22. 6. 2017.

Ilja Makjuan








SANJAR

Nezgodno je, ako si sanjar koji malo govori, što nastavnici u školi, pogotovu oni koji te ne poznaju dobro, obično misle da si glupav. Ili, ako ne baš glupav, onda tunjav i nezanimljiv. Niko ne vidi čudesne događaje koji se odvijaju u tvojoj glavi. Svaki normalan nastavnik, kad bi primetio da Piter zuri kroz prozor ili u prazan list papira na klupi, pomislio bi da mu je dosadno, ili da nije spremio lekciju. Ali istina je bila sasvim drugačija.

Jednog jutra su, recimo, deca u Piterovom razredu imala kontrloni iz matematike. Morali su da saberu neke veoma velike brojeve, a rok je bio dvadeset minuta. Maltene čim je počeo da rešava prvi zadatak, u kome je trebalo sabrati tri miliona petsto hiljada dvesta devedeset i pet sa drugim, skoro isto tako velikim brojem, Piter se odjednom setio najvećeg broja na svetu. Samo nedelju dana ranije čitao je o broju sa čarobnim imenom gugol (googol). Gugol dobijaš ako sto puta pomnožiš deset sa deset. Desetka s hiljadu nula na kraju. Ali postojala je jedna još bolja reč, prava bombona - gugolpleks. Gugolpleks je gugol puta deset puta deset. Kakav broj!
Piterove misli odlutale su za tom fantastičnom veličinom. Nule su se nizale u nedogled kao mehurići sapunice. Otac mu je pričao kako su astronomi izračunali da ukupan broj atoma u svim onim milionima zvezda koje oni posmatraju kroz svoje džinovske teleskope iznosi deset sa devedeset osam nula na kraju. Zbir svih atoma na svetu ne dostiže čak ni jedan gugol. A gugol je obična trica u poređenju sa gugolpleksom. Ako bi ti palo na pamet da od nekog zatražiš jedan gugol karamela s čokoladnim prelivom, u svemiru ne bi bilo ni izbliza dovoljno atoma za pravljenje tolikih karamela...
A Piter je, odrastajući, i sam nešto naučio: pošto ljudi ne mogu da vide šta se odigrava u tvojoj glavi, najbolje je, ako želiš da te razumeju, da im to lepo kažeš. I tako je počeo da zapisuje ponešto od onoga što mu se događalo dok je zurio kroz prozor ili ležao na leđima zagledan u nebo. Kad je odrastao, Piter je postao pronalazač i pisac priča i živeo je srećno i zadovoljno.


ISKUPLJENJE 

Položio joj je ruke na ramena, i osetio hladnjikavost njene gole kože. Dok su im se lica približavala još je bio toliko nesiguran da je pomišljao kako bi se ona mogla izmaći, ili mu udariti šamar, filmski, raširenim dlanom. Usta su joj imala ukus karmina i soli. Na sekundu se razdvojiše, a onda je on zagrli i poljubiše se još jednom s malo više samopouzdanja. Odvažno, dodirnuše se vrhovima jezika, i ona ispusti neki glas, silazni uzdah, koji je bio, tek je kasnije shvatio, znak preobražaja. Sve do tog trenutka, bilo je nečega komičnog u gledanju poznatog lica iz takve blizine. Imali su osećaj da ih njihova detinja bića zgranuto posmatraju. Ali taj dodir jezika, živih i klizavih mišića, vlažne puti na puti, i taj čudnovati glas iz njenog grla, to je sve promenilo. Kao da je taj glas ušao u njega, prostrelio ga od glave do pete i rastvorio mu čitavo telo, najzad je mogao da iskorači iz sebe i da je slobodno poljubi. Sve što je dotle bilo opterećeno samosvešću sada je postalo bezlično, gotovo apstraktno. Njen uzdah je bio gladan i ta se glad prenela i na njega. Silovito je odgurnu u ćošak, među knjige. Ljubili su se a ona ga je vukla za odeću, nespretno se hvatajući za njegovu košulju, za pojas. Glave su im se njihale i povijale, upirale jedna u drugu, dok su se poljupci pretvarali u glodanje. Zarila mu je zube u obraz, nimalo vragolasto. On načas ustuknu, vrati se, i ona ga snažno ugrize za donju usnu. Ljubio ju je po vratu, pritiskajući joj glavu na police, a ona ga je vukla za kosu i gurala mu lice među svoje grudi. Petljao je nezgrapno dok nije pronašao njenu bradavicu, majušnu i čvrstu, i obujmio je usnama. Kičma joj se ukočila, pa zadrhtala celom dužinom. Za tren je pomislio da se onesvestila. Ruke su joj bile svijene oko njegove glave i kad ih je pritegla izronio je kroz taj obruč kao davljenik, uspravio se u celoj svojoj visini i obgrlio je, mlaveći joj glavu grudnim košem. Ona ga opet ugrize i cimnu za košulju. Kad jedno dugme cangrknu o pod, nisu se usudili da se nasmeju. Komedija bi ih uništila. Njeni zubi mu se stegnuše oko bradavice. Osećaj je bio neizdržljiv. On joj podiže lice uvis i, prignječivši je rebrima, poljubi je u oba oka i jezikom joj rastvori usne. Bespomoćnost ponovo izmami iz nje onaj glas nalik na razočarani uzdah.



