12. 4. 2020.

Eolska harfa, Danilo Kiš




   Harfa je instrument koji više od bilo kojeg drugog instrumenta sjedinjuje u sebi srednjovekovnu formulu lepog (perfectio prima); da bude dakle lepa na oko, što će reći napravljena po pravilima formalne harmonije; ali, iznad svega, da bude prilagođena svojoj osnovnoj svrsi: da daje prijatan zvuk.

    U svojoj desetoj godini imao sam harfu. Ona se sastojala od električne drvene bandere i šest pari žica vezanih za porcelanske izolatore nalik na rasparen komplet za čaj. (Jedan sam izolator okrnjio praćkom, pre nego {što sam otkrio, u okviru mog eolskog instrumenta, muzičku funkciju tog kompleta od kineskog porcelana.)

      Kako je ovim opisan sistem za štimovanje, mogu preći na ostale delove.

    Da bi se, dakle, dobila eolska harfa, potrebno je još (pored pomenutih porculanskih dugmadi za štimovanje žica) imati najmanje dve električne bandere od običnog nakatranisanog jelovog stabla. Idealna razdaljina između stabala iznosi pedeset metara. Bandera treba da bude dugo izložena (od 5 do 10 godina najmanje) naizmeničnom uticaju kiša, mraza i sunčane žege, tako da se, pod naglim promenama temperature (između +36 °C i –22 °C) drvo raspukne, uzduž. A raspuknuće se, kao žalosno srce, kad shvati da je konačno i neopozivo prestalo biti stablo, drvo, zelenbor, i da je, konaćno i neopozivo, postalo električna bandera.

     Tada, kao ranjeno, napuklo stablo shvati da je zauvek tu ukopano do kolena i iznad kolena, i da mu, dakle, nema bekstva, tada mu ne ostaje ništa drugo nego da gleda u daljinu, ka šumama koje mu mašu glavom.

     I da shvati da su mu najbliži prijatelji, prijatelji i drugovi, ona druga dva stabla na nekih pedeset metara od njega, levo i desno; isto tako ojađena i ukopana do kolena u crnu zemlju.

    Kada se, dakle, bandere spoje žicama i namesti im se na glavu, umesto zelenih grana, taj kineski komplet za čaj ({šest pari prevrnutih šolja iz kojih neće moći piti ni ptice), tada će propevati, tada će početi da sviraju u svoje žice. Treba samo nasloniti uvo na banderu; no to nije više nikakva bandera, to je sad harfa.

    Neki neiskusni čitaoci (koji nikad nisu naslanjali uvo na drvenu električnu banderu) pomisliše da je tu sad potreban vetar. Ne. Idealno vreme za takvu harfu je vreli julski dan, kanikule, kada jara treperi u vazduhu a "baba tera kozliće", kad je stablo suvo i zvonko kao da je šuplje.

     Umalo da zaboravih: idealno mesto za postavljanje takve harfe jeste uz obronke nekog prastarog druma. Ova o kojoj pričam bila  je postavljena uz Poštanski put, izgrađen još u doba kada su  Panoniju naseljavali Rimljani. Zahvaljujući toj činjenici, stub harfe, poput antene, hvata zvuke i iz davnina; melodije dopiru iz prošlosti i iz budućnosti.

      Jedan komplet žica hvata celu oktavu u molskoj skali i, preko dominante, lako prelazi u dur.

Toliko o samom instrumentu.

      Sad se samo treba osvrnuti da se uverite da nema nikog na Carskom drumu, nikog u žitu, nikog u jarku, nikog na horizontu. Ukoliko nailaze kola natovarena senom, lucerkom ili žitom, hitro se sakriti u odvodni kanal ispod druma i sa~čekati da kola prođu.

      Jasno vam je; tu je potrebna samoća. A i štaće vam to da pričaju o vama da ste ludi kao vaš otac i da se pitaju što li to naslanjate glavu na električnu banderu. Neko će joć pomisliti da ste toliko blesavi da verujete da se u suvoj, napukloj električnoj banderi roje pčele, pa ste se polakomili na med; neko će mošda reći da osluškujete dolazak savezničkih aviona i da o tome izveštavate nekog; a neki
mogu ići u svojim fantazijama tako daleko da će pomisliti kako primate neke tajanstvene poruke iz etera.

       Zato je (između ostalog) najbolje proveriti da nema nikog na Carskom drumu, nikog u žitu, nikog u jarku, nikog na horizontu.

         Priznajem, kada bi neko neupućen u muziku naslonio uvo na banderu, zaista bi pomislio da čuje daleko brujanje aviona i odmah bi pobegao s druma i sakrio se u jarak; ili bi potrčao glavom bez obzira da obavesti selo da nailazi eskadrila bombardera. No to je samo prvi (pogršan) utisak; to je samo pratnja, basovi, u kojoj sluh dečaka prepoznaje zvuk vremena; jer iz dubine vremena i istorije   dopiru zvuci kao sa kazara, dalekih zvezda. (Miris istopljene smole tu je samo nadražaj, kao kad se u hramu pale mirišljave trave, sandalovo drvo ili tamjan.)

       Evo, dok drži sklopljene oči, evo šta mu peva harfa na uvo: da će uskoro prestati da radi kao sluga kod gospodina Molnara; da se njegov otac neće nikad vratiti; da će napustiti udžericu sa nabijenom  zemljom umesto poda; da će dospeti nazad u Crnu Goru kod dede; da će imati nove knjige; da će imati 1.500 olovaka, 200 nalivpera, 5.000 knjiga; da će mu majka uskoro umreti; da će sresti devojku koju će včno voleti; da će putovati; da će videti mora i gradove; da će – prodirući u daleku istoriju i u biblijska vremena – istrživati svoje mutno poreklo; da će napisati priču o eolskoj harfi od električnih bandera i žica.


Нема коментара:

Постави коментар