16. 4. 2019.

Kazuo Ishiguro, Ne daj mi nikada da odem, analiza





U svim svojim romanima Išiguro se bavi svevremenim temama ljubavi, lične slobode i sreće, osvrćući se pri tom na prelomne životne odluke, nezaustavljivo proticanje vremena i nepouzdanost sećanja. U većini svojih romana on takođe razrađuje ideju da navike, obrasci ponašanja i društvene uloge u krajnjoj liniji definišu čovekovo biće. Upravo ova ideja poslužila je kao potka za njegov roman Ne daj mi nikada da odem, mada joj on ovoga puta pristupa sa novog stanovišta, praveći svojevrstan izlet u svet distopijske književnosti. Uprkos tome što ovaj roman za Išigura predstavlja promenu u žanrovskom smislu, budući da se nikada pre toga nije oprobao u žanru distopije, on ostaje veran svom stilu i dominantnim temama koje su obeležile njegova prethodna dela. U ovom poglavlju ćemo, stoga, pokušati da detaljnije razradimo aspekte Išigurove distopijske vizije u romanu Ne daj mi nikada da odem, ukazujući na njene najznačajnije specifičnosti i uspostavljajući vezu između distopije i istorije.

1. Distopija kao alternativna istorija

      Prve distopije nastale su u trenutku kada je čovek uvideo svu uzaludnost pokušaja da stvori idealno društvo, nakon što se svaka težnja ka utopiji, pre ili kasnije, izjalovila i pretvorila u svoju mračnu stranu. Dvadeseti vek pokazao je kako čovek, u svojim nastojanjima da napravi raj na Zemlji, zapravo vrlo lako može da napravi pakao. Užas i strahota svetskih ratova, razorno dejstvo nuklearnog i biohemijskog naoružanja, genetski inženjering, globalno zagrevanje, uništavanje šuma i prirode uopšte, okretanje ispraznim vrednostima potrošačkog društva – sve to doprinelo je razvoju distopijske književnosti i pojavi dela u kojima pisci lucidno i surovo upozoravaju na ogromni destruktivni potencijal takvog ponašanja. Otuda ni ne čudi što je u ovakvim literarnim pokušajima zloupotreba nauke ubrzo postala „omiljeni motiv distopijske slike budućnosti“ (Đergović-Joksimović, 2009: 141). Ovakvi primeri u književnim delimaizuzetno su brojni, a u Išigurovom romanu Ne daj mi nikada da odem, kao što smo već nagovestili, u pitanju je zloupotreba genetskog inženjeringa i mogućnosti kloniranja ljudi. Kazuo Išiguro nas, naime, još jednom, na izuzetno potresan način, podseća da „nauka sama po sebi nije ni dobra ni zla, već da uvek od ljudi zavisi kako će naučna dostignuća biti primenjena“ (Đergović-Joksimović, 2009: 141).

     Distopija nas, međutim, u kontekstu ovog rada, zanima i kao svojevrsna alternativna istorija. Naime, alternativno društvo prikazano u Išigurovom romanu možemo posmatrati i kao zastrašujuću, ali realno ostvarivu viziju puta kojim se čovečanstvo zaputilo. Drugim rečima, ono što je Išiguro zamislio u svom romanu u nekom trenutku, hipotetički gledano, moglo bi postati naša stvarnost. Moglo bi postati istorija. Razvijajući ovu ideju dalje, dolazimo do toga da klonovi, kao pripadnici tog društva, budući iskorišćeni na najbrutalniji mogući način, pripadaju podređenoj, ugnjetenoj klasi, čime se uspostavlja paralela sa nekim ranijim vremenima. Kakve god da su specifičnosti određenog istorijskog perioda, princip je u osnovi uvek isti – klasa koja vlada (u ovom slučaju, to su „normalni“ ljudi) i klasa kojom se vlada (ovde u vidu klonova).

     Još nešto može biti zanimljivo kada je reč o distopiji i alternativnom društvu. Naime, u ostalim Išigurovim romanima odnos istorije i fikcije bio je relativno jednostavniji: ti romani, kao dela fikcije, obrađivali su izvesne teme oslanjajući se na istorijsku pozadinu, manje ili više prilagođenu potrebama romana, ali uglavnom uz poštovanje činjenica. U ovom romanu, međutim, odnos istorije i fikcije se drastično menja, i to u korist fikcije, zahvaljujući tome što je društvo koje Išiguro opisuje
distopijsko, alternativno, dakle u svojoj suštini – fiktivno. Drugim rečima, u romanu Ne daj mi nikada da odem, fiktivnost je dvostruka. Na spoljašnjem nivou, roman je fikcija, ali i na unutrašnjem nivou, istorija koja služi kao okvir priče takođe je fiktivna (za razliku od ostalih romana u kojima se istorijska pozadina bazira na događajima koji su se zaista odigrali i time obeležili 20. vek), zbog čega ovaj roman zauzima posebno zanimljivo mesto u analizi u okviru ove disertacije. Stoga ćemo se, za početak, u narednom segmentu posvetiti specifičnostima Išigurove distopijske vizije u ovom romanu, odnosno alternativnoj istoriji koju ona predstavlja.

