Čovek sa plavom gitarom
II
Ne mogu svet baš da uokružim,
Ali se trudim.
Pevam o glavi junaka, o velikom oku
I bronzanoj bradi, al' ne o čoveku.
Mada se trudim a ih što bolje skrpim
I da kroz njih dođem do čoveka.
Ako ova serenada o skoro čoveku
Nije ona prava, o stvarima kakve jesu,
Recite da je za ovu serenadu
Kriva plava gitara.
V
Ne govori nam o veličini poezije,
O plamsanju baklji u podzemlju,
O strukturi lukova u žiži svetlosti.
Na našem suncu nema senki,
Dan je žudnja a noć je san.
Nigde ni sene.
Zemlja je za nas, ravna i gola.
Bez sene. Pesništvo
Nadvisujući muziku mora da zameni
Himne i prazno nebo,
U pesništvu preuzećemo njihovo mesto,
Čak i u brbljanju tvoje gitare.
XIII
Bleda preotimanja plavog
Kvare bledilo ... ay di mi,
Plavi pupoljci i smolasti cvetovi. Budi zadovoljan -
Širenjem, prostiranjem - zadovoljan da budeš
Čista sanjarija imbecila,
Heraldičko središte plavog sveta,
Glatko setnoplavog, sa stotinu podbradaka,
S uspaljenim pridevom ljubavnika...
XXII
Poezija jeste predmet pesme,
Od nje pesma potiče
I u nju uvire. Između njih dve,
Između izvora i ušća, jeste
Odsustvo stvarnosti,
Stvari kakve jesu. Ili tako kažemo.
Ali, da li su one stvarrno odvojene? Da li to znači
I odsustvo za samu pesmu koja ostvaruje svoju
Pravu pojavu tamo gde je sunce zeleno,
Oblak crven, zemlja oseća, a nebo misli?
Od toga ona uzima. A možda nešto i daje
U opštoj izmeni stvari.
Čovek sa plavom gitarom (1937)
Iz knjige Volas Stivens: Pesme našeg podneblja,
Matica srpska, Novi Sad; Cicero, Beograd; Pismo, Zemun; 1995.
Prevela Maja Herman-Sekulić.
Devica koja nosi Fenjer
O RAJU SMATRANOM ZA GROBNICU
O plamsanju baklji u podzemlju,
O strukturi lukova u žiži svetlosti.
Na našem suncu nema senki,
Dan je žudnja a noć je san.
Nigde ni sene.
Zemlja je za nas, ravna i gola.
Bez sene. Pesništvo
Nadvisujući muziku mora da zameni
Himne i prazno nebo,
U pesništvu preuzećemo njihovo mesto,
Čak i u brbljanju tvoje gitare.
XIII
Bleda preotimanja plavog
Kvare bledilo ... ay di mi,
Plavi pupoljci i smolasti cvetovi. Budi zadovoljan -
Širenjem, prostiranjem - zadovoljan da budeš
Čista sanjarija imbecila,
Heraldičko središte plavog sveta,
Glatko setnoplavog, sa stotinu podbradaka,
S uspaljenim pridevom ljubavnika...
XXII
Poezija jeste predmet pesme,
Od nje pesma potiče
I u nju uvire. Između njih dve,
Između izvora i ušća, jeste
Odsustvo stvarnosti,
Stvari kakve jesu. Ili tako kažemo.
Ali, da li su one stvarrno odvojene? Da li to znači
I odsustvo za samu pesmu koja ostvaruje svoju
Pravu pojavu tamo gde je sunce zeleno,
Oblak crven, zemlja oseća, a nebo misli?
Od toga ona uzima. A možda nešto i daje
U opštoj izmeni stvari.
Čovek sa plavom gitarom (1937)
Iz knjige Volas Stivens: Pesme našeg podneblja,
Matica srpska, Novi Sad; Cicero, Beograd; Pismo, Zemun; 1995.
Prevela Maja Herman-Sekulić.
Devica koja nosi Fenjer
O RAJU SMATRANOM ZA GROBNICU
Koju reč imate, tumači, za ljude čije
Senke u grobnici neba šetaju po noći,
Potamnele duhove naše stare komedije?
Veruju li da lutaju po vetrovitoj hladnoći,
Sa podignutim fenjerima kojima im je obasjana
putanja, slobodni ljudi smrti, uvek u blizini
Da nađu što god traže? Ili da li se čini
Da ta sahrana, podupirana svakog dana
Kao duhovni prolaz u ništavilo, vrata,
Predvođa svake noći onu bezdanu noć kada
Mnoštvo više neće lutati, niti će svetlo
Postojanih fenjera mileti po tmini?
