stolice, jedna stara a druga polovna. Do stola se diglo jedno strašilo, račvasto i raskrečeno, za koje kerkermajstor reče da se zove klajderštok (za haljine). Ja sam mu vjerovao.
Kako vidiš draga moja Milko, sve staro, izanđalo, zarđalo, skrpljeno i skupljeno sa sviju božjih strana! Eto, to ti je, ako počem nisi znala, custodia honesta bosanske vlade.
Kad ti još dodam da sam uvijek pod ključem osim sat prije podne, a sat poslijv podne, onda možeš pojmiti kako mi je. Ni s kim se ne sastajem, niti se smijem sastati ni riječ progovoriti. Kad šećem, uvijek mi je jedan ključar ili pred očima ili za leđima. To me tako nervozira da me do ludila dovodi. G prezidentu[40] sam u dva maha izjavio da bih se želio vratiti natrag u Crnu kuću i obući robijaško odijelo, jer bi mi bilo mnogo lakše nego ovdje.
Po svemu izgleda da ovamo neće doći niko više. Stefanoviću[41] neće priznati ovog vajnog "časnog zatvora", a Radulović[42] je valjda svoju kaznu odležao. Tako ću ja ostati sam kao kakav zarobljenik na kakvom osamljenom ostrvu.
Ako je Ugrenović dobio "Srp. knj. zadrugu", neka mi odmah pošalje sve knjige ovog šesnaestog kola, u kojem su i moje pripovjetke izašle.
Ti pričekaj do 1. maja po n. k., da vidimo šta će biti sa onom raspravom na Vrh. sudu, pa bi onda mogla doći.
Vidiš kako ja živim. Ti kako živiš, ne znam, jer mi ništa ne javljaš. Pazi dobro na zdravlje i sjećaj me se.
Ja novine slabo ili gotovo nikako ne dobijam, te ne znam šta se u svijetu događa. Piši mi šta će biti sa zatvorenim odborom i da li su i oni predani vojnom sudu. "Otadžbina" je sigurno prestala da izlazi? Šta radi Svetozar? Pozdravi sve, a naročito Stevu, Jeku, Ljeposavu, Vukicu, Stevana i svu rodbinu.
Drugo zasad ništa.
Toplo te i iskreno pozdravlja
Tvoj Petar Kočić.

__________________________________________

Milki Kočić u Banju Luku
Donja Tuzla, 20. IV 1908. po n. k.
Draga moja Milko,
sretno sam se povratio ovamo. Uz put, i tamo i otuda, nije mi bilo, što se tiče oružane pratnje, neugodno i teško kao kad su me prvi put otuda banjolučki žandari sproveli. Ovi donjotuzlanski žandari postupali su sa mnom vrlo lijepo i uljudno. U prvom redu za to imam da zahvalim ovdašnjem g. predsjedniku Okružnog suda, koji je žandare preko njihovog starješine uputio da sa mnom čovječno i uljudno postupaju. Osim toga i vođa sadašnje patrole bio je prilično obrazovan i vješt čovjek u ekskortiranju, pa mi je i sa te strane mnogo olakšano. U putu mi je dopustio i da pijem i da pušim. Zato sam i mogao primiti kao čast od jednog nepoznatog čovjeka ponuđeno piće i cigarete u Prijedoru. I gazda Jako Mevorah, najbogatiji Jevrejin u Prijedoru, nudio me je pićem, ali sam to uljudno odbio, jer nisam mogao piti.
Danas mi je dolazio Simo i pitao me da li mi što treba. Kazao sam mu, po tvom savjetu, da mi donese samljevene kave, pošto imam mašinu.
Tvoj paket do D. Tuzle nisam otvarao, jer nisam bio gladan, ali sam otvorio gazde Mitra[43]. Bogami, lijep mi je poklon učinio. Hvala mu! I pismeno ću mu se zahvaliti što je danas.
Meni sad zasad ništa ne treba. Samo ti mogu reći da me je ovaj put, dugi put, ipak dosta umorio i da mi je vrlo teško pao ponovni rastanak od tebe i od naše Banje Luke. Volio bih da nisam morao ni dolaziti. Meni je naša Crna kuća postala kao moja rođena kuća, i ja se u njoj ne osjećam kao zatvoren. Ova, pak, donjotuzlanska tavnica mrtva je i puna čamotinje kao kakva zarobljena i porobljena zemlja, kojoj bi moglo biti ime i Bosna. Badava, mi se Krajišnici ipak u nečem razlikujemo od naše posavske braće, koja su vrlo pogodan i podesan elemenat za robovanje i tavnovanje.
Ti bi mogla doći jednom ovamo sa Stevom, da se vidimo. To bi mi vrlo milo bilo.
Vrlo mi je žao što se ne mogoh vidjeti sa Stevom i Jekom. Siromah kerkermajstor, pored sve svoje dobre volje nije smio dopustiti da se vidimo. To mu ne treba za zlo uzeti, jer je on vršio samo svoju dužnost.
Piši mi i javi kad ćeš doći. Još bih ti nešto pisao, ali ne mogu, jer znaš da sva moj pisma idu preko cenzure. Pozdrav Lepoj, Svetozaru i dr. Tebe pozdravlja toplo i iskreno tvoj odani
Petar.
P. S. Što se tiče domaćih poslova, ti radi po svojoj volji i uviđavnosti, jer si mnogo praktičnija od mene. Ja ti neću u tome ništa prigovarati kao ni dosad. Javi mi šta ima novo sa onim beterima u gradu.
Ja ću danas pisati g. Dimoviću[44] da me zastupa na Vrhovnom sudu i da traži eventualnu odgodu nastupa kazne, kako bih 22. juna izišao iz zatvora.
(Vidio D. T. 2I/4. 08. Vasović.)

____________________________________

Milki Kočić u Banju Luku
Donja Tuzla, 12. V 1908. po n. k.
Draga moja Milko,
Znam da uvijek sa nestrpljenjem očekuješ od mene pismo. Sama znaš da ti ništa novo nemam javiti, jer je u zatvoru uvijek i neprekidno sve staro.
Prekjuče sam dobio jednu vijest od Svetozara, koji je ovdje bio i pohodio me. On kaže da je Stevo Stefanović pušten na slobodu jer je odležao prvu kaznu od tri mjeseca. Zatim mi Svetozar reče da će Stefanović ostale svoje kazne izdržavati ovdje, jer je i njemu priznata custodia honesta. Dalje Svetozar veli da će Stefanović ovamo doći na 1. juna po novom kal. Ta me je vijest unekoliko obeselila, jer neću biti sam.
Još sam sa Svetozarom razgovarao o svojoj ovamošnjoj hrani i trošku i zamolio sam ga da od starog odbora "Otadžbine" traži s tobom zajedno da barem za me plate hranu kad mi ne daju cijele plate.
To ti s pravom od njih traži i nemoj da bi se ponizila pred tim ćiftama, kojima je novac i Bog i Otadžbina. Ako ne mogneš kod njih ništa uspjeti – to ne čini ništa. Glavno je da čovjek čuva svoj ponos. Ja da svog ponosa i karaktera nisam čuvao, sigurno ne bi ovdje danas ležao, nego bih se provodio i veselio u slobodi.
Ja sam Svetozaru kazao da on sa Simom Erakovićem ovdje vidi račun i da ti ga ponese. Zato ti od ono para što sam dobio od Akademije nauka pošalji Simi onoliko koliko mu je potrebno da isplati moju hranu i ostale sitne troškove. Simo mi je glave valjao i da njega nije bilo, ja bih se u svačem grdno napatio.
Pošto je Stefanović pušten na slobodu, iako ima još nekoliko kazni da izdrži – to se i ja nadam i tvrdo držim da će i mene na 22. juna, dakle kroz 40 dana pustiti na slobodu. I ta me je vijest o Stefanoviću unekoliko raspoložila, te željno i nužno očekujem da ću vidjeti svoju malu kućicu, tebe, Lepu, Jeku i sve druge, kojih sam se mnogo i premnogo zaželio!
Pozdravi sve, a naročito Stevu, Jeku, Ljepu i druge koji se mene sjećaju.
Tebe toplo i iskreno pozdravlja tvoj
Petar.
(Vidio D. T. 13/5. 08. Vasović.)

Koliko budem u četvrtak 14. maja osuđen, javiću ti telegrafski.
Da li je Ilija ikako dolazio?

____________________________________

Milki Kočić u Banju Luku
Donja Tuzla, 24. V 1908. po i. k.

Draga moja Milko,

pisao sam g. Dimoviću da se zauzme kako ne bih odmah morao nastupiti ovu drugu nepravednu – tako nepravednu da vapije nebu za osvetom – kaznu. Isto sam tako upravio jedno pismo i na Glavni odbor Srp. nar. organizacije, na ruke gosp. Dušanu Vasiljeviću[45], potpredsjedniku. Vrlo sam radoznao hoće li štogod Organizacija, odnosno njen Gl. odbor, smjeti preduzeti u ovoj mojoj stvari. Ja sumnjam, ali nisam nikako mogao propustiti priliku da ne opipam puls ministrovih štićenika*.
Piši mi koliko je Kondić[46] osuđen. Da li će Svetozar ovamo ili će u Crnu kuću i da li je već dobio poziv da nastupi kaznu?
Ja sam zdrav i želim vama svima mnogo zdravlja i sreće.
Sve vas, a naročito tebe, iskreno i toplo pozdravlja i grli vaš
Petar.

______________________________________

Milki Kočić, u Banju Luku
Donja Tuzla, 28. V 1908.

Draga moja Milko,

vraćam ti potpisanu mjenicu i molim te da je urediš kako znaš i umiješ. Pisao sam ti već kartu da sam se obratio g. Dimoviću i g. Vasiljeviću da se zauzmu za me kako ne bih morao odmah nastupiti kazne. Da li ću od tog imati uspjeha, još ti ne mogu ništa javiti. Od Vrhovnog suda još mi nije došla osuda.
Moja bolest nije bog zna šta. Prezebao sam u aprilu u ovoj odurnoj sobetini, pa me bole leđa i žigaju noge. To je sve, i to nije opasno, nego je neprijatno i teško trpjeti. Ljekaru se ja carevom ne obraćam živ ni za kakvu pomoć. Nemam povjerenja ni u znanje ni u savjesnost. Inače je ovdašnji ljekar dobar čovjek i vrlo uredno pohodi tamnicu.
Zna li se po koliko su oni u gradu osuđeni? – Primio sam blesavo sočinjenije onog božjeg zvekana. Glup on, pa mu glupo sve što je njegovo.
Više ti nemam šta da pišem. Niučem ne oskudjevam, jer sama znaš da sam ja s malim zadovoljan.
Mnogo te i odano pozdravlja
Tvoj Petar.

