13. 4. 2020.

Magdalena Paris,Lisac ( odlomci )






           Udarali su ga kundacima, šutirali u stomak i po licu.
          Video sam njegove otvorene, ali već čudno zamagljene oči i povraćao sam. Znao sam da će odmah prići meni. Nisam osećao strah, već neobičnu pospanost u očekivanju poslednjeg udarca. Još jedan krvnik se okretao, izgaženo lišće intenzivnije je mirisalo, video sam velike čizme koje smeraju u mom pravcu. Nisu bile daleko, možda dva metra. Šutnule su me u lice. U ustima sam osetio slatkost. Ranjena noga prestala je da boli. Istina je da novi bol potiskuje stari. -            -Vidi, ova strvina bljuje – povikaše nada mnom čizme crnom kundaku, koji je čudno udarao ukrućeno telo Boševskog.
       Kundak se približio meni.
       - Da li si izvadio papire? – upita.
       - Nisam!
        - Onda ih izvadi, jer će se uprljati!
       - Gadi mi se, ubljuvan je!
         Kundak se zanjihao i posle je udarao samo u pomrčinu.
         Ponovo onaj san, za vreme koga je pripovedao nekom o smrti.

       Frank Derbah je seo na krevet. Osvrnuo se. Iz sivila su se pojavile nepoznate konture i bezlični predmeti. Ustao je. Namestio je krevet. Voleo je red. Pridavao mu je sigurnost, nešto što mu je uvek nedostajalo. Poravnao je samovoljnu ivicu pokrivača i s gađenjem je pomislio kako je u tom krevetu, naizgled čistom, pre njega spavalo mnogo ljudi.
        Upalio je baterijsku lampicu i prišao omanjem prozoru.
        Rano jutro, možda je šest sati, a možda još uvek nije. U sivom dvorištu začulo je mjaukanje mačke i tresak metalnog poklopca kante za đubre. Hotelska kuvarica ubacivala je vreće pune otpadaka. Dan, kakvih je mnogo u svakom gradu.
       Neko je zakucao na vrata. Frank Derbah nije rekao izvolite, nije ni zadrhtao, možda se samo začudio, da se neko, koga je očekivao, pojavljuje već sada.
        - Da li si to ti? – upitao je tiho kroz vrata.
        - A ko bi? – odgovori nestrpljiv ženski glas.
        Otvorio je vrata i pustio je unutra.
           Posmatrao je pažljivo kako sigurnim korakom priđe prozoru u tuđoj sobi, spusti roletnu, sede na jedinu fotelju i reče:
         - Slušam.
          - To će biti poduhvat tvog života.

      Kovalski je uzdahnuo. Nikada se nije navikao na tog slabića. Njegov asistent, uvek kada je razgledao leš, doživljavao je to kao da vidi vlastitu majku. Kovalskom se, istina, činilo da je poslednjih meseci ovaj malo bolje, ali po svoj prilici samo mu se tako činilo.
       Osvrnuo se po stanu. Kao stan Roma nije uopšte izgedao loše. Umereni haos. Unikatna štukatura na plafonu, naravno, obojena u crveno, međutim video se predratni šlif. Debeo, pristojan tepih. Meke sofe u vidu potkovice. Težak, solidno ispoliran nameštaj, staklo u boji iza staklenih okana. Ako bi se malo pospremilo, bilo bi kao kod njegove bake u Vedingu.
        Na prozorima od strane dvorišta visile su teške, duple, relativno čiste zavese. Prozori koji su gledali na zapad, ili na gigantsku deponiju, bili su zastakljeni samo iznutra, dok su sa spoljašnje strane prozorska okna zamenjivali debeo karton ili daske.
         Prepredenjaci – pomislio je Kovalski – spolja daske i karton, a unutra pliš.            Samo, šta ga se sve to tiče?
        - U kupatilu je – odazvao se Flatov i pokazao vrata od strane hodnika. Gurnuo ih je delikatno nogom. Kovalski je opazio na njegovoj obući natikače od folije. Kada su se vrata kupatila otvorila, najpre je ugledao leđa tehničara koji obezbeđuju tragove, a među njima nešto što je učinilo da brzo zaboravi preteranu revnost svog asistenta.
