Ustežem se od mnogog pripovedanja o onim godinama od 1934 do 1940 u Engleskoj, jer već prilazim blizu našem dobu, a njega smo svi mi doživeli gotovo jednako, sa istim od radija i od novina podbadanim nemirom, sa istim nadama i istim brigama. Svi mi danas s malo ponosa pomišljamo na njegove političke opsene, a sa grozom na to do čega su nas one dovele; ko bi god hteo da objašnjava, morao bi da optužuje, a ko među svima nama ima na to prava! A zatim: moj život u Engleskoj pretstavljao je jedno isključivo uzdržavanje. Ma koliko da sam bio svestan svoje gluposti što ne mogu da savladam jednu tako suvišnu sputanost, za svih tih godina poluizgnanstva i izgnanstva živeo sam bez svake prisne i iskrene povezanosti s društvom, sve pod uticajem ludog verovanja da u tuđoj zemlji ne smem da dižem svoj glas kada se diskutuje o savremenim problemima. Nisam u Austriji mogao ni šta učiniti protiv ludosti vodećih krugova, pa kako bih to pokušao ovde, gde sam se osećao gostom tog dobrog ostrva, gostom koji dobro zna: ako bi — pomoću našeg jasnijeg, bolje informisanog znanja — ukazao na opasnost koja od Hitlera preti svetu, to bi se shvatilo kao mišljenje lično zainteresovanog čoveka. Naravno, bivalo je ponekad teško stisnuti usne pred očiglednim greškama. Bolno je bilo gledati kako jedna majstorski inscenirana propaganda zloupotrebljava baš najvišu vrlinu Engleza, njihovu lojalnost, njihovu iskrenu volju da bez svakog protivdokaza svakom drugom unapred poklone veru. Jednako je širena obmana da Hitler, razume se, hoće samo da pripoji Nemce perifernih oblasti, onda će postati za dovoljan, pa će iz zahvalnosti za to istrebiti boljševike; taj je mamac delovao besprekorno. Trebalo je da Hitler samo jednom u nekom govoru kaže reč „mir“, pa bi novine u strasnom likovanju zaboravljale sve što je počinio, i ne bi više pitale zašto se zapravo Nemačka tako ludački naoružava. Turisti na povratku iz Berlina, koje su tamo brižljivo vodili unaokolo i obasipali laskanjem, hvalili su poredak i njegovog novog tvorca; Englezi su u tišini postepeno već počinjali da odobravaju njegove „zahteve“ za Velikom Nemačkom kao opravdane — niko ne shvataše da Austrija pretstavlja kamen u zidu, i da će se Evropa nužno srušiti ako on bude odvaljen. Ja, međutim, primao sam naivnost i plemeniti optimizam kojim su se Englezi i vodeći među njima davali zavarati, užarenim očima čoveka koji je kod kuće izbliza video lica jurišnih odreda i slušao njihovu pesmu: „Da nas nam pripada Nemačka, sutra čitavi svet.“ I tako, što se politička napetost više zaoštravala, ja sam se tim više uzdržavao od razgovora i svake političke akcije. Engleska je jedina zemlja staroga sveta gde nisam u novinama objavio ni jedan vremenski aktuelan članak, gde nikad nisam govorio na radiju niti uzeo učešća u makakvoj javnoj diskusiji; živeo sam onde u svom malom stanu anonimnije nego trideset godina ranije onaj bečki student u svome. Zato nemam prava da Englesku opisujem kao merodavan svedok, tim pre što sam docnije morao sebi priznati da pre rata ni sam nikada bio spoznao onu najdublju snagu Engleske, koja leži sva uzdržana u sebi a otkriva se tek u ča su krajnje opasnosti.
Ni od književnika nisam viđao mnoge. Upravo dvojicu onih sa kojima sam se počeo bliže povezivati, Džona Drinkvotera i Hjua Volpola, odnela je prerana smrt, sa mlađima se pak nisam često susretao, pošto sam, zbog onog osećanja nesigurnosti koje me je pritiskivalo, izbegavao „foreigners“ klub, večere i javne priredbe. Jedanput sam, ipak, imao naročito i zbilja nezaboravno uživanje da dve najoštrije glave, Bernarda Šoa i H. Dž. Velsa, vidim u toku jednog raspravljanja, podjarivanog iz nevidljivih dubina a spolja viteškog i briljantnog. Bilo je to prilikom jednog lunch-a u najužem krugu kod Šoa, i ja sam se našao u delom privlačnoj delom mučnoj situaciji čoveka koji nema prethodnoga znanja o tome šta je ustvari izazvalo prikrivenu napetost, koja se poput elektrike osećala među dvojicom patrijaraha, već i po načinu kako su se pozdravili, sa jednom prisnošću kroz koju je lako provejavala ironija — mora da je među njima postojala principijelna razlika mišljenja koja je izglađena malo pre toga ili je imala da se izgladi ovim lunch-om. Ove dve velike figure, svaka ponaosob ponos Engleske, borile su se pre pola veka, u krugu „fabijevaca“, rame uz rame za tada takođe još mladi socijalizam. Od tada su se, shodno svojim vrlo određenim ličnim crtama, razvijali sve više u raskorak, Vels istrajan u svom aktivnom idealizmu, gradeći neumorno svoju viziju o budućnosti čovečanstva, Šo pak, naprotiv, posmatrajući sa sve više skeptične ironije i budućnost i sadašnjost, da bi na njima oprobavao svoju suvereno-zabavljenu igri misli. I u telesnom vidu oni su se tokom godina svi više razvili u suprotnosti. Šo neverovatno svež osamdesetogodišnjak koji pri obedu gricka samo orahe i voće, visok, vitak, neprekidno napet, vazda s oštrim smehom oko lako razgovorljivih usana, i još više no ikad zaljubljen u vatromet svojih paradoksa, Vels sedamdesetogodišnjak pun životne radosti, veći prijatelj uživanja i puniji lagodnosti nego ikad, malen, rumen, i neumoljivo ozbiljan iza svoje prigodne veselosti. Šo bleštav u agresivnosti, menjajući brzo i okretno tačke nastupanja, drugi pak u taktički snažnoj odbrani, nepokolebljiv kao što su to uvek ljudi vere i ubeđenosti. Odmah sam imao utisak da Vels nije došao samo na prijateljski razgovor za ručkom, već na neku vrstu principijelne raspre. I baš zato što nisam bio informisan o pozadini toga intelektualnog konflikta, osećao sam utoliko jače dah atmosfere. U svakom gestu, svakom pogledu, svakoj reči ove dvojice buktala je jedna često raskalašna ali svakako prilično ozbiljna želja za kavgom; potsećali su na dvojicu mačevalaca, koji, pre nego što će oštro nasrnuti, malim probnim udarima proveravaju sopstvenu okretnost. Veću hitrinu intelekta imao je Šo. Uvek kada bi dao ili parirao neki odgovor, sevnulo bi mu nešto pod žbunastim obrvama, njegovo uživanje u dosetci, u igri reči, što ih je za šezdeset godina usavršio do neuporedive virtuoznosti, izrastalo je u neku vrstu raskalašnosti. Njegova bela, gusta brada zadrhtala bi s vremena na vreme od jarosnog, skoro bezglasnog smeha, i činilo se da poginjući glavu malo ukoso, stalno pogleda za svojom strelom, da li je pogodila. Vels sa svojim crvenim obraščićima i mirnim, kao zastrtim očima, imao je više oštrine i otvorenosti; i njegov razum radio je neobično brzo, ali on se nije služio tako bleštavim obrtima, udarce je radije zadavao labavo i izravno, sa jednom lakom prirodnom razumljivošću. Išlo je to tamo-amo sa takvom oštrinom i sa tako brzim otsevima, parade i udarci, udarci i parade, ostajući prividno uvek u okvirima šale, da se posmatrač nije mogao dovoljno nadiviti tome dvoboju, svetlucanju oružja i vešto izbegnutim udarcima. Ali iza tog hitrog dijaloga, koji se vodio stalno na najvišoj platformi, stajala je neka vrsta duhovne razjarenosti, koja se, na engleski način, disciplinovala otmeno i u dijalektički najuljudnijim formama. Bilo je to — što je diskusiju i činilo u tolikoj meri napetom — prožimanje zbilje sa igrom i igre sa zbiljom, jedno oštro suprotstavljanje dvaju polarnih karaktera, koje je sa mo prividno planulo na terenu objektivnoga, a u stvarnosti ležalo čvrsto ušančeno u meni nepoznatim dubinama i pozadinama. U svakom slučaju, ja sam obojicu najjačih ljudi Engleske video u jednom od njihovih najjačih trenutaka, i nastavak ove polemike, što ga je sledećih sedmica „Nation“ izneo u štampanoj formi, nije mi pričinio ni stoti deo uživanja kao taj temperamentni dijalog, pošto se iza argumenata pretvorenih u apstrakcije više nije toliko video živi čovek niti prava bit stvari. Retko sam, međutim, toliko uživo u fosforesciranju od duha do duha, nastalom njihovim međusobnim trenjem; ni u jednoj pozorišnoj komediji — ni pre ni posle toga — nisam video tako virtuoznu primenu dijaloga kao umetnosti, koliko u toj prilici kada se ona ispoljila nenamerno, neteatralno i u najplemenitijim formama.
No ja sam tih godina živeo u Engleskoj samo prostorno, a ne svim svojim srcem. I upravo briga za Evropu, ta briga koja je bolno pritiskivala naše nerve, navela me je da u tim godinama između Hitlerovog dolaska na vlast i izbijanja drugog svetskog rata putujem mnogo i da čak dva puta prelazim Okean. Možda me je gonilo predosećanje da je potrebno, dok svet još stoji otvoren i brodovi smeju mirno da plove svojim morskim putevima, nagomilati za crnja vreme na toliko utisaka i iskustava koliko srce može da primi, možda čežnja za saznanjem da se, dok naš svet razaraju nepoverenje i nesloga, jedan drugi svet izgrađuje; možda čak jedna sasvim maglovita slutnja da naša, pa čak i moja lična sudbina leži daleko od Evrope. Jedna predavačka turneja kroz Sjedinjene Države pružila mi je dobrodošlu priliku da tu moćnu zemlju vidim od istoka do zapada i od severa do juga, u svoj njenoj mnogostrukosti ali i intimnoj zakopčanosti. No možda se još snažnijim pokazao utisak Južne Amerike, kuda sam pošao, odazivajući se rado pozivu, na kongres međunarodnog PEN-kluba; nikad mi nije izgledalo važnije nego u tom trenutku da se da de potvrda duhovne solidarnosti koja prelazi granice zemalja i jezika.
