1. 3. 2015.

Markuze prepiska sa Hajdegerom






28. august 1947, Washington,
 
 
D.C.Dragi g. Heidegger,[1]
 
Naširoko sam razmišljao o tome što ste mi rekli prilikom moje posete Todtnaubergu i želim Vam s tim u vezi otvoreno pisati.
 
Rekli ste mi da ste se od 1934. od nacističkog režima u potpunosti distancirali, da ste u svojim predavanjima dali iznimno kritične opaske te da Vas je nadzirao Gestapo. Verovaću Vašim rečima. Ali ostaje činjenica da ste se 1933. i 1934. tako snažno identifikovali s režimom da ste danas još uvek u očima mnogih jedan od njegovih najvećih duhovnih podupiratelja. Vaši vlastiti govori, spisi i dela iz ovoga perioda tome su dokaz. Vi ih se nikada niste javno odrekli – niti nakon 1945. Nikada niste javno objasnili kako ste došli do drugačijih spoznaja od onih koje ste 1933. i 1934. izrazili te sproveli u svojim delima. Nakon 1934. ostali ste u Nemačkoj uprkos tome što ste širom inostranstva mogli naći radno mesto. Niti jedan od čina ili ideologema režima niste javno denuncirali. Zbog ovih Vas se okolnosti još i danas poistovećuju s nacističkim režimom. Mnogi su među nama od Vas dugo iščekivali kakvu reč, reč kojom bi Vas jasno i konačno oslobodili  ovih identifikacija, reč koja izražava Vaš stvarni, današnji stav o tome što se dogodilo. Tako nešto nikada niste rekli – makar ne izvan privatne sfere. Ja sam Vas zajedno s mnogim drugima kao filozofa cenio te sam od Vas beskrajno mnogo naučio. Ali mi ne uspevamo razdvojiti Heideggera-filozofa i Heideggera-čoveka – to bi proturečilo Vašoj vlastitoj filozofiji. Filozof se u političkome može zavarati – tad će svoju zabludu otvoreno razložiti. Ali on se ne može zavaravati oko režima koji je ubio milione Židova – samo jer su bili Židovi, koji je teror učinio normalnim stanjem, koji je sve što je uistinu bilo povezano s pojmovima duha, slobode i istine obrnuo u svoju krvavu suprotnost. Režim koji je po svemu bio smrtna karikatura svake zapadne tradicije, koju ste Vi sami tako uverljivo razložili i branili. A ukoliko režim nije bio karikatura, nego zbiljsko ispunjenje ove tradicije – ni tada nije bilo zablude, tada ste morali optužiti čitavu ovu tradiciju i odreći je se. (…)
Trebate li stvarno tako ući u istoriju? Svaki pokušaj borbe protiv ovog kosmičkog nesporazuma nailazi na opšti otpor spram ozbiljnog bavljenja jednim nacističkim ideologom. Zdrav razum ljudi (kao i njihov duh) koji potvrđuje ovaj otpor, usteže se od toga da u Vama vidi filozofa jer filozofiju i nacizam drži nespojivima. Pri tom je uverenju on u pravu. Još jednom: s poistovećivanjem Vaše osobe i Vašeg dela s nacizmom (time i s gašenjem Vaše filozofije) možete se jedino tada boriti (i mi se možemo jedino tada boriti), kada date javno priznanje svoje promene i konačne preobrazbe.
 
Ove ću Vam nedelje poslati jedan paket. Moji su me prijatelji ustrajno odvraćali od toga da pomažem čoveku koji se identifikovao s režimom koji je milione mojih istovernika poslao u plinske komore (da se izbegnu nesporazumi, želim primetiti da ja od početka rata nisam bio antinacist samo kao Židov, već i zbog političkih, društvenih i intelektualnih razloga; to bih bio čak i da sam bio ‘čisti arijevac’). Protiv tog argumenta se ništa ne može reći. Svojoj sam se vlastitoj savesti ispričavao time što šaljem paket čoveku kod kojeg sam od 1928. do 1932. učio filozofiju. Svestan sam da je to loš izgovor. Filozof 1933. i 1934. ne može biti puno drukčiji od onog pre 1933, utoliko manje ukoliko se uzme u obzir da ste Vi filozofski utemeljili i izrazili svoju obranu nacističke države i Führera.
 
