OBAVEŠTENJE

ZBOG TEHNIČKIH RAZLOGA DRUGI BLOG AUTORA -ATORWITHME- PREMEŠTEN JE NA NOVU ADRESU https://livano2.blogspot.com/

21. 6. 2023.

Stephen King - Peter Straub, Crna kuća (Četvrti deo, Crna kuća i ono iza, 26, 27)

 



Crna kuća i ono iza 


26.


Već smo rekli koju o iskliznuću, i suviše je kasno da dalje razrađujemo temu, ali zar vam se ne čini da većina kuća zapravo predstavlja pokušaj da se ono zadrži? Da se u svetu uspostavi barem privid normalnosti i zdravog razuma? Setite se Libertivila, sa pompeznim ali dirljivim imenima ulica - Kamelot i Avalon i Prolaz device Merien. Setite se, takođe, slatke kućice u Libertivilu gde su nekada zajedno živeli Fred, Džudi i Tajler Maršal. Šta je Put Robina Huda broj 16 nego oda običnosti, himna prozaičnosti? Istu bismo stvar mogli da kažemo o domu Dejla Gilbertsona, ili Džekovom, ili Henrijevom, zar ne? O većini domova na teritoriji Frenč Lendinga, zapravo. Rušilački uragan koji je projurio kroz varoš ne menja činjenicu da ove kuće stoje kao grudobrani pred iskliznućem, jednako plemenite koliko su skromne. To su oaze zdravog razuma.

Crna kuća - kao Kuća na brdu Širli Džekson, kao grozota sa početka veka u Sietlu, poznata kao Rouz Red - nije normalna. Nije sasvim od ovog sveta. Teško ju je sagledati spolja - oči vas neprestano varaju - ali ako bi neko uspeo da bar na nekoliko sekundi zadrži pogled na njoj, video bi dvospratno zdanje sasvim normalne veličine. Boja jeste neobična - ta mrtvački crna spoljašnjost, gde su čak i prozori premazani crnom farbom - i deluje nekako zgrbljeno, vrebajuće, čime priziva nelagodne sumnje u svoju strukturalnu postojanost, ali kada bi neko mogao da je vidi ogoljenu od svetlaca svih onih drugih svetova, izgledala bi gotovo jednako obična kao Fredova i Džudina kuća... mada možda ne i tako dobro održavana.

Iznutra, međutim, stvari stoje drugačije.

Iznutra, Crna kuća je velika.

Crna kuća je, u stvari, gotovo beskrajna.

U svakom slučaju, nije mesto gde je bezopasno izgubiti se, mada se to ljudima povremeno dešava - skitnicama i ponekom nesrećnom odbeglom detetu - i posejana je tragovima njihovog prolaska - krpicama odeće, iz očajanja urezanim porukama na zidovima gigantskih soba čudnih dimenzija, ponegde gomilicom kostiju. Posetilac tu i tamo može da nađe čak i lobanju, sličnu onima koje je reka Hanover izbacila dvadesetih godina prošlog veka, u vreme haranja Frica Harmana.

Ne, to nije mesto gde biste poželeli da se izgubite.

Hajde da prođemo kroz sobe i niše i hodnike i zakutke, spokojni u izvesnosti da možemo da se vratimo u spoljni svet, u normalni, iskliznućem nedodirnuti svet kada god zaželimo (ali smo i pored toga nespokojni dok silazimo stepeništima kojima kao da nema kraja i prolazimo hodnicima koji se sužavaju u tačku u daljini). Usput čujemo večito prigušeno brujanje i treskanje nemogućih mašina. Čujemo idiotsko zviždanje neprestanog vetra, bilo napolju ili na spratovima iznad i ispod nas. Povremeno do nas dopre daleko, zavijajuće lajanje kojim se bez sumnje oglašava abalahov pakleni pas, onaj što je došao glave sirotom Mišu. Ili sardonično kreštanje gavrana, i tada znamo da je Gorg takođe ovde - negde.

Prolazimo kroz sobe-ruševine i sobe još nameštene bledom i trulom raskoši. Mnoge od njih sigurno su prostranije od kuće u kojoj se kriju. Konačno stižemo do skromnog salona sa vremešnom sofom od konjske dlake i foteljama od izbledelog crvenog somota. U vazduhu se oseća teški miris kuvanja. (Negde u blizini nalazi se kuhinja koju nipošto ne smemo da posetimo... ako želimo da ikada više prespavamo noć bez košmara.) Električne instalacije su ovde stare najmanje sedamdeset godina. Kako je to moguće, pitamo se, ako je Crna kuća sagrađena sedamdesetih godina? Odgovor je jednostavan: veliki deo Crne kuće - najveći deo Crne kuće - postoji mnogo duže. Zastori u ovoj sobi su teški i izbledeli. Da nije požutelih isečaka iz novina, trakom prilepljenih na ružne zelene tapete, ova odaja bi lako mogla da se nalazi u prizemlju hotela Nelzon. Ovo je mesto koje je istovremeno sablasno i banalno, odgovarajuće ogledalo mašte starog monstruma koji se ovde ukopao, koji leži, usnuo, na sofi od konjske dlake, sa grudima košulje zlokobno umrljanim crvenom bojom. Crna kuća nije njegova, iako on u svojoj patološkoj umišljenosti uobražava da jeste (a gospodin Manšan se nije baktao time da ga razuveri). Ova ovde soba, međutim, jeste.

Isečci oko njega govore nam sve što želimo da znamo o smrtonosnim interesovanjima Čarlsa 'Cakanog' Bernsajda.

JESTE, POJO SAM JE, PRIZNAJE FIŠ: New York Herald Tribune

DRUG BILIJA GAFNIJA TVRDI "BILIJA JE ODNEO SIVI ČOVEK, BAUK": New York World Telegram

UŽAS GREJS BAD SE NASTAVLJA: FIŠ PRIZNAJE ZLOČIN! Long Island Star

FIŠ PRIZNAJE DA JE "PRŽIO I JEO" W. M. GAFNIJA: New York American

FRIC HARMAN, TAKOZVANI "KASAPIN IZ HANOVERA", POGUBLJEN ZA UBISTVO 24 OSOBE: New York World

VUKODLAK TVRDI: "VODILA ME LJUBAV, A NE POŽUDA." HARMAN OTIŠAO U SMRT BEZ POKAJANJA: The Guardian

POSLEDNJE PISMO HANOVERSKOG LJUDOŽDERA: "NE MOŽETE DA ME UBIJETE, VEČNO ĆU DA BUDEM MEĐU VAMA": New York World

Vendel Grin bi bio oduševljen ovim materijalom, zar ne?

A toga ima još. Bože nam pomozi, ima još toliko toga. Čak je i Džefri Damer ovde, sa izjavom TREBALI SU MI ZOMBIJI.

Prilika na sofi počinje da se meškolji i stenje.

"Brobudi ze, Berni!" Umesto iz njegovih usta, reči kao da dolaze niotkuda... iako mu se usne pomeraju kao kod drugorazrednog trbuhozborca.

Berni stenje. Glava mu se okreće na levu stranu. "Ne... moram spavam. Sve... boli."

Glava se okreće desno u znak odbijanja i gospodin Manšan ponovo progovara. "Budize, oni zdižu. Moraž da bremezdiž dedžaga."

Glava se okreće na drugu stranu. U snu, Berni veruje da je gospodin Manšan i dalje samo u njegovoj glavi, bezopasan. Smetnuo je da u Crnoj kući stvari stoje drugačije. Lakomisleni Berni, ne zna da je gotovo istrošen! Gotovo, ali još ne sasvim.

"Ne mogu... pus'i me... boli stomak... slepac... jebeni slepac ranio me u stomak..."

Ali glava se ponovo okreće nazad i glas progovara iz vazduha pored Bernijevog levog uva. Berni se opire, nevoljan da se probudi i suoči sa punim, divljačkim naletom bola. Slepac ga je povredio mnogo teže nego što je u prvom trenutku, dok je još bio vruć, pomislio. Berni uporno ponavlja nametljivom glasu da je dečak na sigurnom tamo gde jeste, da ga nikada neće naći sve i ako uspeju da uđu u Crnu kuću, da će se izgubiti u neznanoj dubini soba i hodnika i lutati dok prvo ne polude a na kraju i pocrkaju. Gospodin Manšan, međutim, zna da se je među njima jedan koji se razlikuje od svih koji su zabasali na ovo mesto. Džek Sojer je već imao prilike da se suoči sa beskonačnim, i to ga čini opasnim. Dečak mora biti izveden kroz sporedni prolaz i u Krajnji Svet, u samu senku Din-taha, velike peći. Gospodin Manšan govori Berniju da će još imati prilike da se omrsi dečakom pre nego što ga preda abalahu, ali ne ovde. Suviše je opasno. Žalimo slučaj.

Berni nastavlja da se buni, ali mi znamo da je ovo bitka koju neće dobiti. Ustajali, smradom kuvanog mesa zasićeni vazduh u sobi već počinje da se kovitla, najavljujući dolazak vlasnika glasa. Prvo vidimo vir crnila, pa crvenu mrlju - maramu - a zatim i začetke nemoguće izduženog belog lica, na kome dominira jedno jedino, crno ajkulino oko. Ovo je pravi gospodin Manšan, stvorenje koje izvan Crne kuće i njenih začaranih odaja može da obitava samo u Bernijevoj glavi. Uskoro će sasvim biti ovde, i naterati Bernija da se razbudi (mučeći ga ako bude neophodno), i upotrebiti ga dok od njega još može biti koristi. Zato što gospodin Manšan ne može sam da premesti Taja iz njegove ćelije u Crnoj kući.

Ali kada se nađe u Krajnjem Svetu - Bernijevom Šeolu - stvari će se promeniti.

Berni konačno otvara oči. Njegove kvrgave šake, koje su prolile toliko krvi, sada posežu da opipaju vlagu sopstvene krvi koja natapa košulju. Gleda, vidi šta je tamo procvetalo, i ispušta vrisak užasa i kukavičluka. Ne čini mu se pravedno to što ga je sada, pošto je ubio toliko dece, smrtno ranio slep čovek; ne, to mu se čini strašno i nepravedno.

Po prvi put mu se javlja jedna krajnje neprijatna pomisao: šta ako cena koju će morati da plati za stvari koje je radio tokom svoje duge karijere bude još viša? Video je Krajnji Svet; video je Jeguljin Put, koji vijuga kroz njega do Din-taha. Spaljeni, gorući krajolik oko Jeguljinog Puta liči na pakao, a An-tak, Velika Kombinacija, svakako jeste sam pakao. Šta ako i njega čeka takvo mesto? Šta ako...

Stomak mu para užasan, parališući bol. Gospodin Manšan, koji se sada već gotovo sasvim materijalisao, pružio je maglovitu, poluprovidnu ruku i okrenuo je u rani koju je Henri naneo svojim skakavcem.

Berni pišti. Niz obraze matorog decoubice teku suze. "Nemoj! Boli!"

"Onda uradi gago gažeb."

"Ne mogu", cvili Berni. "Umirem. Pogledaj koliko je krvi! Misliš da mogu tek tako da izdržim ovo? Imam jebenih osamdeset i pet godina, bre!"

"Žalib zludžaj, Bern-Bern... ali dabo brego iba onig goji bogu da di izledže rane." Gospodin Manšan, kao i sama Crna kuća, izmiče pogledu. Treperi, zamućuje se i ponovo izoštrava. To zastrašujuće izduženo lice (koje zaklanja najveći deo njegovog tela, kao naduvena glava karikature iz novina) čas ima dva oka, čas samo jedno. Nekad se čini da mu iz razvučene lobanje izbijaju pramenovi narandžaste kose, a nekad da je ćelav kao Jul Briner. Postojane su samo crvene usne i šiljati zubi iza njih.

Berni posmatra svojeg saučesnika sa izvesnom dozom nade. Njegove ruke u međuvremenu nastavljaju da istražuju stomak, koji je sada tvrd i prekriven čvorovima, za koje pretpostavlja da su ugrušci. Kako je moguće da ga je neko tako gadno ozledio? Nije trebalo tako da bude! Nipošto nije trebalo tako da bude! Trebalo je da bude zaštićen! Trebalo je da...

"Do je zazvib boguđe", kaže gospodin Manšan, "da godine zbadnu za debe izdo gao ždo je Izuz Rizd izledžio biža."

"Biti ponovo mlad", kaže Berni, i ispušta dubok, hrapav uzdah. Dah mu zaudara na krv i trulež. "E, to bi bilo dobro."

"Narabno! Do je zazvib boguđe", kaže gospodin Manšan, klimajući groteskno nestalnim licem. "Abalag bože do da di da. Ali ja do ne bogu da di obeđam, Džarlze, bundevidze boja bala. Bogu da di obeđam zabo jedno."

Stvorenje u crnom večernjem odelu sa crvenom maramom zastrašujuće hitro priskače napred. Njegova dugoprsta šaka ponovo se zavlači u košulju Cakanog Bernsajda, ovaj put se steže u pesnicu, i proizvodi bol koji stari monstrum nije imao pojma da može da postoji... iako ga je toliko zadao nevinima.

Smrdljivo lice gospodina Manšana unosi se u Bernijevo. Oko gori. "Ozeđaž li do, Berni? Ozeđaž li, gugavna vređo govana? Ho ho, ha ha, naravno da ozeđaž! Zdego zab de za dzreba! Ago ze odba ne bogrenež, schweinhund, iba da di ig bodžubab iz dog grvavog dela, ho ho, ha ha, i obotab ogo žije! Ubređež zvezdan da ze daviž zobzdvenib dzreviba! Drig goji zam naudžio od zabog Vridza, Vridza Garbana, dog je bio jož blad i zelen! Žda gažež na do? Ođež li da ga dovedež, ili da ze udaviž?" "Dovešću ga!" vrišti Berni. "Dovešću ga, samo prestani, rastrgnućeš me!"

"Dovedi ga na zdanidzu. Na zdanidzu, Bern-Bern. Ovaj nije za lizidžnjage, za bacovzge rube - nije za Gobbi-na-dziju. Dajler neđe da drubga grvavib nodžidzaba; on đe za abalaga da radi ovib." Dugački prst sa brutalnim crnim noktom diže se do ogromnog čela i kucka ga iznad oka (Berni na trenutak vidi dva, a onda drugog ponovo nema). "Jazno?"

"Jasno! Jasno!" Utroba mu je u plamenu. A šaka u njegovoj košulji nastavlja da uvrće.

Jeziva pista Manšanovog lica visi ispred njega. "Na zdanidzu - gde zi doveo zve druge bozebne."

"RAZUMEM!"

Gospodin Manšan ga pušta. Stupa korak nazad. Srećom po Bernija, ponovo postaje nematerijalan, da se rastvara. Vidi požutele isečke, ali ne iza njega, već kroz njega. Oko, međutim, ostaje da visi u vazduhu, iznad blede mrlje marame.

"I bora da nozi gabu. Bozdaraj ze da nozi gabu."

Bernsajd svesrdno klima glavom. I dalje se pomalo oseća na 'Moj greh'. "Da, kapu. Kod mene je." "Bribazi, Berni. Zdar zi i ranjen. Dedžag je blad i odžajan. I brz. Ago di bobegne..."

Uprkos bolu, Berni se osmehuje. Jedno derište da pobegne od njega! Čak i ako je posebno! Kakva pomisao! "Ne brini", kaže. "Nego... ako budeš pričao sa njim... sa Abalah-dunom... reci mu da još nisam za bacanje. Ako učini da mi bude bolje, neće zažaliti. A ako me podmladi, dovešću mu hiljadu mladih. Hiljadu Rušitelja."

Nestajanje. Gospodin Manšan je sada samo sjaj, mlečna nijansa u vazduhu Bernijevog salona duboko u kući koju je ovaj napustio tek kada je shvatio da će mu zaista biti potreban neko da vodi brigu o njemu u godinama na zalasku.

"Dovedi bu zabo ovog, Bern-Bern. Dovedi bu zabo ovog, i biđež nagrađen."

Gospodin Manšan više nije tu. Berni ustaje i naginje se preko sofe od konjske dlake. Ta radnja mu pritiska stomak, i bol koji proizvodi tera ga da vrisne, ali ga ne zaustavlja. Poseže u tamu i iznosi odrpanu crnu kožnu vreću. Uzima je za kraj i napušta sobu, šepajući i držeći se za krvareći, otečeni trbuh.

A šta je sa Tajlerom Maršalom, koji je na svim ovim stranicama postojao kao nešto tek više od glasine? Koliko je teško bio ozleđen? Koliko je uplašen? Da li je uspeo da sačuva razum? Što se tiče njegovog fizičkog stanja, imao je potres mozga, ali od toga se već oporavlja. Ribar ga je osim toga samo malo gladio po mišici i butinama (jeziv dodir koji Tajlera navodi da pomisli na vešticu u 'Ivici i Marici'). U duši... da li bi vas potreslo kada biste čuli, dok gospodin Manšan goni Bernija dalje, da je Fredov i Džudin sin srećan?

Jeste. Srećan je. Zašto i ne bi bio? Nalazi se na Miler Parku.

Milvokijski Pivari su ove godine ućutkali sva zakerala, sve ptice zloslutnice koje su graktale da će do Četvrtog jula da se nađu u podrumu. U redu, još je relativno rano, ali Četvrti je došao i prošao a Pivari su se vratili na Miler deleći prvo mesto sa Sinsinatijem. I ozbiljno jure prvo, ponajviše zahvaljujući udaranju Ričija Seksona, koji je prešao u Milvoki iz Klivelndskih Indijanaca i koji je, kako bi to Džordž Redban živopisno iskazao, 'stvarno brao k'ompire.

Jure, dakle, prvo mesto, a Taj je na utakmici! DIVOTA! Ne samo da je na utakmici, već ima mesto u prvom redu. Odmah do njega sedi - pozamašan, oznojen, crvenog lica, sa kingslendskim u jednom ruci a drugom za svaki slučaj zavučenom ispod sedaljke - glavom Veličanstveni Džordž, dernjajući se koliko ga služe ona njegova nepoderiva pluća. Džeromi Bernic iz Pivara upravo je pozvan na prvu bazu u sred najžešće frke, i mada nije sporno da je bek Sinsinatija dobro prihvatio loptu i brzo je se otarasio, takođe nije sporno (bar ne u glavi Džordža Redbana) da je Bernic prošao! Diže se u suton, sa ćelavim temenom koje se presijava, znojavo, sa pivskom penom koja mu se sliva niz uzdignutu podlakticu, blistavih plavih očiju (jasno je da tim očima vidi dosta toga, a možda i sve), i Taj čeka na ono, svi čekaju na ono, i ono dolazi, avatar leta u oblasti Kuli, ono veličanstveno njakanje koje znači da je sve u redu, da je užas dobio šipak, i da je iskliznuće poništeno.

"DAJ, BRE, SUDAC, KOJI TI JE? KOOOOJI JEEEE, BREEEE, TEEEEBI MOOOOJ? I SLEPCU JE JASNO DA JE PROŠ'O!"

Publika na strani prve baze na taj poklič podivljava, ali niko više od otprilike četrnaestoro ljudi što sede iza panoa na kome piše MILER PARK POZDRAVLJA DŽORDŽA REDBANA I POBEDNIKE OVOGODIŠNJE NAGRADNE IGRE ZA NAVIJAČE PIVARA. Taj poskakuje u mestu, smejući se i mašući svojom kapom Pivara. Ono što stvar čini još carskijom jeste to što je ove godine zaboravio da konkuriše. Pretpostavlja da je njegov otac (ili majka) poslao kovertu... i izvučen je kao jedan od pobednika! Nije osvojio glavnu nagradu, da bude nosač palica Pivarima tokom cele turneje u Sinsinatiju, ali je ono što je osvojio (pored odličnog mesta zajedno sa ostalim dobitnicima), po njegovom mišljenju, još bolje. naravno, Riči Sekson nije Mark Megvajer - niko ne može da raspali po loptici kao Big Mek - ali Sekson ove godine igra bogovski za Pivare, bogovski, a Tajler Maršal je osvojio...

Neko ga drma za nogu.

Taj pokušava da se otrgne, nevoljan da izgubi ovaj san (ovo nenadmašno pribežište iz užasa koji ga je snašao), ali je ruka nepopustljiva. Trese. Cima i drma.

"Budze", reži glas, i san počinje da se zamračuje.

Džordž Redban se okreće Taju, i dečak postaje svedok čudesne stvari: oči koje su pre samo nekoliko sekundi bile tako svevideće i bistro plave sada su mutne i prekrivene mlečnom mrenom. Bokca ti, pa on je slep, razmišlja Taj. Džordž Redban je u stvari...

"Budze", režeći glas ponavlja. Sada je bliže. San samo što se nije ugasio.

Pre nego što dolazi do toga, Džordž mu se obraća. Glas je tih, nimalo nalik na uobičajenu komentatorovu galamu. "Pomoć je na putu", kaže. "Zato samo 'ladno, mačku mali. Samo..."

"BudZE, govno malo!"

Stisak na članku je drobeći, parališući. Sa jaukom protesta, Taj otvara oči. Tako se vraća u svet, i u našu priču.

Odmah se priseća gde je. Nalazi se u ćeliji sa crvenkasto-sivim rešetkama na sredini kamenom popločanog hodnika osvetljenog električnim sijalicama zaraslim u paučinu. U jednom uglu stoji posuda sa nekakvom kašom. U drugom je kofa u koju trebalo da piški (ili da se iskaki ako baš bude morao - do sada, hvala Bogu, nije). U ćeliji se nalazi još samo pocepana stara strunjača sa koje ga je Berni upravo svukao.

"U redu", kaže Berni. "Konačno si se probudio. To je dobro. Sad se diži. Na noge, seronjo. Nemam vremena da se jebavam sa tobom."

Tajler ustaje. Preplavljuje ga talas vrtoglavice, i mora da se pridrži rukom za glavu. Napipava sunđerasto, skoreno mesto. Dodir sa njom šalje mu munju bola sve do vilica, koje se stiskaju, ali istovremeno otklanja omamljenost. Baca pogled na šaku. Dlan mu je prekriven ljuspicama kraste i osušene krvi. Tu me je udario onom kamenčinom. Da je bilo jače, sad bih svirao harfu.

Ali i starac se u međuvremenu nekako povredio. Košulja mu je sva krvava; njegovo smežurano trolovsko lice je voštano i bledo. Iza njega, vrata ćelije stoje otvorena. Taj procenjuje razdaljinu do hodnika, nadajući se da to ne radi previše upadljivo. Ali Berni već dugo igra ovu igru. Već mu je bogoje baleno bogužalo da bobegne na grbabib nožidzaba, oho.

Poseže u vreću i vadi crnu spravu sa pištoljskom drškom i vrhom od nerđajućeg čelika.

"Znaš šta j' ovo, Tajlere?" pita.

"Tejzer22", kaže Taj. "Zar ne?"

Berni se kezi, pokazujući patrljke zuba. "Pametan dečko! Dečko koji gleda te-ve, kladio bi' se. Jeste, to je tejzer. Ali posebne vrste - može da obori kravu na trijes' metara. Jesi razumeo? Pokušaš li da utekneš, dečko, srušiću te k'o tonu cigala. Dolaz' 'vamo."

Taj izlazi iz ćelije. Ne zna kuda ovaj grozni starac namerava da ga odvede, ali oseća izvesno olakšanje zbog toga što više nije u ćeliji. Strunjača je bila najgora od svega. Zna, odnekud, da nije bio prvo dete koje je plačući zaspalo na njoj, sa bolom u srcu i glavi, niti deseto. Niti, verovatno, pedeseto.

"Okren' se levo."

Taj se okreće. Starac je sada iza njega. trenutak kasnije, oseća koščate prste kako ga hvataju za desni guz. Nije prvi kako to starac čini (svaki put kada se dogodi ponovo pomišlja na vešticu u 'Ivici i Marici', kako traži od izgubljene dečice da proture ručice iz kaveza), ali je dodir ovaj put drugačiji. Slabiji.

Crkni što pre, misli Taj, i ova misao - njena hladna pribranost - veoma podseća na Džudi. Crkni što pre, starče, da ne moram ja.

"Ovaj je moj", kaže starac... ali zvuči kao da je bez daha, i ne više sasvim siguran u sebe. "Pola ću da ispečem, a ostatak da ispržim. Sa slaninom."

"Ne verujem da ćete moći mnogo da pojedete", kaže Taj, iznenađen smirenošću svoga glasa. "Izgleda da vam je neko dobro provetrio trb..."

Čuje se pucketanje, praćeno strašnim, drhtavim osećajem pečenja u njegovom levom ramenu. Taj vrišti i posrće prema zidu preko puta vrata ćelije, pokušavajući da se prihvati za ranjeno mesto, trudeći se da ne zaplače, nastojeći da se prihvati za bar malo od onog divnog sna o gledanju utakmice u društvu Džordža Redbana i ostalih pobednika na konkursu za navijače Pivara. Zna da je ove godine zaista zaboravio da učestvuje, ali takve stvari u snovima nisu važne. To je ono što je najlepše u njima.