2. Specifičnosti Išigurove distopijske vizije


    Ne daj mi nikada da odem je roman koji se može posmatrati u kontekstu mnogobrojnih distopijskih vizija koje su obeležile 20. vek. Međutim, to nikako ne znači da ovaj roman čitaocima ne donosi ništa novo. Naprotiv, Išigurova vizija itekako je jedinstvena po mnogo čemu, te ćemo u ovom poglavlju pokušati da ukažemo barem na neke od specifičnosti koje ovaj roman čine inovativnim i dragocenim. Ono što svakako upada u oči pažljivom čitaocu, ali i čitaocu kome je žanr distopijske književnosti i naučne fantastike dobro poznat, jeste da u Išigurovom romanu nema grozomornih detalja, krvi ni sakaćenja. I upravo u tome leži jedinstvenost
          Išigurove vizije, odnosno ono što njegovo delo izdvaja od ostalih distopija. Sve što čitalac dobija jesu naznake, indirektne, ali itekako snažne. Iako se nijednog trenutka ne opisuju konkretni detalji kloniranja, kao ni doniranja organa, čitalac naslućuje kakve se strahote kriju iza cele priče, pri čemu ovakva neizvesnost samo dodatno pojačava efekat groze koji Išiguro želi da postigne. U svom članku o Išigurovom romanu Ne daj mi nikada da odem, koji je pod sugestivnim nazivom „Vrli novi svet“ (“Brave New World”) objavljen u časopisu Slejt (Slate Magazine), Margaret Etvud (Margaret Atwood) ukazuje na ovaj nedostatak fizičke dimenzije, odnosno plastičnih opisa, uključujući konkretne opise izgleda klonova, onoga što oni jedu, mirisa koje oni osećaju, i slično (Atwood, 2005). Umesto toga, Keti se koncentriše na brojne i detaljne opise pejzaža, što je, prema mišljenju Etvudove, rezultat njene podsvesne želje da se distancira od tela, koje, sa razlogom, doživljava kao ranjivo, te da se fokusira na spoljašnji svet. Tako nam Išiguro, u svom stilu – stilu vrhunskog pisca, daje tačno onoliko koliko je potrebno da se zapitamo o humanosti svojih postupaka i o putanji kojom se čovečanstvo zaputilo, ni detalj više, ni detalj manje.

      Osnovna ideja ovog romana je, kao što smo već donekle i razjasnili u prethodnom poglavlju, etički problem kloniranja. Kao i uvek kod Išigura, poruka je suptilno utkana u priču. Ništa nije napadno, ni prenaglašeno, a roman nudi dirljivu, ljudsku priču o slobodi, ljubavi i prijateljstvu. Pitanje koje se pri tom postavlja jeste koliko daleko čovek može otići u naučnom i tehnološkom razvoju, a da ne ugrozi svoju ljudskost. Moglo bi se reći da je ovo pitanje prvi put postavila Meri Šeli u svom čuvenom romanu Frankenštajn, kojim je zasnovala čitav mit o kreatoru koji zloupotrebljava svoje moći. Za razliku od njenog romana, međutim, u kome se stvoreno čudovište sveti svome tvorcu, klonovi u Išigurovom romanu daleko su i od same pomisli na bilo kakvu pobunu i osvetu.

     Klonovi su, naime, tipični stanovnici distopijskog društva – kod njih nema nikakve volje za pobunom, nema revolucije (čak ni u najavi), već je, umesto toga, opšteprisutno pasivno prihvatanje situacije. Reč je o svojevrsnom fatalizmu, odnosno mirenju sa sudbinom, što ističe i Zorica Đergović-Joksimović u svojoj studiji Utopija – Alternativna istorija, kada kaže da se distopija svojim pesimističkim tonom „približava tragediji, ali i svojevrsnom šopenhaurovskom fatalizmu“ (Đergović-Joksimović, 2009: 142). Sa druge strane, u pitanju je i isticanje nepromenljivosti poretka u represivnom društvu. U prvi plan je stavljena tragična i frustrirajuća nemoć pojedinca naspram
društvene mašinerije (nama već tako dobro poznata iz primera Vilsona Smita, Džona Divljaka i Fredovice

