24. 11. 2016.

Bruno Šulc, Eđo

Rezultat slika za Bruno Sulc

autoportret 
I
Na istom spratu kuće, kao i mi u dugom i uskom krilu od dvorišta, stanuje i Eđo sa svojom porodicom.

Eđo već odavno nije mali dečko, Eđo je odrasli muškarac dubokog i muškog glasa, kojim ponekad peva operske arije.

Eđo naginje ka gojaznosti, međutim ne toj sunđerastoj i meke forme, nego pre ka atletskoj i muskularnoj varijanti. U plećima je jak kao medved, ali šta ima od toga kad su mu noge sasvim degenerisane i bez oblika, kad su neupotrebljive.

Zapravo, kad se gleda u Eđove noge, ne zna se u čemu se sastoji ta čudna sakatost. Izgleda to tako kao da imaju previše zglobova, između kolena i zglavka, bar dva zgloba više od normalnih nogu. Nije čudno što se u tim prekobrojnim zglobovima noge tužno savijaju i to ne samo u stranu, nego i napred i u svim pravcima.

Eđo se tada kreće pomoću dve štake, štake savršene izrade, lepo politirane da izgledaju kao da su od mahagonija. Na tim štakama se svaki dan spušta dole da kupi novine i to mu je jedina šetnja i jedina razonoda. Neprijatno je gledati kako on ide preko stepenica. Njegove noge se nepravilno krive čas u stranu, čas natrag, savijaju se na neočekivanim mestima, a stopala kratka i visoka kao konjska kopita lutaju kao klade po daskama. Ali kad se nađe na ravnom, Eđo se neočekivano menja. Ispravlja se, njegov trup se veličanstveno nadima, a telo uzima zamah. Oslanjajući se na štake kao na naslone izbacuje daleko ispred sebe noge, koje s nejednakim topotom udaraju u zemlju, zatim prenosti štake s mesta i novim zamahom se ponovo snažno izbacuje napred. Takvim bacanjem tela osvaja prostor. Često manevrišući štakama na dvorištu može usled suviška snage, nagomilane dugim sedenjem sa zaista veličanstvenom strašću da demonstrira tu herojsku metodu kretanja, na divljenje služavki iz partera i sa prvog sprata. Njegov vrat se tada nadima, ispred brade se pojavljuju dve bore podbradka i na licu koje drži ukoso, s ustima stisnutim od napora, kradom se javlja bolna grimasa. Eđo nema nikakvog zanata niti zanimanja, kao da ga je sudbina, opterećujući ga bremenom sakatosti, u zamenu za to tiho oslobodila od prokletstva Adamove dece. U senci svoje sakatosti Eđo se u punoj meri koristi tim izuzetnim pravom na lenčarenje i u tišini duha je zadovoljon svojom nekako privatnom individualno napravljenom transakcijom sa sudbinom.

Često, međutim, razmišljamo o tome čime ispunjava svoje vreme taj mladić od dvadeset i nekoliko godina. Mnogo vremena mu oduzima čitanje novina. Eđo je temeljit čitalac. Njegovoj pažnji ne izmiče nijedna beleška, nijedan oglas. A kad najzad stigne do poslednje strane dnevnika, ostali deo dana ga ne čeka dosada, o, ni najmanje. Tek tada počinje pravi rad kome se Eđo već unapred raduje. Po podne, kad drugi priležu da malo prodremaju, Eđo vadi svoje velike debele knjige, širi ih po stolu kraj prozora, priprema lepak, četkicu i makaze i počinje svog drag i interesantan posao isecanja najinteresantnijih članaka koje on na osnovu izvesnog sistema unosi u svoje knjige. Štake za svaki slučaj stoje spremne, naslonjene na prozorsku dasku, ali Eđu one nisu potrebne jer ima sve pod rukom i tako mu u vrednom radu protiče nekoliko sati do užine.

Svaki treći dan Eđo brije svoju riđu bradu. Voli taj posao i sve njegove rekvizite: vrelu vodu, penušavi sapun i glatku, blagu britvu. Sapunjajući se, oštreći britvu o kožni pojas, Eđo peva ne učeno i ne izveštačeno nego pre nepretenciozno i iz punih grudi, a Adela tvrdi da ima prijatan glas.

Ipak u Eđovoj kući ne izgleda da je pored ovoga i sve ostalo u redu. Između njega i roditelja, nažalost, vlada neka vrlo ozbiljna nesloga, čije su tle i podloga nepoznati. Nećemo ponavljati nagađanja i spletke, ograničavajući se samo na empirijski utvrđene činjenice.

To se obično dešava predveče, u toplo godišnje doba, kad je Eđov prozor otvoren, do nas dopiru odjeci tih nesporazuma. Zapravo čujemo samo jednu polovinu dijaloga, naime Eđovu partiju, jer replika njegovih antagonista sakrivenih u daljim prostorijama stana ne dopire do nas. Teško je po tome pogoditi šta to prebacuju Eđu, ali po tonu njegove reakcije može se zaključiti da je on dirnut u živac, doveden skoro do krajnosti. Njegove reči su nagle i nerazumne, diktirane preteranim uzbuđenjem, ali ton, iako ljutit, ipak je plašljiv i jadan.

