1. 5. 2019.

Apulej, Zlatni magarac, Treća priča




TREĆA KNJIGA

      Otrgnuv me iz slatka sna, noć me predala danu baš  kad se Zora uspinjala na nebo kolima koja su vukli konji s crvenim opršnjacima. Sećanje na sinoćnji događaj ulilo mi je strah i trepet u srce. Prekrstio  sam noge, skupio ruke i ovio prstima kolena, pa sam se šćućurio na krevetu i gorko plakao. U duhu sam već stajao pred sudom, na trgu, i video presudu, pa čak i samoga krvnika. Hoću li se nameriti na nekoga blagog i milostivog suca, koji će me osloboditi premda sam umrljan krvlju trostruka ubistva i obliven krvlju tolikih građana? Eto slavnog puta koji mi je s tolikom sigurnošću proricao Kaldejac Diofan.
      Ovako sam neprestano razgovarao sam sa sobom i glasno kukao nad svojom sudbinom. Uto se kod dveri ču velika buka, a zatim lupa i vika. Ne bi zadugo, u kuću kroz otvorena vrata provališe uhode, njihove sluge i gomila svakojakih ljudi. Prema naređenju vlasti, odmah me zgrabiše dva žbira i odvukoše me ne nailazeći pri tom — to mi možete verovati — ni na kakav otpor. Tek što smo ušli u prvu uličicu, a već se sav gradić bio ustumarao i pošao za nama u neobično velikom broju.
        Premda sam išao očiju tužno oborenih k zemlji — kao da sam išao u pakao — primetih, kad sam svrnuo pogled u stranu, nešto što me posve iznenadilo. U celoj povorci ljudi koji su bili oko mene, nije bilo nijednoga koji nije pucao od smeha! Tako smo prošli svim mogućim ulicama. Kao žrtvu koju vode s jednoga mesta na drugo da bi obredima čišćenja i prinošenja pokajničkih žrtava otklonili opasna proricanja, mene su vukli s kraja na kraj grada i proveli me kroza sve zakutke gradića do na trg pred suca. Kad je sav magistrat zauzeo mesta na povišenu podiju i činovnik naložio tišinu, odjednom svi prisutni  iznenada povikaše: »Zbor je preveć velik, gužva pogibeljna i ovako važno suđenje valja obaviti u pozorištu.«
     Svet se odmah razmili na sve strane da zauzme mesta pričuvana za promatrače. Sedala, hodnici, ulaz, pa čak i krov bijaše dupkom pun: jedni su se uzverali na stupove, drugi visili na kipovima, poneke si mogao videti previnute kroz prozore i otvore potkrovlja, a niko nije vodio računa o životnoj opasnosti, jer su svi želeli videti. Tada me gradske uhode provedoše preko pozornice kao žrtvenu životinju i smestiše me usred orkestra. Objavljivač tad ponovno viknu i pozva tužitelje. Postariji čovek ustade. Pošto su u neku probušenu posudu u obliku levka s uskim otvorom ulili vode da bi mogla oticati kap po kap — time se određivalo koliko vremena neko može govoriti — on se obrati prisutnima ovim rečima:
      »Stvar o kojoj se ovde radi od velike je važnosti, poštovani Kvirićani. Tu je u pitanju mir svega grada i ova presuda treba da posluži kao strog i koristan primer. Baš stoga valja da se poradi javna ugleda svi vi pobrinete da tog bezočnog ubicu ne mimoiđe kazna zbog tolikih krvavih ubistava koja je učinio. Nemojte misliti da me vodi ličlna mržnja i da podnosim ovako oštru tužbu. Ja sam zapovednik noćne straže i mislim da me zahvaljujući mojoj budnoj revnosti dosad još niko nije mogao tužiti. A sad hoću uzeti stvar onako kako se dogodila prošle noći, potpuno verno. Bilo je oko ponoći: obilazio sam grad i pažljivo razgledao od vrata do vrata. Tad primetih ovoga okrutnog mladića kako golim mačem besno maše oko sebe. Njegova okrutnost već je bila izazvala smrt trojice, koji su još dišući ležali mu pred nogama i valjali se u potocima krvi. Tad je on, svestan velika zločina i s pravom uznemiren zbog toga, uhvatio maglu i okriljen mrakom umakao u neku kuću gde se cele noći krio. Božja providnost, pako, ne da da zločin ostane skriven, i pre nego što je mogao tajom umaći, ja sam ga uvrebao jutros u zoru i priveo pred ovaj poštovani sud. Sad, eto, pred sobom imate optuženoga uprljana tolikim uboistvima, krivca koji je na licu mesta uhvaćen, i koji je pored svega toga još i stranac! Sudite, dakle, od važno tom strancu za zločin zbog kojega biste čak i svoga sugrađanina strogo osudili.«