________________________________

Milki Kočić u Banju Luku
Donja Tuzla, 8. VI 1908. po n. k.

Draga moja Milko,

prekjuče sam predao na Vrhovni sud molbu radi odgode nastupa kazne i nadam se da će mi se ova molba povoljno riješiti. Tako ću, možda, moći na 22. juna biti na slobodi. Molim te, pošalji mi odmah moje ljetno odijelo, ako je čitavo i čisto, jedan par čarapa, dva rupčića, jednu košulju i jednu mašnu, jer mi se ova pokvarila. Moj je veš gotovo sav neopran.
Šta ima tamo novo? Kako je Stevo, Jeka i djeca? Šta radi Ljeposava? I jeste li svi zdravi?
Kod mene nema ništa novo. Samo me noge strahovito žigaju, naročito pred kakvo vrijeme.
Sve vas toplo, a naročito tebe, pozdravlja i grli
vaš Petar.
Osim ostalog, pošalji na moju adresu 30 kruna za put, ako me puste; ako ne puste, imaće se u što potrošiti.

______________________

Milki Kočić, u Banju Luku
D. Tuzla, 22. VI 1908. po n. k.

Draga moja Milka,

dok sam primio odijelo, 30 kruna i druge poslane stvari, htio sam ti pisati prema jednom Dimovićevom pismu da mi neće uvažiti molbu za odgodu kazne, koju sam danas teška srca i sa jednim nemilim očajanjem morao nastupiti. Dakle, kaznu od 15 mjeseci nastupio sam i izlazim dogodine (1909) 22. septembra.
Zbog neprekidnog i nezakonitog samotnog zatvora, zbog grubog i neotesanog vrijeđanja od strane ovd. kerkermajstora i zbog toga što mi ne daju ni s kim razgovarati, saopštio sam danas gosp. prezidentu da ću stupiti u štrajk gladovanja (Hungerstreik). Gosp. prezident mi je obećao da će o ovoj mojoj odluci pisati vladi i ujedno mi je savjetovao da odustanem od svoje namjere dok od vlade ne dođe odgovor. Ja sam na to pristao. Na ovaj očajni korak nagnala me je neizmjerna duševna patnja vječitog ćutanja i samoće. Čisto sam i ogluvio i onijemio od neprekidnog ćutanja.
Ako mi se ne dopusti da razgovaram s kim bilo i ako i dalje ostanem u sobi pod ključem sam, ja ću se umoriti glađu, jer volim i umrijeti pri čistoj svijesti nego da poludim.
Danas sam neobično raspoložen i više ti ne mogu pisati.
Pozdravi sve, naročito Lepu.
Tebe toplo pozdravlja i grli
tvoj Petar.

_______________________________

Milki Kočić u Banju Luku
Donja Tuzla, 1. jula 1908. po n. k.

Draga moja Milko,

primio sam tvoju kartu, i vidim da ste se sretno povratili kući. Hvala i tsbi i tati na posjeti!
Simi ću pisati što je sutra da se pobrine za stan.
Sama si bar unekoliko mogla uvidjeti i osjetiti kako je ovdje i kako zagušljiv vazduh struji u kerkermajstorovoj kancelariji, onako pa ruski! Ne može nikako lijepo biti niti može na čast služiti današnjoj modernoj upravi u našoj zemlji da se književnici tuku i vrijeđaju.
Za sebe mogu reći da bi mi mnogo lakše bilo da me ne turiše u političke krivce. Čak mi je zabranjeno da ne smijem ni sa ključarima koju riječ izmijeniti. I to u zakonu stoji!
Ali sve će biti i proći.
Pozdrav tebi i Ljepoj od vašeg Petra, koji vas željno iščekuje.
NB. Pročitao sam šesto izdanje "Jazavca pred sudom". Na žalost, našao sam mnogo štamparskih pogrešaka, koje kvare smisao; inače je ovo izdanje prilično ukusno i lijepo.

_________________________

Milki Kočić u Tuzlu
Donje Soli, 18. jula 1908.

Dragi moji i mili Coco,

predajem ti ovo pismo za Ameriku i književni oglas "Jazavac pred sudom". Pismo za Ameriku, kao i ono prvo, prepiši i pošalji. Za književni oglas "Jazavac pred sudom" mogla bi se dogovoriti sa Simom i poslati ga u novine. U isto vrijeme mogla bi s njim zajedno pisati kojoj štampariji da štampa sedmo izdanje. Ako ti ne bi htjela sa Simom to učiniti, onda bih ja mogao pisati kojoj štampariji za štampanje, i to bih morao učiniti preko suda. Uostalom, mi ćemo se još o tom usmeno dogovoriti.
Dragi moj i mili Coco, ja sam se tebe mnogo, premnogo zaželio. Ti nemoj žaliti novaca i nemoj se patiti. Kao što god meni činiš, čini i sebi i Ljepoj. Po svemu izgleda da ja nemam nikog na ovom svijetu nego vas dvije. Ja se tebe uvijek sjećam, i u danu i u noći, i uvijek na te mislim, Tebi bi možda mnogo lakše bilo da si ostala u Banjoj Luci, jer ovdje nemaš nikog poznatog, pa ti je vrlo teško. To ja vrlo dobro znam, pa mi je teško što se zbog mene patiš i mučiš, ali će sve biti i proći.
Pozdrav Ljepoj.
Tebe žarko i iskreno ljubi i grli
tvoj zarobljeni Petar.
Meni je tvoje jelo vrlo dobro i slatko, pa otkad si došla, ja sam se mnogo i duševno i tjelesno oporavio. Samo tebi to imam da zahvalim.

_________________________

Milki Kočić u Banju Luku
(Iz Tuzle, 1908.)

…Zapamti dobro ovo: kao što god u gustoj pomrčini ne možeš naći svjetlosti, isto ćeš tako uzalud u zemlji bez Slobode tražiti Pravdu. Sloboda je sveta i uzvišena majka Pravde. Bez Slobode, bez majke svoje, Pravda se pretvara u jednu običnu kurvetinu putaru, koja po širokim carskim drumovima truje i zaražava nevine, oduzimajući im podmuklo mladost, svježinu i zdravlje!…

________________________

Milki Kočić u Banju Luku
Sarajevo, dne 29. X 1910.
Draga moja Milka,
od tebe još ne dobih odgovora na moju pošljednju kartu, (pa ne znam kako ste i je li naš mili i mali Slobodan[58] zdrav. Ja uvijek mislim na vas sve, a naročito na mog malog Slobodančića.
Molim te, javi mi kako ste i kako živite. Meni je vrlo neobično bez vas.
Draga moja Milka, nemoj da se patiš i nemoj da suviše štediš pa da se napatiš. Pazi dobro dijete.
Simo je ovdje. Krivo mu što mu nismo javili rođenje Slobodanovo. Da smo ga pozvali, bio bi nam i kum. Ja sam kumu čestitao krsno ime. Jesi li ti kod njih išla?
Dimović se još nije vratio iz Beča, pa nisam mogao o onoj stvari razgovarati sa njim.
Ako bi kakvo važno pismo tamo došlo za me, molim te da ga ovamo pošalješ.
Ovdje nema ništa novo. Saborske sjednice teku sad zasad mirno. Šta će poslije biti, ne znam.
Piši mi!
Sve vas toplo i iskreno grli i ljubi, a naročito svog Slobodana
vaš Petar.

__________________

Milki Kočić u Banju Luku
Sarajevo, 7. XI 1910.

Draga Milko,

sretno sam doputovao i danas sam odmah našao sobu za 30 kruna. Još se ništa ne zna koliko ćemo ostati. Kad doznam, javiću ti. Ali svakako ću gledati kroz jedno 10 dana tamo doći i posjetiti mog dragog Slobodančića i tebe. Pozdrav tebi, Slobodanu, Ljepoj i ostalima

od vašeg P. Kočića.

____________________

Milki Kočić u Banju Luku
Sarajevo, 23. XI 1910.

Draga moja Milka,

danas sam primio od Kunića odijelo, koje mi se je dopalo jer je vrlo toplo. Košta prema njegovom računu 94 krune. Molim te plati mu to.
Govori se da će Sabor biti kroz 15 dana odgođen. Ja mislim tražiti dopust kroz koji dan da vas pohodim jer sam vas sviju zaželio, naročito tebe i mog dragog Slobodana. Kako je on? Je li zdrav? Guče li?
Simo je ovdje, pa smo uvijek zajedno. Jedemo svi kod Avakuma. Moj stan nije najbolji, ali se može trpiti.
Neki dan sam ti poslao 250 kruna od dnevnice. Vrlo skromno živim, da bi se moglo što zaštediti.
Sve vas, naročito tebe i Slobodana, ljubi i grli vaš Petar, koji vas uvijek osjeća.
ljubi te
tvoj Kočo.

_____________________

Milki Kočić u Banju Luku
Sarajevo, 29. XI 1910. po nov.

Draga moja Milka,

već nekoliko dana prođe a ja ne dobih od tebe nikakva odgovora na svoja dva pisma. Da li si primila 250 kruna?
Očekujemo da će se kroz 7 dana Sabor odgoditi. Ja sam htio tražiti dopust, ali je Sabor zaključio da se nikom ne može dati dopust. Dedijer[59] je pozvan iz Beograda i nije mu dat dopust. Simo[60] i Krulj[61]silno su se zavadili i potukli.
Kako je mali Slobodan? Odmah mi odgovori.
Pozdrav Ljepoj, Vuki i Đorđi.
Tebe i Slobodana toplo i iskreno grli i ljubi
tvoj P. Kočić.

_______________________

Milki Kočić, u Banju Luku
Sarajevo, 4. XII 1910. po nov.