Da – viče on plačnim glasom – pa šta onda?... Kad juče? – Nije istina! – Pa i ako je tako? – Onda tata laže! – I tako se to vuče desetinama minuta, protkano samo eksplozijama Eđove tuge i ogorčenja, koji se udara u glavu i čupa kosu u nemoćnom besu.

Ali ponekad – i to je prava poenta tih scena, koja ih začinjava specifičnim drhtajem – dolazi ono što smo zadržavajući dah očekivali. U dubini stana izgleda kao da nešto pada, neka vrata se otvaraju s treskom, neki delovi nameštaja se prevrću s hukom, zatim se razleže prodorni Eđov pisak.

Slušamo to potreseni i puni stida, ali beskrajnog zadovoljstva, koje se budi pri pomisli o divljem i fantastičnom nasilju izvršenom nad osobom atletskog mladića, iako sakatog u nogama.

II

U sumrak, kad je posuđe posle rane večere već oprano, Adela seda u trem koji gleda u dvorište, nedaleko od Eđova prozora. Dva duga, dva puta savijena trema okružuju dvorište, jedan na parteru, drugi u visini prvog sprata. U pukotinama tih drvenih balkona raste trava, a iz jedne pukotine uzdiže se čak mali bagrem i njiše se visoko iznad dvorišta.

Sem Adele sede, tu i tamo pred svojim vratima, susedi, obešeni na stolicama i u foteljama, venući nejasno u mraku, sede puni dnevne žege, kao zavezani i nemi džakovi, očekujući da ih sumrak blago razveže.

Dole se dvorište brzo napaja mrakom, talas za talasom, ali gore vazduh neće da se liši svetla i sija utoliko jasnije, ukoliko se dole sve više ugljeniše i žalosno tamni – sija jasno, drhtavo i treperavo, dimeći se od nejasnih letova slepih miševa.

A dole je već počeo brzi i tihi rad sumraka, tamo sve vrvi od tih proždrljivih mrava, koje rastavljaju, na komadiće raznose supstance stvari, oglodavaju ih do belih kostiju, do skeleta i rebara koja nejasno fosforno svetle na tom tužnom bojištu. Te bele hartije, krpe na đubrištu, te nesvarene cevanice svetlosti ostaju najduže u crvljivom mraku i ne mogu da se dovrše. S vremena na vreme izgleda da ih je sumrak već progutao, a onda su opet tu i svetle, gubeći se svaki čas iz očiju punih treperenja i mrava, ali već prestajete da ih razlikujete među tim ostacima stvari i priviđenjima oka, koje upravo tada počinje da bunca kao u snu, dok svako sedi u sopstvenom vazduhu kao u oblaku komaraca, obigravan zvezdanim rojevima koji pulsiraju mozgom, maglovitom anatomijom halucinacija.

Tada se sa dvorišnog dna počinju dizati te žilice povetaraca, još nesigurne u svoju egzistenciju i ostavljajući je već pre no što stignu do našeg lica ti potoci svežine kojim je odozdo kao svilenom postavom postavljena talasava letnja noć. I dok se na nebu pale prve zvezde treperave i stalno gašene, taj zagušljivi veo sumraka se vrlo lagano deli, satkan od okretanja i treperenja, i sa uzdahom se otvara letnja noć duboka i puna u svojoj dubini zvezdane prašine i dalekog kreketa žaba.

Adela ne paleći svetlo leže u izgužvanu postelju isprevrtanu još od prošle noći i tek što je zatvorila kapke počinje ta jurnjava po svim spratovima i svim stanovima zgrade.

Samo za neposvećene je letnja noć otpočinak i zaborav. Tek što se završe dnevni poslovi i umoran mozak bi hteo da zaspi i zaboravi, počinje to haotično muvanje, taj zamršeni, ogromni haos letnje noći. Svi stanovi kuće, sve sobe i sobice su tada pune žagora, putovanja, ulaženja i izlaženja. U svim prozorima stoje stone lampe sa abažurima, čak i hodnici su jarko osvetljeni a vrata se otvaraju bez prestanka. Jedan velik, haotičan, poluironičan razgovor se plete i grana usred stalnih nesporazuma kroz sve komore te košnice. Na spratu ne znaju tačno šta hoće oni iz partera, šalju glasnike sa žurnim instrukcijama. Kuriri lete kroz sve stanove, stepenicama nagore, stepenicama nadole, usput zaboravljaju instrukcije, stalno pozivani natrag radi novih poruka. I uvek ima nešto da se dopuni, još uvek stvar ostaje nerazjašnjena i cela ta jurnjava usred smeha i šale ne dovodi do rešenja.