          Tako je oštro govorio tužitelj, a zatim se njegov strašan glas stišao. Odmah me objavljivač pozva da odgovorim ako imam šta na to kazati. A ja sam mogao samo plakati i, to moram kazati, manje zbog te strašne optužbe a više zbog svoje savesti koja me mučila. Napokon mi je ipak došla hrabrost s neba i ovako sam odvratio:
        »Odveć dobro ćutim kako je teško uz leševe trojice građana, zbog ubistva  kojih sam tužen, uveriti toliku množinu sveta da sam nevin, pa makar govorio istinu i čak priznao delo. A ipak, ako poklonite malo pažnje mojim rečima, građani, meni neće biti teško dokazati vam da se u ovoj životnoj pogibelji ne nalazim svojom krivnjom, nego da je samo jedan nesretan slučaj opravdane ljutnje uzrok što sam počinio zločin za koji nisam kriv. Sinoć sam se malo okasno vraćao s večere pripit (tu svoju krivnju neću poricati), i pred samim kućnim vratima — a stanujem kod vašega čestitog građanina Milona — videh tri strašna razbojnika kako kušaju ući i silom provaliti vrata. Već su izvukli zasune koji su bili dobro učvršćeni i većali hoće li pobiti ukućane. Jedan od njih, odvažniji od ostalih a najsnažniji, sokolio ih je ovim rečima: »Hajdemo ih, drugovi, napasti hrabro i brzo dok spavaju. Kukavičluku i oklevanju nema mesta u našim srcima i neka smrt s isukanim mačem zađe po kući. ko god spava, ubijte ga, a ko se pokuša braniti, treba ga dotući. Mi ćemo odavde izaći čitovati samo ako nikoga u ovoj kući ne ostavimo živa.« Priznajem vam, Kvirićani, da sam držao kako ispunjam dužnost dobra građanina ako se borim protiv tih najodvratnijih razbojnika, posebno što sam Se plašio za svoje domaćine i za se. Naoružan mačem koji sam sobom nosio ako se zgode ovakve pogibli, počeh ih plašiti i goniti. Ali ti divljaci i zlikovci nisu uopšte mislili bežati i premda su videli da imam mač u ruci, ipak su se hrabro oduprli. Ustrojismo dakle borben red. Vođa bande i harambaša njezin baci se svom snagom na me, uhvati me rukama za kosu i povuče mi glavu unatrag s očiglednom nakanom da me ubije kamenom. Dok je tražio da mu dodadu kamen, ja ga probodena sigurnom rukom i oborim ga sretno na zemlju. Drugi razbojnik uhvati me za noge i ugrize me, a ja ga dobro odmerenim udarcem ruknuh u ramena, pa udarivši ga dobro u grudi ubih i trećega koji je nepažnjom naletio na me. Pošto sam ovako uspostavio red i mir i zaštitio kuću svojih domaćina, mislio sam da ću dobiti javno priznanje, a ne da ću biti za to kažnjen. Nikad još nisam imao nikakva posla sa sudom, naprotiv, u mojoj domovini uvek su me držali čovekom koji svoju čednost ceni više od ikakva probitka. Ne mogu shvatiti kako sam danas optužen zbog ove svoje opravdane osvete nad odvratnim razbojnicima. Niko ne može dokazati da je pre između ovih razbojnika i mene postojalo ikakvo osobno neprijateljstvo ili da sam ih makar samo i poznavao. Ili da mi se barem pokaže kakva stvar za koju bi se moglo poverovati da sam učinio takav zločin želeći je prisvojiti.«
      To rekoh, i ponovno me obliše suze. Pružao sam ruke i tužno molio čas jedne u ime čovekoljublja, čas opet druge u ime njihove djece. Kad sam mislio da je već svačije srce dirnuto čovjekoljubljem i dosta pripravno na suze, prizvao sam oči Sunca i Pravice za svjedoke i svoj slučaj preporučio božjoj promisli. Tad sam malo podigao svoj pogled i video kako se sav svet ludo smeje; među njima je bio i moj domaćin Milon, koji samo što nije pukao od smeha. »Eto ti prijateljstva i zahvalnosti!« rekao sam tiho sam sebi. Da bih spasio svoga domaćina, ja sam postao razbojnik i ubica i osuđuju me na smrt, a on se ne zadovoljava time što mi nije pružio ni utehu ni pomoć, nego se pored svega toga još i smeje mojoj propasti.