Draga moja Milka,

tvoje me je pismo obradovalo, jer na dva svoja pisma ne dobih od tebe odgovora. Drago mi je mnogo što je moj Slobodan stalno zdrav i čio. Da li imalo guče?
Sabor će se odgoditi u ovu iduću subotu (10. po nov. kal.). One komendije u Saboru nisu ništa. Take se komendije dešavaju u svima saborima, pa i u bosanskom. Zato se nemoj brinuti.
Pisao mi je Ilija iz Prizrena. Primljen je za redovnog đaka i dobija izdržavanje.
Pozdravljam vas sviju, a naročito tebe i Slobodana! Željno iščekujem da vas zagrlim i poljubim.
Grli vas i ljubi vaš
P. Kočić.

_______________________


Milki Kočić, u Banju Luku
Sarajevo, II/24. januara 1911.

Draga Milka,

sretno sam doputovao ovamo sa Kostom. Onu stvar sa osiguracijom urediću danas. Prije nisam mogao jer je radnja bila zatvorena. Danas ću takođe ići radi one druge stvari i dr Vasiću.[61]
Sabor je juče otvoren. Mi smo Srbi protivni vladi, Turci i katolici su uz vladu, pa može biti svašta.
Ništa drugo novo nemam da ti odovud javim.
Simo još nije došao. Po svemu izgleda da će se on i zahvaliti na mandatu. Ko bi to još znao? Možda i neće. Vidi valjda da će se i Sabor raspustiti.
Pozdravi mi i poljubi mog dragog Slobodana.
Pozdrav tebi, Lepoj i Borći. Tebe i Slobodana uvijek ljubi i grli
vaš P. Kočić.

_______________________

Milki Kočić, u Banju Luku
Sarajevo, 25. I 1911.

Draga Milka,

Stvar sa osiguracijom potpuno sam uredio, i priznanica se nalazi kod mene. To ti ukratko javljam da se ne brineš za tu stvar.
U Saboru se još ništa ne zna. Situacija je mutna i zamršena: ne zna se ni ko pije ni plaća!
Toplo te pozdravlja i svog Slobodana sa Ljepom i Borđom
vaš Petar.

______________________

Milki Kočić u Banju Luku
Sarajevo, 29. I 1911.

Draga moja Milka,

primio sam danas tvoju kartu u kojoj mi javljaš da si opet nešto slaba i da i Slobodan nije najbolje. Molim te, pripazi na se, a još više na malog. Znam da te nespavanje i neuredan živog satra, ali šta ćeš, mora se trpjeti dok Slobodan malo odraste. I on će valjda postati malo bolji nego što je danas.
Iako je u Sarajevu velika studen, ja se ne mogu nikako da odlučim da kupim kaput, jer držim da ova zima neće dugo trajati.
Simu sam obilazio u bolesti. Malo mu je bolje. Bio je prezebao. Sad se pridigao. Kako izgleda, Sabor će podulje trajati, i ja ću vas možda kroz 10 dana opet pohoditi.
Draga Milka moja, pazi na se i Slobodana. Ja vas se uvijek sjećam i na vas mislim.
Grli vas i ljubi
Vaš P. Kočić.

________________________

Milki Kočić u Banju Luku
(Sarajevo, februar 1911)

Draga moja Milka,

sinoć sam sretno prispio u Sarajevo. U putu mi je bilo prilično hladno. Nisam vam radi toga mogao pisati ni iz Bočca ni iz Jajca, kao obično što sam činio.
Ovdje nema ništa novo što bi trebalo da ti opširno javim. Samo ti javljam da se je Simo razbolio. Danas idem da ga obiđem. Pazi na Slobodana i na svoje zdravlje, i budi uvjerena da vas se ja uvijek sjećam i na vas samo mislim.
O Saboru samom ne mogu ti ništa posigurno javiti. Koliko će još raditi i kad će se raspustiti, ni to se ne zna. Katolici i Turci su protiv nas. Šta će naposljetku biti, ni mi sami ne znamo. Tebe iskreno i Slobodana ljubi i grli vaš
Petar.
Onom troma pozdrav.

_____________________

Milki Kočić u Banju Luku
(Sarajevo) 24. II 1911.

Draga moja Milka,

Hvala ti na tvojoj karti, jer me je tvoje ćutanje bilo unekoliko zabrinulo. Kroz nekoliko dana, dok se svrši debata o budžetu, ja ću vas pohoditi. Sad ne mogu, jer moramo svi na okupu biti radi glasanja protiv budžeta. Simo je bio samo dva dana u Tuzli, i to je otišao kad sam se ja vratio iz Banje Luke. Svi smo ovdje na okupu, osim dra Božića, koji je sada tamo.
Draga moja Milko, pripazi na se i Slobodana. Izvedi ga napolje, jer je tamo, kako čujem, vrlo lijepo vrijeme! Sve vas toplo pozdravlja i grli vaš Petar. Naročito tebe i Slobodana.
Ljubi te tvoj Petar.

_______________________

Milki Kočić u Banju Luku
Sarajevo, 17/30. marta 1911.

Draga moja Milka,

primio sam tvoju kartu, i krivo mi je što mi redovno ne odgovaraš na moje karte. Valjda imaš toliko vremena da napišeš nekoliko riječi. Doduše, imaš ti posla oko malog, ali bi ipak to mogla učiniti.
Mogu ti javiti da sam izabran za činovnika sa plaćom od 3000 kruna. Lijepo su svi primili moju molbu. Morali bi se u mjesecu aprilu preseliti u Sarajevo.
Kroz koji dan, eto me tamo. Ljubi tebe i Slobodana
vaš P. Kočić.

_____________________

Milki Kočić u Banju Luku
Sarajevo, 24. III 1911.

Draga moja Milka,

Primio sam Tvoje pismo. Hvala Ti na obavještenju. Ja sam znam da Ti je teško sa Slobodanom, ali šta ćeš: dijete je dijete, mora se trpjeti. U nas se u Saboru uhvatila velika džefa. Bosanski katolici hoće da nas sve uz pripomoć Turaka pohrvate, a Turci uz pripomoć katolika hoće da kmeta i seljaka za vječita vremena zarobe.
Kroz koji dan doći će agrarno pitanje. Moram biti ovdje, jer se bojim da nas narod ne nazove izdajnicima.
Pazi na se i na Slobodana. Pozdravi Lepu i Đorđu.
Sve vas toplo grli i ljubi
P. Kočić.

_________________________

Milki Kočić, u Sarajevo
Beograd, 19. januar 1914. (Iz duševne bolnice)

Draga Milka,
Ja sam još jednako u Beogradu i pozdravljam tebe i Leposavu i Borću. Primite svi skupa pozdrav

Petar Kocić,nar. poslanik

________________________

Milki Kočić u Sarajevo
Beograd, 2. februara 1914. (Iz Duš. bolnice)

Draga Milka,

ja sam još u Beogradu. Šta vi radite, kako vi živite, kako je Leposava i Vida?[68] Čujem da je Vida bolesna. Njena sestra ovde je meni dolazila u posetu. Gledaću da dođem što pre tamo u Sarajevo.
S pozdravom srpskim
Petar Kočić, nar. poslanik
Pozdrav od Jove Karanovića[69] iz Beograda, nemojte se brinuti za Maru.[70] Ona je zdrava i živa. I Mara će s mnom i s gosp. Jovom Karanovićem doći.

P. Kočić

____________________

Milki Kočić, vjerovatno u Sarajevo
Beograd, 11. februara 1914. godine

Draga Milko,

Ja se još nalazim u Srbiji i zdrav sam. Ništa mi ne fali. Gledaću da što prije dođem tamo kroz nekoliko dana. Ovamo mi je dosadno i ne mogu mirno.
Znaj, da ću tamo doći. Kod mene gotovo svaki dan dolazi Mara Vranješević, Vidina sestra. Ona pozdravlja svoju sestru Vidu.
S srpskim pozdravom

Petar Kočić, nar. poslanik

_____________________

Milki Kočić, vjerovatno u Sarajevo
Beograd, 25. IV 1914.

Draga Milka,

Ja sam ozdravio i jedva čekam da te vidim moja draga Milko i pišem da ti izađeš pred mene. Kaži Leposavi da je lepo i uljudno pozdravljam.
Uz srpski pozdrav

Petar Kočić,
narodni poslanik i srpski književnik

____________________

Milki Kočić, u Sarajevo
Beograd, 11. Juna 1914.

Draga moja Milkico,

Ja sam zdrav i veseo. Pišem jedan roman i Lepa je bila kod mene i tast Stevo Vukmanović. Kako ste vi? Draga Milkice, dođi ti po mene.
Sa srpskim pozdravom i ljubim tebe i Lepu

Petar Kočić
narodni poslanik i srpski književnik

____________________

Milki Kočić u Sarajevo
(Iz Beograda, krajem 1914. ili početkom 1915)

Draga Milka,

Ja sam još u bolnici i ovdje u Beogradu i kad pođem tamo, javiću će tebi i Ljeposavi i svima drugima.
Primite srpski pozdrav

P. Kočić.

_______________________

Milki Kočić u Beograd
Beograd, 3. jula 1916.

Draga moja Milko, video sam se s Vukom Miškovićem[71] ovde. Poljubi malu i pozdravi sve.

Tvoj
P. Kočić

 
 
 

26. 10. 2016.

Pisma iz rata,Jacques Vaché, Lorijn





pismo I

/11.10.1916/ ∗

Gospodinu Andreu Bretonu.

11. oktobar '16.

Dragi prijatelju,

Pišem vam iz kreveta gde su me nesnosna temperatura i fantazija oborile usred dana.

Juče sam primio vaše pismo — Očigledno je da nisam zaboravio ništa od našeg
prijateljstva, koje će, nadam se, trajati — mimovi i sarovi su tako retki — iako vi tek
približno shvatate 'Umor. 1.

Dakle, ja sam tumač Englezima — i unoseći u to totalnu ravnodušnost uz blagu
neozbiljnost kojom volim da začinim službene stvari, šetam od ruševina do sela svoj
kristalni monokl i jednu teoriju o uznemirujućim slikama.

Ja sam redom bio ovenčani spisatelj, poznati crtač pornograf i skandalozni slikar
kubista — Sada, ostajem kod kuće i prepuštam drugima da objasne i prouče moju ličnost
na osnovu ovih gore navedenih.

Ishod nije važan.

Osim toga, zamišljam da sam u nemačkoj Vojsci i to mi polazi za rukom — To je
nešto novo, i uspeo sam da ubedim sebe kako služim protiv saveznika — Šta ćete?...