           Ima različitih leševa i Kovalski je već video stotine. Na dugom registru njegovih istraga nalazile su se žrtve seksualnih prestupa, otmica, bestijalnih ubistava i običnih banalnih tuča, kao i nesreća. Obični slučajevi imali su prevagu, što je kod komesara izazivalo dosadu i neprestano mu nametalo pitanje: čemu sve to? Sa sve većom uznemirenošću to je posmatrao policijski lekar, psihijatar, koji mu je ispisivao recepte za jak antidepresivni lek.
             Uglavnom su se događali zločini, koji nisu uzbuđivali čak ni čitaoce „Bilda“, ali su se događale i druge stvari. Komesar je svojevremeno učestvovao u istrazi zločina, koji je u medijima smatran apogeumom varvarstva u posleratnoj Nemačkoj. Njegova izuzetnost zasnivala se na tome, što je krvnik pozabijao u telo žrtve, počev od stopala, oko trista predmeta. Na osnovu mišljenja veštaka, žrtva je živela do poslednjeg udarca zatupljenom daskom – pravo u srce. I pored presije medija, nešteđenja sredstava i pritisaka odozgo, ne samo što nije utvrđeno ko je bio ubica, već ni ko je bila žrtva. Istraga je konačno prekinuta u atmosferi skandala i frustracije islednika, između ostalih i Kovalskog. Jer, slučaj je spadao u malobrojne, koji se i pored najvećih napora nije pomerio s mesta. Komesaru su se do danas vrteli u glavi novinski naslovi: „Daščar još uvek na slobodi“, „Daščar je među nama“
            Kovalskom to nije bez razloga palo napamet baš danas.
            Kada je Kovalski, obučen u kombinezon, ulazio u kupatilo, blesci fleša takoreći nisu prestajali.
         - Mislim da je mrtav između petnaest i dvadeset sati – rekao je Krenc, nevidljiv iza svog velikog fotoaparata.
           Kovalskog je već godinama, nepromenljivo svojim tvrdnjama, zaprepašćivao. Krenc je posmatrao leš jedva nekoliko minuta, ali je umeo takoreći nepogrešivo da pogodi sat smrti, čak i uzrok.
           Blesak. 
            - Kolumbijska ili sicilijanska kravata, kako se kome dopada. Blesak.
           - Međutim, sumnjam da ga je ubila kravata – nastavljao je, kao da je čitao misli Kovalskog.
            Blesak. Blesak. Blesak.
            - Počinjemo – rekao je ne ispuštajući aparat iz ruku.
              Istog trenutka čuli su iznad glava dahtanje. Kovalski nije mogao da poveruje, da je Buldog još uvek tu.
            - I šttta? – To je bio glas visokog komesara.
             - Po mom mišljenju, mrtav je!
             - Krenc! - Odavno nije bio kod optičara…
 KRENC!!! - Vezali su mu kravaticu, ali…
            - Kravaticu?! – Tšapjeski je kolutao očima, usmerivši upitni pogled prema Kovalskom.
            - Preseca se grkljan, kroz otvor se izvlači napolje jezik koji liči na kravatu. Herman Krenc izvadio je nešto iz torbe i nagnuo se.
            - Pažnja, zavesa! – kleštima je podigao žrtvin jezik. – Prekrasan rad!                    Pregledali su unutrašnjost grkljana, koliko se to, što su pregledali, još uvek moglo tako nazvati. Niko nije skrenuo pogled u stranu.. Pozovite nekog tehničara s opremom! – viknuo je Krenc plavušanu, koji se u međuvremenu vratio i stajao na vratima, pažljivo posmatrajući svaki njihov pokret.
          - Nećemo ovde zvati nikakvog tehničara – smesta se odazvao Tšapjeski. – Ovde se niko osim Garbatog neće motati.
          - Prijavljujem, da je Garbati na godišnjem odmoru – dopro je do njih glas Flatova iza vrata.
           - Umukni! – viknuo je na njega Tšapjeski.