Napravite nijanse među tamnim komičarima,
Vičite za njima na najvećoj udaljenosti
Da odgovore iz svog ledenog Elizijuma.
ŽIVOT JE POKRET
U Oklahomi,
Bonnie i Đouzi,
obučeni u cic,
plesali su oko panja.
Vikali su,
"Ohojaho,
Ohooooo.."
Slaveći venčanje
Mesa i vazduha.
LUNARNA PARAFRAZA
Luna je majka patosa i sažaljenja.
Kada se, na iznurenijem kraju novembra,
Njegovo stara svetlost pomiče po granama,
Mlitavo, sporo, zaviseći od njih;
Kada Isusovo telo visi u samrtnom bledilu,
Ljudski blizu, i figura Marije
Načeta injem, skuplja se
U skloništu od trulog i opalog lišća;
Kada iznad kuća, zlatna iluzija
Vraća jedno starije doba mirnih
I umirujućih snova u spavačima u mraku –
Luna je majka patosa i sažaljenja.
PLANETA NA STOLU
Arijelu je bilo drago što je napisao svoje pesme.
Bile su satkane od vremena kog se sećao
Ili nečega što je video pa mu se dopalo.
Ostale tvorevine sunca
Bile su rasipanje i zbrka
I zreli žbun se grčio.
Nije bilo važno da prežive.
Bilo je važno da nose
Nekakve crte lica, neki karakter.
Nekakvo obilje, pa makar i napola opaženo,
U siromaštvu njihovih reči,
Planete čiji su bile deo.
ČIST OSEĆAJ STVARI
Pošto je lišće opalo, vraćamo se
Čistom osećaju stvari. To je kao da smo
Došli do kraja imaginacije,
Neživi u nepokretnom savior.
Teško je čak izabrati pridev
Za ovu praznu hladnoću, ovu tugu bez razloga.
Velika građevina postala je majušna kuća.
Nijedan turban ne hoda umanjenim podovima.
Staklena bašta nikad nije toliko očajnički vapila za krečenjem.
Odžak je pedeset godina star i već je počeo da se krivi.
Fantastičan trud nije urodio plodom, ponavljanje
U ponovljivosti ljudi i muva.
Ipak odsustvo imaginacije
Moralo je i sâmo biti zamišljeno.Velika bara,
Čist smisao toga, bez odraza, lišća,
Blata, vode kao prljavo staklo, izražavajući nekakvu
Tišinu, tišinu pacova koji je došao da vidi,
Velika bara i njena pustoš ljiljana, sve ovo
Treba da bude zamišljeno kao neizbežno znanje,
Zahtevano, kao što nužnost zahteva.
PESMA KOJA JE ZAUZELA MESTO PLANINE
Tu je bila, reč po reč,
Pesma koja je zauzela mesto planine.
Disao je njen kiseonik,
Čak i kad je knjiga ležala okrenuta u prašini njegovog stola.
Podsetila ga je koliko mu je bilo potrebno
Mesto na kojem bi se kretao u sopstvenom pravcu,
Kako je prekomponovao borove,
Promenio položaj stena i trzanjem probio svoj put kroz oblake,
Zbog vidika koji bi bio odgovarajući,
Gde će biti dovršen u neobjašnjenoj dovršenosti:
Tačno onu stenu gde bi njegova nepreciznost
Otkrila, na kraju, pogled ka kom su stremili,
<
Gde može da legne i, zureći naniže ka moru,
Prepozna svoj jedinstveni i usamljenički dom.
POSLEDNJI SOLILOKVIJ UNUTRAŠNJEG LJUBAVNIKA
Upali prvo svetlo večeri, dok u sobi
U kojoj se odmaramo, zbog sitnice, verujemo
Da je zamišljeni svet krajnje dobro.
Ovo je, otuda, najintenzivniji randevu.
To je ta misao u kojoj skupljamo sebe,
Izvan svih ravnodušnosti, u jednu stvar:
Samo sa jednom stvari, samo sa jednim šalom
Tesno zavijenim oko nas, pošto smo siromašni, toplota,
Svetlo, moć, čudesni uticaj.
Ovde, sada, zaboravljamo jedno drugo i nas same.
Osećamo nerazgovetnost reda, celine,
Znanja, toga što je uredilo randevu.
Sa njegovom ključnom granicom, u mozgu.
Kažemo Bog i imaginacija su jedno…
Koliko visoko ta najviša sveća osvetljava mrak.