AMSTERDAM 

Govorila je koliko se ponosi Džulijanovom karijerom, koliko uživaju u svojoj deci, kako su uvek zajednički delili pobede i poraze, i kako su oduvek cenili zabavu, disciplinu i, iznad svega, poštenje. (...) Ona ima da kaže samo ovo: te novine neće uspeti, zato što je ljubav sila jača od pakosti.



Žena je ponovo kriknula i Klajv, koji je ležao priljubljen uza stenu, zatvori oči. Izmicalo mu je nešto dragoceno, pravi mali dragulj. Postojala je još jedna mogućnost: da je, umesto što se popeo ovamo, odlučio da se spusti do Ječmičkove glave, pored školaraca u fluorescentnim kabanicama, da bi krenuo deonicom pored Prolaza do vrha Skafei. Tada bi sve ono što se dešava ovde moglo da se odvija svojim tokom. Njihova sudbina, njegova sudbina. Dragulj, melodija. Njena važnost ga je pritiskala. Toliko toga je zavisilo od nje: simfonija, proslava, njegov ugled, oda radosti jednom žalobnom stoleću. Nije sumnjao da bi ono što je donekle čuo moglo da iznese teret. U njenoj jednostavnosti ležao je svekoliki autoritet njegovog životnog opusa. Takođe nije sumnjao da je to bila ona muzika koja je naprosto čekala da bude otkivena, dok ga nisu prekinuli, on je uistinu stvarao, smišljao, nadovezujući se na zov ptice, koristeći prednost budne pasivnosti uposlenog stvaralačkog uma

Šta god da je po sredi –nasilje, ili pretnja nasiljem, njegovo smeteno izvinjavanje ili, u krajnjem slučaju, izjava policiji –da je prišao onom paru, krunski trenutak u njegovoj karijeri bio bi uništen. Melodija ne bi opstala posle psihičke pometnje. S obzirom na širinu grebena i brojne staze koje su ga presecale, kako je lako mogao da ih izbegne. Bilo je to kao da nije tu. Nije tu. On je u svojoj muzici. Njegova sudbina, njihova sudbina, odvojene staze. To ga se ne tiče. Tiče ga se ovo, i nije lako, ali on ni od koga ne traži pomoć.

Njihova sinoćna svađa još uvek mu je bučala u ušima, i zabrinuo se da će ga njeni odjeci proganjati sve do planina i da će mu razoriti mir. A u sebi jedva da je još nosio sudar glasova, bilo je to sve veće užasavanje nad ponašanjem njegovog prijatelja, i sve jasniji i snažniji osećaj da zapravo nikada uopšte nije istinski ni poznavao Vernona. Okrenuo je glavu od prozora. Kad samo pomisli, još koliko pre nedelju dana uputio je svom prijatelju kranje neuobičajenu i intimnu molbu. Kakva je to greška bila naročito sada kad je onaj osećaj koji je imao u levoj ruci potpuno iščezao. (...) A kako je samo one noći izložio sebe u svojoj ranjivosti. Nije mu bila nikakva uteha što je i Vernon njega zamolio za istu uslugu; njegov trud svodio se na naškrabanu poruku ubačenu kroz vrata. A to je možda bilo tipično za izvesno... odsustvo ravnoteže u njihovom prijateljstvu koje je oduvek postojalo i kojeg je Klajv bio svestan duboko u duši neprestano ga odbacujući, prebacujući sebi zbog bezvrednih primisli. Sve dosad.