           - U redu, ostavimo to za kraj – rekao je Krenc, koji je pridržavao telo, istovremeno pokušavajući da odvoji konopac od vodokotlića. – Nema drugog rešenja! Ti seci, ja ću držati – obratio se Kovalskom i pružio mu teške makaze.               Kovalski je presekao konopac i u tom trenutku zavladala je smrtna tišina. Voda je prestala da teče. Leš se smesta urušio u sebe i kao da se smanjio – bio je samo leš. Krenc ga je obuhvatio oko pojasa. Glava leša pala je bespomoćno na grudi.
            - Pridrži – rekao je Krenc Kovalskom i ustao.
       Šokirani Kovalski stegao je čvrsto očne kapke i tresućim rukama trudio se da održi bespomoćno telo da ne padne na ruke i posudu, koju je Krenc pokušavao da izvuče između stegnutih udova. Telo još uvek nije bilo ukrućeno, tako da je s tim lako izašao na kraj. Stavio je bele šake u hladnjak specijalno pripremljen za tu svrhu. Pri tom se nasmejao, kao da se sprema za piknik.
          Kovalski se trudio da ne gleda.
        - Ne znam od čega da počnemo. – Krenc se češao po glavi, bacajući pogled prema posudi, hladnjaku i ponovo prema posudi. Na kraju predao ju je u ruke iznenađenom Tšapjeskom i posegnuo za fotoaparatom.
        - Okice u posudici! Molim vas podignite je malo gore, ali oprezno.
        Blesak. Blesak. Blesak.
       Visoki komesar Tšapjeski poslušno je podigao posudu, trudeći se da ne gleda unutra. Progutao je pljuvačku i samo procedio:
       - Krenc!
       - Požuri! – procedio je Kovalski kroz zube, kome su slabile ruke.
         Ubrzo Krenc je konačno uzeo posudu od Tšapjeskog i oslobodio Kovalskog zagrljaja leša. Tšapjeski je pokrio šakom usta. Isto tako Kovalski.                Krenc je nešto mrmljao.   
        - Šta on to priča? – upitao je Tšapjeski, okrećući prema Kovalskom veoma bledo lice.
        - Po svoj prilici čudi se što je moda kravata prispela i do nas – odgovorio je takođe veoma bled Kovalski. – Jer, tako sređuju izdajnike u Kolumbiji, a ne…
      - Kakve izdajnike?! – prekinuo ga je oštro Tšapjeski. Samo iz sebi poznatih razloga nije želeo da se o tome govori glasno. Osećao je sve veće nestrpljenje i ogromnu potrebu da se iskali na nekom.
       - Obične… - odgovorio je mirno Kovalski, ne uzimajući u obzir što su bledi obrazi Tšapjeskog iznenada počeli da crvene.
       - U materinu! Šta mi tu baljezgate o Kolumbiji? Kakvi izdajnici? – eksplodirao je Tšapjeski prigušenim šapatom, međutim Kovalski i Krenc su se godinama navikavali na to da kada Buldog laje, to ništa ne znači, mnogo je gore kada govori tiho, polako i mirno.
        Krenc je presekao poslednje konopce na žrtvinim nogama. Oči su mu blistale kao u deteta, koje će za časak raspakovati poklon. Pružio je konopce Tšapjeskom, koje je ovaj odmah ubacio u specijalne najlon kese.
         Konačno su Kovalski i Krenc veoma oprezno i polako položili alabastersko telo na pločice.
        - Nema krvi – rekao je Kovalski zamišljen, tek sada opazivši brojne ureze u preponama, što ga je iznenada zadivilo. To je zapravo bilo ono, u šta je od početka sumnjao. Takoreći svuda sterilna čistoća, bele pločice, beli leš i ni traga od krvi. Osećao je kao da se budi iz dugog sna.
          Zbog čega je tek sada to doprlo do njega? Nigde nije bilo krvi!
         Visoki komesar bacao je poglede prema njemu malim zakrvavljenim očicama. Krenc je to, naravno, smesta opazio. Svakako i Tšapjeski. Čak i Flatov. Svi. Samo on, Kovalski, nije.
          Klekao je pored leša i pogledao pravo u prazne očne duplje.
        - Da li si još uvek bio živ, kada su te ovde vozili, Franče? Ko te ovako sredio, Franče?




         Najvažniji događaj prošle godine bila je činjenica, da je u februaru u Zavodu za pitanja materijala Štazija predato za uništenje 5,8 kilometara akata, oko dvadeset miliona stranica A4. I, one su nestale.