Iz poslednjih časova provedenih u Evropi pred putovanje poneo sam na put neugodnu uspomenu. Toga leta 1936 počeo je bio španski građanski rat, koji je površno gledano pretstavljao samo unutrašnju zađevicu te, lepe i tragične zemlje, ali je u stvarnosti bio već pripremni manevar obeju ideoloških grupacija sila za njihov budući sukob. Krenuo sam bio iz Sautemptona jednom engleskom lađom, misleći ustvari da će parobrod radi izbegavanja ratnog područja, da obiđe inače uobičajenu stanicu Vigo. Na moje iznenađenje, ipak smo uplovili u luku, a nama putnicima čak su dozvolili da na nekoliko časova siđemo na kopno. Vigo se tada nalazio u rukama Frankovih ljudi, a ležao je daleko postrani od pravog poprišta rata. Ipak sam u tih nekoliko sati imao prilike da vidim ponešto što je davalo opravdanog povoda za teške misli. Pred većnicom, na kojoj je vijorila Frankova zastava, stojahu u stroju, predvođeni uglavnom sveštenicima, mladi dečaci u seljačkim haljinama, koje su očigledno doveli iz okolnih sela. U prvom trenutku nije mi bilo jasno šta se sa njima hoće. Jesu li to bili radnici pokupljeni za neku hitnu službu? Jesu li bili nezaposleni koji je trebalo tu da prime hranu? Ali posle četvrt časa video sam iste te dečake kako dolaze iz većnice preobraženi. Nosili su blistave nove uniforme, puške i bajonete; pod nadzorom oficira potovareni su u isto tako potpuno nove i blistave automobile i bučno se udaljili kroz ulice gra da. Bejah se uplašio. Gde sam ja to jednom već video? U Italiji najpre, a potom u Nemačkoj! I ovde i tamo behu se odjednom pojavile te besprekorne nove uniforme i novi automobili i mitraljezi. I opet sam se upitao: ko isporučuje, ko plaća te nove uniforme, ko organizuje te mlade, uboge ljude, ko ih tera protiv njihovog sopstvenog legalnog pretstavništva? Državna blagajna nalazila se, kako mi beše poznato, u rukama legalne vlade, isto tako i slagališta oružja. Ti automobili i to oružje morali su dakle biti dopremljeni iz inostranstva, i stigli su nesumnjivo preko granice iz obližnje Portugalije. Ali ko ih je slao, ko plaćao? U pitanju je bila nova sila koja je htela da zagospodari. Jedna te ista sila koja je i ovde i tamo delovala, sila koja voli nasilje, kojoj je nasilje potrebno, i pred kojom sve one ideje kojima smo mi privrženi i za koje živimo, mir, humanost, pomirljivost, pretstavljaju staračku slabunjavost. U pitanju su bile tajanstvene grupe, skrivene po svojim biroima i koncernima, koje su se u korist svoje želje za gospodarenjem i u korist svojih poslova cinički služile naivnim idealizmom omladine. U pitanju je bila volja za nasiljem, koja je, pomoću nove, suptilnije tehnike, htela na našu zlosrećnu Evropu sručiti staro varvarstvo rata. Uvek će jedan jedini optički, čulni utisak delovati na dušu snažnije nego hiljade novinskih članaka i brošura. I nikad me nije jače obuzela slutnja šta pretstoji nama, šta pretstoji Evropi, ne go u tome času kada sam video kako tajanstveni zakulisni gospodari iz pozadine snabdevaju oružjem te mlade nedužne dečake, oružjem koje oni treba da okrenu na isto tako mlade, nedužne dečake svoje otadžbine. Kada se potom brod, posle nekoliko sati zadržavanja, opet otisnuo, brzo sam sišao u kabinu. Bilo bi mi odviše bolno da bacim još jedan pogled na tu lepu zemlju koja je tuđom krivicom dopala stravičnog razaranja; obuzelo me je osećanje da je Evropa, usled svoje sopstvene zablude, na smrt osuđena, Evropa, naša sveta domovina, kolevka i partenon naše zapadne civilizacije.
Tim više me je posle toga usrećila slika Argentine. Tu se ponavljala Španija, pohranjena i sačuvana u jednoj novoj, prostranijoj, krvlju još neumrljanoj, mržnjom još nezatrovanoj zemlji. Tu je bilo obilje hrane, bogatstvo i pretek, tu je bio beskrajan prostor pa dakle i buduća hrana. Beše me saletelo neizmerno osećanje sreće i neka vrsta novoga pouzdanja. Zar nisu već hiljadama godina kulture putovale iz jedne zemlje u drugu, zar nije uvek, makar drvo i palo pod sekirom, spasavano seme a time i novi cvatovi, novi plodovi?
Ono što su generacije pre nas i oko nas stvarale, nije se to ipak nikad sasvim gubilo. Treba se samo naučiti mišljenju u krupnijim dimenzijama, računanju sa većim vremenskim razmacima. Treba, rekoh sebi, početi misliti ne više samo evropski, već preko granica Evrope, ne sahraniti sebe u jednoj prošlosti koja odumire, već uzeti udela u njenom preporodu. Jer bio sam shvatio, po srdačnosti sa kojom je celo stanovništvo tog novog milionskog grada učestvovalo u našem kongresu, da ovde nismo tuđini, i da tu još živi, važi i deluje vera u duhovno jedinstvo, kojoj smo posve tili najbolji deo svoga života, da prema tome u naše vreme novih brzina ni okean više nije pregrada. Novi se tu zadatak postavljao umesto staroga: izgraditi zajednicu o kojoj smo sanjali, u širim razmerama i u smelijem obuhvatu. Ako sam, posle onog poslednjeg pogleda na skori rat, shvatio da je Evropa izgubljena, pod Južnim Krstom počeo sam ponovo da se nadam i da verujem.
Ništa slabiji utisak, ništa manje obećanje pružila mi je Brazilija, ta rasipnički obdarena zemlja sa najlepšim gradom na svetu, ta zemlja čiji golemi prostor još ni danas ne mogu sasvim da premere železnice, ni ceste, a jedva ako to može avion. Ovde je prošlost bila očuvana brižljivije nego u samoj Evropi, ovde još nije u naravi i u duh nacije prodrla grubost koju je prvi svetski rat doneo sobom. Tu su ljudi živeli na okupu miroljubivije, ljubaznije, čak i među najrazličitijim rasama opštenje nije bilo onako neprijateljsko kao kod nas. Tu nije čovek od čoveka bio izdvojen apsurdnim teorijama o krvi i plemenu i poreklu, ovde se, osećasmo u čudnoj nekoj slutnji, može još živeti spokojno, ovde je prostor, oko čije se najskučenije merice u Evropi bore države i pregone političari, slobodan u neizmernome obilju budućnosti. Tu je zemlja još čekala čoveka, da je ko risti i ispunjava svojom prisutnošću. Tu se sve ono što je Evropa stvorila na polju civilizacije moglo kolosalno nastaviti i dalje razvijati u novim i drugim formama.
Uranjajući, obuzet srećom, u stostruku lepotu ove nove prirode, bacio sam bio jedan pogled U budućnost.
Ali putovati, pa čak i putovati na daleko, do pod druge zvezde i u druge svetove, nije značilo oteti se Evropi i zabrinutosti zbog Evrope. Skoro da liči na zlobnu osvetu prirode nad čovekom što mu sva ostvarenja tehnike, pomoću kojih se dokopao najtajanstvenijih njenih sila, istovremeno u duši stvaraju pometnju. Nema goreg prokletstva od strane tehnike nego to što nas sprečava da i za trenutak pobegnemo od sadašnjosti. Ranija pokolenja mogla su za vreme katastrofa bežati, povući se u samoću i zabačenost, tek nama je bilo suđeno da istog časa i sekunde znamo i osetimo svako zlo koje se dešava ma gde na našoj lopti. Ma koliko se udaljavao od Evrope, njena sudbina me je pratila. Iskrcavši se u Pernambuku noću, sa Južnim Krstom nad glavom, i okružen na ulici ljudima tamne puti, ugledao sam, prikovanu na jedan letak, vest o bombardovanju Barcelone i o streljanju jednog prijatelja Španca sa kojim sam nekoliko meseca ranije proveo zajedničke lepe časove. U Teksasu, između Haustona i jednog drugog petrolejskog grada, vozeći se u zahuktanom pulman-vagonu, začuo sam najedanput kako neko žestoko viče i besni na nemačkom: neki bezazleni saputnik okrenuo je vozni radio na talas Nemačke, i tako sam, šišajući vozom kroz ravnicu Teksasa, morao da slušam jedan Hitlerov huškački govor. Nije bilo mogućnosti da se pobegne, ni noću ni danju; stalno sam morao, obuzet tegobnom brigom, da mislim na Evropu, a unutar Evrope uvek na Austriju. Možda će ličiti na uski patriotizam što me je u golemome kompleksu opasnosti koji se pruža od Kine pa preko do Ebra i Mancanaresa, zabrinjavala naročito sudbina Austrije. No ja sam znao da je sudbina cele Evrope vezana za tu malu zemlju — slučajno moju domovinu. Pokuša li čovek, gledajući unazad, da ukaže na greške u politici posle svetskoga rata, shvatiće da se najveća sastoji u tome što kako evropski tako isto i američki političari nisu sprovodili, nego su osakatili jasni i jednostavni Vilzonov plan. Njegova je ideja bila da se malim nacijama dade sloboda i samostalnost, no on je pravilno uočio da će se ta sloboda i samostalnost moći održati samo unutar jednog saveza nadređena organizacija — istinsko, totalno Društvo naroda — nije stvorena, a ostvaren je samo drugi deo njegovog programa, samostalnost malih država, izazvana je umesto smirenja stalna napetost. Jer ništa nije opasnije nego kad mali pate od ludila veličine, i malim državama je, tek što su stvorene, prva briga bila da intrigiraju jedne protiv drugih i da se svađaju oko ništavnih delića zemljišta, Poljaci protiv Čeha, Mađari protiv Rumuna, Bugari protiv Srba, a kao najslabija među svima tim rivalima stojaše ta majušna Austrija nasuprot silnoj Nemačkoj. Ova rasparčana, osakaćena zemlja, čiji su vladari nekad raspolagali Evropom, bila je, moram to uvek da ponovim, kamen u zidu. Znao sam ne što što svi ti ljudi oko mene u engleskom milionskom gradu nisu mogli da shvate: da sa Austrijom mora pasti Čehoslovačka, i da će onda Balkan stajati pred Hitlerom kao otvoren plen, da će nacionalsocijalizam sa Bečom, zahvaljujući njegovoj naročitoj strukturi, dobiti u svoju čvrstu ruku polugu kojom će moći da razlabavi i razdrma celu Evropu. Samo smo mi Austrijanci znali kolika je požuda, potsticana zlopamćenjem, gonila Hitlera na Beč, grad koji ga je video u najnižoj bedi, i u koji je hteo da umaršira kao triumfator. Zato bih svaki put, došavši u Austriju u prolaznu posetu, i vraćajući se opet preko granice, odahnuo: „Ovoga puta još nije“, i osvrtao bih se kao da je to poslednji put. Video sam da se katastrofa približava neminovno; stotinu puta za svih tih godina, dok bi se drugi izjutra mašali novina puni pouzdanja, ja sam se u dubini duše plašio natpisa: Finis Austriae. Ah, koliko sam obmanjivao sebe zavaravajući se da sam se davno otrgao od njene sudbine! Iz dana u dan morila je i mene u daljini njena polagana i grozničava agonija — beskrajno više nego moje prijatelje u zemlji, koji su sami sebe varali patriotskim demonstracijama i koji su jedni Druge svakodnevno umirivali: „Francuska i Engleska ne mogu da nas na puste. A pre svega neće to dozvoliti Musolini.” Verovali su u Društvo naroda, u mirovne ugovore, kao bolesnici u lekove s lepim etiketama. Živeli su i dalje bezbrižno i srećno, dok je meni, koji dam video jasnije, od brige pucalo srce.
I moje poslednje putovanje u Austriju zasnivalo se isključivo na jednom takvom izbijanju straha pred katastrofom koja se sve više približava. U jesen 1937 bio sam u Beču da posetim svoju ostarelu majku, i za duže vremena nisam onde imao nikakva nesvršena posla; ništa bitno nije me onamo pozivalo. Jednog popodneva, nekoliko nedelja docnije — mora da je bilo otprilike koncem novembra — prolazio sam na putu kući Regent Street-om i kupio u prolazu „Evening Standard“. Bio je to dan kada je Halifaks leteo u Berlin, da bi prvi put pokušao da sa Hitlerom lično pregovara. U ovom izdanju „Evening Standard“-a behu dakle nabrojane, na prvoj strani — još uvek je optički vidim, tekst je stojao desno, štampat masnim slovima — pojedine tačke u kojima je Halifaks hteo da postigne sporazum s Hitlerom. Među njima nalazio se i paragraf Austrija. A između redova sam onde našao, ili verovao da čitam: izručenje Austrije, jer šta bi drugo moglo da znači jedno raspravljanje sa Hitlerom? Ta mi Austrijanci smo znali da po toj tačci Hitler nikad ne bi popustio. Začudo, ovo programatsko nabrajanje tema diskusije pojavilo se bilo jedino u podnevnom izdanju „Evening Standard”-a, nestavši opet bez traga iz svih drugih kasnijih izdanja istoga lista u kasno popodne. (Kako sam docnije saznao iz glasina, ovu informaciju je listu navodno doturilo italijansko poslanstvo, jer 1937 se Italija još ničeg nije toliko plašila kao sporazuma Nemačke i Engleske za njenim leđima.) Koliko je stvarne istine ili neistine bilo u toj belešci toga jednoga izdanja „Evening Standard“-a — koju velike mase verovatno nisu ni zapazile, — to ja ne znam da ocenim. Znam samo koliko sam se ja lično neizmerno prestrašio od pomisli da se već vode pregovori o Austriji između Hitlera i Engleza; ne stidim se reći da su mi se novine tresle u ruci. Lažna ili istinita, ova vest me je uz budila kao već godinama nijedna, jer sam znao: ako se ona obistini samo jednim delićem, onda je to početak kraja, onda će kamen pasti iz zida a sa njim zajedno i zid. Smesta sam se okrenuo, skočio na prvi autobus što staje na Victoria Station i odvezao se u Imperial Airways, da upitam ima li još koje slobodno mesto u sutrašnjem jutarnjem avionu. Hteo sam još jednom da vidim svoju staru majku, svoju porodicu, svoju domovinu. Slučajno sam još dobio jednu kartu, pobacao ne što stvari u kofer i odleteo u Beč.