Od ove iste svetlosti, od ovog centralnog uma
Pravimo prebivalište na večernjem vazduhu,
U kom je samo biti tu zajedno dovoljno.
HIMNA IZ PAVILJONA LUBENICA
Ti što stanuješ u tamnoj kolibi,
Kome je lubenica uvek purpurna,
Čija su bašta vetar i mesec,
Od dva sna, noći i dana,
Koji bi ljubavnik, koji sanjar, izabrao
Onaj pomračen spavanjem?
Evo bokvice ispred tvojih vrata
I najboljeg pevca crvenog perja
Što se oglašava pre budilnika.
Neka gospa može doći, zelena kao list,
Čiji dolazak može doneti veselje
Izvan veselja spavanja,
Da, a kos širi svoj rep,
Tako da ga sunce može posuti mrljama,
Dok ispušta svoj zov.
Ti što stanuješ u tamnoj kolibi,
Ustani, pošto ustajanje neće biti buđenje,
I dozivaj, izvikuj zov, izvikuj zov.
U KAROLINAMA1
Jorgovani venu u Karolinama
Leptiri već lepršaju nad kolibama.
Novorođena deca već tumače ljubav
U glasovima majki.
Bezvremena majko,
Kako to da su tvoje pihtijaste bradavice
Najednom postale medene?
Bor zaslađuje moje telo
Iris me ulepšava. 1
Termin koji se koristi u SAD da označi Južnu i Severnu Karolinu. (Prim. prev.)
DOBRO ODEVEN ČOVEK S BRADOM
Posle konačnog ne dolazi da.
I od tog da zavisi budućnost.
Ne je bila noć. Da je sadašnje sunce.
U odbačenim stvarima, stvarima odrečenim,
Skliznulim niz zapadni vodopad, ipak jedna,
Samo jedna, jedna stvar je bila čvrsta, čak
Ne veća od cvrčkovog roga, ne više
Od misli koja se isprobava celoga dana, govor
O sopstvu koje mora održavati sebe govorom,
Jedna stvar koja ostaje, nevarljiva, bila bi
Dovoljna. Ah! slatki pohod za tom stvari!
Ah! slatki pohod, med u srcu,
Zelenilo u telu, van tričave fraze,
Van stvari u koje se verovalo, stvari utvrđene;
Lik na jastuku koji koji bruji dok neko spava
Oreol iznad kuće koja bruji…
Nikada ne može biti zadovoljen, um, nikada.
IZ PATNJE DONA DŽUSTA2
Završio sam svoju borbu sa suncem; I moje telo, stara životinja Ne zna ni za šta više. Silovita doba su rađala i ubijala, I sama su bila geniji Sopstvenih okončanja. Oh, ali samo sopstvo oluje Sinova i robova, rađanja i smrti, Stare životinje, Čula i osećanja, samog zvuka I prizora, i svega što je bilo u oluji, Ne zna ni za šta više. 2
( „Don Džust je žovijalni Don Kihot, on je proizvoljna figura“, V. Stivens.)
SVEĆA U DOLINI
Moja sveća je gorela sama u neizmernoj dolini.
Zraci ogromne noći sastavili su se na njoj,
Dok vetar nije dunuo.
Zraci ogromne noći
Sastavili su se na njenoj slici,
Dok vetar nije dunuo.
REKA NAD REKAMA U KONEKTIKATU
Postoji velika reka sa ove strane Stigije
Pre nego neko dođe do prvog crnog vodopada
I drveća kome nedostaje inteligencija drveća.
U toj reci, daleko na ovoj strani Stigije,
Samo proticanje reke je veselost
Dok bleska i bleska na suncu. Na njenim obalama,
Ne luta nijedna senka. Reka je verna,
Kao poslednja. Ali nema splavara.
On se ne bi mogao suprotstaviti njenoj pokretačkoj sili.
To nije moguće videti iza pojave
Koja govori o tome. Toranj Farmingtona
Stoji svetlucajući i Hadam sija i njiše se.
To je treća stvar bez osobina uz svetlost i vazduh,
Usmerenje, snaga, lokalna apstrakcija…
Pozovi je, još jednom, reku, neimenovani tok,
Ispunjen prostor, odražava godišnja doba, narodna mudrost
Svakog od čula; pozovi je, ponovo i ponovo,
Reku koja teče nigde, kao more.
Senke u grobnici neba šetaju po noći,
Potamnele duhove naše stare komedije?
