5. 1. 2021.

Agata Kristi, Velika četvorka ( Treće poglavlje, Još ponešto o Li Chang Venu )



TREĆE POGLAVLJE 

JOŠ PONEŠTO O LI CHANG VENU

    Dan ili dva posle posete lažnog čuvara još sam se nadao da bi se mogao vratiti pa ni na trenutak nisam napuštao stan. Što se mene tiče, on nije imao ni
kakvaog razloga posumnjati da smo otkrili njegov identitet. Mislio sam da bi se mogao vratiti i pokušati odneti telo, ali Poirot se podsmehivao mojim razmišljanjima.

—Mon ami—rekao je— ako želiš, možeš čekati da ptičici staviš soli na rep, ali ja nisam spreman tratiti svoje vreme.
—Pa, u redu, Poirot—rekao sam— zašto je uopšte rizikovao došavši ovamo?
Ako se kasnije nameravao vratiti po telo, onda vidim nekog smisla u njegovom dolasku. U najmanju ruku maknuo bi dokaze; ovako se čini da nije ništa postigao.
       Poirot je   slegnuo ramenima na najtipičniji francuski način.

—Ali, na stvari ne gledate očima Broja Četiri, Hastingse —rekao je.—Govorite o dokazima, ali kakve mi dokaze imamo protiv njega? Tačno je da imamo telo, ali nemamo druge dokaze, čak ni da je čovek umoren — cianovodična kiselina, kad se udiše, ne ostavlja nikakoga traga. Uz to, ne možemo naći nikoga ko ga je video kako ulazi u stan dok nas nije bilo, a ništa nismo utvrdili ni o kretanju preminulog prijatelja, Maverlinga...
—Ne, Hastingse, Broj Četiri nije za sobom ostavio nikakav trag i svestan je toga. Njegovu bismo posetu mogli nazvati izvidničkim. Možda se želeo uveriti da je
Maverling mrtav, ali mislim verovatnije je da je došao videti Herculea Poirota i porazgovarati s protivnikom kojeg se jedino mora bojati.

      Poirotovo razmišljanje činilo se tipično egocentričnim, ali nisam se želeo sporiti.
— A šta s istragom? —upitao sam.—Pretpostavljam da će te sve tamo objasniti i policiji potpuno opisati Broj Četiri.
—A sa kojom svrhom? Možemo li ponuditi i pre dočiti išta što bi moglo zadiviti pogrebnika i porotu vaših postojanih Britanaca? Ima li naš opis Broja Četiri ikakvu vrednost? Ne, ostavićemo im da to proglase 'smrću nesretnim slučajem' i možda će, premda se baš ne nadam tome, naš mudri ubica sam sebe potapšati po ramenu kako je uspeo već u prvoj rundi navesti Herculea Poirota na pogrešan trag.

       Kao i obično, Poirot je imao pravo. Nikad više nismo videli čuvara iz klinike, a istraga - na kojoj sam ja svedočio dok se Poirot nije čak niti pojavio na sudu nije pobudila nikakvo zanimanje javnosti.
       Kako je zbog planiranog puta u Južnu Ameriku Poirot posvršavao sve svoje poslove, u ovom trenutku nije radio ni na jednom slučaju. No, premda je većinu vremena provodio u stanu, nisam gotovo ništa uspeo izvući iz njega. Sedeo je zavaljen u naslonjači izbegavao je sve pokušaje da zapodenem razgovor.
       A onda jednog jutra, nedelju dana nakon ubistva, upitao me bi li s njime želeo poći nekome u posetu. Bilo mi je drago zato što sam osećao da greši pokušavajući sve sam i želeo sam s njim raspravljati o slučaju. Ali, pokazalo se da uopšte nije razgovorljiv. Čak i kad bih ga zapitao gde idemo, nije odgovarao.

      Poirot voli biti tajnovit. Zadržavao je sve za sebe do zadnjeg trenutka. Nakon što smo, promenivši jedan autobus i dva voza, dospeli u jedno od najdepresivnijih londonskih južnih predgrađa, ipak mi je objasnio o čemu je reč.
-Posetićemo, Hastingse, čoveka koji od svih Engleza najviše zna o kineskom podzemlju.
   - Zaista. A ko je to?
  - Čovek za kog nikad niste čuli - neki gospodin John Ingles. On je penzionisani državni službenik osrednje inteligencije. U kući punoj malih kineskih figurica s kojima dosađuje prijateljima i znancima. Pa ipak, uveravaju me ljudi koji bi trebali znati, da je taj John Ingles jedini čovek sposoban da mi da informacije koje me zanimaju.