         Još jednom je promislio tu rečenicu: 5,8 km, GOTOVO 6 KM AKATA JE NESTALO IZ ZAVODA ZA PITANJA MATERIJALA ŠTAZIJA. Najveći uspeh njegovog života, najmudriji šahovski potez, šah mat, akata nema. Kada bi za takve životne uloge davali Oskare, pokupio bi ih sve, za produkciju, scenario, režiju i glavnu ulogu. Hristijan je planirao taj potez neobično savesno i vremenski ga je rasporedio na pet godina, ne uključujući u njega nikog sa strane. Celu tu akciju je za njega sproveo Frank Derbah, prijatelj od poverenja. Na taj način učinio je uslugu partijskom kolegi, autoru ideje i sponzoru te operacije bez presedana – ne bilo kome.
       Njemu.
         Izuzimajući mesece posle pada zida, kada su agenti uprave bezbednosti pokušavali da unište deo arhiva, to je bio prvi slučaj likvidacije akata tako velikih razmera. Dok je prvi pokušaj onemogućen zahvaljujući angažovanju pobunjenih građana nekadašnje NDR, drugi, dvadeset godina kasnije, dogodio se pri slabom interesovanju bilo koga – 5,8 km akata zvanično je proglašeno nekorisnim i nepotrebnim, koji samo gutaju vreme činovnicima. I, akta su nestala. Verzije nekih nekorisnosti bez većih problema prodate su malobrojnim medijima zainteresovanim za tu stvar. Hristijan je naravno znao da se sve ne može sakriti. U takozvanim demokratijama skrivanje se nije završavalo dobro. Uspeh je zavisio od toga da li je to dobro upakovano. Predvideo je da će najviše imati šta da kažu direktori muzeja u Lajpcigu i Berlinu, nekoliko opozicionara iz bivše NDR, među njima posebno jedan, koji je već godinama nervirao Hristijana, i nekoliko novinara, odviše mladih da bi razumeli o čemu se u zemlji stvarno radi. Brinuli su ga malčice i kreštavi glasovi iz FDP-a (Slobodna demokratska partija. – Prim. prev.) koji su na izborima računali na čudo i koristili svaku priliku, čak bilo kakvu, podsete na sebe, ali na sreću do ozbiljnije debate nije došlo. Zapadno javno mnjenje za to je imalo svoje razloge. Obračuni sa nasleđem Štazija nisu ulazili u oblast njihovih interesovanja.
         Nasmejao se prisetivši se tog uspeha. Hristijan Šlangenberger, bivši oficir kontraobaveštajne službe, „dobrotvor“, kako je o njemu običavao da govori Frank Derbah (a da u tome nije bilo cinizma), bio je na dobitku zahvaljujući toj, što treba priznati Franku, perfektno izvedenoj akciji, uzvišenoj prošlosti, a uz to zahvalnosti mnogih uticajnih ljudi, o kojima se moglo, kao i o njemu, saznati iz tih akata.
        Za svoju višegodišnju posvećenost i hrabrost (odlaganje akata u stranu bilo je zamorno, mučno, a da ne pominjemo rizik, potrajalo je pet godina) Frank Derbah nije dočekao samo beskrajno poverenje svog dobročinitelja, već i popriličan novac. I sam Hristijan proslavljao je najveći trijumf svog života, a stekao je na tome i bogatstvo. Jer, akta je predao bogatim i uticajnim ljudima. Ili, kako su voleli to da nazivaju zainteresovani: vratio im je odgovarajuće informacije. Među dobitnicima bili su državni tužioci, činovnici, neki političari opozicije i vladajuće partije, sudije i biznismeni. I, što je važnije, hermetička natpartijska i neobično uticajna sredina – u bedi iznenada svi postaju jednaki i podele nestaju – saznalo se da je Šlangenberger još uvek živ i dobrostojeći, čak je to poslednje bilo basnoslovno. Sejao je strah, mada niko od zainteresovanih tako to ne bi nazvao, a pogotovo ne bi glasno. Takvo neznanje, neprestana nesigurnost i pretnja idu u paru sa strahom i zahvalnošću – boljeg Anđela čuvara Hristijan nije mogao da smisli. Niko od darivanih nije znao kakve informacije njihov dobročinitelj još ima, niti ODAKLE IH UZIMA i, konačno, šta namerava da preduzme; da li se stvarno otarasio akata, da li predajući ih njima, zainteresovanima, kako se kleo (obično u veoma poverljivom razgovoru sa svakim od njih ponaosob), precrtava stvar, jer je uništio akta, sva ih uništio! S obzirom na načelo: čemu takav problem, gospodine državni tužioče, gospodine sudijo, gospodine poslaniče, gospodine ministre, gospodine predsedniče?