     Uto kroz pozorište protrča neka žena, sva uplakana i u suzama, obučena u crno i s malenim detetom u naručaju. Za njom je isto tako naričući išla starica pokrivena strašnim krpama. Obe su držale maslinove grančice u rukama. Stadoše pokraj odra na kojem su bili pokriveni leševi pokojnika i počeše tužno plakati i naricati. »Tako vam milosrđa i opšteg prava čovekoljublja, smilujte se mladićima nevino ubijenim i pružite nama osamljenim udovicama utehu osvete! Pomozite bar ovomu detetu, ostavljenu bez zaštite u prvim godinama života! Prelijte krv toga razbojnika i prinesite je na žrtvu vašim zakonima i javnom redu.«
      Tad se diže najstariji od činovnika i obrati se puku ovim rečima: »Ni sam krivac ne može poreći zločin koji treba strogo kazniti. Ostaje nam samo još jedna stvar; da pronađemo sudionike u tom velikom zločinu. Zaista se ne može verovati da je sam čovjek mogao ubiti trojicu tako snažnih ljudi. Istinu, dakle, moramo saznati mučenjem. Rob koji je pratio ovoga čoveka pobegao je taj om, i nema nikakva drugog načina nego da optuženoga nagnamo da nam oda sudionike u svomu zločinu: tek tako moći ćemo iz korena istrebiti tu prokletu bandu i osloboditi se straha od nje.« Po grčkom običaju donesoše odmah vatru, točak i bičeve svake vrsti. Moja tuga što nemam čak ni to pravo da umrem neosakaćen, naraste, upravo, udvostruči se. A starica, čija je kuknjava izazvala toliko uzbuđenje, govorila je ovako:
»Građani, pre nego što raspnete na krst ovog razbojnika koji je ubio moju dragu decu, dopustite da se otkriju leševi ubijenih, kako biste promatrajući njihovu lepotu i njihovu mladost, i tako ponovno budeći svoj opravdani gnjev, mogli odmeriti strogost koja je razmerna s ovim zločinom.«
    Ljudi zapljeskaše na te reči i onaj mi odbornik odmah naredi da otkrijem leševe koji su bili položeni na odru. Bunio sam se i dugo nisam hteo ovim pokazivanjem ubijenih još više izazvati svet protiv sebe. Ali me po nalogu vlasti stražari odmah dohvate, izvuku mi ruku koja je bila opuštena niz telo i silom je ispružiše prema odru i leševima. Napokon, pobeđen silom, pristanem iako protiv svoje volje, i povučem pokrov koji ih je sakrivao. Svemoćni bogovi! Šta videh? Kakvo čudo? Kakva iznenadna promjena u mojoj sreći! Već su me ubrajali u plijen Prozerpine i Orkoveporodice, kad se sve posve okrene, ostavljajući me ukočena i zaprepaštena od čuda! Nemam reči da opišem tu novu sliku. Leševi tih ubijenih ljudi bile su tri napuhane mešine, s rupama ponegde, i one su kao što sam se tačno sećao odgovarale ranama koje sam zadao razbojnicima. Najednom izbi i proširi se među narodom smeh, koji su neki vragolasto hteli prikriti. Neki su mi u preteranoj radosti čestitali, neki su se držali za želudac da bi se smirili, a svi su napuštali pozorište vrlo zadovoljni, stalno se okrećući i motreći me.
