4. 11. 2012.

Jelena Lukić





KORAK NIZ ULICU

Ne možeš da veruješ da ću da izađem iz stana
i da sam pošla da se ne okrenem?
Kafa na pola,
reč na pola,
osmeh do pola.
“Tek tako ću poći, čak i da ne trepnem?!”
Noga će mi do kraja sigurna ostati?

Pa kad sam ja izašla iz stana Stefana Pfeistlingera,
gde neću iz tvoga, mali amateru,
sa šupljom pričom i šupljim pogledom?
Pa, kad sam se ja spustila u noć, na kocku,
i kad sam znala da neću da trpim,
ja sam sebi odabrala granicu
jasno je povukla, markerom na belom
Pa, kad sam ja izašla iz stana gde je sve mirisalo
na moju dušu i moj san,
kad sam uspela da nađem svoju Tatjanu
i da je privijem kao čudnu ženu, oživljenu iz sna,
a ti nisi ni senka sna,
pa, ja mogu još sto puta u tvoju kuću da uđem,
samo da ti pokažem da mogu da izađem,
i da ću te još sto puta videti sa otvorenim ustima,
jer kad sam ja izašla iz njegovog stana
ja sad mogu da izađem i iz same sebe
nema više tog poznatog osećaja kog se ne bih mogla odreći,
a kako se tek onda lako odričem tuđih bezmirisnih prostora,
iznajmljenih apartmana sa šarenih razglednica.

Onaj ko izađe iz stana Stefana Pfeistlingera-
on je odabrao da se ne zadržava bilo gde
on je odabrao da odlazi,
on je odabrao da se odriče,
i da ne pita za smisao ili razlog,
on je naučio da se ne okreće.
A ti me gledaš nakrenute glave,
podbočenog lakta jeftinog ljubavnika iz crno belih filmova,
„Jesam li sigurna“-pitaš- „Zar ću otići“, igra ti leva obrva.
Pa, znaš li ti kome govoriš…?
Desi li ti se nekad da kažeš:
„Ovde sam već bio, sve mi je poznato, moje boje i moj dah,
možda sam sanjao a možda i živeo
pre nekh trista godinabaš ovde,
pa, iz minuta u minut lagano prepozajem“,
I dodirneš sve ponovo,
a kao da sebe iznutra dodiruješ,
ili dušu neke tamo daleke bake
koja se u mđuvremenu u tebi naselila,
I čovek koga gledaš liči na crtane čiča Gliše iz detinjstva
Sneške Beliće, nacrtana vešala il nevešte crteže
što se čuvaju u nekoj fioci
i sa osmehom odeš i ne tražiš odgovor,
jer se i ne pitaš,
predaš se osećaju i hodaš i odlaziš
u noć, na drum, taksi il kočije
pitanje je veka, al su oči iste i duše su iste
I, dok silazuš stepenicama, sto ti duhova govori:“VRATI SE“,
Al ti jedan, tvoj glas, kaže: „Idi, ni rođena nisi da se zaustavljaš,
to što si prepoznao ne znači da si našao
Ii nikad neću saznati da li se kajem,
ali znam da bih opet otišla.
A ti me sad gledaš ko umorni lovac,
važan i siguran, a da sam ti ja ženica
što treba da očisti divljač prijateljima koje čekamo na večeri,
A tebi bih grkljan, kad bih htela, sa dva zuba prerezala,
ispljunula, pa s krvavim usnama kroz otvorena vrata…
Ja nisam od onih na koje te je upozoravala majka
zato ne brini, za ovakve nije ni znala da postoje,
ja ne odlazim da bi me ti molio da se vratim,
ja mogu biti sve što poželim, ali ne mogu biti lošija nego što jesam…

I zato-otključaj mi vrata, prospi vino i zaboravi da sam ikada
i prešla prag tvoga stana.
__________________________________

Ničija

Žene se dele na ničije, nečije i svačije.
Ti si naišao na ničiju.
Bolje bi mnogo bilo da si naišao na nečiju.
Jer nečija je nečija,
Navikla je da pripada,
Pa kako je jednom bila nečija,
Može postati i tvoja.
A ova što je vazda ničija,
Ni na šta nije ni navikla.
Nije ni morala da se navikava.
A ti misliš – dobro je:
Ničija je slobodna.
Pa ničija je baš i ničija
Zato što tako voli slobodu
I što nikad ne bi postala nečija.
Svačija je isto nečija,
Samo što je previše nečija,
Ali uz dobre razloge
Može postati umereno nečija,
Pa opet može postati samo tvoja.
Pa čemu onda osmeh što sam ja ničija,
Kad je to zapravo najgore što može da ti se desi?

_________________________________


Нема коментара:

Постави коментар