      Za nekoliko trenutaka počeli smo se uspinjati stepenicama do "The Laurelsa"(Lovori), kako se nazivala kuća gospodina Inglesa.

     Nigde nisam opazio nikakav lovorov grm, pa sam zaključio da je kuća tako nazvana po uobičajenim opskurnim nazivima svojstvenim predgrađima.

        Vrata nam je otvorio kineski sluga nepomična lica i uveo nas svojem gospodaru. Gospodin Ingles bio je čovek široke građe, ponešto žut u licu i duboko usađenih očiju koje su održavale neku čudnu zamišljenost. Ustao je da nas pozdravi, odlažući pri tom otvoreno pismo koje je držao u ruci. Vratio mu se nakon pozdrava.

—Sedite, izvolite. Hasley mi je rekao da želite neke informacije i da bih vam mogao pomoći.
—Tako je, monsieur. Želio bih vas pitati znate li išta o čoveku po imenu Li Chang Yen?
—Čudno —zaista čudno. Kako ste čuli za tog čoveka?
—Znači, poznajete ga?—

     Sreo sam ga jednom prilikom.  I znam ponešto o njemu - premda ne onoliko koliko bih želeo. Ali, iznenađen sam da je još neko u Engleskoj uopšte čuo za njega. Donekle reč je o velikom čoveku, znate — ali nije u tome bit. Dosta je valjanih razloga za zaključak da se on krije iza svega.
—Iza čega?
—Svega. Iza nemira širom sveta, previranja među radništvom koja se događaju u svim zemljama i revolucija koje su nastale u nekima. Ima ljudi —a ne radi se samo o zastrašivanju — i to ljudi koji znaju što govore kad tvrde kako se iza svega krije sila koja ponajpre teži razjediniti civilizaciju. Mnogo je znakova, znate, da su u Rusiji Lenjin i Trocki bili samo lutke kojima je svaki pokret diktirao neki drugi um. Nemam nikakve pouzdanae dokaze koji bi bio prihvatljiv, ali uveren sam da je to bio um Li Chang Yena.
—Oh, ma pustite to—usprotivio sam se.—Nije li to ipak malo ishitreno?Kako bi neki Kinez mogao imati toliko uticaja u Rusiji?

       Poirot me je ljutito pogledao.
—Vama je, Hastings—rekao je -ishitreno sve što nije plod vaše mašte; za mene
— slažem se s ovim gospodinom. Ali, molim vas, nastavite, monsieur.
—Ne usudim se niti nagađati šta ţželi postići svim tim - nastavio je gospodin Ingles. - Ali, pretpostavljam da je obolio od iste bolesti kao i veliki umovi - od Akbara i Aleksandra pa do Napoleona - od žudnje za moći i ličnom nadmoći. Sve do naših dana za osvajanja su bile nužne oružane snage, ali u ovom nemirnom veku čovek poput Li Chang Yena može posegnuti i za drugim sredstvima. Imam dokaze da je toliko bogat da može novcem podmićivati i propagirati šta želi, a ima i naznaka da kontroliše neku naučnu silu o kakvoj svet nije niti sanjao.
       Poirot je pratio Ingesove reči s najvećom mogućom pažnjom.
—A u Kini?—upitao je.
—I tamo deluje? Gospodin Ingles žustro je kimnuo.

—I tamo—rekao je.—Premda ne mogu predočiti nikakve dokaze koje bi prihvatio i sud, ipak to mogu potvrditi pozivajući se na znane mi činjenice. Lično poznajem svakog čoveka koji nešto znači danas u Kini, i mogu vam reći sledeće: ljudi za koje se u javnosti drži da su ključni zapravo su figure vrlo neznatne ili nikakve važnosti. Reč je o lutkama koje plešu na potez ruke nekog gospodara, a ta ruka je Li Chang Yen. Li je um koji danas kontroliše Istok. Mi ne razumemo Istok—nikada ga nećemo razumeti; no, Li Chang Yen je spiritus movens u tom delu sveta. Nikad ne izlazi u javnost— o, ne, uopšte ne izlazi; nikad ne napušta svoju palaču u Pekingu. No, Li povlači konce— tako je, povlači konce — a zatim se određene stvari događaju negde drugde.
—I niko mu se ne može suprostaviti? — upitao je Poirot.
     Gospodin Ingles se nagnuo napred.
- U posljednje četiri godine četiri su čoveka pokušala —rekao je polagano;
—čvrsti ljudi, pošteni i vrlo umni. Svaki je za neko vreme mogao omesti njegove planove.
     Zastao je.
—I?—upitao sam.
—E pa, mrtvi su. Jedan je u članku spomenuo ime Li Chang Yena u vezi s neredima u Pekingu i za dva dana izboden je nožem na ulici. Ubicu nikad ni
su uhvatili. I ostala su trojica učinila sličan greh. U govoru, članku ili razgovoru svaki je od njih Li Chang Vena nekako povezao s neredima ili revolucijom i u roku nedelje  dana nakon takve indiskrecije nađen je mrtav. Jedan je otrovan; drugi je umro od kolere —izolovan slučaj, ne deo epidemije; treći je nađen mrtav u vlastitom krevetu. Uzrok smrti poslednjeg nikad nije utvrđen, ali jedan mi je lekar koji je video telo, rekao da je bio spržen i zgrčen kao da je bio izložen neverovatno snažnom električnom udaru.