Veruju li da lutaju po vetrovitoj hladnoći,
Sa podignutim fenjerima kojima im je obasjana
putanja, slobodni ljudi smrti, uvek u blizini
Da nađu što god traže? Ili da li se čini
Da ta sahrana, podupirana svakog dana
Kao duhovni prolaz u ništavilo, vrata,
Predvođa svake noći onu bezdanu noć kada
Mnoštvo više neće lutati, niti će svetlo
Postojanih fenjera mileti po tmini?
Napravite nijanse među tamnim komičarima,
Vičite za njima na najvećoj udaljenosti
Da odgovore iz svog ledenog Elizijuma.
ŽIVOT JE POKRET
U Oklahomi,
Bonnie i Đouzi,
obučeni u cic,
plesali su oko panja.
Vikali su,
"Ohojaho,
Ohooooo.."
Slaveći venčanje
Mesa i vazduha.
LUNARNA PARAFRAZA
Luna je majka patosa i sažaljenja.
Kada se, na iznurenijem kraju novembra,
Njegovo stara svetlost pomiče po granama,
Mlitavo, sporo, zaviseći od njih;
Kada Isusovo telo visi u samrtnom bledilu,
Ljudski blizu, i figura Marije
Načeta injem, skuplja se
U skloništu od trulog i opalog lišća;
Kada iznad kuća, zlatna iluzija
Vraća jedno starije doba mirnih
I umirujućih snova u spavačima u mraku –
Luna je majka patosa i sažaljenja.
PLANETA NA STOLU
Arijelu je bilo drago što je napisao svoje pesme.
Bile su satkane od vremena kog se sećao
Ili nečega što je video pa mu se dopalo.
Ostale tvorevine sunca
Bile su rasipanje i zbrka
I zreli žbun se grčio.
Nije bilo važno da prežive.
Bilo je važno da nose
Nekakve crte lica, neki karakter.
Nekakvo obilje, pa makar i napola opaženo,
U siromaštvu njihovih reči,
Planete čiji su bile deo.
ČIST OSEĆAJ STVARI
Pošto je lišće opalo, vraćamo se
Čistom osećaju stvari. To je kao da smo
Došli do kraja imaginacije,
Neživi u nepokretnom savior.
Teško je čak izabrati pridev
Za ovu praznu hladnoću, ovu tugu bez razloga.
Velika građevina postala je majušna kuća.
Nijedan turban ne hoda umanjenim podovima.
Staklena bašta nikad nije toliko očajnički vapila za krečenjem.
Odžak je pedeset godina star i već je počeo da se krivi.
Fantastičan trud nije urodio plodom, ponavljanje
U ponovljivosti ljudi i muva.
Ipak odsustvo imaginacije
Moralo je i sâmo biti zamišljeno.Velika bara,
Čist smisao toga, bez odraza, lišća,
Blata, vode kao prljavo staklo, izražavajući nekakvu
Tišinu, tišinu pacova koji je došao da vidi,
Velika bara i njena pustoš ljiljana, sve ovo
Treba da bude zamišljeno kao neizbežno znanje,
Zahtevano, kao što nužnost zahteva.
PESMA KOJA JE ZAUZELA MESTO PLANINE
Tu je bila, reč po reč,
Pesma koja je zauzela mesto planine.
Disao je njen kiseonik,
Čak i kad je knjiga ležala okrenuta u prašini njegovog stola.
Podsetila ga je koliko mu je bilo potrebno
Mesto na kojem bi se kretao u sopstvenom pravcu,
Kako je prekomponovao borove,
Promenio položaj stena i trzanjem probio svoj put kroz oblake,
Zbog vidika koji bi bio odgovarajući,
Gde će biti dovršen u neobjašnjenoj dovršenosti:
Tačno onu stenu gde bi njegova nepreciznost
Otkrila, na kraju, pogled ka kom su stremili,
<
Gde može da legne i, zureći naniže ka moru,
Prepozna svoj jedinstveni i usamljenički dom.
POSLEDNJI SOLILOKVIJ UNUTRAŠNJEG LJUBAVNIKA
Upali prvo svetlo večeri, dok u sobi
U kojoj se odmaramo, zbog sitnice, verujemo
Da je zamišljeni svet krajnje dobro.
Ovo je, otuda, najintenzivniji randevu.
To je ta misao u kojoj skupljamo sebe,
Izvan svih ravnodušnosti, u jednu stvar:
Samo sa jednom stvari, samo sa jednim šalom
Tesno zavijenim oko nas, pošto smo siromašni, toplota,
Svetlo, moć, čudesni uticaj.
Ovde, sada, zaboravljamo jedno drugo i nas same.
Osećamo nerazgovetnost reda, celine,
Znanja, toga što je uredilo randevu.