Idem na odsustvo otprilike krajem meseca, i provešću neko vreme u Parizu — Tamo
treba da se vidim sa svojim zaista najboljim prijateljem kojeg sam potpuno izgubio iz vida.

U nekom narednom pismu će biti — u to ne sumnjajte — portret iz rata — prema
nekom brižljivo precrtanom post-scriptumu.

Gde je T. F.? – Pisao sam poljskom narodu, jednom čini mi se, kao odgovor na dva
zabavna pisma.

Da li bih mogao i vas da zamolim za prepisku? — Pretpostavljam — budući da sam se
latio pera — da ću ubuduće moći da ga koristim lakše; uostalom, već sam vam jednom
pisao ako se dobro sećam.

Osim ovoga — što je malo — Ništa. Britanska Vojska koliko god poželjnija od Francuske, nema mnogo 'Umora.Više puta sam upozorio jednog pukovnika dodeljenog meni da ću mu zabiti parče
drveta u ušeta 2 ) — Sumnjam da me je baš najbolje shvatio — inače ne razume Francuski.

Moj trenutni san je da nosim kratku crvenu košulju, crvenu maramu i duboke čizme – i
da budem član tajnog kineskog društva bez cilja u Australiji — Uostalom, ne poričem da bi
tu moglo biti i nekog vampira.

Da li vaši iluminati imaju pravo da pišu? – Rado bih se dopisivao sa nekim progonjenim, ili nekim „katatoničarem“, bilo kojim.

Čekajući, ponovo čitam Sv-Avgustina (da bih zamislio osmeh poljskog naroda), I pokušao da tu pronađem još nešto osim monaha koji ne zna za 'Umor.

Napisavši ovo, počinjem da čekam odgovor, dragi prijatelju, na ovu neusklađenost na
koju odgovora i nema, i molim vas da verujete u moje sećanje.

Ž. T. H.





Napomena prevodica – Prevod je rađen prema izdanju Les lettres de guerre de Jacques Vaché, K editeur,Paris, 1949. Sva odstupanja od pravopisa, u oblicima reči i interpunkciji, posledica su odluke da se originalni tekst u tom pogledu što vernije prenese čitaocu i time očuva dokumentarno svojstvo Pisama kao i eventualni (anti)estetski efekti koje takva odstupanja mogu imati. Kad god bi objašnjenje nekog od ovih odstupanja moglo biti od koristi čitaocu, uz tekst su stavljene fusnote prevodioca.

1) Autor reč humour piše kao umour, što stvara razliku samo na nivou grafije, jer se inicijalno h u francuskom ne izgovara.
2) U tekstu je onneiles, umesto standardnog oreilles (uši).

MIMOVI I SAROVI –– Titule koje su sebi pripisivali članovi protodadaističke, tzv. „nantske grupe“, koju su 1913. godine osnovali gimnazijalci Žak Vaše, Ežen Ible (Eugène Hublet ), Pjer Biserije (Pierre Bissérié) i Žan Sarman (Jean Sarment). Od tri publikacije koje su ostale iza ove anarho-dendističke grupe, Vaše je pouzdano učestvovao u dve (En route, mauvaise troupe, 1913; četiri broja Le Canard sauvage, 1913/14) gde je objavio svoje prve pesme, jednu priču i devet kraćih recenzija knjiga. U okviru grupe je uspostavljena i poštovana jedna hijerarhija bića na čijem su se vrhu nalazili superiorni I suptilni mimovi i sarovi. Reč „mim“ (od mim, antički dramski oblik), prema rečima koje Sarmen pripisuje Vašem, odabrali su jer je svojom zvučnošću evocirala ,,mističnu veličanstvenost tišine koja sebe izražava“; to je takođe i naslov knjige nantskog autora Marsela Švoba (Marcel Schwob) koja se pojavila krajem 19. veka. Reč „sar“ označava titulu asirskih kraljeva i preuzeta je najverovatnije od okultističkog pisca Žozefena Peladana (Josephin Péladan), poznatog kao Sar Peladan. Smeštanje generala na dno ove hijerarhije bića potcrtava antimilitarsitički duh ove grupe, čiji su se članovi, između ostalog, pobunili i protiv zakona kojim je vojni rok bio produžen na tri godine. (Sve napomene ove vrste ispod teksta pisama su napomene priređivača.)

'UMOR –– Prvo pominjanje Vašeove koncepcije 'umora (videti uvodni tekst u temat). Vaše će o
'umoru pisati u pet pisama upućenih Bretonu, i svih pet pisama je prevedeno u ovom izboru.

TUMAČ ENGLEZIMA –– Pošto je poticao iz bilingvalne porodice i od detinjstva govorio i engleski,
Vaše je tokom rata uglavnom bio angažovan kao tumač britanskim i američkim trupama u Francuskoj. Šest meseci pre mobilizacije (od leta do decembra 1915. godine) Vaše je proveo u Engleskoj, ali se o ovom njegovom periodu života ne zna gotovo ništa.

T.F. –– Inicijali Teodora Frankela koga Vaše u pismima Bretonu redovno naziva poljski narod. (Videti napomenu uz pismo br. 6)

NE PORIČEM DA BI TU MOGLO BITI I NEKOG VAMPIRA –– Pogledati fusnotu br. 3 uz Bretonov predgovor iz 1919. godine.

ILUMINATI –– Misli se na pacijente sa kojima je Breton radio u vojnom neuropsihijatrijskom centru u Sen Dijezu u jesen 1916; Breton se tu prvi put sreće sa psihijatrisjkom praksom i upoznaje sa
Frojdovim učenjem, što će, kao što je poznato, biti od presudnog značaja za evoluciju njegovih ideja i
kasnije teorijsko uobličenje nadrealizma.

___________________________________




pismo II

 /29.04.1917/

Gospodinu Andreu Bretonu.

29. 4. '17.

Dragi prijatelju,

Odmah vaše pismo.

Suvišno je — zar ne? uveravati vas da ste i dalje na ekranu — Pišete mi „laskavo“
pismo — Najverovatnije da biste me uljudno primorali na odgovor koji je velika
komatozna malodušnost stalno odlagala — Zapravo, koliko dugo već, prema mišljenju
ostalih?...

Pišem vam iz jednog bivšeg-sela, iz jednog veoma tesnog svinjca obloženog pokrivačima — Sa engleskim vojnicima sam — Ovde su dosta uznapredovali ka protivničkoj strani — Veoma je bučno — Eto.

Drago mi je što čujem da ste bolesni, dragi moj prijatelju, malo — Dobio sam pismo od T. F. skoro ne-zabrinjavajuće — taj dečko me rastužuje — premoren sam od osrednjosti, i odlučio sam da zaspim na neodređeno vreme — sam napor buđenja zbog ovih nekoliko strana teško mi pada; možda će biti bolje sledeći put — Izvinite — zar ne? zar ne? Ništa tako ne ubije čoveka kao obaveza da predstavlja zemlju — Takođe.

S vremena na vreme — da ne bih ipak bio osumnjičen za slatku smrt, poneka prevara ili priateljsko 3) tapšanje po nekoj bliskoj lobanji uveri me da sam ja jedan podli gospodin — Danas, predstavljen generalu Divizije i Eštabu 4 ) kao čuveni slikar — (Mislim da pomenuti ima 50 ili 70 godina — možda je i mrtav — ali ime je tu) — Oni (General i Eštab) se otimaju oko mene — zanimljivo je to i zabavljam se pogađajući kako će se sve to izjaloviti — U svakom slučaju... Inače... A i po tom pitanju sam dosta ravnodušan, mada u suštini — to nije smešno — nije smešno uopšte. Ne.

Da li ste sigurni da je Apoliner još uvek živ, i da je Rembo ikada postojao? Što se mene tiče, ja ne verujem — Ja vidim samo Žarija (ipak, šta ćete, ipak... IBI) — Čini mi se izvesnim da je Marija Loransen još uvek živa: i dalje određeni simptomi to potkrepljuju
— Da li je to sasvim sigurno? — a opet, mislim da je prezirem — da — to je to, večeras je prezirem, šta ćete?

A onda mi tražite definiciju 'umora — tek tako! —

U BITI JE SIMBOLA DA BUDU SIMBOLIČNI

dugo mi se činilo dostojnim da bude to, budući da je sposobno da u sebi sadrži mnoštvo živih stvari: PRIMER: poznat vam je užasni život budilnika — to je jedno čudovište koje me je uvek užasavalo zbog količine stvari koje njegove oči oslikavaju i načina na koji taj poštenjačina zuri u mene kada ulazim u sobu — zašto on ima toliko 'umora, zašto dakle? Ali eto: to je tako i nikako drugačije — I u 'umoru takođe ima toliko toga zadivljujuće IBIJEVSKOG — kao što ćete videti — Ali to svakako nije — konačno, i 'umor isuviše proističe iz utiska da ga ne bi bilo veoma teško izraziti — Mislim da je to jedno osećanje — Zamalo da kažem osećaj 5) — takođe — teatralne (i nevesele) uzaludnosti svega.

KADA NEKO ZNA.

I zato su zanosi — (to je pre svega bučno) — drugih mrski — Jer — zar ne — Mi imamo Genij — budući da poznajemo 'UMOR — I dakle sve — vi u to uostalom nikada niste ni sumnjali? — nam je dozvoljeno — Sve je to, uostalom, prilično dosadno.

Priključujem jednog dobričinu — i to bi se moglo zvati OBSEDNUTOST 6 )— ili bolje — da — BORBA ZA SOMU I OSTALO 7 )— da.

Dugo me je pratio, i posmatrao me nebrojeno puta u neopisivo gadnim rupama —Mislim da pomalo pokušava da me obmane — osećam prema njemu veliku privrženost, između svega ostalog.

Ž. T. H.
Svakako recite poljskom narodu da hoću da mu pišem — a naročito da ne ode tek tako ne ostavivši adresu.
Pisati olovkom sa obe strane papira tako je dosadno.