Moji prijatelji se začudiše što se vraćam tako brzo i tako iznenadno. A koliko su me tek ismejali kada sam im spomenuo svoju brigu; još uvek sam onaj stari „Jeremija“, tako su mi se rugali. Da li ja, znači, ne znam da celo austrijsko stanovništvo sada stoji stoprocentno iza Šušniga? Podrobno su uzdizali veličanstvene demonstracije „Otadžbinskoga fronta“, dok sam ja još u Salcburgu bio zapazio kako ti demonstranti, u većini, nose propisanu značku organizacije samo spolja na reverima kaputa, a da su se isto vremeno, opreznosti radi, već odavno u Minhenu upisali u nacionalsocijaliste — previše sam učio i pisao istoriju a da ne bih znao kako se velike mase uvek odmah pretumbaju na onu stranu gde leži teža momentane sile. Znao sam da će isti glasovi koji danas viču „hajl Šušnig“, sutra brujati „hajl Hitler". No u Beču su svi sa kojima sam govorio pokazivali iskrenu bezbrižnost. Pozivali su jedni druge na sedeljke u smokingu i fraku (ne sluteći da će uskoro nositi kažnjeničke odeće koncentracionih logora), preplavljivali trgovine božićnim kupovinama za svoje lepe kuće (ne sluteći da će im ih nekoliko meseca kasnije oduzeti ili opljačkati). I ta večita bezbrižnost sta roga Beča, koju sam ranije tako silno voleo i o kojoj sam ustvari sanjao celoga svog života, ta bezbrižnost što ju je bečki nacionalni pesnik Ancengruber jed nom obuhvatio u sažeti aksiom: „Ništa ti se ne može desiti", ona me je sad prvi put bolela. No možda su u krajnjoj liniji oni bili mudriji od mene, svi ti moji bečki prijatelji, jer su zbog svake stvari patili tek onda kada bi do nje stvarno došlo, dok sam ja nesreću podnosio već unapred u mašti a zatim po drugi put u stvarnosti. Bilo kako bilo — ja ih više nisam shvatao i nisam od njih mogao biti shvaćen. Posle dva dana nisam više nikog opominjao. Čemu zbunjivati ljude koji ne žele da im se smeta?
Neka se, međutim, ovo što ću reći ne smatra naknadnim ukrašavanjem, već čistom istinom: za ta poslednja dva dana u Beču ja sam svaku pojedinu blisku ulicu, svaku crkvu, svaki vrt, svaki stari kutak grada u kome sam se rodio, posmatrao sa jednim beznadežnim, nemim „nikad više“. I svoju majku sam zagrlio misleći potajno: „Ovo je poslednji put“. Sve u tom gradu i u toj zemlji osećao sam kroz to „nikad više!“, svestan da se rastajem, da se rastajem zauvek. Pored Salcburga, grada gde je stajala kuća u kojoj sam radio dvadeset godina, proputovao sam a da se ni na železničkoj stanici nisam iskrcao. Mogao sam, doduše, sa prozora vagona videti svoju kuću na brežuljku, sa svima uspomenama proživljenih godina. Ali ja je ni sam pogledao. Pa i čemu? — i onako, znao sam, neću više u njoj stanovati. A onog trenutka kada je voz za tutnjao preko granice, ja sam, kao praotac Lot u Starome zavetu, znao da je sve iza mene prah i pepeo, prošlost skamenjena u čemernu so.
Mišljah da sam predosetio svu strahotu koja će se desiti kad se Hitlerov zlobni san bude ispunio, kada on bude triumfalno zauzeo Beč, taj grad koji ga je od gurnuo kao mlada čoveka bez sredstava i uspeha. No kako se bojažljivom, kako malom, kako jadnom pokazala moja i svaka ljudska fantazija prema nečoveštvu koje, se bilo izlilo onog trinaestog marta 1938, dana kada je Austrija a sa njome i Evropa pala u plen golome nasilju! Sada je maska pala. Pošto su ostale države otvoreno pokazale svoj strah, brutalna sila više nije morala da se ograničava nikakvim moralnim preprekama, jer šta je sad pretstavljala Engleska, šta Francuska, šta čitav svet? — nije se više služila licemernim izgovorima o „marksistima“, koje treba politički ukloniti. Sada se nije samo pljačkalo i kralo, nego je dato široko polje svakom ličnom osvetništvu. Profesori univerziteta morali su da ribaju ulice golim rukama, pobožni sedobradi Jevreji odvlačeni su u hram gde su ih razuzureni dečaci naterivali da prave počučnje i da u horu viču „hajl Hitler“. Nevini ljudi hvatani su po ulicama i odvlačeni u SA kasarne, da metu nužnike; sve što je bolesno prljava fantazija mržnje orgijastički izmišljala u mnogim noćima, istutnjavalo se usred bela dana. Što su upadali u stanove i prestravljenim ženama otkidali minđuše — tako šta se moglo jednako desiti prilikom pljačkanja gradova pre stotina i stotina godina, u srednjevekovnim ratovima; novo je, međutim, bilo bestidno uživanje javnoga mučenja, kinjenja duše, rafinirana ponižavanja. Zabeležili su to ne jedan već hiljade onih koji su te muke podnosili, i jedno mirnije vreme, koje u moralnom pogledu neće biti ovako umorno kao naše, čitaće jednom sa zgražanjem šta je u tom gradu kulture, u dvadesetom veku, počinio jedan jedini čovek u svom besnilu od mržnje. Jer to je Hitlerov najdijaboličniji triumf sred njegovih vojničkih i političkih pobeda — ovom jednom čoveku uspelo je da neprekidnim nadmašavanjem otupi svaki pojam o pravu i pravdi. Pre toga „novoga poretka“ ubistvo čoveka bez presude i bez spoljnjeg uzroka još bi potreslo čitav svet, udaranje na muke smatralo se za nepojmljivo u dvadesetom veku, a eksproprijacija se još zvala jasnijim imenom krađe i pljačke. Sada pak, posle sve novih i novih vartolomejskih noći, posle svakodnevnih smrtonosnih mučenja u ćelijama SA i za bodljikavim žicama, šta je značila jedna jedina nepravda, šta zemaljska patnja? 1938, posle Austrije,' naš svet se već privikao na nečoveštvo, na bespravlje i brutalnost u tolikoj meri kao nikad ranije u vekovima. Dok bi ranije samo ono što se odigralo u tom zlosrećnom gradu Beču bio dovoljan povod za internacionalno izopštavanje, godine 1938 savest sveta je ćutala, ili je tek malo zagunđala pre nego što će zaboraviti i oprostiti.
Ti dani kada su iz domovine svakodnevno ječali vapaji za pomoć, kada smo za najbliže prijatelje saznavali da su ih odvukli, da ih muče i ponižavaju, i kada smo bespomoćni drhtali za svakog koga volimo, spadaju u najgroznije dane u mom životu. I nije me stid da kažem — toliko je ovo doba izopačilo naše srce — da se nisam uplašio, nisam požalio kada je stigla vest o smrti moje starice majke, koju smo ostavili za sobom u Beču, nego sam naprotiv osetio čak neku vrstu umirenja, znajući da je ona sada osigurana od svih patnji i opasnosti. Stara osamdeset četiri godine, skoro potpuno ogluvela, ona je zauzimala jedan stan u našoj porodičnoj kući, te tako privremeno čak nije smela biti deložirana ni posle novih „arijevskih zakona“, i mi smo se nadali da ćemo posle nekog vremena ipak nekako uspeti da je prebacimo u inostranstvo. Već jedno od prvih bečkih naređenja teško ju je pogodilo. Sa svoje osamdeset četiri godine ona je već bila slaba na nogama, i naviknuta da prilikom svojih svakodnevnih malih šetnji posle svakih pet ili deset minuta trudnoga hodanja otpočine na nekoj klupi u Ringštrase ili u parku. Još Hitler ni osam dana nije bio gospodar grada a već se pojavila skotska zabrana da Jevreji ne smeju sedati na klupe — jedna od onih zabrana koje su očigledno bile izmišljene isključivo u sadističku svrhu zluradog mučenja. Jer pljačkanje Jevreja imalo je, ako hoćete, još neke logike i razumljivog cilja, pošto je pljačkom fabrika, stanbenog nameštaja, vila i upražnjenim mestima bilo moguće zasititi sopstvene ljude, nagraditi stare trabante; konačno i Geringova galerija slika može za svoj sjaj da zahvali uglavnom toj obilno sprovođenoj praksi. Ali ne dozvoliti staroj ženi ili iscrpljenom starcu da na jednoj klupi odahne nekoliko minuta, to je palo u deo dvadesetome veku i čoveku koga milioni i milioni obožavaju kao najvećeg ove epohe.
Srećom je moja mati bila pošteđena da dugo pod nosi takve surovosti i ponižavanja. Umrla je nekoliko meseca po zauzeću Beča, i ja ne mogu da ne fiksiram epizodu koja je vezana za njenu smrt; u mojim očima je beleženje upravo takvih pojedinosti važno za neko buduće vreme u kome će ovakve stvari morati da izgledaju nemoguće. Starica je jednog jutra najedanput izgubila svest. Lekar koga su pozvali izjavio je smesta da će teško preživeti noć i doveo je jednu bolničarku, ženu od oko četrdeset godina, da se nađe oko samrtničkoga odra. Ni ja ni moj brat, njena jedina deca, nismo međutim bili onde, a nismo naravno mogli ni doći, pošto bi pretstavnici nemačke kulture i povratak samrtničkom odru jedne majke ocenili kao zločin. Tako je jedan naš bratučed uzeo na sebe da to veče provede u stanu, kako bi bar neko iz porodice prisustvovao njenoj smrti. Taj naš bratučed bio je u to vreme čovek od šezdeset godina, i sam već bolešljiv, koji je godinu dana kasnije zaista i umro. Kada se baš pripremao da u susednoj sobi raspremi postelju za noć, pojavila se bolničarka — prilično posramljena, što joj treba pripisati u čast — izjavljujući da joj je prema novim nacionalsocijalističkim zakonima nažalost nemogućno da se zadržava pored samrtnice preko noći. Moj bratučed je Jevrej, i ona kao žena ispod pedeset godina ne sme preko noći ostati pod istim krovom sa njim, čak ni uz samrtnika — jer je shodno Štrajherovom mentalitetu prva misao jednog Jevrejina morala da bude da nad njom izvede rasno skrnavljenje. Njoj je, reče, ovaj propis naravno užasno mučan, ali je prisiljena da se povinuje zakonima. Tako je moj šezdesetogodišnji bratučed, samo da bi bolničarka mogla ostati kod moje majke na samrti, bio prisiljen da uveče napusti kuću; možda će se posle ovoga shvatiti da sam hvalio njenu sreću što ne mora duže da živi među takvim ljudima.