     Ja sam stajao ukočen u stavu u kojem sam dohvatio pokrov, hladan i nepomičan kao kipovi ili pozorišni  stubovi. Došao sam k sebi tek onda kad mi se moj prijatelj i domaćin Milon približio, i stavio mi ruku na rame. Premda sam se branio, premda su mi suze uz jecaje ponovno stale teći niz obraze, on me nežno povukao i poveo u svoj dom, vodeći pri tom računa da me stranputicom i pustim putima dovede do kuće. Pokušavao me na sve moguće načine utešiti rečima, ali je sve bilo uzalud. Nikako nije mogao ublažiti moj gnev koji sam ćutio zbog uvrede tako duboko usađene mi u srce. I gle, odmah dođoše u našu kuću i činovnici sa svojim oznakama i pokušavahu me utešiti ovim rečima:
»Mi vrlo dobro znamo, gospodaru Lucije, i tvoj stalež i podreklo, jer se glas tvoje slavne porodice širi po celoj pokrajini. To što ti se sada dogodilo i što te tako boli, sigurno nismo uradili zato da te uvredimo. Odbaci dakle iz srca svu svoju tugu i isteraj žalost iz svoje duše. Ovo veselje koje svake godine javno i svečano proslavljamo-u čast dragoga boga Smeha, uvek traži nešto novo. Ti si bio i vrelo i oruđe smeha, pa će te bog blagonaklono svuda pratiti i štititi i nikad neće dopustiti da tvoje srce oćuti kakvu bol, nego će večno razvedravati tvoje čelo veseljem i radošću. U znak priznanja za sve što ti duguje, sav ti je grad odredioposebne  časti. Nazvao te svojim zaštitnikom i odlučio ti podići bronzani kip.«
Na te reči odvratih:
   »Građani najslavnijeg i jedinstvenoga grada Tesali je, zahvaljujem vam na svim tim častima, a savetujem vam da kipove i slike ostavite zaslužnijim i većim ljudima nego što sam ja.« Nakon te skromne ljubaznosti trudio sam se nasmejana lica da izgledam što zadovoljniji, i pozdravili se uljudno sa činovnicima koji su odlazili. Odmah zatim dotrča u kuću sluga i reče: »Tvoja mati Birena moli te da dođeš i da se setiš kako se bliži vreme večere na koju si obećao doći.« Ja se zgrozih pri samoj pomisli na tu kuću i otpovržem: »Kako bih želeo da se pokorim tvojoj želji, majko, ali ne mogu pogaziti zadanu reč. Moj me domaćin Milon zakleo božanstvom — zaštitnikom današnjega dana — da danas večeram u njega. On me ne pušta i neće me pustiti. Ostavimo, dakle, to obećanje za drugi put!«
      Još nisam ni dorekao, kad me Milon čvrsto uhvati za ruku i, naređujući da za nama ponesu pribor za kupanje, sam me odvede u najbližu kupelj. Ja sam se odvraćao od pogleda prolaznika, nisam se izlagao ruganju koje sam bio izazvao, i išao sam uza nj kušajući se sakriti. Ne znam kako sam se okupao, kako istr l jao i kako sam se vratio kući: stid koji sam ćutio učinio je da sve to zaboravim; svi su na me pokazivali bilo pogledom, bilo namigivanjem ili prstom, tako da sam bio sav izvan sebe.
         Kad sam napokon brzo dojeo Milonov jadan ručak,  počeo sam se pretvarati kako me od sveudilj na prolevanja suza strašno boli glava, i lako mi je dopustio da pođem spavati. Bacio sam se na postelju i tužno razmišljao o svemu što mi se dogodilo, kad evo na kraju moje Fotide koja je svoju gospodaricu bila odvela na lego. Ali ona je sad bila posve drugačija. Nije imala više ono veselo lice niti se šalila. Mračna i naborana čela ušla je u moju sobu. Napokon je skanjivo i zaplašeno progovorila:
»Drage volje priznajem da sam ja lično  kriva za sve tvoje neprilike«, pa izvuče iz njedara nekakav remen i pruži mi ga.
    »Eto, uzmi to, molim te, i osveti se nevernoj ženi. Ili možda znađeš neku još strasniju kaznu? Ali, molim te, nemoj misliti da sam ti tu nevolju učinila po svojoj volji. Bolje da umrem nego da ti zbog mene prepatiš i najmanje zlo. Kad bi svojom krvlju mogla iskupiti neku nesreću koja preti tvojoj glavi, ja bih to uradila! Ali ono što sam učinila po naredbi i zbog nečega sasvim drugoga, to je moja zla sudbina na te prebacila.«