O, to stvarno opasno boli. Uprkos svim naporima - i nasleđu Džudi Maršal u njemu - suze počinju da teku.

"'Oš još jedan?" stenje starac. Zvuči bolesno i histerično, a čak i klinac kao Taj zna da je to opasna kombinacija. "'Oš još jedan, tek da te ne bije baksuz?"

"Ne", dahće Taj. "Nemojte više, molim vas."

"Onda polazi! I nemoj više da si laj'o!"

Taj počinje da hoda. Negde se čuje kako kaplje voda. Negde, jedva čujno, čuje kreštanje gavrana koje liči na smeh - verovatno onog istog koji ga je namamio, i pomišlja kako bi bilo dobro da pozajmi Ebijevu dvadesetdvojku i da mu raznese ono opako crno perje. Ali Džordž Redban mu je rekao da je pomoć na putu, a stvari koje čuješ u snu ponekad umeju da se ostvare. To mu je jednom prilikom rekla njegova majka, mnogo pre nego što je počela da brka lončiće.

Stižu do stepeništa koje beskrajno kruži naniže. Iz dubine dopiru miris sumpora i jara. Čuje nešto što liči na krike i jauke. Klopotanje mašinerije je glasnije. Čuju se i zlokobni krckavi zvuci koji bi mogli da budu od kaiša i lanaca.

Taj zastaje, uveren da će ga starac ponovo opržiti samo ako bude morao. Zato što bi Taj mogao da padne niz ovo dugačko spiralno stepenište. Mogao bi da udari ono mesto na glavi koje mu je starac već načeo kamenom, ili da slomi vrat, ili da se sunovrati preko ivice. A starac ga, bar za sada, želi živog. Taj ne zna zašto, ali zna da ga osećaj ne vara.

"Kuda idemo, gospodine?"

"Saznaćeš", kaže Berni svojim stegnutim, zadihanim glasom. "I ako misliš da ne smem da te šoknem dok si na stepenicama, prijatelju moj mali, grdno se varaš. Polazi sada."

Tajler Maršal polazi niz stepenice, i spušta se pokraj ogromnih galerija i balkona, u krug i naniže. Vazduh nekad zasmrdi na truo kupus. Nekad na dogorele sveće. Nekad na vlažnu trulež. Izbrojivši stotinu i pedeset stepenika, prestaje da broji. Butine mu sevaju. Iza njega, starac sopće, a dvaput se i spotiče, psujući i pridržavajući se za prastaru ogradu.

Padni, starče, navija Taj u glavi. Padni i crkni, padni i crkni.

Ali na kraju ipak stižu do dna. Stižu u kružnu odaju sa tavanicom od prljavog stakla. Iznad njih visi sivo nebo kao nekakva prljava vreća. Iz razbijenih posuda razlivaju se puzavice, pipajući gladnim pipcima preko poda od slomljenih narandžastih cigala. Ispred njih nalaze se otvorena dvokrilna vrata - Taj misli da ih takva vrata zovu francuska. Iza njih je trošni trem okružen drevnim stablima. Neka od njhi su palme. Druga - sa visećim, užastim lijanama - mogla bi da budu banjani. Ostala ne prepoznaje. Jedna stvar je sigurna: više nisu u Viskonsinu.

Na tremu stoji predmet koji vrlo dobro poznaje. Nešto što pripada njegovom svetu. Oči Tajlera Maršala ponovo se pune suzama na taj prizor, kao da je u nekoj potpunoj tuđini ugledao poznato lice.

"Stoj, majmunče." Starac zvuči kao da se guši. "Okreni se."

Poslušavši ga, raduje ga što vidi da se mrlja na starčevoj košulji još više proširila. Potočići krvi sada mu se pružaju sve do ramena, a pojas šljampavih starih farmerki postao je blatnjavo crn. Ali ruka koja drži tejzer i dalje je čvrsta kao kamen.

Bog te ubio, razmišlja Tajler. Bog te ubio i đavo te odneo.

Starac je spustio vreću na stočić. Na trenutak samo stoji, hvatajući vazduh. Zatim počinje da pretura po vreći (unutra muklo zvecka nešto metalno) i vadi meku smeđu kapu. Od one vrste koju momci poput Šona Konerija ponekad nose u filmovima. Starac mu je pruža.

"Stavi je. I ako probaš da me uhvatiš za ruku, šoknuću te."

Tajler stavlja kapu. Njegove prste, koji očekuju teksturu antilopa, iznenađuje nešto metalasto, gotovo kao aluminijumska folija. Oseća neprijatno zujanje u ruci, nešto kao blažu verziju strujnog udara iz tejzera. Molećivo gleda u starca. "Moram li?"

Berni diže tejzer i otkriva zube u nemom kezu.

Taj sa oklevanjem navlači kapu.

Zujanje mu sada ispunjava glavu. Na trenutak ne može da misli... a onda osećaj prolazi, ostavivši sa neobičnom slabošću u mišićima i sevanjem u slepoočnicama.

"Posebnim dečacima trebaju posebne igračke", kaže Berni, i to zvuči kao bozebne dedžage, bozebne igradžge. Kao i uvek, apsurdni akcent gospodina Manšana ostavio je traga, odebljao prizvuk južnog Čikaga koji je Henri prepoznao na snimku poziva na 911. "E, sada možemo napolje."

Zato što sa kapom nisam opasan, razmišlja Taj, ali se ta pomisao razbija i otplovljava dalje gotovo odmah čim se pojavila. Pokušava da se seti očevog imena, i ne uspeva. Pokušava da se seti imena onog đavolskog gavrana i ni to ne uspeva - zar nije bilo nešto kao Korgi? Ne, to je vrsta psa. Kapa ga ometa, shvata, što joj i jeste svrha.

Sada prolaze kroz otvorena vrata na trem. Vazduh je zasićen mirisima drveća i žbunja koje opkoljava zadnji deo Crne kuće, teškim i zagušljivim. Nekako mesnatim. Sivo nebo se čini dovoljno nisko da može da se dodirne. Taj oseća sumpor i nešto gorko i električno i sočno. Zvuk mašinerije je ovde napolju mnogo glasniji.

Stvar koju je Taj prepoznao i koja stoji na slomljenim ciglama jeste E-Z-Go, terensko vozilo za golf. Model 'Tajger Vuds'.

"Moj tata ih prodaje", kaže Taj. "Kod Golca, gde radi."

"A odakle misliš da je ovo, seronjo? Upadaj. Za volan."

Taj ga zapanjeno gleda. Njegove plave oči, verovatno zahvaljujući dejstvu kape, postale su zakrvavljene i poprilično zbunjene. "Premlad sam da vozim."

"O, snaći ćeš se. Beba bi mogla da vozi ovu bebicu. Sedaj za volan."

Taj postupa kao što mu je rečeno. U stvari, upravo je ovakva vozio na parkingu kod Golca, sa ocem koji je budno sedeo pored njega. Sada se ovaj grozni starac smešta na to isto mesto, stenjući i držeći se za probušeni trbuh. U drugoj ruci drži tejzer, sa čeličnim vrhom uperenim u Taja.

Kljjuč je u starteru. Taj ga okreće. Baterija ispod se sa škljocajem uključuje. Svetlo sa natpisom CHARGE na komandnoj ploči svetli, jarko zeleno. Sada treba samo da pritiska pedalu gasa. I da upravlja, naravno.

"Do sad je dobro", kaže starac. Sklanja desnu ruku sa stomaka i pokazuje okrvavljenim prstom. Taj vidi stazu od svetlijeg šljunka - nekada, pre nego što je zarasla u drveće i čestar, verovatno je bila prilazni put - koja se udaljava od kuće. "Kreći sad. Al' polako. Ubrzaš li, pržim te. Pokušaš li da nas sudariš sa nečim, slomiću ti ruku, pa ćeš da voziš jednom."

Taj daje gas. Vozilo sa trzajem kreće napred. Starac biva bačen napred, psuje i preteći maše tejzerom.

"Bilo bi lakše kada ne bih imao kapu", kaže Taj. "Molim vas, siguran sam, ako biste mi dopustili da..."

"Ne! Kapa ostaje! Teraj!"

Taj pažljivije pritiska pedalu. E-Z-Go prelazi preko trema, krckajući novim gumama krhotine cigala. Odskaču spuštajući se sa niskog stepenika i nastavljaju stazom. Teško lišće - vlažno je kao da je znojavo - češe se o Tajlerove mišice. Sa trzajem se izmiče. Vozilo se zanosi. Berni mu gura tejzer u rebra, režeći.

"Sledeći put ćeš da popiješ struju! Obećavam ti!"

Preko zaraslog šljunka puzi zmija, vijugajući, i Taj ispušta uplašen jauk kroz stisnute zube. Ne voli zmije, nije smeo da dodirne bezopasnu malu beloušku koju je gospođa Loučer donela u školu, a ova stvar je velika kao piton, sa rubinskim očima i očnjacima koji joj čeljusti drže večito iskežena.

"Samo vozi!" Tejzer mu se njiše pred licem. Od kape mu zuji u ušima. U glavi.

Staza skreće levo. Zalaze ispod nekakvog nadnesenog stabla sa krošnjom koja kao da se sastoji od pipaka. Vrhovi pipaka golicaju Tajeva ramena i naježeni, nakostrešeni potiljak.

Našššš dečkooo...

Čuje ovo u glavi uprkos kapi. Tiho, iz daljine, ali čuje.

Našššš deč-kooo...jessssteee... našššš...

Berni se kezi. "Čuješ ih, zar ne? Sviđaš im se. Kao i meni. Ovde smo svi prijatelji, znaš?" Kez se pretvara u grimasu. Ponovo se hvata za krvavi trbuh. "Prokleta slepa budala!" stenje.

Tada, odjednom, drveća više nema. Vozilo izbija na sumornu, suvu ledinu. Žbunje se proređuje i Taj vidi da napred potpuno ustupa mesto kamenjaru: pod neveselim sivim nebom dižu se i spuštaju brda. Gore lenjo kruži nekoliko ogromnih ptica. Čupavo stvorenje oborenih ramena teturavo prelazi preko uske staze i nestaje sa vidika pre nego što Taj uspeva da vidi šta je... mada nije naročito želeo ni da sazna. Bruj i tutnjava mašinerije postaju glasniji, potresajući tlo. Gruvanje maljeva za nabijanje; škrgutanje prastarih zupčanika; cvilež točkova. Tajler oseća kako mu volan podrhtava u rukama. Staza se ispred njih uliva u široki put od nabijene zemlje. Duž njegove suprotne strane pruža se zid od oblog belog kamenja.

"To što čuješ je elektrana Grimiznog Kralja", kaže Berni. Govori sa ponosom, ali ispod njega ima i poprilično straha. "Velika Kombinacija. Na njenim prenosnim kajišima umrlo je milion dece, a bezbroj njih ima tek da dođe, koliko ja znam. Ali to nije predviđeno za tebe, Tajlere. Ti ćeš možda još da imaš budućnost. Naravno, pošto ja uzmem svoj deo. O, da."

Njegova krvlju umrljana ruka poseže i miluje gornji deo Tajlerove stražnjice.

"Dobar agent ima pravo na deset odsto provizije. Čak i ovaj matori lešinar to zna."

Ruka se povlači. Dobro je. Taj je osećao da će da počne da vrišti, i zadržavao je taj zvuk samo tako što je zamišljao da sedi na Miler Parku, sa starim dobrim Džordžem Redbanom. Da sam se zaista prijavio na konkurs, razmišlja, ništa se od ovoga ne bi dogodilo.

Ali ne veruje zaista u to. Neke stvari su jednostavno pisane da se dogode. Pisane.

Nada se samo da ono što ovo užasno matoro stvorenje želi nije jedna od njih.

"Skreni levo", stenje Berni, i zavaljuje se u sedište. "Još tri milje. Otprilike." Okrenuvši volan u levo, Tajler shvata da trake izmaglice koje se dižu iz zemlje uopšte nisu magla, već trake dima.

"Šeol", kaže Berni, kao da mu čita misli. "A ovo je jedini put kroz njega - Jeguljin Put. Siđeš li s njega, naići ćeš na stvari koje će da te raskomadaju samo zato da čuju kako vrištiš. Prijatelj mi je rek'o 'de da te vodim, al' bi moglo da dođe do baledzge promene plana." Njegovo od bola iskrivljeno lice dobija naduren izraz. Taj smatra da tako izgleda naročito glupo. "Povredio me je. Čup'o mi creva. Ne verujem mu." I nastavlja jezivim detinjim pevuckanjem: "Karl Birston ne veruje gospodinu Manšanu! Ne više! Ne više!"

Taj ništa ne govori. Usredsređuje se na to da održava vozilo na sredini Jeguljinog Puta. Rizikuje da se osvrnem ali je kuća, u svojem efemernom obilju tropskog rastinja, već zaklonjena prvim erodiranim brdom.

"Dobiće svoje, al' prvo ću ja da uzmem ono što je moje. Čuješ li me, mali?" Pošto Taj ne odgovara, Berni preti tejzerom. "Čuješ li me, seronjo majmunski?"

"Da", kaže Taj. "Da, naravno." Što već jednom ne crkneš? Bože, ako te ima, što mu ne staviš prst na pokvareno srce i zaustaviš ga?

Berni ponovo progovara, ovaj put lukavim glasom. "Gled'o si onaj zid tamo preko, al' nisi dovoljno dobro gled'o. Bolje ždrakni još jednom."

Tajler gleda preko starca koji se srozao na sedištu. Na trenutak ne shvata... a onda mu postaje jasno. Krupno belo kamenje koje se pruža u beskraj duž Jeguljinog Puta uopšte nije kamenje. To su lobanje.

Kakvo je ovo mesto? Gospode, koliko mu nedostaje majka! Kako bi se vratio kući!

Ponovo rasplakan, sa glavom u kojoj je mutno i zuji ispod kape koja liči na štof ali nije, Taj vozi terensko vozilo za golf sve dublje i dublje u zemlje u peći. U Šeol.

Spas - ili pomoć bilo kakve vrste - se čini dalje nego ikada.

27.

U trenutku kada Džek i Dejl stupaju u klimatizovanu hladovinu, u Send Baru je samo troje ljudi. Nosonja i Dok sede za šankom, sa bezalkoholnim pićima ispred sebe - najpouzdaniji mogući znak da se sprema propast sveta, razmišlja Džek. Duboko pozadi u senkama (još malo dalje i našao bi se u primitivnoj kuhinji lokala), muva se Smrdljivi Sir. Dvojica motordžija šalju opasne vibracije, i Smrdljivi se drži na bezbednom odstojanju. Pod jedan, ovo je prvi put da vidi Nosonju i Doka bez Miša, Sonija o Kajzera Bila. Pod dva... o Bože, evo i onog detektiva iz Kalifornije i jebenog šefa policije.

Džuboks je u mraku i tih, ali je televizor uključen i Džek nije iznenađen što vidi da se u današnjem Filmskom matineu daje nešto u čemu igraju njegova majka i Vudi Strod. Pokušava da se seti imena filma, i trenutak kasnije mu dolazi: Dželatski ekspres.

"Bolje da se ne mešaš, Bea", govori Vudi - Lili u ovom filmu igra bostonsku naslednicu Beatris Lodž, koja dolazi na zapad i postaje odmetnica, uglavnom iz inata prema uskogrudom ocu. "Ovo bi moglo da bude bandino poslednje jahanje."

"Fino", kaže Lili. Glas joj je tvrd, oči još tvrđe. Film je bezvredan, ali je ona, kao i uvek, savršeno odigrala lik. Džek ne može da se malo ne osmehne.

"Šta je smešno?" pita ga Dejl. "To što je čitav svet poludeo?"

Na TV-u, Vudi Strod kaže: "Šta je tu fino? Čitav svet je poludeo."

Džek Sojer veoma tiho kaže: "Bar ćemo skupo da prodamo kožu. Neka nas dobro zapamte."

Na ekranu, Lila istim rečima odgovara Vudiju. Njih dvoje se spremaju da se ukrcaju na dželatski ekspres, i uskoro će da se kotrljaju glave - dobrih, rđavih i ružnih.

Dejl zapanjeno zuri u prijatelja.

"Znam većinu njenih replika", kaže Džek, gotovo kao da se izvinjava. "To je ipak bila moja majka."

Pre nego što Dejl uspeva da odgovori (pod pretpostavkom da ima šta da odgovori), Džek se pridružuje Nosonji i Doku za šankom. Gleda u sat na sat sa reklamom za Kingslendsko Svetlo pored televizora: 11:40. Uskoro će podne - ovakve stvari se ionako uvek dešavaju tačno u podne, zar ne?

"Džek", kaže Nosonja, i klima mu glavom. "Kako je, ortak?"

"I nije tako loše. Jeste li se opremili?"

Dok zadiže prsluk, i otkriva dršku revolvera. "Kolt, devetka. Noske ima isti ovakav. Valjana stvar, sa dozvolom i svim što treba." Gleda u Dejla. "Ideš i ti?"

"Ovo je moj grad", kaže Dejl, "a Ribar mi je upravo ubio ujaka. Nisam razumeo mnogo od toga što mi je Džek ispričao, ali ovo bar znam. A ako on kaže da postoje izgledi da spasimo Džudinog malog, valjalo bi da pokušamo." Baca pogledom prema Džeku. "Doneo sam ti službeni revolver. Jedan od onih 'ruger' automatika. Napolju je u kolima."

Džek odsutno klima glavom. Ne pozdaje se previše u pištolje, jer će se tamo preko gotovo sigurno pretvoriti u nešto drugo. U koplja, možda, ili džilite. Možda čak u praćke. Biće to Dželatski ekspres - poslednje jahanje Sojerove bande - ali ne veruje da će mnogo ličiti na ono iz ovog starog filma iz šezdesetih. Što ne znači da neće uzeti 'ruger'. Možda bude posla za njega na ovoj strani. Nikad se ne zna, zar ne?

"Uzjahujemo?" Nosonja pita Džeka. Oči su mu duboko utonule u duplje, pogled posednut. Džek pretpostavlja da se Noske nije naspavao. Gleda u sat na zidu i zaključuje - makar bilo iz čistog sujeverja - da ipak ne želi još da krene u Crnu kuću. Napustiće Send Bar kada se kazaljke na 'kingslendskom' satu poklope na dvanaest, ni pre ni posle. U veštičji sat Garija Kupera.

"Uskoro", odgovara. "Imaš li mapu, Nosonjo?"

"Imam, ali mi se čini da ti nije zaista potrebna, zar ne?"

"Može biti", priznaje Džek, "ali hoću potpuno da se osiguram."

Nosonja klima glavom. "Tu se slažemo. Posl'o sam žensku kod mame u Ajdaho. Posle onoga što se dogodilo sirotom Mišku, nisam morao mnogo da je nagovaram. Nikad je pre nisam slao od kuće, čoveče. Čak ni onomad kad smo se dokačili sa Paganima. Al' od ovog me 'vata gadna prpa." Načas okleva, pa otvara dušu. "Osećam da niko od nas neće da se vrati živ odande."

Džek spušta šaku na Nosonjinu mesnatu podlakticu. "Nije kasno da se povučeš. Neću ti zameriti zbog toga."

Nosonja razmišlja o ovome, pa odmahuje glavom. "Ejmi mi ponekad dolazi u snove, i pričamo. Kako da je pogledam u oči ako ne budem bio tamo zarad nje? Ne, čoveče, ostajem."

Džeka gleda u Doka.

"Ja sam uz Nosketa", kaže Dok. "Nekad jednostavno moraš da staneš na belegu. A posle onoga što se dogodilo Mišu..." Sleže ramenima. "Sam Bog zna da li smo zakačili istu stvar od njega. Ili dok smo se jebavali tamo oko kuće. Budućnost lako može da bude kratka, ovako ili onako."

"Kako se završilo ono sa Mišem?" pita Džek.

Dok se kratko smeje. "Baš kao što je rekao. Oko tri ujutru, starog Miška smo jednostavno isprali u slivnik. Bila je ostala samo pena i kosa." Mršti se kao da mu se buni želudac, i brže-bolje isprija kolu iz čaše.

"Ako ćemo nešto da radimo", otima se Dejlu, "hajde već jednom da počnemo."

Džek gleda u sat. Jedanaest i pedeset. "Još malo."

"Ne plašim se da umrem", iznenada se javlja Nosonja. "Ne plašim se čak ni onog đavolskog psa. Dokazali smo da ga je moguće povrediti ako ga dovoljno nafiluješ olovom. Plašim se samog jebenog mesta. Vazduh postane nekako gust. Boli te glava, a mišići onemoćaju." I dodaje, sa savršeno dobrim britanskim akcentom: "A to nipošto nije mamurluk, momče staro."

"Meni je najgori onaj osećaj u utrobi", kaže Dok. "To, i...." Ne dovršava. Nikada ne pominje Dejzi Temperli, devojku koju je ubio sa par pogrešnih poteza mastilom na receptu, ali je sada vidi jednako jasno kao one kobojagi-kauboje na ekranu televizora. Bila je plavokosa. Smeđih očiju. Ponekad bi je nasmejao (čak i kada je bila u bolovima), pevajući joj onu pesmu Vana Morisona, o devojci smeđih očiju.

"Idem zbog Miša", kaže. "Moram. Ali to mesto... potpuno je bolesno. Ti to ne znaš, čoveče. Možda misliš da razumeš, ali nije tako."

Razumem više nego što misliš", kaže Džek. Njegov je red da zastane, da promisli razloge. Da li se Nosonja i Dok sećaju reči koju je Miš izgovorio pre nego što je umro? Sećaju li se d'yambe? Trebalo bi, bili su tamo, videli su kako knjige klize sa police i lebde u vazduhu kada je izgovorio reč... ali je gotovo siguran, ako bi ih sada pitao, da bi ga upitno, ili čak bez razumevanja pogledali. Delom zato što se d'yamba teško pamti, isto kao tačan položaj staze koja vodi sa normalnog puta broj 35 u iskliznuće, do Crne kuće. Najviše, ipak, zato što je reč namenjena njemu, Džeku Sojeru, Filovom i Lilinom sinu. A on je vođa Sojerove bande zato što je drugačiji. Zato što je putovao, a putovanje širi vidike.

Koliko od ovoga treba da im kaže? Verovatno ništa. Ali potrebno je da veruju, a da bi se to dogodilo mora da izgovori Miševu reč. Zna, u srcu, da treba da bude oprezan kada je koristi - d'yamba je kao pištolj; možeš iz nje da pucaš samo dotle dok ne škljocne, prazna - i ne želi da je upotrebi ovde i sada, daleko od Crne kuće, ali će to ipak da učini. Zato što oni moraju da poveruju. Ako ne budu verovali, njihov hrabri pohod da izbave Taja verovatno će se završiti tako što će klečati u dvorištu ispred Crne kuće, krvareći iz nosa i očiju, povraćajući i pljujući zube u otrovni vazduh. Džek može da im kaže da najveći deo otrova potiče iz njihovih umova, ali reči su jeftine. Potrebno je da veruju.

Osim toga, tek je jedanaest i pedeset tri.

"Lesteru", zove.

Barmen je dotle stajao, zaboravljen, kod vrata kuhinje. Ne zato da bi prisluškivao - predaleko je za to - već zato što se trudio da ostane neprimećen. Sada mu se čini da se to ipak dogodilo. "Imaš li meda?" pita Džek.

"M-meda?"

"Jeste, meda, koji prave pčele, Lesteru. Ledomati prave led, a pčele prave med."

U Lesterovim očima pojavljuje se nešto nalik razumevanju. "A, to. Ima meda. Koristim ga kad pripremam 'kentakijska bekstva'. Takođe..."

"Donesi ga na šank", kaže mu Džek.

Dejl se nestrpljivo meškolji. "Ako je vreme tako dragoceno kao što tvrdiš, Džek..."

"Ovo je važno." Posmatra Lestera Muna kako spušta plastičnu bočicu na istiskivanje sa medom na šank i hvata sebe kako misli na Henrija. Kako bi Henri uživao u džepnom čudu koje se sprema da izvede! Ali za Henrija, naravno, ne bi ni bilo potrebno da izvodi takav trik. Ne bi bilo potrebno da troši dragocenu energiju magične reči. Zato što bi Henri odmah poverovao, isto kao što je verovao da je u stanju da odveze automobil od Trempeloa do Frenč Lendinga - ma do jebenog meseca, ako treba - samo ako bi neko smeo da mu pruži priliku i ključeve kola.

"Ja ću vam ga doneti", kaže Lester odvažno. "Ne bojim se."

"Samo ga odloži na kraj šanka", kaže mu Džek. "To će biti dovoljno."