Pad Austrije uneo je u moju privatnu egzistenciju jednu promenu koju sam isprva smatrao beznačajnom i čisto formalnom: izgubio sam time svoj austrijski pasoš, i morao sam, za naknadu, kod engleskih vlasti zatražiti jednu belu hartiju, pasoš za ljude bez državljanstva. Često sam u svojim kosmopolitskim sanjarijama potajno zamišljao kako bi divno bilo i kako bi ustvari odgovaralo mom intimnom osećanju kada bih bio bez podanstva, neobavezan ijednoj zemlji i na taj način pripadnik svake bez razlike. Morao sam, međutim, još jednom da se uverim koliko su naše ovozemaljske mašte oskudne, i kako čovek upravo najvažnija osećanja razume tek onda kada mora da ih sam pro pati. Deset godina ranije, kada sam se jednom u Parizu našao sa Dmitrijem Mereškovskim, i on mi se potužio da su mu knjige u Rusiji zabranjene, ja sam, onako neiskusan, još prilično nepromišljeno pokušao da ga tešim kako to ustvari ne znači mnogo u poređenju sa internacionalnom rasprostranjenošću u celome svetu. Ali kada su moje sopstvene knjige nestale iz područja nemačkog jezika, kako sam onda jasno shvatio njegovo jadanje što ostvarenu reč može da obelodani samo u prevodu, u razređenom izmenjenom medijumu! Takođe sam tek u času kada su me, posle dužeg čekanja na klupi molilaca u pretsoblju, pustili u englesko zvanje, shvatio šta znači što sam pasoš zamenio za emigrantsku ispravu. Jer na svoj austrijski pasoš imao sam neosporno pravo. Svaki austrijski konzularni činovnik ili policijski činovnik bio je dužan da mi ga, kao punopravnom građaninu, odmah i stavi. Za dobijenu englesku emigrantsku ispravu, pak, morao sam da molim. Bila je to ljubaznost postignuta moljenjem, a sem toga ljubaznost koje su me svakog časa mogli lišiti. Preko noći sam kliznuo još jednu stepenicu niže. Juče još inostrani gost i neka vrsta džentlmena koji troši svoj internacionalni prihod i plaća porez, postao sam emigrant, „refugee“. Spao sam u jednu nižu, mada ne i nečasnu kategoriju. Trebalo je, osim toga, na tom belom listu hartije posebno moliti za svaku inostranu vizu, pošto je u svim zemljama vladalo podozrenje prema „vrsti“ ljudi kojoj sam odjednom pripao, prema čoveku bez prava, bez otadžbine, koga ne možeš, kao ostale ljude, u slučaju nužde, kada ti postane neugodan i predugo se zadržava, proterati i vratiti u njegovu zemlju. I morao sam stalno da pomišljam na reči što mi ih je godinama ranije kazao je dan izgnani Rus: „Pre je čovek imao samo telo i dušu. Danas mu je uz to potreban i pasoš, inače se sa njim neće postupati kao sa čovekom.“
I zaista: možda ništa na tako čulno shvatljiv način ne prikazuje nazadak u koji je svet zapao posle prvog svetskog rata, koliko ograničavanja lične slo bode čovekova kretanja i smanjivanje njegovih prava na slobodu. Pre 1914, zemlja je pripadala svima ljudima. Svako je išao kuda je hteo i ostajao koliko je hteo. Nije bilo dozvola ni odobrenja, i mene svaki put iz nova razveseli čuđenje mladih ljudi kada im pričam kako sam pre 1914 putovao u Indiju i Ameriku a da pasoš nisam imao niti ga uopšte ikada video. Čovek se ukrcavao i iskrcavao ne pitajući nikoga i nepitan ni od koga, nije morao da ispunjava nijednu od stotine hartija koje se danas od njega traže. Nije bilo reg permit-a ni viza, ni dosađivanja; iste te granice što ih danas carinari, policajci i žandarmerijska straža, zahvaljujući patološkom nepoverenju svih prema svima, pretvaraju u prave žičane pregrade, pretstavljahu samo simbolične linije koje su ljudi prekoračivali sa istom bezbrižnošću kao meridijan u Grinviču. Tek posle rata počelo je smućivanje sveta nacionalizmom, i ta duhovna epidemija našega veka uzrokovala je, kao prvi vidljivi fenomen, ksenofobiju: mržnju prema strancima ili u najmanju ruku strah od stranaca. Svugde se svet branio od inostranaca, svugde ih je odbacivao. Sva poniženja koja su ranije pronalažena isključivo za zločince, nametana su sada pre i za vreme putovanja svakom putniku. Čovek je imao da se fotografiše s desna i s leva, iz profila i en face, sa kosom podrezanom tako kratko da uši budu vidljive, morao je dati otiske prstiju, najpre samo palca a za tim svih deset prstiju, morao je osim toga da podnese uverenja, potvrde o zdravstvenom stanju, potvrde o cepljenju, policijska uverenja o vladanju i preporuke, morao je biti u stanju da prikaže pozive i adrese rođaka, morao je da priloži moralne i finansijske garancije, da ispuni i ispotpisuje formulare sa trostrukim i četvorostrukim kopijama, i ako bi iz te rpe listova nedostajao samo jedan, bio bi izgubljen.
Sve ove stvari izgledaju kao sitnice. I može na prvi pogled izgledati kao sitničarenje s moje strane što ih uopšte spominjem. Ali s tim „sitnicama“ je naša generacija proćerdala nenadoknadivo dragoceno vreme. Kada sračunam koliko sam u tim godinama ispunio formulara i izjava na svakom putovanju, poreskih izjava, deviznih potvrda, graničnih propusnica, odobrenja boravka, odobrenja odlaska, prijava i odjava, kolike sam časove prestajao u pretsobljima konzulata i vlasti, pred koliko sam činovnika, ljubaznih i neljubaznih, mrzovoljnih i razdraženih, sedeo, kroz koliko sam pograničnih pretresa i ispitivanja prošao, onda tek vidim koliko je ljudskoga dostojanstva propalo u ovome veku, o kome smo kao mladi ljudi, puni vere, sanjali kao o veku slobode, budućoj eri svetskoga jedinstva. Koliko je oteto našoj produkciji, našem stvaranju, našem razmišljanju, usled tog neproduktivnog sećanja, kojim se istovremeno ponižavala i naša duša! Jer svaki od nas je tokom tih godina proučavao više službene propise nego knjige iz oblasti duha, prvi korak u stranom gradu, u stranoj zemlji nije više kao nekad vodio u muzeje, u lepote prirode, već u neki konzulat, u neku policijsku prostoriju, radi dobijanja „dozvole". Kada bismo sedeli na okupu, isti oni što smo ranije govorili Bodlerove stihove i sa strašću duha razmatrali probleme, hvatali smo se be da pričamo o affidavit-ima i permit-ima i o tome treba li zatražiti trajnu ili turističku vizu; poznanstvo sa nekom malom činovnicom u nekom konzulatu, koja će čoveku skratiti čekanje, beše u poslednjoj deceniji od veće životne važnosti nego prijateljstvo jednog Toskaninija ili jednog Rolana. Čovek je stalno imao da oseća, sa dušom rođenom u slobodi, da pretstavlja objekt a ne subjekt, da ne postoji nikakvo njegovo pravo već samo milost državnih organa. Čoveka su stalno saslušavali, registrovali, numerisali, cenzurisali, pečatili, i ja, kao nepopravljivi čovek jednog slobodnijeg vremena i građanin jedne snevane svetske republike, još i danas svaki od tih pečata u svome pasošu osećam kao žig sramote, svako od tih ispitivanja i pretresa kao poniženje. Sitnice su to, uvek samo sitnice, meni je to jasno, sitnice u jednom vremenu kada je vrednost ljudskog života opadala još rapidnije nego vrednost novca. Ali samo ako fiksiramo te male simptome, moći će jedno kasnije vreme da zabeleži pravi klinički nalaz duhovnih odnosa i duhovne pometnje što behu zahvatili naš svet između dva rata.
Možda sam ja od ranije bio preveć razmažen. Možda se moja osetljivost usled grubih zaokreta poslednjih godina suviše razdražila. Svaki oblik emigracije već sam po sebi neminovno uzrokuje neku vrstu poremećaja ravnoteže. Čovek, kada nema pod nogama sopstveno tle — i ovo mora da se doživi pa da postane razumljivo — gubi od svog uspravnog držanja, postaje nesigurniji, nepoverljiviji prema sebi samome. I ja se ne ustežem od priznanja da od dana kada sam morao živeti sa stvarno tuđim papirima i pasošima, nikad više nisam u potpunosti osećao da pripadam sam sebi. Nešto od prirodnog identiteta sa svojim prvobitnim i stvarnim ja ostalo je zauvek razoreno. Postao sam uzdržljiviji nego što bi mojoj prirodi stvarno odgovaralo, i danas ja, , nekadašnji kosmopolit, imam neprekidno osećanje kao da sad treba naročito da se zahvaljujem za svaki gutljaj vazduha što ga udišući otimam jednom drugom narodu. Razume se da je nepomućena misao svesna apsurdnosti ovih bubica, no kada je razum mogao da se suprotstavi sopstvenom osećanju! Nije mi pomoglo što sam kroz pola veka vaspitavao svoje srce da kuca kosmopolitski, kao srce jednog „citoyen du monde“. Ne, onoga dana kada sam izgubio pasoš, ja sam sa 58 godina otkrio da čovek sa svojom domovinom gubi više nego parče omeđene zemlje.
Ali ja nisam bio usamljen sa tim osećanjem nesigurnosti. Uznemirenost se postepeno počela širiti po celoj Evropi. Od dana kada je Hitler izvršio prepad na Austriju, politički horizont ostao je smračen, i oni isti ljudi u Engleskoj koji su mu potajno krčili put, nadajući se da će time iskupiti mir za svoju sopstvenu zemlju, sada se zamisliše. Počev od 1938, ni u Londonu, ni u Parizu, ni u Rimu, ni u Briselu, ni u jednom gradu ili selu nije više bilo razgovora, pa ma kako predmet spočetka bio udaljen, koji ne bi konačno uvirao u neizbežno pitanje: da li se i kako rat još može izbeći ili u najmanju ruku odgoditi. Ako pogledam na sve te mesece stalne i sve veće bojazni od rata u Evropi, mogu da se setim u svemu dvaju ili triju dana istinskoga pouzdanja, dvaju ili triju dana kada smo još jednom, poslednji put, imali osećanje da će se oblak raspršiti, i da ćemo opet moći da dišemo spokojno i slobodno kao nekad. Na neki perverzan način, ta dva ili tri dana behu upravo ona koja se danas beleže kao najkobnija u novoj istoriji: dani viđenja Čemberlena i Hitlera u Minhenu.
Znam da je danas neugodno potsećanje na taj sastanak kada su Čemberlen i Daladije, nemoćno pritisnu ti uza zid, kapitulirali pred Hitlerom i Musolinijem. No pošto ja ovde hoću da služim dokumentarnoj istini, moram priznati da je svako ko je ta tri dana doživeo u Engleskoj, imao osećanje da su to dani čudesni. Situacija je tih poslednjih dana septembra 1938 bila očajna. Čemberlen se upravo vratio sa svog drugoga leta Hitleru, i nekoliko dana kasnije ljudi su saznali šta se dogodilo. Čemberlen je došao s ciljem da u Godesbergu bez ostatka pristane na sve ono što je Hitler od njega zatražio u Berhtesgadenu. Ali Hitlerovoj histeričnoj prepotentnosti više nije do stajalo ono što je nekoliko nedelja ranije smatrao dovoljnim. Politika appeasement-a i „try and try again“ bedno je propala, doba vere u dobar ishod bilo se u Engleskoj preko noći završilo. Engleska, Francuska, Čehoslovačka i cela Evropa stojahu pred jednim izborom: da se ili ponize pred Hitlerovom peremptornom voljom za moć ili da mu prepreče put oružjem. Izgledalo je da je Engleska rešena na krajnje mere. Ratne pripreme više nisu prećutkivane nego su otkrivane otvoreno i demonstrativno. Odjednom se pojaviše radnici i počeše usred londonskih vrtova, u Hajd Parku, Redžent Parku, a naročito prekoputa nemačkoga poslanstva, kopati skloništa za slučaj vazdušnih napada. Mobilisana je flota, oficiri generalštaba leteli su neprekidno tamo-amo između Pariza i Londona, vršeći zajedničke poslednje pripreme, na brodove za Ameriku jurišali su stranci koji su hteli da se blagovremeno sklone na sigurno mesto; od 1914 Englesku još nije zahvatilo takvo buđenje. Ljudi su hodali ozbiljniji i zamišljeniji. Gledajući kuće i pretrpane ulice, svi smo potajno mislili neće li se na njih već sutra sručiti bombe? A iza vrata su ljudi u vreme emisija vesti stajali ili sedeli oko radija. Širom dele zemlje ležala je, nevidljiva ali osetna u svakom čoveku i u svakoj sekundi, neka silna napetost.