      Zašto se klonovi ne pobune? Šta je to što ih sputava? U 1984. postoji strah od fizičke torture, u Vrlom novom svetu stanovnici su komplikovanim medicinskim metodama uslovljeni od rođenja, odnosno nepromenljivo ukalupljeni, dok u romanu Ne daj mi nikada da odem naizgled ne postoji ništa što glavne likove sprečava da pobegnu u bolje sutra. Naravno, ako izuzmemo ispiranje mozga od ranog detinjstva i pripreme od malih nogu za definisanu „ulogu“ u društvu. Ipak, to nije dovoljno uverljivo, pošto i dalje ne postoji ništa što ih fizički sputava ). Drugim rečima, ne postoji ništa što klonove fizički razlikuje od ostalih ljudi, a ako uzmemo u obzir njihovo obrazovanje i lepe manire, jasno nam je da bi se oni vrlo lako mogli uklopiti u masu. Prilikom posete umetničkoj galeriji, recimo, tokom svog izleta u Norfolk, Keti, Tomi i Rut vode savršeno učtiv razgovor sa vlasnicom, i čini se da je jedino što ih sputava njihovo sopstveno (usađeno?) osećanje nepripadanja i abnormalnosti. Kako navodi Puhner, nakon što su internalizovali svoj status klonova i „duplikata“, oni pitomo prate put koji taj status podrazumeva (Puchner, 2008: 40). Robovi navike, čak i kada počnu da žive u Izbama, gde uživaju znatno veću slobodu, klonovi je vrlo retko koriste. Sem pomenutog izleta u Norfolk, Keti i njeni prijatelji retko napuštaju Izbe, provodeći dane u ispraznim razgovorima, književnim debatama i šetnjama po okolnim poljima. Sve ovo još jednom potvrđuje činjenicu da stanovnici Išigurovog sveta – klonovi – nisu fizički ograničeni niti zarobljeni. Umesto toga, oni su zarobljenici sopstvenog (ispranog) uma. Kako navodi Zorica Đergović- Joksimović, „[k]izijevska metafora o ispiranju mozga sasvim je realna i uobičajena slika u distopijama, čija se okrutnost, osim ostalog, ogleda i u posezanju za svakovrsnim tehnikama i metodama kroćenja ljudskog duha.“ (Đergović-Joksimović, 2009: 145). Zanimljivo je da u jednom trenutku, u razgovoru sa Keti, prisećajući se izvesnih događaja koji su obeležili njihovo odrastanje, Tomi izlaže svoju teoriju, nesvestan koliko je blizu istine:

Tomi je smatrao kako je moguće da su vaspitači, tokom naših godina u
Hejlšamu, vrlo pažljivo i smišljeno birali vreme kada će nam šta reći, tako
da smo uvek bili previše mali da potpuno razumemo poslednju stvar u
koju bi nas upućivali. No, ipak, prihvatali smo je na izvesnom nivou, tako
da bi ubrzo ona bila u našoj glavi, a da mi nikad nismo istinski razmislili o
njoj.243 (Išiguro, 2009: 85)

     I mada već u narednoj rečenici Keti odbacuje čitavu ideju kao „teoriju zavere“, Išigurova nedvosmislena namera jeste da nagovesti po kakvom manipulativnom principu zapravo funkcioniše sistem odgajanja klonova. Ovako pasivno ponašanje klonova još je neverovatnije kada se setimo da ih jedna od vaspitačica, gospođica Lusi, otvoreno upozorava (zbog čega kasnije dobija otkaz i napušta Hejlšam) na to da je njihov život predodređen i da ne bi valjalo da gaje lažne nade o tome kojim će se profesijama baviti u budućnosti: „Vi ste stigli na ovaj svet sa određenom svrhom i vaša budućnost, svih vas, određena je. […] Potrebno je da to zapamtite. Kako biste imali pristojan život, treba da znate ko ste i šta vam predstoji, svakom od vas.“244 Margaret Etvud u romanu Sluškinjina priča sugeriše da ljudi svesno trpe represiju u totalitarnom društvu i da su spremni da na neki način zaborave na sve ono što im je uskraćeno dokle god im se još uvek dozvoljavaju sitne slobode: „Zaista je zapanjujuće na šta se sve ljudi mogu navići, dokle god postoji bar neka naknada.“ (Išiguro, 2009: 84). 245

       Međutim, postoji još nešto – da bi znali šta je pravi život, oni moraju da ga osete, ali s obzirom da su od rođenja odgajani u specijalnim uslovima i u strogoj izolaciji, gde im je servirano samo ono što bi vaspitači procenili prikladnim i, u krajnjoj liniji, bezopasnim, klonovi iz Išigurovog romana ne znaju šta je pravi život, već ga samo naslućuju. Na sličnoj ideji zasniva se i razvoj zajednice u Republici Džilead (da se još jednom osvrnemo na roman Margaret Etvud) – prva generacija žena još uvek se seća kako je izgledalo disati punim plućima, imati slobodu kretanja, govora i misli, a ne biti sveden isključivo na reproduktivnu funkciju. Režim im ne može izbrisati sećanja na to vreme, ali zato već naredna generacija takva sećanja neće imati, te će svoje dužnosti prihvatiti voljno. Drugim rečima, pripadnici te generacije neće želeti stvari koje ne mogu da imaju (Atwood, 1996: 127), odnosno stvari kojih nisu ni svesni da postoje, što je upravo slučaj sa klonovima u Hejlšamu.