Lester postupa kako mu je rečeno. Boca je u obliku medveda. Stoji tamo u u zraku svetlosti još malo pa podnevnog sunca. Na ekranu televizora je počela pucnjava. Džek je ignoriše. Ignoriše sve, usredsredivši um jednako usko i blistavo kao što je tačka svetlosti propuštene kroz uveličavajuće staklo. Na trenutak pušta da ta tesna žiža ostane prazna, a onda je ispunjava jednom jedinom reči:

(D'YAMBA)

Istog trenutka čuje duboko zujanje. Ovo se pojačava u brujanje. Nosonja, Dok i Dejl gledaju oko sebe. Na trenutak se ništa ne događa, a onda se sunčani dovratak osvetljava. Efekat je gotovo isti kao da je u Send Bar uplovio veoma mali kišni oblak -

Smrdljivi Sir kratko i pridavljeno ciči i uzmiče mašući rukama. "Ose!" viče. "To su ose! Spasavajte se!"

Ali to nisu ose. Dok i Lester Mun to možda ne uviđaju, ali su i Nosonja i Dejl Gilbertson momci sa sela. Prepoznaju pčele kada ih vide. Džek za to vreme gleda samo u roj. Po čelu mu je izbio znoj. Iz sve snage se koncentriše na ono što pčele treba da urade.

Roje se oko bočice meda, tako gusto da ova gotovo nestaje. Njihov bruj se pojačava, i bočica počinje da se diže, zibajući se kao minijaturni projektil sa sjebanim sistemom za navođenje. Onda, polako, počinje da se njiše na putanji prema Sojerovoj bandi. Bočica lebdi na jastuku pčela dvadesetak centimetara iznad bara.

Džek pruža šaku i otvara je. Bočica stiže do nje i spušta mu se na dlan. Džek sklapa prste. Pristajanje obavljeno.

Pčele mu se na trenutak roje oko glave, nastojeći zujanjem da nadjačaju Lili, koja viče: "Onog visokog ostavite meni! To je taj što je silovao Stelu!"

Roj se rasteže prema vratima, i nestaje.

Sat Kingslendskog Svetlog pokazuje 11:57.

"Sveta Marijo, majko Božja", šapuće Nosonja. Oči su mu ogromne, skoro iskaču iz duplji.

"Reklo bi se da si do sada krio svoju svetlost pod buretom", kaže Dejl. Glas mu podrhtava.

Sa kraja šanka dopire meki tresak. Lester 'Smrdljivi Sir' Mon se, po prvi put u životu, onesvestio.

"Sada možemo da pođemo", kaže Džek. "Nosonjo, ti i Dok ćete da vodite. Mi ćemo vas pratiti u Dejlovim kolima. Kada stignete do staze i znaka ZABRANJEN PROLAZ, ne skrećite na nju. Samo parkirajte mašine. Ostatak puta ćemo da pređemo kolima, ali ćemo prvo da nanesemo malo ovoga ispod nosa." Džek pokazuje bočicu na istiskivanje. To je plastična verzija Vinija Pua, malo zaprljana oko sredine, gde je Lester prihvata i steže. "Možda čak da uguramo malo i u nozdrve. Malo je lepljivo, ali je bolje od eksplozivnog povraćanja."

U Dejlovim očima pojavljuje se razumevanje i odobravanje. "Kao kad naneseš 'viks' ispod nosa na mestu ubistva", kaže.

Ovo nema nikakve sličnosti sa tim, ali Džek klima glavom. Zato što se radi o verovanju.

"Hoće li pomoći?" sumnjičavo pita Dok.

Da", odgovara Džek. "I dalje ćete osećati neugodnost, u to nema sumnje, ali će biti blaga. Potom ćemo da pređemo u... pa, na drugo mesto. Posle toga ništa više neće biti izvesno."

"Mislio sam da je klinac u kući", kaže Nosonja.

"Mislim da su ga premestili. A kuća... je zapravo neka vrsta crvotočine. Koja vodi u drugi..." Reč koja mu je na jeziku glasi svet, ali nekako ne veruje da se radi o svetu, ne u istom smislu kao Teritorije. "Drugde."

Na TV-u, Lili je upravo pogodio prvi od pet ili šest metaka. U ovom filmu gine, i Džek je kao dete mrzeo što se tako završava, ali je bar pala uzvraćajući vatru. Povlači nekoliko gadova sa sobom, uključujući onog visokog koji je silovao njenu prijateljicu, i to je dobro. Džek se nada da će imati priliku da učini isto. Najviše se, međutim, nada da će uspeti da vrati Tajlera Maršala majci i ocu.

Pored televizora, brojke na satu se menjaju sa 11:59 na 12:00.

"Hajdemo, momci", kaže Džek Sojer. "Sedlajte i uzjahujte."

Nosonja i Dok uzjahuju svoje gvozdene konje. Džek i Dejl polako idu prema kolima šefa policije, ali staju jer na parking Send Bara doleće 'ford eksplorer', klizajući se po šljunku i jureći prema njima, dižući petlov rep prašine u letnji vazduh.

"Oh Bože", mrmlja Dejl. Džek na osnovu premale kape za bezbol koja smešno čuči na vozačevoj glavi prepoznaje Freda Maršala. Ali ako Tajev otac veruje da će se priključiti spasilačkoj misiji, bolje da ponovo razmisli.

"Hvala Bogu da sam vas zatekao!" viče Fred dok maltene pada na glavu iz kamioneta. "Hvala Bogu!"

"Ko je sledeći?" pita Dejl blago. "Vendel Grin? Tom Kruz? Džordž Dabl-ju Buš, ruku pod ruku sa mis jebenog sveta?"

Džek ga jedva čuje. Fred s mukom diže dugačak zavežljaj sa poda kamioneta, i Džek smesta postaje radoznao. Stvar u tom zavežljaju mogla bi da bude puška, ali zbog nečega da veruje da je to. Najednom se oseća kao bočica meda koju nose pčele, više kao objekt nego kao subjekt. Polazi napred.

"'Ej, brate, 'ajdemo!" viče Nosonja. Ispod njega, 'harli' počinje da grmi. "'Ajde da..."

Nosonja tada ispušta jauk. Kao i Dok, koji se trza tako silovito da gotovo odbacuje motor, koji mu brunda između butina. Njih dvojica na trenutak izgledaju kao da igraju sa dugačkim umotanim predmetom koga im je Fred doneo, ili da se otimaju oko njega.

Samo Dejl Gilbertson - koji nije bio na Teritorijama, niti u blizini Crne kuće, i koji nije Tajev otac - ostaje pošteđen. Ali i on oseća kako mu se nešto diže u glavi, nešto kao unutrašnji poklič. Svet podrhtava. Odjednom se čini da se sastoji od više boja, više dimenzija.

"Šta je to bilo?" viče. "Dobro ili loše? Dobro ili loše? Šta se bre ovde događa?"

Na trenutak niko od njih ne odgovara. Suviše su ošamućeni da bi mogli.

Dok roj pčela nosi bočicu sa medom iznad šanka u drugom svetu, Berni naređuje Taju Maršalu da se okrene prema zidu, bogamu, neka se samo okrene prema zidu.

Nalaze se u prljavoj šupi. Treskanje mašinerije sada je mnogo bliže. Taj takođe čuje krike i promuklu viku i nešto što može da bude samo praskanje bičeva. Sasvim su se približili Velikoj Kombinaciji. Taj ju je video, džinovsku izukrštanu skalameriju od metala koja se diže u oblake iz zadimljene jame oko pola milje dalje na istok. Liči na ludačku predstavu o neboderu, goldbergovsku zbirku čunkova i kablova i pokretnih traka i platformi kojoj pogon daju teturave dece što pokreću trake i vuku velike poluge. Iz nje izbija crvenkasti, smrdljivi dim.

Dok je vozilo još išlo zemljanim putem, sa Tajem za volanom i Bernijem koji je iskrivljeno ležao na putničkom sedištu sa uperenim tejzerom, pokraj njih su dvaput prošle čete nakaznih zelenih ljudi. Crte lica bile su im izbrisane, koža oklopljena i krljuštava. Nosili su primitivne kožne tunike sa kojih su mestimično još visili pramenovi krzna. Većina je nosila koplja; nekoliko ih je imalo bičeve.

Nadzornici, rekao je Berni. Staraju se da se točkovi napretka okreću. Počeo je da se smeje, ali se smeh pretvorio u ječanje, a ječanje u oštar i pridavljen vrisak bola.

Samo tako, pomislio je Taj hladno. A onda je po prvi put upotrebio omiljenu psovku Ebija Vekslera: Crkni što pre, mamu ti jebem.

Otprilike dve milje od zadnjeg dvorišta Crne kuće, stigli su do ogromne drvene platforme koja se dizala levo od njih. Iz nje se dizalo nešto nalik na skelu. Od vrha te stvari pružala se, skoro do puta, dugačka prečka. Sa nje je visilo više iskrzanih konopaca, ljuljajući se na vrelom i sumpornom povetarcu. Ispod platforme, na mrtvom tlu koje nikada nije osetilo sunce, dizale su se gomile kostiju i vekovne bele prašine. Na jednom mestu bila je velika gomila cipela. Zašto bi zadržavali odeću, a ostavljali cipele bilo je pitanje na koje Taj verovatno ne bi uspeo da odgovori čak i da nije nosio kapu (bozebne igradžge za bozebne dedžage), ali mu je na pamet pala ni sa čim povezana fraza: lokalni običaj. Čini mu se da ga je njegov otac povremeno koristio, ali nije sasvim siguran. Više ne može jasno da prizove čak ni očevo lice.

Vešala su bila okružena vranama. Gurale su se i okretale da isprate zujavo napredovanje E-Z-Goa. Među njima nije bilo onog posebnog gavrana, onog sa imenom koje Taj više nije pamtio, ali je zato znao zašto su se okupile tu. Čekale su sveže meso koje će moći da kljucaju, eto zašto. Čekale su sveže mrtve oči da ih iskopaju i progutaju. Da ne pominjemo gole nožne prstiće mrtvaca bez obuće.

Iza gomile odbačene, istrulele obuće, isprekidana staza vodila je na sever, preko zadimljenog brda.

"Stanični Put", rekao je Berni. Činilo se da u tom trenutku govori više za sebe nego Taju, da se možda bliži delirijumu. Ali tejzer je i dalje bio uperen u Tajev vrat, i ni za trenutak se nije kolebao. "Tamo bi trebalo da odvedem posebnog dečaka." Odvedeb bozebnog dedžaga. "'De idu svi posebni. Gospodin Manšan je otiš'o da doveze jednošinac. Jednošinac do Krajnjeg Sveta. Nekada je bilo još dva. Patriša... i Blejn. Više ih nema. Poludeli. Izvršili samoubistvo."

Taj je vozio i ćutao, ali je bio ubeđen da je stari Bern-Bern taj koji je zapravo poludeo (još više, podsetio se). Znao je za vozove jednošince, pa se čak jednim i vozio u Diznijevom Svetu u Orlandu, ali da postoje jednošinci koji se zovu Blejn i Patriša? Blesavo.

Stanični Put je ostao iza njih. Ispred njih je rasla zarđalo crvena i siva Velika Kombinacija. Taj je video mrave kako mile na njenim okrutno nagnutim pokretnim trakama. Deca. Neka su sa drugih svetova, verovatno - svetova koji se graniče sa ovim - ali su mnoga sa njegovog. Deca čija su se lica neko vreme pojavljivala na poleđini tetrapaka sa mlekom, a onda zauvek nestajala. Još su se zadržavala u srcima svojih roditelja, naravno, ali su na kraju i tamo postajala prašnjava, pretvarajući se iz živih sećanja u stare fotografije. Deca za koju se veruje da su mrtva, da su ih sahranili u nekoj plitkoj jami perverznjaci koji su ih iskoristili i potom uklonili. A zapravo su ovde. Bar deo njih. Puno njih. Mučeći se da vuku poluge i okreću točkove i pokreću kaiše dok žutooki nadzornici zelene kože prašte bičevima.

Dok je gledao tamo, jedna od mravolikih tačkica stmoglavila se sa iskrivljene, parom omotane građevine. Učinilo mu se da čuje prigušeni krik. Ili je to bio uzvik olakšanja?

"Divan dan", rekao je Berni omamljeno. "Još više ću uživati u njemu kad budem nešto pojeo. Dobar zalogaj me uvek... uvek me obraduje." Njegove prastare oči proučavale su Taja, skupljajući se u uglovima od iznenadne topline. "Najbolje su bebeće guze, al' ni tvoja neće biti loša. Ajok, neće uopšte da bude loša. Rek'o je da te dovedem na stanicu, al' nisam siguran da će da mi dâ moj deo. Moju... proviziju. Možda jeste pošten... možda mi je još prijatelj... al' mislim da ću svoj deo za svaki slučaj ipak da uzmem unapred. Većina agenata odma' skine svojih deset odsto s vrha." Pružio je ruku i munuo Taja odmah ispod pojasa. Čak i kroz farmerke, dečak je osetio tvrdu, tupu ivicu starčevog nokta. "Mislim da ću ja svoj da skinem odozdo." Začuo se šištav, bolni smeh, i Taju nije bilo naročito krivo što vidi svetli mehur krvi kako se pojavljuje između starčevih ispucalih usana. "Odozdo, kapiraš?" Nokat je ponovo ubo Taja sa strane u bok.

"Kapiram", odgovorio je.

"To neće da ti smeta da rušiš", rekao je Berni. "Samo ćeš, kad god budeš 'teo da prdneš, morati da napneš jedan obraz!" Još šištavog smeha. Da, zvučao je delirično – delirično ili veoma slično tome – ali je vrh Tejzera i dalje bio miran. "Samo vozi, mali. Još milju Jeguljinim Putem. Videćeš šupu sa limenim krovom, dole u jaruzi. Sa desne strane. To je specijalno mesto. Moje mesto. Tamo ćeš da skreneš."

Taj nije imao drugog izbora nego da posluša. I sada...

"Slušaj šta ti se govori! Okreni se prema jebenom zidu! Digni ruke i provuci ih kroz te alke!"

Taj ne bi umeo da definiše reč ufemizam ni za opkladu, ali zna da je čisto proseravanje nazvati te metalne grivne alkama. Stvari koje vise sa zadnjeg zida straćare jesu okovi.

Umom mu poput jata vrabaca leprša panika, preteći da mu pomrači misli. Bori se da ostane pribran – bori se sa smrknutom odlučnošću. Ako podlegne panici, ako počne da zapomaže i vrišti, gotov je. Ili će ga starac ubiti prilikom tranžiranja, ili će ga starčev prijatelj odvesti na to grozno mesto koje je Berni nazvao Din-tahom. Ovako ili onako, više nikada neće videti roditelje. Ni Frenč Lending. Ali ako sačuva prisebnost... sačeka priliku...

Ali to nije lako. Kapa koju nosi zapravo mu u tome donekle pomaže – ima otupljujuće dejstvo koje ublažava paniku – ali je svejedno teško. Zato što nije prvo dete koje je starac doveo ovamo, kao što nije bio prvo koje je provelo dugačke, spore sate u onoj ćeliji u starčevoj kući. U levom uglu šupe, ispod limom obloženog otvora za dim, postavljen je čađav, mašću zamazan roštilj. Roštilj je povezan za par boca sa gasom sa natpisom LA RIVIJER PROPAN. Na zidu vise azbestne rukavice, spatule, mašice, peruške za podmazivanje pečenja i viljuške za meso. Tu su i makaze i tučkovi za omekšavanje i bar četiri oštra noža za tranžiranje. Jedan od noževa izgleda gotovo jednako dugačak kao ceremonijalni mač.

Pored ovoga visi kecelja sa natpisom MOŽETE DA POLJUBITE KUVARICU.

Miris u vazduhu podseća Taja na Folksvagenov piknik na koji su ga mama i tata poveli prošlog Prvog maja. Piknik je bio nazvan Maui Vaui, jer je trebalo da se učesnici osećaju kao da provode dan na Havajima. U središtu La Folet Parka pored reke bila je iskopana velika jama za ražnjeve, pored koje su radile žene u suknjama od trave i muškarci u košuljama sa pticama i tropskim rastinjem drečećih boja. Iznad žara u jami vrteli su se prasići na ražnjevima, i miris je bilo sličan kao u ovoj šupi. S tim što je miris ovde ustajao... i star... i...

I ne miriše baš na prasetinu, razmišlja Taj. Već na...

"Treba ceo dan da stojim ovde i gnjavim se sa tobom, vaško?"

Tejzer šalje pucketavu munju. Kroz Tajev vrat razliva se trepereći, izluđujući bol. Bešika mu popušta i upišava se u pantalone. Ne može to nikako da spreči. U stvari, jedva je svestan toga. Negde drugde(u dalekoj, dalekoj galaksiji), drhtava ali i dalje užasno jaka ruka gura Taja prema zadnjem zidu i okovima zavarenim za čelične ploče nešto niže od dva metra od zemlje.

"Eto!" grakće Berni, i prska u umoran, histeričan smeh. "Znao sam da ćeš na kraju da popiješ jednu za sreću! Pravimo se pametni, je l' da? Mali vajzenhajmer! Sad stavljaj ruke kroz alke i da se viši nisi glupirao!"

Taj je bio ispružio ruke ispred sebe da ne bi naleteo na zid šupe. Oči su mu manje od stope od drveta, i ima jako dobar pogled na slojeve skorene krvi kojima je obloženo. Kojima je oklopljeno. Krv ima bajat, metalni miris. Tlo ispod njegovih stopala nekako je sunđerasto. Želatinozno. Ljigavo. Ovo bi u fizičkom smislu mogla da bude iluzija, ali Taj zna da je ono što oseća inače sasvim stvarno. Ovo je grobljanska zemlja. Starac možda ne priprema svaki put svoje strašne obroke na ovom mestu – možda mu se ne pruža takva privilegija – ali jeste njegovo omiljeno mesto. Njegovo specijalno mesto, kako ga je nazvao.

Ako mu dopustim da mi zaključa obe ruke u te okove, razmišlja Taj, ugasio sam ga. Iskasapiće me. Kada jednom počne da seče, možda neće moći da se zaustavi – ni za onog gospodina Mančinga, niti za bilo koga drugog. Zato bolje budi spreman.

Ovo poslednje kao da nije bila njegova misao. Kao da je čuo majčin glas u glavi. Majčin, ili neki koji liči na njen. Taj se smiruje. Jato ptica paničarki odjednom je nestalo, i u glavi mu je bistro onoliko koliko to kapa dopušta. Zna šta mora da uradi. Ili da pokuša da uradi.

Oseća vrh tejzera kako mu se zavlači između nogu i zamišlja onu zmiju što je vijugala preko zaraslog puta, sa onim oštrim očnjacima. "Odma' da si provuk'o ruke, da ti ne bi' spržio jajca k'o ostrige." Zvuči kao ozdrige.

"U redu", kaže Taj. Govori piskavim, cvilećim glasom. Nada se da zvuči izbezumljeno od straha. Bog zna da mu uopšte nije teško da tako zvuči. "U redu, u redu, samo nemojte da me povredite, evo stavljam ih, vidite? Vidite?"

Provlači šake kroz alke. Debele su i široke.

"Više!" Režeći glas mu je i dalje u uhu, ali mu barem tejzer više nije među nogama. "Gurni ih što dublje možeš!"

Taj radi kao što mu je rečeno. Okovi mu klize do tačke odmah iza zglobova. Ruke su mu kao morska zvezda u pomrčini. Iza sebe ponovo čuje ono tiho zveckanje dok Berni pretura po vreći. Odjednom shvata. Kapa mu možda donekle ometa misli, ali je ovo suviše očigledno. Staro đubre tamo ima lisice. Lisice koje su bile upotrebljene mnogo, mnogo puta. Vezaće mu ruke iznad okova, i ostaviće ga tako da stoji – ili visi, ako se bude onesvestio – dok ga bude tranžirao.

"A sad slušaj", kaže Berni. Zvuči zadihano, ali istovremeno zvuči osnaženo. Obećanje obroka ga je osvežilo, vratilo mu izvesnu dozu pređašnje vitalnosti. "Jednom rukom te držim na nišanu ove peckalice. Drugom ću da ti stavim lisice na zglob leve ruke. Ako se pomeriš... ako se samo mrdneš, mali... popićeš struju. Jasno?"

Taj klima glavom prema okrvavljenom zidu. "Neću se pomerati", cvili. "Majke mi."

"Prvo jednu ruku, pa drugu. Tako ja to radim." U glasu mu je odvratno samozadovoljstvo. Tejzer se bolno zariva u Tajeva leđa između lopatica. Stenjući od napora, starac se naginje preko Tajevog levog ramena. Taj oseća zadah znoja, krvi i godina. Isto kao u 'Ivici i Marici', razmišlja, s tim što nema peći u koju bi gurnuo svojeg mučitelja.

Znaš šta treba da uradiš, hladno mu govori Džudi. Možda ti neće pružiti priliku, i ako je ne pruži, šta se može. Ali ako je pruži...

Lisice mu se sklapaju oko zgloba leve šake. Berni tiho, gadno stenje u Tajevo uvo. Starac poseže rukom... tejzer se pomera... ali se ne odmiče dovoljno. Taj je miran dok Berni zatvara narukvicu lisica i zateže je. Tajeva leva ruka sada je vezana za zid šupe. Sa zgloba visi, na čeličnom lancu, narukvica koju Berni namerava da mu stavi na desni zglob.

I dalje napregnuto stenjući, starac prelazi na desnu stranu. Poseže ispred Taja da dohvati narukvicu koja visi. Tejzer ponovo bode Taja u leđa. Ako starac uspe da dohvati lisice, Taj je verovatno pečen (na više načina). Gotovo mu uspeva, ali mu narukvica beži iz zahvata, i umesto da čeka da se zaljulja nazad i da je uhvati, Berni se još više naginje napred. Koščata strana njegovog lica pritisnuta je uz Tajevo desno rame.

I u trenutku kada se naginje da dohvati narukvicu koja se ljulja, Taj oseća kako pritisak tejzera prvo popušta, a zatim i potpuno nestaje.

Sad! vrišti Džudi u Tajevoj glavi. Ona, ili Sofi. Ili obe zajedno. Sad, Taje! Evo ti prilike, druge neće biti!

Taj spušta desnu ruku, izvukavši je iz okova. Ne vredi da pokušava da odgurne Bernija od sebe - stari monstrum je najmanje petnaest kila teži od njega. Umesto toga se isteže u levo, izloživši rame i zglob leve ruke, zaključan u lisice, gotovo neizdrživom pritisku.

"Šta..." počinje Berni, ali Tajeva desna ruka tada pronalazi ono što traži: otegnutu kesu starčevih jaja. I steže svom preostalom snagom. Oseća kako se testisi matorog čudovišta gnječe jedan o drugog; oseća kako jedan od njih prska i spljoštava. Taj viče, i u tom zvuku pomešani su konfuzija, užas i divlje likovanje.

Potpuno zatečen, Berni urla. Pokušava da se izmakne, ali ga je Taj ščepao kao harpija. Njegova šaka - tako mala, tako nesposobna (tako bi se bar pomislilo) za svaku iole ozbiljniju odbranu - pretvorila se u kandžu. Ako je ikada bio trenutak da se upotrebi tejzer, to je ovaj... ali u svojoj iznenađenosti, Berni je otvorio šaku. Tejzer leži na drevnoj, krvlju natopljenoj zemlji poda šupe.

"Puštaj me! To BOLI! To bo..."

Pre nego što uspeva da dovrši, Taj vuče sunđerastu i izduvanu kesu u starim pamučnim pantalonama prema sebi; vuče je silinom koju mu daje panika, i tamo unutra se nešto kida. Bernijeve reči se rastapaju u urlik agonije. Ovakav bol nije mogao ni da zamisli... naročito ne u vezi sa sobom.

Ali to nije dovoljno. Džudin glas kaže da nije, a Taj to i sam pretpostavlja. Uspeo je da povredi starca - da mu napravi ono što bi Ebi Veksler bez sumnje nazvao 'jebenim izlivom' - ali to nije dovoljno.

Otvara šaku i okreće se na levo na obešenoj ruci. Vidi starca kako se ljulja u senkama pred njim. Iza njega, u vratima se vidi terensko vozilo, ocrtano naspram neba prekrivenog oblacima i ognjenim dimom. Oči matorog čudovišta su iskolačene i pune neverice, otekle od suza. Blene u dečaka koji mu je to uradio.

Uskoro će shvatiti. Kada se to dogodi, verovatno će uzeti jedan od noževa sa zida - ili jednu od viljuški za meso - i izbosti svojeg okovanog zarobljenika do smrti, vrišteći psovke i uvrede, nazivajući ga majmunom, kopiletom, jebenim seronjom. Svaka pomisao na Tajev veliki dar će ispariti. Sa njom i strah od onoga što bi njemu samom moglo da se dogodi ako gospodin Manšan - i abalah - budu lišeni svojeg dragocenog plena. Berni zapravo nije ništa drugo nego psihotična životinja, i za koji trenutak će njegova istinska prilika da se oslobodi i istrese na vezanom detetu.

Tajler Maršal, sin Freda i zadivljujuće Džudi, ne daje Berni priliku za to. Tokom poslednje deonice vožnje, neprestano je razmišljao o onome što je starac rekao o gospodinu Manšanu - povredio me je, čup'o mi creva - i nadao se da će mu se ukazati prilika da i sam malo čupa. Sada je čas. Viseći sa lisica na okrutno istegnutoj levo ruci, izbacuje desnu napred. Kroz rupu koju je Henri napravio nožem. Prsti mu napipavaju nešto duguljasto i vlažno. Hvata to i kroz prorez na košulji izvlači kolut Bernsajdovih creva.