 
 
 
20. januar 1948, Freiburg
 
Dobio sam paket koji ste nagovestili u Vašem pismu od 28. augusta. Zahvaljujem Vam na njemu! Verujem da je u skladu s Vašom voljom i umirujuće za Vaše prijatelje što sam čitav sadržaj paketa raspodelio bivšim učenicima koji nisu bili članovi stranke (NSDAP-a – op. prev.) niti su imali ikakve veze s nacionalsocijalizmom. U njihovo Vam ime također zahvaljujem na pomoći!
 
Ako iz Vašeg pisma dobro razabirem da Vam je ozbiljno stalo do toga da donesete ispravan sud o mome delu i mojoj osobi, tada mi upravo Vaše pismo pokazuje koliko je težak razgovor s ljudima koji od 1933. više nisu bili u Nemačkoj i koji početak nacionalsocijalističkog pokreta prosuđuju s njegovog kraja. U vezi glavnih tačaka Vašeg pisma želim reći sledeće:
1. O 1933: od nacionalsocijalizma sam očekivao duhovnu obnovu čitavog života, izmirenje društvenih suprotnosti i spas zapadnog tubitka od opasnosti komunizma. Te su misli izrečene u mom Rektorskom govoru (jeste li ga u celosti pročitali?), u predavanju O biti znanosti i u dva govora docentima i studentima ovdašnjeg univerziteta. Tomu treba dodati još jedan poziv na izbore od otprilike 25 do 30 redaka, objavljen u ovdašnjem studentskom časopisu. Pojedine rečenice u njima danas smatram zastranjenjem. To je sve.
 
2. 1934. sam uvideo svoju zabludu te se iz protesta protiv države i partije odrekao svog rektorstva. Da se prvo (Heideggerova aktivnost u partiji – op. prev.) koristilo u propagandne svrhe, kako u zemlji, tako i u inostranstvu, te da se ovo drugo (ostavka – op. prev.) iz jednako propagandnih razloga prešućivalo, nije mi bilo poznato i ne može me se zbog toga kriviti.
 
3. U potpunosti ste u pravu da s moje strane nedostaje javno, svima razumljivo protupriznanje; to bi bila propast za mene i moju porodicu. O tomu je Jaspers rekao: to što smo živi, naša je krivica.
 
4. U svojim sam predavanjima i vežbama od 1933. do 1944. zauzeo toliko jednoznačno stajalište da nijedan od mojih učenika nije potpao pod nacističku ideologiju. Moji će radovi iz ovoga perioda, ako se jednom pojave, tomu posvedočiti.
 
5. Priznanje nakon 1945. meni se činilo nemoguće jer su nacistički pristaše svoju promenu uverenja izjavili na najodvratniji način; ja s njima, međutim, nemam ništa zajedničko.
 
6. Teškim, ali opravdanim prigovorima koje iznosite o “režimu koji je ubio milione Židova, koji je teror učinio normalnim stanjem, koji je sve što je uistinu bilo povezano s pojmovima duha, slobode i istine obrnuo u svoju suprotnost” mogu samo dodati, da kad bi umesto “Židova” stajalo “istočni Nemci”, tada bi isto vredilo za jedne od saveznika, s tom razlikom da je sve što se dogodilo nakon 1945. poznato svetskoj javnosti, dok je krvavi teror nacista pred nemačkim narodom uistinu bio držan u tajnosti.
 
Za kraj Vas molim da razmislite o tome da i danas postoji jedna lažna propaganda, npr. raznose se glasine koje protureče istini. Upravo sam saznao za besmislene klevete o meni i mom radu.
Srdačan pozdrav,
M. Heidegger
 
 
 
13. maj 1948, Washington, D.C.
 