3. Kloniranje


     Zahvaljujući suptilnom Išigurovom pristupu i namernom izostavljanju referenci na kloniranje, čitalac tek oko polovine romana počinje da razaznaje da đaci u Hejlšamu nisu obični đaci, već klonovi odgajani za potrebe doniranja organa. Povremeni nagoveštaji javljaju se tek ponegde, dok se tek u Dvadeset drugom poglavlju, pri kraju romana, objašnjava, iako ponovo indirektno i bez zalaženja u detalje, kako je zamišljen i sprovođen čitav projekat kloniranja, koji su se problemi pri tome javljali, po čemu je Hejlšam bio specifičan i zašto je na kraju zatvoren.

      Budući da im je tokom odrastanja i školovanja u Hejlšamu praktično uskraćeno saznanje o tome šta ih čeka kada odrastu, te da su o tome imali samo nejasnu predstavu, klonovi zapravo otkrivaju jezive pojedinosti svoje sudbine tek kada postanu negovatelji, odnosno, nešto kasnije, donatori organa. Tako u Trećem delu romana Keti postaje negovateljica i iz njene perspektive saznajemo o oporavilištima u kojima borave klonovi koji su prošli donaciju, o uslovima boravka, kao i o odnosu sestara i lekara prema klonovima. Između ostalog, Keti opisuje oporavilište u Kingsfildu, koje je nekada, kako kaže, bilo namenjeno „običnim porodicama“ (Išiguro, 2009: 220), a kome je kasnije promenjena namena. Jasno je da su donacije i sve što ih prati glavna tema među klonovima, te tako Keti mnoge stvari saznaje iz razgovora sa nekadašnjim prijateljima i kolegama koje sreće, kao i sa klonovima koje neguje. Mnogi od njih „okončavaju“ (eng. complete) već posle druge donacije. Kako Rut kaže, „to se dešava mnogo češće no što nam oni ikad saopšte“246, iako Keti želi da veruje da se to ipak ne događa previše često jer „oni zaista vode računa u poslednje vreme“247 (Išiguro, 2009: 227, kurziv pridodat).
Upadljiva je ova neodređena referenca na njih, „normalne“ ljude, lekare, naučnike, zvaničnike koji su pokrenuli program kloniranja, sa kojima klonovi nemaju nikakav kontakt i prema kojima osećaju strahopoštovanje.

        Ovde treba primetiti da se Keti, u funkciji naratora, čitaocu konstantno obraća kao nekome koga poznaje, ko pripada njenom svetu i ko je – što je možda najvažnije – upućen u detalje priče, tako da ih ona ne mora izričito navoditi. Na ovaj način, Išiguro elegantno izbegava zamku preteranog detaljisanja, intrigira čitaoca, ali mu ostavlja dovoljno mesta da sam donese zaključke. Tako, primera radi, Keti na jednom mestu kaže: „Kao što verovatno znate, većina davalaca dobija zasebnu sobu posle treće donacije...“248 249 (Išiguro, 2009: 239, kurziv pridodat), a zatim nastavlja sa opisom sobe koju je Tomi dobio u svom oporavilištu. Ova rečenica, izgovorena usputno, još jednom
efektno ukazuje na licemerje ljudi, koji će sirote klonove iskasapiti kako bi im uzeli organe, ali im zato velikodušno, i to tek posle treće donacije (koju polovina neće ni dočekati), dati zasebnu sobu. Išiguro u svojoj satiri licemerne ljudske prirode ide korak dalje, navodeći kako se davalac na četvrtoj donaciji, čak i ako je do tada bio neomiljen, prihvata sa „posebnim uvažavanjem“, i kako „čak i lekari i medicinske sestre svesrdno učestvuju u tome: davalac po četvrti put bi otišao na pregled i ljudi u belim mantilima bi ga sačekali sa osmehom i rukovali se sa njim“

    Kako smo već napomenuli, jedan od razloga što Išigurova distopijska vizija deluje toliko sablasno i zastrašujuće jeste njegov suptilni pristup uz mnoštvo nagoveštaja i odsustvo jezivih detalja. Tako od Keti saznajemo da među klonovima kruže glasine o tome šta se dešava posle četvrte donacije: (Išiguro, 2009: 280).


Vi ste čuli iste priče. O tome kako možda posle četvrte donacije, čak i ako
si tehnički gotov, ostaješ pri svesti na neki način; kako onda otkrivaš da ti
predstoji još donacija, mnogo njih, s druge strane te linije; kako više nema
oporavilišta, negovatelja, drugova; kako ne preostaje ništa drugo do da
pratiš svoje preostale donacije, dok te ne isključe sa priključaka. To su
stvari za filmove strave i ljudi najčešće ne žele da razgovaraju o tome. Ne
žele ljudi u belim mantilima, negovatelji – a obično ni davaoci.251 (Išiguro,
2009: 281)