Bernijeva glava se podiže prema tavanici šupe. Vilica mu grčevito škljoca, žile na smežuranom vratu se zatežu, i oglašava se gromoglasnim, bolnim zavijanjem. Pokušava da se otrgne, što je najgora stvar koju čovek može da pokuša kada ga drže za iznutrice. Plavosivi valjak creva, debeo kao kobasica i verovatno još u naporu da svari Bernijev poslednji obrok u domskoj menzi, ispada sa praskom zapušača koji izleće iz boce sa šampanjcem.

Poslednje reči Čarlsa 'Cakanog' Bernsajda: "PUŠTAJ, SVINJO MALA!"

Tajler, međutim, ne pušta. Umesto toga trese namotaj creva kao terijer pacova u čeljustima. Iz rupe u Bernijevom trbuhu prskaju krv i žućkasta tečnost. "Crkni!" Tajler čuje sebe kako vrišti. "Crkni, govno matoro, CRKNI VEĆ JEDNOM!"

Berni pravi još jedan teturav korak unazad. Usta mu se otvaraju, i deo gornje proteze ispada u prašinu. Zuri u namotaje sopstvenih creva, razvučene poput lastiša od razjapljenih crveno-crnih grudi košulje do desne šake groznog deteta. Istovremeno vidi još strašniju stvar: dečaka okružuje nekakav beli sjaj. Napaja ga snagom koju inače ne poseduje. Napaja ga snagom da Berniju naživo počupa creva iz stomaka i kako to boli, kako to samo boli, gago do booooo -

"Crkni!" vrišti dečak, piskavim i napuklim glasom. "ŠTO VEĆ JEDNOM NE UMREŠ?"

I najzad - činilo se da nikad neće - Berni pada na kolena. Zamućeni pogled spušta se na tejzer, i pruža drhtavu ruku prema njemu. Pre nego što mu se približila, Bernijeve oči napušta svest. Nije pretrpeo dovoljno bola da nadomesti ni stoti deo patnji koje je naneo, ali njegovo staro telo ne može više da izdrži. Pravi krkljav zvuk duboko u grlu i pretura se unazad, pri čemu mu se iz trbuha prosipa još creva. On, međutim, nije svestan toga, niti ičega drugog.

Karl Birston, poznat i kao Čarls Bernsajd, poznat isto tako kao 'Cakani' Bernsajd, umire.

Više od trideset sekundi ništa se ne pomera. Tajler Maršal je živ, ali isprva samo visi na osovini okovane leve ruke, i dalje stežući omču Bernijevih creva u desnoj ruci. Stežući je u mrtvačkom stisku. Tada lice počinje da mu pokazuje znake svesti. Podvlači noge pod sebe i uspravlja se, olakšavajući gotovo nepodnošljivo naprezanje zgloba levog ramena. Iznenada postaje svestan da mu je desna ruka isprskana sve do bicepsa, i da drži punu šaku mrtvačevih creva. Ispušta ih i baca se prema vratima, ne setivši se da je i dalje okovan za zid sve dok ga lanac nije povukao nazad, ponovo mu prostrelivši zglob levog ramena razdirućim bolom.

Dobro si uradio, šapuće glas Džudi-Sofi. Ali moraš da odeš odatle, i to što pre.

Niz Tajevo prljavo, bledo lice ponovo počinju da teku suze, i on počinje iz sveg glasa da zapomaže.

"Pomozite mi! Neka mi neko pomogne! Ovde sam, u šupi! U ŠUPI!"

Ispred Send Bara, Dok stoji u mestu, sa motorom koji mu brunda između nogu, ali Nosonja isključuje svoj, đonom čizme spušta papučicu, oslanja motor i prilazi Džeku, Dejlu i Fredu. Džek je preuzeo umotani predmet koji im je doneo Tajev otac. Fred je, u međuvremenu, dograbio Džeka za košulju. Dejl pokušava da ga obuzda, ali za Freda Maršala u ovom trenutku na svetu postoje samo dve osobe: on i Holivud Džek Sojer.

"To je bio on, zar ne? To je bio Taj. To je bio moj dečko, čuo sam ga!"

"Da", kaže Džek. "Jeste bio on, i jesi ga čuo." Nosonja primećuje da je jako pobledeo, ali da je inače miran. Nimalo ga ne potresa to što mu je otac nestalog dečaka gotovo izvukao košulju iz pantalona. Ne, Džekova pažnja potpuno je usredsređena na paket.

"Šta se, za ime Božje, ovde događa?" pita Dejl molećivo. Okreće se Nosonji. "Znaš li ti?"

"Dečko je u nekoj šupi", kaže Nosonja. "Jesam li u pravu?"

"Da", kaže Džek. Fred naglo pušta Džekovu košulju i tetura se unazad, jecajući. Džek ne obraća pažnju na njega, i uopšte ne pokušava da uvuče zgužvane krajeve košulje u pantalone. I dalje stoji i zuri u paket. Napola očekuje da ugleda marke sa kesica sa šećerom, ali ne, ovo je stara dobra redovna pošta. Šta god da je unutra, adresirano je preporučeno na gospodina Tajlera Maršala, Put Robina Huda 16, Frenč Lending. Povratna adresa je odštampana crvenom bojom: gospodin Džordž Redban, KDCU, Peninsula Drajv 5, Frenč Lending. Ispod ovoga, štampano krupnim crnim slovima, stoji:

ČAK I SLEPAC MOŽE DA VIDI DA
OBLAST KULI OBOŽAVA KONKURS PIVARA!

"Henri, ti baš ne odustaješ, zar ne?" mrmlja Džek. Oči ga peku od suza. Pomisao na život bez svojeg starog prijatelja ponovo ga pogađa, i ostavlja da se oseća bespomoćno i glupo i ranjeno.

"Šta je sa ujka Henrijem?" pita Dejl. "Džek, ujka Henri je mrtav."

Džek odjednom nije više sasvim siguran u to.

"Hajde da krenemo", kaže Nosonja. "Moramo da izbavimo tog dečka. Živ je, ali je još u opasnosti. To sam sasvim jasno osetio. Hajde da to uradimo. Ostalo možemo da razjašnjavamo kasnije."

Ali Džek - koji ne samo što je čuo Tajlerovo zapomaganje već je, na trenutak, i gledao Tajevim očima - gotovo da nema šta da razjašnjava. U stvari, razjašnjavanje se sada svodi samo na jednu stvar. Ne obraćajući pažnju na Nosonju i Dejla, stupa prema Tajevom rasplakanom ocu.

"Frede."

Fred nastavlja da jeca.

"Frede, ako želiš ponovo da vidiš sina, moraš odmah da se sabereš i da me saslušaš."

Fred diže pogled, crvenih i vlažnih očiju. Na glavi mu čuči smešno mala kapa za bezbol.

"Šta je u paketu, Frede?"

"Mora biti da je nagrada u onoj igri koju Džordž Redban svake godine organizuje - Konkursu Pivara. Ali ne znam kako je Taj mogao bilo šta da osvoji. Pre nekoliko nedelja kukao je kako je zaboravio da se prijavi. Čak je pitao da ga nisam kojim slučajem ja prijavio, a ja sam... ovaj, malo sam se obrecnuo na njega." Na ovo sećanje niz Fredove neobrijane obraze počinju da se slivaju nove suze. "Bilo je to otprilike u vreme kada je Džudi počela da... se ponaša čudno... i pošto sam bio zabrinut zbog nje... istresao sam se na njega. Razumete?" Grudi mu se trzaju. Ispušta voden, zagrcnut zvuk i Adamova jabučica mu poskakuje. Prelazi rukom preko očiju. "A Taj... samo je rekao 'Dobro, tata'. Nije se naljutio na mene, durio ili tako nešto. Zato što je bio takav dečak. Zato što jeste takav."

"Kako si znao da treba to da mi doneseš?"

"Pozvao me je tvoj prijatelj", kaže Fred. "Rekao mi je da je poštar doneo nešto što treba odmah da ti donesem ovamo. Pre nego što odeš. Nazvao te je..."

"Nazvao me je Putujućim Džekom."

Fred Maršal ga začuđeno gleda. "Tako je."

"Dobro." Džek govori blago, gotovo odsutno. "Sada ćemo da odemo po tvojeg dečaka."

"Idem i ja, u kamionu mi je lovačka puška..."

"Gde će i da ostane. Idi kući. Sredi je za njega. Sredi je za svoju ženu. I pusti nas da uradimo ono što se mora." Džek gleda prvo u Dejla, pa u Nosonju. "Hajde", kaže. "Polazimo."

Pet minuta kasnije, automobil šefa FLPD-a brza putem broj 35 na zapad. Ispred njih, poput počasne straže, voze jedan do drugoga Nosonja i Dok, a sa hromiranih delova njihovih motora blešti sunce. Sa obe strane puta nadnose se krošnje u punoj raskoši leta.

Džek oseća kako mu se u glavi javlja zujanje koje je vesnik blizine Crne kuće. Otkrio je da može da se ogradi od te buke ako želi, da je spreči da se proširi i potpuno mu blokira misaoni proces statičkim šumom, ali je i dalje vraški neprijatna. Dejli mu je dao jedan od onih 'rugera' kalibra 357 koji su službeno oružje policijske službe; sada mu je zataknut za pojas farmerki. Bio je iznenađen koliko mu prija da oseti njegovu težinu u ruci; osećaj je bio gotovo kao povratak kući. U svetu iza Crne kuće oružje možda neće biti od bog zna kakve koristi, ali prvo treba da stignu tamo, zar ne? A pristup, ako je verovati Nosonji i Doku, nije baš nebranjen.

"Dejle, imaš li perorez?"

"U kaseti", kaže Dejl. Baca pogled u dugački paket u Džekovom krilu. "Pretpostavljam da ćeš to da otvoriš."

"Pravilno pretpostavljaš."

"Da li bi usput mogao da bi objasniš nekoliko stvari? Recimo to da li, kada se jednom nađemo u Crnu kuću, možemo da očekujemo da Čarls Bernsajd iskoči sa sekirom iz nekog tajnog prolaza i počne da..."

"Dani prepadanja sveta Cakanog Bernsajda zauvek su prošli", kaže Džek. "Mrtav je. Taj Maršal ga je ubio. To je ono što smo osetili ispred Send Bara."

Automobil šefa policije počinje tako ekstravagantno da krivuda - sve do leve ivice puta - da se Nosonja na trenutak osvrće da pogleda, iznenađen onim što je video u retrovizoru. Džek mu kratko i oštro odmahuje - Vozi dalje, i ne brini za nas - i Noske se ponovo okreće napred.

"Šta?" izgovara Dejl bez daha.

"Matori kopilan je bio ranjen, ali imam utisak da se Taj uprkos tome vraški hrabro poneo. Hrabro i vešto." Džek razmišlja o tome da je Henri načeo Bernsajd.

Kako..."

"Prosuo mu creva. Golim rukama. Rukom. Prilično sam siguran da mu je druga nekako vezana."

Dejl na trenutak ćuti, posmatrajući motocikliste kako se naginju u krivini, sa kosom koja vijori ispod onoga što imaju na glavama u ime poštovanja zakona o nošenju zaštitnih kaciga koji je na snazi u Viskonsinu. Džek u međuvremenu otvara smeđu hartiju za pakovanje i otkriva dugačku belu kartonsku kutiju. Unutra se nešto valja tamo-amo.

"Hoćeš da kažeš da je desetogodišnji dečak prosuo creva serijskom ubici? Serijskom ljudožderu. Da to nekako znaš?"

"Da."

"Prosto ne mogu da poverujem u to."

"Kad mu vidim oca, otprilike razumem zašto tako misliš. Fred je..." Reč koja mu je na pameti je slabić, ali to nije ni pošteno ni istinito. "Fred je nežna duša", kaže Džek. "Džudi, međutim..."

"Ima petlju", kaže Dejl. "Tako sam čuo za nju."

Džek upućuje prijatelju suv kez. Ograničio je zujanje na mali deo mozga, ali taj mali deo vrišti kao protivpožarni alarm. Blizu su. "U to možeš da budeš siguran", kaže Dejlu. "Isto važi za dečaka. On je... hrabar." Umalo da kaže On je princ.

"I živ je."

"Da."

"Okovan u nekakvoj šupi."

"Tako je."

"Iza Bernsajdove kuće."

"Aha."

"Ako nisam omanuo u geografiji, to znači da je negde u šumi blizu Šuberta i Gejla."

Džek se osmehuje i ništa ne odgovara.

"U redu", polako izgovara Dejl. "Šta je to što nisam shvatio?"

"Nije važno. Što je dobro, zato što je nemoguće objasniti." Džek se samo nada da je Dejlov um dobro usidren, pošto će u sledećih sat i nešto vremena imati da izdrži teške udarce.

Raseca noktom traku kojoj je kutija zatvorena. Otvara je. Unutra je najlonska kesa sa mehurićima vazduha. Džek je izvlači, baca je u prostor za noge, i osmatra nagradu koju je Tajler Maršal osvojio na konkursu Pivara - nagradu koju je osvojio iako navodno nije ni učestvovao u igri.

Džek ispušta tih uzdah divljenja. U njemu još ima dovoljno dečačkog da bi reagovao na predmet koji vidi, iako nije igrao bezbol još otkako je prestario za Malu Ligu. Zato što u palici za bezbol ima nekakve posebne magije, zar ne? Nečega što se obraća našim primitivnim verovanjima u čistoću borbe i snagu našeg tima. Domaćeg tima. U pravedno i u belo. Bernard Malamad je to itekako znao; Džek je bar desetak puta čitao Rođen za to, svaki put se nadajući drugačijem završetku (a kada mu ga je film ponudio, nije mu se svideo), uživajući u tome što je Roj Hobs svoju udaraljku nazvao Čudesni dečak. Koga briga za kritičare i njihove visokoparne priče o legendi o Arturu i falusnim simbolima; cigara je nekad samo tutun a palica samo palica. Batina. Nešto čime se raspaljuje po lopti.

"Bog te maz'o", kaže Dejl, videvši o čemu se radi. On takođe izgleda mlađe. Dečački. Razrogačenih očiju. Džek, znači, nije jedini. "Čija je?"

Džek pažljivo podiže palicu iz kutije. Na njoj je crnim 'medžik markerom' ispisana ova poruka:

Tajleru Maršalu
Samo udri dalje!
Tvoj drugar, Riči Sekson

"Ričija Seksona", kaže Džek. "Ko je Riči Sekson?"
"Poznati udarač koji igra za Pivare", kaže Dejl.
"Je li dobar kao Roj Hobs?"

"Roj..." Dejl razvlači usta u kez. "A, u onom filmu! Robert Redford, zar ne? Ne, mislim da... Hej, šta to radiš?"

Ne puštajući palicu (u stvari malo nedostaje da zakači Dejla po desnom obrazu), Džek pruža ruku i pritiska sirenu. "Zaustavi", kaže. "To je to. Ovi smetenjaci su juče bili ovde, a sada 'oće da prođu kao da nije tu."

Dejl skreće, sa trzajem zaustavlja patrolna kola, i izbacuje iz brzine. Okreće se prema Džeku, i lice mu je jako bledo. "Čoveče, Džek - ne osećam se najbolje. Možda od nečega što sam doručkovao. Gospode, nadam se da neću da se ispovraćam."

"A zujanje u glavi, je l' i ono od doručka?" interesuje se Džek.

Dejl širi oči. "Kako..."

"Tako što ga i sam čujem. I osećam, u želucu. To nije od doručka. To je Crna kuća." Džek pruža bočicu sa medom. "Hajde, nanesi malo ovoga oko nozdrva. Možeš malo i unutra. Osećaćeš se bolje." Projektuje apsolutno samopouzdanje. Zato što se ne radi o tajnom oružju ili tajnim formulama, a pogotovo ne o medu. Već o veri. Napustili su domen razuma, i zašli u domen iskliznuća. Džek to pouzdano oseća istog trenutka kada je otvorio vrata kola.

Ispred njega, motori su zaokrenuli i pošli nazad. Sa nestrpljivim izrazom na licu, Nosonja odmahuje glavom: Ne, ne, nije tu.

Dejl se pridružuje Džeku ispred haube kola. Lice mu je i dalje bledo, ali koža oko i ispod nosa sija od meda, i čini se da je stabilan na nogama. "Hvala, Džek. Ovako je mnogo bolje. Ne znam kako mi med oko nosa pomaže kod ušiju, ali i zujanje manje smeta. Sada se jedva čuje."

"Pogrešno mesto!" dere se Nosonja zaustavivši 'harli' ispred patrolnih kola.

"E, nije", kaže Džek mirno, gledajući u monolitni zid šume. Sunce na lišću u kontrastu sa ludim crnim prepletom senki. Sve podrhtava i nestalno je, igra se sa perspektivom. "Ovo je to. Skrovište gospodina Manšana i bande Crne kuće, kao što Vojvoda nikada nije rekao."

Buku sada pojačava i Dokov motor koji se zaustavlja pored Nosonjinog. "Noske je u pravu! Juče smo bili ovde, budalo nedokazana! Zar ne misliš da znamo o čemu govorimo?"

"Sa obe strane je samo šuma", pridružuje se i Dejl. Pokazuje na drugu stranu puta gde, pedesetak metara od njih, žuta policijska traka leprša sa nekoliko stabala. "Tamo je puteljak do Edovog lokala. Mesto koje tražimo verovatno je posle njega..."

Uprkos tome što znaš da je ovde, razmišlja Džek. Čudi se, zapravo. Zašto si se onda umusavio medom kao Vini Pu kome se posrećilo?

Skreće pogled na Nosonju i Doka, koji takođe izgledaju bolesno. Džek otvara usta da im se obrati... ali primećuje kako nešto leprša na gornjoj ivici vidokruga. Obuzdava prirodni poriv da pogleda uvis i odredi izvor pokreta. Nešto u njemu - verovatno ono što je ostalo od Putujućeg Džeka - smatra da bi bila veoma loša ideja da to uradi. Nešto ih već posmatra. U tom slučaju bolje da ne zna da je primećeno.

Spušta palicu Ričija Seksona i naslanja se na vrata kola koja rade u mestu. Uzima med od Dejla i pruža ga Nosonji. "Evo", kaže, "nasapunaj se."

"Zašto kad nema razloga, magarče tvrdoglavi!" uzvikuje Nosonja u očajanju. "Ovo... nije... to... mesto!"

"Krvariš iz nosa", kaže Džek blago. "Malo, ali krvariš. I ti, Dok."

Dok prevlači prstom ispod nosa i zagleda se u crvenu mrlju, iznenađen. Počinje:"Ali siguran sam da ovo nije..."

Ponovo ono lepršanje, na gornjoj ivici Džekovog vidokruga. Ignoriše ga, i pokazuje pravo napred. Nosonja, Dok i Dejl gledaju tamo, i Dejl je prvi koji vidi. "Neka sam proklet", kaže tiho. Znak ZABRANJEN PROLAZ. Je l' i maločas bio tu?"

"Aha", kaže Džek. "Tu je već trideset i više godina, pretpostavljam."

"Jebi ga", kaže Nosonja, i počinje da se maže medom oko nosa. Gura izdašne količine u nozdrve; smolaste kapi svetlucaju u njegovoj vikinškoj bradi. "A mi bismo samo tako prošli dalje, Doktore. I nastavili sve do varoši. Ma šta, možda i sve do Repid Sitija, u Južnoj Dakoti." Dodaje med Doku, i pravi grimasu za Džeka. "Izvini, čoveče. Trebalo je da znamo. Nema opravdanja."

"Gde je odvajanje?" pita Dejl, a onda: "O. Eno ga. A zakleo bih se..."

"Da tamo nije bilo ničega. Znam", kaže Džek. Smeši se. Gleda u prijatelje. U Sojerovu bandu. I nipošto ne gleda u crne krpe koje nemirno lepršaju u gornjem uglu njegovog vidokruga, niti dole u pojas, gde njegova ruka polako izvlači 'ruger'. Oduvek je bio jedan od najboljih u tome. Kada se gađalo u običnom stojećem stavu samo je par puta osvajao značke, ali kada se nadmetalo u potezanju, tu je bio pravi. Obično među pet najboljih. Nema pojma koliko se od ovog umeća očuvalo, ali veruje da će ubrzo da sazna.

Osmehujući im se, posmatrajući Doka kako oblaže njonju medom, progovara razgovornim tonom: "Nešto nas posmatra. Ne gledajte uvis. Pokušaću da ga pogodim."

Šta je to?" pita Dejl, i sam se osmehujući. Ne diže pogled, već gleda pravo ispred sebe. Sada već prilično jasno razaznaje senovitu stazu koja mora da vodi do Bernsajdove kuće. Do maločas nije bila tamo, može da se zakune da nije, ali sada jeste.

"Glavobolja", kaže Džek, i odjednom poteže 'ruger' uvis, hvatajući ga obema rukama. Puca i pre nego što je video u šta gađa, i hvata krupnog crnog gavrana koji čuči na nadnetoj grani potpuno nespremnog. Ovaj ispušta glasno, prestrašeno - "GAAAAK!" - a onda se razleće tu gde se zatekao. Naspram izbeledelo plavog neba prska krv. Okolo počinje da pada perje, crno kao ponoćne senke. I telo. Teško treska na zemlju ispred ušća staze. Jedno tamno, zastakljeno oko zuri u Džeka, iznenađeno.

"Jesi li ispalio pet ili šes'?" pita Nosonja sa najdubljim strahopoštovanjem. "Bilo je toliko brzo da nisam mog'o da odredim."

"Svih šest", kaže Džek. Zaključuje da ipak još nije tako loš u potezanju i gađanju.

"Bio je to jebeno krupan gavran", kaže Dok.

"To nije tek neki gavran", kaže mu Džek. "To je Gorg." Prilazi raznesenom telu u prašini. "Pa, kako smo, drugar? Jesmo li dobro?" Pljuje na Gorga, časti ga sočnom, gustom šlajmarom. "Ovo ti je za to što si mamio decu", objašnjava. Onda, odjednom, šutira gavranove ostatke u grmlje. Strvina odleće u mlitavom luku, krila obmotanih oko tela poput mrtvačkog pokrova. "A ovo je za to što si izludeo Irminu majku."

Gledaju ga, sva trojica, sa istovetnim izrazom zapanjenog strahopoštovanja. Gotovo straha. Radi se od pogledu koji čini da se Džek oseća umorno, iako pretpostavlja da mora da ga prihvati. Seća se svojeg starog prijatelja Ričarda Slouta koji ga je posmatrao na isti način, pošto je shvatio da 'sibruška posla' nisu ograničena na ostrvo Sibruk.

"Hajde", kaže. "Svi u kola. Da svršimo s tim." Jeste, a pritom moraju da požure, jer će izvesni jednooki gospodin uskoro i sam potražiti Taja. Gospodin Manšan. Kraljevo oko, razmišlja Džek. Abalahovo oko. Na to je Džudi mislila - na gospodina Manšana. Ko god ili šta god on zapravo jeste.

"Ne sviđa mi se što ostavljamo motore ovde pored puta, čoveče", kaže Nosonja. "Gde svako ko naiđe može..."

"Niko ih neće videti", kaže mu Džek. "Otkako smo stali prošla su tri ili četiri vozila, i niko nije ni pogledao na našu stranu. A znate i zašto."

"Već smo počeli sa prelaskom, zar ne?" pita Dok. "Ovde je početak toga. Granica."

"Opopanaks", kaže Džek. Reč mu jednostavno izleće.

"A?"

Džek uzima Tajevu palicu sa potpisom Ričija Seksona i seda u patrolna kola, na sedište do vozača. "To znači pokret", kaže. "Obavimo to."

I Sojerova banda poslednji put jaše - otrovnom šumskom stazom koja vodi do Crne kuće. Jarka svetlost popodneva ubrzo prelazi u tmurni sjaj oblačne novembarske predvečeri. Među zbijenim stablima sa obe strane staze, vijugaju, puze i ponekad lete tamna obličja. Ali Džek sluti da nisu naročito važna; to su samo fantomi.

Nameravaš ponovo da napuniš 'rugalator'?" pita Nosonja sa zadnjeg sedišta.

"Jok", kaže Džek, nezainteresovano osmotrivši 'ruger'. "Mislim da je odradio posao."

"Na šta treba da budemo spremni?" tanušnim glasom pita Dejl.

"Na sve", kaže Džek. Upućuje Dejlu suv osmejak. Tamo ispred njih leži kuća koja ne zadržava oblik, već se prestrojava i talasa na krajnje uznemiravajući način. Nekad se ne čini veća od skromne rančerske kuće; trepnete li, učiniće vam se kao monolit koji zaklanja čitavo nebo; trepnete li ponovo, ugledaćete nisko, neravno zadnje koje kao da se zavlači miljama duboko pod strehu šume. Odašilje duboko brujanje koje zvuči kao glasovi. "Budite spremni na sve."