Bilo je trenutaka rano ujutru (...) kada bi Klajv ustajao od klavira i odbauljao do vrata da isključi svetla u studiju (...) kada bi mu ponovo proletela misao, sićušna slutnja koju ne bi podelio ni sa kim na svetu (...); ta pomisao bila je, sasvim jednostavno, da možda ne bi bilo previše reći da je on... genije. Genije. (...) Među njegovim zemljacima, Šekspir je bio genije, i Darvin, Njutn, tako su bar govorili. Persl, skoro. Britn, malo manje, iako je bio u istom rangu. Ali, ovde nije bilo Betovena.

Za Klajva Linlija bilo je to jednostavno pitanje. Sebe je doživljavao kao naslednika Vona Vilijamsa, a izraze kao što je “konzervativno” smatra beznačajnim, promašenim pozajmljenicama iz političkog vokabulara. Pored toga, tokom sedamdesetih, kada je bio zapažen, atonalna i aleatorička muzika, tonski nizovi, elektronika, razlaganje stepena na zvuk, u stvari celokupan modernistički poduhvat, postao je ortodoksija koji se predavala na akademiji. U svakom slučaju, njegovi zagovornici bili su reakcionari, i to mnogo više od samog Klajva. Hiljadu devetsto sedamdeset pete objavio je knjigu od sto strana koja je, kao i svi dobri manifesti, sadržala i napad i odbranu. Stara modernistička garda zarobila je muziku na akademiji, gde su je ljubomorno smestili u profesionalne okvire, izolovali i sterilisali, bahato raskinuvši njen životvoran zavet sa širokom javnošću. Klajv je podrugljivo ocrtao prikaz jednog javno subvencionisanog „koncerta” u skoro praznoj crkvi, u kojoj su preko sat vremena slomljenim vratom violine u nedogled udarali po nogama klavira. U propratnom napisu u programu objašnjeno je, uz pominjanje holokausta, zašto u ovom trenutku evropske istorije ne može da oživi nijedan drugi muzički oblik. U skučenim umovima revnosnih dušebrižnika, isticao je Klajv, bilo kakav oblik uspeha, ma koliko ograničen bio, predstavljao je siguran znak estetskog kompromisa i promašaja. Kada se budu pisale konačne istorije muzike dvadesetog veka na Zapadu, najistaknjutije mesto zauzeće bluz, džez, rok i tradicije folk muzike koje se neprestano razvijaju. Ovi oblici izdašno pokazuju da melodija, harmonija i ritam nisu nespojivi sa inovacijom. Kod umetničke muzike značajnom će se pokazati samo prva polovina veka, i to samo pojedini kompozitori, među koje Klajv nije ubrajao poznog Šenberga i „njemu slične“.

Tamo gde bi drugi osećali teret na plećima, on je osećao podsticajnu lakoću, čak pravu svetlost, sjaj umešnosti i blagostanja, jer će njegove sigurne ruke odstraniti rak sa organa političkog tela –nameravao je da zauzme ovakav nastup u uvodniku koji će uslediti za Garmonijevom ostavkom. Licemerstvo će biti raskrinkano, zemlja će ostati u Evropi, smrtna kazna i obavezna  regrutacija ostaće puki san jednog bezumnika, društvena pomoć opstaće u ovom ili onom obliku, celokupnoj životnoj sredini pružaće se dostojna prilika, i Vernon je već bio na ivici da zapeva.

U zgusnutom zamahu sedmice, sa skoro svakim satom Vernonu su se obznanjivali novi aspekti lične moći i potencijala, a kada su njegovi darovi za ubeđivanje i planiranje počeli da daju rezultate, osetio se velikim i dobroćudnim, možda pomalo nemilosrdnim ali u suštini dobrim, sposobnim da izdrži sam, protiv matice, gledajući iznad glavica svojih savremenika znajući da će uskoro da uobliči sudbinu svoje zemlje i da je kadar da podnese odgovornost.

Kada se smestio, video je sebe kao ogroman kip koji dominira predvorjem redakcije Sudije, velika ležeća figura isklesana od granita: Vernon Halidej, čovek od akcije, urednik. U trenucima predaha.


MUZIKA

Sposobnost da osetimo harmoniju usađena je u nama. (Pored toga, bez šireg konteksta harmonije, disharmonija postaje besmislena i nezanimljiva.) Poimanje melodijske linije složen je umni čin, ali ga može ostvariti čak i sasvim malo dete; rađamo se sa određenim nasleđem, mi smo Homo musicusi; stoga definisanje lepote u muzici mora da obuhvati i definiciju ljudske prirode, što nas vraća humanističkim naukama i komunikativnosti.