Dragi g. Heidegger,
dugo nisam bio siguran bih li Vam trebao odgovoriti. Imate pravo: razgovor s ljudima koji od 1933. nisu bili u Nemačkoj očito je vrlo težak. Samo, čini mi se da razlog tomu ne treba tražiti u našem nepoznavanju nemačkih okolnosti pod nacizmom. Mi smo te okolnosti vrlo dobro upoznali – možda čak i bolje nego ljudi u Nemačkoj. Neposredan kontakt koji sam 1947. imao s mnogim ovakvim ljudima ponovno me o tome iznenadio. Također se ne radi o tome da mi “početak nacionalsocijalističkog pokreta prosuđujemo s njegovog kraja”. Mi smo znali, a sâm sam to i video, da početak već sadrži kraj, da već jest kraj. Čini mi se da težina razgovora leži u tome da su ljudi u Nemačkoj bili izloženi jednoj totalnoj perverziji svih pojmova i osećaja koju su mnogi odveć spremno primili. Drugačije se ne može objasniti da ste Vi, koji ste više od bilo koga drugoga hteli razumeti zapadnu filozofiju, u nacizmu videli “duhovnu obnovu čitavog života”, “spas zapadnog tubitka od opasnosti komunizma” (koji je ipak bitan sastavni deo tog tubitka!). To nije politički, već intelektualni problem – skoro bih rekao: problem spoznaje, istine. Vi, filozof, zamenili ste likvidaciju zapadnog tubitka s njegovom obnovom? Nije li ova likvidacija bila očita već u svakoj reči ‘Führera’, u svakoj gesti i delu SA-a[2] puno pre 1933.? Ali želim ući samo u jedan paragraf Vašega pisma jer bi moja šutnja možda mogla biti protumačena kao priznanje:
Vi pišete da se sve što sam rekao o istrebljenju Židova jednako tako tiče i saveznika ako umesto “Židovi” stoji “istočni Nemci”. Ne stojite li s ovom rečenicom izvan dimenzije u kojoj je još uopšte moguć razgovor među ljudima – izvan logosa? Jedan je zločin moguće objasniti, izjednačiti, ‘shvatiti’ tek u potpunosti izvan ove ‘logičke’ dimenzije, tvrdeći da su i drugi također tako nešto učinili.
Nadalje, kako je moguće mučenje, sakaćenje i uništavanje miliona ljudi postaviti na isti stupanj kao i prisilno preseljavanje skupina stanovnika koji ovakva nedela nisu pretrpeli (izuzev možda nekoliko iznimnih slučajeva)? Stvari danas stoje tako da u razlici između nacističkih koncentracijskih logora te deportacija i zatočeničkih logora posleratnog vremena leži već čitava razlika između neljudskosti i ljudskosti. Temeljem Vašeg argumenta, da su saveznici zadržali Auschwitz i Buchenwald sa svime što se u njima nalazilo za “istočne Nemce” i naciste – tada bi računica bila u redu! No, ako je razlika između neljudskosti i ljudskosti reducirana na taj propust, tada je to svetskoistorijska krivnja nacističkog sistema koji je svetu demonstrirao što se nakon dve hiljade godina zapadnog tubitka može s čovekom činiti. Izgleda kao da je seme palo na plodno tlo: možda još doživimo dovršenje toga što je 1933. započeto. Hoćete li Vi to ponovno smatrati “obnovom”, ne znam.
Srdačan pozdrav,
H. Marcuse
 
 
 
Prepiska je objavljena u frankfurtskom časopisu Pflasterstrand sredinom 1980-ih.
S nemačkog preveo Alen Sućeska
 
Čemu, Vol.X No.20, Studeni 2011.
__________________________________
1.Ova je prepiska pronađena u Marcuse-arhivu u Frankfurtu i objavljena u frankfurtskom časopisu Pflasterstrand sredinom 1980-ih. Mi je preuzimamo sa internet stranice posvećene Marcuseu:http://www.marcuse.org/herbert/pubs/40s … degger.htm Sama prepiska odvila se neposredno nakon Marcuseove posete Heideggeru u Todtnaubergu. ↑
 
2.Tzv. Sturmabteilung (nem. Jurišni odred) bila je paravojna organizacija NSDAP-a tokom Weimarske Republike koja je odigrala ključnu ulogu u usponu nacizma i dolaska Hitlera na vlast. Snažnim pritiskom na druge političke stranke i udruženja, ponekad i upotrebom nasilja, eliminirali su političke protivnike. – op. prev. ↑

izvor


Markuze prepiska sa Hajdegerom

Нема коментара:

Постави коментар