13. 6. 2023.

Andrej Platonov, Genije koji je podržavao komunizam, ali se rugao sovjetskom sistemu


1925 




Lepota“, pisao je Platonov, „ne postoji zasebno, sama za sebe. To je vlasništvo svih. . . lepota su svi dani i sve stvari.” Također je napisao: "Mi rastemo iz zemlje, iz svih njezinih nečistoća, i sve što je na zemlji također je u nama."

Platonov izlazi iz svih granica i pojednostavljenih definicija mada to nije sprečilo mnoge da daju jednostavne odgovore. On je bez sumnje jedinstven i nesvakidašnji pisac, došao je u rusku književnost dvadesetih godina prošlog veka, u vreme kada je ona obilovala jedinstvenim i nesvakidašnjim talentima. Poput ostalih u tom briljantnom nizu - Zamjatin, Bulgakov, Babel, Piljnjak, Oleša, Zoščenko, svi oni ućutkani ili uništeni na vrhuncu svoje moći - i on postao je žrtva svog vremena, još jedan primer nestalnosti književnosti pod diktaturom. Ipak, njegova sudbina, kao i njegov talent, imali su vlastiti obrazac.

Pesnik Joseph Brodsky, dobitnik Nobelove nagrade, opisao je Platonova kao „izvanrednog pisca našeg vremena“ i jednu od najznačajnijih ličnosti književnosti 20. stoleća, stavljajući sovjetskog pisca uz Marcela Prusta, Franca Kafku, Roberta Musila, Williama Faulknera i Samuel Beckett.

Manje spektakularan od ostalih, manje bleštav, prigušeniji, bio je i manje Evropljanin, manje svetski, više Rus. Njegovo poreklo nije bilo u kosmopolitskom i intelektualnom srednje-klasnom miljeu, nego u svetu gradskih radnih ljudi, obrtnika tek izniklih iz seljaštva.

Mesto radnje većine njegovih priča bila je njegova rodna pokrajina Voronjež, u crnozemnom pojasu dvestotinjak milja južno od Moskve, gde je rođen 1899. kao najstariji sin železničkog mehaničara.

Nakratko se Platonov pridružio skupini Pereval, koju su činili seljački i radnički pisci, te se zalagao za služenje revoluciji uz očuvanje prijašnjih kulturnih i književnih vrednosti i stvaralačke slobode. U celini, međutim, nikada se nije uklopio u književnom svetu prestolnice, nego je ostao usamljena ličnost koja je išla svojim putem - u njegovim temama, njegovim likovima, njegovom jeziku, njegovom stilu, njegovoj vlastitoj vrsti ironije, njegovom vlastitom humoru i njegovoj vlastitoj tuzi.

Jezik

"Doslednom upotrebom kolokvijalnog jezika lokalnog seljačkog stanovništva i agitpropovskog diskursa, koji je, kako su tvrdili branitelji zvanične sovjetske književnosti, trebao biti jedini jezik sposoban za objektivno predstavljanje i ispravnost opisa, Platonov je, prema Verču, imao sreće. dovoljno da otkrije najuverljiviju od svih sovjetskih pisaca neusklađenost između jezika i predmeta opisa. Paradoksalno, takva upotreba jezika, za koju se pretpostavlja da je nedvosmislena, dovodi do nepremostivog ponora između jezika i sveta, koji tako postaje neopisiv. Umesto harmoničnog jedinstva savršene korespondencije između jezika i sveta, rezultat je nužno tragični apsurd.

Ne znamo koja je Platonova namera bila: da slikovito prikaže rascep između jezika i sveta, podrivajući na taj način apsolutnost agitpropskog diskursa i, posledično, status projekta komunizma kao Istine; ili je zapravo pokušao da pređe ovaj ponor koji generiše apsurd kao ekstremni oblik nihilizma, koristeći diskurs u čiju je apsolutnost zaista verovao, ili je bar želeo da veruje. U ovom slučaju to bi zapravo bila više od utopije, jer, kako kaže Verč: „Kada više ne postoji mogućnost razlikovanja između jezika i predmeta opisa, svaki napor je uzaludan: formulacija događaja postaje Događaj, pomenuti Događaj postaje priča, priča postaje Istorija i pretpostavljena stvarnost njenog pomenutog izraza useljava se u naše živote kao Istina.'' Dakle, u ovom slučaju, Platonov ne bi pisao utopiju, već samu Realnost komunizma. Možda autorova namera nije ni bitna, a ova nejasnoća samo doprinosi veličini teksta.( izvod iz jedne analize)

Likovi

Platonovljevu prozu karakterišu raju određeni stalni tipovi likova koji se pojavljuju u različitim varijacijama kroz njegovo delo. S jedne strane postoji tip sumnjivca koji, iako se izjašnjava da je u simpatiji sa sovjetskom vlašću, ne libi se da izrazi heretičke stavove. Sumnjivca se često povezuje s tipom budalastog, poluludog heroja koji opisuje stvarnost sa svoje naivne tačke gledišta. Naročito 1930-ih, ovaj heroj poprima crte ekscentričnog božiju ludu(ûrodivyj), koji se može osvrnuti na dugu tradiciju u ruskoj kulturi. Za Platonovljev svetonazor karakterističan je i lik siročeta (sirota), koji često nosi crte lutalice ili hodočasnika (strannika) u potrazi za obećanom zemljom. Kao ruska varijanta beskućnika, on podseća na egzistencijalističko razmišljanje zapadnoevropske književnosti.

Njegov rad nije se uklapao ni u jedan "mainstream". I, iako je bio komunista, njegov je komunizam bio bliži ranom hrišćanstvu nego brutalnoj državnoj veri koja se nasilno nametala Rusiji. Napadnut gotovo od samog početka, optužen je za hrpu grehova: pesimizam, anarhizam, nihilizam, antirealizam, simbolizam, malograđansku i kulačku psihologiju, nerazumevanje širih ciljeva komunističke izgradnje, neprijateljsko izrugivanje revoluciji, pa i trockističkim stranputicama.

Dugo mu je zabranjeno objavljivanje knjiga, pa je gotovo celi život zarađivao za goli život kao recenzent knjiga pišući pod nekoliko pseudonima. Deo prisilne tišine kao umetnika bio je isprekidan povremenim pojavljivanjem priča u časopisu ili oskudnoj kolekciji, nakon čega su obično sledili ponovni ispadi stranačkih kritičara. Između 1929. i 1943. pojavila se samo jedna mala zbirka. Doista, osim u razdobljima kada je bio izložen intenzivnom ocrnjivanju, njegovo ime i njegovo delo bili su gotovo nepoznati ruskim čitaocima.

Platonovljevo posthumno “ponovno otkriće” započelo je objavljivanjem male zbirke priča 1958., koju je tokom sledeće decenije pratilo nekoliko drugih svezaka, koji su se gotovo u potpunosti sastojali od prepisivanha iz časopisa i ranijih zbirki, pomno biranih, a ponekad i znatno uređenih. Većina njegovih ranih satiričnih dela, objavljenih i neobjavljenih, još uvek je nedostupna. Nakon celog života odbacivanja, njegovo delo sada je u Sovjetskom Savezu prihvaćeno i hvaljeno. Međutim, autori uvoda u njegove knjige, kao i većina sovjetskih kritičara, marljivo pokušavaju smestiti Platonova u okvire uobičajenih klišeja, nastojeći pokazati da je on, uprkos nekim pogreškama, zaista bio “jedan od nas. ” Čitaocimsa u našoj zemlji ostao je nepoznat sve do objave zbirke njegovih priča Žestoki i lepi svet*

Dominantna kvaliteta u Platonovljevom delu je saosećanje. Ne nasilno, mahnito tipa Dostojevskog, nego prigušeno, tužno, gotovo rezignirano, gotovo beznadno saosećanje za likove “jadne, odbačene, male, nepoznate, zaboravljene.”Sve”, pisao je, “na svetu živi i pati, bez razumevanja i znanja.”Platonov nije samo naglašavao tragičnu ljudskost čoveka, humanizovao je inertne, nežive stvari u vreme kada je sam čovek bio dehumanizovan, sveden na bezvoljni automat u službi komunističke apstrakcije i državnog stroja. Usred nasilja, brutalnosti "novog društva u izgradnji", Platonov je bio poput stare lude koja je govorila jednostavne istine koje su bile jednako opasne za nove vladare kao što su bile opasne za krvave careve rane Rusije.

Život u njegovim delima ima ogolelu kvalitetu. Njegovo je pisanje moglo biti gotovo "naivno". Raspravljajući o Puškinovom Brončanom konjaniku, Platonov je 1937. napisao da pesnik njegove prave teme nije razrešio logično, metodom razvoja radnje, već metodom 'drugoga značenja', gde se razrešenje ne postiže samo razvojem izmisljenih likova, nego celokupnom organizacijom, posebno snagom koja u čitaocevom umu stvara sliku autora kao glavnog junaka dela.” Ovo bi jednako dobro moglo definisati Platonovljevu metodu, posebno u delu poput The Foundation Pit.

U ruskoj književnosti postoji izvanredan kontinuitet tradicije, prošlost je stalno i snažno prisutna. Puškin, Gogolj, Tolstoj, Dostojevski nisu samo želeli pisati o delu prošlosti. Njihove su teme i likovi univerzalni pa stoga i dalje vitalni, nezatamnjene prisutnosti, sevremeni. Uz to nit im je neprekinuta, i gotovo svaki veliki pisac bio je u bliskoj komunikaciji s onima koji su bili pre njega,

Toga su bili jako svesni. Dostojevski je rekao: “Svi smo mi izašli iz Gogoljevog kaputa"

Takođe je postojao neprekinuti kontinuitet ideja. Jedan od važnih aspekata Beleški iz podzemlja Dostojevskog bila je njegova rasprava s idejom o Kristalnoj palati Černiševskog Šta se ima činiti, simbolu ideje o izgradnji idealnog društva, utemeljenog na razumu i dobroj volji. Zamjatinovo Mi gorko je satirična slika ostvarene Kristalne palate.

1947



Kratka biografija

Andrej Platonov (Andrej Platonov, 28. avgust 1899 – 5. januar 1951) bio je pseudonim Andreja Platonoviča Klimentova (Andrej Platonovič Klimentov), sovjetskog pisca, filozofa, dramaturga i pesnika. Rođen je u Jamskoj Slobodi, predgrađu provincijskog ruskog grada Voronježa (ime predgrađa znači „kočijaško naselje“, oblast u kojoj je kočijašima bilo dozvoljeno da žive bez plaćanja određenih poreza). U upitniku koji je ispunio 1920-ih jednom je naveo svoje klasno poreklo kao meščanin (otprilike, malograđanin), kao što se nekada upisao i njegov otac. Međutim, Platonovljev otac teško da je bio jednostavan radnik. Imao je zasluge za nekoliko izuma (uređaj za pričvršćivanje traka na točkove lokomotiva, drugi za kotrljanje cevi), a za jedan od njih, uređaj koji je pojednostavio montažu pogonskih cilindara na lokomotive, dobio je patent (Inozemtseva 103, (br. 16; Sochinenia I–2, 351).

Iako opisi majki koje pate imaju nesumljivo važniju ulogu u Platonovljevim delima nego slike očeva, uticaj Platona Klimentova na njegovog sina je eksplicitan. Odluka Platonova negde 1920. da za prezime prihvati „Platonov“ umesto Klimentov, gotovo je sigurno imala za cilj da oda počast svom ocu, možda pod uticajem ruskog filozofa Nikolaja Fedorova, čija je vizija utopijskog vaskrsenja predaka naglašavala važnost očinskog ( manje verovatna mogućnost je da je želeo sugerisati afinitet prema grčkom filozofu Platonu, čije je ime na ruskom “Platon”; u svakom slučaju, Platonov nije ostavio nikakvo objašnjenje za svoju promenu prezimena).

Platonovljevi pokušaji da konstruiše perpetuum mobile verovatno su bili pod uticajem njegovog oca pronalazača, dok je još bio tinejdžer (vidi M.Iu., Predgovor Golubaia glubina, ix), kao i njegov vlastiti izum, kasnije u životu, električne vage (a u izveštaju koji je podneo agent OGPU koji mu je dodeljen navodi da je mogao živeti od nagrade koju je za to dobio; Šentalinskii 19).

Godine 1920. u novinama Voronezhskaia kommuna Platonov je objavio omaž svom ocu i još dvojici radnika iz Voronježa koji je jasno trebao poslužiti kao nominacija za nedavno ustanovljenu nagradu "Heroj rada" ("Geroi truda. Kuznets, slesar' i liteishchik, u Sochineniji I–2, 101–5). Aleksandar Malcev, protagonista priče „U divnom i divnom svetu“ („V prekrasnom i iarostnom mire“, 1941), koji je tragično zaslepljen gromom, ali nastavlja da vozi svoju lokomotivu, takođe je delimično napravljen po uzoru na Platonovljevog oca.

Iako je Platonov sebe smatrao komunistom, njegova glavna dela ostala su neobjavljena za njegovog života zbog skeptičnog stava prema kolektivizaciji poljoprivrede (1929–1940) i drugim staljinističkim politikama, kao i zbog eksperimentalnog, avangardnog oblika. Najpoznatija dela su novele “Temeljna jama” i “Juvenilno more”; romani “Čevengur” i “Srećna Moskva”, scenariji “Budale na periferiji”, “Orgulje u buretu”, “14 malih crvenih koliba” i nedovršena “Nojeva arka”.

Platonov je pohađao parohijsku školu do svoje trinaeste godine, a zatim je završio četvorogodišnju državnu školu. Oktobra 1918. upisao se na Univerzitet u Voronježu sa namerom da studira fiziku i matematiku, ali je ubrzo prešao na odsek za istoriju, gde je studirao do sledećeg maja. Ubrzo je prešao na elektrotehnički odsek Politehničkog instituta Voronješke železnice, na kojem je diplomirao 1921. Kolebanje između nauke i empatičnog tumačenja ljudskog života (kroz istoriju, na primer) trebalo je da okarakteriše praktično čitavu Platonovljevu karijeru, i čini se da predstavlja neku fundamentalnu podelu u njegovom intelektualnom temperamentu. Pošto njegov otac nije mogao sam da izdržava porodicu od jedanaestoro dece, Platonov, najstarije dete, morao je da počne da radi kada je imao samo četrnaest godina (Tvorchestvo Andreia Platonova 229). Njegov prvi posao bio je potrčko u kancelarijama osiguravajućeg društva “Rossiia”, zatim je radio kao pomoćnik inženjera na Jugoistočnoj železnici. Takođe je radio u livnici, zatim ponovo, 1917–1918 (tj. za vreme revolucije) u pogonu za popravku Voronješke železnice (Inozemceva 99; Kommentari 449). Njegov rad na železnici – u to doba simbol industrijske moderne – ostavio je na njega posebno snažan utisak, a scene vozova i olupina vozova pojavljuju se u nekim od njegovih najznačajnijih književnih dela. „Bez da sam završio tehničku školu“, pisao je Platonov svojoj supruzi 1922. godine, „brzo sam bio raspoređen u lokomotivu kao pomoćnik inženjera. Fraza o revoluciji kao lokomotivi istorije za mene se pretvorila u čudan i prijatan osećaj: prisećajući se toga, posebno sam mnogo radio na lokomotivi” (Platonova 161).

Negde oko dvanaeste ili trinaeste godine, čak i pre nego što je počeo raditi, Platonov je počeo pisati poeziju. Iako je danas poznat kao jedan od najznačajnijih ruskih prozaista dvadesetog veka, njegova prva ozbiljna književna publikacija bila je zbirka pesama Plava dubina koja već pokazuje ono što su postale ključne osobine Platonova kao pisca.

Uz Litvin-Molotovljevo sponzorstvo Platonov je brzo stekao popularnost na voronješkoj književnoj sceni (Litvin-Molotov je trebao igrati važnu ulogu nekoliko godina kasnije kada je, kao direktor izdavačke kuće Molodaia gvardiia, pomogao Platonovu da uđe u moskovski književni svet ). Platonov se 1920. godine registrovao kao novinar lokalne štampe i organizovano je nekoliko „književnih večeri“

Međutim, u godinama neposredno nakon revolucije pisanje nije bilo jedino Platonovljevo zanimanje, pa čak ni njegovo glavno. Nakon što je 1924. diplomirao na Politehničkom institutu u Voronježu, počeo je raditi kao inženjer melioracije za oblast Voronjež, s dodatnim odgovornostima za uvođenje električne energije u lokalnu poljoprivredu i planiranje hidroelektrane na reci Don (“... Ia derzhalsia i rabotal' ,” 115, n. 7). Ova “druga” karijera bila je daleko važnija za njegov osećaj sebe kao pisca nego što je, recimo, Čehovljevo školovanje kao lekara bilo njegovom, ili Nabokovljevo entomološko traženje (Kornienko čak sugeriše da su različiti rani spisi Platonova ostvareni u različitim „jezicima“, 15).Posebno važan podsticaj za njegov rad na melioraciji i elektrifikaciji bila je teška suša koja je pogodila oblast Volge 1921. godine. Kako je Platonov objasnio u autobiografskoj izjavi iz 1924. godine, nakon što je video posledice gladi koje je usledila, osećao je da se više ne može baviti „sa kontemplativnom aktivnosti i književnosti”. Početkom 1920-ih Platonov je potpuno napustio novinarstvo kako bi se posvetio svom radu kao inženjer.

Godine 1927., se vratio se u Moskvu i sve više se počeo ponovo posvećivati karijeri pisca. Platonov se nije vezao ni za jednu od književnih frakcija koje su se borile za kulturnu dominaciju u kasnim 1920-im, iako bi to nesumnjivo olakšalo objavljivanje.Postao je prisutniji na nacionalnoj književnoj sceni. Njegove priče počele su da se pojavljuju u važnim prostorima kao što su Krasnaia nov' i Novyi mir, dva vodeća književna časopisa objavljena u glavnom gradu , a u leto 1927. objavio je Brave Bogojavljenja.Iako je u centralnoj sovjetskoj štampi ostao uglavnom nezapažen, knjiga je naišla na pozitivan odgovor od Maksima Gorkog, doajena sovjetskih pisama, koji ga je nekoliko puta preporučio u pismima drugim piscima.

Najznačajniji književni poduhvat Platonova 1927. bilo je pisanje njegovog prvog romana, Čevengur, koji je završio početkom 1928. Čevengur je verovatno najšokantniji, a verovatno i jedan od najautentičnijih dokumenata jada, gladi i užasa prvih godina Sovjetskog Saveza, potpuno uništenog od sveta. Rat i građanski rat. Pun je opisa masakra, opšte bede, koja je još gora od one koju Solženjicin kasnije opisuje u gulagu i potpuno ludih revolucionara.

Chevengur je utopijski grad u kojem se komunizam uvodi rekordnom brzinom. Rezultat je katastrofa koju Platonov, koji je svedočio Staljinovoj kolektivizaciji, opisuje bizarno. Npr. otac Saše Dvanova se udavio u jezeru jer želi da vidi kakva je smrt. Siroče Saška prvo živi u porodici, ali je onda primoran da prosi. Konačno ga usvaja zanatlija Zahar Pavlovič. Kada dođe revolucija, oni se zajedno pridružuju partiji. Dvanov je poslan da pretraži stepska sela da vidi hoće li se socijalizam negdje spontano razviti. Na putu upoznaje Kopenkina, donkihotskog lika, ratnika koji nemilosrdno progoni neprijatelje revolucije iz ljubavi prema Rozi Luksemburg. Nakon mnogih avantura, stižu u gradić Čevengur, gde se, nakon pokolja svih neproleterskih elemenata, pojavljuje komunizam, koji je prilično bizaran i sve samo ne ono što obično zamišljamo pod ovim imenom. Grad iznenada napada odred kontrarevolucionarnih kozaka. Preživljava samo Dvanov, koji odlazi do jezera u kojem mu se otac utopio i davi se u njemu.

Roman ima cikličku strukturu koja je mitska: počinje utapanjem Dvanovog oca, a završava se utapanjem Dvana u istom jezeru. Ali ovu smrt pojedinca i ovo ništavilo moramo shvatiti kao dio Bahtinovskog kruga; kao smrt koja već rađa novo; poput praznine koja je virtuelnost.

S tim u vezi, jedan odlomak iz Čevengura govori : "U dubini svoje duše preferirao je neznanje nego znanje: neznanje je čisto polje, kultura je obrasla." Tu su biljke apsorbirale svu sol iz tla i ništa više neće rasti. Zato je bio srećan što je revolucija u Rusiji potpuno odnela ono malo zaraslih mesta na kojima je cvetala kultura, a narod ostao čista njiva, kao i ranije - ne njiva, već prazna, plodna zemlja. Dakle, Dvanov se nije žurio da bilo šta seje: verovao je da dobra zemlja neće dugo stajati prazna i da će sama roditi, što se nikada ranije nije dešavalo, ali je bilo vredno; osim ako vetar ne odnese rat iz Zapadne Evrope, a sa njim i seme kapitalističkog korova." (iz jedne analize)

Neki u romanu prepoznaju satiru.Po meni u romanu nema ni trunke satiričnog pa čak i u situacijama i kod osoba koje bi inače mogle biti krajnje komične, sve delouje smrtno ozbiljno i krajnje tragično.

Dvan:

"Za dva dana se setio zašto je živeo i kuda je poslat. Ali ipak u čoveku živi mali posmatrač - on ne učestvuje ni u akcijama ni u patnjama, uvek je hladnokrvan i isti. Njegov zadatak je da posmatra i bude svedok. Međutim u životu čoveka on nema pravo glasa,a ne zna se ni zašto živi tako usamljen.Ovaj kutak čovekove svesti je dan i noć osvetljen,kao portirnica u velikoj kući Dan i noć ovaj budni portir sedi na čovekovom ulazu, zna sve stanovnike kuće, ali niko ga ne konsultuje o njihovim poslovima. Stanari kuće dolaze i odlaze, a portir ih prati očima. On je bespomoćan jer nije obavešten ni o čemu, ponekad ga rastuži, ali je pristojan, usamljen i ima stan u drugoj kući. Ako izbije požar, zove vatrogasce i gleda sa ulice kako se sve završava . Kada je Dvanov hodao ili vozio ošamućen, posmatrač je sve video u njemu, ali ga nijednom nije upozorio ili mu pomogao. Živeo je paralelno s njim, ali nije bio Dvanov. On je postojao kao neka vrsta mrtvog brata čoveka: u njemu je bilo prisutno sve ljudsko, ali je nedostajalo nešto malo i najvažnije. Čovek ga se nikada ne seća, već mu uvek veruje - kao stanar koji izađe iz kuće i ostavi ženu kod kuće, ali nikada nije ljubomoran na portira.To je evnuh ljudske duše."

Ne iznenađujuće što postoji mnoštvo potpuno različitih tumačenja; neki vide u Čevenguru subverzivnu kritiku staljinističke kolektivizacije - ali ovo najraširenije tumačenje zapravo i ne stoji, budući da je roman napisan pre nego što je sve zaista počelo. Žižek u Platonovu vidi subverzivnu kritiku gnostičkih tendencija u ranom, prestaljinističkom boljševizmu i blagu afirmaciju staljinizma.

Dvanov san:

Dvanov se prevrtao u snu – uplašio ga san: srce mu je stalo, zadremao je i seo. 'Gde je ovaj socijalizam?' pitao se, gledajući po mračnoj prostoriji tražeći ga. Mislio je da ga je već našao, a onda se ponovo izgubio u snu među strancima. U strahu od buduće kazne, izašao je iz kuhinje bez šešira i samo u čarapama. Ali napolju je ugledao opasnu, tihu noć i pobegao je kroz selo u svoju daljinu.

Roman je zapravo bio zakazan za objavljivanje kada su ga sovjetski cenzori povukli u poslednjem trenutku iz ideoloških razloga, tvrdeći da je potresao čamac, ugrožavajući ideju izgradnje socijalizma. Platonov je tvrdio da je napisao svoj roman sa „različitim namerama“, ali ga niko nije slušao. Nikada nije objavljen u celini do 1988.

Vijugava priča o tome kako poluobrazovana grupa radnika i seljaka pokušava da stvori komunističku utopiju u zabačenim stepama, Čevengur je zapravo jedini njegov dovršeni roman koji posedujemo (Osnovna jama pripada kraćem žanru poznatom na ruskom kao povest', ili pripovetka).1928–1929, godine neposredno pre pisanja Temeljne jame, bile su turbulentne za Platonova u kojima su se njegova stalna književna postignuća odvijala u atmosferi sve veće političke napetosti. Zbirke njegovih priča nastavile su da objavljuju važne, „centralne” štampe ali ovi postepeni uspjesi nisu ublažili njegove lične poteškoće. I dalje mu je bilo teško da organizuje stalni smeštaj za sebe i svoju porodicu, a pokazalo se da su relativno male nevolje oko objavljivanja Chevengura bile predigra mnogo oštrijih napada sa kojima se suočio.