U završnom delu melodija će neupućenom uhu zvučati kao da je naznačena ili začeta na drugom mestu u partituri. Iznalaženje nota biće čin nadahnute sinteze. Bilo je to kao da ih već zna, ali ne može još da ih čuje. Poznavao je njihovu zamamnu milozvučnost i melanholičnost. Poznavao je njihovu jednostavnost, a uzor mu je, svakako, bila Betovenova Oda radosti. Pogledajmo prvi red –nekoliko koraka gore, nekoliko koraka dole. (...) To je bila uzvišena priroda njegovog postanja i njegovog stremljenja. Betoven.

Kako su uspešni, uticajni, kako im je dobro išlo pod vladom koju su prezirali skoro sedamnaest godina. Talking about my generation. Takva energija, takva sreća. Odgajani u posleratnom okruženju na državnom hlebu i mleku, a zatim izdržavani provizornim, bezazlenim blagostanjem svojih roditelja, da bi postali punoletni, sa stalnim zaposlenjem, novim univerzitetima, oštroumnim džepnim knjigama, slavnim dobom rokenrola, ostvarljivim idealima. Kada su se lestve iza njih raspale u paramparčad, kada je Država izmakla sisu i postala nadžak-baba, već su se bili osigurali, sredili se i krenuli da stvaraju štošta –ukus, mišljenje, bogatstvo.

Na stranu stvaranje, pisanje simfonije predstavlja fizički naporan posao. Svaki sekund vremena za sviranje podrazumeva ispisivanje, notu po notu, deonica za i po dvadesetak instrumenata, njihovo ponovno prosviravanje, prilagođavanje partituri, ponovno sviranje, prepravljanje notnog teksta, zatim sedenje u tišini uz osluškivanje unutrašnjeg sluha koji sintetizuje i orkestrira vertikalni niz švrljotina i izbrisanih nota; nove izmene i dopune sve dok se ne postigne pravi takt, i još jedno sviranje na klaviru. Klajv je do ponoći proširio, završio uzlaznu deonicu, i započeo rad na velikom orkestarskom hijatusu koji će prethoditi značajnoj promeni tonaliteta.

Klajv je ušao u kuću i zastao u hodniku, upijajući toplotu radijatora u tišini. Cedulja koju mu je ostavila spremačica poručivala mu je da ga u studiju čeka vrč kafe. Još uvek u kaputu, smesta je otišao gore, uzeo pisaljku i list rukopisa i nagnuvši se nad koncertni klavir, naškrabao deset silaznih nota. Stigao je kraj prozora, zureći u list, zamišljajući kontrapunktirajuća čela. Često je bilo dana kada je obavezu da napiše simfoniju za kraj milenijuma doživljavao kao besmisleno mučenje: birokratski namet njegovoj stvaralačkoj nezavisnosti; pometnja oko toga gde će tačno Đulio Bo, proslavljeni italijanski dirigent, moći da održava probe sa Britanskim simfonijskim orkestrom; blaga, ali neprestana razdražljivost zbog egzaltiranog ili neprijateljski nastrojenog ispitivanja štampe. Činjenica da nije uspeo da ispoštuje dva roka –do kraja samog milenijuma još uvek je ostalo dosta godina. A bilo je i dana kao što je i ovaj kada nije mislio, ni na šta drugo osim na muziku i nije mogao da se odvoji od nje. I dalje držeći levu ruku, još uvek utrnula od hladnoće u džepu kaputa, seo je za klavir i odsvirao ovaj pasaţ onako kako ga je zapisao, lagano, hromatski i s ritmičkim ukrasima. Imao je, u stvari, dvostruki predznak. Onda je, i dalje desnom rukom i upola sporije, improvizovao uzlazno kretanje čela, odsviravši to ponovo nekoliko puta, s varijacijama, dok nije bio zadovoljan. Precrtao je novi deo, koji je stajao na samom početku deonice sa čelima, koji bi u ovom obliku zvučao kao da je neka žestoka energija sputana. Njeno kasnije oslobođenje, u ovom završnom delu simfonije, biće prava radost.