Onda je došlo do onog istorijskog zasedanja parlamenta, kada je Čemberlen saopštio kako je još jednom pokušao da sa Hitlerom postigne neki sporazum, predloživši mu još jednom, po treći put, da ga poseti u Nemačkoj na kome mu drago mestu, radi spasavanja teško ugroženoga mira. Odgovor na njegov predlog da još nije stigao. Onda je usred zasedanja — odveć dramatično udešeno — stigla ona depeša koja je javljala Hitlerov i Musolinijev pristanak na zajedničku konferenciju u Minhenu, i u tom trenutku — što opet pretstavlja skoro jedinstven slučaj u istoriji Engleske — engleski parlament je izgubio živce. Poslanici su poskakali na noge, zavikali i zatapšali, galerije su zabrujale klicanjem. Već godinama i godinama visoki dom nije tako zadrhtao od izliva radosti kao u tom trenutku. Sa ljudskog gledišta pretstavljalo je čaroban prizor kako iskreno oduševljenje što mir još može da bude spasen nadjačava držanje i uzdržavanje što ga Englezi inače tako virtuozno upražnjavaju. Politički je, naprotiv, ovaj izliv pretstavljao užasno veliku grešku, jer su parlament i čitava zemlja odali tim ludim likovanjem koliko im je rat silno mrzak, koliko su za volju mira spremni na svaku žrtvu, na svako napuštanje svojih interesa pa čak i svoga prestiža. Čemberlen je na taj na čin bio unapred obeležen kao čovek koji ide u Minhen ne da bi se za mir borio već da bi ga izmolio. Ali tada još niko nije slutio kakva kapitulacija pretstoji. Svi su verovali — pa i ja sam, ne poričem — da Čemberlen ide u Minhen da pregovara a ne da kapitulira. Onda su sledila još dva, još tri dana paklenog čekanja, za vreme kojih ceo svet kao da beše uzdržao dah. U parkovima se kopalo, u ratnoj industriji radilo, postavljalo se oruđe za odbranu, razmatralo se otpremanje dece iz Londona i činjene su tajanstvene pripreme koje pojedinac nije shvatao, no o kojima je ipak svako znao čemu služe. Opet su jutro, podne, veče i noć prolazili u iščekivanju novina, u osluškivanju radija. Opet su se ponovili oni trenuci jula 1914, sa strašnim, po živce razornim čekanjem na da ili ne.
A onda se najedanput, kao od nekog silnog naleta vetra, tmurni oblaci raspršiše, sa srdaca pade teret, duše se oslobodiše. Stigla je vest da su Hitler i Čemberlen, Daladije i Musolini došli do potpune sa glasnosti, i više još — da je Čemberlenu uspelo da sa Nemačkom sklopi takav sporazum koji za sva vreme na obezbeđuje miroljubivo raščišćavanje svih konflikata mogućih među ovim zemljama. Činilo se da je to odlučujuća pobeda uporne volje za mirom jednog po sebi neznatnog i tupavog državnika, i u tom prvom času sva su srca kucala za njega puna zahvalnosti. Najpre smo preko radija primili poruku „peace for our time“, koja objavljivaše našoj toliko kušanoj generaciji da možemo još jednom poživeti u miru, još jednom biti bezbrižni, još jednom pripomoći izgradnji jednog novog, boljeg sveta, i laže svako ko pokuša naknadno da porekne koliko nas je opila ta magična reč. Jer ko je mogao pomisliti da se na triumfalan povratak priprema jedan potučen čovek? Da su široke londonske mase, onog jutra kada se Čemberlen vratio iz Minhena, znale tačan sat njegovog dolaska, stotine hiljada bi se bile sjurile na krojdonski aerodrom da kliču čoveku koji je, kako smo u tom času svi verova li, spasao mir za Evropu i čast za Englesku. Zatim su došle novine. Prikazivale su na slici kako Čemberlen, čije je oštro lice inače imalo fatalne sličnosti sa glavom neke razdražene ptice, ponosno i nasmejano maše sa vrata aviona onim istorijskim dokumentom koji objavljuje „peace for our time“ i koji je doneo kući kao najdragoceniji poklon svome narodu. Uveče se scena prikazivala u bioskopima; ljudi su skakali sa sedišta kličući i vičući — malo je nedostajalo pa da se počnu međusobno grliti, onako obuzeti osećanjem nove zbratimljenosti koja u svetu treba da otpočne. Beše to nezaboravan dan smelih uzleta duše za svakog ko je tada bio u Londonu, u Engleskoj,
U takve istorijske dane volim da kružim ulicama, da bih atmosferu osetio jače, čulnije, da bih u najistinskijem smislu udisao dah vremena. U parkovima su radnici bili obustavili kopanje skloništa, ljudi su ih okružavali nasmejani i raspričani, jer je „peace for our time“ skloništa od vazdušnih napada učinio suvišnima; čuo sam dva dečaka kako se na najboljem сосknеу-narečju rugaju da će od tih skloni šta po svoj prilici napraviti podzemne nužnike, kojih u Londonu i onako nema dosta. Svako je rado učestvovao u opštem smehu, svi ljudi izgledahu svežiji, življi, kao biljke posle oluje. Hodali su uspravnije nego dan ranije, i sa nekom lakoćom u ramenima, u njihovim inače tako hladnim engleskim očima treptao je veseo sjaj. Kuće izgledahu blistavije otkako se znalo da im više ne prete bombe, autobusi gizdaviji, sunce svetlije, život hiljada i hiljada intenzivniji i ojačan tom jednom opojnom reči. Osećao sam kako ona i mene podiže sama. Išao sam neumorno, i sve brže i slobodnije, i mene je val nove vere poneo sobom snažno i radosno. Na uglu Pikadilija neko mi iznenada žurno pristupi. Beše to neki činovnik engleske vlade, koga sam ustvari poznavao samo površno, jedan skroz neemocionalan, vrlo uzdržan čovek. Pod običnim okolnostima bili bismo se samo učtivo pozdravili, i njemu nikad ne bi palo na pamet da sa mnom zapodene razgovor. No sada mi je prišao usplamtelih očiju. „Šta velite na Čemberlena", rekao je blistajući od radosti. „Niko mu nije verovao, a on je ipak učinio ono što treba. Nije popustio i na taj način je spasao mir.“
Tako osećahu svi; tako sam i ja osećao onoga dana. A još i sledeći dan pripadao je sreći. Novine su jednodušno likovale, na berzi su kursevi ludo skakali, iz Nemačke su posle toliko godina prvi put opet stizali ljubazni glasovi, u Francuskoj je pao predlog da se Čemberlenu podigne spomenik. Ali ah, bio je to samo poslednji buktaj plamena pre nego što će se definitivno ugasiti. Već idućih dana prodrle su u jaz nost najgore pojedinosti, kako je totalna bila kapitulacija pred Hitlerom, kako je sramno izručena Čehoslovačka, kojoj su pomoć i potpora bili svečano zajemčene, a sledećih nedelja se već obelodanilo da Hitlera čak ni ta kapitulacija još nije zadovoljila, da Je povredio ugovor u svim njegovim pojedinostima još pre nego što se potpis na njemu osušio. Gebels je sada bez ustručavanja vikao na sve strane da je Engleska u Minhenu priklještena uza zid. Jedno veliko svetlo nade beše se ugasilo. Ali je svetlelo jedan dan, dva dana, i zgrejalo naša srca. Te dane ja ne mogu i neću da zaboravim.
Od vremena kada smo shvatili šta se u Minhenu stvarno dogodilo, ja sam se u Engleskoj, paradoksalno, sastajao sa malo kojim Englezom. Krivica je bila do mene, jer ja sam ih izbegavao ili bolje reći izbegavao razgovor s njima, iako sam morao da im se divim više nego ikada. Bili su velikodušni prema izbeglicama, što sad ovamo preko stizahu u gomilama, ispoljavali su najplemenitije sažaljenje i aktivno saučešće. Ali je između njih i nas izrasla nevidljivo neka vrsta zida, nekakvo mi i oni: mi smo već doživeli a oni još nisu bili doživeli. Mi shvatasmo šta
bilo dogodilo i šta će se dogoditi, oni se, pak, — delom nasuprot svom boljem intimnom znanju — još ustezahu da shvate. Pokušavahu, i pored svega, da istraju u ludom verovanju da reč znači reč, ugovor ugovor, i da se s Hitlerom može pregovarati, samo ako se s njim govori pametno, čovečno. Pošto su, zahvaljujući demokratskim tradicijama, kroz vekove verovali u pravo, vodeći engleski krugovi nisu mogli ili nisu hteli da shvate da se u njihovom susedstvu izgrađuje nova tehnika svesne cinične amoralnosti, i da će nova Nemačka oboriti sva pravila igre što su u opštenju među narodima i u okviru prava kadgod važila, čim joj se ona učine neugodna. Razboritim i dalekovidnim Englezima, koji su se odavno bili odrekli svake pustolovine, izgledalo je isuviše neverovatno da će taj čovek, koji je na tako brz i tako lak način toliko postigao, osmeliti na krajnji korak; stalno verovahu i nadahu se da će se on najpre okrenuti protiv drugih — u najboljem slučaju protiv Rusije! — a u međuvremenu će se sa njim moći postići neki sporazum. Mi smo, naprotiv, znali da se ono najnečuvenije može očekivati kao najprirodnije. Svak od nas nosio je iza zenica lik nekog umlaćenog prijatelja, nekog mučenog druga, pa su nam i oči bile strožije, oštrije, neumoljivije. Mi proterani, mi proganjani i obespravljeni znali smo da nijedan izgovor nije odveć besmislen, od već lažljiv, ako je u pitanju pljačka i moć. Tako smo mi, bivše i buduće žrtve kušnja, mi emigranti, govorili različitim jezikom od Engleza; mislim da neću preterati ako kažem da smo, sa izuzetkom jednog sa svim beznačajno malog broja Engleza, mi u to vreme bili jedini u Engleskoj koji se nismo zavaravali u pogledu punoga opsega opasnosti. Kao svojevremeno u Austriji, meni je i u Engleskoj bilo pisano da, izmučena srca i s mučnom dalekovidnošću, neizbežne događaje predvidim jasnije, samo što tu kao stranac, kao gost koga trpe, nisam smeo da opominjem.
Tako smo mi koje je sudbina već žigosala imali samo sebe kada bi nam gorki ukus budućih dana nagrizao usne, a koliko besmo namučili duše brigom za zemlju koja nas je bratski prihvatila! Da međutim čak i u najcrnja vremena razgovor sa jednim duhom najviših moralnih razmera može da pruži neizmernu utehu i duševno okrepljenje, to su mi na nezaboravan način dokazali prijateljski časovi što sam ih u tim poslednjim mesecima pred katastrofu smeo da provedem sa Zigmundom Frojdom. Mesecima me je mučila pomisao da je bolesni osamdesetogodišnjak ostao u Beču pod Hitlerom, dok čudesnoj princezi Mariji Bonaparte, njegovoj najvernijoj učenici, nije konačno uspelo da tog najznatnijeg čoveka, koji življaše u porobljenom Beču, spase u London. Bio je to dan velike sreće u mome životu kada sam pročitao u novinama da je stupio na tle Ostrva, te da svog najviše poštovanog prijatelja, za koga već mišljah da je izgubljen, mogu još jednom videti gde se vraća iz pakla.