U leto 1928. Platonov je zajedno sa piscem Borisom Pilnjakom obišao novostvorenu administrativnu oblast, Centralnu Crnu zemlju, kojoj je pripadao njegov rodni Voronjež. Njih dvojica su zatim koautori satiričnog izveštaja o svojim putovanjima pod naslovom "Che-Che-O" (naslov je lokalni izgovor inicijala za novu administrativnu celinu, što bi na standardnom ruskom jeziku bilo TseChe-O;). „Koautor“ može biti preuveličano. Platonov je kasnije insistirao da je on bio taj koji je napisao skicu, pri čemu je Pil'niak napravio samo nekoliko izmena koje su u stvari pogoršale konačni tekst. Njihova saradnja se ipak nastavila u jesen 1928., kada je Platonov, još uvek bez stalnog doma, odseo u Pilnjakovoj dači izvan Moskve. Zajedno su radili na još jednom satiričnom projektu, predstavi Duraki na periferiji (Duraki na periferii), čija je glavna tema - naivni i primitivni oblik komunizma, koji graniči s anarhijom.

Nažalost, Platonov je bio spomenut u kampanji koju su kritičari Ruskog udruženja proleterskih pisaca (poznatog po ruskim inicijalima kao RAPP) pokrenuli protiv Pil'niaka i Jevgenija Zamjatina (autora distopijske basne Mi). ). “Che-Che-O” je također privukao pažnju kritičara, iako su negativne kritike koje je dobio verovatno bile usmerene na Pil'niaka – daleko poznatijeg autora – a ne na njega. U nekim recenzijama Platonov se uopšte ne spominje.

Jedna koja, nažalost, nije propustila da to učini je V. Streljnikova, koja je u broju novina Večernja Moskva od 28. septembra 1929. optužila Platonova za greh što je „bio pod uticajem Pilnjaka”. Streljnikova je za posebnu kritiku izdvojila Platonovljeve "Epifanskie šljuzi", ukazujući na njegovu paralelu između "naduvanih projekata" petrovske ere i onih iz današnjeg Sovjetskog Saveza. Ona je dalje optužila Platonova da je ruski narod prikazao kao primitivnu naciju neprikladnu za modernost, a u priči „Gorod Gradov“ da krivi sam sovjetski režim za birokratske navike njegove vlade. Platonov je u Literaturnaia gazeti objavio živahni odgovor — što se još moglo učiniti 1929. — u kojem je citirao Lenjina i Engelsa u prilog svojim stavovima i ukazao na tendenciozne propuste u citatima Streljnikove iz njegove priče. U ovom slučaju urednici Literaturnaia gazeta su se zauzeli za Platonova, dodajući belešku u kojoj se slažu da je napravio greške, ali odbacuju Streljnikovu karakterizaciju njega kao antisovjetskog (za Platonovljev odgovor vidi „Protiv khalturnykh sudei”).

The Foundation Pit, je mračan i uznemirujući roman koji se čita kao Kafka, ali opisuje prednosti sovjetskog komunizma. Grupa ljudi kopa temelje za zgradu usred ničega da bi svi jednog dana živeli srećno. Platonov prikazuje glad i smrt dok prikazuje radnike, inženjere i seljake oslobođene svih dobrih osećanja dok nastavljaju svoj beskrajni posao i teturaju okolo poput zombija praznog uma iz horor filmova Džordža Romera.

Temeljna jama, napisana između 1929-1930, je goruća satira o staljinizmu i opresivnom birokratskom sistemu koji uništava nadu, vjeru i čovječanstvo. Dok se čini da podržava proletarijat sa njegovom klasnom borbom i socijalizmom, Platonov pokazuje pravo lice kolektivizma, lišenog ljudskih emocija i osećanja, podsećajući na 1984. Džordža Orvela.

Priča "Sumnja u Makar" ("Usomnivšiisia Makar"), na primer, koju je Platonov iznenađujuće uspeo da objavi 1929. u časopisu Oktiabr', izdanju RAPP-a, nastavlja pristup "Sokrovennog čoveka" predstavljajući njegov pregled na prvi petogodišnje Plan iz perspektive prostodušnog siromašnog seljaka, Makara iz naslova čije ime evocira na kanonskog „siromaha“ ruske književnosti (kao što je Makar Devuškin u Sirotinji Dostojevskog, kao i možda više Gorkog novija „Makar Chudra“). Poput Puhova u "Sokrovennom čoveku", Makar kreće u Moskvu da vidi kakva su tehnološka čuda tamo napravljena. On pronalazi radnike koji su angažovani na izgradnji „večne zgrade“, slično onoj projektovanoj u Temeljnoj jami; ali takođe pronalazi vladu koju vode birokrate. U najčudnijoj epizodi priče sanja san u kojem vidi statuu "naučnog čoveka" čiji je pogled usmeren ka budućnosti i koji stoga ne može videti "privatnog Makara" koji stoji pred njim. Kada Makar pita spomenik kako bi se trebao uklopiti u sovjetsko društvo, njegovo pitanje nailazi na ćutnju. Kada priđe spomeniku i dodirne ga, on se sruši. Epizoda obnavlja čuvenu scenu u Puškinovom "Bronzanom konjaniku", tradicionalno čitanoj kao optužnica postpetrinske carske vlasti, u kojoj se siromašni činovnik po imenu Evgenij usuđuje da stisne šaku na spomenik Petru Velikom. Štaviše, kada Makar završi u ludnici, lek kojem se podvrgava uključuje čitanje govora koji je Lenjin napisao neposredno pre svoje smrti u kojima je bio kritičan prema Staljinu – čime se drsko podvlači sugestija da je “naučni čovek” Staljin.

Stiže kritika.

Satira je dobra, počinje kritičar Averbakh neiskreno, ali Platonovljeva priča nije usmerena na ispravljanje manjih nedostataka u sovjetskom životu. To je, pre, “nihilističko, antivladino” ruglo prožeto anarhističkim osećajima u kojem su “privatni Makari” i njihove sitne brige uzdignute iznad velikih planova socijalističke izgradnje. U tom trenutku Platonov je tek napunio trideset godina.Ova kritika nije bila kraj njegovih političkih nevolja. Godine 1931. u časopisu Krasnaia nov'— objavio je rad pod naslovom „Za buduću upotrebu. Hronika siromašnih seljaka”. Dva broja kasnije, u istom časopisu, arhi-lojalistički pisac i sekretar RAPP-a Aleksandar Fadejev objavio je kritiku u kojoj je optužio Platonova da je ništa manje nego "kulak agent" koji se maskirao u običnog seljaka.

Nakon toga Platonov je zatvoren i proteran izvesno vreme iz Moskve.

S obzirom na surovu stvarnost života u staljinističkom Sovjetskom Savezu, Platonovljeva jedina nada u tom trenutku, ako je želeo da nastavi kao pisac, bila je da se odrekne takvog pisanja i pokaže da se reformiše. Dana 9. juna 1931. napisao je pismo Pravdi i Literaturnaia gazeti u kojem se bolno odrekao svih svojih prethodnih književnih dela (čime je ponovio gest koji su izveli pisci iz devetnaestog veka kao što su Nikolaj Gogolj i Lav Tolstoj, koji su obojica doživeli duhovnu krizu, ali u znatno drugačijim moralnim i političkim uslovima). U februaru 1932. Sveruski savez sovjetskih pisaca održao je sastanak iza zatvorenih vrata sa izričitom svrhom da se raspravlja o Platonovljevoj situaciji. . „Tokom protekle godine Platonov je postao veoma popularan“, primetio je P.A. Pavlenko u svojoj uvodnoj reči, sa ironijom koju nijedan kritičar RAPP-a sebi ne bi dozvolio, „gde god da se okreneš biva 'dekulakizovan' kao pisac neprijateljskih stavova koji prenosi ideje neprikladne za sovjetskog pisca. Tokom sastanka Platonov sugeriše da je u svojim ranim radnim iskustvima možda pokupio, kao da je neka vrsta virusa, pogled na svet „zaostalih radnika, anarhističkih radnika iako nije imao kontakte ni sa jednim anarhistom.

U pismu Gorkomu iz jula 1932. godine, Platonov se žalio da je „nemoguće nositi pečat klasnog neprijatelja“ i da je „biti odbačen od svoje klase, a iznutra joj blizak, mnogo veća muka nego prepoznati da vam je to strano” . Čini se da je pismo ostalo bez odgovora, a krajnji rezultat afere “Vprok” bio je da od 1931. do 1934. nijedan časopis ili štampa nije objavljivao Platonovljev rad.Međutim, nije prestao da piše.

Odlazi u Aziju.

Očarani pustinjski pejzaži koje je tamo zatekao, a pod utiskom teškoća opstanka i propadanja civilizacija, napisao jedno od remek-dela ovog kasnijeg perioda svoje karijere. "Džan" (turkmenska reč koja znači "duša", što je naslov njenog engleskog prevoda) opisuje napore mladog Turkmena koji je stekao naučno obrazovanje u Moskvi da locira svoje rodno pleme u pustinji i izvuče ga iz nomadskog života.U jednoj verziji priče on to uspeva, ali u drugoj, gotovo sigurno originalnoj verziji, pokušaj prikupljanja džana propada i oni još ponovo odlutaju u pustinju.

Godine 1934. Književna enciklopedija je napisala da je Platonov pokazao da “sovjetski državni aparat nije oblik učestvovanja radnika i seljaka u upravljanju zemljom, već mehanički aparat prisile, niveliranja pojedinca. Objektivno, Platonovljeva priča [“Sumnjajući Makar’’ tr.] pojačala je trockistički napad na partiju i proletersku diktaturu.’

Godine 1936. časopis Literaturnyi kritik, koji je inače objavljivao kritiku, a ne originalnu beletristiku, preduzeo je korak bez presedana štampanjem dve Platonovljeve priče, “Fro” i “Immortality” (“Bessmertie”). Oba su manja remek-dela psihološke proze.Da bi bio objavljen, Platonov je sada morao pisati jednostavnijim i normalnijim narativnim stilom.

Sam Platonov je izbegao užasne čistke koje je staljinistički režim naneo sovjetskom društvu 1937. i 1938. godine, ali njegov sin nije. Godine 1938. Platon (“Tosha”), tada još tinejdžer, uhapšen je i optužen da je planirao dizanje Kremlja u vazduh. Optužba je bila flagrantno neistinita, ali poenta presude je možda bila pretnja samom Platonovu. Prijatelj Platonova, Emil Mindlin, priseća se kako mu je Platonov pričao kako su on i njegova žena putovali u provincijski grad u koji je njihov sin odveden i satima stajali na snegu zureći u visoke zidove zatvora u uzaludnoj nadi da će ga ugledati. Toša, koji je već bio slabog zdravlja, poslat je u radni logor. Pušten je 1941. ali je do tada obolio od tuberkuloze, od koje je umro januara 1943.

Tokom Drugog svetskog rata dobrovoljno se javio kao ratni novinar.Od oktobra 1942. do kraja rata služio je na prvoj liniji fronta kao dopisnik armijskog lista Krasnaia zvezda. Izveštavao je s raznih ratišta i objavio niz priča, uglavnom o ratu, koje su kasnije izdane u dve zbirke. Iako prikazuju herojstvo sovjetskih vojnika, ipak priče suptilno odišu osećajem umora od sveta, pa čak i pacifizma (kako se žalio jedan kritičar).

Posle rata objavljuje tople i nežne priče “Povratak kući” u Novy Miru (1946.), koje su napadnute zbog “klevetanja” sovjetskog vojnika i to je praktički bio kraj Platonova kao pisca. Nakon toga objavio je malo. Tu spadaju dve zbirke sjajno prepričanih narodnih priča, baškirske i ruske.

Platonov se teško razbolio kasnih 1940-ih od tuberkuloze, koju je vjerovatno dobio od sina kada se vratio iz radnog logora. Njegove fotografije snimljene ovih posljednjih godina prikazuju mršavog, bolesnog i nažalost rezigniranog čovjeka. Umro je 5. januara 1951. nakon nekoliko godina siromaštva i bolesti, ostavivši veliki korpus neobjavljenih dela, uključujući The Foundation Pit i dugi roman, Chevengur, oba napisana između 1920-ih i 1930-ih. ( izvor)



Jurij Mamleev, Mistik, Hangman , Duševni bolesnici budućnosti

                            



                                                               Valentin Gubarev 

MISTIK 


OVO dvorište se nalazi na periferiji Moskve, u uskoj, drveno-zelenoj ulici, koja sama po sebi deluje kao mali, odvojeni grad. S vremena na vreme, prašnjavi, tutnjavi kamion će proći kroz njega Bog zna gde i gde. U dvorištu, ispod sivog javora posečenog noževima, bio je tih, prijatan, prljav kutak sa drvenim, klimavim stolom i klupama.


Paša nam kaže, obično polugol, samo u majici i pantalonama, tako da mu se vide dlakava, čekinjasta prsa; iz džepa mu uvek viri suva vobla. Njegovi najbliži poštovaoci: dvojica-trojica invalida, ispucala starica u pionirskoj kravati i sumorni posmatrački radnik, sede u lancu kraj njega, gurajući ostale u stranu. Neki vrlo racionalan starac u naočarima nešto zapisuje u hrpe čupavih, kvrgavih papira. A neposredno pre početka, sa prozora najbliže kuće pojavljuje se mlitava, mršava figura Lidočke - meštana, dvorska prostitutka i prva obožavateljica Pašinih zagrobnih priča. Ima čudnu haljinu poprskanu ili prljavštinom ili mokraćom, klonule oči, kao da traži Božanstvo na nebu, a na glavi prašnjavi, detinjasti venac od umornih tratinčica pored puta.

Paša okreće svoju tešku glavu, otežanu od misli, prema njoj i poziva je usnama. U svom pljusku svojih 19 godina, Lidočka trči kod Paše. Lokalne sumorne, debele kao kolači, žene su se već navikle na nju i, uprkos činjenici da šeta sa njihovim muževima, iskreno i duboko je vole. Vole zato što će ih muževi ionako prevariti ili čak spavati sa sopstvenom senkom, kao dugi, kleouhi čovek sa drugog sprata, a da nije bilo Lidočke i njenih romana, žene ne bi imale o čemu da pričaju u duge, pegave večeri. Zaista, osim Pašinih zagrobnih priča, jedini izlaz za lokalne žene bili su njihovi dugi, bučni razgovori o Lidočkinim avanturama; ove razgovore je češće pokretala žena čiji je muž u to vreme šetao sa Lidkom, a ona bi detaljno, detaljno, sa oduševljenjem pričala koliko je novca njen muž popio sa Lidkom, koliko joj je kazana dao, kako mnogo eksera. Bilo je veoma zanimljivo, pa su žene prihvatile Lidočku. Lidočka se probijala između klupa i obično je legla na zemlju, kod pašinih nogu, okrenuta prema nebu. Posle prostitucije, njena omiljena zabava bila je da gleda u daleke oblake na nebu ...

Tada paša, pročistivši grlo, poče, najpre iz stidljivosti, da mu govori u ruku, a onda sve glasnije:

- Bilo je tačno u petak... Greškom sam završio na onom svetu... Tada su oni prepoznali grešku, i ja sam izronio nazad, - u tom trenutku Paša je pažljivo izvadio iz pantalona osušenu bubuljicu i počeo da njuši malo. „Najinteresantnije, kažem vam, ova zemlja, zagrobni život“, nastavio je. „Nije sve isto kao ovde. U početku sam se uplašio; cvilio kao nerazumno dete, ne znajući šta da radi... Tamo je loše, što sa svih strana, kud god ideš, jama... Velika, kao Mlečni put... tamo žene, devojke, ne, ne... Jer nema ničega... Sve je tamo kao da je prozračno. Ali možeš da voliš koga hoćeš... Jer oni vole tamo dok pričaju... Ako je neko zaljubljen jedno u drugo, onda samo sede i pričaju svašta među sobom po cela vremena... To je sva ljubav. .. A neki ka

Novom mestu stare dame, koje obično okružuju Pašu, stenju i počinju da jadikuju.

- Zastrašujuće, - ponavlja sve vreme surova starica u pionirskoj kravati.

„Ako se nekome baš sviđa“, razvedri se Paša, „onda postoji mehur za ovo... On pupolji iz očiju onih koji to vole i upija ih u jednu punđu. Ali tamo su svi isti u daljini... Duhovno... Samo su oni ograđeni od ostalih mehurića... - odjednom se Pašine oči pune životinjskom čežnjom, i on poče žurno da ujeda plotinju.

Šta si ti, paša? pitaju ga bojažljivo.

„Tamo sam izgubio prijatelja“, prazno gunđa u odgovoru. - Samo u snu mi se ponekad čini ... Desilo se ovako. Želeo sam prvi korak, čim sam stigao tamo, da pronađem oca i majku. I deda. Ali gde je! Ljudi su nevidljivi! I nećete razumeti, nije svetlo, nije mrak! Mesec, sunce i zvezde - ništa. Samo jama svuda privlači. Pa, očigledno, osećao sam tugu, čak sam hteo da se obesim, lutam, lutam, i svuda po ljudima, i svim prošlim ljudima... Ali gde lutaš - ne razumeš... Kao među ribama... Ali onda mi se obratio debeo, dobar čovek. Ispostavilo se da je Entim, Vavilonac... Ali po zanimanju je bio kupač... Umro je pre pet hiljada godina... Bio je veoma srećan zbog nečega... Čak je i skakao od radosti... Mi otišao negde gore i počeo da priča. Ispričao mi je kako je umro; i umro je od berberina ... Sjekira je bila bolno loša za brijanje, a umro je od ovog posla

U avliji se stišalo, kao na skupu na najavu drastičnih mera. I tako to traje sat i po. Nekad će samo neka starica oterati drskog dečaka. Najzad paša skonča. Lidočka prva ustaje. Oči su joj pune suza. Namesti venac na glavi i uhvati Pašu za ruku. Jedini kome se Lida daje besplatno je Paša. A suze u Lidočkinim očima su mala sočiva koja utiru put ka srcima paše i viših bića.

Kada se svi smire, Lidočka uzima gitaru i, sedeći na stolu, peva lopovske pesme. Konačno počinje da pada mrak. Paša i Lidočka prvi odlaze. Hodaju u zagrljaju – trbušasti čovek bez geganja i mršava, vitka devojka u natopljenoj haljini. Paša se ponekad počeše po zadnjici. Starice ih čuvaju. Čini im se da nad Lidinim vencem od umornih tratinčica gori tihi, skriveni sjaj.

„Sveta“, često govore o njoj. Lidočka voli Pašu i njegove priče. Istina, jednom mu je otela beznačajnu novčanu, ali skupu stvar za Pašu: staru smešnu šolju koju mu je ostavio od dede. Ali Lidochka je tako želela da kupi sebi nove cipele, ali nekoliko rubalja nije bilo dovoljno ... ...

Svi gledaju kako nestaju u mračnoj rupi podruma, nestaju, pripijeni jedno uz drugo - kao lišće istog drveta ... Onda se ostali razilaze.

Ilustracija : fragment slike Valentina Gubareva

HANGMAN 

Nikolaj Savelič Ubljudov, upečatljiv debeloguzi čovek izmučenog izgleda u bekstvu, odlučio je da se obesi. Do ove odluke došao je nakon što mu je supruga odbila četvrtinu. Psujući, razbacujući tanjire i lonce, popeo se na sto da pričvrsti omču. Nije želeo da završi u punom smislu te reči: cilj je bio samo da uplaši svoju ženu.

Zakačivši konopac za kragnu, okrenuvši lice prema vratima i lagano sakrivši noge iza samovara, učinio je samoubistvo, kao da visi nad stolom. Nikolaj Savelič je dodirnuo oči, sklopio ruke na stomaku i počeo da sanja. Od samosažaljenja se čak i malo popiškio u pantalone. Često nervozno drhteći i otvarajući oči: šta ako se zaista obesio?

Letnja vrućina je brujala u prostoriji, bilo je veoma vruće, a Nikolaj Savelič je ponekad podigao košulju da bi obrisao znoj sa svojih debelih bokova. Trebalo je čekati u nedogled: žena je mogla da dođe iz prodavnice skoro, mogla je da zaglavi na sat-dva. Nikolaj Savelič je, mentalno frkćući, ponekad vadio flašu piva iz džepa pantalona da bi pokvasio grlo. Na kraju je čak i zadremao.

Za vreme spavanja posebno se znojio, i činilo mu se da mu misli teku iz glave. A i njemu se činilo da on, debeo i zdrav čovek, ima veoma slabo i ženstveno srce.

Nikolaj Savelič se probudio jer je bio tužan. Upravo u tom trenutku Nikolaj Savelič je jedva stigao da se smrzne, fizionomija njegovog komšije Sevrjugina je zabila glavu u sobu.

Sevrjugin je bio stvorenje sa veoma tužnim izrazom vilice i tupim pogledom. Prvo što mu je palo na pamet kada je video Ubljudova obešenog bilo je da krade. Jednim pokretom je uleteo u sobu, zatvorio vrata i popeo se u orman. Pojava "mrtvog" Ubljudova nije ga iznenadila. „Nikad ne znaš šta se dešava u životu“, pomislio je.

Sevrjugin je u svoje pantalone nagurao čaršav i dva jorgana. „Ne znaju svi da imam mršavo dno“, samouvereno je promrmljao za sebe. Sevrjugin je radio užurbano, samouvereno, dok su sekli drva za ogrev; razbacani stolnjaci, košulje, probijajući se svojim ogromnim gvozdenim rukama do nečeg malog, vrednog. Povremeno je psovao, ali je psovao razumno, naglo, bez daljeg odlaganja.

Nikolaj Saveljič je poludeo. „Bolje da ćutim, inače ću te ubiti“, pomislio je. „Pogledajte kakav je on gorila, a pretpostavljam da ima nož u džepu. Sve što se dogodilo izgledalo mu je kao noćna mora.

"Hteo sam da se obesim, ali gde je to nestalo“, pomislio je bojažljivo, pažljivo prelazeći s noge na nogu. „Samo da se nisam ubo nožem u zadnjicu i što pre izađem, budalo... Dobro je, uostalom, da se nisam obesio“, dirnuo je Nikolaj Savelič. „Pogledaj kako srce preskače... Pa... Sad bih imao četvrtinu.“ U to vreme, Sevrjugin je, napunivši se smećem, otišao do Ubljudova. Mora da već truli, glupo je pomislio iskosavajući zube. Ubljudov je ućutao i plašio se da zadrhti. Sevrjuginove obično prljave tupe oči blistale su od teške zabave. Pregledao je Nikolaja Saveliča. "Vidi, pivo!" Sevrjugin je iznenada zalajao. I, ne sluteći nikakve sumnje, zgrabio je flašu koja je virila iz džepa Ubljudova.

Ali ovde Nikolaj Saveljič nije mogao da izdrži. Instinktivno je šutnuo neprijatelja nogom... Šta je ovde nastalo! Uplašeni da je proputovao Sevrjugina, Ubljudov je divlje zacvilio i pojurio da se sakrije. Nepouzdani konopac je puknuo. Sevrjugin je dahtao i podigao ruke.

- Smiluj se, Nikolaju Saveliču, ne pogubi! vikao je.

Ubljudov je u međuvremenu pao na pod, želeći da se iskrade, popeo se ne znajući gde. „Da mi samo debelo telo nije oduzelo“, vrteo se u glavi. "A čaršave, dođavola s njima."

Komšije su pojurile na galamu. Od straha i od želje da nestane, Sevrjugin je bio potpuno zapanjen.

- Bacanje! — viknu on mašući krupnim rukama. - Plaše... Simulator!.. Tuče ga u lice... Obesi se.

Ubljudov, nespretno zaglavljen negde ispod stolice, promuklo je viknuo:

„Ne kuni... Kanibal... Hilo... Gde si sakrio noževe?!

Iz sobe je iznenada istrčala sasvim mala, zamišljena starica. Minut kasnije vratila se sa čajnikom i, udobno sedeći na krevetu, podupirući se, počela da pije čaj uz zalogaj.

Posebno je svima zapao u oči konopac koji je visio sa plafona sa pocepanom košuljom. Neki fizičari sugerisali su da je ovo, kažu, masovna halucinacija. Skoro je dobio udarac pesnicom u lice. Iskoristivši krik, Sevrjugin je nagurao čaršave preko komode. Zapanjeni Ubljudov je zamolio staricu šolju čaja. U međuvremenu, Ubljudova žena se vratila.

Tužiće tvog seljaka, tužiće“, vikao je na nju debeli komšija. - Napravio si buku!

„Psihijatru evo, psihijatru“, vikali su okolo.

- Izađi. Ja sam svoj psihijatar! Ubljudov je zalajao. Strašno se sažalio, i umalo nije briznuo u plač. Tešilo ga je samo to što mu je ogroman stomak bio zadovoljan kao i ranije.

Ubljudov je osuđen - uslovno - na godinu dana popravnog rada zbog narušavanja javnog reda i mira i huliganizma. Ali samo svojoj ženi otvorio je dušu.

