20. 12. 2014.

Oči meseca, Roberto Cako


 

 


Na mestu gde se pustinja graniči sa prvim uzviscima istočno od Kurna i tri-četiri iterua južno od Malkate, hajači su isterali na čistac jednog lava i uspeli da ga sateraju ka stenama pazeći da im ne pobegne, a onda su poslali glasnika mom ocu koji se nalazio u blizini, te je on leteći na svojim bojnim kolima, na kojima sam se i ja nalazio, stigao do tog mesta u pustinji. Mene su poslali na druga kola koja su se nalazila usred brojne čete strelaca i sa mnom je bio jedan zapovednik koji me je držao oko struka,d ok sam se ja oslanjao na lanac kola tako da sam mogao sa visine da posmatram šta se dešava. Rekao mi je:"Prinče, sada ćeš vidjti koliko hrabrosti ima nas gospodar,tvoj otac!"

Otac je već bio sišao na zemlju i odmah mu je neko prineo koplja, a on je izabrao četiri-pet, sve jedno duže od drugog, a onda izdao naređenje  da se svi povuku, a kako su svi sporo i nevoljno izvršavali naredbu, on ih je požurivao naređivačkim tonom. Znali su da će biti strogo kažnjeni ako se budu umešali u borbu, pa ipak sam osećao da ne bi dozvolili da se izgube svog faraona ako bi se našao u velikoj opasnosti, i u tom smislu je zapovednik koji se brinuo o meni tihim glasom davao precizna naređenja strelcima koji su štitili moja kola.
 

Nedaleko, na malom kamenom bademu, nalazila se zver koja je sve posmatrala: veličanstven primerak kakvog u svom životu više nikad nisam video. Gledao je čoveka koji mu se približavao, kao i one druge, brojne, u daljini što su mu ispunjavali vidik. Ogroman i prezriv, nimalo uplašen, shvatio je opasnost i mogao je u par skokova da se popne uz stene i da se spasi udaljavajući se sve više, ali je ostao nepomičan zbog svega onoga što se pred njim dešavalo. Nekoliko puta je riknuo. I on je bio faraon, i on je osećao onaj preveliki ponos koji su priroda i sudbina dodelile njegovoj vrsti i zato nije mogao pobeći.
 

Za razliku od svog neprijatelja imao je tu prednost što nikad nije mislio na smrt, što nije znao za nju i što mu je ne znajući za nju bilo lakše sa njom da se suoči; ali protiv sebe je imao usamljenost koju pravi faraon nije poznavao. Nikog nije bilo iza njega, niti je iko bio spreman da njegovu hrabrost slavi i ostavi u nasleđe. Mogao je samo da se bori, mogao je samo da umre, mogao je sve to da uradi a da ne stekne slavu, niti izvuče kakvu korist.
 

Otac mu se sve više približavao i sve više se udaljavao od mene. Da nije bilo tako, viknuo bih mu da stane, da ne ubija tu divnu životinju, to čudo prirode koje je znalo da iskaže toliko vrlina svojim izgledom i svojim ludim ponosom. Ali da sam ga ja i pozvao iz daleka, on me ne bi mogao ćuti, a kad bi me i čuo, ne bi me poslušao i već je bio isuviše blizu lava da bi tako šta uradio.
Već. Ta gorka reč mi prođe kroz glavu i zanemeo sam kao što će mi se kasnije još nekoliko puta dogoditi. Minut ili kubit koji odlučuju o sudbini, zbog kojeg prelaziš prag između mogućeg i nepovratnog.
 
Naravno da tada nisam video taj prizor očima kojim ga sada vidim i opisujem, tada sam osećao nešto nejasno i mogu reći da je moje srce nebjašnjivo bilo na strani lava, jer nisam sumnjao da će iz te borbe moj otac izaci kao pobednik, ali nikako nisam želeo da taj junak prirode umre.
 
A on je stajao tamo, nepomičan, izrazavajući više nekakvo čuđenje i zaprepašćenje nego krvoločnost po kojoj je poznat, dok mi je kralj lovac, koji je polako napredovao, izgledao neumoljiv i podmukao bas kao i sama smrt. A kada mu se još više približio, lav se preteći pokrenu i tako još malo skrati rastojanje između njih i nekoliko puta riknu izjavljujući da ne želi taj sukob, ali da ne može ni da ga izbegne.
 
Sve se odigralo neverovatno brzo. Moj otac hitnu koplje tako brzo da je sve iznenadio, a ono se zabode u bok zveri; dmah se videlo da je ostalo da visi i da rana nije bila duboka, ali je to bilo dovoljno da se životinja razbesni. Lav se preteći zatetura ka njemu, a onda se baci raširenih kandži i razjapljenih čeljusti, ali u isti mah moj otac ustuknu tri koraka i zaustavivši se baci drugo koplje. Nakon kratkog leta ono pogodi lava usred čeljusti baš u trenutku kad je dodirnuo zemlju, tako da se, osećajući da više ne može da ujede i nepodnošljivo razdražen tim kopljem koje mu se zabilo duboko u usta, zaustavi i okrenuvši se dva puta oko sebe, grčevitim pokretima šape, pokuša da ga se oslobodi. Kada je uvidio da ne uspeva u svom pokušaju, bes koji je njime ovladao postade još veći usled bola koji je osećao, te se dade ponovo u napad noseći sa sobom strašno koplje.
 
Pojuri napred razjapljenih čeljusti koje bijahu pune krvi i raširi svoje moćne šape, jedino oružje koje mu je ostalo, ali time otvori širok put ka svojim grudima. Za to vreme je veliki Amenofis nepomično čekao, čučnuvši izazivački, i bacivši preostala kratka koplja, zgrabi dugo koplje i zabivši jedan njegov kraj u pesak, sačeka odlućujući skok hitro podigavši i usmerivši vrh koplja ka lavu kako bi se sam na njega nabio. Koplje duboko uroni u lava koji postade žrtva sopstvenog nasrtaja.
Pobednički poklici, uzvici olakšanja i oduševljenja začuše se u gomili vojnika, dok je životinja, strovalivši se na zemlju, jedva micala šape u poslednjim samrtničkim trzajima. A onda joj moj otac mirno zabode poslednje koplje pravo u srce.
 
Svi prisutni podigoše uvis oružje i stadoše bučno slaviti svog kralja,a  meni se plakalo dok me je ogromni zapovednik vodio ka ocu. Kad sam se našao pred njim, pitao sam ga da li mogu izbliza da vidim lava. Onda me je on ispratio do velikog nepomičnog tela oko kog su se okupili vojnici, sećam se da sam kleknuo i da sam mu dugo milovao zatvoreno oko i izduženu njušku i da sam na opšte čuđenje stao očajnicki plakati, jer je moje srce bilo slično onome što ležaše preda mnom, a ne srcima ushićenih vojnika.


 

Нема коментара:

Постави коментар