Zigmunda Frojda, taj veliki i strogi duh koji je više nego ijedan u našoj epohi produbio i proširio znanje o ljudskoj duši, poznavao sam u Beču još u vreme kada su ga onde ocenjivali i mrzeli kao samovoljnog i neprijatnog čudaka. Fanatik istine ali u isto vreme i potpuno svestan ograničenosti istine — jednom mi reče: „stoprocentna istina ne postoji isto tako kao ni stoprocentan alkohol“ —, on se od Univerziteta i njegove akademske opreznosti otuđio nepokolebljivošću sa kojom se osmelio da prodre u dotle neutrvene i bojažljivo izbegavane oblasti zemno-podzemnoga sveta nagona, dakle baš u onu sferu koju je to vreme svečano proglasilo „tabuom“. Optimistično-liberalni svet osećao je nesvesno da taj duh koji ne zna za kompromis svojom dubinskom psihologijom bez milosti potkopava njihovu tezu o postepenom potiskivanju nagona posredstvom „razuma“ i „progresa", da je on sa svojom neumoljivom tehnikom razotkrivanja opasan po njihovu metodiku prećutkivanja svega neprijatnoga. Nije se, međutim, samo Univerzitet, nije se samo klika staromodnih lekara za nervne bolesti udruženim snagama branila od tog neugodnog „autsajdera“ — ceo stari svet, stari način mišljenja, moralni „običaji“, čitava epoha plašila se toga razotkrivača. Po lako se oko njega stvorio lekarski bojkot, izgubio je svoju praksu, a pošto se njegove teze, pa čak ni njegova najsmelija postavljanja problematike, nisu mogli pobiti, pokušavano je da mu se teorija o snu likvidira na bečki način, njenim ironiziranjem i banaliziranjem na stepen šaljive društvene igre. Samo mali krug vernih okupljao se oko usamljenika na sedmičnim diskusionim večerima, na kojima je nova nauka psihoanalize dobila prvi oblik. Još dugo pre nego što sam i sam postao svestan celoga obima duhovne revolucije što se iz prvih osnovnih Frojdovih radova lagano pripremala, mene je već bilo pridobilo snažno, moralno nepokolebljivo držanje ovog neobičnog čoveka. Tu sam najzad pred sobom imao čoveka nauke, kakvog mlad čovek samo može zamisliti za uzor, oprezna u svakoj tvrdnji dok ne dođe do krajnjeg dokaza i apsolutne sigurnosti, ali nepokolebljiva prema otporu celoga sveta čim mu se jedna hipoteza pretvorila u punovažnu izvesnost, čoveka koji je u pogledu svoje ličnosti skroman kako samo može biti, no koji je rešen da se bori za svaku dogmu svoga učenja, i koje je do u smrt veran imanentnoj istini što ju je u svom saznanju branio. Nije se mogao zamisliti duhovno neustrašiviji čovek; Frojd je u svako vreme nalazio hrabrosti da kaže šta misli, pa i kad je znao da tim jasnim, neumoljivim izricanjem uznemiruje i zbunjuje, a nikada se nije trudio da svoj teški položaj olakša ma i najmanjim — čak ni formalnim — ustupanjem. Siguran sam da bi Frojd četiri petine svojih teorija mogao izgovoriti nesprečavan bilo kakvim akademskim otporom, da je pristao da ih drapira oprezno, da govori „erotika“ mesto „seksualnost“, „eros“ mesto „libido“, i da zadnje konzekvence uvek neumoljivo ne konstatuje, mesto da ih samo nagovesti. Ali gde se radilo o učenju i istini, on je ostajao intransigentan; što oštriji otpor, tim se više izoštravala njegova odlučnost. Potražim li simbol za pojam moralne hrabrosti — jedinog heroizma na zemlji koji ne zahteva tuđe žrtve — ja pred sobom uvek vidim lepi, muževno jasni lik Frojdov sa onim tamnim očima poštena i mirna pogleda.
Čovek što je sada izbegao u London iz svoje domovine, kojoj je poklonio slavu na zemlji i kroz vekove, beše po godinama odavno star a sem toga i teško bolestan čovek. No nije to bio čovek umoran niti utučen. Ja sam se potajno malo plašio da ću ga sada naći ogorčena ili zbunjena, posle svih onih mučnih časova kroz koje je morao proći u Beču, a našao sam ga slobodnijeg i čak srećnijeg nego ikada. Izveo me je u baštu londonske periferijske kuće. „Zar sam ikad stanovao lepše?“ upitao je s vedrim osmehom oko nekad tako strogih usta. Pokazao mi je svoje omiljene egipatske statuete što mu ih je spasla Marija Bonaparte. „Zar nisam opet kod kuće?“ A na pisaćem stolu ležahu otvoreni veliki folio-listovi njegovog manuskripta, i on je pisao, star osamdeset tri godine, istim okruglim jasnim rukopisom svakoga dana, jednako svetla duha kao u najboljim danima i jednako neumoran; njegova snažna volja beše savladala sve, i bolest i starost i izgnanstvo, i sada je iz njega prvi put slobodno zastrujala dobrota njegovoga bića, što ju je uzdržavao u dugim godinama borbe. Starost ga je učinila samo blažim, iskušenja trpeljivijim. Sada je ponekad nalazio nežnih gestova što ih ranije nikad nisam video u ovog uzdržljivog čoveka; obuhvatio bi me oko ramena, a iza svetlucanja naočara njegove oči bi me gledale sa više topline. Uvek je, tokom svih tih godina, razgovor sa Frojdom za mene značio jedno od najviših duhovnih uživanja. Učio sam se i divio u isto vreme, osećao kako svaka moja reč nailazi na puno razumevanje toga čoveka tako divno lišenog predrasuda, koga ne plaši nijedno priznanje, ne uzbuđuje nijedna tvrdnja, i u koga je volja da druge vaspitava jasnoći po gleda i jasnoći osećanja odavno postala instinktivna životna volja. No nikad nisam s više zahvalnosti osećao koliko je nenadoknadiva vrednost tih dugih razgovora nego te mračne godine, poslednje u njegovom životu. U trenutku kada bih stupio u njegovu sobu, meni se činilo da se oslobađam besmisla spoljnoga sveta. Najveće grozote postajahu apstraktne, zamršenosti jasne, prolazne aktuelnosti svrstavahu se pokorno u velike cikličke faze. Prvi put doživljavao sam istinskog mudraca, koji se uzdigao iznad sebe sama, koji ni bol ni smrt više ne prima kao lični doživljaj, no kao nadlični objekt opažanja i posmatranja: njegovo umiranje pretstavljalo je ništa manji moralni podvig od njegova života. Frojd je tada već teško patio od bolesti koja je zatim uskoro otrgla iz našega kruga. Stajalo ga je vidljivo truda da govori pomoću svoje nepčane proteze; i čovek se ustvari stideo svake reči koju bi mu on uputio, pošto ga je artikulisanje zamaralo. Ali on vas nije puštao; za njegovu čeličnu dušu bilo je pitanje naročitog častoljublja da pokaže prijateljima kako mu je volja još ostala snažnija od niskih zlopaćenja što mu ih je stvaralo telo. S ustima izobličenim od bola, on je do poslednjeg dana pisao za svojim pisaćim stolom, pa čak i kada bi mu noću patnje razorile san — njegov prekrasno čvrsti, zdravi san, koji mu je osamdeset godina bio praizvor snaga — odbijao je sredstva za uspavljivanje i svaku opojnu injekciju. Ni za jedan jedini čas nije hteo dozvoliti da mu se jasnoća duha otupi takvim ublažavanjima; radije je patio ostajući budan, radije razmišljao pod mukama nego da ne razmišlja, ostao je heroj duha do poslednjeg, najzadnjeg trenutka. Bila je to strašna borba, i sve veličanstvenija što je duže trajala. Od jednog do drugog slučaja smrt je sve jasnije bacala svoju senku na njegovo lice. Izdubila mu je obraze, izvajala slepoočnice iz čela, iskrivila usta, zaprečila usnama govor: samo oku nije crni dželat mogao ništa nahuditi, toj kuli stražari sa koje je viteški duh gledao u svet: oko i duh ostali su nepomućeni do poslednjeg trenutka. Jednom, prilikom jedne od poslednjih poseta, poveo sam sobom Salvadora Dalija, najdarovitijeg po mom mišljenju slikara nove generacije, koji je Frojda neizmerno poštovao, i dok sam ja s Frojdom razgovarao, on je nacrtao skicu. Nikad se nisam usudio da je pokažem Frojdu, jer Dali je u njemu na vidovit način već uobličio smrt.
Sve svirepija bivala je ova borba najsnažnije volje, najprodornijeg duha našega vremena protiv sloma; tek kada je i sam jasno spoznao, on kome je jasnost oduvek bila najviše vrlina mišljenja, da više neće moći produžiti da piše, da dela, on je, poput kakvog rimskog junaka, dozvolio lekaru da mukama učini kraj. Bio je to veličanstveni zaključak jednog veličanstvenog života, smrt koja je vredna pomena čak i među hekatombama mrtvaca u ovim krvavim vremenima. I kada smo mi prijatelji spustili njegov les u englesku zemlju, znali smo da smo joj predali najbolje što je naša domovina imala.
U onim časovima sa Frojdom često sam govorio o strahotama hitlerovskog sveta i rata. Kao čovečan čovek, on je bio duboko potresen, ali kao mislilac nije bio ni malo začuđen tom strašnom navalom bestijalnosti. Uvek su ga, reče, grdili da je pesimist, zato što poriče premoć kulture nad nagonima, sada se pak — što ga naravno ne ispunjava ponosom — vidi najjezovitija potvrda njegovoga mišljenja da je varvarstvo, da je elementarni nagon za uništavanjem u čovekovoj duši neiskorenjiv. Možda će se u sledećim stolećima pronaći neka forma da ti instinkti, bar u zajedničkom životu naroda, budu sputani; u svakidašnjici, međutim, i u najdubljoj prirodi, oni postoje kao neuništive a možda i nužne snage za održavanje napona. Još više ga je tih poslednjih dana zaokupljao problem jevrejstva i njegova sadašnja tragedija: tu naučnik u njemu nije znao nikakve formule, njegov lucidni duh nikakva odgovora. Kratko vreme pre toga objavio je bio svoju studiju o Mojsiju, u kojoj je Mojsija prikazao kao nejevreja, Egipćanina, i ovom tvrdnjom, koja jedva da se može naučno zasnovati, povredio je u istoj meri i pobožne i nacionalno svesne Jevreje. Sada mu je bilo žao što je tu knjigu publikovao baš usred najstravičnijega časa po jevrejstvo, „sad kada im oduzimaju sve, ja im još oduzimam najboljega čoveka“. Morao sam mu dati za pravo da je svaki Jevrej sada postao sedam puta osetljiviji, jer oni su prave žrtve čak i usred ove svetske tragedije, žrtve na svima stranama, progonjeni još pre no što padne udarac, jer na svakom mestu znaju da svako zlo njih pogađa prve i u sedmostrukoj meri, i da u mržnji najviše razulareni čovek svih vremena baš njih hoće da ponizi i progna do zadnjega ruba zemlje i pod samu zemlju. Iz sedmice u sedmicu, iz meseca u mesec, dolazilo je sve više izbeglica, i oni behu iz sedmice u sedmicu uvek još siromašniji i još smućeniji od onih koji su došli pre njih. Prvi, koji su Nemačku i Austriju napustili najbrže, mogli su još da spasu svoja odela, svoje kofere, svoje pokućstvo, a poneki čak i nešto novca. No što je duže neko u Nemačku imao poverenja, što se teže bio otkinuo od voljene otadžbine, tim je teže bivao kažnjen. Najpre su Jevrejima oduzeli zvanja, za branili im posećivanje pozorišta, bioskopa i muzeja, a istraživačima upotrebu biblioteka; oni su ostajali iz vernosti ili inercije, iz kukavičluka ili iz ponosa. Radije su podnosili poniženja u domovini nego da se kao prosjaci ponižavaju u tuđini. Onda su im oduzeli služavke i radio-aparate i telefone iz sta nova, zatim i same stanove, pa su im silom prikačili Davidovu zvezdu; trebalo je da ih, kao leprozne, već na ulici svako prepozna, izbegava, ismeje kao proklet nike i prognanike. Lišavali su ih svakog prava, s razigranim uživanjem primenjivali su na njima svako duševno, svako telesno nasilje, i najedanput je za svakog Jevrejina stara ruska narodna poslovica postala svirepa stvarnost: „Od prosjačkog štapa i zatvora niko nije bezbedan.“ Ko nije odlazio, tog su bacali u koncentracioni logor, gde su od nemačkog zapta mekšali i najponositiji, a zatim ga, opljačkanog, sa jednim jedinim odelom i deset maraka u džepu, izbacivali iz zemlje, ne pitajući kuda. I tako su onda stajali na granicama, moljakali po konzulatima, i to skoro uvek uzaludno, jer koja je zemlja željna opljačkanih ljudi, koja hoće prosjaka? Nikad neću zaboraviti kakav mi se prizor ukazao kada sam se jednom u Londonu našao u nekoj putničkoj agenciji; bila je nabijena izbeglicama, skoro samim Jevrejima, i svi su oni hteli na neku stranu. Sve jedno u koju zemlju, na led Severnoga Pola ili u užareni peščani kotao Sahare, samo na neku stranu, samo dalje, jer dozvola boravka je istekla, dalje sa ženom i decom pod tuđe zvezde, u tuđ govorni svet, među ljude koje ne poznaješ i koji te neće. Sreo sam onde jednog nekad vrlo bogatog industrijalca iz Beča koji je u isto vreme bio jedan od naših najinteligentnijih skupljača umetničkih predmeta; najpre ga nisam poznao, toliko je postao sed, star, umoran. Pridržavao se nemoćno obema rukama za sto. Upitao sam ga kuda želi da pođe. „Ne znam“, rekao je. „Ta ko danas pita za naše želje? Idemo onamo kud nas još pušta ju. Neko mi je pričao da se ovde možda može dobiti viza za Haiti San Domingo.“ Sav sam pretrnuo; jedan star i izmoren čovek, sa decom i unucima, drhti od nade da će moći da pođe u zemlju koju ranije na karti nije čestito ni video, samo da bi onde produžio svoje prosjačko probijanje, da bi i dalje bio stranac i čovek bez svrhe! Malo dalje raspitivao se jedan, s očajničkom žudnjom, kako se može dospeti u Šangaj, jer on je čuo da Kinezi još prihvataju izbeglice. I tako se tiskahu jedan do drugoga, bivši profesori univerziteta, direktori banaka, trgovci, ekonomi, muzičari, svaki od njih spreman da bedne ruševine svoje egzistencije odvuče kuda bilo preko zemlje i mora, da čini što bilo, da trpi što bilo, samo da beži od Evrope, samo da beži, da beži! Bila je to avetinjska skupina. No mene je najviše potresla misao da tih pedeset izmučenih ljudi pretstavljaju ustvari samo jednu razbijenu, jednu sasvim majušnu prethodnicu džinovske armije od pet, osam, možda deset miliona Jevreja koji se za ovima već dižu i tiskaju, svi ti opljačkani a zatim još i u ratu smrvljeni milioni, koji čekaju na pošiljke dobrotvornih institucija, na odobrenja vlasti i na novac za putni trošak, gigantska masa koja, krvavo rasplašena i u paničnom begu pred hitlerovskim šumskim požarom, na svima granicama Evrope opseda železničke stanice i puni zatvore, čitav jedan prognani narod kome nije dopušteno da bude narod, a ipak narod koji već dve hiljade godina ni za čim ne žudi jače nego da više ne mora lutati i da pod umornim nogama oseti zemlju, spokojnu, miroljubivu zemlju.