—A Li Chang Yen—upitao je Poirot.—Naravno, nikakvi tragovi ne vode do njega— ali, ipak ima nekih znakova, zar ne?
      Gospodin Ingles je slegnuo ramenima.
—O, znakova— da, nema sumnje. A jednom sam naišao i na čoveka spremnog da progovori, jednog odličnog mladog kineskog hemičara, inače štićenika Li ChangYena. Taj me je hemičar posetio jednog dana i, ugledavši ga, shvatio sam da je na rubu nervnog sloma. Maglovito mi je govorio o pokusima na kojima je s mandarinima radio u Levoj palači — o eksperimentima na kulijima pri kojima se izredalo najodvratnije neuvažavanje ljudskog života i patnje. Živci su mu potpuno popustili i bio je u najgorem stanju ustrašenosti. Odveo sam ga do kreveta u najgornjoj sobi moje kuće, nameravajući ga ispitivati sutradan —ali, naravno, bila je to vrlo glupa greška.
—Kako su ga se dokopali?—zapitao je Poirot
—To nisam nikad doznao. Probudio sam se iznenada te noći, a kuću mi je već zahvatio plamen. Srećom, izvukao sam živu glavu. Istraga je pokazala da je na
gornjem spratu buknuo požar strahovite jakosti i ostaci mog mladog prijatelja hemičara nađeni su potpuno pougljenjeni. Po brzini govora shvatio sam da se gospodin Ingles sav predao hobiju, ali očito i sam je shvatio da je malo preterao, pa se nasmejao kao da se ispričava.
—Ali, naravno—rekao je—nemam nikakve dokaze i vi ćete mi, kao i drugi, jednostavno reći da imam bubu u glavi.
—Baš suprotno —tiho je uzvratio Poirot—potpuno verujemo u vašu priču. I mi smo, zapravo, podosta zainteresirani za Li Chang Yena.
—Zaista me čudi da uopšte znate za njega. Nisam znao da je iko u Engleskoj čuo za nj. Zanimalo bi me da čujem kako ste saznali za Lija —ako nisam suviše indiskretan.
—Ne, ni najmanje, monsieur. Neki je čovek potražio utočište u mom domu. Zaista je bio pretrpeo strahovit šok, ali uspeo nam je reći dovoljno da u nas pobudi zanimanje za Li Chang Yenom. Opisao je četiri osobe —Veliku Četvorku —organizaciju o kojoj dosad niko nije niti sanjao. Broj Jedan je Li Chang Yen, Broj Dva nepoznati Amerikanac, Broj Tri jednako nepoznata Francuskinja, a Broj Četiri može se nazvati izvršnim organom organizacije — Uništavateljem. Čovek koji nam je to saopštio naţžalost je mrtav. Recite mi, monsieur, jeste li uopšte čuli za tu frazu? Velika Četvorka.
—Ne u vezi s Li Chang Yenom. Ne, ne bih to mogao reći. No, čuo sam i čitaoo tome, eto baš nedavno— i to u vrlo neuobičajenom kontekstu. Ah, da tamo je.

      Ustao je i zaputio se preko sobe do blještavog ormarića s drvorezom — prekrasna stvar, čak i za mene. Vratio se s pismom u ruci.
      Evo ga. Pismo pomorca kog sam nekom prigodom sreo u Shangaiju. Častan stari pokvarenjak—rekao bih, već sav pekmezav od pića. Shvatio sam sve to kao alkoholičarska naklapanja.
      Počeo je glasno čitati:

Dragi gospodine,

Možda me se više i ne sećate, ali jedanput ste mi pomogli u Shanghaiju. Pomozite mi opet. Potreban mi je novac da bih napustio zemlju. Ovde sam, nadam se, dobro skriven ali mogli bi me se dokopati svakog trenutka. Mislim, Velika Četvorka. Pitanje je života ili smrti. Imam dosta novca, ali ga se ne usudim uzeti strahujući da me ne otkriju. Pošaljite mi nekoliko stotina u novčanicama. Vratiću vam, kunem se. Sluga vaš, gospodine.