3) U tekstu je hamical, umesto standardnog amical (prijateljski), što je još jedan primer Vašeove igre sa fonemom/grafemom h.
4) U tekstu je Tat-major, umesto standardnog Etat-major (glavni ratni štab).
5) Ovo je jedan od najčešće prevođenih i citiranih odlomaka iz Pisama, jer predstavlja jednu od najpreciznijih formulacija onoga što Vaše podrazumeva pod ’umorom. Odlomak je, međutim, nemoguće prevesti tako da se očuvaju sva značenja francuskih reči sensation (prevdeno sa osećanje, ali može začiti i utisak, osećaj, senzaciju) i sens (prevedeno sa osećaj, a može značiti i čulo, oset, osećanje), kao i da se očuva prisutna igra zvučnom podudarnošću reči. Za ove oblike opredelili smo i kako bi odlomak ostao prepoznatljiv u okviru njegovih dosadašnjih prevoda na srpski.
6)U tekstu je obcession, umesto standardnog obsession.
7) Ili „borba ukupnog i preostalog, borba sume i ostatka“. Pošto je sintagma ispisana verzalom, nije moguće pouzdano se opredeliti u pogledu značenja reči somme koja označava sumu, zbir, ukupnost, ali može biti i naziv reke Some (Somme) u severnoj Francuskoj, na kojoj se leta 1916. godine odigrala čuvena bitka u Prvom svetskom ratu.


MARIJA LORANSEN (Marie Laurencin) –– Francuska slikarka, grafičarka i ilustratorka knjiga,
Apolinerova prijateljica i muza, pripadala je kubističkom krugu oko Pikasa; Breton joj je 1917. posvetio sonet L’an suave. Rat je provela u egzilu u Španiji.

PRIKLJUČUJEM JEDNOG DOBRIČINU –– Ovaj odlomak se najverovatnije odnosi na Vašeov crtež,autoportret, koji se u Galeriji nalazi pod brojem 10. U pismu od 16.6.1917, koje u ovom izboru nije prevedeno, na isti ovaj crtež se najverovatnije odnosi i odlomak: „Jeste li pre nekih mesec dana, čini mi se –– primili jednu nasmejanu osobu, vrlo iritantnu, sa figurama svuda oko nje, koja me je često ––iz besa? –– do suza nasmejala –– ona je, mislim, predsedavala neko vreme mojim ratničkim
skakutanjima i bio bih, priznajem, razočaran ukoliko bi se zagubila.

 

pismo III

/04. 06. 1917/

Gospodinu Andreu Bretonu.

4. 6. '17.

Dragi prijatelju,

Nadam se da ću vas pri narednom prolasku — (oko 15. ili 20) kroz Pariz — tamo videti — Isto sam napisao i poljskom narodu za slučaj da prevarantska pošta zagubi pismo— hoćete li mi odgovoriti da li će vas Pariz zadržati još malo u tom periodu?

Veoma je vrelo, prašnjavo i znojavo — ali šta ćete, to mora da je namerno —
Povorke velikih motornih kamiona rastresaju jaru i posipaju sunce kiselinom — Kako je to smešno! — Apoliner — koga briga! — ulašteni magazini sa plavokosim girls i obrijanim nozdrvama konja-detektiva stvarno su lepi... „the girl I love is on a magazine cover“ — Tim gore! tim gore! — A onda, šta to i znači kad je već tako — Ipak, sa kraja topovske granate, beli jorgovani koji se znoje i padaju od starih samotnjačkih naslada, mnogo me nerviraju — letnji prodavci cveća na asfaltu gde creva za zalivanje prskaju po uparađenima — Veoma je toplo i osobe sa lornjonima raspravljaju o berzi čini mi se, sa izgledom domaćica — Ipak, i dalje me ti mirisi starih izrendanih dinja i kanalizacije zaista
teško mogu zavarati!... — A onda i ta mlada kurva sa njenim rubljem koje visi i njenim vlažnim mirisom — ! — Jedna zaobljena i zelena muva pliva u čaju, slepljenih krila — E
pa koga briga — eto, to je sve — Well.

— Well — Očekujem od vas pismo, ako biste bili ljubazni, dok se banalno zujanje aviona ponosi čupercima belim od praha, i dok ta grozna ptica proleće pravo u blistavilo, ispuštajući tanak mlaz sirćeta.
Vaš prijatelj.

Ž. T. H.

P.S. — U prilogu šaljem pismo poljskom narodu čiju adresu stvarno ne mogu da pronađem.
_______________

U NAREDNOM PROLASKU KROZ PARIZ –– Vaše će zaista boraviti u Parizu krajem juna 1917, I tada izazvati čuveni skandal na premijeri Apolinerove „nadrealističke drame“ Tiresijine dojke. Obučen u uniformu engleskog vojnika, Vaše je ,,ušao u salu držeći revolver u ruci i govoreći da će ispaliti nekoliko hitaca u publiku“, anticipitajući ovime ne samo buduće dada „skandale radi skandala“ već I ono što će Breton u drugom manifestu nazvati „najjednostavnijim nadrealističkim činom“. Povodom ove Apolinerove drame prvi put je skovana reč „nadrealizam“, koja uskoro postaje popularna među budućim dadaistima i nadrealistima, i koju oni najpre koriste za eksperimentalne tehnike automatskog i oniričkog pisanja, da bi od 1924. ona bila odabrana za naziv čitavog pokreta. Zato istraživači mogu da lapidarno zaključe kako je Apoliner dao reč, Breton napisao prvi manifest, a Žak Vaše prvi oličavao nadrealistički život i duh (Rozmont).

THE GIRL I LOVE IS ON A MAGAZINE COVER –– Deo refrena popularne pesme The Girl on the Magazine Cover. Autor ove melodije, američki kompozitor Irving Berlin, napisao je, između ostalog I God Bless America i Alexaner’s Ragtime Band.

 
 
 
 

pismo IV

/18. 08. 1917/
Gospodinu Andreu Bretonu.

18. 8. '17.

Često sam mislio da vam pišem posle vašeg pisma od 23. jula — ali nikako nisam uspevao da postignem konačan oblik izraza — i nisam ga još uvek postigao — Nakon svega smatram da je bolje da vam pišem rizikujući da u momentu improvizujem — o jednom tekstu skoro poznatom, pa čak i pomalo promišljenom. Razmišljaćemo o stvaranju kada nas zamke našeg razgovora budu odvele do niza aksioma uglavnom poznatih kao „'umor“ (izgovorite: 'umoran, jer je svejedno „humorističan“!) tema vaše predstave mi se dopada sve u svemu — Ne mislite li da bi možda bilo dobro uvesti (trenutno mi to nije naročito značajno) — prelazni tip između carinika i vašeg „modernog“ br. 1 — neku vrstu predratnog tapira 8) , neopterećenog prošlošću, ne sasvim oslobođenog od mnoštva
raznovrsnih sujeverja, a u stvari već tako oporog od egoizma — neku vrstu gramzivog i
pomalo zanesenog varvarina — Uza sve to... A opet, o čitavom TONU našeg podviga tek
treba da odlučimo — Ja bih želeo da on bude suv, bez književnosti, a naročito ne u smislu „UMETNOSTI“.

Uostalom,

UMETNOST ne postoji, bez sumnje — Dakle, izlišno je pevati o njoj — pa ipak! stvaramo umetnost — jer je to prosto tako — Well — šta se tu može?


Dakle, mi ne volimo ni UMETNOST, ni umetnike (dole Apoliner) I koliko je samo
TOGRAT U PRAVU ŠTO UBIJA PESNIKA! — Pritom, budući da je neophodno isprati
grlo sa malo kiseline ili starog lirizma, neka to bude brzim trzajem — jer lokomotive idu
brzo.

Modernost isto tako dakle postojana i ubijana iz večeri u veče — Ne znamo za
Malarmea, bez mržnje — ali on je mrtav — Ali više ne poznajemo ni Apolinera, ni Koktoa
– Jer — Sumnjičimo ih da se isuviše svesno bave umetnošću, da olako prepravljaju
romantizam uz pomoć telefonske žice, a da ne poznaju dinamo mašine. TE Zvezde se i
dalje skidaju! — to je dosadno — a onda, ne govore li ponekad preozbiljno! Čovek koji
veruje, radoznao je.

ALI POŠTO SU NEKI ROĐENI KAO GALAMDŽIJE..................................................


Eh da — vidim dva načina da se sve ovo pokrene — Formiranjem ličnog utiska uz
pomoć plamenog sudara retkih reči — ne često, recite — ili pak crtanjem uglova, ili
kvadrata očišćenih od osećanja — trenutnih, naravno — Ostavićemo Časnost logičnom —
uz obavezu da nam protivureči — kao i svi drugi.

O APSURDNI BOŽE! — jer sve je protivurečnost — zar ne? — i biće 'umoran onaj
koji se još uvek ne bude prepustio skrivenom i podmuklom životu svega. — O Moj
budilniče — oči — i licemeru — koji me toliko prezireš!... i biće 'umoran onaj koji bude
osetio žalosnu varku univerzalnih nazovi-simbola.
— U njihovoj je prirodi da budu simbolični.
— 'Umor ne bi trebalo da stvara — Ali šta se tu može? — Priznajem malo 'UMORA
LAFKADIJU — jer on ne čita i stvara samo kroz zabavna iskustva — kao što je ubistvo
— i to bez satanskog lirizma — moj stari truli Bodleru!!! Naša umetnost treba da bude
pomalo suva; mašinerija — štamparske prese na smrdljiva ulja — zuji — zuji — zuji...
zviždi! — Reverdi — kao pojeta 9) zanimljiv, a dosadan u prozi, Maks Žakob, stari moj
šaljivdžijo — MARIONETE — MARIONETE — MARIONETE — želite li lepe
marionete od bojenog drveta? — dva oka — ugašen plamen i kristalni kolut monokla —
sa pisaćom-mašinom-hobotnicom — Više volim.

        Sve ovo vas ponekad previše razdražuje — ali odgovorite mi — Ponovo prolazim
kroz Pariz prvih dana oktobra, možda bismo mogli dogovoriti neki sastanak-uvodnik —
Kakva lepa buka! — Nadam se da ću vas videti u svakom slučaju.

Budite sigurni da ste mi u najboljem sećanju.

Ž. T. H.


8) U francuskom reč tapir u žargonu označava studenta Ecole normale superieure, posebno onog koga privatno podučava drugi student iz iste škole.
9) U tekstu je pohète, umesto standardnog poète; još jedan primer Vašeovog poigravanja sa morfologijom reči , i posebno grafemom/fonemom h. Pojeta (pohete) ima pogrdno značenje, označava pesnika koji ne zna za 'umor I ,,nije naučio lekciju svog doba”.