Bio je svestan da prstom dobuje po radijatoru u taktu nekog ritma i zamislio je promenu tonaliteta, zvuka i jednu notu koja istrajava nad promenljivim harmonijama i divljim udarcima timpana. Okrenuo se i ţurno izašao iz sobe. Iskrsla mu je ideja, četvrtina ideje i mora da stigne do klavira pre nego što mu izmakne.

Klajv je prestao da oseća stopala i, dok je trupkao u mestu, taj ritam ga je podsetio na silaznu figuru od 10 nota, ritardando, cor anglais, i violončela koja se nežno uspinju spram nje, kontrapuktirajuće, kao slika u ogledalu. I njeno lice u njoj. Kraj. Sada je priželjkivao samo toplotu, tišinu svog studija, klavir, nedovršenu partituru i da stigne do kraja.

Dok je prolazio pored vratara i gurao obrtna vrata koja su vodila prema stepenicama, do njega je dopro zvuk orkestra. Završni stav. Trebalo bi da bude. Dok se penjao već je ispravljao taj pasaž, sada bi trebalo da čujemo francuske rogove, a ne klarinete, a timpani idu piano. Ovo je moja muzika. Bilo je to kao da su ga lovački rogovi prizivali, prizivali natrag, njemu samom. (...) Međutim, Đulio Bo je žmurio. Stajao je na vrhovima prstiju, izvijajući se napred, leve ruke ispružene prema orkestru, a raširenim, treperavim prstima blago je davao znak prigušenom trombonu koji je sada ljupko, mudro, zaverenički, po prvi put objavljivao melodiju, Nessun dorma kraja veka, melodiju koju je Klajv juče, pevušio detektivima i za koju je bio spreman da žrtvuje jednu nepoznatu planinarku. (...) Teksture su se sada umnogostručile pošto je još instrumenata pristupilo trombonskoj zaveri, disonance se širila poput zaraze, a sitne, tvrde krhotine –varijcije koje nisu nikuda vodile – prštale su uvis kao varnice koje su se ponekad sudarale da bi stvorile prve najave zahuktalog zida zvuka, cunamija, koji je sada počeo da narasta da bi uskoro zbrisao sve pred sobom, pre nego što razbije sebe samog o stenovito dno tonskog ključa.

Zasada, bila je to muzika, čudesno preobraženje misli u zvuk. Pogrbio se unapred, sklopljenih očiju usredsrežujući se na svaki fragment koji je Bo odobravao. Klajv je ponekad toliko naporno radio na nekom komadu da je mogao da smetne s uma krajnju svrhu –stvoriti ono zadovoljstvo, u isti mah tako čulno i apstrakno prevesti u vazduh koji podrhtava ovaj nepostojeći jezik čija će značenja ostati za sva vremena van domašaja, mučno odloţena u tački gde se emocije i intelekt stapaju. Određene notne sekvence podsećale su ga samo na nedavni napor da ih napiše. Bo je sada radio na sledećem pasažu, ne toliko diminuenda koliko umanjivanje i muzika je kod Klajva prizivala prizor nereda u njegovom studiju na svetlosti svitanja i slutnje koje je osećao o samom sebi i jedva se usuđivao da ih iskaže.

Bila je to samo prelazna deonica do finala; opčinjavalo ga je to obećanje, stremljenje –zamišljao ga je kao izlizano, prastaro stepenište koje se postepeno gubi iz vida –žudnja da se penje sve više i više, da bi se napokon stiglo, preko širokog zaokreta, do udaljenog tona i, uz rukoveti zvukova što iščezavaju poput guste magle koja se razilazi, do zaključne melodije, opraštanja, prepoznatljive melodije zanosne lepote koja će natkriliti sopstvenu starovremenost i zvučati kao da u isti mah oplakuje minulo stoleće i svu njegovu besmislenu svirepost i slavi njegovu nenadmašnu inventivnost. Mnogo kasnije, kad se slegne uzbuđenje oko prvog izvođenja, kad se okončaju sve proslave kraja veka, vatrometi, analize i saţeti prikazi, ova neodoljiva melodija ostaće kao elegija mrtvog stoleća.

Te note ukazivale su na neutešnu žudnju za nečim nedostiţnim. Nekim. Upravo u ovakvim trenucima telefonirao bi joj i pozvao je da dođe, kada je bio suviše nemiran da bi i dalje sedeo za klavirom i odveć uzbuđen zbog novih ideja da bi se skrasio u mestu (...) Ukus joj je bio iznenađujuće strog za nekog tako lepršavog. Bah, Stravinski, vrlo retko Mocart.