Jonathan Whallev.

—Datirano iz Granite Bungalowa, Hoppaton, Dartmoor. Bojim se kako sam pomislio da je sve to vrlo prizeman način da mi se uzme nekoliko stotina funti, inače toliko mi potrebnih. Ako vam može koristiti. —

Pružio je pismo.

—Je vous remercie, monsieur. Krećem u Hoppaton a l'heure meme.
—Vidi, vidi—ovo je vrlo zanimljivo. A da pođem i ja? Imate nešto protiv?
—Bilo bi mi zaista drago da nam se pridružite, ali moramo krenuti odmah. Kako se čini nećemo za dana stići do Dartmoora.
       John Ingles nas je zadržao još nekoliko minuta i ubrzo smo bili u vozu koji je iz stanice Paddington kretao u West Countrv, Hoppaton je bio malo selo zbijeno na ravnom delu kotline uz neku pustopoljinu. Do njega se vozilo petnaestak kilometara od Moretonhampsteda. Bilo je oko osam sati kad smo stigli ali u julu još je dan.
      Ušli smo u usku seosku ulicu i stali da nekog starog seljaka zapitamo gde da krenemo.
—Granite Bungalow—rekao je starac zamišljeno— znači tražite Granite Bungalow? Ha?
     Uveravali smo ga da zaista to tražimo. Starac je pokazao na malu sivu kuću na kraju ulice.
—Tamo je bungalow. Želite li videti inspektora?
- Kakvog inspektora?—oštro je zapitao Poirot.- Šta mislite pod tim?
—Zar niste čuli za ubistvo, ha? Zastrašujuća stvar, čini se. Kažu, lokve krvi.
—Mon Dieu—promrmljao je Poirot.—Moram smesta videti tog vašeg inspektora.
        Već nakon pet minuta nasamo smo se našli s inspektorom Meadowsom. U početku se držao pomalo kruto, ali magično ime inspektora Jappa iz Scotland Yardau činilo ga je mnogo razgovorljivim.
— Da, gospodine, ubijen je jutros. Šokantno. Nazvali su u Moreton i smesta sam došao. Odmah mi se sve učinilo tajnovitim. Starac —a bilo mu je oko sedamdesetak, znate; a kako čujem volio je i popiti — ležao je na podu dnevne sobe. Na glavi mu se videla oteklina, a grkljan mu je bio prerezan od uha do uha. Kao što možete zamisliti, krvi po celoj sobi. Njegova nam je kuvarica, Betsy Andrews, rekla da je njezin gospodar imao nekoliko malih kineskih figurica od žada. Rekao joj je da su vrlo vredne, ali sve su nestale. Zato je sve naravno, nalikovalo na napad i pljačku; ali takvom su se rešenju zagonetke mogle staviti različite primedbe. Uz starca su u kući bile još dve osobe; Betsy Andrews, ovdašnja seljakinja iz Hoppatona i jedan sluga, vrlo grub čovek, Robert Grant. On je bio otišao naobližnju farmu po mleko, kao što to čini svakog dana, a Betsy da popriča sa susedom. Izbivala je samo dvadesetak minuta—otprilike od deset do pola jedanaest— i mora da je zločin učinjen u to doba. Grant se prvi vratio kući. Ušao je na stražnja vrata koja su bila otvorena —niko i tako ovde ne zaključava vrata —barem ne preko dana—stavio je mleko u smočnicu i zaputio se u svoju sobu da pročita novine i popuši cigaretu. Nije niti slutio da se dogodilo nešto neobično—barem tako kaže. A tada dolazi Betsy, ulazi u dnevnu sobu i krikne da bi i mrtve dignula iz groba. Sve je to jasno. Neko je ušao dok je ono dvoje izbivalo iz kuće i ubio sirotog starca. No, nisam se mogao oteti doj
mu da je reč o vrlo hladnokrvnom čoveku. Morao je doći i proći niz seosku ulicu i zatim se ušuljati kroz nečije straţžnje dvorište. Granite Bungalow je sa svih strana okružen kućama, kao što uostalom možete videti. Kako to da ga baš niko nije video?
      Inspektor je zastao i sav je zasjao.
- Aha, shvatam što mislite reći — rekao je Poirot.
- Nastavićete?
- Hm, gospodine moj, nešto nije u redu, rekao sam sebi —nešto sam nanjušio. I počeo sam gledati uokolo. Eto, te figurice od žada. Bi li običan propalica ikad
pomislio da su vredne? Osim toga, pokušati tako nešto usred bela dana čista je ludost. Pretpostavimo da je starac počeo zvati upomoć?
—Pretpostavljam, inspektore, da je oteklina na glavi posledica udarca nanesena pre smrti?—rekao je Mr. Ingles.
—Tačno tako, gospodine. Prvo ga je, mislim ubica, tresnuo po glavi a zatim mu je prerezao grkljan. To je barem jasno. Ali kako je došao i otišao? U ovako malim mestima ljudi odmah opaze stranca. I sve mi se to odjedanput složilo— niko nije došao. Dobro sam se zagledao uokolo. Prošle je noći padala kiša i jasno
su se videli tragovi koji su vodili iz kuhinje i u kuhinju. U dnevnoj sobi videla su se samo dva para tragova (Betsy Andrews se zaustavila na vratima)- gospodin Whalley (nosio je meke kućne papuče) i otisci još jednog čoveka. Taj je drugi čovek stao na krvave mrlje i pošao sam za njegovim krvavim tragovima
—ispričavam se, gospodine.
—Ništa, ništa —rekao je Ingles uz jedva primetan osmeh—savršeno sam shvatio šta ste hteli reći.
- Pošao sam za tragom do kuhinje — ali ne dalje. Dakle, to je prvo. Drugo: na nadvoju vrata gospodina Granta spazio sam jedva vidljiv trag krvi. Treće —
to ima veze s čizmama gospodina Granta, koje je on inače skinuo. Uzeo sam ih i utvrdio da odgovaraju tragovima. I to je bilo to. Neko je iz kuće učinio zločin. Upozorio sam Granta i priveo ga; i zamislite što sam našao skriveno u njegovu port-manteau? Male figurice od žada i otpusnicu. Robert Grant se zvao i
Abraham Biggs, optužen zbog teškog zločina i provale te osuđen pre pet godina.