Samo sporedne sobice, neuvučene u taj veliki haos noći, imaju svoje posebno vreme, odmeravano kucanjem satova, monolizma tišine, dubokim disanjem spavača. Tamo spavaju dadilje široke i nadošle mlekom, spavaju strasno pripijene uz grudi, s obrazima koji plamte u ekstazi, zatvorenih kapaka, putuju mazno kao zverčice što njuškaju po plavoj mapi žilica na belim ravnicama tih grudi, nežno puze, tražeći slepim licem topli izrez, ulazak u taj duboki san dok osetljivim ustima ne nađu dojku sna, poverljivu bradavicu punu slatkog zaborava.

A oni, koji su u svojim krevetima uhvatili san, više ga ne puštaju i bore se s njim kao sa anđelom koji se otima, dok ga ne savladaju i pritisnu uz postelju i na smenu hrču sa njim kao da se svađaju i jedno drugom ljutito prebacuju istoriju svoje mržnje. A kada te jadikovke i svađe prestanu umirene i cela se jurnjava rastura i gubi po uglovima, soba za sobom pada u tišinu i nepostojanje – ulazi pomoćnik Leon pipajući po stepenicama, ulazi lagano s cipelama u ruci i ključem u mraku traži ključaonicu. Kao i svake noći vraća se iz javne kuće, zakrvavljenih očiju, potresan štucanjem i s končićem sline koja mu teče iz otvorenih usta.

U sobi gospodina Jakuba gori lampa na stolu, a on sam, pogrbljen nad stolom, piše pismo Kristijanu Zajplu i Sinovima, mehaničke predionice i tkaonice, list dugačak, na mnogo strana. Na podu već leži dugi niz ispisanih tabaka ali je do kraja još daleko. Svaki čas skače iza stola, juri oko sobe, s rukama u razbarušenoj kosi, i dok on tako kruži, dešava se da u preletu ulazi na zid, leti oko tapeta kao veliki nejasni komarac, udarajući treperavo u arabeske zidnih crteža i ponovo strčava na pod, nastavljajući svoj nadahnuti trk unaokolo.

Adela spava duboko, njena usta su otvorena, lice izduženo i odsutno ali njeni spušteni kapci su prozračni i na njihovom tankom pergamentu noć piše obavezu kojom đavolu prodaje svoju dušu, pola tekstom, pola slikama, punu crteža, ispravki i brljotina.

Eđo stoji u svojoj sobi obnažen do pojasa i gimnasticira sa tegovima. Njemu je potrebno mnogo snage, dvaput više snage u rukama, koje zamenjuju nemoćne noge i zato vredno vežba, tajno gimnasticira po cele noći.

Adela otiče dalje, za sebe, u neprisutnost i ne može da vikne, pozove, da spreči da Eđo izađe kroz prozor.

Eđo izlazi u trem nenaoružan štakama i Adela sa strahom gleda da li će ga noge moći nositi. Ali Eđo ne pokušava da ide.

Kao veliki beli pas se približava u četvoronožnim skokovima, u velikim neveštim skokovima po tutnjavim daskama trema i već je kraj Adelinog prozora. Kao i svake noći s bolnom grimasom pritiskuje uz okna svoje bledo, puno lice, sjajno od meseca i nešto govori plačno, uporno, priča plačući, da mu preko noći zatvaraju štake u orman i sada mora noću da juri četvoronoške kao pas.

Adela je međutim nemoćna, sasvim predata dubokom ritmu sna koji protiče kroz nju. Nema snage čak ni da navuče jorgan na svoje otkrivene butine, i ne može ništa što preko njenog tela putuju stenice, nizovi i kolone stenica. Ti laki i tanki listići – trupovi jure preko nje tako delikatno da ne oseća ni najlakši dodir. To su pljosnate torbice za krv, riđi džačići za krv, bez očiju i bez fizionomije i sada marširaju u celim klanovima, velikom seobom naroda izdeljeni na pokolenja i rodove. Jure od nogu stotinama, neizbrojnom promenadom, sve veće, tako velike kao noćni leptiri, kao pljosnati novčanici, kao veliki crveni vampiri bez glave, laki i papirni na nožicama finijim od paučine.

Ali kad su poslednje zakasnele stenice pretrčale i nestale još jedna, ogromna, a zatim poslednja – sasvim se pritaji i dok se sobe lagano napajaju sivilom osvita kroz guste hodnike i stanove teče duboki san.

U svim krevetima leže ljudi s podavijenim kolenima, lica naglo zabačena u stranu, duboko usredsređena, utonula u san i bezgranično mu odana.

Kako se ko dokopao sna, tako ga drži grčevito sa strasnim i nesvesnim licem, dok njegovo disanje, istrčavajući daleko ispred njega, usamljeno luta po dalekim putovima.

I to je zapravo jedna velika istorija podeljena na partije, na poglavlja i na rapsode podeljene između tih spavača. Kad jedan prestaje i zaćuti, drugi prihvata njegovu nit i tako ide to pričanje tamo i ovamo širokom, epskom cik-cak linijom dok u sobama te kuće leže ljudi nemoćni kao mak u pregradama velike gluve čaure i rastu na tom disanju prema osvitu.

preveo : Stojan Subotin
izvor 







******




Нема коментара:

Постави коментар