      Ostali detalji u vezi sa kloniranjem zapravo su samo pretpostavke koje iznose klonovi tokom svog odrastanja, a naročito tokom boravka u Izbama. Logično je da ih od svega najviše zanima i muči pitanje od koga su nastali, odnosno čija su kopija: „Osnovna ideja u teoriji o mogućima bila je jednostavna i nije izazivala velika sporenja. Ona se sastojala približno u ovome. Budući da je svako od nas umnožen u nekom trenutku od normalne osobe, svako od nas mora imati model koji tamo negde nastavlja sa svojim životom. To bi značilo, barem u teoriji, da biste mogli pronaći osobu od koje ste umnoženi.“252 (Išiguro, 2009: 143). Naravno, sve i ostaje na nivou teorija, kako Keti naglašava, a klonovi često ne mogu da usaglase mišljenja oko toga kako bi model trebalo da izgleda: „Neki su mislili da bi trebalo da gledate u osobu dvadeset do trideset godina stariju od vas... [...] Drugi su kao objašnjenje nudili to da su za modele korišćeni ljudi na vrhuncu snage i zdravlja i da zbog toga postoji verovatnoća da su tih godina.“253 (Išiguro, 2009: 143). Uprkos tome, želja da se pronađe model, iako potisnuta, ostaje jaka, te je tako nekoliko poglavlja u romanu posvećeno upravo traganju za Rutinom „mogućom“, dok slične brige ima i Keti, koja, zbunjena svojom probuđenom pubertetskom seksualnošću, pokušava da nađe svoj model među devojkama sa slika u
erotskim časopisima. Ovde dolazimo i do drugog važnog aspekta, naime bolnog ubeđenja većine klonova da su zapravo nastali od najnižih slojeva ljudi. Razočarana posle neuspele potrage za svojom „mogućom“, na zgražavanje ostalih, Rut to i otvoreno kaže:


Svi mi to znamo. Mi smo umnoženi od šljama. Narkomana, prostitutki,
pijanica beskućnika, skitnica. Robijaša, možda, samo ako nisu psihopate.
Od takvih mi potičemo. Svi mi to znamo, i onda zašto to ne kažemo? [...]
Ako hoćete da tražite „moguće“, ako to hoćete da uradite kako treba, onda
pogledajte u slivnik. Gledajte u kante za smeće. Pogledajte u klozetsku
rupu, tu ćete otkriti odakle svi potičemo.254 (Išiguro, 2009: 170)


         Nakon što čuju glasine da parovi koji su istinski zaljubljeni mogu da dobiju „odlaganje“ donacija (eng. deferral) na nekoliko godina, Keti i Tomi pronalaze svoje nekadašnje vaspitače iz Hejlšama, zloglasnu Madam i gospođicu Emili. U razgovoru sa njima, na kraju romana, Keti i Tomi se konačno suočavaju sa surovom istinom o svom unapred utvrđenom i nepromenljivom životnom putu, dok istovremeno Išiguro čitaocu pruža uvid u istorijski aspekat alternativnog, futurističkog sveta koji je osmislio. Ovo je još jedno tipično mesto u distopijskoj literaturi, a budući da je to ujedno i jedino mesto u romanu na kome se direktno predočava istorijska pozadina kloniranja (a da nisu u pitanju pretpostavke i teorije samih klonova), ono zavređuje nešto duži citat:

Ali moraš pokušati da to sagledaš istorijski. Posle rata, u ranim pedesetim,
kada su veliki proboji u nauci tako brzo pratili jedan drugi, nije bilo
vremena za preispitivanje, za postavljanje razboritih pitanja. Najednom su
se otvorile tolike nove mogućnosti pred nama, toliki načini da se izleče do
tada neizlečiva stanja. Svet je to najpre primećivao, najviše želeo. I dugo
vremena je ljudima više odgovaralo da veruju kako se ti organi pojavljuju
niotkuda, ili u najboljem slučaju da nastaju u nekakvom vakuumu. Da,
jeste bilo rasprava. Ali do trenutka kada su ljudi pokazali zabrinutost
za...za đake, do vremena kada su počeli da se zanimaju za to kako ste
odgajani, da li je uopšte trebalo da dolazite na svet, do tada je bilo
prekasno. Nije bilo načina da se proces vrati. Kako možete tražiti od sveta
koji je počeo da smatra rak izlečivim, kako da tražite od takvog sveta da
se ostavi leka, da se vrati mračnom dobu? Nema vraćanja. Ma kako da je
vaše postojanje za ljude neprijatno, za njih je preovlađujuća briga kako da
njihova sopstvena deca, njihovi supružnici, njihovi roditelji, njihovi
prijatelji ne umru od raka, cerebralne paralize, srčanih bolesti.



    U ovom razgovoru, gospođica Emili postepeno otkriva istoriju čitavog projekta,bističući ulogu Hejlšama, koji je „smatran svetlim uzorom, primerom kako možemo humanije i bolje obavljati stvari”256 (Išiguro, 2009: 260). Kako ona navodi, posle zatvaranja Hejlšama, „širom zemlje, u ovom trenutku, đaci se podižu u žalosnim uslovima“257, a stvari će se samo pogoršavati (Išiguro, 2009: 262). Kako bi dala dodatnu težinu svojim rečima, ona konkretno spominje takozvane državne „domove“ u kojima se odigravaju stvari zbog kojih đaci iz Hejlšama, kada bi ih videli, danima ne bi
mogli da spavaju (Išiguro, 2009: 267). Vođe projekta Hejlšam, gospođica Emili i Madam (Mari-Klod), posle godina uloženih u humanije podizanje klonova imaju samo uspomene i, kako kažu, svest da su im pružile bolji život nego što bi ga inače imali. One ne osećaju ni trunku griže savesti. Naprotiv, ponosne su na ono što su postigle: „Što se mene tiče, ma kakva da su razočaranja, ja se zbog toga ne osećam tako loše. Mislim da ono što smo postigli zaslužuje izvesno poštovanje. Pogledajte vas dvoje. Vi ste ispali dobri.“258