Jacques Vache - Les Lettres De Guerre

TOGRAT [...] ŠTO UBIJA PESNIKA –– Horacije Tograt (Horace Tograth), junak Apolinerove
satirično-burleskne priče Ubijeni pesnik (Le poète assassiné, 1916) koji pokreće planetarni progon
„parazitske rase“ pesnika; priča se završava ubistvom visokoparnog pesnika Kroniamantala.

PRIZNAJEM MALO UMORA LAFKADIJU –– Radi se svakako o junaku Židovog kratkog romana
Podrumi Vatikana (Les Caves du Vatican), dendiju koji živi rukovodeći se konceptom tzv.
bezinteresnog, nemotivisanog, proizvoljnog čina (acte gratuit), na osnovu kojeg će u romanu počiniti I ubistvo. Vašeova pisma na mnogim mestima o ubistvu govore, gorko i crnohumorno, kao o
„zabavnom iskustvu“. Ristić primećuje kako je Vaše bio „čudna ličnost koja je ’simbolizovala sav
nemir, očajanje, kontradikciju, hrabrost inteligencije’ koji su na dnu onog tajanstvenog ’novog duha’ štoće Breton strasno i uzaludno hteti da upozna da odgonetne...“ i „svakako jedinstven primer u životu potvrđene nesvodljive slobode čoveka i na delu ostvarene poezije podsvesti. Lafcadio je bio na hartiji manje smela zamisao onoga što Gide zove acte gratuit no Vaché u stvarnosti.“ Vaše je uradio
nekoliko studija za planirani portret Lafkadija




izvor
Jacques Vaché, Lorijn


 

André Breton,Crno ogledalo anarhizma


Salvaodr Dali, Med je slađi od krvi


Ono u čemu se nadrealizam prvi put prepoznao, mnogo pre nego što je definisao sebe, dok je još bio samo slobodni savez pojedinaca koji su, spontano i u celini, odbacivali društvene i moralne stege svog vremena, bilo je crno ogledalo anarhizma. Među višim sferama u kojima smo sretali jedni druge, u danima posle rata iz 1914, i čija sila privlačenja nikada nije oslabila, bili su i ovi stihovi s kraja „Sulnesove balade“, Lorena Tajada:[1]
Probudi naša srca, sva u ritama
Anarhijo! Nositeljko plamena!
Prognaj tamu! Zgnječi gamad!
I na nebu podigni, makar i od naših grobova
Kulu svetilju koja će se dizati nad talasima!
U to vreme, nadrealističko odbijanje bilo je potpuno, apsolutno nespremno za kanalisanje na političkom planu. Sve institucije na kojima počiva moderni svet i čiji smo učinak upravo mogli da vidimo u Prvom svetskom ratu, smatrali smo nenormalnim i skandaloznim. Za početak, naša meta bio je celokupni odbrambeni aparat društva: vojska, „pravosuđe“, policija, religija, psihijatrijska i zvanična medicina, obrazovni sistem. U to vreme, naše zajedničke deklaracije i individualni tekstovi, koje smo, pored ostalih, pisali Aragon, Arto, Krevel, Desnos, Elijar, Ernst, Leris, Mason, Pere, Keno i ja,[2] potvrđivali su našu zajedničku sklonost da u tim institucijama vidimo pošast i da se protiv njih kao takvih i borimo. Ali, boriti se protiv njih, s nekim izgledima na uspeh, nužno je značilo napasti njihovu armaturu, koja je, u krajnoj liniji, bila logičke i moralne prirode: takozvani „razum“, koji, u sadašnjoj upotrebi i pod lažnim imenom, prikriva najotrcaniji „zdrav razum“ i lažni hrišćanski „moral“, čija je glavna svrha da obeshrabre svaki otpor izrabljivanju ljudskih bića.
Tu je počeo da tinja veliki požar – bili smo mladi – i mislim da moram naglasiti činjenicu da je taj požar stalno raspirivalao ono što smo preuzimali iz dela i života pesnika:
Anarhijo! Nositeljko plamena!
bilo da je reč o Tajadu ili Bodleru, Rembou i Žariju, za koje bi naši mladi liberterski prijatelji morali znati, kao i za de Sada, Lotreamona i Švoba iz „Monelove knjige“.[3]
Zašto u to vreme nije došlo do organskog spajanja istinski anarhističkog i nadrealističkog elementa? To pitanje postavljam sebi i posle dvadeset pet godina. Nema sumnje da je razlog bila ideja o efikasnosti, glavna iluzija tog vremena, koje je htelo da bude drugačije. Ono u čemu smo videli „trijumf“ Ruske revolucije i uspostavljanje „radničke države“, dovelo je do velike promene naše perspektive. Jedina mračna tačka u toj slici – tačka koja je postala neizbrisiva ljaga – bilo je gušenje Kronštatske pobune, 18. marta 1921. Nadrealisti nikada nisu mogli da to potpuno previde. Ipak, oko 1925, izgledalo je da samo Treća internacionala raspolaže sredstvima za promenu sveta. Bilo je pojmljivo da bi se znaci degeneracije i opadanja, koji su na Istoku već bili vidljivi, mogli izbeći. U to vreme, nadrealisti su bili ubeđeni da društvena revolucija, koja će zahvatiti sve zemlje, ne može propustiti priliku da promoviše slobodarski svet (neki kažu nadrealistički svet, ali to je isto). U početku smo svi to videli na isti način, uključujući i one koji su kasnije napustili svoje prvobitne ideale, do tačke u kojoj su, posmatrano iz ugla nekog biznismena, počeli da od staljinizma prave zavidne karijere (Aragon, Elijar, itd.). Ali, ljudska želja i nada nikada neće biti u milosti izdajnika:
Prognaj tamu! Zgjenči gamad!
Dobro znamo do kakvog su nemilosrdnog pustošenja te iluzije dovele u drugoj četvrtini ovog veka. U gnusnoj farsi, umesto slobodarskog sveta iz naših snova, dobili smo svet u kojem je ropska poslušnost obaveza, koji gazi najosnovnija prava ljudi gaze i u kojem se ceo društveni život vrti oko pandura i krvnika. Kao i u svim drugim slučajevima u kojima je ljudski ideal potonuo do najvećih dubina pokvarenosti, jedini lek je da ponovo zaronimo u veliku struju osećanja u kojoj je taj ideal i nastao, da se vratimo načelima koja mu omogućavaju da se uspostavi. Izgleda da ćemo se tek na kraju tog kretanja, danas nužnijeg nego ikad, sresti sa anarhizmom – i samo s njim. I to ne kao s nekom karikaturom ili strašilom, kako se obično predstavlja, već sa onim koji naš drug Fontani (Georges Fontenis) opisuje „kao sam socijalizam, to jest, kao modernu težnju za ljudskim dostojanstvom (za slobodom i blagostanjem ljudi). To je socijalizam koji se ne shvata samo kao rešavanje ekonomskih ili političkih problema već kao izraz želje izrabljivanih masa za stvaranjem društva bez klasa, bez države, u kojem će sve ljudske vrednosti i želje moći da se ostvare.“[4]
Takvo shvatanje pobune i velikodušnosti, koji se ne mogu razdvojiti jedno od drugog i koji su, uz svo dužno poštovanje prema Kamiju,[5] podjednako nezamenljivi, jeste ono koje nadrealisti danas bezrezervno prihvataju kao svoje. Ta vizija, iščupana iz magluštine smrti ove epohe, za njih je jedina koja može učiniti da u očima ljudi, kojih će iz časa u čas biti sve više, ponovo iskrsne
Kula svetilja koja će se dizati nad talasima!
11. januar 1952.
_________________________________ 
 
 
[1] Loren Tajad (Laurent Tailhade, 1854–1919), francuski pesnik, polemičar i simpatizer anarhizma. Godine 1893, skandalizovao je francusku javnost podrškom bombaškom napadu anarhiste Ogista Velona (Auguste Vaillant, 1861–1894) na francuski Parlament. Ali, početkom 1894, i sam je bio nehotična žrtva jednog anarhističkog napada na restoran u kojem se zatekao. Bio je ranjen i izgubio desno oko. Međutim, to nije oslabilo njegovu podršku anarhistima. Ovu poemu je napisao četiri godine posle tog događaja (Ballade Solness, 1898). Reč je o pesmi koja evocira Ibzenov komad Graditelj Sulnes (Henrik Ibsen, Bygmester Solness, 1892) i koja je bila uključena u program Konferencije o komadu „Narodni neprijatelj“ Henrika Ibzena, održanoj 18. februara 1899, u pariskom Theatre de l’Oeuvre. (Sve napomene su prevodilačke.)
[2] Navedeni autori, koji su u dužem ili kraćem periodu bili članovi nadrealističke grupe: Louis Aragon (1897–1982), Antonin Artaud (1896–1948), René Crevel (1900–1935), Robert Desnos (1900–1945), Paul Eluard (1895–1952), Max Ernst (1891–1976), Michel Leiris (1901–1990), André Masson (1896–1987), Benjamin Péret (1899–1959), Raymond Queneau (1903–1976).
[3] Marcel Schwob (1867–1905), La livre de Monelle, 1894.
[4] Žorž Fontani (Georges Fontenis, 1920–2010), generalni sekretar Fédération Anarchiste (FA) od 1946–1951. i jedan od urednika anarhističkog nedeljnika Le Libertaire (u to vreme, taj časopis je izlazio u tiražu od 100.000 primeraka, a nadrealisti su u njemu imali svoj podlistak). Breton ne navodi izvor, ali verovatno je reč o nekom od programskih dokumenata FA. Saradnja između nadrealističke grupe i FA trajala je od 1951–1953, kada i unutar te organizacije dolazi do raskola.
[5] Aluzija na Kamijev esej Pobunjeni čovek (Albet Camus, L’homme révolté, 1951). Kamijevu argumentaciju iz te knjige ne bi bilo pravedno olako sumirati, ali Breton je žestoko reagovao na Kamijevu kritiku de Sada i Lotreamona, kao i na njegov pokušaj pronalaženja „mere“ u pristupu društvenim sukobima, što je ostalo nedorečeno i u dobroj meri otvoreno za već viđene „realpolitičke“ (ili „reformističke“) ishode. Nadrealisti nisu prihvatali razdvajanje na politiku, kao odvojenu ili specijalizovanu aktivnost, i svakodnevni život (jedna od glavnih spona sa situacionistima, koji će se tek pojaviti i pokušati da u tome budu dosledniji), zagovarali su totalni preobražaj (možda podjednako uopšteno, ali ipak otvorenije i za neke druge ishode, osim „realpolitičkog“), a kao „jedinu meru“ prihvatali samo „zbir onoga što ljudska mašta i želja mogu obuhvatiti“. (Jean Schuster, „La mesure et la grâce“, posebno izdanje časopisa La Rue, no. 5–6, ured. Gérard Legrand, 1952; izbor polemičkih tekstova o Kamijevom eseju iz 1951; Žan Šuster je jedan od nadrealista koji su učestvovali u toj polemici.)