No najtragičnije je u toj jevrejskoj tragediji dvadesetoga veka bilo to što oni koji su je podnosili nisu više u njoj mogli nalaziti smisla ni krivice. Svi prognanici srednjevekovnoga doba, njihovi praoci i pretci, znali su bar zašto se muče: za svoju veru, za svoj zakon. Oni su još imali, kao talisman duše, ono što su ovi današnji davno izgubili, nesalomljivu veru u svoga boga. Živeli su i patili u gordoj zabludi da im je, kao izabranom narodu, tvorac sveta i ljudi odredio naročitu sudbinu i naročitu misiju, pa im je reč starozavetnog obećanja bila zapoved i zakon. Bacani na lomače, oni bi stiskali na grudi Pismo koje im beše sveto, i kroz tu unutrašnju vatrenost manje ih je pekao ubilački plamen. Ganjani iz zemlje u zemlju, oni bi ipak sačuvali još jednu poslednju domovinu, domovinu u bogu, iz koje ih nije mogla proterati nijedna zemaljska sila, nije dan car, nijedan kralj, nijedna inkvizicija. Dok ih je religija držala u istim okovima, oni još pretstavljahu neku zajednicu pa na taj način i snagu; ako su ih izbacivali i proterivali, znači da su okajavali svoju krivicu što su se svojom religijom, svojim običajima, svesno sami otuđili od ostalih naroda na zemlji. Jevreji dvadesetoga veka, međutim, već odavno nisu pretstavljali zajednicu. Nisu imali zajedničku veru, svoje jevrejstvo su osećali više kao teret nego kao ponos, i nisu bili svesni nikakve misije. Živeli su po strani od svojih nekad svetih knjiga, i nisu više hteli svoj stari, zajednički jezik. Njihovo sve nestrpljivije nastojanje beše u tome da se užive, da se učlane u narode koji ih okružuju, da se rastvore u ono što je sveopšte, samo da bi imali mira od svih progona, odmora u stalnome bežanju. Na taj način, onako pretopljeni u ostale narode, i budući odavno u većoj meri Francuzi, Nemci, Englezi i Rusi nego Jevreji, oni jedni druge više nisu razumevali. Tek sada kada su ih sve bacili na gomilu i pomeli u jednu rpu kao đubre po ulicama, direktore banaka iz njihovih berlinskih palata i poslužitelje sinagoga iz ortodoksnih opština, pariske profesore filozofije i rumunske fijakeriste, perače mrtvaca i nosioce Nobelove nagrade, koncertne pevačice i pogrebne naricaljke, pisce i fabrikante rakije, imućne i uboge, velike i male, pobožne i prosvećene, zelenaše i mudrace, cioniste i asimilirane, eškenaze i sefarde, pravednike i grešnike, a za njima još zbunjenu gomilu onih, koji verovahu da su davno utekli prokletstvu, prekrštene i mešance — tek sada je Jevrejima prvi put posle stotina godina nametnuta zajednica koju odavno više nisu osećali, zajednica izgnanstva koja se od egipatskog doba svejednako vraća. Ali zašto da je ta sudbina njihova i uvek i uvek samo njihova? Šta je razlog, šta smisao, šta je cilj toga besmislenog proganjanja? Terali su ih iz država a nisu im davali države. Govorili su: nemojte živeti s nama, ali im nisu rekli gde treba da žive. Okrivljavali su ih a nisu im dopuštali nijedno sredstvo da krivicu okaju. I tako su se u bekstvu zgledali ukočeno, užagrenih očiju — zašto ja? Zašto ti? Zašto ja sa tobom koga ne razumem, čiji način mišljenja ne shvatam, s kim me ništa ne vezuje? Zašto svi mi? I ni ko nije nalazio odgovora. Čak ni Frojd, najjasniji ingenium ovoga vremena, sa kojim sam često razgovarao u tim danima, nije znao puta, nije znao smisla u tom besmislu. No možda je krajnji smisao jevrejstva baš u tome da svojom zagonetno trajnom egzistencijom svejednako ponavlja Jobovo večito pitanje Bogu, da se ono, dok je zemlje, ne bi potpuno zaboravilo.
Ništa ne deluje tako avetinjski kao kad nas u životu, u istoj formi i obličju,, najedanput opet presretne ono za što smo smatrali da je davno odumrlo i pokopano. Došlo je leto 1939, Minhen sa svojom kratkotrajnom zabludom „peace for our time“ bio je odavno prošao; već je Hitler, pogazivši zakletvu i obećanje, mučki napao i prisvojio osakaćenu Čehoslovačku, već je Memel bio zauzet, nemačka štampa, veštački navijena da besni, zahtevala je Dancig. i Poljski Koridor. Englesku je obuzelo gorko buđenje iz njene lojalne vere u mogućnost dobroga ishoda. Čak i prosti, neuki ljudi, koji su se samo instinktivno grozili rata, počeše da ispoljavaju žestoku zlovolju. Svaki od inače tako uzdržljivih Engleza stupao je s čovekom u razgovor, portir što čuvaše našu prostranu flat-house,, liftboj u dizalici, sobarica dok je spremala sobu. Nijedno od njih ne shvataše jasno šta se dešava, ali se svako sećao neosporne, očigledne činjenice da je Čemberlen, premijer Engleske, leteo tri puta u Nemačku da spase mir, a da Hitlera nije zadovoljila ni jedna tako srdačna predusretljivost. U engleskom parlamentu začuli su se odjednom oštri glasovi: „Stop aggression!“24, na svima stranama osećale su se ratne (ili ustvari protivratne) pripreme. Opet , su nad Londonom počeli da lebde svetli baloni za od branu — izgledali su još nedužni kao sivi slonići dečjih igračaka. —, ponovo su raskrčena skloništa od vazdušnih napada i brižljivo proverene gasmaske koje su ranije bile razdeljene. Situacija je postala isto onako napeta kao godinu dana ranije, a možda i još napetija, pošto je ovoga puta iza vlade stajalo ne više naivno i prostodušno, već odlučno i ogorče no stanovništvo.
Tih meseca napustio sam bio London i povukao se u provinciju, u Bat. Nikada u životu nisam nemilosrdnije osetio nemoć čovekovu pred svetskim zbivanjima. Stojao sam tu, živ čovek koji razmišlja, koji deluje po strani od svake politike, predan svome poslu, radeći tiho i uporno na tome da svoje godine pre tvorim u dela. A tamo negde u nevidljivome prostoru bilo je desetak ljudi, koje nisam poznavao, nikad ni sam video, nekoliko ljudi u Wilhelmstrasse u Berlinu, na Quai d’Orsay u Parizu, u Palazzo Venezia u Rimu, u Downing Street-u u Londonu, i tih deset ili dvadeset ljudi, od kojih je dosad najmanji broj dao dokaza o naročitoj pameti i veštini, razgovarali su i pisali i telefonirali i paktovali o meni nepoznatim stvarima. Stvarali su odluke u kojima nisam učestvovao i koje nisam ni saznavao u pojedinostima, a time: u ipak definitivno određivali moj sopstveni život i život svakog drugog u Evropi. U njihovim rukama a ne u mojim nalazila se moja sudbina. Oni su uništavali ili štedeli nas nemoćne, oni dopuštali slobodu ili nametali robovanje, oni su za milione odlučivali o ratu ili miru. A ja sam kao i svi drugi se deo u svojoj sobi izložen svemu kao kakva muva, ne moćan kao puž, dok se međutim radilo o smrti i životu, o mome najintimnijem ja i mojoj budućnosti, o mislima koje će mi se stvoriti u mozgu, o rođenim i još nerođenim planovima, o mome bdenju i snu, o mojoj volji, imovini, o čitavom mome biću. Sedeo sam tu iščekujući i buljeći u prazninu kao osuđenik u ćeliji, zazidan i prikovan u to besmisleno, nemoćno čekanje i čekanje, a sužnji kao i ja što sam, desno i levo od mene, zapitkivali su i savetovali i brbljali kao da iko od nas zna ili može da zna kako se i šta nama raspolaže. Zvonio je telefon i neki prijatelj me je pitao šta je moje mišljenje. Bile su tu novine i one su me još više zbunjivale. Govorio je radio i jed na reč protivrečila je drugoj. Išao sam ulicom, i prvi koga bih sreo tražio je da mu ja, ista tolika neznalica, kažem mišljenje da li će ili neće biti rata. A ja bih u svome nemiru i sam uzvraćao pitanjem, i pričao i brbljao i diskutovao, mada sam ustvari tačno znao da je svako znanje, svako iskustvo, svako predviđanje što sam ih skupio i usvojio tokom godina, bezvredno pred odlučivanjem te desetine stranih ljudi, da po drugi put u dvadeset pet godina stojim pred sudbinom nemoćan i lišen volje, i da misli bez smisla tuku u bolne slepoočnice. Najzad nisam vi še mogao podnositi velegrad, gde posters, prikovani plakati, na svakom uglu nasrću na čoveka kao besni psi, i gde sam svakom od hiljada ljudi u bujici prolaznika nehotice pokušavao da pročitam na čelu šta misli. A mi smo, međutim, svi mislili na jedno te isto, mislili jedino na da ili ne, na crno ili crveno u odlučujućoj igri, u kojoj je i moj ceo život bio ulog, moje poslednje sačuvane godine, moje nenapisane knjige, sve u čemu sam dosad nalazio svoj zadatak, svoj životni smisao.