     Ja odmah osetih kako se u meni budi stara znatiželja. Gorio sam od želje da saznam tajne uzroke svemu tomu. »Pre bih ovaj odvratni i grubi remen koji si mi dala da te njime šibam, rasekao i iskidao na hiljadu komada nego što bih njime dodirnuo tvoju kožu nežnu kao pero i belu kao mleko. Ali mi reci iskreno: šta si to učinila da je sudbina tako zlokobno prometnula u moju propast? Kunem se tvojom glavom koja mi je toliko draga te nema na svetu reči koja bi me, čak i kad bi je ti izgovorila, mogla uveriti da si me snovala upropastiti. Nesretan ishod nekoga čina što je zamišljen kao dobronameran, nikoga ne krivi.«
    Nakon tih reči žudno sam pritisnuo celov na vlažne, drhtave, pune žudnje i napola otvorene oči moje Fotide. Fotida se sada ponovno razvedrila i rekla:»Dopusti, molim te, da najprvo dobro zatvorim vrata ove sobe kako se ne bi čuo razgovor te ne bih s nepomnje izazvala kakvo zlo. Bojim se i drhtim od same pomisli da ću ti otkriti što ova kuća krije i kakve su tajne moje gospodarice. Ali ja imam najbolje mišljenje o tebi i o tvomu odgoju, a da ne kažem o otmenosti tvoga podrekla i o tvomu uzvišenu duhu; osim toga, ti si posvećen u tolike svete tajne da svakako znaš za svete zakone šutnje. Što god budem, dakle, sada poverila svetom skrovištu tvoga srca, molim te, da tamo navi jek čuvaš zatvoreno, a nagradi me za iskrenost u mojim otkrićima upornim čutanjem . U pitanju su stvari koje na svetu znam jedino ja, ali me ljubav kojom sam za te vezana nagoni da ti ih otkrijem. Ti ćeš saznati što je ova kuća, otkrićeš čudnovate tajne moje gospodarice kojima ona podređuje duše pokojnika, ometa kretanje zvezda, zapoveda božanstvima, i zbog kojih joj služe sva počela. A nikad se tako rado ne služi silnom snagom svoga umeća kao kad se zaljubi u kakva mladića, što se obično često događa. Sad je do ušiju zaljubljena u nekoga veoma lepa mladića iz Beotije i zbog njega je pokrenula sav ustroj svoga znanja i umeća. Čula sam je sinoć, svojim sam je ušima čula, kako je pretila suncu da će ga zaviti u mrak i večnu tamu, zato što nije dosta brzo projurilo nebom i ustupilo mesto  kako bi mogla činiti svoje čarolije. A kad se juče vraćala iz kupelji, slučajno je videla toga mladića kako sedi u brijačnici. Odmah mi je naložila da odem i taj om joj donesem njegovu kosu koja se već rastrla ostrižena. Dok sam je ja pažljivo i krijući se skupljala, bane brijač. Kako smo već svuda razglašeni zbog toga štetna umeća, uhvati me i strogo izgrdi: »Zar ti, nevaljalice, nikad nećeš prestati krasti kosu naših lepih mladića? Ako već jednom ne prestaneš s tim, predaću te bez milosti redarstvu.« Kako reče, tako i učini. Stao me pretraživati, zavuče mi ruku u njedra i sav besan iznese kosu koju sam tamo sakrila. To me vrlo ražalostilo, jer sam dobro poznavala svoju gospodaricu koju takav neuspeh može toliko razbesniti da me strahovito istuče. Htela sam već umaći, ali me pomisao na te zaustavi. Kad sam se praznih ruku vraćala kući, primetih " nekoga čoveka koji je nožicama strigao kozje mehove. Videla sam ih kako vise lepo svezani i naduvani. Po zemlji je ležala dlaka plave boje, veoma slična kosi onoga Beoćanina, i ja pokupih nekoliko pramenova s tla i odnesoh ih svojoj gospodarici ta jeci istinu.
        Kad pade noć, moja se Pamfila, još pre nego što si se ti vratio s večere, kao luda pope s druge strane kuće na shodić pokriven daskama, izložen vetru i s kojega se nazire sav istok, a s druge sve nebeske strane. To je mesto nadasve prikladno za njezina čaranja i ona se taj om tu prikučuje. Najprvo je tu paklenu radionicu opremila svim mogućim odvratnim priborom. Tu je bilo svakojakih mirisa, pločica pokrivenih nepoznatim znacima, krma brodova koji su potonuli, udova mrtvih, već napola sagnjilih i sahranjenih pokojnika; bilo je tu nosova, prstiju, čavala od vešala s komadima mesa, tu se nalazila krv ubijenih koju je bila sačuvala, a tamo opet osakaćene lubanje istrgnute iz čeljusti divljih zveri.