       Govoreći o počecima kloniranja, gospođica Emili spominje druge ustanove slične Hejlšamu – Dom Glenmorgen i Zadužbinu Sonders, i navodi da su zajedno oni prerasli u „mali, ali veoma glasan pokret“ koji je dovodio u pitanje to „kako se program donacija u celini vodi“ (Išiguro, 2009: 258).
259 (Išiguro, 2009: 263). Odmah potom, onda dodaje:

Što je još značajnije, mi smo pokazali svetu da je moguće, ako se đaci
podižu u humanom kulturnom okruženju, da odrastu u osećajna i
inteligentna bića kao i sva obična ljudska bića. Pre toga, svi klonovi –
ili đaci kako smo mi više voleli da vas zovemo – postojali su samo da bi
snabdevali medicinsku nauku. U prvo vreme, posle rata, vi ste uglavnom to
bili za većinu ljudi. Tajnovite stvari iz epruvete.260 (Išiguro,
2009: 263, kurziv u originalu)

      Objašnjavajući dalje istoriju celog projekta, gospođica Emili (da ironija bude veća, čini se da ona, budući jako slaba i u kolicima, od medicinskih dostignuća nije imala koristi) navodi da je kasnih sedamdesetih njihov pokret bio na vrhuncu uticaja, da su organizovani veliki događaji širom zemlje, na koje su dolazili ministri, biskupi, razni slavni ljudi, te da su velika sredstva ulagana u brojne fondove (Išiguro, 2009: 263). Međutim, projekat je ubrzo potom propao i to zbog izvesnog skandala sa naučnikom Morningdejlom, koji gospođica Emili nekoliko puta spominje (Išiguro, 2009: 260, 262, 264, 265). Morningdejl je, kako ona objašnjava, želeo da ljudima „pruži mogućnost da imaju decu izrazitih sposobnosti. Nadmoćnu inteligenciju, nadmoćne telesne sposobnosti, takve stvari.“261 (Išiguro, 2009: 265). Kada je njegov rad razotkriven, to je imalo velikog uticaja na atmosferu u vezi sa kloniranjem i stavilo tačku na projekat Hejlšam, pošto su se ljudi podsetili straha i rezervisanosti prema klonovima, koje su oduvek imali. Kako gospođica Emili dodaje: „Jedna je stvar stvarati đake, kao što ste vi, za program donacija. Ali generacija stvorene dece koja će zauzeti mesto u društvu? Dece očito nadmoćne u odnosu na nas? O, ne. To je prepalo ljude. Oni su ustuknuli pred tim.“262

       Kako gospođica Emili dalje kaže, iako duboko u sebi svesni da ono što rade nije u redu, ljudi su pribegli jednostavnom rešenju – trudili su se da o tome ne misle. A čak i ako su mislili, trudili su se da ubede sebe kako klonovi nisu „sasvim kao ljudska bića, pa da zato nije važno“ (Išiguro, 2009: 266).Iz njihove perspektive, možda i jeste donekle razumljivo da su, vodeći se time da cilj opravdava sredstva, odlučili da nešto, odnosno nekoga, žrtvuju kako bi spasili ljudske živote. Ali kolika je cena plaćena za te živote? I postoji li ikakvo opravdanje za ovakvu nehumanost? Na kraju krajeva, svaki ljudski život ima ograničen vek trajanja, hteli mi to da priznamo ili ne, a veštačko produžavanje tog života uzimanjem nekog drugog centralna je moralna dilema u distopijskom društvu ovoga romana. Nažalost, ona zaokuplja i društvo u kome živimo i u kome smo svakoga dana sve bliži zastrašujućoj Išigurovoj viziji.

4. Mesto i vreme radnje

Nakon što smo se pozabavili pojmom distopije i pokušali da objasnimo vezu između distopije i istorije, ali i objasnimo čitav projekat kloniranja onako kako je on
predstavljen u romanu, vratićemo se na aspekat u kome se direktnije uočava veza između fikcije i istorije, a to je prostorni i vremenski okvir romana.