Ali kugla se neodlučno kotrljala tamo-amo po ploči diplomatskoga ruleta, sa sporošću koja razdire živce. Tamo i amo, amo i tamo, crveno i crno, i crno i crveno, nada i razočarenje, dobre vesti i loše vesti, a nikako još otsudna, poslednja. Predaj se zaboravu! rekoh sam sebi. Pobegni u svoj najgušći čestar, u svoj rad, u ono gde si samo sopstveno živo ja, ne podanik, ne objekt te infernalne igre, gde još jedino može razborito da deluje to malo tvoga razuma u jednom svetu koji silazi s uma.
Zadatak mi nije nedostajao. Godinama sam već ne prekidno gomilao pripremne radove za jedan veliki prikaz Balzaka i njegovog doba, u dve knjige, ali ni sam nikada imao hrabrosti da započnem jedno tako ši roko, dugoročno delo. Sada mi je baš obeshrabrenost dala hrabrosti. Povukao sam se u Bat, i upravo u Bat, jer je taj grad, gde su pisali mnogi od najboljih u pro slavljenoj književnosti Engleske, Filding pre svega, vernije i sugestivnije nego ijedan drugi grad u Engleskoj ozrcavao, pred smirenim pogledom, drugo jedno, spokojnije stoleće, osamnaesti vek. U kakvom je, međutim, bolnom kontrastu sa sve većim nemirom sve ta i mojih misli bio taj meki, nekom blagom lepotom blagosloveni predeo! Kao što je 1914 bio najlepši jul koga mogu da se setim u Austriji, tako je i ovaj avgust 1939 u Engleskoj bio izazovno divan. Opet to meko, svilenoplavo nebo, kao božji šator mira, opet to dobro zračenje sunca nad poljima i šumama, usto neopisiva raskoš cveća — isti veliki mir na zemlji, dok su se njeni ljudi opremali za rat. Kao i onda, nije se moglo verovati u bezumlje pred licem toga tihog, upornog, bujnog cvetanja, te tišine u dolinama Bata, koja kao da je, dišući, uživala u sebi samoj, i koja me je svojom ljupkošću tajanstveno potsećala na onaj badenski predeo iz 1914.
I opet nisam hteo verovati. Opet sam se kao tada pripremao na letnje putovanje. Za prve nedelje septembra 1939 bio je određen kongres PEN-kluba u Štokholmu, i švedski drugovi behu me pozvali za počasnog gosta, pošto sada ja, amfibično stvorenje, nisam, naravno, više reprezentovao nijednu naciju; za podne i za veče, ljubazni domaćini odlučili su već unapred o svakom satu tih sledećih sedmica. Bejah odavno naručio mesto na brodu, kad počeše da stižu i da se prestižu preteći izveštaji o skoroj mobilizaciji. Po svim zakonima razbora sada je trebalo da brzo spakujem knjige i rukopise i da napustim britansko ostrvo kao moguće poprište rata, jer ja sam u Engleskoj bio stranac, a u slučaju rata odmah stranac-protivnik kome prete sva moguća ograničenja slobode. Ali nešto neobjašnjivo u meni protivilo se pomisli na spasavanje bekstvom. Napola je to bio prkos, da ne bežim sve iznova i iznova kada me sudbina i onako svugde dalje progoni, napola već i umor. „Dočekajmo vreme onakvi kako nas traži“, govorio sam sebi zajedno sa Šekspirom. Ako te ono hoće, nemoj mu se više opirati na pragu šezdesete godine! Što je najbolje u tebi, život koji si živeo, to ono ipak više neće moći prigrabiti. I tako sam ostao. Hteo sam, međutim, da koliko je moguće prethodno dovedem u red svoju spoljnu građansku egzistenciju, i pošto sam nameravao da po drugi put stupim u brak, nisam hteo gubiti nijedan trenutak, da se ne bih usled internacije i drugih nepredvidljivih mera na dugo vreme razdvajao od buduće drugarice svoga života. Tako sam onoga jutra — bio je 1 septembar, petak — došao do matičnog zvanja u Batu, da prijavim sklapanje braka. Činovnik je uzeo naše papire i pokazao se neobično ljubazan i revnostan. Kao svako u to vreme, razumeo je našu želju da se stvar što je moguće više ubrza. Naše venčanje trebalo je da se utvrdi za sutradan, uzeo je pero i lepim okruglim slovima počeo da nam upisuje imena u svoju knjigu.
U tom trenutku — moralo je biti oko jedanaest časova — naglo se otvoriše vrata susedne sobe. Unutra jurnu neki mlad činovnik i stade u prolazu navlačiti kaput. „Nemci su upali u Poljsku. To je rat!“ viknuo je glasno u tihu prostoriju. Reč mi je pala na srce kao udarac maljem. Ali srce naše generacije sviknuto je već na svakojake grube udarce. „To još ne mora značiti rat“, rekao sam s iskrenom uverenošću. Činovnik je međutim bio ogorčen. „Ne“, uzviknuo je žustro, „nama je dosta! Ne možemo dozvoliti da počinje iznova svakih šest meseci! Sada se mora uči niti kraj!“
U međuvremenu, drugi činovnik koji je već počeo da ispisuje našu venčanicu, ostavio je pero zamišljen. Pa mi smo konačno stranci, promrmljao je, a u slučaju rata postali bismo automatski stranci protivnici. Nije mu jasno da li se u takvom slučaju još može dopustiti sklapanje braka. Žao mu je, ali za svaki slučaj obratiće se za instrukcije u London. — Došla su još dva dana čekanja, nade, strahovanja, dva dana najstravičnije napetosti. U nedelju ujutro radio je objavio vest da je Engleska objavila rat Nemačkoj.
Beše to neobično jutro. Otstupili smo bez ijedne reči od radija koji je u prostor bacio poruku što će da nadživi stoleća, poruku određenu da totalno izmeni naš svet i život svakog od nas ponaosob. Poruku koja je značila smrt za hiljade od onih koji su je ćutke saslušali, tugu i nesreću, očajanje i pretnju za sve nas, a možda tek posle godina i godina stvaralački smisao. Opet je bio rat, strahovitiji i dalekosežniji od ijednog ranijeg rata na zemlji. Ponovo se jedno doba završavalo, ponovo je počinjalo jedio novo doba. Stojasmo nemo u sobi koja je najedanput utihnula bez daha, i izbegavasmo da se pogledamo. Spolja je navirao bezbrižni cvrkut ptica, koje su se u razuzdanoj ljubavnoj igri predavale nošenju blagoga vetra, a drveta su se u pozlati blistavog svetla njihala kao da im je lišće, poput usana, željno međusobnog nežnog dodira. I opet ona, prastara majka priroda, nije ništa znala za brige svojih stvorenja.
Prešao sam u svoju sobu i složio stvari u jedan mali kofer. Ako se obistini što mi je pretskazao jedan prijatelj na visokom položaju, nas Austrijance u Engleskoj pribrojaće Nemcima, pa treba da smo sprem ni na ista ograničenja; možda doveče neću moći spavati u sopstvenom krevetu. Opet sam pao za jednu stepenicu niže, od pre jednog sata sam ne samo stranac u ovoj zemlji, već „enemy alien“,' stranac-protivnik; silom proteran na mesto kuda me ne vuče živo srce. Jer da li je mogućno zamisliti apsurdniju situaciju za čoveka davno odbačenog iz jedne Nemačke koja ga je zbog njegove rase i načina mišljenja žigosala kao anti-Nemca, nego da sada, u drugoj jednoj zemlji, na osnovu birokratskog dekreta, bude nateran u zajednicu kojoj kao Austrijanac, prirodno, nikad nije pri padao? Jednim potezom pera pretvorio se smisao celog jednog života u besmisao; pisao sam i mislio još uvek na nemačkom jeziku, ali je svaka misao koju sam mislio, svaka želja koju sam osećao, pripadala zemljama koje stajahu pod oružjem za slobodu sveta. Svaka druga veza, sve što je prošlo i što je bivalo, beše pokidano i razbijeno, i ja sam znao da ću posle ovoga rata sve morati ponovo da započinjem. Jer onaj najosnovniji zadatak u koji sam kroz četrdeset godina ulagao svu snagu svoga uverenja, ujedinjenje Evrope na miroljubiv način, on se potpuno izjalovio. Rat svih protiv sviju koga sam se plašio više nego sopstvene smrti, razbuktao se sada po drugi put. I čovek koji se celoga života trudio na povezivanju u znaku čovečnosti i duha, osećao se, usled te nagle izdvojenosti, u tom času koji je više nego ijedan zahtevao nesalomljivu solidarnost, beskoristan i usamljen kao nikad u svom životu.
Još jednom sam se uputio, da bacim poslednji pogled za mirom, dole u grad. Ležao je spokojno u po dnevnoj rasveti, i nije mi se činio drukčiji nego inače. Uobičajenim koracima, ljudi su išli svojim uobičajenim putem. Nisu žurili, nisu se govorljivo skupljali u gomile. U ponašanju im se opažaše nedeljni mir i umerenost, i jednog momenta ja sam se upitao: da li oni možda ne znaju? No oni su bili Englezi, vični obuzdavanju svojih osećanja. Da se osnaže u svojoj žilavoj, nepatetičnoj odlučnosti, njima nisu trebale zastave i bubnjevi, galama i muzika. Koliko je drukčije 'bilo onih julskih dana 1914 u Austriji, no koliko sam drukčiji od tadašnjeg mladog neiskusnog čoveka bio i ja danas, koliko opterećen uspomenama! Znao sam šta znači rat, i dok sam gledao u krcate, blistave trgovine, ja sam u jednoj intenzivnoj viziji ponovo video one trgovine iz 1918, ispražnjene i puste, kao da bulje iskolačenim očima. Kao u nekom snu na javi, video sam duge redove ojađenih žena pred trgovinama namirnicama, majke u žalosti, ranjenike, bogalje, sav taj nekadašnji crni užas vraćao se avetinjski u blistavoj podnevnoj rasveti. Setio sam se naših starih vojnika, izmorenih i odrpanih, kakvi se vraćahu s bojnoga polja, moje uzburkano srce osećalo je čitav prošli rat u ovom koji danas počinje i koji svoje užase još krije pred pogledima. I bilo mi je jasno: opet je prohujala čitava prošlost, opet je uništeno sve što se stvorilo — Evropa, naša domovina, za koju smo živeli, razorena je za vremena koja daleko prelaze granice našeg sopstvenog života. Počinje nešto drugo, neko novo doba, no koliko još treba proći paklova i čistilišta da se do njega stigne.
Sunce je sijalo puno i snažno. Dok sam koračao kući, primetio sam najedanput pred sobom svoju sopstvenu senku, onako kako sam sliku onoga rata video iza današnjega. Kroz sva ta vremena ona me nije na pustila, ta senka, nadnosila se nad svaku moju misao po danu i po noći, možda njen tamni obris leži i na mnogim listovima ove knjige. No svaka je senka, naposletku, i dete svetla, i samo ko je iskusio svetlo i tamu, rat i mir, uspon i propast, samo taj je istinski živeo.
Gospođici LYDIJI MELFORD. Gospođica Vilis je izrekla moju osudu — vi odlazite, draga gospođice Melford! — bićete odvedeni, ne znam kud...
-
Kad su 1971. godine astronautičke misije Apolo 15 sleteli na Mesec ( navodno), jednu lunarnu formaciju nazvali su Maslačkov krate...
-
KNJIŽEVNOST BLOG ATORWITHME -KNJIŽEVNOST arhiva ALEA Agualusa Jose Eduardo, Lični čudesnik Agualusa Jose Ed...
-
Alekdsander Sulimov Miklos Radnoti Pismo ženi (preveo Danilo Kiš) U dubini slutim pustoš nemu, gluvu, kriknem, jer tiši...