17. 10. 2016.

Tomas Wolf




PRVI DEO... stena, list, nepronađena vrata; o steni, o listu, o vratima i o svim zaboravljenim licima.


Neki Englez po imenu Gilbert Gaunt, što ga je kasnije promenio u Gant (verovatno ustupak jenkijevskoj fonetici), nakon što je iz Bristola 1837. jedrenjakom stigao u Baltimore, uskoro je dopustio da se zarada od krčme što ju je bio kupio slije niz njegov nehajni grkljan. Odlutao je na zapad u Fennsvlvaniju namičući sredstva za pogibeljan život na taj način što je svoje petlove za borbu okušavao protiv prvaka seoskih dvorišta, često bežeći nakon noći provedene u zatvoru, ostavivši svog prvaka mrtva na bojnom polju,bez prebijene pare u džepu, a katkad s otiscima krupnih farmerskih članaka nasvom lakoumnom licu. Ali je uvek umakao, i došavši napokon među Holanđane u vreme žetve, tako ga je dirnulo obilje njihove zemlje da je tamo bacio svoje sidro. Za godinu dana oženio se odlučnom mladom udovicom koja je imala urednu farmu i bila poput svih ostalih  Holanđana očarana njegovim putničkim izgledom i povišenim govorom,osobito kad bi glumio Hamleta na način velikog Edmunda Keana. Svako je govorio da je on morao postati glumac.

Englez je dobio decu - jednu kćer i četiri sina - živeo lagodno i bezbrižno, istrpljivo podnosio breme oštra ali poštena jezika svoje žene. Godine su prolazile, njegove svetle pomalo začuđene oči postadoše mutne s kesicama,visoki se Englez u hodu kostobolno vukao: jednog jutra kad je ona ušla da ga čangrizavo probudi, našla ga je mrtva od kapi. Ostavio je petero dece,hipotekarni zajam i - u svojim čudnim tamnim očima što su sada sjajne i otvorene zurile - nešto što nije bilo umrlo: strastvenu i nerazjašnjivu glad za putovanjima.

S tom ostavštinom napuštamo ovog Engleza i odsada se bavimo naslednikom kojemu ju je namro, njegovim drugim sinom, dečakom po imenu Oliver. Kako je ovaj dečak stajao uz cestu blizu materine farme i kako je video marš prašnjavih Buntovnika na njihovu putu za Gettvsburg, kako su njegove hladne oči potamnjele kad je čuo veliko ime Virginia, i kako je one godine kad je rat završio, a bilo mu je tek petnaest godina, šetao jednom ulicom u Baltimoreu, i u nekoj maloj radnji video glatke granitne ploče smrti, urezanu jagnjad i kerubine, i anđela što lebdi na hladnim sušičavim nogama - to je dulja priča.Ali ja znam da su njegove hladne i plitke oči potamnjele od nerazja-šnjive i strastvene gladi što je živela u mrtvačevim očima i vodila od ulice Fenchurchmimo Philadelphije. Dok je dečak gledao velikog anđela s urezanim stručkom ljiljana, obuzelo ga je hladno i bezimeno uzbuđenje. Dugi prsti njegovih velikih ruku su se stisnuli. Osetio je da želi više nego išta na svetu da istančano reže dletom. Hteo je nešto mračno i neizrecivo iz sebe iskaliti u hladnom kamenu. Hteo je rezati anđelovu glavu.

Oliver uđe u radnju i u krupna bradata čoveka s drvenim batom zatraži posla.Postao je kamenorezački šegrt. U tom prašnjavom dvorištu radio je pet godina. Postao je kamenorezac. Kad je prošlo njegovo naukovanje već je postao čovek.

Nikad je nije našao. Nikad nije naučio kako se kleše anđelova glava. Goluba, janje, glatke sklopljene mramorne ruke smrti, i slova lepa i doterana - ali nikako anđela. A od svih potraćenih i izgubljenih godina - razuzdanih godina u Baltimoreu, godina rada i divljeg pijanstva, kazališta - Booth i Salvini koje je razorno delovalo na kamenoresca što je pamtio svaki naglasak plemenita deklamiranja i mrmljajući koračao ulicama uz brze pokrete golemih raspričanih ruku - ovo su slepi koraci i tapanje našeg izgnanstva, slika naše gladi dok nemo se prisećajući žudimo silan zaboravljeni jezik, izgubljenu stazu u nebesa, stenu, list, vrata. Gde? Kada?

Nikad je nije našao, pa se otkotrljao niz kontinent na Obnovljeni Jug - čudna divlja spodoba od šest stopa i četiri palca hladnih nemirnih očiju, velik komad nosa i gromka poplava govorničke veštine, neumesnih i smešnih uvreda u obliku klasičnih epiteta kojima se služio ozbiljno, ali s lakim neugodnim smeškom na rubu tankih ucviljenih usta.

Upustio se u posao u Sydneyu, malom glavnom gradu jedne od država na srednjem Jugu, živeo trezno i marljivo pod pozornim okom naroda još puna poraza i neprijateljstva, i napokon, kad je stekao dobar glas i zadobio poverenje, oženio se mršavom tuberkuloznom usedelicom, deset godina starijom od sebe, ali s mirazom i nepokolebljivom bračnom željom. Nakon osamnaest meseci opet je bio bučni mahnitac, mali mu je posao propao dok je njegova noga stajala na uglačanoj ogradi šanka, a Cvnthia, njegova žena -čiji život, rekli su domaći, on nije uspeo produžiti - umrla je iznenada jedne noći nakon krvarenja. Tako je sve opet otišlo - Cvnthia, radnja, teško stečen glas trezvenjaka, anđelova glava - šetao je po mraku ulicama, vrišteći psovke u pentametru na Buntovnički život i sav njihov nemar; ali oboleo od straha i gubitka i pokore, venuo je pod prekornim gradskim pogledom, uveravajući se sve više, kako mu se telo osipalo na mršavu kosturu, da se to sada Cvnthijina po-kora osvećuje na njemu.

Bio je tek prevalio tridesetu, ali je izgledao mnogo stariji. Lice mu je bilo žuto iupalo; voštana ploštica njegova nosa bila je nalik kljunu. Imao je duge smeđe brkove koji su mu ravno i tugaljivo visili.Njegovi strahoviti napadaji pijanstva upropastili su mu zdravlje. Istanjio se kao daska i počeo kašljati. Mislio je na Cynthiju sada, u samotnom i neprijateljskom gradu, i stao se plašiti. Mislio je da ima tuberkulozu i da će umreti.

Tako, opet sam i izgubljen, ne našavši reda ni smirenja u svetu, bez čvrsta tla pod nogama, Oliver se opet dade na besciljno potucanje kontinentom. Udari na zapad prema velikoj bregovitoj tvrđavi, znajući da se iza nje njegov loš glas nije čuo i nadajući se da bi tamo mogao naći osamu, nov život i poboljšati zdravlje.

Oči mršave sablasti opet su potamnjele, kao što su tamnjele u njegovoj mladosti.

Celog se dana Oliver vozio prema zapadu kroz golemu državu, pod vlažnim sivim nebom listopada. Dok je kroz prozor tužno gledao veliku pustu zemlju tako retko obrađenu na jalovim i slučajnim malini farmama koje su se činile tek kao male krpice krčevina u divljini, oko srca mu je bivalo hladno i teško. Mislio je o velikim sušama u Pennsvlvaniji, o zlatnom žitu klonulom od zrelosti, o izobilju, redu i pomnjivoj narodnoj štedljivosti. I mislio je o tome kako je bio naumio da se smiri i nađe svoje mesto, o buntovnom metežu svoga života, o godinama ljage i sramote, i o svojoj ludo rasutoj mladosti.

Bože! mislio je. Ja starim! Zašto ovde?

Jezovit prohod sablasnih godina stupao je njegovim mozgom. Iznenada primeti da je njegov život bio upravljan nizom slučajnih događaja: ludo pevanje nekog Buntovnika o Armagedonu, zvuk vojničke trube na cesti, kopita vojne mazge, glupo belo lice jednog anđela u prašnoj radnji, drsko micanje guzova jedne neuredne ženske u prolazu. Dovaljao se iz topline i obilja u ovu golu zemlju: dok je zurio kroz prozor i gledao svetlost među neobrađenu zemlju, veliki surovi vis Piedmonta, blatne ceste od crvene ilovače i neuredan svet što je buljio po postajama -vitka farmera koji se skljusio iznad uzda, besposlena crnca, krezuba seljaka, bledunjavu ženu s nečistim detetom - čudnovatost sudbine probode ga strahom. Kako je stigao ovamo iz pomnjive holandske štedljivosti svoje mladosti u ovu prostranu izgubljenu i jalovu zemlju?

Voz je i dalje kloparao preko zamagljene zemlje. Kiša je neprestano padala. Kočničar uleti u prljav plišani vagon i iskrene kantu ugljena u veliku peć na kraju. Visok šupalj smeh potrese skupinu seljaka izvaljenih na dva okrenuta sedala. Zvono je turobno brecalo iznad kloparanja kotača. Usledilo je beskrajno dosadno čekanje na raskršću kod grada podno planina. Zatim je voz ponovo krenuo preko prostrane valovite zemlje.