U prethodnim romanima Išigurovi junaci vraćaju se u prošlost. Kroz njihova sećanja oživljava se period između dva svetska rata, zatim sam Drugi svetski rat i
posledice koje je ostavio po živote običnih ljudi, ali i period posle velikog rata. Drugi svetski rat i u ovom romanu igra ulogu, iako posrednu. On se, naime, javlja u ulozi
istorijske prekretnice, odnosno označava trenutak posle koga je počeo nezaustavljivi tehnološki, naučni i medicinski razvoj čovečanstva. Budući, dakle, da ima ovakvu
simboličnu ulogu, na Drugi svetski rat u romanu postoji tek jedna direktna, ali usputna referenca: „...gospođica Lusi nam je držala čas engleskog. Bavili smo se poezijom, ali
smo nekako skrenuli razgovor na vojnike u Drugom svetskom ratu koji su bili zarobljeni u logorima.“264 Ovde se svakako nameće mučno poređenje sa samim klonovima koji su na nešto suptilniji, ali ništa manje nehuman način takođe zarobljeni unutar granica internata.

U Išigurovim romanima mesto radnje varira, od posleratnog Japana (pri čemu najveći značaj ima Nagasaki, zbog na njega bačene atomske bombe), preko neimenovanog grada u centralnoj Evropi, do Londona i Šangaja. U ovom romanu, međutim, iako je radnja smeštena u alternativnu Englesku, još jednom poruka nije vezana za konkretnu lokaciju, već je univerzalnog karaktera. Išiguro se ovoga puta bavi savremenom istorijom i problemima modernog društva. Umesto da se ponovo vrati u prošlost, ovoga puta on ostaje manje-više u sadašnjem trenutku, praveći svojevrstan izlet u alternativno, distopijsko društvo devedesetih godina 20. veka.

I u ovom romanu postoji veliki broj toponima, odnosno referenci na stvarne gradove i oblasti Engleske (Dorset, Vusteršir, Dover, Oksfordšir, Darbišir, Glosteršir,
Norfolk, Viltšir, Dartmur). Zanimljivo je da ovde, za razliku od Ostataka dana, gde su stvarni i fiktivni toponimi bili izmešani, sva spomenuta mesta, uključujući i ona manja,
poput gradića Kromera ili Mečlija (Išiguro, 2009: 142, 150), zaista postoje. Međutim, sam Hejlšam, internat u kome su klonovi odgajani, nije tačno lociran, već se kaže samo
da se nalazi negde u centralnoj Engleskoj265, te da je verovatno izgrađen pedesetih ili šezdesetih godina 20. veka (Išiguro, 2009: 10). Keti na par mesta navodi da je tokom
godina često mislila da je naišla na njega, ali da se uvek ispostavljalo da su to neka druga zdanja koja liče na njega:

Podsetiću vas da, iako kažem da ga nikad nisam tražila, ja ga ponekada
otkrivam, kada putujem na razne strane, iznenada pomislim da sam spazila
neki njegov deo. Ugledam sportski paviljon u daljini i ubeđena sam da je to
onaj naš. Ili spazim niz topola na horizontu pored velikog hrasta i ubeđena
sam na trenutak da se približavam Južnom igralištu sa druge strane.266
(Išiguro, 2009: 287–288)

Što se tiče vremenskog okvira, iako na samom početku romana postoji odrednica: „Engleska, kasne devedesete“ (“England, late 1990s”)267, i sve ukazuje upravo na taj period – đaci u internatu slušaju kasete na vokmenu i kasetofonu, gledaju filmove na video-plejeru – čitalac postepeno uviđa da su stvari malo komplikovanije od toga. Kako kaže Malen, ovaj roman, objavljen 2005. godine, zapravo najavljuje preispitivanje života koje vodimo u sadašnjem trenutku, odnosno u savremenom dobu. Iako je većina Išigurovih romana bila smeštena daleko od savremene Britanije, ovde se čini da se pisac polako približava sadašnjosti. Ovo, međutim, kako dodaje Malen, nije ništa više od neophodne iluzije na početnim stranicama, pošto nas roman zapravo udaljava od istorijske realnosti koju prepoznajemo (Mullan, 2009: 104).

5. Istorija, fikcija, naracija, jezik


Uloga jezika, kao ključnog aspekta naracije, a samim tim i fikcije, takođe se može pratiti kao relevantna tema u svim Išigurovim romanima. Povezanost jezika i
istorije ogleda se u njenom tekstualnom karakteru. Drugim rečima, jezik se javlja kao sredstvo oblikovanja istorije, što može dovesti i do raznih manipulacija, za šta drastičan
primer nalazimo, recimo, u Orvelovoj 1984. U Išigurovim romanima se, u nešto blažem vidu, jezik javlja kao sredstvo za pravljenje distance i izvrtanje istine u svoju korist,
odnosno na svojevrstan način, sredstvo za manipulisanje ličnom istorijom.