Popeo se prastarim kamenim stepenicama, pramenje zvuka, istopilo se poput izmaglice, njegova nova melodija, mračna zapisana u partituri u svom prvom samotnom očitavanju za prigušeni trombon, okupila je oko sebe bogate orkestarske teksture talasaste harmonije zatim disonancu i uskovitlane varijacije, koje su, vrteći se, odlazile u prostor da se više nikad ne vrate, a sada se uspravila u postupku stapanja, kao eksplozija posmatrana unatraške, kako se levkasto uvija do geometrijske tačke mirovanja; onda ponovo prigušeni trombon, a zatim uz mukli krešendo, poput džina koji uzima vazduh, konačna i kolosalna repriza melodije (uz jednu zagonetnu i još uvek nerazrešenu razliku) koja je postepeno pojačavala ritam, provalivši u talas, zahuktali cunami zvuka koji je dostizao nemoguću brzinu, zatim se uzdigao, još više, da bi se konačno survao uz lom i prasak, u vrtlozima, razmrskavši se o tvrdo, bezbedno tlo matičnog sazvučja u C-molu. Ostali su samo pedalni tonovi koji su obećavali rešenje i mir u beskonačnom prostoru. Zatim diminuendo koji traje 45 sekundi i rastvara se u 4 takta tišine u partituri.

Došla je kao poklon; neka velika siva ptica prhnula je uz glasan krik upozorenja dok se približavao. Dok se podizala u visinu i kružila nad dolinom ispustila je piskutav zvuk od tri tona koji je prepoznao kao inverziju stava koji je već napisao u partituri za pikolo flautu. Kako elegantno, kako jednostavno. Preokretanje sekvence navelo ga je na pomisao o jednostavnoj i divnoj pesmi u istom tempu koju je bezmalo mogao da čuje. Ali ne sasvim. Ukazao mu se prizor stepenica koje se nižu, klizeći nadole –od podnih vrata na potkrovlju, ili od vrata lakog aviona. Svaka nota se preklapala i ukazivala na sledeću. Čuo ju je, bila je tu, a onda je nestala. Video je odsev odbegle slike koji ga je kinjio, i čuo zov tuţne kratke melodije koji je iščezavao. Takva sinestezija bila je pravo mučenje. Ti tonovi idealno su se prožimali, melodija se ljuljala na malim uglačanim šarkama, u svom savršenom luku. Skoro je mogao ponovo da čuje dok je stizao na vrh uglaste stenovite ploče i zastao da iz džepa uzme beležnicu i pisaljku. Nije bila sasvim tuţna. Bilo je u njoj i neke radosti, optimističkog razrešenja bezizlaznosti hrabrosti.


To nije bila samo Klajvova fantazija, o tome je sanjao i izvršni odbor, birajući kompozitora koji bi na karakterisičan način osmislio, recimo, ovu uzlaznu deonicu kao kakvo drevno stepenište podignuto od kamena. (...) Rad na ovom delu poveren mu je rano, tako da je mogao da se „usvira“ u svest javnosti. Klajvu su, na primer, predložili da bi neki upadljiv, žustar pasaž sa duvačima mogao da se iskoristi za špicu glavnih večernjih vesti na televiziji.


::::::::::::::::::::::::::::::::

SUBOTA

Više nimalo umoran, Henri se odvaja od zida na koji se sve vreme naslanjao, i kreće ka sredini mračnog auditorijuma, u susret moćnoj zvučnoj mašini. Prepušta se njenom zagrljaju. Ima tih retkih trenutaka kad muzičari zajedno dotaknu nešto umilnije od svega što su ikad iskusili na probama ili nastupima, nešto što prevazilazi običnu saradnju i tehničku uvežbanost, kad izrazom dosegnu istu onu lakoću i sklad koji odlikuju prijateljstvo ili ljubav. Tada nam muzičari daju priliku da načas zavirimo u ono što bismo mogli biti, ono najbolje u našem biću, u jedan nemoguć svet u kome sve što imaš daješ drugima, ali od sebe ništa ne gubiš. Tamo napolju, u stvarnom svetu, postoje detaljni planovi, vizionarski projekti za miroljubiva carstva, u kojima su svi sukobi razrešeni, i ima sreće za sve, za sva vremena –himere za koje su ljudi spremni da ginu i ubijaju. Hristovo carstvo na zemlji, radnički raj, idealna islamska drţava. Ali samo u muzici, i samo u retkim prilikama, zavesa se odista podiţe da bi razotkrila taj san o zajedništvu, i prizor je dočaran zamamno i neodoljivo, pre nego što izbledi sa poslednjim tonovima.