Spustio se sumrak. Golema gromada planina dizala se u magli. Mala zadimljena svetla pojaviše se iz brvnara po padinama. Voz je vrtoglavo puzao po visokim drvenim konstrukcijama što su nadsvođivale avetinjske trake vode. Gore i dole, u daljini, okićene pramenovima dima, kolibe nalik na igračke stiskale su se uz sprud i vododerinu i obronak. Voz se krivudavo mučio uz užlebljene crvene proseke i sporo napredovao. Kad je pao mrak,Oliver siđe u gradiću Old Stockadeu gde je završavala pruga. Poslednji veliki zid od planina dizao se silan iznad njega. Kad je napustio sumornu malu stanicu i zagledao se u prljavo svetlo provincijalnog dućana, osetio je Oliver da puže, kao velika zver, u krug tih golemih planina da umre. Idućeg jutra nastavi putovanje kočijom. Odredište mu je bilo gradić Altamont, dvadeset četiri milje daleko iza okvira velikog vanjskog planinskog zida.



Pogledaj dom svoj, anđele


Thomas Wolfe:
National Postal Museum


______________________

I dok su oni sedeli u maloj vrućoj sobi punoj toplog mirisa zrelih jabuka, silan je vetar urlao s planina, čulo se hučanje u borovima, daleko i mahnito, praskale su gole grane. I dok su gulili, ili obrezivali, ili rezuckali, njihov je razgovor klizio od grube šale prema smrti i pogrebu: jednolično su rastezali sa zlobnom požudom svoje naklapanje o sudbini, i o ljudima tek položenim u zemlju. I dok je njihov razgovor zamirao, a Gant osluškivao sablasno stenjanje vetra, on je tonuo u grob propasti i mraka, i duša mu je strmoglavo uranjala u ponor noći, jer je video da mora umreti kao stranac, da svi - svi osim ovih pobedničkih Pentlandovih kojima je smrt bila gozba - moraju umreti.
I poput čoveka koji gine u polarnoj noći, on je mislio na bogate livade svoje mladosti: kukuruz, šljivino stablo, i zrelo žito. Zašto ovde? O izgubljeniče!


U toku jedanaest godina rodila mu je devetero dece od kojih je šestoro ostalo na životu. Prva devojčica je umrla u svom dvadesetom mesecu od dečije kolere; još dvoje je umrlo pri porodu. Ostala su preživela prljavo i slučajno kočenje.* Najstariji dečak rodio se 1885. Dali su mu ime Steve.
Druga se rodila, petnaest meseci kasnije, devojčica - Daisy. Iduća, tako]er devojčica - Helen - došla je tri godine kasnije. Zatim su, 1892, došli blizanci kojima je Gant, oduvek žestok u politici, dao imena Grovera Clevelanda i Benjamina Harrisona. A poslednji, Luke, rodio se dve godine kasnije, 1894.
Dvaput se tokom ovog razdoblja, u razmaku od pet godina, Gantovo periodično opijanje produžilo u neprekidno pijanstvo koje je nedeljama trajalo.


Spašavan je kad se već utapao u plimi svoje žeđi. Eliza ga je svaki put slala u Richmond da se leči od alkoholizma. Jednom su Eliza i četvero njezine dece u isto vreme oboleli od tifusne groznice. Ali za vreme mučnog ozdravljivanja ona mrko napući usne i odvede ih na Floridu. Eliza je ustrajala do pobede. Dok je stupala tim beskrajnim godinama ljubavi i gubitka, uprljanim jarkim bojama muke i ponosa i smrti, i silnim divljim bleskom njegova tuđinskog i strasnog života, njezine je udove spopadala razorna klonulost, ali je ona kroz bolest i kopnjenje zadobila pobedničku snagu. Znala je da u tome ima veličine: iako je često bio nesmiljen i svirep, ona je pamtila strahovito bilo njegova života, i nešto izgubljeno i skrhano u njemu što nikad neće naći. I u njoj se budio strah i nema sućut videći katkad da one male nemirne oči postaju ukočene i mračne od zatomljene i zabludele gladi stare razočaranosti. O izgubljeniče!


Pogledaj dom svoj, anđele



__________________________________


Odmah su pošli kući. Na svakoj postaji Gant i Eliza neumorno su obilazili vagon s prtljagom. Bio je sivi jesenski mesec novembar: planinske šume bile su
pokrivene suhim smeđim lišćem. Ono je letelo ulicama Altamonta, skupljalo se u prolazima i žlebovima, bežalo suho pred vetrom. Kola su bučno škripnula na okuci podno brega. Gantovi siđoše: telo je već ranije bilo poslano sa stanice. Dok je Eliza p-lako silazila niz breg, gospođa Tarkinton potrča iz kuće jecajući. Njezina najstarija kći umrla je mesec dana ranije. Dve žene glasno kriknuše kad su se videle i potrčaše jedna drugoj.
U velikoj Gantovoj sobi kovčeg je već bio postavljen na nogare, a susedi, uz šapat i pogrebna lica, okupljeni da ih pozdrave. To je bilo sve.


Groverova smrt zadala je Elizi najstrašniju ranu u životu: njezina je hrabrost klonula, njezina spora ali moćna pustolovina prema slobodi naglo stala. Kao da joj se telo raspadalo kad je mislila o dalekom velegradu i sajmu: strahovala je pred skrivenim protivnikom koji ju je oborio.
Sa svojom očajnom žalosti ona se učahurila unutar kuće i porodice, vratila se onom životu kojega se bila spremna odreći, provodila dane u stalnom radu i
pokušavala, u trudu ispiti zaborav. Ali je tamno izgubljeno lice sjalo kao neočekivan i neopipljiv faun u guštari pamćenja: mislila je na znak s njegova
smeđeg vrata i plakala.
Tokom crne zime sene su se polako razišle.


Pogledaj dom svoj, anđele


Thomas Wolfe Home | ... cards, same design of the historic Thomas Wolfe House in Asheville, NC:  

_______________________



Kroz Slučaj svako je od nas utvara drugima i svojoj vlastitoj stvarnosti; kroz Slučaj, golema osa sveta i zrnce praha; kamen što pokreće lavinu, oblutak čiji se koncentrični krugovi šire morima.


"U cvetu svenu njena lepota,
ni mladost svoju još ne prođe;
Ne spozna ljubavi ni života,
zovnu je Bog i ona pođe.
Al' šapće vera kroz lahor pusti,
nemojte za njom roniti suze.
Tu ona vašu ljubav pusti,
Ali na nebu veću uze."


Shvatio je da su ljudi zauvek stranci jedan drugom, da niko nikada ne uspe da stvarno upozna bilo koga, da utamničeni u mračnoj utrobi svoje majke oživimo  ne videći joj lice, da nas predaju  u njene ruke kao stranca i da se, uhvaćeni u tu nerazjašnjivu tamnicu postojanja, nikada iz nje nećemo izbaviti, bez obzira koje nas ruke grle, koja nas usta ljube, koje nas srce greje...Nikada, nikada, nikada..."


Svako je od nas zbroj svega što nije pribrajao: oduzmite nas opet do nagosti i noći, pa ćete videti da pre četiri hiljade godina na Kritu počinje ljubav što je juče završila u Texasu... Svaki trenutak je plod četiri hiljade godina. Svladavši minute, dani poput muha odzuje u smrt, a svaki je trenutak prozor na svo vreme.
  
  • Nikakav list ne visi za mene u šumi; ja neću podignuti nikakav kamen u planinama; ja neću naći nikakvih vrata ni u jednom gradu. Ali u gradu sebe samoga, na kontinentu svoje duše, ja ću naći onaj zaboravljeni jezik, izgubljeni svet, neka vrata na koja mogu ući, i muziku koja je čudna kao bilo koja što je ikad zazvučala..."
 
Seme našeg uništenja procvetaće u pustinji, aleksin našeg leka raste na planinskoj hridi, a naše živote stalno posećuje devojčura iz Džordžije jer londonski džepar nije bio obešen.
... Moja neutamničena duša luta milinima ulica života, živeći svoju sablasnu moru gladi i žudnje. Gde, Ben? Gde je svet?
- Nigde - reče Ben.- Ti si tvoj svet."
 
 
"Kako izgledaju mora zorom u proleće? Hladni galebovi spavaju na vetru. Ali nebesa su ružičasta."
 
 
 
____________________________________
 

Thomas Wolfe--one of my favorite authors in high school. I later learned that he was a consummate bigot.:


 
Rat se uvukao u sve: bio je u stvarima koje se kreću i u stvarima koje su nepomične, u živoj crvenoj tišini staroga zida od opeke isto kao i u svem uzavrelom životu i saobraćaju ulica. Bio je na licima prolaznika, i u deset hiljada običnih trenutaka svakodnevnog čovekovog života i poslovanja..."
 
 
pripovetka "Četiri izgubljena čoveka"
 
__________________________________
 
I miris dima u šumama Ohaja i razbuktali javori, mrazne noći osute zvezdama, blistavi mesec koji na isti način visi nad hiljadu ulica, klizeći tiho u tišini niz strme strane tornjeva; noći točkova, tračnica, zvona, zvuka punog jadikovanja duž obala reke, i noći pred kraj leta, noći mraza i tišine u kojima odjekuje lavež nekog psa, u kojima ljudi osluškuju, noći neizgovorenih reči i spokojnog srca, noći staroga oktobra koji ponovo mora doći, mora ponovo doći, dok mi iščekujemo, iščekujemo u tami i čekamo na sve naše prijatelje i braću koja se neće vratiti...
 
pripovetka, Jedna od devojaka iz naše grupe
 
________________________________
 
 
"...Mislio sam kako bi, možda, prah velikog Cezara mogao da zakrpi pukotinu u jednom zidu, i kako se naši životi dodiruju sa svim životima koji su ikada postojali, kako su svaki neznatni trenutak, svaki neznani život, svaki izgubljeni glas i zaboravljeni korak po ovim pločnicima zadrhtali negde u vazduhu koji nas okružuje..."
 
pripovetka,  Tkanje života

_____________________________

Nema povratka porodici, domu detinjstva; nema vraćanja romantičnoj ljubavi; domu u kome je čovek u mladosti snevao o sjaju i slavi. Nema povratka domu, ocu koji se izgubio, nekome ko je čoveku pomogao i spasao ga; nema vraćanja na stare forme i sisteme...nema povratka u bekstvo vremena i memorije.

____________________________

Jama i klatno, Edgar Allan Poea

Impia tortorum longos hic turba furores Sanguinis innocui, non satiata, aluit. Sospite nunc patria, fracto nunc funeris antro, Mors ubi...