      Šta da se radi, treba sebi verovati, smatrao je poštovani, uticajni krug s uticajima odavde do Australije, osim toga Šlagenberger je uvek bio drag i uglađen. Šlangenberger je razborit čovek, mudra glava i džentlmen – u poverljivim krugovima šaputalo se, uz dodavanje, pritom, da je i ozbiljan kandidat za najviši položaj u zemlji. „Dobročinitelj“ Hristijan je za vreme tih poverljivih razgovora isticao kako se u vezi s tim delikatnim pitanjem (reč „akta“ niko od zainteresovanih nije izgovarao), da se radi o opštem dobru i da se međusobno treba podržavati i kasnije su se tiho i podržavali. Posebno su podržavali Hristijana Šlangenbergera.
          Prema tome, sve je radilo kao sat, priznao je Hristijan, zbog toga duplikati akata, ponekad i originali, koje je čuva u sefovima banaka, kod njega su trenutno bili „bezbedni“ i nije imao nameru da taj arsenal koristi. U najmanju ruku ne danas, ne sada, jer je bio prvi futurolog u državi. Jer, kako je govorio njegov prorok i najvažniji protektor, veliki Kreger: desert, dragi prijatelji, ostavimo za budućnost.
        Pa ipak, put ka cilju bio je tegoban, popločan odricanjima i zahtevao je strpljenje. Strpljenje – Hristijanova najjača crta karaktera. Nerado je pominjao vreme sumraka. Posle pada Zida morao je da nestane na neko vreme s arene, da se povuče u senku i posveti poslovima. Zahvaljujući širokim poznanstvima u sebi poznatom sektoru, pristupu najnovijem oružju 1989, koje je u opštem haosu za takve kao što je on bilo nasledstvo društvenog uređenja i miraz za nova vremena, razvio je sa svojim šurakom i višegodišnjim prijateljem Ernestom, unosan biznis. Široko zamišljena mreža zaštite koja je nosila naziv SECURITAS CITY delovala je u celoj zemlji, a vremenom se širila i van njenih granica, u Poljskoj i Češkoj, čak i u Švajcarskoj. Sve to su bili samo poslovi. Hristijanu su brzo postali dosadni, osećao se krajnje neostvarenim. Mada, veliki Kreger je ponavljao: „Najpre treba svojih pet minuta strpljivo sačekati, da bi posle više godina kao feniks vaskrsao iz pepela“, međutim ni to mu nije donosilo olakšanje. U tim ubogim vremenima zastoja ništa ga nije moglo doneti.
       Pa ipak, to omraženo vreme radilo je u njegovu korist. Niko, čak ni on, nije očekivao da će promene nastupiti brzo i da će biti radikalne. Po ko zna koji put uveravao se da je ljudsko pamćenje selektivno. Sa zaprepašćenjem posmatrao je uspehe svojih bivših kolega, a povremeno nije verovao, dok je posmatrao, kako su brojni pridobijali birače u ujedinjenoj Nemačkoj, diskontirajući svoju enerdeovsku prošlost. U javnim institucijama i u lokalnim parlamentima Istočne Nemačke gotovo je vrvelo od bivših agenata tajne policije. U Brandenburgiji bliskoj njegovom srcu od dvadeset šest poslanika levičarske partije u zemaljskoj skupštini svaki četvrti je nekada radio za Štazi. Njihovi novi birači, kao i stari iz bivše NDR u ujedinjenoj SRN već su osećali na vlastitoj koži kapitalističku stvarnost.