Zatim je nad utrobom koja je još podrhtavala, izgovarala čarolije i radi sretnog proricanja zalevala drob napored: vodom vrelicom, kravljim mlekom, gorskim medom, i na kraju medovinom. Nakon toga splela je kosu o kojoj sam ti pričala, napravila od nje čvorove i zajedno s mnogim mirisima bacila je na žeravu da izgori. U tomu trenutku neodoljivom su snagom njezina čarolijskoga umeća i tajanstvenom silom duhova koji joj služe, tela onih čija se kosa dimila i gorela dobila ljudski lik. Počela su ćuteti, kušati hodati, i vođena vonjem osmuđenih vlasi, krenula su mesto mladog Beoćanina prema našoj kući i kušala ući kroz vrata. Baš u tom trenu naišao si ti i, ugrijan pićem a zavaran mrklinom, isukao mač i kao besni Ajaks navalio. Ali dok je Ajaks poklao cela stada, ti si, jači od njega, ubio tri napuhane kozje mešine tako da te sad, nakon pobede nad neprijateljima, mogu poljubiti ne kao ubicu ljudi nego mehova.«
    Slatko sam se nasmejao toj Fotidinoj duhovitoj priči i da joj ne bih ostao dužan, rekoh ovo:»Bogami, mogao bih ovu prvu svoju slavnu pobedu usporediti s dvanaest radova Herkulovih, ako tri ubijena meha usporedim sa tri tela Geriona ili s troglavim Kerberom! Ali ako želiš da ti od srca i iskreno oprostim za grešku kojom si me dovela do tolikih nevolja, onda mi ispuni to što te sad usrdno molim: Pokaži mi jedanput svoju gospodaricu kad je na poslu sa svojim čarolijama, kad doziva bogove, ili dopusti da je vidim kad se preo-brazuje. Gorim od želje da svojim očima vidim čaranje. Uostalom, i ti kao da nisi posve nevesta i bez iskustva u tim stvarima. Ja to znam i sasvim sam toga svestan. Uvek sam mrzeo ljubav otmenih gospoja, ali tvoje blistave oči, crveni obrazi, sjajna kosa, požudni poljupci i mirisave grudi sasvim su me privezale za te i od mene učinile tvoga vernog roba. Ja više ne ištem povratak domu niti se spremam na put u domovinu, i nema stvari koju bih više cenio od jedne noći provedene s tobom.«Tada ona otpovrže:»Kako bih želela, Lucije moj, da ti učinim to što poželi. Ali se ona uz to što je jalna po naravi, uvek osamljuje da bi obavljala te tajanstvene poslove. Ipak ću tvoju želju više ceniti nego vlastitu pogibao: traži ću pogodan trenutak i potruditi se da te zadovoljim, pod uslovom, naravno, da tako važna stvar ostane tajna potpuno, kao što sam ti već ispočetka kazala.«
        Dok smo ovako raspredali, uzajamna strast obuzme i naše duše i tela. Svukli smo sve sa sebe i goli se predali ljubavnu zanosu. Kad sam se umorio, Fotida je darežljivo stvorila nov izvor naslada. Na kraju  se dubok san spustio na naše oči umorne od nesna, i snivasmo ujutro do kasna.
     Nekoliko noći prošlo je u takvim slastima. Jednoga dana Fotida dotrča sva uzbuđena i javi mi da će njezina gospodarica iduće noći obući ptičje perje i tako poleteti svomu draganu, sad joj druga umeća više ne pomažu u ljubavi. »Spremi se«, reče mi, »da oprezno motrimo taj veliki događaj.«
      Čim se smračilo, oko prve noćne straže, odvela me na prstima i bez ikakva šuma, sama gore na shodić, i rekla mi da promatram kroza zidnu pukotinu. Evo što videh:
   Prvo se Pamfila posve svukla a zatim je otvorila iadicu i izvukla nekoliko bočica. Jednu je otčepila i iz nje istegla nekakvu mast. Dugo se trljala rukama, zatim se namazala po svemu telu od glave do pete. Nakon toga dugo je razgovarala sa svojom svetiljkom i počela se tresti i trzati udovima. Dok joj se udovi tako trzahu, probi paperje, pa stane rasti jako perje, nos joj posta tvrd i uvi se, a nokti se pretvore u čaporke. Od Pamfile posta sova. Tad pusti oštar krik, odskoči malo od zemlje da bi okušala, i napokon se podiže i poleti pravo van.
        Tako se Pamfila zahvaljujući svomu umeću čaranja voljno pretvorila u sovu. Ja nisam bio urečknut, ali sam iznenađen takvim zbivanjem stajao kao ukopan. Činilo mi se da sam sve drugo samo ne Lucije: tako sam bio iznenađen i zapanjen da sam, premda budan, mislio kako sanjam. Dugo sam trljao oči i pitao se ne spavam li zacelo.
       Kad sam se na kraju osvestio i video što se zbilo, uzeh Fotidinu ruku, prinesoh je svojim očima i rekoh:»Molim te, daj mi sad čim se pruži prilika jasan i nepobitan dokaz svoje ljubavi. Vlastitim očima, koje su i tvoje, zaklinjem te draga, daj mi malo od te masti; obvezi svoga roba za večna vremena tim delom koje se ne može nikad platiti. Učini da budem uza te kao krilati Amor pokraj Venere.«
       »Zar tako? Baš si prepreden, mili, kad me hoćeš navesti da sama sebi iskopam jamu. I ovako nenaoružanoga jedva te mogu sačuvati od tesalskih devojaka; a ako te učinim pticom, gde bih te onda tražila i kad bih te opet videla?«
       »Neka me bogovi sačuvaju od toga greha«, — odvratih. »Kad se na orlovskim krilima podignem i preletim nebeske prostore kao veran glasnik vladara Jupitera i nosač njegovih munja, znaću ipak nakon takva dostojanstvena leta sleteti ovamo u svoje gnezdašce. Kunem ti se kovrčicama tvoje divne kose kojom si mi zarobila srce, da nijednu drugu devojku ne volim više od svoje Fotide. Ali mi sad, dok razmišljam o tomu, i ovo pada na um: kad jednom s pomoću te masti postanem ptica, moraću bežati daleko od svake kuće. Divan je to i galantan ljubavnik za ženu.