Sa njegovom ključnom granicom, u mozgu.
Kažemo Bog i imaginacija su jedno…
Koliko visoko ta najviša sveća osvetljava mrak.
Od ove iste svetlosti, od ovog centralnog uma
Pravimo prebivalište na večernjem vazduhu,
U kom je samo biti tu zajedno dovoljno.
HIMNA IZ PAVILJONA LUBENICA
Ti što stanuješ u tamnoj kolibi,
Kome je lubenica uvek purpurna,
Čija su bašta vetar i mesec,
Od dva sna, noći i dana,
Koji bi ljubavnik, koji sanjar, izabrao
Onaj pomračen spavanjem?
Evo bokvice ispred tvojih vrata
I najboljeg pevca crvenog perja
Što se oglašava pre budilnika.
Neka gospa može doći, zelena kao list,
Čiji dolazak može doneti veselje
Izvan veselja spavanja,
Da, a kos širi svoj rep,
Tako da ga sunce može posuti mrljama,
Dok ispušta svoj zov.
Ti što stanuješ u tamnoj kolibi,
Ustani, pošto ustajanje neće biti buđenje,
I dozivaj, izvikuj zov, izvikuj zov.
U KAROLINAMA1
Jorgovani venu u Karolinama
Leptiri već lepršaju nad kolibama.
Novorođena deca već tumače ljubav
U glasovima majki.
Bezvremena majko,
Kako to da su tvoje pihtijaste bradavice
Najednom postale medene?
Bor zaslađuje moje telo
Iris me ulepšava. 1
Termin koji se koristi u SAD da označi Južnu i Severnu Karolinu. (Prim. prev.)
DOBRO ODEVEN ČOVEK S BRADOM
Posle konačnog ne dolazi da.
I od tog da zavisi budućnost.
Ne je bila noć. Da je sadašnje sunce.
U odbačenim stvarima, stvarima odrečenim,
Skliznulim niz zapadni vodopad, ipak jedna,
Samo jedna, jedna stvar je bila čvrsta, čak
Ne veća od cvrčkovog roga, ne više
Od misli koja se isprobava celoga dana, govor
O sopstvu koje mora održavati sebe govorom,
Jedna stvar koja ostaje, nevarljiva, bila bi
Dovoljna. Ah! slatki pohod za tom stvari!
Ah! slatki pohod, med u srcu,
Zelenilo u telu, van tričave fraze,
Van stvari u koje se verovalo, stvari utvrđene;
Lik na jastuku koji koji bruji dok neko spava
Oreol iznad kuće koja bruji…
Nikada ne može biti zadovoljen, um, nikada.
IZ PATNJE DONA DŽUSTA2
Završio sam svoju borbu sa suncem; I moje telo, stara životinja Ne zna ni za šta više. Silovita doba su rađala i ubijala, I sama su bila geniji Sopstvenih okončanja. Oh, ali samo sopstvo oluje Sinova i robova, rađanja i smrti, Stare životinje, Čula i osećanja, samog zvuka I prizora, i svega što je bilo u oluji, Ne zna ni za šta više. 2
( „Don Džust je žovijalni Don Kihot, on je proizvoljna figura“, V. Stivens.)
SVEĆA U DOLINI
Moja sveća je gorela sama u neizmernoj dolini.
Zraci ogromne noći sastavili su se na njoj,
Dok vetar nije dunuo.
Zraci ogromne noći
Sastavili su se na njenoj slici,
Dok vetar nije dunuo.
REKA NAD REKAMA U KONEKTIKATU
Postoji velika reka sa ove strane Stigije
Pre nego neko dođe do prvog crnog vodopada
I drveća kome nedostaje inteligencija drveća.
U toj reci, daleko na ovoj strani Stigije,
Samo proticanje reke je veselost
Dok bleska i bleska na suncu. Na njenim obalama,
Ne luta nijedna senka. Reka je verna,
Kao poslednja. Ali nema splavara.
On se ne bi mogao suprotstaviti njenoj pokretačkoj sili.
To nije moguće videti iza pojave
Koja govori o tome. Toranj Farmingtona
Stoji svetlucajući i Hadam sija i njiše se.
To je treća stvar bez osobina uz svetlost i vazduh,
Usmerenje, snaga, lokalna apstrakcija…
Pozovi je, još jednom, reku, neimenovani tok,
Ispunjen prostor, odražava godišnja doba, narodna mudrost
Svakog od čula; pozovi je, ponovo i ponovo,
Reku koja teče nigde, kao more.
Нема коментара:
Постави коментар