     Krajem sedamdesetih godina prošlog veka došlo je do takozvanih nestanaka. Tokom deset godina namamljeno je na letovanje u Bugarsku dvadeset sedam nepoželjnih opozicionera iz Češke, Poljske i Mađarske. Akcija je sprovođena uvek isto – prema starim proverenim obrascima. U preduzećima predlagana su nepoželjnim aktivistima ili njihovoj najbližoj porodici tada veoma popularna letovanja u Bugarskoj. Najčešće u primorskim, a ređe u planinskim mestima. Kasnije je, na primer na putu za Zlatne peske ili za Albenu, katkad i za Mičurin dolazilo do nesrećnih slučajeva na putevima, do davljenja, nestanaka. Svaka akcija morala je brižno da bude isplanirana i perfektno izvedena. U jednom mestu takva „nesreća“ mogla je da se dogodi samo jednom. Eventualni – neobično retki – svedoci su likvidirani.
         Te akcije, u NDR-u, Bugarskoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj i Mađarskoj nosile su kriptonim „Lisac“, spadale su u najdelotvornije organizovane otmice toga vremena. Niko ni u šta nije sumnjao, ničeg se nije domišljao. Niko nije posumnjao u slučajnosti tih događaja.
        Akta koja su se odnosila na te operacije nestajala su odmah posle pada Zida ne samo iz nemačkih arhiva već i iz poljskih, čeških i mađarskih. Ako je još negde postojala njihova dokumentacija, onda samo u bugarskom Ministarstvu odbrane, zatvorenom, nikom dostupnom i dalekom.
         Međutim, s Jevrejima, kako je govorio Hristijanov otac, nikada se ne zna, nikada od njih, sine, nećeš imati mira. Proročanske reči Šlangenbergera seniora duboko su se urezale u srce i um naprednog izdanka i visile nad Hristijanovom glavom kao giljotina. Uprkos očiglednim odrednicama i fundamentalnim programskim premisama svoje partije, Hristijan je svim srcem mrzeo Jevreje, homoseksualce i druge „čudake“. To što je saznao na osnovu Zajdelovog poštanskog sandučeta i preotete korespondencije, učvrstilo ga je u uverenju, da su i otac i on, Hristijan Šlangenberger, uvek u pravu. Crvljive jabuke treba odbacivati. Smesta. Njegovi postulati od pre više godina, da se u određeno vreme reše Zajdelovih, pokazali su se ispravni. Nažalost, pred kraj osamdesetih godina pretpostavljeni nisu više hteli da imaju problema u Bugarskoj, pre svega nisu hteli odjek, a nekoliko godina kasnije već nisu hteli da pominju to. Te su se Zajdelovi izvukli.
         Sada zahvaljujući pronicljivom špijuniranju ispostavilo se, da Zajdel nema s fotografijama uperenim u njega ništa zajedničko, međutim ko je jednom neprijatelj, taj ostaje zauvek neprijatelj. I, Hristijan je odlučio da se pažljivije upozna s njim. S njegovim arhivom! Još uvek nerešena stvar, iz serije: tobož ne postoji, a postoji. Frank Derbah, koji je preuzeo kontrolu nad svima u Nemačkoj, čija imena su se nalazila na Hristijanovoj listi, smirivao ga je i kočio, govoreći da ne treba pokretati pokopane stvari, jer će početi da smrde, a da je najbolje ne doticati „te stvari“, posebno sada, nakon akcije s aktima.
        - Zbog čega uklanjamo tragove? Da li zbog toga, da bi na same sebe bacali mreže?



S poljskog prevela Biserka Rajčić
izvor 

___________________________

Novinarka, književnica, prevodilac, osnivač poljsko-nemačkog književnog časopisa „Squaws“ Magdalena Paris (pravo ime Magdalena Lasocka) rođena je 1971. godine u Gdanjsku, a živela je i u Ščećinu. Od 1984. živi u Zapadnom Berlinu, u koji je emigrirala sa majkom. Studirala je polonistiku i pedagogiju na Humboltovom univerzitetu. Debitovala je 2006. u poljskom časopisu „Pograničje“, a 2011. objavila svoj prvi roman Tunel. 2014. objavila je roman Lisac, prvi tom trilogije posvećen nemačkoj i poljsko-nemačkoj tematici.

Нема коментара:

Постави коментар