Što se tiče jezičkog aspekta, Išigurov roman Ne daj mi nikada da odem nedvosmisleno je obeležen licemerjem, koje se ogleda u nemogućnosti da se stvari nazovu pravim imenom, jer su kao takve isuviše zastrašujuće. Umesto toga, pribegava se eufemizmima, jer se tako lakše zaboravlja prava priroda situacije. Primera radi, umesto da ih nazivaju klonovima, što oni zapravo i jesu, vaspitači uporno i bez izuzetka koriste termin „đaci“, što priznaje i gospođica Emili na kraju romana u svom jedinom iskrenom razgovoru sa Keti i Tomijem: „...svi klonovi – ili đaci kako smo mi više voleli da vas zovemo – postojali su samo da bi snabdevali medicinsku nauku.“268*** (Išiguro,2009: 263, kurziv u originalu). Kada neko od klonova, nakon dve, tri ili četiri donacije, umre, kaže se da je „okončao“. A klonovi koji brinu o drugim klonovima koji su prošli operaciju i donirali neki od organa, nose elegantan naziv negovatelji, odnosno negovateljice. Išiguro, kroz priču Keti H. ne samo da stvara jedan poseban, sumoran i zastrašujući svet, jednu posebnu distopijsku viziju bliske budućnosti čovečanstva, već to prati i odgovarajućim specifičnostima u jeziku pripovedača. Time još jednom staje rame uz rame sa velikanima distopijske književnosti – setimo se samo Hakslijevog prijemčivog, ali satiričnog jezika koji karakteriše potrošačko društvo Vrlog novog sveta, ili mračnog, manipulativnog jezika Orvelove 1984.

Opravdanje, dakle, koje pred sobom imaju stanovnici Išigurovog alternativnog sveta (previše sličnog našem da bi to bilo slučajno) jeste da se zahvaljujući kloniranju i
doniranju organa spašavaju ljudski životi i da se ne može nazad u mrak prethodnog perioda, što gospođica Emili, kako smo već videli, objašnjava na samom kraju romana.
Svesna je toga i Madam, koja se setno priseća dana kada je videla malenu Keti dok igra uz svoju omiljenu pesmu „Ne daj mi nikada da odem“269:

Kada sam vas posmatrala kako igrate onog dana, videla sam nešto drugo.
Videla sam novi svet kako se brzo približava. On je naučniji, efikasniji, da.
Više je lekova za stare bolesti. To je vrlo dobro. Ali to je grub, svirep svet.
I videla sam devojčicu s čvrsto stisnutim očima kako privija uz grudi
starovremeni svet, onaj za koji je u srcu znala da ne može opstati, i ona ga
je držala i molila je da joj ne da nikada da ode.270 (Išiguro, 2009: 273,
kurziv pridodat).

     Iako dirnute sudbinom sirotih klonova, ni gospođica Emili ni Madam ne mogu za njih učiniti ništa više no ponuditi još jedno, nimalo utešno, objašnjenje: „Shvatam […] da može izgledati kao da ste puki pioni u igri. Postojala je određena klima i sada je nestala. Morate prihvatiti da se nekada tako stvari dešavaju o ovom svetu. Mnjenje ljudi, njihova osećanja idu sad u jednom smeru, sad u drugom. Dogodilo se tako da ste odrastali u određenom trenutku u tom procesu.“271 (Išiguro, 2009: 268). Iako zvuči surovo, stvari se zaista tako dešavaju i u Išigurovom alternativnom svetu, ali i u ovom našem, što zapravo i jeste poruka ovog romana. Baš kao i velikani distopijske književnosti, i Išiguro u svom romanu, doduše na nešto suptilniji i, reklo bi se, indirektniji (ali podjednako efektan) način, upozorava čitaoce na opasnosti koje vrebaju modernog čoveka u svetu nekontrolisanog naučnog, tehnološkog i medicinskog razvitka. U dobu koje obeležava dehumanizacija zaboravljene su osnovne vrednosti – izgubilo se ono što čoveka čini čovekom.

      Roman Ne daj mi nikada da odem jedinstven je po mnogo čemu. Osim što se razlikuje od ostalih Išigurovih dela, zahvaljujući specifičnostima koje Išiguro unosi u svoju distopijsku viziju, on se razlikuje i od ostalih dela ovog žanra. Za nas je, u kontekstu istorije i fikcije, izuzetno zanimljiv, iako nema toliko dodirnih tačaka sa istorijskim događajima i ličnostima kao prethodni Išigurovi romani o kojima smo govorili. U njemu je, naime, istorija alternativna. To je istorija distopijskog društva u kome je posle Drugog svetskog rata, naučni, tehnološki i medicinski razvoj uzeo maha i kao krajnji rezultat imao kloniranje, kao redovnu praksu zarad dobijanja organa za presađivanje. To je istorija distopijskog društva u kome „normalni“ ljudi zaziru od onoga što su stvorili, ali eventualne etičke nedoumice rešavaju tako što o njima ne razmišljaju. To je istorija distopijskog društva ispričana iz perspektive jednog od tih „stvorenja“, kome je život darovan samo da bi mu prerano bio oduzet i kome je od detinjstva usađivana ideja o predodređenoj sudbini od koje nema odstupanja. To nije samo istorija tog distopijskog društva. To je, isto tako, istorija svih nedužnih stvorenja prekasno svesnih nepravde koja im je učinjena.

autor:
Zlata. D lukić

ISTORIJA I FIKCIJA U ROMANIMA
KAZUA IŠIGURA

izvor_ PDF



Нема коментара:

Постави коментар