      Pobedonosno, inspektor je načas zastao.
—I, gospodo, štoa mislite o tome?
- Mislim- rekao je Poirot-da je to, prema svemu sudeći, vrlo jasan slučaj- zapravo, iznenađujuće jasan. Taj Biggs, ili Grant -mora da je reč o vrlopriglupom i neškolovanom čoveku, zar ne?
—Pa, on je—grub, prost čovek. Nema pojma šta bi mogao značiti otisak stopala.—Očito čovek ne čita detektivske romane! Pa inspektore, čestitam vam. Sad možemo pogledati mesto zločina, zar ne?
—Smesta ću vas lično odvesti tamo. Želeo bih da vidite te otiske stopala.
—I ja bi ih želeo videti. Da, da, vrlo zanimljivo, vrlo ingeniozno.

       Smesta smo krenuli. Gospodin Ingles i inspektor su požurili napred. Zadržao sam Poirota kako bih mu rekao nešto a da inspektor ne čuje,

—Šta mislite o svemu ovom, Poirot? Je li baš sve tako kako se čini
—To je pravo pitanje, mon ami. Whalley vrlo jasno u svom pismu tvrdi kako
mu je Velika Četvorka na tragu, a mi znamo, vi i ja, da Velika Četvorka nije tek krampus za decu. Pa ipak, čini se da sve upućuje na to da je taj Grant učinio zločin. Zašto je to učinio? Zbog figurica od žada? Ili je agent Velike Četvorke? Moram priznati da mi se ovo zadnje čini verovatnijim. Bez obzira na to
kako vredne bile te figurice, čovek njegovog društvenog porekla ne bi to baš mogao znati — ili barem ne toliko biti svestan te činjenice da počini zločin kako bi ih se dočepao. (To je, par example, inspektor morao zapaziti.) Grant je jednostavno mogao ukrasti taj žad i pobeći, a da ne ubije čoveka. E, da; bojim se da se naš prijatelj iz Devonshirea nije baš suviše služio svojim malim sivim stanicama. Merio je otiske stopala, ali nije promislio i posložio svoje ideje nekom nužnom metodom i prema nekom redu.



Agata Kristi, Velika četvorka  ( nastavci : Romani u nastavcima )


Нема коментара:

Постави коментар