         Sova? Zar ne znaš da odmah love te noćne ptice netom ulete u kuću, i zakivaju ih na vratima tako da ispaštaju za sve nesreće koje je njihov let proricao porodici? Ali, gotovo sam te zaboravio upitati. Što treba da uradim ili da kažem nakon toga, da bih skinuo perje i ponovno postao Lucije?«
     » U pogledu toga možeš biti posvema spokojan«, — odgovori mi Fotida. —»Moja mi je gospodarica pokazala način na koji se nakon svake takve promene opet može vratiti u ljudski lik. Nemoj misliti da je to učinila zato što je duševna, ne, nego da bih joj na povratku pružila sredstvo koje u tom spašava. Pogledaj, uostalom, kako su proste i jednostavne trave koje stvaraju takvo čudo. Malo mirođije u bistroj vodi i lovorova lišća, i eto ti i kupelji i pića.«
     Ponavljala  je ta uveravanja i drhteći od straha ušla u sobicu te izvukla jednu bočicu iz kovčežića. Uzeh bočicu a nju poljubim zamoliv je da mi podari sretan let kroz uzduh. Zatim brzo svukoh svoje odelo, željno zavučem ruku u tu mast, uzmem priličnu količinu i dobro istrljam sve delove svoga ela. Počeh oponašati pticu pokušajući naizmenice podizati i spuštati ruke. Međutim, ni traga od paperja, niti od perja. Ali se moje dlake zadebljaše i postadoše čekinje, a moja nežna koža očvrsnu kao kora; prsti na nogama i rukama pretvoriše se u kopita a ispod kralješnice poraste mi dugačak rep. Lice postade bezlično i ružno i sve se više širilo, usta se izdužiše, nozdrve rastaviše, usne se otoboliše, a uši postadoše nestvarno velike i pokrivene dlakom. To je bio nesretni preobražaj koji mi je mesto svake druge utehe, kako više nisam mogao grliti svoju Fotidu, još razbujao organ za šesto ćutilo!
      Nisam imao nikakvo sredstvo s pomoću kojeg bih se spasio, i promatrajući svoje telo sa svih strana video sam da sam mesto ptice postao magarac. Proklinjao sam Fotidu zbog toga. Ali nisam više imao ni stav, ni glas, ni pokret čovečji, i bio sam prisiljen, kako ništa drugo nisam mogao učiniti, da je vlažnih očiju i usana iskosa motrim i nemo je prekoravam za to sve. Čim me je takva ugledala, Fotida se poče obema rukama udarati po licu i vikati:
          »Teško meni nesretnici! U strahu i brzini učinila sam pogrešku jer me prevarila sličnost posudica. Sva sreća što je lako naći sredstvo da se preobražaj ponovno obavi: dosta je da se naždereš ruža, pa ćeš izgubiti lik magarca i opet postati moj Lucije. Ah, da sam samo kao obično i sinoć spremila za nas vience, ne bi morao nijednu noć čekati! Ali čim svane, lek će biti odmah tu.«
        Tako se Fotida tešila. A ja sam prem sam vanjštinom bio potpun i pravi magarac, i mesto Lucija postao životinjom, sačuvao ipak svoj ljudski razum i dugo sam tako razmišljao o sebi ne bih li udarcima nogu ubio tu prokletu i zlobnu vešticu ili bih je izujedao do smrti. Neka bolja misao odvratila me od nepromišljena postupka, jer da sam je tada za kaznu ubio, lišio bih sebe svake mogućnosti i pomoći da se opet prometnem u čoveka. Oborio sam, dakle, glavu, progutao sramotu koja mi je bila nanesena i prilagođujući se teškom položaju u kojem sam se našao, ušao sam u staju gde je bio moj verni konj i još jedan magarac mogao bivšega domaćina Milona. Mislio sam: ako neme životinje imaju iole šutljive nagonske sklonosti, konj će me prepoznati i sažaliti se, primiće me kao gosta pokraj sebe i pružiti mi lepu gostoljubivost. Ali, ah Jupiteru, zaštitnice gostiju, i ti, sveta Pravico! Taj moj divni konj i magarac, verojatno u strahu za svoj obrok hrane, približiše jedno drugomu glavu i sporazumevahu se kako bi me upropastili, čim sam se približio jaslama, oboriše uši, počeše me besno udarati kopitima i oteraše me od ječma koji sam, još sinoć, vlastitim