„Lažeš, glupane“, odgovorila mu je. - Pa ja sam verovao da si zbog četvrtine... Pio si punih deset godina... I odjednom... Valjda je počeo da gleda devojke, batina... Zato u omči.

DUŠEVNI BOLESNICI BUDUĆNOSTI 


 

U ordinaciji psihijatrijske klinike 500 godina od našeg rođenja, čitaoče, bio je prilično debeo, ćelav subjekt od oko 35 godina sa umerenim, geometrijskim stomakom. Iz oduševljenog zujanja koje je gomila lekara objavila i koja je okruživala čoveka, bilo je jasno da ovaj drugi nije sasvim obično voće.

- Beznadežni... Mi smo ovde nemoćni - mahnuo je rukom jedan stari doktor i skočio kroz prozor.

„Recite mi, on je bolestan“, mlada, super razmažena devojka doktor mlitavo se okrenula Gorrilovu (takvo je bilo prezime pacijenta). "Zar zaista nikada niste bili u delirijumu?"

„Nikad“, promrmljao je Gorilov, kukavički pogledavši doktore.

- Pacijente, da li mislite ili ne kada odgovarate? drugi, pomalo strog, psihijatar ga je pogledao u oči prodornim pogledom.

„Nisam bio, nikad nisam bio… Svejedno je nestati…“, ponovio je Gorrilov.

Užasno! Ovaj čovek nikada nije bio u delirijumu! Jeste li čuli ovako nešto?! vikali okolo.

Posle ovih reči, Gorilov se osećao potpuno nenormalno i odvojeno od ljudi.

„I zaista, nikada nisam bio u delirijumu; Nikad se nisam ni zamišljao kao čobanina, kao svi normalni ljudi, pomislio je i obrisao znoj dlanom. "Bože, kakav sam ja štreber i kako sam usamljen!"

„Bolestan je“, ponovo se nagnula super razmažena devojka doktorka, „reci mi, ali nadam se da si pokušao samoubistvo bar pet puta?..

— Ne, i nije bilo takvih misli. Šuštanje užasa je prošlo kroz psihijatre. Neki su čak i saosećajno plakali.

„Jedno pitanje“, iznenada se umešao debeli doktor, zadubljen u čvrstinu i, očigledno, pošto se mnogo predomislio. „Ovo sigurno moraš imati... Ti si ipak muškarac, proklet bio... Reci mi, zar noću, posle vihora seksa, nisi imao želju da poližeš oči svom partneru?“ a doktor lukavo namignu Gorrilovu.

Gorrilov je napeo pamćenje, izbuljio oči i sa užasom izgovorio istu stereotipnu frazu: - Ne!

„Pa, sve je jasno, moje tihe kolege“, rekao je doktor, „Gorilov je potpuno lud. Moramo da ga izolujemo.

„Samo trenutak“, javio se drugi doktor, nadimajući se od nestrpljenja. „To je veoma interesantna psihoza“, dodao je, gledajući pacijenta kao eksperimentalnu šimpanzu ljubaznim očima eksperimentalnog naučnika. - Gorrilov, opiši opet detaljnije svoje hronično stanje ludila.

Molimo vas. Ustajem ujutru, tačno u 9 sati, umivam se, jedem, poeziju ne čitam i nikad je ne čitam; zatim vuče na posao; Radim jer postoji potreba za tim i želim da zaradim više; Dođem sa posla, ručam, kupim nešto i odem sa ženom na ples… Spavam. To je sve.

U vazduhu su se čuli krici...

- A ti misliš, ni jednu varljivu nijansu... Nikakve težnje za onim svetom... Kakva teška ludnica... Čuli ste da ovaj tip nikad nije čitao poeziju... Vodite ga, on će nas srušiti!

Ali pozamašni roboti bolničari već su izvlačili Gorrilova koji se opirao.

„Ah, sanjaću ga danas“, jecala je super razmažena devojka doktor. - Kakva mora... Svake noći mi se čini da me teraju u 20. vek!

„Užas, užas... Senzacionalno“, glasovi su jurili udaljenim sablasnim hodnicima.

U međuvremenu, Gorrilova je nosio auto novog doba koji je bio daleko od našeg. Odvezao ga je u ludnicu. Kroz ono što bismo nazvali prozorom, Gorilov je sumorno gledao u okolne vidike. Automobil se kotrljao relativno sporo da bi Gorili mogli da vide normalan svet oko sebe i da upijaju prirodne utiske.

Uvrnuti ljudi ljuljali su se na visokim drvećem: bili su narkomani. Uzeli su posebne supstance koje izazivaju erotsko-kosmičke obmane. Jedina mana ovih lekova bila je u tome što su izazivali neodoljivu želju da skoči negde više... Gorrilov je video divne, lutajuće, svetleće plave figure ljudi. Po njihovom izgledu bilo je jasno da razgovaraju sami sa sobom u solipsističkom zanosu. Psi i oni su bili prilično pakleni - čak su i mačke bile otuđene.

„Samo ja ne mogu sve ovo da dobijem“, pomisli Gorrilov ljutito. "Kakva je nesreća biti normalan." Plakao je od samosažaljenja. „Da, i suze su mi nekako slane, grube, kao u pećinskim vremenima“, pomislio je glupo hrčući, „ne kao one kod te devojke doktorke... Njene su nekako nebesko plave, estetske, kao krijesnice... I moje telo je defektno, sa mišićima“, i pogledao je kroz prozor. Obični ljudi imali su razmažena tela, duboke oči pesnika i čela mudraca. „Bilo bi lepo da se naspavam“, konačno je odlučio Gorrilov. "Onda radi, napravi nešto, kupi odelo." Ali odmah su se na njegovom okruglom, energičnom licu pojavile kapljice znoja:

„Bože, šta ja mislim... Opet ću da poludim.

Pogledao je svog vozača: "Čak je i on u deliriju." Vozač je zaista razgovarao sa duhom svog dalekog pretka - Lava Tolstoja - i zamerio mu nerazvijenost. Gorrilov je strasno želeo da učini neki normalan, opravdan čin. Ali osim što je skinuo pantalone, nije mogao ništa da smisli. „Kakva sam ja budala“, osetio je stid samog sebe.

Vozili su se pored zatvora, gde su smešteni oni koje su u 20. veku nazivali tehničkim intelektualcima. Ova bezdušna, glupa stvorenja, koja poput prave elektronske mašine ne znaju ništa osim formalnih šema, sačuvana su samo da rade u korist razmaženih vizionara, esteta i sanjara.

Kačno, automobil se dovezao do zgrade poznate gotovo u svakom trenutku. Gorrilov je bio izolovan u prilično sumornoj, neprivlačnoj prostoriji. Njegovi zidovi su bili okačeni apstraktnim šizofrenim slikama kako bi se promovisalo lečenje. Ali nasuprot je bila soba još gora: bila je ograđena strujama i više je ličila na ćeliju.

Bio je poslednji koji je rekao da dva i dva čine četiri. Čak ni Gorrilov nije došao do ovoga.

Stephen King - Peter Straub, Crna kuća (Treći deo, Dobro došli u oblast Kuli, 25 )

 


25.

O, zaboravite sada na to. Znamo kuda je Džek Sojer otišao kada je nestao sa ivice kukuruzišta, i znamo koga će po svojoj prilici da sretne kada se nađe tamo. Dosta o tome. Hoćemo zabavu, treba nam uzbuđenje! Srećom po nas, onaj šarmantni stari momak Čarls Bernsajd, na koga se uvek može računati da podmetne zujalicu na sedište guvernerove stolice na banketu, da sipa malo paprenog sosa u kašu, da prdne usred molitve, upravo se izvlači iz klozetske šolje u muškom toaletu u Maslačkovom krilu. Zapažamo da stari Berni, naš Bern-Bern, obema rukama grli makaze za živicu Henrija Lejdena na kokošjim grudima, ili, tačnije, nuna ih kao bebu. Na koščatoj desnoj ruci, iz gadne rasekotine izbija krv i sliva se prema laktu. Oslonivši stopalo, obuveno u prugastu papuču drugog stanara doma, na rub šolje, odguruje se i izvlači, malo se povodeći. Usta su mu iskrivljena u grimasu, a oči mu liče na rupe od metaka, ali pretpostavljamo da to nije zato što i on nosi breme teške žalosti. Zadnji deo njegovih pantalona i prednji deo košulje natopljeni su i tamni od krvi iz rane od noža na trbuhu.

Mršteći se od bola, Berni otvara vrata kabine i izlazi u pusti muški toalet. Fluorescentna svetla na tavanici odbijaju se od dugačkog ogledala iznad niza umivaonika; zahvaljujući Baču Jergzi, koji odrađuje dvostruku smenu zato što se noćni dežurni pojavio pijan, bele podne ploče se blistaju. U svojoj ovoj iskričavoj belini, krv na odeći i telu Čarlsa Bernsajda izgleda jarko crvena. Guli košulju sa sebe i baca je u umivaonik, pa polazi prema drugom kraju kupatila, gde se nalazi orman sa trakom na kojoj je neko štampanim slovima ispisao ZAVOJI. Starci imaju lošu naviku da padaju u kupatilima, pa je Lolin otac predostrožno postavio orman tamo gde je smatrao da bi mogao da bude potreban. Bele pločice poprskane su kapljicama krvi.

Berni otkida gužvu toaletne hartije, kvasi je hladnom vodom i odlaže na ivicu najbližeg umivaonika. Onda otvara orman sa zavojima, vadi kolut široke trake i jastuče zavoja sa gazom, i otcepljuje dvadeset centimetara trake. Briše krv sa kože oko rane na stomaku i pritiska mokru hartiju preko otvora. Diže hartiju i pritiska jastuče gaze na ranu. Nespretno lepi traku preko gaze. Na isti način previja ubodnu ranu na ruci.

Okreće se, i kapi krvi padaju po belim pločicama.

Vraća se duž umivaonika i podmeće košulju pod hladnu vodu iz slavine. Voda se boji crveno u umivaoniku. Berni nastavlja da trlja staru košulju pod hladnim mlazom vode dok ne postaje bledo ružičasta, samo nekoliko nijansi svetlija od njegove kože. Zadovoljan, uvrće košulju da bi je ocedio, par puta je otresa i ponovo oblači. To što mu prijanja uz telo nimalo mu ne smeta. Njegov cilj je najosnovniji nivo prihvatljivosti, a ne elegancija: dokle god je to moguće, želi da ostane neopažen. Krajevi nogavica su mu natopljeni krvlju, a papuče Elmera Džespersena tamno crvene i promočene, ali veruje da većina ljudi neće zagledati njegove noge.

U njemu, hrapav glas ponavlja: Božuri, Bern-Bern, božuri!

Bernijeva jedina greška je to što se, zakopčavajući košulju, pogledao u ogledalu. Ono što je video tera ga da zaprepašćeno zastane. Uprkos svojoj ružnoći, Čarls Bernsajd oduvek je bio zadovoljan onim što je video u ogledalima. Po sopstvenom mišljenju, izgleda kao momak koji ume da se dovije – lukav, nepredvidljiv i prevejan. Čovek koji zuri u njega sa one strane ogledala nimalo ne liči na starog lisca koga se seća. Čovek pred njim izgleda tupav, istrošen i ozbiljno bolestan. Utonule, crveno oivičene oči, obrazi poput kratera, venama išarana ćelava, gotovo mrtvačka lobanja... čak mu i nos izgleda koščatiji i krivlji nego pre. Postao je jedan od onih staraca kojih se deca plaše.

I dreba da de ze blaže, Bern-Bern. Vrebe je da idebo.

Nemoguće je da zaista izgleda tako loše, zar ne? Da je stvarno tako, već bi to odavno primetio. Neee, Čarls Bernsajd ne izgleda tako pred očima sveta. To je zato što je kupatilo tako prokleto belo. Sva ta belina čini da izgledaš izbeljeno. Da izgledaš odran kao zec. Umirući matori užas u ogledalu stupa korak bliže, i staračke pege na njegovoj koži kao da tamne. Prizor iskeženih zuba tera ga da zatvori usta.

Tada njegov gospodar postaje udica u njegovom umu, vuče ga prema vratima i mrmlja: Vrebe, vrebe.

Berni zna zašto je vrebe: gospodin Manšan želi da se vrati u Crnu kuću. gospodin Manšan dolazi sa mesta koje je nepojmljivo udaljeno od Frenč Lendinga, i izvesni delovi Crne kuće, koju su zajedno sagradili, podsećaju ga na svet iz koga potiče – njeni najdublji delovi, koje Čarls Bernsajd retko posećuje i koji čine da se oseća hipnotisano, slabo od čežnje i zgađeno kada ih poseti. Kada pokuša da dočara sliku sveta koji je porodio gospodina Manšana, zamišlja mračni, krševiti krajolik posut lobanjama. Na njegovim golim padinama i visovima dižu se zamkovima slične građevine koje menjaju oblik ili nestaju kada trepneš. Iz tih nepostojanih utvrda čuje se industrijska kakofonija, pomešana sa jaucima dece u mukama.

I Bernsajd je željan da se vrati u Crnu kuću, ali samo u njene prve prostorije, gde može da se odmori, jede hranu iz konzerve i čita svoje sveščice. Uživa u specifičnom mirisu koji se oseća u tim odajama, mešavini truleži, znoja, skorene krvi, prašine i kanalizacije. Kada bi se taj miris mogao destilovati, nosio bi ga kao parfem. Osim toga, onaj slatki zalogajčić po imenu Tajler Maršal sedi zaključan u sobi u drugom sloju Crne kuće – i drugom svetu – i Berni jedva čeka da počne da zlostavlja malog Tajlera, da pređe zboranim rukama preko dečakove divne kože. Tajler Maršal tera Bernija da se oblizuje.

Ali i u ovom svetu ima još nedoživljenih zadovoljstava, i vrebe je da im se posveti. Berni viri kroz odškrinuta vrata kupatila i vidi da je Bač Jergza podlegao umoru i mesnoj vekni iz menze. Sedi na svojoj stolici kao velika lutka, sa rukama na stolu i debelom bradom spuštenom na ono što bi kod normalne osobe bio vrat. Onaj korisni mali obojeni kamen stoji nekoliko centimetara od Bačove desne ruke, ali Berniju ne treba kamen, jer je nabavio mnogo raznovrsniji instrument. Žao mu je što nije mnogo ranije otkrio mogućnosti makaza za živicu. Umesto jednog sečiva imaš dva. Jedno gore, jedno dole, cak-cak! A što su oštra! Nije nameravao da slepcu amputira prste. Tada je o makazama još razmišljao kao o velikom, primitivnom tipu noža, ali kada je zadobio ubod u ruku, trznuo je makazama u pravcu slepca i ove mu su manje-više same od sebe otfikarile prste, jednako lako i brzo kao što su stari mesari u Čikagu seckali slaninu.

Sa Lolom Makstonom će da bude zabavno. Uostalom, zaslužio je ono što mu sledi. Berni smatra da je Lola odgovoran za njegov propali izgled. Ogledalo mu je pokazalo da ima otprilike deset, možda čak i petnaest kila manje nego što bi trebalo, što nije nikakvo čudo – pogledajte samo kakve splačine služe u menzi. Berni veruje da je Lola zakidao na hrani, kao što zakida i na svemu ostalom. Država, Medikejd, Mediker – Lola ih sve potkrada. Nekoliko puta kada je mislio da je Čarls Bernsajd previše izgubljen da bi znao šta se događa, Lola mu je davao da potpiše obrasce u kojima je stajalo da je imao operaciju, operaciju prostate, operaciju pluća. Po Bernijevom mišljenju, polovina novca koji je Medikejd platio za nepostojeću operaciju trebalo je da pripadne njemu. Na obrascu je bilo njegovo ime, zar ne?

Bernsajd se iskrada u hodnik i tapka prema predvorju, ostavljajući krvave otiske natopljenim papučama. Pošto će morati da prođe pored pulta dežurne sestre, gura makaze za pojas pantalona i pokriva ih košuljom. Bernsajd prepoznaje iznad pulta mlitave obraze, naočare sa zlatnim okvirom i kosu boje lavande beskorisne babuskere po imenu Džordžet Poter. Moglo je da bude i gore, razmišlja. Otkako je ušetala u D18 i uhvatila ga kako go golcat masturbira nasred sobe, Džordžet ga se užasava.

Ona baca pogled prema njemu, čini se da obuzdava drhtavicu, i vraća pogled na ono što radi sa rukama. Verovatno štrika, ili čita jedan od onih krimića u kojima mačka rešava zločin. Berni se dovlači bliže pultu i razmišlja da li da upotrebi makaze na Džordžetinom licu, ali zaključuje da bi to bilo traćenje energije. Stigavši do pulta, baca pogled preko i vidi da ona u rukama drži džepnu knjigu, baš kao što je pretpostavljao.

Džordžeta ga posmatra sa potpunim nepoverenjem.

"Večeras izgledamo k'o bombonica, Džordži."

Ona gleda niz hodnik, pa prema recepciji, i shvata da će morati sama da se suoči sa njim. "Trebalo bi da ste u svojoj sobi, gospodine Bernsajd. Kasno je."

"Gledaj svoja posla, Džordži. Imam pravo da se prošetam ako 'oću."

Gospodin Makston ne voli da stanari zalaze u druga krila, te vas molim da ostanete u Maslačku."

"Je l' gazda večeras tu?"

"Mislim da jeste."

"Fino."

On se okreće i nastavlja prema recepciji, a ona dovikuje za njim: "Sačekajte!" Osvrće se. Uspravila se, a to je pouzdan znak da je zabrinuta.

"Nećete uznemiravati gospodina Makstona, zar ne?"

"Zucneš li još reč, uznemiravaću tebe."

Ona pokriva šakom grlo, i pogled joj se konačno spušta na pod. Usta joj se otvaraju, a obrve podižu. "Gospodine Bernsajde, šta vam je to na papučama? I na nogavicama? Ostavljate trag za sobom!"

"Baš ne možeš da ne laješ, je li?"

Smrknuto se vraća prema pultu. Džordžeta Poter se pribija uz zid, i u trenutku kada je shvatila da je imala vremena da pokuša da pobegne, Berni stiže do nje. Sklanja joj ruku sa grla i uspravlja je kao znak za zaustavljanje.

"Kučko glupa."

Bernsajd poteže makaze iz pojasa, hvata ručke i odseca joj prste kao da su grančice. "Glupačo." Džordžeta je zašla u stanje užasnute neverice koje je drži paralizovanu. Zuri u krv koja šiba iz četiri patrljka na šaci."

"Idiotkinjo prokleta."

Otvara makaze i zariva joj jedno od sečiva u grlo. Džordžeta ispušta pridavljen, krkljav zvuk. Pokušava da uhvati makaze, ali ih on izvlači iz njenog vrata i diže joj ih prema glavi. Ruke joj mašu, rasipajući krv. Bernijevo lice ima izraz čoveka koji konačno priznaje da mora da isprazni macinu posudu sa peskom. Nišani vlažnim sečivom u njeno desno oko i bode, i Džordžeta je mrtva pre nego što će joj telo skliznuti niz zid i svaliti se na pod.

Desetak metara dalje niz hodnik, Bač Jergza nešto mrmlja u snu.

"Neće da slušaju", gunđa Berni za sebe. "Kol'ko god se trudiš, na kraju sami traže da im to uradiš. Što znači da to žele – k'o ona glupava derišta u Čikagu." Izvlači sečivo makaza iz Džordžetine glave i briše ga o rame njene bluze. Sećanje na derišta u Čikagu šalje mu trnce kroz ud, koji počinje da se kruti u vrećastim starim pantalonama. O-paaa! Ah, ta moćna magija nežnih uspomena... Iako, kao što smo se već uverili, Čarls Bernsajd tu i tamo doživljava erekcije u snu, u budnom stanju su tako retke da bi se moglo reći da se ne događaju, što ga dovodi u iskušenje da smakne pantalone i vidi šta može u tom pogledu da se preduzme. Ali šta ako Jergza probudi? Pomislio bi da je Džordžeta Poter, odnosno njen leš, probudio Bernijevu odavno ugašenu požudu. To nipošto ne bi valjalo – nipošto. Čak i monstrum ima svoj ponos. Zato je nabolje da nastavi do Loline kancelarije, i da se nada da čekić neće da kljokne pre nego što dođe vreme da ukuca ekser.

Berni ponovo gura makaze u pojas pantalona i vuče mokru košulju da je odvoji od tela. Vuče noge niz hodnik Maslačkovog krila i preko praznog predvorja do lakiranih vrata sa mesinganom pločicom na kojoj piše VILIJEM MAKSTON, UPRAVNIK. Sa poštovanjem ih otvara, prizivajući u mislima lik odavno pokojnog desetogodišnjeg dečaka po imenu Herman Flegler, poznatog i po nadimku 'Cule', jedne od njegovih prvih žrtava. Cule! Nežni Cule! Te suze, ti jecaji bola pomešanog sa radošću, da prepuštanje potpunoj bespomoćnosti: laki sloj prljavštine na Culetovim izubijanim kolenima i vitkim podlakticama. Vrele suze; mlaz mokraće iz njegovog prestravljenog pupoljka.

Lola mu neće podariti takvo blaženstvo, ali možemo biti sigurni da nekakvo hoće. Uostalom, Tajler Maršal leži vezan u Crnoj kući i čeka, bespomoćan koliko je bespomoćan moguće biti.

Čarls Bernsajd na prstima prolazi kroz sobičak Rebeke Vilas, sa slikom blede, duboko razdeljene pozadine Culeta Fleglera koja mu blešti u umu. Spušta prste na sledeću kvaku, na trenutak zastaje da se primiri, i bešumno spušta kvaku. Vrata se otvaraju tek toliko da otkriju Lolu Makstona, suverenog monarha ovog carstva, kako se naginje nad sto, sa glavom naslonjem na jednu pesnicu, i žutom olovkom nešto obeležava na dva kompleta papira. Čvrsto stisnuta usta omekšava tračak osmeha; vlažne oči se zadovoljno sjakte; zaposlena olovka klizi tamo-amo između dve hrpe papira, ostavljajući sićušne oznake. Lola je tako blaženo zaokupljen poslom da ne primećuje da više nije sam sve dok njegov posetilac ne ulazi u sobu i zatvara nogom vrata za sobom.

Kada su se vrata sa treskom zalupila, Lola diže pogled pun uzrujane iznenađenosti i zagleda se u priliku pred sobom. Držanje mu se gotovo odmah menja u lukavu, zajedljivu srdačnost za koju veruje da je razoružavajuća. "Tamo odakle dolazite ne kucaju na vrata, gospodine Bernsajde? Odmah ulaze, zar ne?"

"Odmah ulaze", odgovara njegov posetilac.

"Nema veze. U stvari, nameravao sam da porazgoravam sa vama."

"Sa mnom?"

"Da. Uđite, molim vas. Sedite. Bojim se da imamo mali problem, i hteo bih da istražimo neke mogućnosti."

"O", kaže Berni. "Problem, znači." Odlepljuje košulju od grudi i šljapka napred, ostavljajući sada već bleđe tragove za sobom.

"Smestite se", kaže Lola, mahnuvši prema stolici ispred svojeg stola. "Privucite čučalo i odmorite kosti." Ovaj izraz potiče od Frenkija Šelbardžera, glavnog referenta za zajmove Prve farmerske banke, koji ga stalno koristi na sastancima lokalnog kluba rotarijanaca, i iako Lola nema pojma šta je čučalo, smatra da zvuči vraški simpatično. "Starino moja, vi i ja ćemo sada jedan drugom da otvorimo dušu."

"A", kaže Berni i seda, leđa uspravljenih i krutih zbog makaza. "Da odvorimo dužu."

"Jeste, tako je. Hej, je l' ta košulja mokra? Jeste! Nećemo tako, druškane stari – mogli biste da se prehladite i umrete, a to se nijednom od nas ne bi svidelo, zar ne? Treba vam suva košulja. Čekajte da vidim šta mogu da uradim za vas."

. "Ne trudi se, jebeni majmune.".

Lola Makston je već na nogama i popravlja svoju košulju, i starčeve reči ga na trenutak zaustavljaju usred koraka, ali se odmah oporavlja, razvlači usta u kez i kaže: "Sačekaj tu, Čikago."

Iako pomen njegovog rodnog grada šalje trnce niz Bernijevu kičmu, ničim to ne pokazuje dok Makston obilazi sto i polazi prema vratima kancelarije. Posmatra upravnika kako napušta sobu. Čikago. Gde su Cule Flegler i Semi Huten i Ferd Brogan i svi drugi živeli i umrli, Bog ih blagoslovio. Stabljike žita, vlati trave, tako prljavi tako divni tako uzbuđujući. Sa svojim osmesima i kricima. Kao sva bela deca iz geta, čista slonokosna besna pod korom prljavštine, riblja belina gradskih sirotana, uskoro izgubljenih. Krhke kosti njihovih ramenih kostiju, što štrče kao da će se probiti kroz tanki sloj mesa i kože. Bernijev stari organ se meškolji i kruti kao da se sam seća slatkih ludosti prošlosti. Tajlere Maršale, prede za sebe, slatki mali Taje, uskoro ćemo se poigrati pre nego što te predam gazdi, o da hoćemo da da još kako ćemo.