Šta znači biti čovek … u društvu koje nije zajednica i fućka mu se za pojedinca …i koje troši milijarde za borbu protiv spoljašnjeg neprijatelja ali mu na pamet ne pada da plati za red kod kuće.

Prostorije nakrcane besmislenim starudijama, ormani i kartoteke koje se niko ne usuđuje da otvori. Prepotopska oprema u limenim sanducima, preteška, previše tajanstvena da bi se izbacila na đubrište. Bolesne zgrade, predugo u upotrebi, za koje je jedini lek rušenje. Gradovi i države koji se više ne daju popraviti. Čitav svet liči na Teovu sobu


Džej bi mogao da pozove i nekog drugog hirurga, a Peroun, po pravilu, izbegava da operiše ljude koje poznaje. Ali ovo je nešto drugo. I uprkos svim obrtima u njegovom odnosu prema Baksteru, polako se ustanovljava izvesna jasnoća, čak i izvesna rešenost. Veruje da zna šta želi da učini.

Na profesionalno siguran zvuk trube, sva četvorica se osvrću da pogledaju u povorku demonstranata. Čuje se serija složenih stakato deonica koja se završava visokom utanjenom notom. Mogao bi to biti i pasaž iz neke Bahove kantate, jer Henri istog časa zamišlja sopran i atmosferu slatke melanholije, uz prijateljsko gudanje čela negde iz pozadine. U Gauer Stritu, koncept optužujućeg posmrtnog marša odigrao je svoje.


...čudno, uza (sic) sve ovo nasilje, Bakster mu je bio gotovo simpatičan. To je prejako rečeno. Bakster ga je zaintrigirao, Baksterova beznadežna situacija, i njegovo odbijanje da se preda. I bilo je u njemu istinske inteligencije, i ogorčenja što živi pogrešan život


..on, Henri Peroun, poseduje tako mnogo – posao, novac, status, dom, i iznad svega porodicu …. a ništa nije dao Baksteru, koji ima toliko malo toga što nije uništeno onim defektnim genom, i koji će uskoro imati još manje.


Sluti ( hENRI ) da se polako pretvara u magarca, voljnog, grozničavog potrošača novinskih žvaka, komentara, spekulacija i svekolikih mrvica koje mu vlasti bacaju sa stola. Kao pokorni građanin posmatra kako Levijatan jača dok on sam gamiže tražeći zaštitu u njegovoj senci.


CRNI PSI



Protivnici mladića bili su raznovrsni, a u prvom trenutku video sam dva čoveka u odelima – poput biznismena ili advokata – odmah pored ivičnjaka. Kada je mladić prošao jedan od njih ga je dokačio ispod brade.....

video sam da su dvojica nosila srebrne svastike na reverima. Jedan je imao svatsiku istetoviranu na ruci …. advokatski tipovi, zapanjeni čarolijom do koje je njihovo nasilje dovelo, povukli su se u gomilu da gledaju

Pogodio ga je nedavno okončani rat ne kao istorijska, geopolitička činjenica, već kao mnoštvo, gotovo beskonačnost ličnih tuga, kao bezgranična žalost podeljena na deliće bez smanjenja intenziteta, među pojedincima koji pokrivaju kontinent kao prašina, kao spore čiji če odvojeni identiteti ostati nepoznati, i čija celokupnost pokazuje više tuge nego što bi iko mogao ikada da razume; tuga koju u tišini nose stotine hiljada, milioni ljudi, kao žena u crnini za mužem i dva brata, gde je svaka žalost osobita, složena, žestoka ljubava priča koja je mogla biti drugačija ….. kakvo dobro može doći iz Evrope pokrivene ovom prašinom, tim sporama, kada bi zaborav bio neljudski i opasan, a sećanje neprekidno mučenje.


Zlo o kome govorim živi u svima nama. Uzme maha u pojedincu, u ličnim životima, unutar porodice, i upravo deca najviše pate. I onda kada su uslovi povoljni, u različitim zemljama, u različitim vremenima, užasno surovo bukne zloba protiv života, i svi su iznenađeni dubinom mržnje u sebi. Onda potone i čeka.

Нема коментара:

Постави коментар