rukama nasuo svojoj zahvalnoj životinji. Tako zlostavljan i odbačen, sklonio sam se u ugao pojate. Dok sam razmišljao o bezobraznosti svojih drugova i o tomu kako ću se sutradan, kad s pomoću venaca ponovno postanem Lucije, osvetiti svomu nevernom konju, okrenuh se i primetih negde po sredini stuba koji je potpirao staju, usred neke udubine, lepo ukrašen vencima svetih ruža, lik božice Epone, zaštitnice staja. Čim sam ugledao to spasonosno sredstvo, okrenuh se pun nade da ću ga se dokopati. Popeh se prednjim nogama uza stub i što sam više mogao ispružih vrat i gubicu da dohvatim venac od ruža. Ali jao! Na moju veliku nesreću, primeti to moj sluga, koji se brinuo o konju, diže se s loga i viknu:
      »Dokle ćemo trpiti ovoga magarca! pPrvo je hteo proždreti hranu životinjama, a sad napada čak i slike bogova! Čekaj samo, prokleta stoko,prebiću ti i noge i leđa!«
        Tražeći neku toljagu, on nađe ceo snop batina, izabra najveću i najkvrgaviju i stade me tući nemilosrdno. Ne presta me udarati sve dok ne ču kako neko snažno i dugo lupa na vrata i kako svi susedi viču: »Držite lopova!« To ga uplaši te pobeže.
     Ne potraja dugo a vrata se silom rastvore. Uđe gomila razbojnika. Jedni su pretraživali svaki ugao  u kući, a drugi su se razleteli da se odupru ljudima koji su sa svih strana hrlili upomoć. Svi su razbojnici imali luči i mačeve te rasvetljavali mrklinu, a plamen zublji i sjaj mačeva bljeskali su kao sunce koje se rađa. Usred dvorišta bilo je neko sa svih strana zatvoreno i dobro zasu-njeno skladište, od vrha do dna ispunjeno Milonovim blagom. Razbojnici navališe na nj, razbiše ga i otvoriše snažnim udarcima sekira i pokupiše sve blago, napraviše svežnjeve, povezaše ih i podeliše među sobom. Ali je robe bilo više negoli nosača.
        Ne znajući što će s tolikim blagom, izvukoše me iz staje zajedno s onim drugim magarcem i mojim konjem, natrpaše na nas što su više mogli najtežega tereta i preteći nam batinama isteraše nas iz kuće, koja je sad bila prazna. Zatim ostaviše u gradu jednoga razbojnika kao izvidnika da ih može obavestiti ako bi ih gonili, a nas brzo pod kišom batina poteraše preko besputnih planina. Težak teret koji sam nosio, i strmo penjanje uzbrdo, i dugo putovanje umrtvi me potpuno. Tada mi, doduše malo kasno, ali sasvim ozbiljno pade na um da se priklonim sredstvu koje svakom građaninu stoji na raspolaganju i da se oslobodim svoje bede dozivanjem svetoga imena careva.
       Već se dobrano razdanilo kad smo prolazili kroz neko bogato trgovačko naselje, gde se mnogo sveta skupilo na sajam. Kad smo bili u najvećoj
gužvi među Grcima, pokušao sam na jeziku Rimljana izgovoriti sveto ime Cezarevo. Ali sasvim jasno i snažno izgovorio sam samo O, a ostalo, Cezarevo ime, nisam mogao prozboriti. Razbojnicima se nije svideo neskladan glas koji sam pustio, i tako su me izdevetali sa svih strana i izrešetali kožu da više nije valjala ni za sito.
       Napokon mi veliki Jupiter posvema nenadno ukaza spas. Kako prođosmo pokraj mnogih vila i velikih kuća, primetili prilično lepu bašticu u kojoj su u jutarnjoj zori i veličanstvenoj lepoti cvetale, uz ostalo krasno cveće, i ruže. Pun žudnje za njima i potaknut željom za spasom, približih im se sav radostan i već sam ih bio gotovo dohvatio svojom gubicom, kad mi sretna misao pade na um: kakvoj se pogibli izlažem ako se ponovno pretvorim u čoveka; sigurno će me ubiti ovi razbojnici, koji će posumnjati da se bavim čaranjem i optužiti me da ću ih, pre ili posle, odati.
      Tako sam se morao uzdržati, i nisam se dotakao ruža. Pomiren sa svojom zlom sudbinom, počeo sam, kao svaki dobar magarac, jesti seno.




Нема коментара:

Постави коментар