Iza njega treskaju vrata i bude ga iz erotskog sanjarenja. Ali njegov mulac, njegov stari mačor, ostaje budan i zapet, drčan i gord kao u najboljim danima.

"Na recepciji nema nikog", žali se Makston. "Ona matora vreća, kako se zvaše, Porter, Džordžeta Porter, garantovano je u kuhinji, i ždere, a Bač Jergza spava k'o top na svojoj stolici. Šta da radim, da preturam po sobama da bih naš'o suvu košulju?"

Prolazi pored Bernsajda, diže ruke i spušta se u fotelju. Sve je to gluma, i Berni je video mnogo bolja izvođenja od ovoga. Lola ne može da obmane Bernija, čak ni ako zna ponešto o Čikagu.

"Ne treba mi nova košulja", kaže. "Seronjo."

Lola se zavaljuje u fotelju i sklapa šake iza glave. Kezi se – ovaj pacijent ga silno zabavlja. "No, no. Nema potrebe da se vređamo. Više ne možeš da me pređeš, starče. Više ne padam na to sa Alchajmerovom bolešću. U stvari, više ništa ne može da ti prođe."

Ljubazan je i opušten i zrači pouzdanjem kao kockar sa četiri keca u ruci. Berni pretpostavlja da mu se priprema nekakva mućka ili ucena, što čini da trenutak bude još zabavniji.

"Mada moram da ti odam priznanje", nastavlja Lola. "Uspeo si sve da prevariš, uključujući i mene. Mora da je bila potrebna silna disciplina, da se odglumi završna faza Alchajmerove. Svo ono ležanje u kolicima, hranjenje na kašiku, useravanje u gaće. Pretvaranje da ne razumeš šta ti ljudi govore."

"Nisam se pretvarao, magarče."

"Zato nije nikakvo čudo što si odglumio oporavak – kada ono beše, pre godinu dana? I sam bih isto učinio. Mislim, jedno je pretvarati se, a sasvim drugo izigravati biljku. Zato nam se dogodilo čudo, je li? Naša boljka se postepeno povlači, vraća se i odlazi, kao obična prehlada. Tako ti je lakše. Možeš da se šetaš okolo i maltretiraš svet, a ima manje posla i za osoblje. I dalje si jedan od mojih omiljenih pacijenata, Čarli. Ili treba da te zovem Karl?"

"Jebe mi se kako me zoveš."

"Ali Karl ti jeste pravo ime, zar ne".

Berni se ne udostojava ni da slegne ramenima. Nada se da će Lola preći na stvar pre nego što se Bač Jergza probudi, primeti krvave tragove i otkrije telo Džordžete Porter, jer iako ga zanima Makstonova priča, želi bez veće frke da se vrati u Crnu kuću. Bač Jergza bi mu verovatno pružio dostojan otpor.

Uobražavajući da se igra mačke i miša i da je u toj igri mačka, Lola se osmehuje starcu u ružičastoj košulji i nastavlja. "Danas me je nazvao detektiv iz državne policije. Kaže da mu je FBI poslao identifikaciju ovde pokupljenog otiska prsta. Pripadao je jednom jako nevaljalom druškanu po imenu Karl Birston koga traže već četrdeset godina. 1964. godine bio je osuđen na smrt za ubistvo nekoliko dece koju je napastvovao, ali je pobegao iz automobila koji ga je vozio u zatvor – pošto je golim rukama ubio dva čuvara. Od tada mu se gubi svaki trag. Danas bi mu bilo osamdeset pet godina, i detektiv veruje da bi Birston mogao da bude jedan od naših stanara. Šta kažeš na to, Čarlse?"

Ništa, očigledno.

"Čarls Bernsajd zvuči dosta slično kao Karl Birston, zar ne? Osim toga, o tvojoj prošlosti nemamo nikakve podatke. Po tome si ovde jedinstven. Za svakog drugog imamo maltene kompletno porodično stablo, ali ti kao da si pao s Marsa. Jedini podatak koji imamo o tebi jeste koliko ti je godina. Kada si se 1996. pojavio u glavnoj bolnici u La Rivijeru, tvrdio si da imaš sedamdeset devet. To bi značilo da si istih godina kao onaj begunac."

Bernsajd mu se uznemirujuće kezi. "Onda mora da sam i Ribar."

"Sa osamdeset pet godina, ne verujem da si u stanju da vučeš svu tu decu preko pola okruga. Ali da si Karl Birston, to verujem, a policija je i dalje željna da te sklepta. Što nas dovodi do pisma koje je stiglo pre nekoliko dana. Nameravao sam da porazgovaram sa tobom o njemu, ali i sam znaš koliko ovde ima posla." Otvara fioku stola i vadi list hartije otrgnut iz žute beležnice. Na njemu je kratka, uredno otkucana poruka. "'De Per, Viskonsin', piše. Nema datuma. 'Nadležnima', počinje. 'Sa žaljenjem vas obaveštavam da više neću biti u stanju da vršim mesečne uplate u korist mog nećaka, Čarlsa Bernsajda'. To je sve. Umesto da se potpiše, otkucala je svoje ime. 'Altea Bernsajd.'"

Lola spušta žutu hartiju ispred sebe i prekršta ruke na njoj. "O čemu se ovde radi, Čarlse? Znam da u De Peru ne živi nikakva Altea Bernsajd. A ne bi ni mogla da ti bude tetka. Koliko bi morala da ima godina? Najmanje sto, ili čak stodeset. U to nikako ne mogu da poverujem. Ali čekovi jesu pristizali, redovno, od prvog meseca otkako si u domu. To se neki tvoj drugar, ili nekadašnji ortak, starao o tebi, druškane moj. A svima je u interesu da nastavi da radi ono što je radio, zar ne?"

"Zabole me, seronjo." Ovo nije sasvim tačno. Sve što Berni zna o mesečnim uplatama jeste da ih je organizovao gospodin Manšan, i ako prestanu... šta će još da prestane sa njima? On i gospodin Manšan su zajedno u ovome, zar ne?

"Hajde, dečko", kaže Lola. "Možeš ti bolje od toga. Sve što tražim jeste malo saradnje. Siguran sam da ne želiš da prolaziš kroz gnjavažu da te hapse, uzimaju otiske, plus ono što bi usledilo posle. Što se mene lično tiče, nemam želju da te izlažem svemu tome. Zato što je jedini kvarnjak u svemu ovome taj tvoj prijatelj. Imam utisak da je dotični, ko god da je, malčice smetnuo s uma da verovatno ima neki stari dug prema tebi, zar ne? I da računa da više nije obavezan da se stara da ovde i dalje uživaš dosadašnje udobnosti. Al' tu se malo zajeb'o. Kladim se da bi mog'o da ga dovedeš u red, da ga nateraš da s'vati kako stoje stvari."

Bernijev mulac, njegov stari mačor, u međuvremenu je omekšao i splasnuo kao probušen balon, što mu dodatno kvari raspoloženje. Otkako je ušao u kancelariju ovog ljigavog prevaranta, izgubio je nešto vitalno: osećaj svrhe, osećaj nedodirljivosti, oštricu. Želi što pre da se vrati u Crnu kuću. Crna kuća će da ga obnovi, jer Crna kuća je magija, mračna magija. U njene temelje ugrađena je gorčina njegove duše, a svaka greda i spoj natopljeni su mrakom njegovog srca.

Gospodin Manšan mu je pomogao da sagleda mogućnosti Crne kuće, i uneo u nju mnogo svoga. Postoje delovi Crne kuće koje Čarls Bernsajd nikada nije do kraja razumeo, i koji ga plaše, i to jako: jedno podzemno krilo čini se da sadrži njegovu tajnu karijeru u Čikagu, i kad god se približi tom delu kuće, čuje molećivo jecanje i prodorne krike iz grla stotine izgubljenih dečaka kao i sopstvena promukla naređenja i ekstatično stenjanje. Iz nekog razloga, blizina nekadašnjih pobeda čini da se oseti sićušno i progonjeno, izgnanik umesto gospodara. Gospodin Manšan mu je pomogao da se seti razmera svojih dostignuća, ali gospodin Manšan nije bio ni od kakve koristi sa drugom oblasti Crne kuće, nevelikom, ne većom od jedne sobe, zapravo lagumom, u kome se nalazi celokupno njegovo detinjstvo i koji nikada, ali baš nikada nije posetio. Dovoljno je prisećanje na postojanje te sobe da se Berni oseti kao novorođenče ostavljeno napolju da umre od zime.

Vest o dezerterstvu izmišljene Alteje Bernsajd izaziva nešto blažu verziju istog efekta. To je neprihvatljivo, i ne vidi zašto mora, tačnije ne može, to da trpi.

"Da", kaže. "Hajde da razjasnimo o čemu se ovde radi. Da pokušamo da razumemo."

Diže se sa stolice, i zvuk koji se čini da dolazi iz pravca Frenč Lendinga samo ga ubrzava. To je zavijanje policijskih sirena, najmanje dve, a možda i tri. Berni nije siguran u to, ali pretpostavlja da je Džek Sojer pronašao telo svojeg prijatelja Henrija, s tim što Henri nije bio dokusuren i što je uspeo da kaže da je prepoznao glas svojeg ubice. Džek je onda pozvao panduraciju, i sad smo tu gde jesmo.

Sledeći korak dovodi ga do stola. Baca pogled na hartije na stolu i smesta mu postaje jasno o čemu se radi.

"Prepravljamo knjige, a? Pored toga što si seronja, znači, ti si i lukavi mali žongler sa brojkama, je li?"

U zapanjujuće malom broju sekundi, lice Lole Makstona prolazi kroz neverovatan niz osećanja. Uzrujanost, iznenađenje, zbunjenost, povređeni ponos, gnev i neverica pretrčavaju preko pejzaža njegovih crta dok Bernsajd poseže iza leđa i izvlači makaze za živicu. Ovde u kancelariji izgledaju veće i zlokobnije nego u dnevnoj sobi Henrija Lejdena.

Loli se čine dugačke poput srpova. Podigavši pogled sa njih i zagledavši se u starca koji stoji pred njim, vidi lice koje je više demonsko nego ljudsko. Bernsajdove oči crveno sjakte, a usne su povučene sa groznih, svetlucavih zuba nalik na krhotine slomljenih ogledala.

"Odbij, druškane", pišti Lola. "Pajkani su praktično već na recepciji."

Nisam gluv." Berni nabija sečivo u Lolina usta i zatvara makaze na znojavom obrazu. Krv prska preko stola, a Loli iskaču oči. Berni cima makaze i iz zjapeće rane izleće nekoliko zuba i deo Lolinog jezika. Uspravlja se i naginje napred da dograbi sečiva. Bernsajd uzmiče i odseca polovinu Loline desne šake.

"E, stvarno su oštre", kaže.

Makston se tetura oko stola, prskajući krv svuda oko sebe i ričući kao los. Berni odskače unazad pa ponovo priskače i zariva sečiva u izbočinu trbuha ispod Loline plave košulje. Odmah zatim ih izvlači i Lola posrće, stenjući, i pada na kolena. Krv teče iz njega kao iz prevrnutog bokala. Svaljuje se napred, na laktove. U Loli Makstonu više nema ni traga vragolanstva; trese glavom i mrmlja nešto što je valjda molba da ga ostave na miru. Zakrvavljene, volovske oči kolutaju se prema Čarlsu Bernsajdu i nemo odašilju neobičnu bezličnu želju za milošću. "Majko Božja", kaže Berni, "je li ovo Rikov kraj?" Baš je to smešno - godinama nije pomislio na taj film. Kikoćući se sopstvenoj duhovitosti, naginje se, postavlja sečiva makaza sa obe strane Lolinog vrata i gotovo uspeva da mu odseče glavu.

Buka sirena skreće u Kraljičinu ulicu. Pločnikom će uskoro zatrupkati policajci; odmah zatim će nagnuti u predvorje. Bernsajd ispušta makaze na Lolina široka leđa i žali što nema vremena da se popiša na telo ili iskenja na glavu, ali gospodin Manšan samo gunđa vrebe, vrebe, vrebe.

"Ne moraš da ponavljaš, nisam glup", kaže Berni.

Izlazi, šljapkajući, iz kancelarije i prolazi kroz kutak gospođice Vilas. Našavši se u predvorju, vidi sevanje svetala na krovovima dva policijska automobila koji prolaze sa spoljne strane živice. Zaustavljaju se nedaleko od mesta gde je prvi put sklopio prste oko vitkog dečačkog vrata Tajlera Maršala. Berni počinje nešto brže da vuče noge. U trenutku kada je stigao do početka Maslačkovog hodnika, kroz otvor na živici upadaju dva žutokljuna policajca. Malo dalje u hodniku, Bač Jergza ustaje i trlja lice. Zagleda se u Bernija i kaže: "Šta se događa?"

"Mrdaj odatle", kaže Berni. "Vodi ih u kancelariju. Makston je povređen."

"Povređen?" Bač sleđeno zuri u Bernijevu krvavu odeću i ruke.

"Kreći!"

Bač se nespretno zaleće napred, a dva mlađana policajca navaljuju na velika staklena vrata, sa kojih je uklonjen poster Rebeke Vilas. "Kancelarija!" viče Bač, pokazujući u desno. "Gazda je povređen!"

Dok Jergza pokazuje prema vratima kancelarije bodući rukom u zid, Čarls Bernsajd koristi priliku da šmugne pored njega. Trenutak kasnije ulazi u muški toalet u Maslačku i hitro šljapka prema jednoj od kabina.

A Džek Sojer, šta je sa njim? To već znamo. Tačnije, znamo da je zaspao na mekom mestu između ivice kukuruzišta i brda na zapadnoj strani Norveške ulice. Znamo da mu je telo postalo lakše, manje opipljivo, maglovito. Da je zatim postalo zamućeno i providno. Možemo da pretpostavimo da je, pre nego što je zadobilo potpunu prozirnost, Džek zapao u izvesni okrepljujući san. Takođe možemo da pretpostavimo da u tom snu nebo boje plavog crvendaćevog jajeta sugeriše beskraj svemira žiteljima lepog porodičnog zdanja na Roksberi Drajvu u brdima Beverlija, gde je Džeku šest, šest, šest ili dvanaest, dvanaest, dvanaest ili u isto vreme oboje, a tatica svira one laćarne deonice na svojoj trubi, trubi, trubi. ('Proklet bio taj san', Henri Šejk bi to mogao da vas poduči, jeste poslednja pesma na Tatica svira trubu Dekstera Gordona - najvećeg od svih tatica.) U tom snu, svi odlaze na put i niko ne odlazi nigde drugde, dečak lutalica osvaja čudesnu nagradu, a Lili Kavano Sojer zarobljava bumbara ispod čaše. Smešeći se, odnosi ga do vrata saluna i lansira u vazduh. Bumbar tako odleće Preko, i dok putuje tamo, paralelni svetovi na svojim neznanim putanjama podrhtavaju i ljuljaju se, a Džek takođe putuje svojom neznanom putanjom u beskrajno, kao crvendaćevo jaje plavo plavetnilo i prateći bumbarevo sigurni let, vraća se na Teritorije, gde leži, usnuo, u tihom polju. Tako, u istom đavolskom snu, Džeka Sojera, osobu mlađu od dvanaest i starija od trideset godina, istovremeno pogođenu žalošću i ljubavlju, pohodi izvesna žena nežnog lika. I leže pored njega na postelju od deteline, i uzima ga u naručje, i njegovo zahvalno telo prepoznaje blaženstvo njenog dodira, njen poljubac, njen duboki blagoslov. Ono što rade, sami u dalekom Teritorijama, nisu naša posla, ali Sofinom blagoslovu pridružujemo svoj i ostavljamo ih onome što jesu, na kraju krajeva, njihova posla, onome što blagosilja ovog dečaka i ovu devojčicu, ovog muškarca i ovu ženu, ovaj dragi par, onako kako ništa drugo, uključujući i nas, ne može. Povratak sledi kao što dolikuje, sa čistim, opojnim mirisom plodne zemlje i kukuruza, i kukurikanjem petla-budilnika sa imanja Gilbertsonovih rođaka. Od rose blistava paukova mreža vezuje Džekovu levu nogu za kamen obrastao mahovinom. Mrav koji putuje preko zgloda Džekove desne šake nosi vlat trave koja u svojem 'V' prevoju nosi blistavu i drhtavu kap sveže nastale vode. Osećajući se čudesno osvežen kao da je i sam tek nastao, Džek pušta vrednog mrava sa ruke, odvaja cipelu od paukove mreže i ustaje. U kosi i obrvama svetluca mu rosa. Pola milje dalje preko polja, oko Henrijeve kuće zavija Henrijeva livada. Divlji ljiljani podrhtavaju na svežem jutarnjem povetarcu.

Divlji ljiljani podrhtavaju...

Pogled na prednji deo njegovog pikapa koji izviruje iza kuće vraća mu sve što se dogodilo. Miša, i reč koju je dobio od Miša. Henrijevu kuću, Henrijev studio, njegovu samrtnu poruku. Policajci i islednici su se do sada već razišli, i kuća će biti pusta, puna odjeka mrlja od krvi. Dejl Gilbertson - a verovatno i Braun i Blek iz državne policije - sigurno će ga tražiti. Džek nema želju da se sretne sa državnima, ali želi da razgovara sa Dejlom. Vreme je da ga upozna sa nekim iznenađujućim činjenicama. Ono što Džek ima da saopšti Dejlu ovoga će naterati da zine od čuda, ali treba da se setimo šta je Vojvoda rekao Dinu Martinu o razbijanju jaja i pripremanju kajgane. Ako je verovati Lili Kavano, kada bi Vojvoda progovorio, svi su zastajali da čuju, pa će to morati i Dejl Gilbertson, jer Džek želi uz sebe svoju odanu i odlučnu družinu kada bude putovao kroz Crnu kuću.

U prolazu pored Henrijeve kuće, Džek naslanja vrhove prstiju na usne i prevlači ih preko drveta da prenese poljubac. Henri. Za sve svetove, za Tajlera Maršala, za Džudi, za Sofi, i za tebe, Henri Lejdene.

Mobilni telefon u kabini 'rama' navodno je sačuvao tri poruke, sve od Dejla, koje Džek briše nasaslušane. U kući, crvene diode telefonske sekretarice trepću 4-4-4, ponavljajući se sa bezobzirnom upornošću gladnog novorođenčeta. Džek pritiska PLAYBACK. Četiri puta zaredom, svaki put očajnijim glasom, Dejl Gilbertson preklinje da mu njegov prijatelj Džek Sojer javi gde se nalazi i izražava svoju veliku želju da razgovara sa pomenutim džentlmenom, uglavnom u vezi ubistva njegovog ujaka i zajedničkog prijatelja, Henrija, ali ne bi škodilo ni da se popriča o jebenoj klanici kod Makstona, zar ne? I tome znači li mu nešto ime Čarls Bernsajd?

Džek gleda na sat i, uz misao da vreme na njemu ne može biti tačno, baca pogled na sat u kuhinji. Izgleda da je njegov sat ipak u pravu. Tačno je 5:42 ujutru, i iza ambara Rendija i Kenta Gilbertsona pevac i dalje peva svoje. Odjednom ga obuzima umor, teži od sile teže. U ulici Samner neko bez sumnje dežura na telefonu, ali Dejl sigurno spava u svojoj postelji, a Džek bi da razgovara samo sa Dejlom. Zeva široko otvorenih usta, kao mačka. Pa još nisu ni razneli novine!

Skida jaknu i baca je na stolicu pa ponovo zeva, još šire nego malopre. Ono kukuruzište možda ipak nije bilo baš toliko udobno: vrat mu se oseća ušinuto, a leđa ugruvano. Odvlači se uz stepenice, stresa odeću na kanabe u spavaćoj sobi i svaljuje se na krevet. Na zidu iznad kanabeta visi njegov osunčani Ferfild Porter, i Džek se seća kako je Dejl reagovao na njega, one večeri kada su otpakovali i okačili slike. Zaljubio se u tu sliku čim ju je ugledao - za Dejla je verovatno bila novost što uopšte može toliko da uživa u jednoj slici. U redu, razmišlja Džek, ako se izvučemo živi iz Crne kuće, pokloniću mu je. I nateraću ga da je primi: zapretiću da ću da je iscepkam i spalim u peći ako je ne uzme. Reći ću mu da ću je dati Vendelu Grinu!

Kapci mu se već sklapaju; zaranja u posteljinu i nestaje, iako to ovaj put nije doslovno, iz ovog sveta. Sanja.

Hoda niz varavu, strmu šumsku stazu prema zgradi u plamenu. Dole, sa obe njene strane, komešaju se i glasaju zveri i čudovišta, uglavnom nevidljivi ali tu i tamo izbacujući čvornovatu šaku, bodljikavi rep, crno, skeletalno krilo. Džek sve ovo odseca teškim mačem. Ruka ga boli od napora, a telo mu je umorno i izubijano. Oseća da negde krvari ali ne vidi i ne oseća ranu, već samo sporo slivanje krvi niz noge. Ljudi koji su na početku putovanja bili sa njim svi su mrtvi, a i on - može biti - umire. Voleo bi da nije tako sam, jer je prestravljen.

Goruća zgrada raste sve više kako joj se približava. Iz nje dopiru krici i jaukanje, a oko nje se prostire groteskni krug pocrnelog drveća i zadimljenog pepela. Ovaj krug se svakog sekunda sve više širi, kao da zgrada polako proždire okolnu prirodu. Sve je izgubljeno, i goruća zgrada i bezdušno stvorenje koje je ujedno njen gospodar i sužanj će trijumfovati, u jednom spaljenom svetu za drugim, i amin. Din-tah, velika peć, koja guta sve na svojem putu.

Stabla sa desne strane bolno uvijaju i grče grane, i među tamnim, šiljatim lišćem vlada veliko komešanje. Škripeći, ogromna stabla se klanjaju, a grane se upliću jedna oko druge poput zmija, obrazujući neprobojni zid od sivog, oštrog lišća. Iz tog zida izranja, sa strahotnom sporošću, reljef ispijenog, koščatog lica. Visoko preko metar i po od kose do brade, lice se nadima iz sloja lišća, ljuljajući se levo-desno u potrazi za Džekom.

Ono je sve što ga je ikada plašilo, ranjavalo, želelo mu zlo, kako u ovom svetu tako i na Teritorijama. To džinovsko lice isprva maglovito podseća na ljudskog monstruma po imenu Elroj koji je nekada davno pokušao da siluje Džeka u prljavojkafančini po imenu Outlijeva Točionica, zatim na Morgana od Orisa, pa na Sanlajta Gardenera i Čarlsa Bernsajda, ali u svojem slepom zibanju sa jedne na drugu stranu preklapa i stapa sve ove opake likove u jedan. Najdublji užas pretvara Džeka u kamen.

Lice koje izviruje iz sabijenog lišća osmatra strmu stazu, a onda se okreće nazad i prekida svoje neprestano, treperavo osvrtanje sa jedne na drugu stranu. Ostaje okrenuto pravo prema njemu. Slepe oči ga vide, nos bez nozdrva oseća njegov miris. Lišćem struji talas zadovoljstva i lice se naginje napred, postajući sve veće. Nesposoban da se pomeri sa mesta, Džek se osvrće i vidi čoveka koji se raspada kako se pridiže na uskom ležaju. Čovek otvara usta i viče: "D'YAMBA!"

Sa podivljalim srcem u grudima i krikom koji zamire pre nego što je napustio grlo, Džek skače iz kreveta i dočekuje se na noge pre nego što je shvatio da se probudio iz sna. Čini mu se da mu celo telo podrhtava. Znoj mu se sliva niz čelo i natapa grudi. Drhtanje postepeno zamire, i on počinje da prepoznaje šta ga zaista okružuje: nikakvo džinovsko lice istureno iz ružnog zida od lišća, već poznato okruženje njegove spavaće sobe. Na zidu naspram njega visi slika koju namerava da pokloni Dejlu Gilbertsonu. Briše lice i smiruje se. Oseća potrebu da se istušira. Sat pokazuje da je 9:47 ujutru. Spavao je četiri sata, i vreme je da započne pripreme.

Četrdeset pet minuta kasnije, okupan, odeven i nahranjen, Džek zove policijsku stanicu i traži da razgovara sa Dejlom Gilbertsonom. U 11:25, on i sumnjičavi, tek podučeni Dejl - Dejl koji žarko želi da vidi bilo kakav dokaz za blesavu priču svojeg prijatelja - ostavlja svoja patrolna kola ispod jedinog drveta na parkingu Send Bara i polazi preko vrelog asfalta, pored dva nagnuta 'harlija', prema sporednom ulazu.

                                                   

Bertold Breht , Pet teškoća u pisanju istine

   Ovaj antifašistički programski spis Breht je napisao u francuskom egzilu, a sa ciljem rasturanja u Hitlerovoj Nemačkoj. Prvi put je obj...